|
|
Stranica: 6/11.
|
[ 271 post(ov)a ] |
|
Autor/ica |
Poruka |
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 26 ruj 2015, 21:46 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
HAJDUK MIĆO PAPA
Veseli se Vidoje Vidače a iz one krševite Stravče što no leži navrh Konavala dođe Vido u Slano duboko. Tu je Vido dućan otvorio tu promeće toga i ovoga dok se Vido s ljudim' upoznao pošten bio riječ'ma i obrazom. Od svud mu nose trgovine s Majkovcima upozna se Vido s njima svake radi trgovine a najviše mesa i duhana. Prijateljstvo tvrdo uhvatili dokle Vida kumom okuminili okumi ga Ščeputina Stijepo na krštenju sinu malenome. I Mićo ga okumio Papa na krštenju držao mu sina maleno je vrijeme postanulo malo vrijeme, za duga ne bilo. A Vidova u Slanome strina što dvorila popa redovnika ona lijepo miluje Vidoja a on bio oče redovniče. Sve na smrti dobro ostavio pa i Vido milovao strinu i ona mu ostavila blago lijepih Vido sastavio para. Te bi pare na kamatu dav'o po Primorju i po Majkovima i po onom Slanom dubokom al' su pare golemo mamilo. Gdje nema Božjega straha i gdje nije od svijeta sramota pa tako ti i Majkovcima bilo sastali se majkovski hajduci. Među sobom vijeće učinili pasju vjeru oni prihitili da pođemo, da se sastanemo ali noćno u doba neznano. Da kakogod Vida prevarimo pogubimo, blago pokupimo vijeće čine dok se prikupili do dva brata, do dva Ščeputine. Mićo Papa sa svojim babajkom i još s njima nepoznate družbe ne idu ni sjajnom mjesečinom niti idu kad je vedro nebo. Neg' kad more na valove vrije kada kiša k'o iz kabla lije čekali su pa i dočekali noć je tamna Božja godina. Kad hajduci zaputili bili sobom vode konje opravljene na čemu će odgoniti blago vode sobom još tri ženske glave. Da ostanu dolje iza zida da čuvaju konje opravljene oni idu u duboko Slano negdje oko noći polovice. Sađu tankoj kuli Vidojevoj al' su oni prije opazili u baštini skalu duguljastu uzeše je pa je odnesoše. Uz tanku je kulu prisloniše pa se penje hajduk Ščeputina jatagan mu oštar u zubima Mićo Papa zakuca na vrata. Sa dušeka ozivlje se Vido ko mi kuca noćno na vratima ali mu se Mićo ozivao ja sam kume milo dobro moje. Ono što smo govorili kume evo smo ti i donijeli kume skoči Vido na noge lagahne al' ne ide otvoriti vrata. Nego ide kuli na prozore da on vidi tko pod kulom tuče tko ga zove ispod kule tanke otvorio na prozoru vrata. Prema njemu hajduk Ščeputina udari ga nožem priko glave al' ga nije smrtno udario nego bio dobro obranio. Kako Vido u kulu umače za njim hajduk Ščepurina skače al' je Vido tvrdo momče bio neda mu se nožem udariti. S njim se hrva kuli po tanahnoj za kose ga rukom uhvatio punu šaku vlasi izgulio on ga bije oštrim jataganom. Viče Vido tanko glasovito nemoj mene Ščeputina kume nemoj mene za naše kumojstvo to su čuli pod kulom hajduci. Pripeli se kuli na tavane Mićo Papa prvi dohodio u ruke je stalac uzimao s njime Vida u grudi udario. Preko stoca primetnu se Vido pade jadan kuli na tavane oni skoče s nožem jataganom dokle li ga kruto obraniše. Da se više braniti ne može neki skoči pa otvori kulu bit će noći prošla polovica kad evo ti Knežića Mata. Nosi Mato u ruci fenjere kad on vidi vrata rastvorena on uljeze u vrata s fenjerom pa zaviče glasovito tanko. Kume Vido još si na nogama što su tebi rastvorena vrata još je Vido u životu bio viknu jadan što god mogne jače. Bježi kume ako Boga znadeš da hajduci ne pogube tebe ubiše me majkovski hajduci u to doba zasvijetli puška. Knežića da pogodi Mata sreća dobra Knežiću bila jer ga puška nije udarila nego nešto malo obranila. Pa on bješe bježati stanuo istom malo odmaknuo bio kad eto ti druga zasvijetli sreća dobra Knežiću bila. Da ne puče već je podprašila on pobježe i fenjere baci pa od straha i noćnoga vraga živ jedvice bijelom dvoru dođe. A hajduci ostaše u kuli i potežu Vidove sanduke jer misle da je u njima blago pa iznose štogod mogu bolje. Izniješe pokućstva svakoga romjenača, noža i pušaka sa dušeka pamuk, pokrivača pa na konje blago tovariše. Put Majkova s njime pobjegoše kad su dalje od Slanoga bili na Usječku studenoj vodici pa na vodi malo počinuli. Da krvave umijaju ruke ispiraju jatagane ljute kad evo ti Bronzića Ščepana jedva doš'o s otoka Šipana. Živ izbjeg'o Božjoj godini žamor čuje na vodi studenoj pa on kosi sve što može prije da se može dobaviti družbe. I na noći samac ne putovat' kad je bio blizu vode hladne i vidio skupu sakupljenu iz daljega dobro jutro viče. Dobro jutro prijatelji moji al' mu se niko ne odaziva uto malo naprijed stupio Mićo Papa prema njemu skače. Rukom ga je za prsi uhitio jatagan mu na grlo donio da ga kolje kao zvijer hudu viknu Ščepan tanko glasovito. Kume Mićo što za Boga radiš ali mene ne poznaješ kume ali njemu Mićo progovara je li vjera, je li ruka desna. Ako misliš iznijeti glave da nikome nigda kazat' nećeš dok se sa ovim ne rastaviš svijetom al' zaviče Ščeputina Anta. Što će vjera, što će ti kumojstvo oklapi ga nožem jataganom kud ćeš bolje vjere i zakona tad zacvili Bronziću Ščepane. Niz obraz je suzam' udario a što sam vam jadan učinio da vi mene pogubit' hoćete jedva sam se moru ugrabio. I oteo Božjoj godini pa sad jadna da me pogubite što me nije more radovalo nebi ste se o me ogriješili. Tad mu Mićo Papa govorio da nikome pripoviđet nećeš kud si iš'o da si nas vidio da se po tebi nebi ništa čulo. Da si kome i riječi pisnuo jer da bi ikda obaznalo gdje god bio i kad god bilo živom glavom platit ćeš sa ramena. Sasjećemo tebe na komade a najveća dva komada mesa biti hoće do dva uha tvoja Stijepo se je vjerom zaklinjao. I svojim očinjim vidom da to nikad niko znati neće a po njemu i za njega živa sreća mu je pustiše ga živa. Pa on više ne želi družine već sam kosi putem naprijeda a u strahu prije od hajduka i dobrome Bogu zahvaljuje. Da je živu kutaris'o glavu kada sutra bijeli danak svanu kad viđeli Vida pogubljena sve se Slano manom pomamilo. Među sobom govorili ljudi ko je ovaj rasap učinio kad eto ti Knežića Mata on kaživa što se je zgodilo. Što je čuo i što je vidio da su dvije puške opalile da ga je prva nešto dohvatila u ruci mu razbila fenjere. Druga da ga dohitila nije nego samo da je podprašila ovo niko učinio nije nego oni Bugari Majkovci. Od starine na glasu hajduci koji s Vidom jesu trgovali na kumojstvo njega pozivali i još nešto reče Knežić Mato. Sve bi rek'o i zakleo se da je ono Ščeputina bio na vratima kad sam pristupio najprvoga da njega uhvate. On će kazat' ostali koji su glas proleće gradu Dubrovniku pravda šalje svoje poklisare da razvide zgodilo što se je. Kad su došli u duboko Slano mrtva Vida razgledat' stadoše na njemu je rana nekoliko od ljutoga noža jatagana. Vidi pravda da su ga ubili pa ga preda da ga ukopaju sve ga Slano grobu popratilo jer ga svemu puku žao bilo. Glas dostig'o u Konavle ravne a do one krševite Stravče kad Vidova doznala rodbina evo ti mu dva mila neputa. Oni dođu u duboko Slano po dundovoj kući pokupiše što hajducima izostalo bilo tu velika postavljena pojnica. Oko kuća brda majkovskijeh da li bi se štogod izaznalo al' se ništa saznati ne može ali vele od starina ljudi. Da se nekad klela zemlja raju da se na njom svaka djela znaju pa eto ti neku večer bilo Ščeputina zavadi se Ščepo. A da s kijem nebi ni žalio nego svojoj vjenčanoj ljubovcom otrese joj dvije zaušnice ona kuda i nemila bila. Pa zaviče tanko iza glasa stan' krvniče nemoj udarati što si i mene ubit' namislio kako no si i njega ubio. Oni misle da ne čuje niko al' sve čuju carski oružnici spored njima majkovski banduri kad su oni razumjeli glasa. Pod njima su noge podigrale a u njima srce potreptalo stali tući da vrata otvore al' ih da otvori neće. Ako li ih otvorit' nećete silom ćemo vrata razlomiti od straha im otvorili vrata pa u kulu oni uhodiše. Ščeputinu Stijepa uhitiše bijele mu zakovali ruke odveli ga gradu Dubrovniku zatvorili u mrklu tamnicu. Pri suca ga često privodili da bi kako sreća priskočila da pokaže ko je s njime bio pokojnoga Vida pogubio. Al' je hajduk tvrde vjere bio on ne hoće da izda nikoga radi svoga brata rođenoga opet njega vode u tamnicu. Sudac gleda, sudac ispituje da bi otkle kazat' dokazao ko je jadna Vida pogubio ko je s Ščeputinom u družini bio. Jer svak znade da sam bio nije nikako se da izdade neće dan po danak i godina prođe Ščeputinu osudila pravda. Do života na tamnicu tvrdu na tamnicu tvrdu cesarovu na Istriju s muka glasovitu gdje Ščepanu lako biti neće. Iz bijela ga grada otpratiše u Gruž dođe, na parobrod pođe prate njega carski oružnici lete dani, lete godinice. Preko deset jedna prolećela a Ščepan je u tamnici tamnoj još mi niko ništa i neznade ko s njim bio Vida pogubio. Kad evo ti jada iznenada jedne večeri Bronziću Stjepane putujući brdom majkovskijem putujući zamrknuo bio. Noć ga stigla i Božja godina prituži mu, svanuća se boj'o bijeli na dvor Radeljević Iva u gornjemu selu Majkovima. I pokuca njemu na vratima ozivlje se Radeljević Ivo i njegova vjenčana ljubovca ko večeras kuca na vratima. Odgovara Bronziću Stjepane ja sam evo dragi prijatelju prituži mi Božja godina otvori mi ako Boga znadeš. Večeras me na konak primite kad to čuo Radeljević Ivo skoči Ivo, vrata rastvorio i Ščepana na konak primio. Vrijeme je od večere bilo pa Bronziću nude večerati a kada je po večeri bilo Stjepan ti se vinom nakitio. Kad ga dobro vino ugrijalo Stjepan ti je kazivati stao da ti kažem prijatelju Ivo na meni se neka sudba vrši. Sve me prate Božje godine ovo mi je druga za života al' sam srećan što sam s prijateljem ali kakva mi je prva bila. Bože dragi, druge nedaj mi je za života kušati onake već je tamo jedanest ljeta nešto sam ti bio nagazio. Putujući noćno ka Slanome kad sam pobro bio dolazio do Usječka, do vode studene čujem žamor blizu vode hladne. Bolje skočim i sebi govorim evo putem putuju putnici da ih prije mogu dostignuti da ja s njima putujem zajedno. Kad ja tako malo unaprijeda kad hajduci vodu opkolili oko vode umivaju ruke ispiraju jatagane ljute. Ali ja neznam kosu i ni otkle su niti znadem što na vodi rade iz larga im dobro jutro vičem dobro jutro braćo i družino. Tek što sam se samo oglasio Mićo Papa na mene skočio rukama me za prsi uhitio jatagan mi na grlo donio. Ja se teškim čudom začudio iznenada na Božjem sudu kume Mićo do Boga miloga oli kume mene ne poznaješ. Kada hoćeš da pogubiš mene na to mi je Mićo govorio čuj me kume Bronziću Stjepane ako hoćeš da izneseš glavu. Hoćeš meni tvrdu vjeru dati vjeru tvrdu i po devet puta da nikomu živu kazat nećeš gdje si bio i što si vidio. Dok se ovim ne promijeniš svijetom tad zaviče Ščeputina Antun što će vjera, što li će kumojstvo oklapi ga nožem jataganom. Kud ćeš bolje vjere i zakona na te glase prijatelju Ivo ja zacvilih kao ljuta zmija nemojte me braćo pogubiti. Ja nikome neću kazivati po meni se nikad znati neće a da bi se štogod obaznalo sjecite me živa na komade. Ovako su meni priprijetili al' večeras Bogu hvala neće jer u kući ja sam prijateljskoj Ivan sluša, ne govori ništa. Sluša dobro Ivova ljubovca pa će ženska jezik odrješiti a ko hoće da joj ga priveže i ona se zapravo čudila. Čudila se pa mu govorila prijatelju Bronziću Stjepane što ne kažeš, što ih ne izdadeš hrsuzine, krvopije teške. Nego mi se po Majkovima diče ko smo, što smo, pošteni smo ljudi a kad tamo hajdučko koljeno ali joj je Stjepan govorio. Gdje ću kazat' Bogom sestro moja kad znaš dobro da bi poginuo večera je davno završila a neki je sanka prihvatio. Pa i oni spavati pođoše kada jutro osvanulo bijelo ustali se iz meka dušeka dadu Stijepu kafu i rakiju. I on ode kući putujući a ljubovca Radeljević Iva prije neg' je sabah zora bila uranila, torbu priprtila. Zaputila gradu Dubrovniku pa mi s puta susjede dozivlje neki joj se ozvaše, dođoše one vuke torbe na uprte. I u njima repe i kupusa sira, jaja, kokoši na pare da prodadu na gradskoj Poljani al' ne ide Radeljević ljuba. U Dubrovnik da tamo trguje već glas nosi gradu Dubrovniku pred suca je ona dolazila pa ovako njemu govorila. Počuj mene, mili gospodine evo će se obaznat' sadara ko je bio Vida pogubio nazad više od deset godina. U Slanome onom dubokome Mićo Papa sa svojim babajkom Ščeputina s bratom hrsuzinom pozovite Bronzića Stjepana. On sve znade kako je bilo sinoć mi je na konaku bio za večerom sve je kazivao što je bilo i što je vidio. Da omalo nije poginuo da je na molbu glavu isprosio pod zakletvu da nikome ne kaže kada ti je sudac razumio. Planu sudac kao oganj živi pogleda je i dva i tri puta ženska glavo, je li to istina istina je, sve istina živa. Pa mi suca pozdravila bila i otiđe kuli niz skaline Mićo Papa kuli