Ovo je originalni stih iz uvažene vjerske islamske knjige. Vidim neke je jako pogodilo pa šize po forumu.
Nisam ja to pisao, ali svakako slobodni su ovdje ubaciti neku muslimansko-bošnjačku ublehu o Aishi koja je imala 17-20 godina kad se udala za Muhammada.

Mogu i ignorirati taj problem, pa poslije copy/paste neki dugi tekst.

Aisha said, “The Apostle of Allah married me when I was seven years old.” (The narrator Sulaiman said: “Or six years.”). “He had intercourse with me when I was 9 years old. (Sunan Abu Dawud)

Nema troljanja sa c/p plahtama. Ovo zahtijeva ozbiljan odgovor.

Kakva su to sranja i koga to zanima.

Otkriće koje bi moglo poljuljati istoriju islama
Testiranjem ugljenika iz Kurana stručnjaci su došli do neočekivanog rezultata


Ako se pokaže da su najnovija otkrića o svetoj knjizi islama istinita, čitava istorija ove religije mogla bi se ponovo ispisati, a čak bi mogla pasti senka na 'nebesko' poreklo svetog teksta.

Naučnici veruju da je kopija Kurana, koja se nalazi u biblioteci u Birmingemu, ispisana u neko doba između 545. i 568. godine. To ne bi bilo nimalo čudno da nije rašireno verovanje da je prorok Muhamed rođen 570. godine, a umro 632.

Ko ce znati sta je jos pedofil slagao svojima:

Metoda ugljenika je veoma nepouzdana.

Sadržaj ugljen-dioksida u atmosferi je oduvijek bio isti.

Odnos 14C/ 12C je uvijek bio isti.

Vrijeme poluraspada 14C je oduvijek bilo konstantno i jednako današnjoj vrijednosti.

Sadržaj azota u atmosferi je oduvijek bio konstantan.

STAROSLAVENSKI POSMRTNI OBIČAJI BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH MUSLIMANA I STAV ISLAMSKIH UČENJAKA PREMA NJIMA

autor: mr. Elvir Duranović

Sažetak

Među posmrtnim običajima i obredima bosansko-hercegovačkih muslimana značajno mjesto zauzimaju predislamski, staroslavenski elementi, koji su pod plaštom narodnih običaja u određenoj formi opstali do današnjih dana. Različita sujevjerja povezana s vjesnicima smrti i nesreće, običaj trizine, odnosno daće, prekrivanje ogledala i televizora u kući umrle osobe, obredi za duše umrlih koji se izvršavaju u tačno određeno vrijeme nakon smrti, te prenošenje posmrtnih ostataka ugledne osobe na ramenima postali su sastavni dio bošnjačko-islamske tradicije, unatoč stoljetnom nastojanju islamskih učenjaka na njihovom ukidnaju.
Analizom predislamskih posmrtnih običaja prisutnih u tradiciji bosansko-hercegovačkih muslimana i aktivnostima uleme na njihovom ukidanju bavi se ovaj rad.

Ključne riječi: posmrtni običaji, stari Slaveni, obredi za umrle, sedmina, četeresnica, daća...

Uvod
Čovjek se boji smrti. Podsjećanje na smrt i prestanak života, oduvijek je kod ljudi izazivalo zebnju i strah. Strah od smrti moguće je pobijediti učenjem o seljenju duša koje nalazimo u budizmu i hinduizmu, te vjerovanjem da smrt ne predstavlja kraj i ništavilo, već novi početak što je značajka objavljenih religija. Prema vjerovanjima arhaičkih: animističkih i politeističkih religija živi su dužni obezbijediti umrlom sve što mu je potrebno za život na drugom svijetu. Stoga nije nikavo čudo što su grobnice umrlih prave riznice arheoloških materijala, na osnovu kojih se može vrlo vijerno rekonstruisati način života društvene zajednice kojoj je umrli pripadao.
Islamski propisi u vezi s posmrtnim obredom vrlo su jednostavani, bez nepotrebnih ceremonijala, preuveličavanja i javnog žalovanja i jadikovanja za umrlim. Tijelo umrle osobe se očisti (gusul), namiriše i obuče u trodijelo bijelo platno (ćefin). Nakon toga obavi se molitva za umrlu osobu (dženaza), koja se zatim zakopa u zemlju. Poslije ukopa ponovo se na mezaru (grob) umrle osobu prouči dova (molitva za umrlu osobu) čime je obavezni dio posmrtnih obreda završen.
Međutim, čini se da većina ljudi postane svijesna vrijednosti neke osobe tek nakon njene smrti, pa nastoji da joj na drugom svijetu obezbijedi i ono što joj prema vjerskim propisima ne pripada. To je prvi razlog što pored islamskih propisa vezanih za umrle među muslimanima postoje brojni predislamski obredi. Drugi razlog je strah od smrti i umrle osobe. Iako osoba nakon smrti ne može učiniti nikakvo djelo, ni dobro ni loše, ipak živi nastoje da se različitim sredstvima osiguraju od njenog pretpostavljenog zla. Zbog toga muslimani, uz islamske, praktikuju niz predislamskih običaja. U ovom radu analizirat ćemo najzastupljenije od njih i prezentirati stav islamskih učenjaka u Bosni i Hercegovini o njima.

