Nerijetko se u kriznim (ili "kriznim") trenutcima
javlja, kod raznih osoba, da njihov narod jednostavno "ne valja", tj.
da nije bio dovoljno kvalitetan da izvrši zamišljeni zadatak.

Dva primjera:

* Hitler, malo prije pred smrt, krivi njemački narod što nije
bio dostatno jak da izvrši njegove (Hitlerove) geopolitičke ciljeve

* srpski pisac Borislav Pekić, negdje krajem 1980-ih, u pismu
književnom kritičaru Borislavu Mihajloviću Mihizu, hvaleći
Garašaninovo "Načertanije", kaže da je Garašanin dokaz da
su Srbi imali državnike od kova, no nisu uspjeli jer- narod nije valjao.

Vrlo je jednostavno odmah odpisati ove iskaze kao mlaćenje
prazne slame jer su oba cilja (Hitlerov 3. reich od 1000 godina, tamo
negdje do Afganistana; Srbija negdje to Trsta i Soluna)- bili nerealni i
neostvarivi, koliko god adresirani narodi uprli.

No, kao sljedeća misao dolazi: a što ako tu ima nešto istine ?
Ne konkretno za ovo, nego za ostvarive ciljeve.
Zašto su Englezi "uspjeli" u povijesti i stalno tukli Francuze ?
I bili uporni protiv Španjolaca, dok ovi nisu malaksali ?
I nisu dezertirali s brodova, niti bježali kad je zagustilo, pa
i kad je vlast bila nepopularna ?
Orwell opisuje u knjizi "Kataloniji u čast" stanje
u njegovom odredu- bio je član internacionalnih brigada u
Španjolskom građanskom ratu. Bez ikakvih ograda
hvali hrabrost Španjolaca/Katalonaca, no opisuje nevjerojatni
kaos u vojsci i totalnu nesposobnost da išta organiziraju.
Neki Englezi i Francuzi su uveli koliko-toliko reda, no da je bilo do domaćih,
puklo bi puno prije.
I ne zbog nekog kukavičluka, nego nesposobnosti za organizaciju.

Prevedemo li to u mirnodobske probleme, nameće se odmah
niz pitanja oko situacije u ex-Yu državama:
+korupcija
+nepotizam
+ljigavljenje i cigančenje sa strancima
+....

Nije narod tabula rasa, nego mi se sve čini da dobar dio
ovih naroda- minus Kekeci- teško uspostavlja normalne države
koje ne bi bile prožete svinjarijama svakakvih vrsti.
Ne idealiziram druge (Austrija, Italija, Njemačka, Danska, ..)- no
od ovih "južnjaka" (možemo pribrojiti i Grčku i Albaniju) teško se može očekivati
uređena zemlja.

Ako se ne varam, Grci su imali uređenu zemlju kad su Nijemci još bili divlja plemena.

Nije narod tabula rasa, ali ipak ovi "narodi" i nisu tako različiti. Rasne teorije možda i imaju smisla ako imaš čiste rase za usporedbe, samo ih mi barem unutar Europe jednostavno nemamo.

Ali, uzmimo npr. Hrvate, osvrni se oko sebe netko je visok, netko nizak, netko crne kose, netko plave, netko crvene, netko bijele puti, netko garav "kao Bugarin" (ili Turčin ). Što će reći, jako smo različiti, a vodimo se pod isti "narod". Narod nije toliko krvna kategorija, već prije politička. Krvnim srodstvom bukvalno gledano svaki od naroda je nastao miješanjem tisućama godina što će reći da svaki narod ima gene sa svih strana, a danas je opstala neka kombinacija.

Obzirom da razlike među narodima očito postoje, pitanje je od kuda one? Meni osobno se čini da je u pitanju tradicija, tj. mentalitet koji se prenosi s koljena na koljeno. Promijeni sustav vrijednosti, promijenio se i narod.

Potreban je ideolog koji će objasniti novi ili možda bolje rečeno unaprijeđeni sustav vrijednosti, i pokret ili vođa koji će ga prodati narodu ili barem jednom njegovom dijelu (staležu) koji će taj softver dalje njegovati.