uz skaline sastaše se i pozdraviše se. On pred suca bio dopanuo da zatraži za na put teskeru što će poći put Novog Pazara ali mu je sudac govorio. Ostavi se, danas ne može se jer nas silni posli pritisnuli nego dođe do dva do tri dana dat ćemo ti putnog fermana. Mićo pođe preko bijela grada pa se vrne dvoru bijelom još ne bi ni do Rijeke došla Dubrovnik se stao bunit' grade. Pa kupi ti vojske oružane pa siđoše Rijeci ribarici eto ti ih cestom niz Primorje pravo, zdravo, brdu kamenitu. Hajdučkome klancu majkovskome netom tamo stigli oružnici Mići bijelu kulu okolili svud su straže oko kule tanke. Oružnici carski i banduri a Mićo je za trpezom bio nije jošter kule zatvorio na vrata mu neki dohodiše. I dobru mu večer nazivahu dobar večer, kućni domaćine i ostala Božja čeljadi imate li malo vode hladne. Putujući jesmo ožednili al' se Mićo tome ne nadao neg' im reče dobro došli ljudi služite se pobliže do sofre. Ako hoćete i vina imamo tu su bliže sofre pristupili usprimiše, vina se napiše nekoliko u dvor ušetalo. Još ih više oko dvora bilo kad ispiše čaše položiše pa razgleda jedan na drugoga iznenada Mića uhitili. Bijele mu svezali ruke u okove u gvozdene tvrde isto tako njegovog babajka i uhitu Ščeputinu Antuna. Odvedu ih gradu Dubrovniku kad su bili preko grada bijela tu izašlo malo i veliko da gledaju Majkovce hajduke. Gdje ih vode u skupu vezane zatvore ih u mrklu tamnicu tu se velik vagan otvorio po bijelu gradu Dubrovniku. Glas do glasa, junak do junaka to se čulo svijetu u širine dovedoše Bronzića Stjepana kada Ščepan pred suca dođe. I sudac ga pitati počeo kaži bolan Bronzića Ščepane kaži bolan sve što si vidio gdje si hajduke na putu vidio. Ščepan kaže, a od straha drhće Ščepan kaže da istina nije Ščepan kaže, ali često laže jer se boji Majkovaca Stijepo. Pozna da su guje u kamenu pa on veli da ništa ne znade da nije ništa čuo ni vidio baš mu pravda da vjeruje neće. Neg' i druge svjedoke pozivlje pa kad ih je svijeh saslušala malo vrijeme postajalo bilo jer ni sudac mirovati neće. Nego kupi mlade poglavare i od grada, sela i otoka da se budu suditi hajduci kad dođoše, kad se sakupiše. Opet vode Bronzića Stjepana al' izvode majkovske hajduke iz tamnice tamne zakovane ali i onog čini doći pravda. Što tamnuje doli u Istriji po imenu Ščeputina Stijepo sjeda mu je i glava i brada i njega su ovdje dovodili. Da i njega opet čuje pravda al' da sluša što će od njih biti kad red dođe Bronzića Stjepana opet njega ispituje pravda. Kako da ga nigda čula nije kaži bolan Bronzića Stjepane nu ako ti pravo kazat' nećeš eto tužbe izađe na tebe. Spomeni se Bronzića Stjepane dovijeka ćeš u tamnicu poći a da iz nje nikad izić nećeš a kada je Stijepo razumio. U obrazu kolur promijenio požutio kao žukovina gotov Stijepo na tavan padnuti jer se jadan u nevolji nađe. Sve ga gleda i sudac i pravda pa ga sudac uhvati za ruku iz kamare izvede na stranu pa je njemu tiho govorio. Danu sjedi, počini malahno pa i sudac pokraj njega sjedne razmisli se, pripadaj nemoj se bolje ti je kazati istinu. Nego teška dopanuti jada ali mu je Stijepo govorio gospodine, kazati ne smijem ubit će me kučije koljeno. Familiju mi prognat će iz kuće njihova je srdna porodica al' ga sudac po ramenu kuca kaži pravo, ništa ne straši se. Dat ćemo ti dobre pratiđije gluhe straže oko kuće tvoje moćeš mirno u kući spavati pa ga opet za ruku uhvati. Uvodi ga opet u kamaru tu mu sjede jedan do drugoga i kad vidi Malovoz Ivane od stola je na noge skočio. Pa Bronziću riječi besjedio kaž' Bronziću, što li kazat' nećeš ali ne znaš što si govorio na Šipanu u dućanu mome. Ja sam bio i ja sam te čuo kaži bolan i sebe obrani kada ga je Stijepo razumio na Papu je okom pogledao. Nešto krivo, mrko pa poprijeko ali mu se Mićo osmjelio i veli mu potresovnim glasom što ne kažeš gdje si što vidio. Nego si se tako zamislio tada Stijepo riječ otvorio i na Mića glasom oborio znaš li Mićo, nije davno bilo. Neg' nazad jedanest ljeta kada si me za prsi uhitio na Usječku, na vodi studenoj jatagan mi pod grlo donio. A ja sam te kumojstvom zaklinj'o da mi jadnom ne prikolješ grlo al' zavika Ščeputina Antun što će vjera, što li će kumojstvo. Oklapi ga nožem jataganom kud ćeš bolje vjere i zakona kad Bronziću riječ izustio Mićo Papa njemu odgovara. Oj Bronziću kučije koljeno ako igda ko od mene bude nebi im'o nanositi glave kad li su se suci razumjeli. Među sobom vijeće učinili osudiše majkovske hajduke dva poslali u mrku tamnicu iz bijela Dubrovnika grada. Poslali ih niz more duboko gdje se šalju ljudske ubojice Miću Papu na smrt osudiše kad svršiše s njima u tamnicu. Kad glas tamo na Majkove dođe da će pravda Miću objesiti podignu se njegova ljubovca i za njome osmero djece. Bosonogi, gologlavi, tužni na njima je jedino odijelo idu svome babu u pohode u Dubrovnik na mrklu tamnicu. Da se grle, da se izljube da li bi se s njime halanili eto jednom za života svoga kad su bili predo Dubrovnika. Najprva je Mićina ljubovca gorko cvili i suze prolijeva a za njome osam ubožadi ko god ih je vidio preko grada. Svakoga je duša zaboljela svakoga je žalost obrvala tako dođu do tamne tamnice pustiše ih milom babu svome. Oviju se njemu oko vrata rukom grle, ustima se ljube kako da ga nikad vidjet' neće tako isto njegova ljubovca. Poljube se, oproste se s njime jednom misle da se viđet neće otole se oni opraviše da se vrću kući na tragove. Visokome brdu Majkovima kad su bili preko bijela grada gledale ih gradske dućandžije u srcu ih djeca zaboljela. Pa im mnogi milostinju daše cvileći su svome domu išli ali Miću sreća priskočila da no njega objesiti neće. Od cara mu milost isprosili da bi njemu život oprostio do života u tamnici stati to baš njemu nije milo bilo. On bi lakše smrću prigorio neg' trpio za života svoga tako stoji Mićo u hladuši već će brzo dana godinica. I on misli misli svakojake na zlo misli, a o vragu radi gleda način kud bi pobjegao jednu večer sastane se Mićo. Ugovore tvrde učinio s lupežinom nekim s Montovjerne što pokrade Gospu milostivu sa grla joj odnese zavjete. Kad se mrkla noćca uhvatila dva lupeža gori od gorega izmaknuli iz svoje odaje pa se krili negdje po avliji. U odaje pozaprli vrata kad im čuvar u pohode dođe odaju im zatvorenu nađe iznutra su vrata podaprta. Nedadu se lasno otvoriti pozivlje ih, odgovor ne primlje brzo mu se dodijalo bilo pa im čuvar ispred vrata prijeti. O lupeži, oba pazite se ako Bog da sutra u jutro sutra ćemo vodit' razgovore sve to čuju dvije lupežine. U avliji gdje su se skrili pa pogleda jedan na drugoga jedan drugom tiho progovara Dobro! Dobro! ako tako bude. Miga brkom jedan na drugoga i smije se jedan na drugoga al' ne bude kako i drugako kad je noći neko doba bilo. Kad se svijet kući povratio večerao i polijegao evo ti ih, oba iz skrovišta u avliji nešto skale bilo. Još i uže s čim se voda hita to sve skupa dvije lupežine uz kapelu od sudske tamnice malenu su skalu prislonili. Na kapelu po njoj se pripeli a za sobom i skalu ispeli prislonili uz duvar avlije i po njom se na duvar pripeli. Preko mira konop premetnuli pa se puze jedan za drugijem uže kratko, a mir visok bio pa mi jedan za drugijem skače. Na kadrmu, na put od ulice nigdje nikog od nikuda nema fenjer svjetli, nitko ih ne vidi niti čuje u to doba gluho. Svlače s sebe sužanjske korete pa ih meću preko lijeve ruke pa eno ih gradom kroz ulice zdravo prođu gradu kroz kapiju. Preko Pila, vesela im majka pravo, zdravo Boninovo prođu okrenuše brdu Montovjerni Provodić je lupež svetogrdac. On sad Papi balauzi puta kad su bili na Montovjerni zakucao na vratima dundo otvori im, primi i pogosti. Promijeni ih u bolja odijela i po nešto oružja im dade ako bi im do potrebe bilo da se mogu branit' u nevolji. Zajmi lupež i Gospino blago što još nije rasprodano bilo otole se oni podigoše eto ti ih Gružu nakraj mora. Još ne bilo noći polovine tu nađoše najbolju lađu pa mi u nju oba uskočili pustiše se niza sinje more. Eto ti ih niz kraj pod Majkove da je vozit' kako krasti bilo oba zdrava na kraj poskočiše pod Majkovima na Gornjem Racu. Tankoj lađi mađer odbiše u sinje je more utopiše pobjegoše oba uzbrdice na daleko kamena pećina. Pa da vidiš Papu i đavola kako vavjek u nevjeri radi da prevari onog s Montovjerne jer njegovo društvo Mići smeta. Nije dobar udrit' ni pogubit' nije dobar stići ni uljeći ne umije držati oružja a kamoli mahati sa oružjem. Sve što znade samo ukrast' znade na pustoši gdje nikoga nema Papa ga je dobro izmjerio pa sad kad mu više ne trebuje. On se gleda njega izbaviti da ga lošim društvom ne ometa ali mu gleda izmaknuti blago koje pusto Mići vazda drago. A to ga je na jad i dovelo pa mu stade govoriti Mićo čuli mene, dragi prijatelju daj to zlato Gospinih zavjeta. Ja ću poći i sakriti blago ti se uvuci u ovu pećinu dok ja pođem i opeta dođem i donesem piva i jediva. Mići dade sve Gospino blago ode Mićo kući ka ljubovci razbudio djecu i ljubovcu nema kada vele besjediti. Neg' se oruža i brže pobježe samo ljubi, nevi aber dava kako će mu u nevolji biti jer se boji sile cesarove. Koja hoće udarit za njime on pobježe glavom bez obzira al' ne ide lupežini drugu u pećini nek' on smokve suši. Nego kosi kud najbolje znade kad svanulo i sunce granulo od kule se nešto odmaknuo u to sila za njim udarila. Jer u Gružu ukradena lađa svijetloj pravdi oči otvorila put kazala kud su pobjegnuli šalje pravda carske oružnike. Iz bijeloga Dubrovnika grada i što god ih u okružju bilo i rondare seljanske čuvare od Zatona krajem niz Primorje. Do Slanoga mjesta dubokoga sva majkovska sela priklopili Mići Papi kulu okolili u kulu mu neki uhodili. Svu mu kulu bili premetnuli neki oficir zgrabi mu ljubovcu oba oka na nju iskolači i k'o grom se na nju izdereči. Kaži ončas tvoga gospodara gdje je iš'o, gdje li se je skrio ako li ga pokazati nećeš evo hoćeš odmah poginuti. Al' je ona roda hajdučkoga ne boji se oružja ni smrti a još manje oficirovog glasa nego viče što joj grlo dava. Otkle hoćeš da ga tebi kažem oli sam mu put balauzila a nijesam ga ispod suknje skrila bit će tamo gdje ga vi sakriste. Kad baciste u mrklu tamnicu pa još došli bijesni koji ste ovdje sa mnom da ruglo gradite bit će vama do vaše obijesti. Al' je meni do moje nevolje al' se prođi i ne diraj u me sebi ruke, ostale ti puste kako i ja bez čovjeka svoga. Ako su te i vrazi donijeli bit će pravde i za mene mrtvu sebi ruke, udarati nećeš opet joj je oficir govorio. Što ćeš reći, kučije koljeno da ti nije muž u dvoru bio pa izvadi sablju iz korica da ne gledam Boga velikoga. Sada bi ti glavu otkinuo pa da mi je i u dvoru bio nijesam ga u špag postavila pa da ti ga ja iz špaga dadem. Ja baš ne znam je li pobjegao već ako je zbilja pobjegao aferim mu brku i obrazu brzoj nogi i junačkoj ruci. Sad ga traži kud je pobjegnuo i nađi ga ako si delija ostavi je carski oružniče pa on dalje po Majkovima traži. Kako i ona ostala družina otiđoše putevima stranputice okoliše brda i doline svuda traže, a nigdje ga nema. Sakrio se, ušćućurio se da ga nebi ni đavoli našli pa no neće ni vojske careve ni rondari općinski čuvari. Čeka njega u spili pećini lupežina s brijega Montovjerne podne prođe, a Mićo ne dođe ne dohodi niti mu što donosi. A on jadan ogladnio teško malo dalje vinograd bijaše pa mi traži zelene jabuke da gladinji odžebavi muke. Ali mu je loša sreća bila naljegoše ljudi cesarovi i ostali od svud banduri bahat čuje, na dvor poviruje. Jer on misli da je hajduk Papa a kad vidi što je i kako je opet se u spilu povuče vidjeli ga gdje je uljegnuo. Pa mu brže spilu okolili i na njega graju oborili na dvor da si iz spile pećine što li ne ćeš, hoćeš poginuti. Na te ćemo pucat' iz pušaka prepadne se i zacvili ljuto kako zmija ljuta u kamenu evo ti ga iz spile pećine. Teško cvili i uzdiše gorko lupeške mu zavezali ruke odveli ga Dubrovniku gradu i meću ga u tamnicu tamnu. A ostala sila svakolika pritisnula brda i doline traže Mića tamo i ovamo al' je Mićo u kamenu zmija. Dobro pozna brda i doline kud čobanče koze navraćalo i lovio momče prepelice dobro znade klance i zaklonce. Procjepi i korita kršna oštre hridi i jame duboke i po gori spilje svakojake gdje se može kriti i tajiti. I sigurno noćcu prenoćiti gdje li može sili uljegnuti da ga lako nije uhvatiti a gdje mu se može primicati. I naći ga preko noći ljuba nositi mu piva i jediva bome tome stavili se ljudi oružnici i naši rondaši. Zatvore joj puta i rasuta na nju tvrde postavili straže preć' ne može niti šta odnijeti al' im isto sve badava bilo. Jer se Mićo u ruke ne dava pa on voli umrijeti od gladi nego da se dušmani naslade znade bolan da bi poginuo.
