U sjeni Osmanske Imperije

Kao rijetko koju europsku državu, Bosnu i Hercegovinu odlikuje zamršenost društveno-političkih prilika. To se poglavito očituje u vremenu nakon posljednjega rata i Daytonskoga sporazuma, kada ni ponajboljim intelektualcima nije u potpunosti jasno što se ovdje događa i koji je izlaz iz svega. No, također, gotovo cjelokupna povijest ovog podneblja označena je kontroverzama, spletkama i trgovinom ljudskim sudbinama. Preko leđa ovdašnjega čovjeka nerijetko su se prelamala koplja svjetskih sila, i on je bivao samo „kolateralna šteta“ nečije pogrešne i(li) sebične zamisli. I premda je vremenom uvidio da se sve važne odluke donose mimo njega, negdje daleko, nikada se na to nije u potpunosti naviknuo. Zbog toga se iz njegove kolektivne svijesti, kroz dugo stoljeća, mogao čuti vapaj s osobitim prizvukom ponosa koji mu je pomogao preživjeti sve nedaće burnih vremena. Među tim „povijesnim križevima“ posebno se izdvaja razdoblje turske okupacije ovih krajeva, koje se zbilo u svibnju mjesecu prije 550 godina.

Smrću posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, kojemu je u Jajcu 5. lipnja 1463. sultan Mehmed II. Osvajač dao odrubiti glavu, Bosna gubi svoju dotadašnju samostalnost te postaje dijelom Otomanske Imperije. Time je kročila u 415 godina najtežega doba za kršćane. Tom činu prethodila su, kasnije se ispostavilo, uzaludna nastojanja rimskih prvosvećenika za pomoć bosanskim vladarima. Povijesni izvori navode da je papa Pio II. (1458. - 1464.) u svrhu ujedinjenja, nazovi kršćanskih, vladara Zapada za borbu protiv Turaka, sazvao i sabor u Mantovi 1459., ali su međusobne svađe i zavisti izjalovile postignute dogovore. Zbog toga su se i obistinile riječi posljednjeg bosanskog kralja upućene Papi: „Moj je otac tvojemu predšasniku Nikoli i Mletcima udes Carigrada proricao (...) Sada ja o sebi proričem; ako mi vjerujete i pomognete, spasit ću se; inače ću propasti i sa mnom drugi.“

Kako bi Bosna danas izgledala i koju bi „brigu brinula“ da je licemjerni Zapad stao uz Stjepana Tomaševića, nikada nećemo saznati. Prespavana renesansa i život u zapećku Turskoga Carstva jamačno je hendikepirao ovu zemlju u kojoj još uvijek jedni govore o „dolasku Osmanlija“, ali i o „okupaciji“ koju je nakon Berlinskog kongresa (1878.) izvršila Austro-Ugarska. Međutim, istina koja se može razaznati na osnovi materijalnih tragova ukazuje kakav su odnos prema ovoj zemlji imali jedni, a kakav drugi. „Dobrodošli“ Turci, osim islamskih bogomolja i nekoliko mostova, nisu ostavili značajnije građevine, dok su austrougarski „okupatori“ napravili ili udarili temelje svemu što u Bosni danas iole valja.

Ipak, jedan od nematerijalnih, u osmanlijskom dobu rođenih, znakova koji je nadživio Turke te i danas obilježava Bosnu, jest „raja“. Pojam je to preuzet iz arapskog jezika te doslovce najprije znači „stado“, a onda „podanici“, kmetovi“ i „sirotinja“. Prvotno su njime označavani nemuslimani, a potom i svi seljaci koji su morali plaćati porez Osmanlijama. Za razliku od muslimanske raje, kršćanska je, s vremena na vrijeme, morala davati danak u krvi, tj. djecu koja su vojačena u janjičarske postrojbe. Tijekom povijesti „raja“ je doživljavala različite interpretacije i obuhvaćala različit sadržaj, tako da danas ima izmijenjeno značenje od onoga povijesnoga. Nakon vremena koje govori da je ovaj naziv bio simbol obespravljenih i potlačenih, rajom su se počeli identificirati općenito dobri ljudi, oni u koje se čovjek mogao pouzdati i koji nisu gledali isključivo svoj interes. Raja je prije posljednjega rata imala i romantičarski prizvuk koji je Bosnu razlikovao od ostalih krajeva bivše države. Međutim, danas se razaznaje kako je takve raje sve manje i da ovaj pojam poprima sadržaj inertne mase koja ne odiše optimizmom, nego svoje mjesto pod suncem želi naći negdje drugdje.