Postoje narodi i "narodi". kao što svi ljudi jednako je reagiraju u istim situacijama tako isto ne rade ni narodi.

kad su Staljina pitali šta raditi..narod se ne slaže sa svim što sekretari kažu..rekao je..vrlo jednostavno..promijenit ćemo narod.

za Slavene se kažu da su ratoborni a Česi su šta..sve Hektori..ne ..svi su Parisi.

a tek o Hrvatima..ajooj bolje da šutim..no ono što tješi, onaj dio koji je svjestan i koji se žrtvuje..to je vrh svjetskog ratništva..

Vrijedilo bi o ovoj temi malo dublje diskutirati...

Često se čuje, po meni floskula, kako "narod nije kriv, već režim".

Mogli smo to čuti kod NAZI-Njemačke, NAZI-Srbije pod Miloševićem, ali u i nas Hrvata kada se po dva puta izabrao izdajnik, koji u, to je garantirano, u nikom drugom narodu ne bi bio izabran za predsjednika.
Da se vratim opet na onu floskulu, nije kriv narod već režim, NE, kriv je i narod. Obojica, i Hitler i Milošević su među svojim pukom na vrhuncu vojnih uspjeha imali gotovo 100- tnu % podršku.

Ovdje bih citirao jedno odličnu izjavu jednog svećenika "Mnogi su me ovih dana pitali šta mislim o izboru Mesića za predsjednika. Uvijek sam govorio da se o tome ne bih izjašnjavao, ali su me opet priupitavali. Stoga sam se odlučio reći riječ-dvije.
Od izbora Mesića za predsjednika, jedino je gora činjenica, da postoji narod koji ga je izabrao."

Po meni odlična izjava, bez obzira što smo imali medijski agresiju, inžinjering izvana i iznutra, manipulacije glasovima, popriličan broj govana Hrvata mu je dao svoj glas....
Mesić je svojim izjavama budio najniže životnijske istinkte..."odbacite se Domovinskog Rata, Tuđmana, lopova Hercegovaca, pa ću vas ja uvesti u blagostanje, stvorit ću vam 200.00 radnih mjesta, vratiti milijarde iz privatizacije, dobro ćemo se nažderati pa podrignuti, i onda nešto poprčiti....sve šta trebate učinit je meni dati glas".

Drugim riječima, prodajte vlastitu majku za dobrog BMW-a.

Analiziramo li hrvatsko društvo, to je i činjenica. Dakle Mesićeva pobjeda nije nikakvo iznenađenje, već logična posljedica autodestrukcije hrvatskog društva.
U medijima 90 % naslova zauzimaju teme "Nives Celzijus proširila vaginu, Dolores Lambaša puši sada Dikanu....Ante Gotovac kupio novog Mercedesa SL, Goran Štrok kupio dvadeseti Hotel na Jadranu s osamnaest zvjezdica...."

Netko bi rekao, dobro novine, oni čine šta moraju da se prodaju. Naravno, ima istine u tome, ali šta reći kada se u kafićima, susretima, skupovima rodbine, društva, prijatelja također samo takve teme vrte?

"Mi smo kupili novi stan u Zagrebu/Splitu/Rijeci, a imate li vi išta?....Mi smo se jučer vratili sa skijanja, gdje ste vi bili?...Mi smo kupili novi AUDI A6, a šta vi vozate?".....neka netko kaže da nije tako....i čemu onda čuđenje da je Mesić izabran?

Narod je i te kako kriv....u Hitlerovoj Njemačkoj, Miloševićevoj Srbiji....Mesićevoj Hrvatskoj.....

Euroherc pajdo, u sridu!

Odličan topik, iako bolna generalizacija.

Ako bi gledali racionalno, ono što je napisao Kvačica stoji, a ako bi malčice proširili pogled, nije da nema i podmetanja klipova sa raznih strana.
Međutim ako se ograničimo samo na čišćenje (preispitivanje) svog dvorišta, ja bih o tim narodima rekla ovo:

*sindrom lažnog patriotizma (oslikava se na svim razinama, a "slaba karika" je opet narod - koji daje legitimitet mediokritetima u vlasti i nepostojećoj eliti, sa uvek istim alibijem, a daleko od suštinskog shvatanja problema)

*sindrom periferije (umnogome nametnut, a lako-primljiv u nezrelim "kolektivnim mentalitetima")

*sindrom stida (povezan sa prethodnim, kao njegova razrada u smislu podaničkog ponašanja)

*sindrom idola (potreba da se idealizuju ljudi i događaji bez ikakve kritičke distance)

*sindrom neshvatanja kulture (kultura shvaćena kao nametanje "tuđih" pravila življenja vs povlačenje samo u svoj brlog)

*sindrom optuživanja (opet između dve krajnosti: samooptuživanje vs optuživanje belosvetske "urote" protiv nas nezaštićenih)

*sindrom površnosti (pa "oni" ne zaslužuju da "mi" damo sve od sebe)

Nažalost, ako pokidaš lanac na više mesta, teško je da utvrdiš na kom mestu ga prvo treba pokušati sastaviti.