|
|
Vrh |
|
|
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 26 ruj 2015, 21:48 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
Pa on znade šta će, kako li će kuda li će okrenuti Mićo ima šuru Daničića Iva u Ivana šajka barka mala. Noćno svoga šuru prevozio preko mora u Luku Šipansku tu se krije tamo i ovamo dok ga neka žena opazila. Što s ovcama na pašu hodila viđela ga negdje u rogaču oružanog kako hajdučinu od njeg' se teško prepanula. Pa zaviče što tu bolan radiš ko si, odakle si i koga isčekivaš on joj reče što to znati hoćeš ko sam, što sam, ovdje otkale sam. Ako nikom pripovjedat' nećeš kazat ću ti ko sam i otkle sam ja sam glavom iz Majkova Papa znaš li štogod pripovjedat' pravo. Za onoga Malovoza Iva koji meni dosta zla uradi i na ovo mene uputio da se skićem i brda obijam. I prenosim u torbici glavu da me nebi uhitila pravda ti mi reci pravo po istini streli još mrežu u Kaludrici. Kada bi ga očima vidio imam nešto govoriti s njime ali nemoj kazivat' nikome jer da znadem da ćeš pripoviđet. Usput bih ti osjekao glavu pripala se pa je zavikala neću brate, očiju mi mojih iz nevolje kazala mu nešto. Pa od straha jedva pobjegnula i otole povratila ovce i donijela živu glavu kući a kada je doma dolazila. Odma kaže gospodaru svome a gospodar od sela glavaru sve mu pravo po istini kaže glavar se je teško pobunio. Na pute je straže udario knjigu šalje Dubrovniku gradu kad viđeli, kad su razgledali što Općina piše sa Šipana. Da je Papa na Šipan dopao to je njima milo čuti bilo oni misle lasno uhitit' ga odma šalju ljude oružane. Pa mi Papu po Šipanu traže svukud traže gdje ko što kaže al' se Papa uloviti neda tanke kule Luci okoliše. Premetnuše sve do pilićnjaka ali ništa ne mogaše naći tražiše ga dva bijela dana tražiše ga pa ga ostaviše. Iza toga do vremena malo još ne prođe nedelja dana tu se opet vagan oborio kažu mnogi da su ga vidjeli. Gdje on krije goricom zelenom i da ima dosta prijatelja što mu nose piva i jediva strah popade Malovoza Iva. On ne može mirovati mira ni u bijeloj kući noćevati već se tuži od mjesta glavaru tužba ode Dubrovniku gradu. Da se pomoć na Šipan pošalje ter eto ti opet oružnika drugi put se na Šipan vrnuli dvanaest ih na broju imade. Oni traže po gorici Papu i premeću kule i tavane i košare gdje stanuju ovce al' ga nigdje iznać' ne mogu. Nije lasno uhititi vraga kad mu i tu pritužilo bilo preveze se sa Šipana Papa negdje na kraj kamo ga ne traže. A gdje traže tu mi njega nema pa se više tražit' dodijalo razišla se sila cesarova oružnici i naši rondari. Svak se svome domu povrnuo a tvoj Papa nogama na znanje omaknuo kud je bolje mog'o da se ne zna ni kuda ni kamo. Jer ko ne zna kazat' ne umije a ko znade ti da kazat' neće valjda s Mićom i on drži ruku i potajno vodi razgovore. I Mićine odnosi glasove hajdučkome brdu Majkovima da mu znadu djeca i ljubovca kako će mu donosit' jediva. Tako prođe dana nekoliko dokle mu je sreća priskočila da pobježe, vesela mu majka sada kažu da se oglasio. Neko kaže da je u Srbiji nekadašnjoj zemlji Lazarevoj neko kaže da je u Italiji da ga tamo odveše Puljizi. Gdje ga niko uloviti neće ni u ruke dati cesarove pa da piše svojoj ljubi dragoj i da šalje na pomoć dukate. Da se vlada i da se pomaga ali njemu da se već ne nada nego da stoji zdravo i veselo i da goji njegovu dječicu. E da budu očevi sinovi i očevi, a i materini neka budu kako im je majka ne pogrde svojega babajka! Osta kuto od toga i ručica od hajduka lupež ubojica!
|
|
Vrh |
|
|
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 02 lis 2015, 11:01 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
HRVATSKI FENIKS
Pelikane moja ptico mila svoja laka raširi mi krila podari mi svoja oštra pera jer me nagon za pisanjem tjera. Da opiše moja desna ruka svu golgotu hrvatskoga puka sva stoljeća da ne bi umira opet bi mi nestalo papira. Zato ću vam prezentirat' vijesti iz hrvatske novije povijesti čast i slava svima kojih nije koji su se žrtvovali prije. Na žrtvenik prinijeli i glavu za hrvatsku slobodnu državu al' im zato ne biše mladosti dragi Bože, grijehe im oprosti. S domovinskog svetog žrtvenika uzmi duše ovih pravednika pokoj vječni svima im podari i posmrtno želju im ostvari. Ne biše im naklonjena sreća brat' plodove hrvatskog proljeća nepravda je učinjena njima moraše se predat' nečasnima. Pod parolom svjetskih demokrata staviše im omču oko vrata iako su nevini i čisti rekoše im da su profašisti. Iako su oni bili jači domobrani, a ne osvajači bez pomoći svjetskih čimbenika i savezne klike i vojnika. Moraše se pod tom tlakom složit' pred Englezim' oružje odložit' okupljeni na blajburškom polju doma ići imali su volju. U tom pravcu biše obećanje od Engleza pripravljeno za njih saveznici, kako no ih zvaše izdali su povjerenje naše. Oficiri, engleski banditi u ruke ih predadoše Titi bez savjesti, časti i poštenja on im dato obećanje mijenja. I dopusti snagom svoje volje tragediju na blajburškom polju te posječe plod vlastite loze nek' sram bude pokojnoga Joze. Bleiburg biše i viteška muka holokaust hrvatskoga puka tu htjedoše da puščani hici trag zametnu prohrvatskoj klici. No iz krvi ovih pravednika ponikoše klice osvetnika rastureni diljem Zemlje cijele emigranti mirovat' ne žele. O tome će saznat' Zemlja cijela da se feniks diže iz pepela i akcija ovoga imena na ponos je nama kroz vremena. A ideja vodilja od prije silom izić' iz Jugoslavije a bez puške ne će lako biti iz tamnice na svjetlo kročiti. Bez borbe su pokušali malo da iziđu Savka i Tripalo a što reći o tom, ljudi moji kada sila silom pravdu kroji. Pa je naše uvenulo cvijeće u Hrvatskoj što procva proljeće kad vidješe što im sila radi digoše se ustanici mladi. Sa svih strana naše domovine spreman svaki za nju da pogine pa devetnaest skupilo se ljudi borbene su naravi i ćudi. Pa se grupa onda ova krije po šumama donje Austrije uz sjevernu granicu Dežele u Titinu Jugu ući žele. Pa u tome austrijskom kraju dvanaest dana pripreme im traju Pavle Vegar, legionar pravi oštre vojne pripreme napravi. To je zanat mlada Ljubušaka što prenese na osamnaest đaka mlado momče iz Vašarovića dobro spremi tu grupu mladića. Još Lugonja, a i Pečić s njime što se mogu ponositi time instruktoru Pavlu na pomoći učiše ih danju i po noći. Marko Mijić od Bosanskog Broda što Ružica Andrić stisku oda da bijaše čovjek dvadeseti da za Bleiburg pokojne osveti. On se natrag iz tog kampa vrati iz besjede, al' ne htje izdati Adolf Andrić i brat Ambrozije poznati su UDBA-i još od prije. Plan mijenjaju upada u Jugu pa su zemlju izabrali drugu ne htjedoše ić' iz Italije planiraju sad iz Austrije. Staviše se na čelo akcije a koju su planirali prije ti mladići iz hrvatske soli svaki od njih domovinu voli. Što ih rodi selo Grabovica u mladosti ta tuzlanska dica promičući hrvatsku kulturu žestoku su trpjeli torturu. Kad Marija, sestra od Andrića doturila paket do mladića gdje su bile motrole i puške što u ruke upadoše muške. Domovinska ljubav kulminira zato Adolf Feniks isplanira i povijesna odluka je pala ustanak će dići grupa mala. Da hapsila budu eksplozije što, nažalost, tako bilo nije. Na tisuću devete stotine sedamdeset i druge godine točno, braćo, lipnja dvadestoga to je datum događaja toga. A precizno oko trinaest sati tad granicu prijeđoše Hrvati Adolf Andrić i Keškić Vejsile predvodnici oružane sile. Forsiraju fazni prijelaz međe sve dok grupa oružana prijeđe kraj Lovrenca Svetog u blizini skupiše se na jednoj ledini. Veli Adolf Vlasnoviću Mirku sad ću, braćo, izvršit' prozivku ja i Ambroz tu smo s vama oba domovini vjerni smo do groba. Pa doziva Iliju Glavaša što je treći na spisku se naša iz Lužana kraj Uskoplja grada on najžešćim Hrvatim' pripada. Onda zove Vejsila Keškića od Bihaća viteškog mladića rodom točno baš iz Male Peći momče kršno, a široke pleći. Kao Hrvat pristupio k nami nek' ga Alah mrtva poselami pa se dalje nastavlja prozivka Adolf čita Vlasnovića Mirka. Taj je momak kraj Zadra ponika iz hrvatskog on je Zemunika još vam kažem da momčina ova ne boji se praha ni olova. Onda čita idućeg viteza po imenu mladog Vinka Kneza još se dobro sjećam momka toga iz Viškovca sela slavonskoga. Od Slavonske Požege pobjega jer je teror protjerao njega onda momka idućeg proziva i Nikolu Antonca kaziva. Mladog hrabrog hrvatskoga bana na ponos je baš svih Karlovčana a iduća hrabra je momčina Koncijančić Viktor iz Pazina. Pobjeg'o je još iz mladih dana iz istarskog sela Istijana zbog terora istarski Hrvati prinuđeni po svijetu bježati. Onda čita domovine sina Vili Eršeg, momak Varaždina plemenitost vrlina ga krasi sebe nudi da se drugi spasi. Za Hrvatsku i njezine časti on je spreman i junački pasti deseti je Đuro Horvat Zrinski što je vitez hrvatski istinski. Međimurec iz Čakovca grada što elitnim Hrvatim' pripada spreman žuči ispiti je čašu pa i umrijet' za Lijepu našu. Jedanaesti momak ovom zgodom Stipe Ljubas iz Bugojna rodom to je Hrvat u duši i tilu dragovoljno ode u gerilu. Spreman biše sebe žrtvovati da Hrvatsku u Bugojno vrati kršan momak viteškoga stasa baš s hrvatske rijeke Vrbasa. Onda dalje prozivka slijedi a Ilija Lovrić je posrijedi iz Varvara kraj pitome Rame ne boji se ni puške ni kame. Kad su čuli za njegovo ime cijela Rama ponosi se time među grupom ovih mučenika da imaju svoga predstavnika. Slijedi ime trinaestog mladića iz Sovića Ivana Prlića mlado momče iz ravne Bekije nakon Ranka jačeg bilo nije. Pa Bekija na njeg' je ponosna iz Bekije niče Herceg-Bosna i odavno općina je ova baš rasadnik hrabrih vitezova. Četrnaestog prozivam mladića po imenu Filipa Bešlića iz posuškog sela Rastovače kao dijete nije zn'o da plače. Rast'o usred posuškoga stijenja gdje je Šimun čuvao poštenja pod Posušjem na bekijskom pragu skine s glave Šiškić Derviš-agu. A petnaesti Petar je Bakula ima l' duše da za nj nije čula među svima on je bio dika lik hrvatskog hrabrog bojovnika. Hrabrost mu je oružje najjače iz posuške rodom Rastovače malo priča, ali puno radi volješe ga i stari i mladi. Pod hrvatskim barjakom leprša poskok ljuti iz posuškog krša Ograđenik, čitlučka općina dva je svoja tu imao sina. Pa spominjem šesnaestog mladića to je ime Vidaka Buntića što je poš'o s čitlučkog kamena spreman dati baš glavu s ramena. Samo da mu želja se ostvari tu mu želju imaše i stari do Vidaka Miletiću Vlade mladi student, pa povijest poznade. Naprednu je uvijek im'o mis'o pa je Vlatko puku proglas pis'o prizivajuć' jedinstvo Hrvata bez tog nema pobjedničkog rata. Osamnaestog reći ću mladića Ludviga je ime Pavlovića najmlađi je među njima svima devetnaest godina je ima. Svoju mladost odlučio dati da slobodu dobiju Hrvati bio on je rodom iz Vitine od ljubuške ponosne općine. I na koncu šećer, kažu, stiže zato ću vam opisat' pobliže Pavle Vegar zadnji čovjek bio njim prozivku Andrić završio. Australski časnik komandosa ratnoga se nije boj'o SOS-a on u boju ne zna što je grješka mlade duše, a srca viteška. I na koncu upita ih ovi jeste l' spremni za dom, sokolovi dvadest drugog prije pola noći dođe vrijeme da se mora poći. Stopirajuć' imali su zgodu kamionom za radensku vodu da ih vozi do Bugojna grada odredište to im biše tada. Dvadest četvrti lipnja u zoricu stigoše u selo Gračanicu u tri sata iza pola noći imali su Boga na pomoći. Pa kaniše ići istog dana svi zajedno do sela Lužana tad se Andrić među inim začu da platimo uslugu vozaču. Dadoše mu tri stotin' maraka a on reče samo čast vam svaka pa pustiše Franca Habernika koji nije na marke navika. Rekoše mu da im se oduži kad se doma vrati da ih tuži tad Lužnjani prave feštu neku za Glavaša odmah ovna peku. Za Iliju i njegovu braću što su istu imali zadaću u Lužanim' letke su dijelili a predvečer natrag su krenuli. Ka rečenom selu Gračanici a odatle hrvatski vojnici na planinu krenuše Radušu odmoriti i srce i dušu. Nakon sna i dobrog odmora kad je dulje odmaknula zora vitezovi dalje su krenuli do Kordića sela dolazili. A istočno od ovoga sela jedna grupa lovaca ih srela šestorici oružje