Ono što je potrebno Bosni vratiti jest ponos koji je i u najtežim životnim okolnostima odlikovao ovdašnjega čovjeka. Jedni će reći da je u njegovu temelju prkos, a drugi, pouzdanje u Božju providnost. S obzirom na mentalnu konstituciju koju su neki prepoznali kao tvrdoglavost, mogli bismo reći: i jedno i drugo. Domišljatost i životna žilavost koje su trenirane i kroz razdoblje turske okupacije, daju nadu da nakon vremena prinudne „uspavanosti“ dolazi zora buđenja na novi život. To je upravo ono što u Bosni još iščekujemo. // http://www.katolicki-tjednik.com/vijest.asp?n_UID=3468

550 godina Osmanske okupcije, a na bošnjačkim državnim tv o tome - ništa, ako izuzmemo nedavnu "Akademiju" i glorificiranje Ahdname kao tobožnjeg začetnika sloboda i ljudskih prava.

ITALIJANSKA GLUMICA MONICA BELLUCCI U TREBINJU: Patnja dugačka 500 godina pod Turcima vas je ojačala!

Monika veze s'mozgom nema , ali nije ona kriva.

Osmanska okupacija nas nije napravila jačima nego čistim idiotima i ludacima , Andrić je lepo pisao o mentalitetu koji je nastao od dugog robovanja.

Da su okupatori bili pravi Turci ili bilo koji stranci ovo danas ludilo ne bi gledali , ali kad deo istog naroda prezre svoj narod i vlada tim istim prezrenim narodom je najbolesnije nešto što je moglo zadesiti ovdašnje ljude bili to pravoslavci ili katolici svejedno je.

Oko pet hiljada mališana iz više gradova Bosne i Hercegovine okupilo se danas u Sarajevu na obilježavanju 23. aprila, Dana djeteta.



Kako je javio reporter Anadolu Agency (AA), oko 5.000 mališana, učenika osnovnih škola, okupilo se u Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu. Iščekujući početak obilježavanja svog praznika, mališani mašu zastavama Turske i BiH, pozdravljajući tako organizaciju obilježavanja Dana djeteta, ali i očekujući poklone i nagrade koje će im na kraju manifestacije uručiti organizator, Turski kulturni centar "Yunus Emre".

Širom Turske i više zemalja svijeta danas se proslavlja nacionalni Dan suvereniteta i djeteta, koji se obilježava nizom manifestacija i sa velikim entuzijazmom uz učešće djece iz cijelog svijeta.

Dan djeteta praznik je koji je na današnji dan 1920. godine svoj djeci svijeta „poklonio“ utemeljitelj Republike Turske i njen prvi predsjednik Mustafa Kemal Ataturk.

Riječ je o prazniku koji je u prvim godinama postojanja slavljen kao zaseban praznik, ali je kasnijih godina objedinjen sa još dva nacionalna praznika Danom osnivanja Velike narodne skupštine Republike Turske (TBMM) i Danom nacionalnog suvereniteta.

Na današnji dan 1920. godine osnovan je turski parlament TBMM i taj dan se slavio kao nacionalni praznik, odvojeno od Dana djeteta, koji se slavio istog datuma.

Kasnije, 1980.godine, ova tri praznika su i zvanično objedinjena u jedistveni nacionalni praznik i na taj način se i danas u Turskoj slavi nacionalni Dan suvereniteta i djeteta, koji je neradni dan u Turskoj i Turskoj Republici Sjeverni Kipar.

23%

vec vidim kako ce to u buducnosti biti, za nekih 100 godina,mahanje zastavom republike srpske u prepunoj zetri i slavljenje ratka mladica