Vuc, Danke.

Ovo o cemu Hrobatos govori je znanstveno potvdjena cinjenica. Ono sto covjeka definira, te kroz jedinku mi prenosimo i na narod kome pripadamo ( ili sa kojim zivimo), jest cinjenica da zbog slicnih osobnih iskustava, slicne povjesti i slicnih vrijednosti narodi vremenom postanu prepoznatljivo razliciti. Njihovi uspjesi i padovi, slave i sramovi, nacini na koji se bore za slobodu...nista od toga nije slucaj.

Geert Hofstede je teoreticar koji je prvi u povjesti potvrdio ocigledno, te dokazo da ce u slicnoj situatiji pripradnici razlicitih nacija reagirati shodno svom podrijetlu. Ovo su 4 najvaznije karakteristike kojim mjeri nacionalna razlicitost.

Ispricavam se da su na engleskom. Molim procitajte, radi se o:

1) Low vs. high power distance Dimeniziji koja mjeri koliko manje utjecajni clanovi institucija prihvacaju kada je moc distribuirana nejednako.

2) Individualism vs. collectivism - Koliko smo dio plemena a koliko smo individualci

3) Masculinity vs. femininity - Da li pripadamo cjenimo vise 'muske' ili 'zenske' vrline kao nacija/drustvo

4) Low vs. high uncertainty avoidance - Da li kao nacija preferiramo stroga pravila ( Allloooo) ili smo skloni promjenama i eksperimentima?

5) Long vs. short term orientation - Da li smo narod koji moze planirat na 'daljinu' - koliko smo uporni ili smo orjenitirani na ciljeve do prekosutra.

Procitajmo ove redove i upitajmo se zasto smo ovjde gdje smo.

Low vs. high power distance - This dimension measures how much the less powerful members of institutions and organizations expect and accept that power is distributed unequally. In cultures with low power distance (e.g. Austria, Australia, Denmark, New Zealand), people expect and accept power relations that are more consultative or democratic. People relate to one another more as equals regardless of formal positions. Subordinates are more comfortable with and demand the right to contribute to and critique the decisions of those in power. In cultures with high power distance (e.g. Malaysia), the less powerful accept power relations that are autocratic or paternalistic. Subordinates acknowledge the power of others based on their formal, hierarchical positions. Thus, Low vs. High Power Distance does not measure or attempt to measure a culture's objective, "real" power distribution, but rather the way people perceive power differences.

Individualism vs. collectivism - This dimension measures how much members of the culture define themselves apart from their group memberships. In individualist cultures, people are expected to develop and display their individual personalities and to choose their own affiliations. In collectivist cultures, people are defined and act mostly as a member of a long-term group, such as the family, a religious group, an age cohort, a town, or a profession, among others.

Masculinity vs. femininity - This dimension measures the value placed on traditionally male or female values (as understood in most Western cultures). In so-called 'masculine' cultures, people value competitiveness, assertiveness, ambition, and the accumulation of wealth and material possessions. In so-called 'feminine' cultures, people value relationships and quality of life. This dimension is often renamed by users of Hofstede's work, e.g. to Quantity of Life vs. Quality of Life. Another reading of the same dimension holds that in 'M' cultures, the differences between gender roles are more dramatic and less fluid than in 'F' cultures

Low vs. high uncertainty avoidance - This dimension measures how much members of a society attempt to cope with anxiety by minimizing uncertainty. In cultures with high uncertainty avoidance, people prefer explicit rules (e.g. about religion and food) and formally structured activities, and employees tend to remain longer with their present employer. In cultures with low uncertainty avoidance, people prefer implicit or flexible rules or guidelines and informal activities. Employees tend to change employers more frequently.