uzeše u namjeri oni dobroj biše. Da se malo kroz narod pročuje da ustanak hrvatski se kuje pa puštaše lovce da su čisti vitezovi, nisu teroristi. Preplašeni lovci kad stigoše miliciju na noge digoše milicija i još s vojskom skupa u potjeru Radušom nastupa. Baš četiri tisuće vojnika za junacim' potjera velika ustanici krenuli su dalje dušmaninu ne pasti u ralje. Pa duboko negdje u Raduši i noć crna baš se na njih sruši kad stigoše u Šarića staje na zapovijed Adolf odmor daje. Dvadest šesti lipnja kad osvanu ustanici putovat će danju vojska ih je tada opazila i na njih je vatru otvorila. Na predjelu Raduše kamenu jedan mali cvijetak uvenu u žestokom tada okršaju jedna duša nađe se u raju. Oko devet i trideset sati Adolf Andrić prestade disati brat ga Ambroz tijelom zakrili i upita što je, brate mili. Hladna ruka zagrli ga bratska samo šapnu živjela Hrvatska ruka pade, a klonu i glava osta krvlju zalivena trava. Ambrozije zaklopi mu oči prekriži ga pa na noge skoči pa se grupa onda dalje sprema tu strjeljiva osta i oprema. Te se grupa nakon okršaja sad u manje grupice razdvaja bit će lakše zavarat' potjeru što za njima puca po sjeveru. Dvadest sedmi lipnja na Raduši još se jedan mladi život sruši oko deset sati jutra toga Vili Eršeg nije dalje moga. Okružen je Vili sa svih strana al' se nije bojao megdana u borbi je hrabro od početka bio je se do posljednjeg metka. Nije htio prihvatit' predaju pa je mrtav ostao na kraju pokoj vječni podari mu Bože tom junaštvu kraj se nać' ne može. Iza podne u trinaest sati otpor tvrdi pružaju Hrvati ne imajuć' tad mogućnost drugu jedna grupa povlačeć' se jugu. U zasjedu upa od krvnika ali momke ne uze panika tek što svoje podigoše puške popadaše kao zrele kruške. Jedan rafal ciganke prereza vitezove Antonca i Kneza da nijednu riječ ne izuste ostadoše sred Raduše puste. Krv nevina ta naša dva brata natopila zemlju je Hrvata nadamo se da je krvca ova njihovoga puna blagoslova. Nadahnuće da za mladež budu da te žrtve ne padnu zaludu preživjeli još se jedan brani Ivan Prlić predat' se ne kani. Sat vremena on tu odolijeva noga mu je pogođena lijeva otkako mu nesta municije žestok otpor ne biše k'o prije. Sasuše ga municijom pravom otrov biše nad bojevom glavom desno steglo tad mu pogodiše na trbuhu rane otvoriše. Da produlje njegove nezgode za osvijestit' dadoše mu vode pa mu noge benzinom poliše i ranjena teško zapališe. Tada Hrvat tu Hrvata brani pod prisegom mobilizirani baš Ivanda Frano iz Vinice kapetanu odbrusi u lice. Pusti neka čovjek umre s mirom Bog će biti njegovim pastirom Prlić prije nego glavu spusti neke riječi s ponosom izusti. Na rastanku ispuštajuć' dušu spominj'o je Vlašić i Radušu videć' da će brzo u raj poći tad spomenu Boga na pomoći. Tako Ivan k'o mučenik teški za Hrvatsku umro je viteški sutra Frano ubijen je s leđa što je druga kapetana vređa. Ne ću davat' komentara na što a ne ćete valjda pitat' zašto dok dušmani vitezove biju seljaci ih vješto goram' kriju. Da im malo ublaže nezgodu donose im i hranu i vodu veća grupa pođe Rumbocima sreća biše naklonjena njima. Da ih nitko osmotrio nije ta se grupa po Rumbocim' krije na izvoru kada vodu piše tada grupa opažena biše. Lovrić tada sugestije daje zauzeše dobre položaje ne bojte se sada sokolovi dobro poznam ovdje teren ovi. Izvući se otle šanse nema dušman napad zrakomlatim' sprema šesnaest sati, bitka poče ljuta stekće puška na stotine puta. Pa od tada sve do mrkle noći ustanicim' ne dadoše proći u tri grupe oni se razdvoje pa planove dorađuju svoje. Te polako pod okriljem noći ipak oni uspjeli su proći potjernici kud će nisu znali kao da su u zemlju propali. Prva grupa nekol'ko mladića pod ravnanjem Vejsila Keškića do njega je Đuro Horvat Zrinski što potporu pruža mu istinski. I još mole Koncijančić Viktora svu trojicu izbacila zora ispod Rame prema Jablanici ne daše se vidjet' izvidnici. Drugu grupu činili su ovi neustrašni mladi vitezovi a pod vodstvom Ilije Glavaša koji im se tad na čelu naša. Filip Bešlić i Bakula Petar idu kao da ih gura vjetar a s njima je Vlatko Miletiću i najmlađi Ludvig Pavloviću. Perspektive ne imaše lipe s njima još je i Ljubas Stipe i posljednji Lovriću Ilija mjerila mu igra najmilija. Druga grupa Kamešnici krenu i po dobro poznatu terenu treća grupa Pavla je Vegara što plan daljnji vitezovim' stvara. A s njime je Mirko Vlasnoviću s Vlasnovićem i Vidak Buntiću i još vode Ambroza Andrića blizu kuće Vidaka Buntića. Dostupna im i voda i hrana skrivaše se punih deset dana Lovro Soldo što se Loko zvao sve od sebe pokojnim je dao. Hranu tu im i saznanja pruža i sestrica Vidakova Ruža pa njih dvoje prisegu su dali njenom smrću ne bi ih priznali. I obitelj Vlatka Miletića na usluzi bila je mladića tako ih je hranio i Niko a da o tom nije sazn'o nitko. I još mnogi dobročinitelji ustanicim' biše prijatelji sve ih redom nabrajat' ne mogu samo kažem hvala im k'o Bogu. UDBA traži svuda naokolo ne bi l' tajne odmotala kolo pa taktiku drugu preuzima za taoce rodbinu uzima. A ponegdje i obitelj cijelu straže meće po gradu i selu da vidimo u ratnom pogledu gdje je sada okršaj na redu. Točno lipnja dvadest devetoga Vejsil Keškić dalje nije moga još dok biše Rumbocima blizu sa svojom grupom zapade u krizu. Dobre sreće tog dana ne biše pošto njega živa uhitiše. Zaboravit' nikad se ne smije žešćeg boja do tad bilo nije tu je bitka bila dosta jaka Đuro Horvat ranjen je umaka. Koncijančić Viktor ga izvlači tko je hrabar taj je uvijek jači da ranjena ne ostavi brata stavio ga sebi oko vrata. Kada bitku bijahu dobili iz obruča noću se probili a sutra mu previjajuć' rane opaženi bijahu sa strane. Pa Viktoru Zrinski progovara oko nas se trostruk obruč stvara uzmi, brate, municiju moju nemoj, brate, pokleknut' u boju. Zagrli ga čvrsto i poljubi malo zatim i svijest izgubi tad Viktoru poletješe suze momak svoju vinčesterku uze. Krenuo je hitro ka jezeru pokušava zavarat' potjeru Đuro osta ranjen u tunelu znoj ga hladan oblio po čelu. Pa u tunel kada proviriše ranjenoga Zrinskog uhitiše trideseti lipnja da se znade da slobode Zrinski ne imade. U Vrhbosni, gradu Francetića društvo čini Vejsila Keškića na vojnome sarajevskom sudu oni će se braniti zaludu. Još sam Viktor osta od trojice na slobodi oko Jablanice a što drugo mogu reći vama potjera mu stalno za petama. Potjera se primaknula njemu šanse nema, sudeći po svemu što je vitez učiniti moga tisuću ih biše na jednoga. Ali Viktor junački se brani dok ga puška iz blizine rani teško ranjen umire u boli dokle leži nožima ga boli. Samo ime Hrvatske izusti glavom klonu, Bogu dušu pusti pa u njega pronađoše ovi otkada su došli vitezovi. Dnevnik što je pokojni vodio sve po redu gdje je dolazio samo sreća, ljudi ne spominje represija od tada počinje. Od tada je i taktika nova kad imena dušman dešifrova svu rodbinu i bližu i dalju u istražne kazamate šalju. Rodbinu je snašla neprilika svih devetnaest ovih ustanika razotkri se i dio akcije što je bio isplaniran prije. Feniks ne bi planiran naivno trebao je teći selektivno ustanici narod da pokrenu onda svuda dalje po terenu. Drugi ljudi radit' diverzije kako biše zacrtano prije među inim imena su znana kao starog Čoliga Stjepana. Iz Podravskog biše Novigrada grupi Feniks Čolig je pripada i Barišić Josip iz Laništa ne uspije napraviti ništa. Taman kad su ljude pripremili u akciju Feniks bi krenuli po zadaći što dobiše prije izvršiti neke diverzije. Pa u šumu dalje da se bore al' te noći prije rane zore početak je Stjepanove more nije mog'o ni sanjati gore. Pod terorom lišen je slobode u istražni zatvor ga odvode mijenjajući samice zatvora dvanaest ljeta odležat' je mora. Barišića Jozu gospodina osudiše na deset godina uvidješe ustanici tada da cijela akcija propada. Jer je narod pod čizmom terora plan se zato promijeniti mora ustanici po šumam' se kriju želeć' tako prijeć' u Italiju. Druga grupa, šumsku goru buše progonitelj stalno u njih puše ustanici za bijela dana prijeđoše preko gore Vrana. A te noći imadoše volje pregaziti i Duvanjsko polje prvi srpnja kraj Kebare sela u zasjedu grupa uletjela. Ne poginu nitko od njih sviju uhitiše Lovrića Iliju iako je Lovrić bio branjen nije mog'o dalje teško ranjen. U Bugojno tada ga smjestiše u zatvoru torturu vršiše do četvrti srpnja tu je bio Ilija je tada preminuo. U mukama Bogu dušu dao ali ništa nije im odao tako samo umiru junaci teško su ga mučili divljaci. Sa Balkana, domovine njine zar im praštaš, Bože Gospodine druga grupa za jednoga manje izgubila nije pouzdanje. U planinu tad Zavelim zađe i tu kratko utočište nađe drugi srpnja usred bijela dana žestoka su imali megdana. Ispod vrata brda Malenice sve do vrela vode Grabovice bez gubitka momci se izvuku potjernici zrakomlatim' tuku. Golema je navalila sila ne bi li ih žive uhitila izvuče se ova jedinica odredište pravac Kamešnica. Pa se grupa na dvije podijeli tad Miletić Pavloviću veli dokle dođe u Čitluk da čeka Vegar nije na Raduši reka. U Obrubu pokraj Livna grada tad je Vlatko Miletić nastrada s Ludvigom je u zasjedu upa i ne uspi da se tu iščupa. Izrešetan strojnicom bez riječi nakratko je uspio da kleči rekao je dok je im'o glasa dragi Bože, stižem ovog časa. Iz grudiju junačkih zareži i izusti brate Lutko, bježi to trinaesti srpnja baš bijaše kad se Vlatko pokojnim nazvaše. A Pavlović mrtva Vlatka brani ne da dušman da mu ga sahrani ne bojeć' se Ludvig pogibije borio se kao Šimić prije. Žestoku je pružao obranu sve dok nije zadobio ranu ne mogaše koristiti ruku tek je onda zapao u muku. Potjernici tad ga obletiše na Livanjskom polju uhitiše Pavlovića, ranjenog sokola prebijaju k'o domaćeg vola. Pa mu onda Tito zbog mladosti od strijeljanja život oprosti do početka Domovinskog rata broj zatvorski nosi oko vrata. Sudbina mu naklonjena bila da se vrati do Studenih Vrila i u boju protiv vojske tada Pavlović je Ludvig nam nastrada. Sudbina mu za dom da pogine dragi Bog ga tad pozva s visine sudbina mu uživati nije nakon duge viteške robije. On u ratu Domovinskom pade opet život za Hrvatsku dade vratimo se sad do Kamešnice do ostale one četvorice. Pokušaše da prođu Peruću u sigurnu da se skrase kuću petnaestoga iza pola noći i Peruću uspjeli su proći. Dočeka ih tada milicija što se bila usidrila prije u pucnjavi jedan ranjen biše milicajci opet istaknuše. Grupa tada u Svilaju krenu po planinskom kršnome terenu krijući se nekoliko dana nisu više vodili megdana. Naša Mara, Maretom ju zovu skrivala je vješto grupu ovu u Bakule prostrijeljena noga tako ranjen ne bi dalje moga. Pa je Petar zborio Glavašu vodi dalje ovu grupu našu pozdravi se sa mnom ove noći Bog vam dragi budi na pomoći. Da stignete do plavog Jadrana gdje vas čeka jahta odabrana koja će vam prikratiti muku u talijansku kad uplovi luku. Da kročite opet u slobodu i kažete izdanom narodu za povratak da se ne priprema još uvjeta za taj korak nema. Draga braćo, vjere mi i časti zid Berlinski prije mora pasti i crvena ogoljela hala što je našu zemlju progutala. Pa kad jednom crkne neman ova šansa će se otvoriti nova čekat će ju naši juniori tako Petar Iliji govori. U Ilije potekoše suze prijatelja ispod ruke uze odmaraj se, nitko ti ne smeta prisega je za nas naša sveta. Ovi ljudi, sa Svilaje vuci čuvat će nas u ovoj našoj muci i mišljenje ti ćeš dijelit' moje da nas drže k'o sinove svoje. Sa Svilaje uskoro sađoše u Leskuram' oni se nađoše utočište sigurno je bilo primljeni su k'o majci u krilo. Tu su mogli i dandanas stati ali dijete u pojatu svrati što je pošlo mačiće da traži i baš nitko ne biše na straži. Kad opazi oružje i ljude ciknu bježeć', prosto nek' mu bude onda baba po priči djeteta ovu grupu vlasti okleveta. Izvlačenje tad je nužan posa oružje se u rukam' prenosa milicija i TO obrana opkoliše brda sa svih strana. Vitezovi skriveni u žbunu nisu vatru vraćali plotunu al' su opet bili opaženi izbliza vatrom unakaženi. Sva'k' je sebe mog'o da osveti gubitke su mogli nanijeti ljudi moji i junaštvo to je rađe umrijet' nego ubit' svoje.