Elementi staroslavenske tradicije u posmrtnim običajima bosansko-hercegovačkih muslimana
Stari Slaveni imali su izrazito razvijen kult umrlih. U Bosni i Hercegovni se kult mrtvih ukorijenio u obrednu praksu tako duboko da ga ni bogumilsko učenje koje je preziralo sve materijalno, nije moglo uništiti, već ga je, čak naprotiv, njegovalo i unapređivalo.[1] Poznati arapski putopisac Ibn Fadlan je, boraveći među Rusima, zabilježio sljedeće: "Vidio sam njihov obred oko mrtvaca. Umro jedan bogataš. Čim je umro, zakopali su ga u zemlju metnuvši uz njega raznih pića i jela, dok mu priprave odijelo i lađu, na kojoj će biti spaljen sa svojom robinjom. Njegov imetak razdijelili su na tri dijela. Jedan dio nasljedni¬cima, drugi za obred, a treći za piće na dan spaljivanja. Jedna od njegovih robinja sama je pristala da bude spaljena. Postavili su lađu na kojoj je pod zastavom krevet nakićen skupocjenim stvarima. Zatim su izva¬dili mrtvaca iz groba obukli mu najskuplje odijelo i postavili ga na krevet u lađi. Uz njega su stavili više vrsta hrane. Tada su doveli jednog psa, rasjekli ga na dvije polovice i bacili u lađu. Sve njegovo oružje sta¬vili su u lađu. Zatim dovedoše dva konja, ubiše ih, a onda sječeno meso baciše u lađu. Tako isto učiniše s dvjema travama, pijevcima i kokošima. Zatim su doveli jednu staru ženu, koju zovu "anđeo smrti" i koja će robinju spaliti. Obadvije su uvedene u lađu. Robinja pru¬ži skupocjene narukvice staroj ženi kao dar, što će je spaliti. Pošto se oprostila sa svim prisutnima, starica je uvede pod zastor. Vidio sam da je izgubila svijest. Zatim je ušlo šest ljudi koji su robinju držali, dok ju je starica zadavila, za vrijeme čega su bubnjevi udarali da joj se glas ne bi čuo, te ostale žene prestrašile, pa bi se kašnje mogle ustegnuti od spaljivanja. Zatim su izašli svi iz lađe, a najbliži rođak mrtvaca pristupi s bakljom i baci je prvi na lađu, a onda ostali zaredaše sa bakljama. Tako je lađa izgorjela, a vjetar pepeo raznio. Kasnije su tu postavili znak. Pri kraju procesa priđe jedan meni i preko tumača mi reče: 'Vi ste Arapi budale; zakopate najdražeg vam druga u zemlju, da truhne, a mi ga spalimo i u jednom času ide mu duša i pepeo u Raj. Zar nijesi vidio kako mu brzo vjetar pepeo odnese?"[2]
Najstariji izvori o pogrebnim obredima starih Slavena, govore o stravi i trizini, svečanostima s jelom i pićem priređivanim u čast umrlog. Ruska kneginja Olga u X vijeku poručuje Drevljanima: “Evo me, dolazim k vama, spremite dosta medovine pored grada, tamo gdje ste pogubili moga muža, hoću da učinim triznu svom mužu.”[3] Strava i trizina su vrste obreda za dušu umrle osobe što su se u određenom obimu održale u Bosni i Hercegovini sve do današnjih dana. Kad je bosansko-hercegovačko stanovništvo primilo islam nastavilo je da i dalje održava i čuva neke predislamske, staroslavenske običaje. Ti običaji su se, istina, “islamizirali”, ali, kad se s njih skinu naslage islamskog jasno se ukaže predkršćansko, staroslavensko porijeklo. Uzalud su teolozi različitih vjerskih zajednica nastojali ukinuti običaje iz doba paganstva, jer im to, kako svakodnevna praksa pokazuje, nije uspjelo.
Među Južnim Slavenima još uvijek je živo sujevjerje o vjesnicima skore smrti. Ti znaci su vezani za snove, ali i za neuobičajeno ponašanje domaćih životinja i ptica. Muslimani Gornjevrbaske regije vjeruju da u snu vaditi zube znači da će umrijeti neko čija smrt će zaboljeti. Gavran i kukavica su poznati vijesnici smrti i skore nevolje što prijeti da zadesi kuću nad kojom oblijeću. Pouzdan znak smrti može biti i zavijanje i cviljenje psa čuvara, pogotovo ako to čini na kućnom pragu.
Umrlom se na stomak stavlja ključ, a cijelu noć kod njega bdiju rodbina, komšije i prijatelji pazeći da preko njega ne bi prešla mačka. Naime, vjeruje se da će se umrli, ako se nadme ili ako preko njega pređe mačka, povampiriti i prikazivati nakon smrti.[4] Kad se umrli iznese iz kuće za njim se prosipa voda jer se smatra da voda od kupanja umrlog posjeduje magična svojstva. Osoba koja se plaši smrti treba da se umije preostalom vodom od gasuljenja (kupanja umrlog), pa će se osloboditi straha. Nakon ukopa, u sobi umrlog pale se svjetla četrdeset dana, a na prozor se noću ostavlja čaša vode koja se ujutru prosipa na voćku. To se čini zato jer se vjeruje da umrli četrdeset dana dolazi svojoj kući prije nego što stvarno napusti ovaj svijet. Slična vjerovanja prisutna su i kod drugih slavenskih naroda.
Uticaji kulta mrtvih i rituala koji su s tim povezani i danas su veoma živi u posmrtnim običajima balkanskih naroda.[5] Običaj koji predstavlja materijalnu poteškoću porodici umrlog, a koji je u suprotnosti s islamskim učenjm, jeste običaj spremanja ručka nakon dženaza-namaza. Naime, nakon obavljenog ukopa, imam i džematlije odlaze u kuću umrlog gdje se, prije ili poslije učenja sure Ja – Sin i dove, obavezno priprema ručak "za rahmet" umrloj osobi. Ovaj ručak ili gozba, nakon dženaze, veoma podsjeća na već spomenuti staroslavenski običaj trizine. Iako je običaj spremanja ručka nakon dženaze predislamskog porijekla ostaje otvoreno pitanje da li je taj običaj prisutan kod bosansko-hercegovačkih muslimana oduvijek, ili je u nekom vremenskom intervalu ukinut, pa je, zatim, pod uticajem drugih religija ponovo uveden? Uzrok ovoj dilemi su svjedočenja muslimana iz udaljenijih sela Gornjevrbaske regije naseljenih isključivo muslimanima koji su mi tokom istraživanja kazali da se ranije nije spremala nikakva hrana nakon dženaze, već da se to uobičajilo u zadnja dva desetljeća.