Michael Harris Bond and his collaborators subsequently found a fifth dimension which was initially called Confucian dynamism. Hofstede later incorporated this into his framework as:
Long vs. short term orientation - This dimension describes a society's "time horizon," or the importance attached to the future versus the past and present. In long term oriented societies, people value actions and attitudes that affect the future: persistence/perseverance, thrift, and shame. In short term oriented societies, people value actions and attitudes that are affected by the past or the present: normative statements, immediate stability, protecting one's own face, respect for tradition, and reciprocation of greetings, favors, and gifts.


http://en.wikipedia.org/wiki/Geert_Hofstede

Koliko Hofstede's terorije imaju prakticnu aplikaciju u svakodnevnom zivotu govore mnogi primjeri iz zivota. Zna li tko da je pilot Columbijska zrakoplova zbog svoje sklonosti stovanju autoriteta nije smio otvoreno rec kontroloru leta u New Yorku da ce mu nestati goriva, te je na kraju ubio sebe i 200 ljudi? Razlog : Yenki kontrolor se izdrao na njega ( sto oni rutinski rade) rekavsi : Nemoj mi rec ni rijech...ti ne govoris meni , ja govorim tebi ...i Columbijac je sutao...dok nije bilo prekasno. To se Australcu , Canadjaninu ili Ameru nikada ne bi desilo.

Ili da je Juzno Korejska nacionalna zrakoplovna kompanija morala u potpunosti promjeniti nacin na koji se piloti treniraju da bi smanjila uzasno visok broj nesreca koje su imali jer co-pilotu ( nize rankiranom) tradicionalno nije (bilo) dozvoljeno iznjet drugacije misljenje od onog koji pilot ima?

Moj susjed, pilot ( leti na malim elitnim mlaznjacima), Hrvat po ocu iz Varazdina mi govori da kada sleti u Indiju pomocno osoblje na aerodromu mu recimo ne smije rec da nema neceg sto on trazi, jer jednostavno 'ne' se ne smije rec pilotu ( trazio je ljestve da provjeri motor, tip mu kaze 'yes sir'..donecemo...i nakon sat vremena na pitanja 'znaci vi nemate ljestve'..konacno dobio pozitivan odgorovor.. 'Yes sir, nemamo ljestve'. )

Ono sto je vazno razumjeti je cinjenica da se ljudi , a time i nacije mjenjaju. Evo, ja sam sin Herceg-Bosne i u sebi nemam ni trunke slavenska HB fatalizma. Znajuci o cemu govorim cesto plahovito reagiram kritizirajuci svoju naciju, jet tako jasno u nama prepoznajem razloge nase teske situacije.

I usto vrijeme osjecam da nasi mladji ljudi pocinju razmisljati drugacije, te vjerujem, i tome se nadam da ce nas upravo ovi izazovi danasnjice promjeniti na bolje. ( Da sami sebi budemo bolji, i da na koncu kao nacija budemo kvaliteniji).

Hofstedeova teorija je, IMO, površna. Ima neke vrijednosti, nesporno,
no kad se dublje zagrebe, čini mi se da kao i sve sociološke i psihološke
teorije ima puno rupa i konceptualnih nedostataka.

Na primjer.

Riječi koa "kolektivizam", "individualizam", "muško", "žensko",..malo tu imaju veze
s uobičajenom upotrebom.

Individualizam bi bio manifesitiran, kao u skandinavskim društvima, relativno
ranim odlaskom od kuće, promjenama posla i mjesta stanovanja, nepostojanjem
jačih kolektivnih veza. No, i po osobnom znanju, te po sociološkim i drugim pokazateljima,
Danci, Norvežani,..su "ovce", to je stil života vrlo konformističan u kojem
nema baš prijestupa ni slobode.
Dok se Ruse tretira kao neke "kolektivce". Dok su Rusi, tko god ih zna,
radikalni individualisti, dapače divlji i teški za obuzdavanje, pa nije čudo
da su u toj velikoj zemlji stalno na vlasti neki režimi dosta tvrdi.
Kad je lady Ottoline Morel pitala, 1920-ih, Betranda Russella, je li istina
da boljševici uistinu čine takva zlodjela i teor, Russell je odvratio:
"Jeste li čitali Dostojevskog ?"
Morel: "Jesam".
Russell:"Znate- Raskoljnikov, Stavrogin, Svidrigajlov, Kirilov, Karamazovi.."
Morel: "Da".
Russell: "Pa kako mislite da se može vladati takvim ljudima nego terorom ?"