|
|
Vrh |
|
|
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 02 lis 2015, 11:04 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
Nepomično kad ležaše tijela navalila jedinica cijela među grupom samo jedan diše opet Petar to Bakula biše. Vitezovi tijelom ga zaštite kao majka u bešici dijete točno srpnja dvadest četvrtoga trojica su pozvana od Boga. Toga dana vrijeme biše vrelo pade Glavaš pogođen u čelo crna krvca niz lice se slijeva k'o da tekuć' prisutnim kaziva. Jednog dana da će ovo mjesto bit' od puka posjećeno često gubilište hrvatskog viteza što oružje na njih ne poteza. Pored njega okruženo tijelo što je bilo popucano cijelo to je tijelo posuškog mladića po imenu Filipa Bešlića. Gdje bi naš'o takvog ljepotana k'o Apolon je iz mlađih dana oči sjaje kao dva safira prisutnima ne dadoše mira. Kao život da iz njih mu sija i mrtav je post'o simpatija sve ga žene pogleduju kradom žele život vratiti mu mladom. Jer ga krasi kosa bujna, vrana kao rukom Božjom brenovana bijeli zubi sjaje poput zlata k'o djevojci biser oko vrata. Usta mala, a pravilne građe dragi Bože, gdje mu kalup nađe a obrve crne i tanane savijene blago k'o banane. Krase mu aristokratsko lice rekao bi da su pijavice a pod njima trepavice duge polukružno savite k'o duge. Čak i osmijeh pružio je blagi kao da je sretan, Bože dragi puštajući dušu iz njedara k'o da svome Bogu progovara. Dragi Bože, pao sam u boju želeć' samo domovinu svoju ako kažeš da je to grjehota neka me je i mrtva sramota. A odgovor dragog Gospodina to grijeh nije, to ti je vrlina za sakrament zadnjeg pomazanja križ ponesi mučeničkog zvanja. Tada krvnik koji ga umori usta mu i oči zatvori kraj Filipa drugi mladić bio kao dijete zemlju prigrlio. Na njemu je košulja krvava prostrijeljene i prsi i glava zemlju ljubi k'o rođenu mati tako hrabri umiru Hrvati. Nepomično leži toga dana mrtvo tijelo Ljubasa Stipana pokoj vječni, Stipe, nek' vam bude hrvatske ste zadužili ljude. Kad sloboda Hrvatima stigne spomen-ploča da se vama digne niste mrtva slova na papiru vitezovi nikad ne umiru. Vitezove mrtve na ledini prepustiše vojnoj medicini seciraše oni tijela mrtva pijeteta u njih nema žrtva. Zamotane u nailon-vreće u zrakomlat tada vojska meće a s njima voze još i Petra živa kud se voze nitko ne kaziva. Neki vele, ne znam je l' istina da je Bakula bačen s visina da su zvijeri ranjenoga brata izbacile baš iz zrakomlata. Na Svilaju, na vrletne hridi ta živina ničeg se ne stidi orlovi su najhrabrije ptice pa ne smiju pasti niz litice. A ne čovjek od krvi i mesa kad pomislim sve me jeza stresa takve stvari nikad se ne čine ne praštaj im, zato, Gospodine. Ali opet nek' je volja tvoja a ne kletva ljudska slabostojna još ostade samo treća grupa od Čitluka ka moru nastupa. Da bi došla do cilja i mora Split se brzo zaobići mora Vegar grupu tajnovito vodi kako bi se našla na slobodi. Pregaziše Imotsku krajinu i stigoše skoro na Cetinu od umora bijahu shrvani navratiše u selo Prodani. Tu za odmor pronađoše zgode potražiše tu soli i vode tu ih neki tajno izdadoše u zasjedu sutra upadoše. U Trbusim' pored sela Blata zasjeda ih tu na nišan hvata nakon kraćeg oštrog okršaja ta se grupa od tada razdvaja. Dvadest prvi srpnja žeženoga to je datum okršaja toga u toj bici koja kratko traje težak udar dušmanim' zadaje. Poslušajte, draga braćo moja Pavle Vegar ispada iz stroja pored njega Andrić Ambrozije ne boje se oni pogibije. Iz zasjede biše pogođeni njih dvojica smrtno su ranjeni brojni dušman silno tuče sprijeda krvav Vegar klečeć' zapovijeda. Bježi Mirko, bježi dragi Vide ja ću pucat' da dušman ne ide Ambrozije ležeć' glavom klima pomoći će dok života ima. Nakon zračnih nekol'ko rafala obojica mrtva zemlji pala ti junaci ne gledajuć' na se pomogoše drugim da se spase. Dušmana su ipak zadržali i vremena bjeguncima dali Vidak Buntić još četiri dana povlačeć' se preko strmih strana. Ka zaleđu kršne Biokove selu što se Šestanovac zove kad je blizu doš'o sela toga iz obruča nije dalje moga. Junački se tad borio Vide i sam videć' dalje da ne ide cinično ga na predaju zovu spominjuć' mu majku Isusovu. Što je jako naljutilo Vida pa se momak diže iza zida hitro Vide kao vuk u skoku vinčesterku prislonio oku. Pa na psovku vatrom odgovara dok mu kuca srce iz njedara ne boji se crvenih gudira al' ga metak kroz grudi prosvira. Pade Vide i zagrli stijenje krvlju zali hrvatsko kamenje poslije njemu biše što poželi on poljubi jedan kamen vreli. Pa mu reče pozdravi mi majku dok bijaše s dušom na rastanku majku Lucu i hrvatsku mati sad sam spreman Bogu dušu dati. To su bile zadnje riječi Vida mrtav osta ležeć' pored zida a crveni u silnome bijesu mrtvo tijelo žele da pretresu. U toj divljoj krvavoj požudi kad mu muške raskopčaše grudi pronađoše tešku smrtnu ranu šahovnicu istetoviranu. Koja mu je na prsima bila simbol zemlje koja ga rodila nakon smrti Vidaka Buntića potjera je zbog jednog mladića. Posljednji je vitez na slobodi a zbog njega potjera se vodi trećeg dana nakon bitke ove uspjeli su i njeg' da ulove. Baš u mjestu gdje je i ponika na terenu Gornjeg Zemunika Vlasnovića Mirka uhitiše u Vrhbosnu živa otpraviše. Pa u društvu Vejsila i Đure trpio je svakakve torture baš deseti travnja u svanuće vojni zatvor priprema smaknuće. Na tisuću devete stotine sedamdeset i treće godine u šest sati uz zvuk vojne trube svu trojicu strijeljanjem pogube. Taj nadnevak slučajan nije odabrano vrijeme tragedije i trenuci kad dođoše teški oni su se držali viteški. Pjevajući Oj Hrvatska mati nisu dali oči povezati Spartakove ratnike Vezuva i sad narod u svom srcu čuva. Bojovaše trideset pet dana i na muku staviše dušmana koji nije mog'o imat' mira pa je cijelu vojsku aktivira. Te uz vojsku i ratnu tehniku i sramotu doživi veliku opravdano koja joj pripada u Europi ta treća armada. Pa je sila pobijedila ova devetnaest naših vitezova ali nije duh hrvatskog puka kojeg štiti i Božja ruka. Kojega će držat' ubuduće feniksove krvi nadahnuće koji će se iz pepela dići a s Hrvatskom do slobode stići. Apeliram moj mili narode sada kad ste došli do slobode de vjere vam, poštenja i časti vi ne dajte u zaborav pasti. Žrtvu ovih naših vitezova nek' ih uvijek slavi zemlja ova pripadaju oni raritetu najhrabrijim ljudima na svijetu. Vitezovim' hrvatskoga soja te se njima diči pjesma moja apeliram ja na našu vladu da poseban obol njima dadu. Promotrite interes nacije napravite komemoracije i posmrtne ostatke tražite malo volje za to pokažite. Obilježja-spomen podignite te im djelo tako uzdignite posmrtno ih baš svih odlikujte vapaj ovi, narodi, počujte. Odabrane naše pučke vlasti ovaj ispit vi ne smijete pasti mislite li izbore dobiti jer vam narod ne će oprostiti. Dosta biše novca i fotelja poslušajte što je pučka želja da imena ovih vitezova budu naziv ulica, trgova. A poprsja ili biste cijele u parkove naše da usele jer to nisu nikakve nakaze već hrvatske hrabre kamikaze. Feniksovci, mladi kamikaze u temelje države ulaze jer su svjesno dali živu glavu za Hrvatsku, slobodnu državu. Pokoj vječni nek' im je i slava stvorena je hrvatska država!
KAKO SU STRIJELJANI ZADNJI FENIKSOVCI?
Zakukala Hrvatica majka prije zore i bijela danka kraj Vrhbosne blizu Rakovice troje svoje izgubila dice. Tri hrvatska mlada rodoljuba ustrijelila druga Tita UDBA iza ponoć kad sva'k' mirno spava smrtna im se kazna izvršava. Kad spavaju i zvijeri i ptice strijeljaše ih strašne ubojice to bijahu odabrani momci popularno zvani feniksovci. Đuro Horvat iz Čakovca grada i Vlasnović Mirko je iz Zadra još strijeljaše Vejsila Keškića iz Male Peći kraj Bihaća. Sve je ovo dosad tajna bila podatke je UDBA vješto krila ali tajne UDBA-ina arhiva Vukušiću Bože nam otkriva. Na tisuću devete stotine sedamdeset i druge godine družba mlade hrvatske gerile njih devetnaest što družbu činile. Sve Hrvati mladi emigranti koji će se feniksovci zvati svi su tajno u Jugu stigli poredak bi njeni promijenili. Da državu stvore demokratsku neovisnu državu Hrvatsku ova pjesma sada će vam reći što učini režim postojeći. Kad je UDBA za ovo saznala petnaest odmah likvidirala u Raduši i u okolici poginuše ovi mladi momci. Adolf Andrić, Vlatko Miletiću Stipe Ljubas i Filip Bešliću Kancijanić Viktor iz Pazina i Ilija Glavaš iz Bužima. Otkrije ih moja braćo draga pripadnika jugovojske snaga zarobili te ih izmučili i bez suda ikakva ubili. To je momak Antonac Nikola iz Batina s njim Petar Bakula Ambroz Andrić i Vidak Buntiću te Knez Vinko, Ilija Lovriću. Ivan Prlić iz sela Sovića Pavu Vegara te Vlasnovića i još ista zadesi sudbina Vilija Eršega iz Varaždina. A četiri što živi ostaše sudile su tada vlasti naše to su momci hrvatske gerile Horvat Đuro i Keškić Vejsile. Još Vlasnović Mirko Zadranine i Pavlović Ludvig iz Vitine sud ih vojni bh. republike osudio kao razbojnike. Osudio dajem vam na znanje osudio na smrt strijeljanjem u UDBA-inim zapisima piše žališe se na sudove više. Te im žalba ide najkasnije na vrhovni sud Jugoslavije koji kaznu trojici potvrdi Pavlovića smrti oslobodi. Njemu kazna ne biše k'o prije već dvadeset godina robije sud sarajski sve pripreme vrši da se kazna što prije izvrši. Formiraše odmah komisije tko trojicu ovu da ubije nek' upamte sva hrvatska djeca tko to biše njihov ubojica. Predsjednik je komisije ove Maljukanović se Veso zove to je sudac okružnoga suda Sarajeva na Miljacki grada. Drugi Meho Muratbegoviću komisije je član o smaknuću u Sarajevu on bijaše glavni u okružnom tužitelj je javni. Treći liječnik je vojne bolnice smrt će naše utvrđivat' dice čast visoku što je ovim stek'o to je doktor Gligorić Milenko. Još četvrti član je komisije po naredbi Titove partije njegova su naređenja stroga drugo lice zatvora vojnoga. Taj je čovjek Titova desnica po imenu Saviću Perica zapisnika za ova smaknuća odredili su Relju Vukšića. Predsjednica suda okružnoga Sarajeva grada bosanskoga Todorović imenom Slavojka dana biše šesnaesti ožujka. Godine sedamdeset treće komisiji naredbu nameće da će se sedamnaesti ožujka izvršiti ta sudska odluka. U mjestu zvanom Rakovici strijeljat će se ovi odmetnici čim kazaljka kazaljku poklopi i ponoća bude u Europi. Sedamnaesti datum kad nastane započet će njihovo strijeljanje komisija nek' u zatvor dođe na stratište nek' se odmah pođe. I još s njima osam oružnika policijskih snaga pripadnika svi se predaju Maljukanoviću njem' priopći i cijelome vijeću. Da nikakve smetnje tu nema izvršiti kaznu zlikovcima kad Slavojka priopći im ovo ona poče govorit' ponovno. Skupina će osam pripadnika milicije UDBA-inih krvnika s Ahmetom Pilićem na čelu izvršiti ovo gnjusno djelo. Ahmet Pilić zadatak imade zadnje njima prekinuti nade osigurat' mjesto i tu biti na kom će se kazna izvršiti. Drage majke snagu prikupite pa do kraja ovo poslušajte poslušajte kako braća ginu za Hrvatsku svoju domovinu.
Ponoć kucnu tad na katedrali vojni zatvor svoja svijetla pali zatvorska se otvoriše vrata priprema se strijeljanje Hrvata. Od ponoći kad sva'k' mirno spava smrtna kazna im se izvršava strijeljat će ih jednog po jednoga da nijedan ne vidi drugoga. Oko zgrade zatvora vojnoga stalna straža i kontrola stroga komisija po zatvoru juri identitet tvrdi Horvat Đuri. Nakon toga daju ga Pilatu starješini Piliću Ahmetu koji s družbom dželata u trci sramotno ih goni Rakovici. Gdje će ostat' za vijeke vijekova ne će ga nać' rodbina njegova cijelim putem iduć' od zatvora Đuro nije davao otpora. Tako UDBA u zapisim' kaže ja vjerujem da ovo ne laže tko to otpor moja draga majko može pružat' izmrcvaren tako. Gladan, žedan, lancima okovan a prebijan deset puta na dan kost do kosti svaka rastavljena neka na tri mjesta prebijena. Od udarca u glavu i lice nit' mu vidiš oka ni zjenice zuba nigdje nijednog u glavi tko to takav može da se javi. Tko to takav može otpor dati jedva čeka da mu muke skrati čim stigoše navrh Kalvarije izda nalog Ahmetu Piliću. Okorjelom krvničkome biću naredi mu upoznat sa stanjem smrtnu kaznu izvrši strijeljanjem miliciji Pilić naređuje. Da konopom Đuru privezuje privezuje za drvo debelo jedan od njih tad priskoči smjelo te do glave njegove priskoči. Maramom mu zavezao oči cijelo vrijeme Đuro samo šuti u puškama meci nategnuti tad dočeka hitac iz pušaka. Nikad više ne viđa ga majka policija odjednom se vinu zauzeše potrebnu daljinu čim je Pilić naredbu izrek'o. Začuje se prasak iz pušaka policija, njih sva osmorica s bojevim je mecim' polovica ali nitko ne zna u osmorci. U kojim su puškama im ćorci pod komandom Pilića krvnika ispališe svih osam metaka još po jedan metak to j' istina. Ispalio Pilić starješina četrdeset minuta na satu presta srce kucati Horvatu Gligorić ga doktor pregledao. Smrt Đurinu lako utvrdio tad koloplet Đuri odrješiše i trenutka istog sahraniše uz prisustvo državnih organa. Osigurana biše strjeljana da je ptica zrakom poletjela policija u nju bi pucala čim su Đuru Horvata zakopali. Vozač kola policijska pali policijska uputi se sila dotjerati sad Keškić Vejsila postupak su isti primijenili. Kao Horvata i njega su ubili nakon ovog nemiloga čina opet nasta akcija UDBA-ina te ponovno Sarajevu kreću. Po Vlasnović Mirka žrtvu treću do stratišta dok su ga vodili riječi ove od njega su čuli zapisničar zapisao tako. Da je rek'o jaoj moja majko iste riječi još da je ponavlj'o kada se je s dušom on rastavlj'o strijeljaše ga moja dušo mila. Kao Đuru i Keškić Vejsila drage majke da vam gledat' bilo kad njihovo ustrijeliše tijelo nijedna to ne bi izdržala. Crnoj zemlji svaka b' od vas pala jer im tijela su izmrcvarena i zločinskim mecim' rešetana ne bi mogle gledati od strave. Oči su im ispale iz glave prebijene i noge i ruke al' im nitko ne čuše jauke prepoznala ne bi ih ni majka. Što ćeš brate, sudbina im takva od ponoći pa sve do tri sata trajalo je strijeljanje Hrvata bez rodbine i bez svećenika. Sahraniše sva tri mučenika sahraniše u grobove prazne a na mjestu izvršenja kazne svaki grob je jedan do drugoga. Nitko za njih ne zna osim Boga sve grobnice i sva okolina sve je crnom zemljom zatrpano trag nikakav da se ne zna više. Gdje li ove žrtve sahraniše zato molim svakog slušatelja to poruka moja je i želja koji pjesmu do kraja posluša. Da za pokoj ovih triju duša tko god ove rodoljube voli po očenaš jedan nek' izmoli jer Titovi kog ubiše meci. Najviše ih postadoše sveci a Pavlović Ludvig iz Vitine devedeset i prve godine doživio bijaše slobodu. Sud ga pusti hrvatskom narodu iz zatvora stiže do Vitine tu je doš'o do svoje rodbine sprema društvo i pravi akcije. Protiv gnjusne srpske agresije s njim tenkove JNA napada u napadu on smrtno nastrada u Posušju kraj Studenih Vrila. Strojnica ga srpska pokosila tako nesta zadnja žrtva živa od feniksa sedamdeset i dva.