Interesantno je da su islamski i katolički učenjaci nastojali ukinuti ovaj, očigledno, neznabožački običaj, ali s vrlo malo uspjeha. Tako fra Mato Topić u vezi s običajem daće (podušja) kod žitelja Prozor-Rame kaže: „Poslije sprovoda išlo se kući na daću. Fratri su se dugo borili protiv običaja dače. Negdje su uspjeli, a u mnogim selima još postoji.“[6] Svrha ovog običaja kod muslimana ista je kao i kod kršćana, a to je vjerovanje da umrli od toga ima korist, te se radi toga i insistira da se nešto pojede "za rahmet". Staroslavensko porijeko ovog običaja potvrđuje činjenica da je prisutan i kod muslimana Rusije. Početkom prošlog stoljeća list Behar je u rubrici „Kulturne bilješke“ pod naslovom „Svadbe, suneti i pokopi“ objavio sljedeće: „Krimska novina Terdžuman donosi dva članka, iz dva razna kraja u Rusiji, gdje u velikom broju obitavaju muslomani. Oba dopisnika tuže se na raskoš, koji je u njihovim krajevima postao običaj, da se na svadbe, sunete i pokope troše ogromne svote novaca. Ko more i ko ne more izvrgnut je tame gadnome običaju koji se protivi vjeri i razumu. Bogata pokrajina Širvan, veli dopisnik, više od luksusa strada nego bi stradala od potresa. Ta je bolest većinu zarazila, džahilske oči sve više crne, um se sve više gasi, napretku se sve više staje na put, šeriat sve se više zaboravlja. Oni koji su pozvani, da liječe tu bolju kao na pr. ulema i prvaci, oni sami slijepo se pokoravaju toj zloj navici. Svaki dan se puše veliki kazani halve u slavu mrtvih, a plodne zemlje pokrivaju bankovnim papirima, a taj običaj nije islamski, nego ostatak iz poganskih vremena.“[7]
Spravljanje ručka nakon dženaze je žrtva živih učinjena s ciljem opskrbljivanja umrlih hranom i pićem. U nekim religijma na nižem stupnju razvoja hrana i piće se prinose direktno preminulom i ostavljaju se na njegov grob. U današnje vrijeme tako postupaju pojedine grupacije Roma u našoj zemlji.[8] Viši stepen prinošenja žrtve je dostavljanje ovozemaljskih potreba: hrane i pića, preko posrednika, tj., tako da srodnici i poznanici umrlog u njegovo ime konzumiraju hranu i piće.[9] To je suštinski razlog zbog kojeg se tako jako insistira na tome da se nešto pojede nakon dženaze.
U vezi sa praksom pripremanja hrane za prisutne na dženazi, potrebno je istaći da je, prema islamskoj tradiciji, koju je uspostavio Božiji Poslanik, a.s., lijep običaj da komšije porodici umrlog spreme i donesu hranu, jer je njih žalost omela od običnih, svakodnevnih poslova, a ne da porodica umrlog sprema hranu drugima. Jedne prilike kad je umro neki član Džaferove (prijatelj Božijeg Poslnika, a.s.) porodice, Muhammed, a.s, je rekao: „Spremite hranu Džaferovoj porodici; njima je došlo ono što ih je zaokupiralo.“ [10]
Običaj je da se u kući umrlog prekrivaju ogledala, a pod direktnim uticajem toga običaja u današnje vrijeme prekriva se i televizor. To je znak da je kuću pogodila žalost. Prema staroslavenskoj tradiciji, ogledalo se prekriva da „se ne bi lješina proružnijela.“[11] Uz to, među balkanskim narodima veoma je rašireno vjerovanje da se duša umrlog može zadržati u kući ogledavajući se.[12] Vrlo je intresantno da je među brojnim narodima širom svijeta rašireno sujevjerje da je čovjekova duša u njegovom odrazu u vodi ili ogledalu. U staroj Indiji i Grčkoj postojalo je pravilo da se ne gleda u sopstveni odraz u vodi. Prema Jamesu Georgeu Frazeru, upravo se ovim vjerovanjem može objasniti rasprostranjeni običaj da se ogledala prekriju ili okrenu prema zidu kada se desi smrt u kući. On navodi da narodi koji to čine: „Strahuju da bi dušu koja se projektuje iz čovjeka u obliku njegovog odraza u ogledalu mogao odnijeti duh preminulog za koga se obično vjeruje da se nalazi u kući i oko kuće jedno određeno vrijeme.“[13]
U staroslavenske posmrtne običaje opstale do današnjih dana, svrstavaju se obredi za duše umrlih koji se čine nakon ukopa u tačno određeno vrijeme. Slaveni su čvrsto vjerovali da umrli nastavljaju život i nakon smrti, što se jasno vidi iz pogrebnih rituala kao što su pogrebne igre. U Leksikonu religija i mitova drevne Evrope, navodi se da su: „Trećeg, sedmog, dvanaestog i četrdesetog dana poslije smrti pokojnicima na grob donošeni hrana i piće, kao i posle 6 i 12 meseci. Posebni praznici mrtvih - zadušnice - proslavljani su i na grobovima i po kućama, u rano proleće i u kasnu jesen.”[14]
Najstarije svjedočanstvo o obredima za duše umrlih kod slavenskih naroda zabilježio je između 930-940. godine arapski putopisac Ibn Rusta: “Istočni Slaveni imali su običaj da spaljuju tijelo umrlog. Sledećeg dana po spaljivanju pokojnika, oni odlaze na mesto gde je to obavljeno, sakupljaju pepeo i stavljaju ga u urnu, koju zatim smeštaju na humku. Godinu dana po smrti pokojnika, uzimaju dvadeset krčaga meda (medovine), nekad malo više a nekad malo manje, i nose ih na onu humku, gde se okuplja porodica pokojnog, jedu, piju i zatim se razilaze.”[15]
Obrede za duše umrlih nalazimo i kod južnoslavenskih naroda. Njihova svrha je uspostavljanje uzajamnog odnosa između živih i mrtvih. Osoba smrću ne prestaje da bude aktivni član društvene zajednice, već samo mijenja mjesto boravka. Od živih savremenika on se seli ka mrtvim precima.[16] Istraživajući razloge koji podstiču ljude da u određeno vrijeme čine podušja svojim umrlim, Galina Lozanova zaključuje: „Između dva svijeta, svijeta živih i svijeta mrtvih odvija se recipročna razmjena. Sa svoje strane živi su dužni u određeno vrijeme sjećati se umrlih i prinositi im darove, uglavnom u hrani i piću, dok mrtvi, s druge strane, čuvaju žive od uticaja zlih duhova iz njihovog svijeta.“[17] U današnje vrijeme, muslimani u Bosni i Hercegovini obavljaju obrede za umrle nakon sedam i četrdeset[18] dana, rjeđe nako šest mjeseci, a gotovo redovno godinu dana nakon smrti. Poznati srpski etnolog, Tihomir Đorđević, molitve za duše umrlih muslimana početkom prošlog vijeka opisao je na sljedeći način: "Sedmog dana od smrti ostavlja se umrlom jediđunluk (sedmina). Tada se pravi halva. Od ove halve svako čeljade iz komšiluka okusi i u sebi očita molitvu Elfatiha za dušu umrlog. Umjesto dece koja ne bi znala ove molitve čitaju je stariji. Halva se pravi i o krkđunluku (četrdesetnici), altiai (polugodišnjici) i senluku (godišnjici) od smrti. Ako je umrli iz imućnije kuće onda o polugodišnjici i godišnjici njegovi pozovu komšije prijatelje i hodžu, pa svi skupa drže molitvu za dušu umrlog. To se zove tavit."[20]
Obično se za sedminu ili četeresnicu prouči sura Ja - Sin i Tewhid, a sevabi od proučenog poklanjaju se pred duše umrlih. Neizostavni dio ovog obreda je ručak za prisutne, a koji ima sličnu svrhu kao i jelo poslije dženaze. Molitve za duše umrlih nisu specifikum samo muslimana u Bosni i Hercegovini, već i pripadnici katoličke, odnosno pravoslavne crkve također izvršavaju vjerske obrede za svojer umrle.[20]
Prenošenje tabuta ili lijesa ugledne i istaknute osobe na uzdignutim rukama također je staroslavenski običaj prisutan u tradiciji muslimana u Bosni i Hercegovini. Običaj prenošenja ugledne osobe iznad glave nalazimo kod Istočnih Slavena među Rusima.
Picture