Tzv. muške i ženske osobine isto mi se čine nedostatnima. Kao, materijalno stjecanje
prema nekoj kooperaciji i "suživotu". Opet- gdje su tu Rusi ?
Generalno, nema ih ni u jednoj od ove dvije kategorije. Ako im je
što leitmotiv, to je potraga za identitetom razapatim između Europe i Azije, te
nacionalni imperijalizam. U tom društvu ni stjecanje ni kooperacija nisu
prave teme.

Kasnije...

HOFSTEDE’S CULTURAL DIMENSIONS - Po Zemljama

http://www.cocreativity.com/handouts/numbers.pdf

Primjeri kako pojedine dimenzije PRAKTICNO utjecu na ljude, to sto ocekivati po kulturama/zemljama. Ovjde se mozemo usporediti sa ocekivanim teorijsko iznesenim ocekvianjima, te to usporedit sa sopstvenim iskustvima po zemljama/kulturama.

http://www.kwintessential.co.uk/intercu ... sions.html

Neke je takve karte objavio i Letica u knjizi "let iznad kukavičjeg gnijezda".

Osobno- ne vjerujem u ovo, to mi izgleda kao zloporaba riječi i
iskrivljavanje pojmova. Posebno individualiza,-kolektivizam ili
muško-žensko. Možda sadržaji imaju smisla (osobno mislim da imaju), no
sami su nazivci bezvezni.

Evo, RajvoSa je u Australiji, pa neka kaže jesu li Australci "individualisti".
Ti si u SAD, pa kaži jesu li Amerikanaci (neka budu bijelci) "individualisti"-
pd tim mislim da tjeraju svoje, da nisu ulizice na poslu, da ....
Po meni, adekvatniji bi pojam bio "egoizam", jer ego ima spsosbnost
da se prilagodi, da se budni kad treba, da uvuče rogove kad treba itd.

Ne znanstvenija, ali praktičnija bi bila empirijska teorija koja bi imala više varijabli, neutralno
nazvanih, a koje bi uključivale i povijesnu dimenziju i kulturnu baštinu itd.

Ovako mi izgleda plošno i smiješno kad ispadaju neki individualisti Norvežani
i Kanađani- za mene pojam konformista i besmičmenjaka (no offence intended).

Ovo mi je neuspjelo zbog simplifikacije kao i Murray:
http://en.wikipedia.org/wiki/Human_Accomplishment
Hebeš 20 najsvjetskih izumitelja među kojima nema Tesle.

Hro,

Evo pogledajmo skupa kako se taj 'Individualizam' definira:


So how does this manifest in a culture or country?

In a country that scores highly on the individualism scale the following traits are common:

. A person's identity revolves around the "I"
. Personal goals and achievement are strived for
. It is acceptable to pursue individual goals at the expense of others
. 'Individualism' is encouraged whether it be personality, clothes or music tastes
. The right of the individual reign supreme; thus laws to protect choices and freedom of speech

Sve se vrti oko mene, ja, ja, ja. Prihvatljivo je graditi svoju karijeru na racun drugih. Stoga zakon zastite prava pojedinca.

Ovako je u Americi..Na pocetku sam imao problema u razgovoru na poslu reci sto znam. Znas ono nase, kao skroman. Vidim ovi svi navalili..ja, ja znam, ja...I ti na kraju pocnes i o sebi pozitivno ili si propao.



In a country that scores low on the individualism scale the following traits are common:

. "We" is more important that "I"
. Conformity is expected and perceived positively.
. Individual's desires and aspirations should be curbed if necessary for the good of the group.
. The rights of the family (or for the common good) are more important.
. Rules provide stability, order, obedience.

Obitelj, nacija, vaznijii od individaulca. Individualne inspiracije ugusene ako to vecina zahtjeva. Bit conformist je pozitivna osobina. To bi sad trebala bit HB ili Hrvatska, Balkan. Sjetimo se samo koliko je na Balkanu vazno slusat svoje. Osobina poslusnosti je u Srbiji cesto isticana kao najvaznija i najpozenjija osobina koje djete moze imat.

Globalno, ja mislim da je ova dimenzija ima osnova.





http://www.kwintessential.co.uk/intercu ... alism.html

Ono sto pak mene osobno intrigira je 'Izbjegavanje nesigurnosti' - Uncertanty Avoidance:

http://www.kwintessential.co.uk/intercu ... dance.html

So how does this manifest in a culture or country?