|
|
Vrh |
|
|
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 05 lis 2015, 18:51 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
ANĐELKO ČEŠKIĆ - TRAGEDIJA MILJENKA HRKAĆA
Mila sestro, s Velebita vilo krećem pjevat', a nije mi milo navik'o sam pjevati o boju spominjući domovinu svoju. Kada za nju umiru junaci a lome se koplja i barjaci kad u boju Hrvat krvcu lije o tome mi teško pjevat' nije. Al' kad nevin u tamnici trune tad proplaču gudalo i strune kada nikom ni za što krivac nije ali nevin na stratištu gine. Tako danas pala mi zadaća opjevat' slučaj Miljenka Hrkaća što u kandže UDBA-ine je stiga iz Mokroga kraj Široka Briga. Koji pravo nikada ne dira al' ga UDBA na žrtvenik bira težak usud što je njega snaša od mostarskih počinje udbaša. Tih prokletih slugu Beograda Bože mili, žalosti i jada kad će, Bože, prokletstvo prestati Hrvat brata da ne će izdati. I Judinu uživati plaću dušmanima prodavati braću al' izrodi Judina zanata ne poznaju susjeda ni brata. Našeg roda odani na muku srpskoj UDBA-i išli su na ruku u Beograd javljaju sve živo sve u stilu strogo povjerljivo. Kako su nam mnogi ljudi isti surađuju ovi s teroristim' bili mlađi ili bili stari ekstremni su krajnji desničari. Da ucjene i otmice prave i podmeću eksplozivne sprave u klubove, agencije kuća diplomatim' spremaju smaknuća. Cilj je jasan, a metoda ista razbijanje bratstva i jedinstva drugi lipnja šezdeset devete za Široki godine proklete. Ovog crnog Gospodnjega ljeta pamte ljudi sve dok ima svijeta selo Mokro živi tisućljeće al' mu teže ne svanu proljeće. Pamtilo je turske krvopije i silnike carske Austrije ali težih ne upamti dana k'o u doba krutih partizana. Prvo OZNA, a kasnije UDBA Bože mili, teška nam je sudba kad banuše u zaselak mali što imenom Redžići se zvali. Držeć' šmajser svaki od njih kaže da Miljenka Perišina traže i da s njima mora odmah poći rodnom domu više ne će doći. Ciknu stara majka na vratima crni petak, što li drugo ima ja sam noćas crni san usnila noć mi dulja od godine bila. Usnila sam tešku sudbu svoju probudih se u krvavu znoju kažite mi, ubili vas jadi moj Miljenko što kome uradi. Mlada žena skoro dovedena od nenadna šoka ukočena stari otac ne zna što se zbiva zubim' škripi, a očima sijeva. Al' silnici srca kamenoga ne poznaju istinu ni Boga odvedoše nevina mladića napustiše zaselak Redžića. U najljepšem razdoblju života Miljenkova započe golgota na obitelj teška sudba pade nevin momak robije dopade. Odvode ga krvopije drske da u ruke predaju ga srpske preko mnogih ravnica i gora do središnjeg srpskoga zatvora. Gdje ga odmah u okove daju bez prestanka stalno saslušaju ne daj Bože znati što su muke k'o Hrvatu u četničke ruke. Jer je gore kada četnik bije nego zmija kada oči pije kao Turci Ivan Vučkovića tako Srbi Miljenka Redžića. U lisice i u bukagije pritežu ga srpske krvopije oštro psuju, a još teže biju da od njega priznanje dobiju. Ne daj Bože pod kamenom zmiji da dopadne udbaškoj mafiji službenog mu odvjetnika daju od procesa farsu pripremaju. A glasila javnog priopćenja svakodnevno daju objašnjenja da još nisu izumrle klice da još žive ustaške ubice. Tito nudi bratstvo i jedinstvo a ustaše pokolj i ubistvo na radiju i TV ekranu ista priča u svakome danu. Ustaša je sa Širokog Briga u Beograd jednog dana stiga da u kinu i u garderobu stavi tešku i razornu bombu.
Motiv poznat, strašna posljedica takva njemu pisana krivica ta je strašna bila posljedica poginula jedna djevojčica. Još kuknjave pune su novine stradalo je dosta imovine kol'ko priče, kol'ko pusta jada k'o da strada pola Beograda. Tol'ko farse i tol'ko jauka ne bi bilo da je NATO tuka ali UDBA i njena centrala posao je obavljati znala. Zapovijeda na sve konzulate da hrvatske gone emigrante svi su isti, sve prave ustaše plaćenike na njih razaslaše. Diljem svijeta i Europe diljem sve sa jednim zločinačkim ciljem svim Hrvatim' da se ljuto svete čak u majci ubijati dijete. A u zemlji prividnog zakona ne smije se zboriti istina jer inače strogi zatvor čeka o Hrvatskoj tko je lijepo reka. Hrvat ne smije zatražiti prava u pitanje dolazi i glava na smrt sude Miljenka Hrkaća nakon čega bila im zadaća. Da što više mladića uhite pod imenom ustaške elite Hercegovci, sve ustaška braća pomagači Miljenka Hrkaća. Ne mogu ih sve imenom zvati niti muke gorke opjevati jer bi pjesma odveć duga bila hrvatska bi proplakala vila. Gledajući tih mladića jade što im Srbi u tamnici rade svih dvadeset nevinih mladića pod istragom Dragan Balovića. Crnogorskog starog batinaša jadna ti je ova mladež naša ne daj Bože nikom živu znati kako je bilo ropstvo izdržati. Bezbožnici za Boga ne haju kad svezana u rukama imaju po Jevtiću učitelju svome sad se svete puku hrvatskome. Razbojnici vrlo teške ćudi čine samo što ne čine ljudi a dvadeset hrvatskih junaka osjetiše što je muka svaka. I kako je boravit' Hrvatu u zloglasnom srpskom kazamatu kad se mučni navršili dani presta proces ovaj montirani. Devetnaest ih svojoj kući vraća osim tužnog Miljenka Hrkaća zdravlje im se teško narušilo što nam svima očito je bilo. Gdje ožiljci, a gdje teže rane od četničke ruke zadavane da se sama ne bi ismijala UDBA na novu kartu zaigrala. Svu humanost u nedjelju meće a istragu ponovno pokreće na Miljenka svu krivicu stavlja eksploziv je sam po sebi spravlja. Sud vrhovni iste misli bio ponovno ga na smrt osudio al' po drugom nekom argumentu djevojčica strada u prometu. Eksplozija je bila stvar režije scenarista iz jugomafije nikog muka nije stigla gora nakon slavnog Stjepana Javora. Prije nego Srbin ga pogubi kose nema, izbijeni zubi iz prstiju nokti počupani a tijelo je svo u živoj rani. Šest su puta na smrt ga sudili dok konačno mučki ga ubili na tisuću devete stotine sedamdeset i sedme godine. U prosincu, ne znam u kom danu crna knjiga zavičaju banu nađe staru na umoru mati al' joj djeca ne htješe kazati. Da joj smiraj mučnoga života ne bi bio još veća golgota kada bismo i mi ostarjeli gdje bi našu pjesmu ostavili. Što dobismo u našem djetinjstvu u nekakvu bratstvu i jedinstvu naš je život bio sa Srbima k'o njegovat' zmiju u njedrima. Za suživot bila nam je plaća krv nevina Miljenka Hrkaća i koliko takvih krvnih rana od Bleiburga do današnjih dana. Oj Hrvatska, zemljo naša draga skuplja jesi od svakoga blaga kol'ko tebi u temelj zidova treba dati rođenih sinova. Kol'ko muke, koliko mučnine kol'ko rana, kol'ko krvarine kol'ko glava što za tebe mole kol'ko onih što te ludo vole.
|
|
Vrh |
|
|
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 05 lis 2015, 20:18 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
ŽELJKO ŠIMIĆ - MILJENKO HRKAĆ
Gusle moje, dok me grlo sluša ja bih pjesmu zapjevat' pokuša o hrvatskom pokojnome sinu što od UDBA-ina metka poginu. Što bi rodom iz sela Mokroga iz općine Briga Širokoga to je Hrkać, Miljenko se zove smrt njegovu čujte kroz stihove. Mnogi od vas sjećaju se toga kad strijeljaše momka pravednoga dobro slušaj, mladeži mila kako je UDBA Hrvate sudila. Na tisuću devete stotine a šezdeset i osme godine sinu munja, panika zavlada grom udari posred Beograda. To ne biše munja iz oblaka nego strašni eksploziv iz mraka trinaesti lipnja u proljeće netko minu u Beograd meće. U gradskome kinu u dvorani Dvadeseti oktobar nazvani ura kucnu, dvadeset je sati film počeše građani gledati. U dvorani svjetla pogašena do posljednjeg mjesta popunjena svačije oči u ekran uprte filmske scene na vrpci se vrte. Mir, tišina u sali zavlada a gledatelj jedan iznenada iz šesnaestog reda u dvorani brzo skoči i pobježe vani. Dok je publika u ekran zurila i filmskim se scenama divila i kokice u ustim' grickala eksplozija dvoranom odjeknula. U šesnaestom redu sve zavrišta ispod šestog tog reda sjedišta strašno puče neka eksplozija na sjedištu čovjeka ubija. Dvadest jedan i još pet minuta predstava je filmska prekinuta jer bi usmrćen Čučurović Sava studenticu još jednu ranjava. Novaković zvanoj Magdalena obje noge odbi do koljena sedamdeset i još šest osoba invalidi ostaše do groba. Terorizam takav nikad prije ne upamti sva Jugoslavija tri godine nakon ovoga bez ijednog dokaza pravoga. Istog trena i istoga dana devetnaest hapse Lištičana što no tada bijahu na radu u Ljubljani, slovenskome gradu. Među njima bila su dvojica iz Mokroga kraj mjesta Lištica Brijeg Široki što se danas zove poslušajte sudbine njihove. To je Bože i brat mu Miljenko što ih UDBA osudi poprijeko prezimenom zovu se Hrkaći poslušajte što će ih sve snaći. Nakon muke četrnaest mjeseci osamnaest ih poslaše Lištici da su stalno pod prismotrom UDBA-e primjenjujuć' i metode grube. A Miljenku proces montiraše Mitrovici Sremskoj zatvaraše jer Miljenko u Njemačkoj biva tu za kratko kruh je zarađiva. A montažu prave po toj tezi s emigrantim' bio je u vezi nakon puno staža zatvorskoga strijeljaše ga sasvim nevinoga. Jedanaesti siječnja, dragi sine sedamdeset i osme godine iako se točno znalo tada da za vrijeme bombaškog prepada. To Miljenkov alibi obznani s bratom Božom bio je u Ljubljani ništa ovo nisu uvažili već Miljenka u smrt otpremili. Od tog prođe tridest i dva ljeta za Miljenka nitko i ne pita strah u kosti UDBA svakom ut''ra tko zna što će s tobom biti sutra. Žena mu se Iva preudade kći Miljenka za oca ne znade mijenjaše se države i vlade a Miljenko u zaborav pade. Nakon pune tridest dvi godine došlo se je do prave istine u utorak, dana Gospodnjega a mjeseca po redu šestoga. Poslušaj me, dragi pobratime dvi tisuće desete godine vijest se začu k'o grom iz vedra neba u Večernjem listu iz Zagreba. Stipe Puček u novinam' javi Zdenko Jurin sutra da nastavi Hrkać nije podmetnuo minu Beogradu u njegovu kinu. Nego Bernd Watzel, državljanin Njemačke što je prepade činio i pljačke tisuće je maraka dobio što je u kino bombu stavio. A sad ću vam reći u tančine kako se je došlo do istine neka čuju naši Lištičani u Širokom ili što su vani. Svi Hrvati nek' čuju po svijetu Miljenkovu sudbinu prokletu tu istinu čujte od Hrvata okorjelog starog emigranta. Žarko Odak taj se čovjek zove poslušajte izjave njegove sedamdeset i šesta godina domovina mi bi Hercegovina. Od Čitluka iz Ograđenika u Večernjem biše moja slika u Titovoj Jugi sam živio i tri puta zatvaran sam bio. Nekoliko odležah godina Goli otok bi ohlađevina kad me puste s Gologa, moj rode pobjeg'o sam tražiti slobode. Dogovorom svoje zaručnice bježim preko državne granice u Njemačku gdje sam i namjer'o u mjesto Bodensko jezero. Te javiše od dana prvoga plan hrvatskog pokreta novoga činit' mecim', činit' diverzije srušiti režim Jugoslavije. Kraticom smo UHE ga nazvali godinama mi smo djelovali on nam sada otkriva istinu eksploziv u beogradskom kinu. Postavio neki Bernd Watzela a UDBA mu život oduzela UHE mu da tri tisuće maraka on eksploziv stavi usred mraka. Beogradu u kino dvorani nakon toga pobjegao vani pred Bogom se kune i ljudima sav dosje da za ovo ima. Dokaz imam, nek' zna svijet cijeli da se Hrkać nevin ustrijeli.