Picture
Na crtežu iz XI stoljeća vidi se kako četiri čovjeka prenose tijelo sv. Borisa položenog na saone. Na drugoj fotografiji je prenos tabuta rahmetli Hamdije Kreševljakovića 1959. godine
Na sličan način među muslimanima u Bosni i Hercegovini prenosili su se tabuti uglednih osoba, među kojima su: Džemaludin Čaušević, Hamdija Krševljaković, Osman Sokolović, Ahmed Smajlović, hfz. Sinanudin Sokolović, Alija Izetbegović itd.[22]

Odnos islamskih učenjaka u Bosni i Hercegovini prema predislamskim posmrtnim običajima[23]
Prema islamskom učenju, duša je vječna. Smrću neke osobe, njena duša nastavlja da egzistira u berzahu – zagrobnom životu, gdje boravi do Sudnjeg dana. Da li će neko na drugom svijetu biti sretan ili nesretan, zavisi od toga kako je proveo život na ovom svijetu. Stoga propisi islama usmjeravaju vjernike ka ispravnom životu na ovom svijetu, kako bi se osigurala sreća na onom svijetu. Premda islam poštuje mrtve i zabranjuje bilo kakvo oskrvnuće njihovih grobova[24] propisi vezani za umrlu osobu su vrlo jednostavni, što je objašnjeno na početku ovog rada.[25]

Jedan od staroslavenskih posmrtnih običaja u potpunoj suprotnosti s islamskim učenjem, jeste priređivanje gozbe, objeda ili ručka za učesnike dženaze.[26] Islamski učenjaci vrlo rano su primjetili da muslimani praktikuju ovaj neislamski običaj upozoravajući na njegovu štetnost. Poznati prusački alim iz prve polovine XVIII stoljeća, Mustafa Pruščak napisao je 1739. godine djelo Risala ad-dakir fī ziyāra ahl al-maqābir[27] u kojem navodi: “Naricanje za umrlima i priređivanje jela u ime umrlog (prvog, drugog i trećeg dana) je zaista jedna ružna novotarija iz vremena džahilijeta. Ako neko oporuči da se poslije njegove smrti tri dana priređuje jelo za ljude ta mu oporuka ne vrijedi. Preporučuje se da komšije i rođaci donose hranu porodici umrlog i da nahrane ukućane jer su oni zauzeti oko mrtvaca.”[28]
Uprkos nastojanjima uleme iz Osmanskog perioda, muslimani u Bosni i Hercegovini, ali i drugim krajevima nastanjenim slavenskim narodima (već smo naveli da to čine muslimani u Rusiji) nastavili su s praksom priređivanja posmrtne gozbe, pa su i savremeni islamski učenjaci digli svoj glas protiv ovog predislamskog obreda. Jedan od najistaknutijih zagovornika prosvjećivanja muslimanskih masa u Bosni i Hercegovini XX vijeka, Husein Đozo, energično se usprotivio ovom neislamskom običaju. Fetvu o spremanju gozbe u kući umrlog nakon dženaze prenijet ćemo zajedno s pitanjem.

Pitanje:
"Kod nas je običaj kada neka osoba preseli (umre) i kad joj se obavi dženaza-namaz, da se svi skupa vraćamo u kuću odakle je iznesen mrtvac i tu se jede i pije. Na par mjesta pokušao sam da spriječim vraćanje u istu kuću, da tu ne jedemo i ne pijemo i da ožalošćeni ne moraju ništa spremati. Jedni se slažu, a drugi kažu da je to oduvijek tako i da to ništa ne smeta. Pitam da li su oni u pravu ili ja?"

Odgovor:
"Tvoj pokušaj da spriječiš običaj gozbe u kući umrlog poslije povratka sa groblja sasvim je na mjestu. Ova gozba je neislamski, paganski običaj. Sve su to običaji iz džahilijjeta koje treba sprečavati. Nije dozvoljeno da porodica umrlog prilikom smrti ugošćava prisutne, jer joj to još više otežava bol i jer je to običaj iz paganskog, predislamskog vremena. Ulema je jednoglasna u tome da je to mekruh, dok jedan dio smatra da je to čak haram."[29]

Uz davanje fetve po pitanju priređivanja posmrtnih gozbi, Đozo je naveo lijep primjer Odbora islamske zajednice Debar, koji je u cilju očuvanja čistote običaja, kao i čuvanja islamske tradicije, a imajući u vidu razne neislamske posmrtne običaje koji sve više uzimaju maha, te psihički i materijalno opterećuju ožalošćenu familiju, u vezi sa dženazom zabranio:
1. pripremanje i davanje ručaka i večera poslije sprovoda ili prilikom dolaska na saučešće;
2. čašćenje kahvom i cigaretama za vrijeme saučešća u roku od tri dana;
3. grupni odlazak žena na groblje nakon sedam dana (sedmina), šest sedmica (četeresnica), šest mjeseci (polugodišnjica) i nakon jedne godine;
4. dijeljenje halve poslije tevhida;[30]

Fokusirajući se na spomenuti predislamski običaj Đozo smatra da su težak položaj imama i materijalni interes koji je evidantan kod dženaza, odigrali najveću ulogu u opstanku ovog, ali i nastajanju niza drugih običaja i novotarija.[31] Slično mišljenje dijeli i ruski autor koji je, analizirajući identičnu praksu muslimana u različitim krajevima Rusije, napisao: „Oni koji su pozvani da liječe tu bolest, ko na primjer ulema i prvaci, oni se samo slijepo pokoravaju toj zloj navici.“[32] Navedene tvrdnje sugerišu da islamski učenjaci imaju dvojak stav o pitanju pripremanja gozbe nakon dženaze. Uvidjevši štetnost ovog običaja i njegovu očitu suprotnost sa propisima šerijata visoka ulema i školovani islamski učenjaci energično su ustali protiv njega i osudili one koje ga praktikuju. S druge strane, teška materijalna situacija u kojoj se nalaze vjerski službenici po džematima, uticala je da oni prihvate običaj pripremanja hrane za umrlu osobu, navodeći kao opravdanje da je to "za rahmet" umrle osobe.
Običaj koji islamski učenjaci u Bosni i Hercegovin nisu osuđivali, a čija geneza se veže za korijene ljudskog roda, jer ga nalazimo kod brojnih naroda, među kojima su i naši preci Slaveni, jeste izvršavanje vjerskih obreda u tačno određeno vrijeme: sedam dana, četrdeset dana, pola godine i godinu dana nakon smrti.[33] Priređivanje sedmine i četeresnice zabilježeno je u zaostavštini Munib – efendije Glođe, mutevelije Gazi Husrev-begovog vakufa koji je umro 1850. godine na otoku Kreti. Između ostalog u njegovoj Ispravi o sahrani i smrti stoji: ”Za čišćenje i uređenje njegovog groba do sedam dana sedmerici siromaha određuje 3 groša i 20 para, a da se za četrdeset dana posjećivanja groba određuje 60 groša.“[34]
Priređivanje sedmine, četeresnice, polugodišnjice i godišnjice spada u red običaja koji su nastali iz želje da se umrlom podari i više nego što mu je vjerom propisano. Ipak, islamski učenjaci u Bosni i Hercegovini nisu poklanjali posebnu pažnju ovim običajima iz dva razloga. Prvi razlog je opće prihvaćen stav da umrli ima koristi od dove i učenja Kur'ana,[35] što je glavno obilježje ovih obreda.[36] Drugi razlog je eventualna materijalna korist koju imaju oni koji uče sedmine i četeresnice.
Analizirajući običaj priređivanja sedmina i četeresnica Mustafa Busuladžić je kratko napisao da i pripadnici drugih religija njeguju slične običaje, te dodao: “Ustaljen je običaj da se sedmi i četrdeseti dan nakon smrti u kući umrlog prouči Kur’an (hatma učini) i četrdeseti dan iza proučene hatme dijeli prisutnima hljeb. Lijepo je i preporučljivo učiti Kur’an, ali dijeliti hljeb pozvanim, mahom imućnijim, također je sa strane primljeni običaj.” [37]
Dakle, Busuladžić ne vidi ništa loše u tome da se za dušu umrle osobe priređuju sedmine i četeresnice, nego se protivi jednom dijelu tog obreda koji je vezan za dijeljenje hrane prisutnima, o čemu smo već govorili.
Na sličan način o sedmini i četresnici je pisao hfz. Sinanudin Sokolović. On je osudio paljenje svijeća u kući umrle osobe sedam ili četrdeset noći nakon smrti, te stavljanje posude s vodom četrdeset dana na prozor sobe u kojoj je boravio umrli.[38] Međutim, iako je vrlo detaljno analizirao različite aspekte ukopa umrlih muslimana, Sokolović nije komentarisao običaj učenja sedmine i četeresnice.
Premda Sokolović nije pisao o običaju učenja sedmine i četresnice, on je u svom poučnom radu ukazao na neislamske posmrtne običaje, čije porijeklo detaljno ne istražuje, već tvrdi: „Mnogi narodi i plemena širom svijeta s primanjem islama unijeli u njega brojne običaje i sujevjerja koja s pravim učenjem islama nemaju ništa zajedničkog – naprotiv, ona su mu potpuno strana.“[39] Nakon toga, Sokolović navodi različite običaje koji se mogu zapaziti prilikom smrti muslimana, od kojih su i danas prisutni sljedeći:
- da se platnom ili nečim drugim zastru sva kućna ogledala;
- da se čuva umrli da ga ne preskoči mačka, jer bi se – vele – mogao povampiriti;
- da se stavlja posuda s vodom na prozor u kući umrle osobe i to 40 dana, da bi se duša dotične osobe imala iz čega napiti kada dođe kući.