Below are some of the common traits found in countries that score highly on the uncertainty avoidance scale:
To bi bili mi, Hrvati.

. Usually countries/cultures with a long history.
. The population is not multicultural, i.e. homogenous.
. Risks, even calculated, are avoided in business.
. New ideas and concepts are more difficult to introduce.

Obicno zemlje sa dugom povjescu, nacionalno homogeni. Izbjegavaju rizik. Novi koncepti i ideje je teze prihvatiti.

Some of the common traits found in countries that score low on the uncertainty avoidance scale include:
. Usually a country with a young history, i.e. USA.
. The population is much more diverse due to waves of immigration.
. Risk is embraced as part of business.
. Innovation and pushing boundaries is encouraged.

Mlada zemlja sa kratkom povjescu, populacije puno vise heterogena, skloni riziku, konstante promjene u traznji boljeg su generalno ne samo prihvacene vec ih se i ohrvabruje.

Evo i ovoj dimenziji mi fitujemo right on....

Htio bih jos napomenuti da je Hofsted bio uposlenik IBM-a u Nizozemskoj te da je o razlikama u kulturuma poceo teorizirati nakon sto je poceo otkrivati da pojednci, te njohovo ponasanje u mnogome ovise o njihovom nacionalnoj pripadnosti. Zivot vani me u ispravnost njegovih teorija u mnogome uvjerio. Mada uvijek krenem od pojedinca, mnoge, mnoge stvari su jasnije nakon sto saznas odakle ljudi dolaze.

Po ovomu, to je neki egoizam. Točka 3. je antikršćanska, 4. je
pozersko-manje važna (koga briga za nečije zadovoljavanje taštine ?),
5. nema veze s predhodnim.

Evo, po meni, ovo je loše sročen upitnik.
Točka 1. se ne može jednostavno tako opisati u bilo kom društvu ili
sustavu, osim kvalifikacija. Naravno je da se identitet vrti oko ja
(a što bi), no taj identitet se, kad dođe do životnih situacija, stavlja u službu nečeg drugog
ili "višeg".

Sjeti se citata iz Orwella, i to o zemlji (ne samo o njoj) u kojoj
je individualizam, kao, važan (iako je Britanija daleko manje individualistička
od SAD):
http://www.orwell.ru/library/reviews/Mc ... h/e_mcgill


Ukratko- taj ja,ja, ja...kad dođe dođe stani-pani, ponaša se kao mi, mi, mi.

Možda bi trebalo precizirati da se radi o mirnodopskim uvjetima, o
karijerama i poslu itd. Za mene-koji sam po više kriterija hiperindividualist-
prosječni Amerikanac je konformist koji ima dobru egoičku strategiju.
To je funkcionalna sebičnost. OK, ali onda zovimo ju tako, a ne individualizmom.
Meni ovo izgleda kao idealizacija zlatnoga doba SAD Whitmana i Twaina, dok
je sadašnjost daleko prozaičnija i korporativnija.
Ne podcjenjujem uspjeh SAD, no on se ne temelji na individualizmu,
nego na sklopu više elemenata: funkcionalnoga državnog aparata,
priljeva dobro plaćenih mozgova bez kojih ta zemlja ne bi imala ni
20% utjecaja kojeg ima, izgrađenoga stabilnoga društva u 19. st.
koje je ispalo dovoljno elastično da preživi krize, a ne uđe
u teške obračune. SAD su uspjele izbjeći komunističku revoluciju i sl.
stvari ne zbog "individualizma", nego zbog nespsobnosti
većeg broja ljudi da ima ideal koji nije bogatunstvo.
Ili- nije individualizam, nego orijentacija na materijalni probitak
kao glavni pokazatelj društvenoga uspjeha, ili apologija
plutokracije, to što je SAD-uz ostalo- gurnulo u "uspjeh".



Ovo je prejednostavno, no život sam pokaže tko što zna.
Glede karijere na račun drugih- tu bi već mogao biti u pravu.
Također, Orwell ima i o tom nešto reći:

http://www.orwell.ru/library/reviews/di ... lish/e_chd

To se zove - povjerenje.
Povjerenje u svog zapovjednika, feudalca, kralja/kraljicu ako hoćeš.

I nikad ga ljudi/narodi sitne duše nisu imali.


Uvijek se nešto sralo i filozofiralo oko izdaje, krađe i sličnih sranja.