Nakon puno proteklih godina na kraju se saznade istina crna zemlja nije mogla više laž trpjeti pa ju i otkriše. Sad nek' znaju bivši komunisti da Hrkaći nisu teroristi a nek' znaju i bivši udbaši da ih više nitko se ne plaši. Pa ćete čut' nevolje i tuge pokojnoga Miljenka supruge koja se je davno preudala za drugoga čovjeka vjenčala. Kako život njezin se odvio dok je Miljenko pod istragom bio osobno sam s njome razgovar'o u Privaju dok sam pjesmu stvar'o. Ruke podvi ova krepka žena pa se sjeti tih davnih vremena a u ruku bijeli rubac stavi i ponekad suzu zaustavi. Znoj ledeni čelo joj probije šutjela bi o tom najradije tad razgovor započinje Iva sjećajuć' se još dosta godina. Šutjela sam tridest dvi godine uvijek želeć' doći do istine uzdajuć' se u dragoga Boga da će moga muža pokojnoga. Netko nekad rehabilitirati da će netko za to se kajati skinuti ljagu s naših Hrvata mog Miljenka i Bože mu brata. Te cijeloga Briga Širokoga i naroda moga hrvatskoga sumnjala sam i to je istina da Miljenka ubiše nevina. Jerbo neki s okoline naše u nevinost njegovu sumnjaše a sad ću vam reći, moji mili mog Miljenka kako su mučili. U posjetu kad sam mu stizala ponekad ga nisam poznavala kad u kinu eksplozija bila fotorobot UDBA napravila. Zato mu je izgled promijenila da bi mu faca na robot ličila svakog dana tukli ga i bili oblik njegov skroz su promijenili. A kada je na suđenje iš'o frizer ga je svakog puta šiš'o te mu izgled vrlo izobliči da što bolje na robota liči. Kad Miljenko sa mnom razgovara po devet ga čuvalo stražara sudski vještak Jovan Popoviću i odvjetnik Jovan Vukčeviću. Svaki od njih napose mi rek'o da je nevin moj suprug Miljenko al' ne biše UDBA-i do istine treba ubit' Hrvate nevine. Dok Miljenko u zatvoru pati obitelj mu staše proganjati kad Beograd naređenje dava Široki i Mostar izvršava. Fizički su bili zlostavljani a psihički izmaltretirani čim vidiš nekog nepoznata misliš UDBA će sada na vrata. Svakog dana racija se sprema premeće se kuća, spavat' nema obitelji svaki dan se prijeti pod torturom dosadi živjeti. Izdržati bilo mi je teško zemlja tvrda, a nebo daleko sve to čine moji Lištičani što od vlasti bijahu pozvani. Pa sve viču na me i Miljenku jedinicu, moju milu kćerku po tri noći mi ne bi spavali udbaši nas uznemiravali. Udbaši su mom Miljenku slali pisma što su ih sami pisali ostavljam te ja, supruga Iva ne želim te ni mrtva ni živa. Obitelj ću tvoju napustiti nikad više ne ću te vidjeti al' Miljenko rukopis poznaje i važnosti tome ne pridaje. Nakon ove torture i muke UDBA svoje okrvavi ruke na smrt strijeljanjem osudiše braća nevinoga Miljenka Hrkaća. Kada zločin nisu dokazali sudski proces su mu montirali te čovjeku izmisliše ime da je zločin priznao pred njime. To bi udbaš Vukojević Rade pred kim zločin navodno priznade tako ljeta devete stotine sedamdeset i osme godine. Ustrijeliše srbijanska braća iz Lištice Miljenka Hrkaća za grob mu se nikad ne će znati tako mnogi završiše Hrvati. Kad ga je Iva zadnji put vidjela suzama ga je sva oblijevala on joj reče zbogom, draga Ive u Lištici sve pozdravi žive. I kaži im, ovo je istina da me UDBA osudi nevina naša kćerka nemoj da se pati zbogom, dušo, mene će strijeljati. Na rastanku još se poljubiše jer se nikad ne će vidjet' više Bože mili, Gospode jedini koji si nam uvijek u blizini. Ti se smiluj i pomozi Ivi i njezinoj kćerki dok su živi pronaći grob mučenika pokojnoga Hrkaća Miljenka. Prenijeti ga do mjesta rodnoga selu Mokrom Brijega Širokoga pa će lakše i srce kucati i Miljenki i njezinoj mati. Da mu na grob ures cvijeća stave i nikada da ne zaborave da se mogu nad njim naplakati i Miljenka i Iva joj mati. Da oprosti ovaj zločin grubi drugu Titi i njegovoj UDBA-i jer i Isus kad je umirao zločincima je svojim opraštao. Oprosti im Isuse, Božji sine jer i nisu znali što to čine i ja kažem da im oprostite oprostite, a ne zaboravite. Neka je sram svih udbaša živih osobito onih što su krivi neka ih je sram do životnog vijeka što nevina strijeljaše čovjeka. Mislim da se to Titovo smeće za to djelo pokajati ne će sve od danas pa do kraja svijeta potomstvo će biti im prokleto. Proklinji ih i Bože Isuse crna zemljo, ti im ne daj u se oj Miljenko, ti žrtvo UDBA-ina hrvatska te žali domovina. Ti si žrtva režima Titina al' nažalost nisi i jedina čudnovate su ljudske sudbine pokoj vječni daj mu Gospodine.
|
|
Vrh |
|
|
Tuta
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 05 lis 2015, 21:51 |
|
Pridružen/a: 10 lis 2013, 21:41 Postovi: 9853
|
Jesi otkrio čije su gusle do sada?
|
|
Vrh |
|
|
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 06 lis 2015, 12:17 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
Tuta je napisao/la: Jesi otkrio čije su gusle do sada? Srbi imaju daleko veću tradiciju epske poezije, pjesme dijele u cikluse, imaju natjecanja, gusle izučavaju na glazbenim akademijama, na YouTube-u srpski spjevovi broje desetke tisuća pregleda. U Hrvata su gusle sporadična pojava i spjevove koje zapisujem na YouTube-u obično pregleda par stotina ljudi. Zanimljivo je koliko su zapadni i istočni Hercegovci isti. Ista imena i prezimena, isti običaji (gusle, ganga). I jedni i drugi su najljući nacionalisti. Jedni tvrde da su ovi u istočnoj Hercegovini u 17. stoljeću popravoslavljeni, drugi da su ovi u zapadnoj kroz zadnjih par stoljeća pokatoličeni. Neki odbacuju svaku sličnost što je suludo jer su skroz isti. ANĐELKO ČEŠKIĆ - ANTE BRUNO BUŠIĆ Tisuću devetsto trideset devete kada svijetu razaranja prijete Hrvatica vila Velebita nad Imotsku krajinu doskita. Dobro jutro, Imotska krajina ti si danas rodila nam sina novu zvijezdu hrvatskoga neba kakvu narod porobljeni treba. To se zbilo šesti listopada dan se ovaj brisati nikada više ne će iz povijesti naše Vinjani nam velikana daše. Kojem u čast ova pjesma slijedi nek' istina nikad ne izblijedi Mjesec zađe, a Sunce se javi jedan dječak Hrvatsku pozdravi. I udiše njene prve zrake one same hrvatske junake majka Vida miluje svog sina neka ti je sretna domovina. Ante Bruno ime ću ti dati nek' te, sine, Božja sreća prati budi ponos Imotske krajine i Hrvatske, cijele domovine. Bušiće je od davnih davnina opjevala Imotska krajina ti si roda Roše harambaše kog tirani dobro upoznaše. Ne ćeš svoga osramotit' roda iznad svega nek' ti je sloboda nježna majka kroz suze se javlja ja sam, sine, vrlo slaba zdravlja. Uskoro ćeš siroče postati Hrvatska će biti tvoja mati i nažalost dugo nije bilo majčino se predviđenje zbilo. Pred smrt gleda dijete sa kreveta mali Bruno kako pred njom šeta dođi sine, milo moje srce da ti majka pomiluje lice. Oči tvoje sine premaleni nek' ostanu u vječnosti meni k'o dragulji Sunca i Mjeseca tužna majka na samrti jeca. Majka zatim Brunina izdahnu ljubav njenu potomci joj znahu na grobu su često suze lili u mislima sa svojom majkom bili. Kada majka u zemlji im spava Hrvatska je svima majka prava otac jadan često im ponavlja Hrvatska se iznad svega stavlja. Ljubi narod, ljubi domovinu nemoj žalit' sebe za istinu hrvatski je narod strašno strada zadnjim ratom k'o prije nikada. Ratni su nam naraštaj pobili svu Hrvatsku u crno zavili mladi Bruno sluša i uzdiše radnje školske vrlo smjelo piše. O Hrvatskoj i o junacima o precima i o potomcima uzor mu je Roša harambaša i buntovnici hrvatskih ustaša. Od davnina do današnjih dana od Šuice do Šavara i Vrana što vodiše s dušmanima borbe i koji su za Hrvatsku mrili za Hrvatsku svoju krvcu lili. Sve obmane beogradskih laži ne će pomoć' ni Titi ni Draži zajednički zavjet nam je svima neovisna naša domovina. Od Srbije i od Beograda s tiranima ne ćemo nikada zajedničku državu i vladu što je čije svi narodi znadu. Drina voda povijesna je rijeka razmeđa je sve od pamtivijeka dolje Tito i partija srama koji ropstvo donijeli su nama. Po logorima i po Zenici Lepoglavi i Staroj Gradišci našu braću i očeve tuku pomoć treba ovom našem puku. U miru je taj dogovor pao pa će i on i tajni postati kliče Bruno svojim kolegama sram ga bilo koji ne će s nama. Srest ćemo se poslije ili prije kad propadnu ove tiranije donijeli su oni, braća nama da nas kolju četničkim kamama. Mi prisegu ne ćemo gaziti rađe ćemo životom platiti pridruži se Ivan perjanica i ostala srednjoškolska dica. Iako mu otac rano mrije smrt očeva Brunu smela nije u razredu uvijek prvi stoji sve ispite u roku obori. Promaknu se u ekonomika divi mu se narod i zavika udbaši ga uhode i prate bilo danju il' u noćne sate. Čim se kakve opcije pojave one nam se uvijek prve dave buntovnika svakog oni tuku po ćelijam' konopima vuku. Konopima vješaju i mlate to su sprave za mlade Hrvate sa suborcim' Bruno uvijek prvi po tamnicam' u lokvama krvi. Beogradsko bratstvo i jedinstvo u ratu ga stvoriše nečisto ono briše naroda prvake i njegove povijesne junake. Komunisti progon nastavljaju diljem zemlje Hrvate hvataju kad naiđu na akcije guste onda jadni narod malo puste. Tad se sami o sebi zabave tad se počnu hrvati za glave što je žrtva buntovnika veća narodu je onda prava sreća. I u vrijeme Đilasova pada i Ranković okliznu se kada u povijesti ne bi crnja slika od Titine bande razbojnika. Ubojica svih mogućih vrsta bez ikakvoga morala čvrsta ubojice Bruno strašno dune poče mrsit' njihove račune. Šire glase o žrtvama rata strašne laži protiv svih Hrvata na Mirogoju grob Radiću kite pod režimom diktatora Tite. Na čelu je družba predvodnika sljedbenika Puniše i Čička Bruno Bušić lica nasmijana kao Sunce usred bijela dana. Hrvatska je zauvijek voljena za slobodu nevažna je cijena dok Hrvati spasitelja traže Tito svoje glavešine maže. Moje metke spremaj Hrvatima da ih krvnik izrešeta njima iz brloga iz Karađorđeva srpska klika poslove zahtjeva. Dokle Bruno po tamnicam' čami dotle ološ udbaški galami da je Bruno smrtno izdahnuo da je pokop preko noći bio. Ovog puta Antu Brunu sude da ponovno u Gradišci bude. Nakon kazne kad Bruno iziđe u Gradišci bilo mu je rađe po Zagrebu stalno ga progone s kim se sretne hapse ljude one. Diljem zemlje mira mu ne daju fizički ga uvijek napadaju usred grada, usred Dubrovnika udbaška je nasrnula klika. Pritom Bruno od udarca pada al' na sreću diže se i tada nit' mu posla niti mira daju svakog dana njega napadaju. Sve uzalud i sva pomoć bratska napustiti mora se Hrvatska tada borba nešto drugo traži da se pokret hrvatski osnaži. Iznad svega Šestine ga vuku Starčevića poštiva nauku na Antinu grobu spomen ljubi u zanosu Bruno se izgubi. Sve Hrvate izvan domovine pa evo ga i do Argentine draga braćo, snage udružimo i u pokret hrvatski stupimo. Tu je sabor, tu je naše vijeće pokret nitko zaustavit' ne će Hrvatskoj se bićem posvetio najskromnijim životom živio. Sa svih strana udbaši mu prijete da će na njeg' poslat' svoje čete Bruno Bušić nikog se ne plaši poznati mu Titovi udbaši. Osim onih što su pritajeni u redove hrvatske smješteni pritajeno oni nastupaju i lako se otkriti ne daju. Guraju se sami u redove u sredine gdje ih se ne zove prisvajaju sami sebi prava samo njih se Bruno pribojava. Bruno Bušić za prijetnje ne haje Hrvatima on smjernice daje diljem svijeta poziva Hrvate oko vijeća da se čvrsto sjate. Domovina sveta je država savjetuje i sve podučava kako dalje borbu treba vodit' Hrvatska se mora oslobodit'. Sa Sutonom i Schwarzom Mladenom i sa brojnim poznatim imenom list hrvatski u Meinzu pokreću taj poučni mjesečnik na sreću. Tajne veze Bruni poručuju što smjernice UDBA-ine čuju krvnik Tito i njegova klika ta hodeća horda razbojnika. Na Bušića pala je odluka njega ubit' nije teška muka sam se Bruno po svijetu kreće goloruk je, on pucati ne će. Grad na Seini najbolje je mjesto tamo Bruno zna navraćat' često u kasne ga sate dočekati k'o za šarcem isto pohitati. Na isti je način Dane pao na životu čudesno ostao Brunu treba u glavu gađati na životu ne smije ostati. Zadnjeg puta petka trinaestoga listopadskog dana nesretnoga iz Londona stiže avionom a na Seinu s Eiffelovim tornjom. Zašto Pariz nije mu najdraži jer tu UDBA svoje žrtve traži u Parizu s Krašića Stojanom ručao je zadnji puta danom. Tad osjeti Petra Brnardića prijatelja staroga Bušića na adresi Rhueville udbaški se krvnik tu prikrije. Gdje će Bruno to su dobro znali pritajeni udbaški šakali kažemo vam da se bliže dani kada ćete dug plaćati sami. Za zločine koje nam radiste za sinove koje nam pobiste na tisuću i devet stotina sedamdeset i osma godina. Dan izbora pape nam Poljaka kad ubiše hrvatskog junaka šesnaestog dana listopada jadni Bruno pod hicima pada. Usred noći u jedanaest sati udbaški će krvnik dočekati našeg Brunu, našeg dičnog sina ubojica stara udbašina. Dabogda mu oči iskapile hrvatske ga ruke uhvatile sud ga ne će moći zaobići pravednička ruka će ga stići. K'o i one koji ga poslaše ubojice krvave udbaše da u krvi naš borac nastrada više ne će dići se nikada. Hrvatsku je Bruno osvojio za Hrvatsku svoju krv prolio a i sada dokle Bruno leži pisat će mu što povijest bilježi. Na stotine Hrvata pristiže svoga Brunu pogledat' izbliže Bruno šuti, ali duhom zrači kao da je još veći i jači. Isusovac Horvat misu vodi cijeli život žrtvuje slobodi petorica svećenićke braće svome Bruni svu počast odat će. Tužno lice Leona Glasnića k'o i Vinka poznatog Lasića pa Čuvala Ante sabornika na pogrebu maloga vojnika. Dijeli misnik svetog Dominika u Švedskoj je i ponos i dika to je mladi Lasić Stjeposlave uznik skoči i pognute glave. Tako Bruno s društvom se rastaje na pariškom groblju sam ostaje mi smo roblje najcrnje na svitu dok posvuda veličaju Titu. Primaju ga sa svim počastima tiranin se udvorio svima kolike je Hrvate pobio kolike je crkve porušio. Svećenike kolike mučio i Stepincu samome sudio uzalud su naši komentari jer pokvaren za pravdu ne mari. Nije prvi što u vijeću pada sjetimo se Vujice kad strada te drugoga velikog imena časnog starca Antuna Došena. Vratit će se svi u domovinu u zavjetnu svoju djedovinu na tisuću devete stotine devedeset devete godine. Iz Pariza našeg Brunu dižu s njime mrtvim na Mirogoj stižu vratio se odakle je došao u Hrvatsku kojoj je život dao. Gdje Tomislav temelje udari gdje kockasto nebo nam se žari gdje hrvatski nikad duh ne mrije gdje se naša trobojnica vije. Gdje hrvatski grobovi mirišu gdje cvjetovi znoj djedova sišu gdje se bure lome o planine gdje udara more o hridine. Gdje Krešimir kralj veliki biše gdje Hrvati Hrvatsku stvoriše gdje Hrvatska mora vječno biti gdje će Hrvat na vijeke živjeti. Gdje nam majke vitezove goje za Hrvatsku uvijek se ne boje.