Govoreći o običaju održavanja sedmine i četeresnice za umrlu osobu dr. Safvet Halilović smatra da je: "Taj običaj najvjerovatnije preuzet iz kršćanske tradicije", te da bi: "Zbog toga takvu praksu trebalo postepeno ukidati, a ljude educirati o tome da se sjećaju svojih umrlih na islamski način."[40]

Raspravu o sedmini i četeresnici zaključit ćemo mišljenjem fetva-i-emina, dr. Enesa Ljevakovića, koji je do sada, koliko je meni poznato, o tome izdao četiri fetve. U posljednjoj od njih fetva-i-emin kaže: "Spomenuti običaji su se inkorporirali u našu islamsku praksu i tolerisani su od naše ranije i kasnije uleme, budući da u njima nisu vidjeli negativne, već uglavnom pozitivne sadržaje i utjecaje. Opće poznato je da navedeni običaji i praksa nisu spomenuti u Kur'anu i Sunnetu ni u pozitivnom ni u negativnom smislu, tj. niti su naređeni, niti zabranjeni u ovim osnovnim izvorima. Zato i jesu predmet sporenja i različitog tumačenja. Neki ih zabranjuju kao novotarije općenito, a drugi dozvoljavaju kao korisnu praksu, sa stanovišta okupljanja ljudi, zajedničkog ibadeta, zikra, dova, učenja Kur'ana, namaza u džematu i sl. Ono što je zabrinjavajuće i za žaljenje jeste činjenica da su spomenuti običaji kod mnogih naših muslimana postali neka vrsta zamjene za propisane ibadete, poput namaza, posta i ostalih farzova tako da tim običajima posvećuju veću pažnju nego dnevnim vaktovima, što je potpuno pogrešno. Takvu anomaliju u razumijevanju i praksi treba postepeno ispravljati i dovesti u sklad sa ciljevima šerijata. U svakom slučaju, smatramo da spomenuto nije pitanje od prioritetne važnosti niti zavrjeđuje da mu se pridaje prevelika pažnja."[41] U drugoj fetvi dr. Ljevaković smatra da: "Nema neke štete čak i ako se ti običaji prakticiraju", te da će: "Spomenuta praksa i običaj vremenom iščeznuti pa nema potrebe trošiti energiju u tom pravcu."[42]
Prenošenje tabuta ugledne i istaknute osobe na uzdignutim rukama iznad glava ni jedan islamski učenjak nije osudio. Hadžijahić navodi da su uz tabut na kojem je bilo tijelo rahmetli Mehmeda Handžića išli ljudi koji su drugima govorili da ga ne dižu iznad glava, ali to je jedinstven slučaj. Gotovo sve umrle islamske učenjake spomenute u ovom radu ljudi su, iz poštovanja prema njima, prenijeli do kabura na uzdignutim rukama iznad glava.[43]
U pojedinim radovima o posmrtnim običajima muslimana u Bosni i Hercegovini pisanim iz pera islamskih učenjaka, navode se različiti neislamski običaji čije porijeklo se ne može sa sigurnošću dovesti u vezu s tradicijom naših predaka Slavena.[44] Islamski učenjaci u Bosni i Hercegovini najviše su pisali o poštivanju mrtvih, usmjeravanju molitvi njima i traženju od da njih da rješavaju nevolje i ispunjavaju želje. Kult svetih i mrtvih rasprostranjen je širom islamskog svijeta, ali, pošto on nema staroslavensko porijeklo, u ovom radu njime se nećemo baviti.[45]

Zaključna razmatranja
Gdje nema vjere pojavi se sujevjerje. To je očigledno i kad su u pitanju sujevjerja u vezi s vjesnicima smrti koje narod, neodvoljno upućen u vjerske propise njeguje. Gotovo sa sigurnošću može se zaključiti da će pomenuta sujevjerja, bez obzira koliko besmislena bila i dalje trajati. Smrt je ovijena velom tajne, mistike i straha što za običan svijet bez čvrstog vjerskog oslonca predstavlja plodno tlo za rađanje sujevjerja. Razvoj medicine i modernih tehničkih pomagala, te izgradnjom gasulhana (prostorija za opremanje i čuvanje umrlih) direktno je uticalo na ukidanje običaja i sujevjerja vezanih za boravak umrle osobe u kući i kupanje, odnosno opremanje umrlih.
Poseban problem predstavlja pripremanje gozbe nakon dženaze ili za sedminu, četeresnicu i godišnjicu. Unatoč povremenim zabranama takve prakse, o kojima smo pisali na prethodnim stranicama, čini se da ulema, a pogotovo imami u džematima, nisu posebno zainteresovani da se taj očigledno neislamski i nehumani običaj ukine. Vidjeli smo da je ovaj običaj duboko ukorijenjen u tradiciju bosansko-hercegovačkih muslimana, te da nas njegovi počeci vraćaju u vrijeme doseljavanja Slavena u ove krajeve, a možda i prije. Stoga se postavlja pitanje primjene adekvatne metodologije za njegovo ukidanje. Iz ličnog iskustva znam da je najbolji način izbjegavanja ručka za sedminu, četeresnicu ili neki drugi posmrtni običaj, učenje dove u džamiji. Džamija također predstavlja idealno mjesto za tematsko predavanje o neislamskim posmrtnim običajima, jer je educiranje muslimana o tome da se "za rahmet" čine prigodna dobra djela za umrlu osobu poput sadake, dove, posta i hadža, a ne da se u njeno ime nešto pojede i popije. Kada se dova za umrle čini u kući imam je jednostavno doveden pred svršen čin tako da se svako njegovo protivljenje jelu pogrešno tumači i prouzrokuje više štete nego koristi. Naime, ukućani pogođeni tugom smatraju uvredom ako se nešto ne pojede. Ovdje će mi se vjerovatno prigovoriti da želim ukinuti jedan segment posmrtnog običaja, a ne cjelokupan običaj što je tema za poseban rad. No, ukratko, ako je za umrlog dozvoljeno obaviti hadž, dati sadaku, postiti mimo ramazana, učiti dove, te ako postoje predanja o tome da se umrli, zavisno od vjerskog uvjerenja, ispituje u kaburu sedam, odnosno četrdeset dana, i ako tabiini nisu smatrli lošim činiti dobra djela za umrlog u tom periodu (Vidi: Nedžad Ćeman i Almir Fatić, "Imaju li mrtvi koristi od učenja sedmine?", http://www.preporod.com/duhovna-obzorja ... dmine.html.), što, možda, upućuje na vjersku utemeljenost sedmine i četeresnice, onda je barem korisno te običaje očistiti od očito neislamskih natruha.
------------------------------------------------------------------------------------------------

FUSNOTE
[1] Muhamed Hadžijahić, „Prilog Skarićevoj hipotezi o porijeklu stećaka“, Radovi III, Zenica, 1973., str. 287.[2] Mehmed Handžić,“Izvještaj Arapa o Slavenima”, u: Mehmed Handžić, Temeizopćeikulturnehistorije, Izabrana djela, knj. II, Ogledalo, 1999. godine.
[3] Luj Leže, Slovenskamitologija, 1901. godine. http://www.rastko.org.yu/antropologija/ ... ija_c.html (zadnja posjeta 15. 07. 2007.)
[4] Ljubomir Reljić, „Samrtni običaji i kult pokojnika“, Glasnik Etnografskog muzeja, sv. 52-53, Beograd, 1989., str. 145.[5] Kosta Milenović, „Slovenska vera-pogreb“, Bosanska vila, Sarajevo, br. VIII, 1890., str. 121-123.
[6] Fra Mato Topić, Ramske starine, Franjevački samostan Rama-Šćit i Svjetlo riječi, Rama-Sarajevo, 2005., str. 151. [7] Behar: list za pouku i zabavu, god. I-XI (1900-1911), izbor, odabrali Alija Isaković i Hadžem Hajdarević, El-Kalem, Sarajevo, 1990. godine, str. 73.
[8] Bošnjaci u Bugojnu vrlo često dolaze u Medžlis IZ da se žale na neislamsko ponašanje Roma koji svojim umrlima ostavljaju alkoholno piće na grob.
[9] Radmila Kajmaković, „Posmrtna gozba kod balkanskih naroda“, Makedonski folklor, XV, br. 29-30. Skopje, 1982., str. 77-78.
[10] Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Hanefijskifikh, Knjiga 1, Sarajevo, 2002. godine, str. 428.
[11] Muhamed Hadžijahić, Predislamski elemeniti u kulturi bosanskih muslimana, Institut za društvena istraživanja, Sarajevo 1973. godine, str. 77.
[12] Slobodan Zečević, „Samrtni običaji u okolini Zaječara“, Glasnik etnografskog muzeja, 42/1978., Beograd, str. 383-397.
[13] Džejms Džordž Frejzer, Zlatna grana – proučavanje magije i religije, Ivanišević, Beograd, 2003. str. 199.
[14] Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović i Dragoslav Srejović,LeksikonreligijaimitovadrevneEvrope, Savremena administracija, Beograd, 1992. godine, internet izdanje na http://www.rastko.org.yu/antropologija/ ... mitologija. (zadnja posjeta 15. 07. 2007.)
[15] Navedeno prema: Đorđe Janković, „Slovenski i srpski pogrebni obred u pisanim izvorima i arheološka građa“,http://www.rastko.org.yu/arheologija/djankovic/djankovic-sahrane.html (zadnja posjeta 15. 07. 2007.) prijevod prema A. Ja. Garkavi, Skazanijamusul'manskihpisatelejoSlavjanah', iRusskih' polovineVIIvekadokoncaX vekapor. H.), Sanktpeterburg', 1870. godine.
[16] Andrej Brencz, „The Polish funeral rite as The rite de passage“, LUD, 71., 1987., str. 229.
[17] Galina Lozanova, „Obredni trapezi pri pogrebenie u Južnite Slavjani“ B'garska etnografija, 2/1/1991., knj.I, str. 4.
[18] Jer se smatra da duša umrlog tek tada napušta ovaj svijet. Interesantno je napomenuti da se obredi za duše umrlih nakon četrdeset dana vrše i u drugim kulturama, a ne samo slavenskim. F. De Jong u tekstu “Mistička bratstva i narodni islam” navodi: “U Egiptu je, na selu, običaj da se mrtvim u grob stavi primjerak Kur’ana i drugi predmeti, a takođe i prekrivač, u koji je tijelo umotano, ispisuje se stihovima iz Kur’ana i to prije svega iz suretul-Kehfisuret Ja-sin, i ako se ovi običaj iosuđuju od strane ortodoksne tradicije. Po želji rodbine, na kraju žalosti – četrdesetog dana na kon smrti – održava se zikr na grobu umrlog.” Vidi: F., De, Jong, “Mistička bratstva i narodni islam”, Islamska misao, br. 122., 1989. Pored toga, u Starom zavjetu stoji da je balzamovanje Jakova oca Josipovog trajalo četrdeset dana: “Josip se baci na oca, suzama mu oblije lice, izljubi ga. Poslije toga Josip naredi liječnicima koji su se nalazili u njegovoj službi da mu oca balzamiraju, i oni balzamiraše Izraela. Trebalo je četrdeset dana: toliko, naime, traje balzamiranje.“ Vidi: Biblija, Stari Zavjet, Knjiga Postanka, 50/3.
[19] Tihomir Đorđević, "Samrtni običaji u Turaka", Naš narodni život, knj. V Beograd, 1932. godine, str. 91
[20] Iz iskustva znam da domaćinima vrlo teško pada ako imam ili neko od prisutnih na tevhidu ne prisustvuje ručku koji je za taj obred pripremljen jer se smatra da se time nanosi uvreda i domaćinu i umrlom.
[21] U istočnom ortodoksnom hrišćanstvu podušja se čine nakon tri, sedam, četrdeset i godinu dana od smrti. Vjeruje se da duša trećeg dana poslije smrti prolazi kroz kušnje i potrebne su joj molitve živih. Tada rodbina komšije i prijatelji izlaze na grob i pale svijeće za umrlog. Isto čine i nakon sedam dana, odnosno u prvu subotu po smrti. Četrdesetog dana poslije smrti duša saznaje svoje mjesto u Raju ili Paklu, i kuša neka rajska uživanja, odnosno strahuje od paklene vatre. U zapadnom katoličanstvu misa zadušnica može biti prije ukopa, poslije ukopa ili neki drugi dan u dogovoru sa svećenikom. Za umrle se priređuju "gregorijanske mise" tj., 30 misa koje se čine uzastopno 30 dana za dušu umrle osobe. Vjeruje se da su ove mise veoma učinkovite. Premda se mise za umrle vrše nakon tri, osam ili trideset dana vrijeme nije precizno određeno crkvenim pravilima i sve zavisi od dogovora vjernika sa svećenikom. U židovstvu se provodi Kadiš Žalobnika, bliskih članova porodice, koji svakodnevno mole tri molitve, a sve to traje 11 mjeseci nakon smrti.
[22] Muhamed Hadžijahić, „Prilog Skarićevoj hipotezi o porijeklu stećaka“, Radovi III, Zenica, 1973., str. 292.
[23] Više o odnosu islamskih učenjaka prema predislamskim običajima u praksi bosansko-hercegovačkih muslimana općenito vidi: Elvir Duranović, "Odnos islamskih učenjaka Bosne i Hercegovine prema tragovima staroslavenske tradicije", Glasnik Rijaseta IZ u BiH, vol.LXIX, br. 11-12, novembar-decembar 2007., Sarajevo, str. 1043-1054.
[24] Zabranjeno je sjediti na grobovima umrlih, s tijelom umrle osobe treba postupati s poštovanjem, učiniti neugodnost umrlo je isto kao učiniti neugodnost živom, itd., su samo neki od propisa islama s kojima se nastoji osigurati poštivanje umrlih i njihovih grobova.
[25] Više o islamskim propisima vezanim za umrlu osobu vidi u: Sinanudin Sokolović, Islamski propisi o čuvanju zdravlja, posjeti bolesnika i sahrani umrlih muslimana, bez mjesta i godine uzdanja.
[26] Stav islama je sasvim suprotan: Porodici umrlog potrebno je spremiti hranu jer njih smrt bljižnjeg rođaka sprečava u tome. O tome vidi: Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Hanefijski fikh, Knjiga 1, Sarajevo, 2002. godine str. 428.
[27] „Rasprava pobožnog o posjećivanju grobova”.
[28] Azra Kadić, „Rasprava o posjećivanju grobova od Mustafe Pruščaka“, Islamska misao, br. 136., 1990., str. 20-30.
[29] Husein Đozo, Fetve I, u: Husein Đozo, Izabrana djela, knj. 4., El-Kalem i FIN, Sarajevo, 2006., str. 444-445. [30] Husein Đozo, op. cit., str. 41.[31] Ibid.[32] Navedeno prema: „Kulturne bilješke”Behar – listzapoukuizabavu, god. I-XI, Sarajevo, 1990. godine, str. 73.[33] Običaj četeresnice vežemo za staroslavensku tradiciju zbog toga što je prema Muhamedu Hadžijahiću prilikom ispitivanja neke kulturne pojave najlogičnije se orjentirati, ako ima osnove, na svoju, makar i daleku stranu, nego li za pojedinu pojavu tražiti daleke analogije. U: Hadžijahić, Muhamed, Predislamski elementi u kulturi bosanskih muslimana, Sarajevo, 1973., str. 2-3. [34] Rašid Hajdarević, “Zaostavština iza Ahmed-Munib-efendije Glođe, mutevelije i džabije Gazi Husrev-begova vakufa”, Anali GHB Biblioteke, knj. II-III, Sarajevo, 1974., str. 198.[35] Opširnu raspravu o tome vidi u: Ibn Qajjim al-Ğawzi, Knjiga o duši, prijevod Mustafa Prljača, Sarajevo 2003., str. 287-353.
[36] Pored toga postoje predanja o tome da su prve generacije muslimana na neki način obilježavale sedminu. Više o tome vidi: Nedžad Ćeman i Almir Fatić, "Imaju li mrtvi koristi od učenja sedmine?", http://www.preporod.com/duhovna-obzorja ... dmine.html. (01.12.2010.)
[37] Mustafa Busuladžić, “Nekoliko protuvjerskih običaja kod nas”, NoviBehar, br. 3. 1945. godine, str. 38.
[38] Hfz. Sinanudin Sokolović, Islamskipropisio čuvanjuzdravlja, posjetibolesnikaisahraniumrlihmuslimana, bez mjesta i godine uzdanja, str. 73-74.
[39] Sinanudin Sokolović, „Islamski propisi o čuvanju zdravlja, posjeti bolesnika i sahrani umrlih muslimana”, Glasnik, VIS-a, Sarajevo, 1972. godine, str. 128.
[40] Safvet Halilović, "Dužnosti prema umrlim", Takvim za 2010. godinu, El-Kalem, Sarajevo, 1430/2009. godine, str. 98-99.
[41] "Organiziranje mevluda i tevhida", http://www.rijaset.ba/index.php?option= ... Itemid=139
[42] "Sedmine i četersnice" http://www.rijaset.ba/index.php?option= ... Itemid=139
[43] U nekrolozima povodom smrti Šukrije Bakalovića i hfiza Sinanudina Sokolovića posebno se napominje da su do kabura prenešeni na takav način.
[44] Ferhat Šeta,“Propisi i običaji za dženazu-namaz”, Takvim, 1983., str. 66-68.
[45] O kultu svetih i mrtvih pogledaj sljedeće radove: “Kult svetih i mrtvih”, Hikjmet, br. 16., str, 111-114; 17., str. 146-148; 18., str. 171-174.; br. 19., str. 201-205., br. 20., str. 238-242., 1930., god.; El-Magribi, “Odnos živih prema mrtvim”, s arapskog preveo Šukrija Alagić, Glasnik VVS-a IVZ, br. 9., 1934., str. 490-499.; Esma Smailbegović,“Neki motiv o predajama o evlijama i šehitima”, Islamska misao, br. 133, 1990., str. 37-39.
------------------------------------------------------------------------------------------------

LITERATURA
1. Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Hanefijski fikh, Knjiga 1, Sarajevo, 2002. godine
2. Aleksandrina Cermanović- Kuzmanović i Dragoslav Srejović, Leksikon religija i mitova drevne Evrope, Savremena administracija, Beograd, 1992. godine.
3. Andrej Brencz, „The Polish funeral rite as The rite de passage“, LUD, 71., 1987. godine.
4. Azra Kadić, „Rasprava o posjećivanju grobova od Mustafe Pruščaka“, Islamska misao, br. 136., 1990. godine.
5. Biblija, Stari Zavjet, Knjiga Postanka.
6. Behar: list za pouku i zabavu, god. I-XI (1900-1911), izbor, odabrali Alija Isaković i Hadžem Hajdarević, El-Kalem, Sarajevo, 1990. godine.
7. Đorđe Janković, „Slovenski i srpski pogrebni obred u pisanim izvorima i arheološka građa“, prijevod prema A. Ja. Garkavi, Skazanija musul'manskih pisatelej o Slavjanah', i Russkih' polovine VII veka do konca X veka po r. H.), Sanktpeterburg', 1870. godine.
8. Džejms Džordž Frejzer, Zlatna grana – proučavanje magije i religije, Ivanišević, Beograd, 2003. str. 199.
9. Elvir Duranović, "Odnos islamskih učenjaka Bosne i Hercegovine prema tragovima staroslavenske tradicije", Glasnik Rijaseta IZ u BiH, vol.LXIX, br. 11-12, novembar-decembar 2007., Sarajevo, str. 1043-1054.
10. Ferhat Šeta,“Propisi i običaji za dženazu-namaz”, Takvim, 1983., str. 66-68.
11. Frederick, De, Jong, “Mistička bratstva i narodni islam”, Islamska misao, br. 122., 1989. godine.
12. Galina Lozanova, „Obredni trapezi pri pogrebenie u Južnite Slavjani“ B'garska etnografija, 2/1/1991., knj. I.
13. Husein Đozo, Fetve I, u: Husein Đozo, Izabrana djela, knj. 4., El-Kalem i FIN, Sarajevo, 2006., godine.
14. Ibn Qajjim al-Ğawzi, Knjiga o duši, prijevod Mustafa Prljača, Sarajevo 2003., godine.
15. Kosta Milenović, „Slovenska vera-pogreb“, Bosanska vila, Sarajevo, br. VIII, 1890. godine.
16. Ljubomir Reljić, „Samrtni običaji i kult pokojnika“, Glasnik Etnografskog muzeja, sv. 52-53, Beograd, 1989.godine.
17. Luj Leže, Slovenska mitologija, 1901. godine.
18. Mato Topić, Ramske starine, Franjevački samostan Rama-Šćit i Svjetlo riječi, Rama-Sarajevo, 2005. godine.
19. Mehmed Handžić,“Izvještaj Arapa o Slavenima”, u: Mehmed Handžić, Teme iz opće i kulturne historije, Izabrana djela, knj. II, Ogledalo, 1999. godine.
20. Muhamed Hadžijahić, „Prilog Skarićevoj hipotezi o porijeklu stećaka“, Radovi III, Zenica, 1973. godine.
21. Muhamed Hadžijahić, Predislamski elemeniti u kulturi bosanskih muslimana, Institut za društvena istraživanja, Sarajevo 1973. godine.
22. Mustafa Busuladžić, “Nekoliko protuvjerskih običaja kod nas”, Novi Behar, br. 3. 1945. godine.
23. Nedžad Ćeman i Almir Fatić, "Imaju li mrtvi koristi od učenja sedmine?", http://www.preporod.com/duhovna-obzorja ... dmine.html. (01.12.2010.)
24. "Organiziranje mevluda i tevhida", http://www.rijaset.ba/index.php?option= ... Itemid=139
25. Radmila Kajmaković, „Posmrtna gozba kod balkanskih naroda“, Makedonski folklor, XV, br. 29-30. Skopje, 1982. godine.
26. Rašid Hajdarević, “Zaostavština iza Ahmed-Munib-efendije Glođe, mutevelije i džabije Gazi Husrev-begova vakufa”, Anali GHB Biblioteke, knj. II-III, Sarajevo, 1974., godine.
27. Safvet Halilović, "Dužnosti prema umrlim", Takvim za 2010. godinu, El-Kalem, Sarajevo, 1430/2009. godine.
28. "Sedmine i četeresnice" http://www.rijaset.ba/index.php?option= ... Itemid=139
29. Slobodan Zečević, „Samrtni običaji u okolini Zaječara“, Glasnik etnografskog muzeja, 42/1978., Beograd, 1978. godine.
30. Sinanudin Sokolović, Islamski propisi o čuvanju zdravlja, posjeti bolesnika i sahrani umrlih muslimana, bez mjesta i godine uzdanja.
31. Tihomir Đorđević, "Samrtni običaji u Turaka", Naš narodni život, knj. V Beograd, 1932. godine,
32. Vaseva, Valentina, „Njakoji aspekti na obredite pri pomen u B'lgari i Rumunci“, B'lgarska etnografija, 2/1/1991.godine.

Napomena:

Autor teksta je magistar islamskih nauka, te je tekst pisan u duhu islamskog učenja.
Zaključci iz ovog teksta nisu zaključci iza kojih stoji "Svaroži krug".
Create a free website

Uzvišeni kaže:
„Znaj da nema drugo Boga osim Allaha i traži oprost ze grijehe svoje i za vjernike i vjernice…“

Ovo je počast ustrajnim vjernicima tako što je naređeno Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da traži opros za njih kao njihov zagovornik i onaj čije se dove uslišavaju.

Uzvišeni kaže:

„Meleki koji drže prijesto i oni koji su oko njega veličaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Njega i mole se da budu oprošteni rijesi vjernicima: „Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš milošću i znanjem, zato oprosti onima koji su se pokajali i koji slijede Tvoj put i sačuvaj ih patnje u vatri“.

„Gospodaru naš, uvedi ih u edenske vrtove koje si im obećao, i pretke njihove i potomstvo njihovo, one koji su bili dobri, Ti si uistinu silan i mudar. I poštedi ih kazne zbog ružnih djela, jer koga Ti toga dana poštediš kazne zbog ružnih djela, ti si mu se smilovao, a to će, zaista, veliki uspjeh biti.“

Vjernicima pokajnicima, sljedbenicioma Upute i sunneta Poslanika, s.a.v.s., koji ustrajavaju na putu imana, plemeniti meleki čine dove i traže oprost od Allaha za njihove grijehe.

Ko se ne okiti njihovim osobinama, osobinama vjernika, neće biti uvršten u blagoslovljene dove meleka.

Stoga svako ko klanja čini dovu za sve koji ustrajavaju na Istini da im Allah podari spas i mir.

O tome nas je obavijestio Poslanik, s.a.v.s., kod nas je podučio kako da učimo na sjedenju u namazu (etehijjatu).

Poslanik, s.a.v.s., rekao je:

„Ko kaže: ,Neka je spas nama i Allahovim dobrim robovima“, stići će ova dova svako dobro roba na Nebesima i Zemlji.“

Ustrajni u prekticiranju vjere su Allahovi dobri robovi koji vode brigu o Allahovim pravima i pravima Njegovih robova. Oni su najpreči sa ovom velikom dovom moleći Allaha da ih iz Njegove neizmjerne dobrote sačuva svih nedaća.