|
|
Vrh |
|
|
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 06 lis 2015, 17:27 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
ANĐELKO ČEŠKIĆ - UBOJSTVO MAKSA LUBURIĆA
Vila se je ustavila ovdje prebrojiti hrvatske sinove za NDH što su se borili i u tebi kosti ostavili. Uz Pavelić Antu poglavnika pored Maksa i Jure krilnika Rafaela viteza Bobana sve do onog zlokobnoga dana. Kad se slomi Osovine sila i Hrvatska, moja braćo mila kad nam snovi stoljetni propaše raspadanje tad otpoče naše. Kakvo nitko upamtio nije gorih djela crnog krvopije na prijevaru narod razoruža narod jadan otpor mu ne pruža. Svaka nada Hrvatim' je pala pod terorom šumskoga maršala koji šalje Koču Popovića Kostu Nađa, Peku Dabčevića. I ostale krvopije znane da Hrvate bacaju u jame Rog Kočevski i Jazovka jama težak pokolj predočit će nama. Što četnička kama je poklala uz blagoslov šumskoga maršala kažu da je i on Hrvat bio a tolike je Hrvate pobio. U svemu je crni Juda bio braću klao, četnike štitio kad ustaše oružje baciše mnogi odmah pokolj započeše. Na predaju kad ih je pozvao Maks zapovijed svojoj vojsci dao da oružje nitko ne predaje jer će biti krvave i staje. Oni što su poslušali vođu kasnije će pred Boga da dođu a koji su oružje bacili teški su ih jadi zadesili. Mnoge tajne i sad polje krije jer se i sad spomenut' ne smije k'o pod križem pali su Hrvati a Maks nam se domovini vrati. Da bi snove ostvario stare on osniva hrvatske križare zemljom ljuti bojak da nastave za povratak NDH države. Po šumama bore se k'o lavi a OZNA im radila o glavi sve godine Maks nam se borio nije nikad dobro odmorio. Onda, brate, teško ranjen biva krv junačka niz tijelo se slijeva ustaško je srce izdržalo ranjeno se UDBA-i ne predalo. Vidi Maks da opet nema ništa ide vani tražit' utočišta Španjolska ga k'o svog brata prima jer je u njoj drugačija klima. Franco vlada i vlada fašizam ne priznaje se tamo komunizam u Španjolskoj Maks azil dobio sve do smrti u njoj proživio. Diljem svijeta hrle emigranti a neki su od njih prevaranti jerbo idu kud ih šalje UDBA ustašama vrlo gorka sudba. Oni rade za Judinu plaću jer za novac ubijaju braću dok je Maks bojak bojevao ratnika je jednoga imao. Iz Konjica zakletog Hrvata volio ga k'o rođenog brata desno krilo uvijek mu čuvao i Maks se je s njime kumovao. Sin Ilija kada se rodio kum kršteni Luburić mu bio kumstvo to Maksu dođe glave zbog izdaje teške i prljave. Isti junak, ista i metoda k'o hajduka Mijata Tomića Iliju je UDBA školovala i za teški zločin pripremala. Jednog dana pođe do Španjolske izvršiti planove đavolske izvrši ga, crn mu obraz bio nikad Božjeg lica ne vidio. Luburić ga k'o svog kuma prima u svog kuma biše u gostima tu provodi skoro dvi godine dok planove izvrši UDBA-ine. U leđa je kuma upucao Luburić je mrtav zemlji pao vijest se crna diljem svijeta čuje Hrvat plače, UDBA se raduje. Dok Hrvate obuzima tuga veseli se sva Titova Juga Drinjanina slavnog generala ubi UDBA šumskoga maršala. Kojeg živa načeli su crvi vlast on gradi na hrvatskoj krvi gledao je tragediju njega domovina u njedra mu ne da. Jer je teškog crnog izdajnika krvnik Tito slika i prilika svi smo čuli za sinove naše pogubljene vani spominjaše. Ne daj Bože da ikada bude Hrvat svoje da ubija ljude pa će naše izvidati rane Hrvatice majke samostalne. Hoće li samo naša biti hoće li se Luburića vratiti hoće l' naša pripovijedat' dica tko je Maks, a tko ubojica. Sad mi vilo pozdravi tog ptića Vjekoslava Maksa Luburića poglavnika Antu Pavelića i krilnika Juru Francetića. Pozdravi mi dok je zora rana Rafaela viteza Bobana i junake iz povijesti naše krajišnike, hajduke, ustaše. I sve one koji Hrvate vode do granice, sve do Drine vode.
Domovina sve je pozdravila zakukala s Velebita vila u svojoj tuzi Velebitom ciče iz sveg glasa kuka i nariče. Pjesmu staru Oj Hrvatska mati više ne ćeš moći zapjevati jer u nas crnih Juda ima crni petak svanuo je svima. Ljuto našeg Maksa umoriše kukavički tog lava ubiše od četnika da je bar nastrada ne bi bilo ni pol' mojih jada. Već od plaćenika krvavoga Tite prokletoga crnog izdajice Ilija ga Stanić kum ubi mučili ga i škripali zubi. Crni obraz ni za što ne proda kao vrag crni on po zemlji hoda proklinji ga i Sunce visinom proklinji ga deveto koljeno. Ni u grobu mira ne imao što u kuma s leđa je pucao jer očima neka ga ne vide neka ga se svi potomci stide. Na tisuću devete stotine a trinaeste Gospodnje godine u godini lipnja dvadestoga usred kršnog kraja ljubuškoga. Pokrajinu ovu dobro znate što značajne odgoji Hrvate iz starijeg i novijeg doba zbog prkosa dopadoše groba. Svaki Hrvat neka dobro znade tri ministra poglavniku dade a trojica prisegu su dali pred četnicim' nisu uzmicali. A posebna neka bude slava Luburića Maksa Vjekoslava još k'o dijete on oca izgubi kojeg žandar iz zasjede ubi. I dalje mu nije odgovara dok je bila Jugovina stara kad je dobro Hrvat orao a plodove četnik je pobrao. Pa se Maks škole dokopao u učenike smjelo je pošao diljem zemlje on je pristiga zaputi se do Širokog Briga. Uči srednju školu gimnaziju proučava vjeru i naciju našu svetu vjeru katoličku i hrvatsku borbu ustaničku. Među pukom letke je dijelio dok četnički žandar ga otkrio tu mu tešku kaznu odredio pa iz škole izbačen je bio. I otpremljen put daleka svijeta mlado momče od petnaestak ljeta u Mađarsku dođe laka srca do logora zvanog Janka Pusta. Tu počeo vojsku pripremati da se s njome u Hrvatsku vrati pa mu i to za rukama pođe primit' ime ustaškoga vođe. Vodi vojsku svojoj domovini pod kapama u četničkoj plimi u raljama krvniku Jevtiću nema zbora o hrvatskom biću. Žarko Sunce nad Hrvatskom svanu a Reich Treći u Njemačkoj planu Adolf Hitler njene gore lista ustao je protiv komunista. I njihove aždaje crvene još postoje gorke uspomene Adolf Hitler saveznika traži jaku vojsku da bolje osnaži. Tad poglavnik naše domovine pristupio sili Osovine da uz pomoć starog saveznika odvoji se od srpskih krvnika. Vojsku daše Ante Paveliću a u ruke Maksu Luburiću pa ju šalje do logora Janka Pusta jer k'o plamen u Hrvatskoj usta. Evo nakon tisuću godina slobodna je naša domovina sad uz pomoć Božju, moj brate u boj teški ti vodi Hrvate. Čim je Maks takvu vijest primio za Hrvatsku odmah se spremio pa on hrabre predvodi ustaše sve do Drine, do granice naše. Poglavnik je stvorio elitu da joj ravne nema u svitu uz krilnika Juru Francetića evo slavnog Maksa Luburića. Sretan glas ustašam' dolazi on se više tuda ne nalazi nema zala, nema crnog mraka nema Tita ni srpskih junaka. Što su hrabri kada kolju dicu golorukog starca i staricu kad hrvatske svetinje skrnave ranjenicim' kad skidaju glave. Maksu hvala i čast mu svaka predvodniku hrvatskih junaka Luburić je bojak bojevao i zaslugu povijesnu imao. Čim se ime njegovo spomene četnik ima gorke uspomene pripovijedaj moja bijela vilo kakav junak Vjekoslav je bio. Ne smije četnik dočekat' ga živa jer mu vatra iz očiju sijeva jer imaju gorku uspomenu ne ostaje kamen na kamenu. Gdje Maksove prođoše ustaše za tren oka to se zove naše kad četnici Lijevču polju hrle usput kolju Hrvatice vrle. I partizan s četnikom juriša pod komandom Pavla Đurišića što u ruke Luburiću pade od krvnika nitko ne ostade. Tako, brate, diljem domovine od Jadrana do studene Drine i to samo za jedan tjedan dana nema Srba, nema partizana. Nema Tita nit' jugoološa kud je Maks s ustašama poša.
|
|
Vrh |
|
|
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 07 lis 2015, 00:29 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
PJESMA O UBOJSTVU KARLA LJUBIĆA-KAJINE
NAKON RATA POSLIJE ŠEST GODINA MAJKA GUBI JOŠ JEDNOGA SINA NA TISUĆU I DEVET STOTINA A PEDESET I PRVA GODINA OSAMNESTI OŽUJKA TO BIŠE KAD ZLOČINCI KAJINU UBIŠE A I POVIJEST NEKA KAŽE NOVA O SUDBINI HRVATSKIH SINOVA JA ĆU JEDAN SLUČAJ OPISATI KOJI MENE PROGONI I PATI A NEK KAŽU LJUDI PREŽIVJELI ŠTO SU ONI OČIMA VIDJELI U LOGORIM ŠTO SU PROŽIVJELI A POSEBNO ĆELOVINA BRATE UNAKAZI I POBI HRVATE MNOGE ŽENE SAD SU UDOVICE OSTADOŠE BEZ MUŽA I DICE A POSEBNO RODITELJI STARI NJIMA DICU NISU VIDJET DALI KAMIONIM U BILEĆU SLALI DA BI TAMO VJEČITO OSTALI A ZEMLJA SE ZAKLE DRAGOM BOGU DA SE TAJNE SAKRITI NE MOGU NI JA VIŠE ŠUTJETI NE MOGU I SPOMENIK MORAM MU PODIĆI OVAJ ZLOČIN NE MOGU OBIĆI KOJEG UDBA SPREMA I IZVODI TO NE MOGU LJUDI VEĆ IZRODI OTPADNICI HRVATSKOG NARODA ZA NJIH NIJE ŽIVOT I SLOBODA ZA NJIH NIJE VIŠE NIŠTA SVETO SVE UBIJAJU ŠTO IM NA UM PADNE NE GLEDAJU KAKVE SU TU RANE OCA, SINA, MUŽA A I BRATA SAMO DA JE ŠTO MANJE HRVATA KARLO LJUBIĆ KAJINOM GA ZVAŠE ŽRTVA UDBE KRAJ GROBLJA BIJAŠE TO JE BILO USRED DANA BIJELA GLAS SE ŠIRI TUŽNO PREKO SELA OKOLICA BRZO JE SAZNALA I MIMIKOM POČAST MU ODALA UDBA OČI NA SVE STRANE IMA BUDNO PAZI TKO DOLAZI K NJIMA TKO ŽALOSNE U TOM BOLU ŠTITI DOBRO MORA O TOM RAZMISLITI JER SE NE ZNA TKO JE SAD SLJEDEĆI TKO ĆE PRVI ZA KAJINOM LEĆI TUŽNI SPROVOD ŠTO OD KUĆE KREĆE ON NE NOSI NI BUKET NI CVIJEĆE NEGO ODAR POKOJNOGA BRATA KOJI PADE U IME HRVATA OBIČAJ JE KOD NAS UVIJEK BIO DA BI FRATAR SPROVOD PREDVODIO U PRIMORCA TOGA VIŠE NEMA ON OBIČAJ ANULIRA I BRIŠE ŽRTVE SVOJE KOJE BI UBIO NA ISTOM IH MJESTU SAHRANIO OVAJ ZLOČIN DUGO JE SE SPREMA A ZAKONSKOG ZA TO SLOVA NEMA TO SVE UDBA UZIMA U RUKE I RJEŠAVA BEZ IKAKVE MUKE NA ČELU JOJ PRIMORAC JE BIO POZNAT KRVNIK KULJUŠE UBIO UZ TO IME MNOGE ŽRTVE LEŽE KAD POMISLIM SRCE MI SE STEŽE ALI KARLA ON OD KUĆE VODI I DO GROBLJA ĐIPOM GA DOVODI UBIJA GA I U GROBLJE BACA KAO TIJELO KREPANIH OVACA OVO KARLO ZASLUŽIO NIJE MRTVO TIJELO DA MU SE SAKRIJE KRV NJEGOVA GDJE JE PROLIVENA TREBA ZRAČIT BUDUĆA VREMENA DA SE ZNADE GDJE JE KARLO PAO BOG MU VJEČNU UVIJEK MILOST DAO JOŠ OVOME NEŠTO BI DODAO KRVNIK NAM JE BIO OBEĆAO OVAJ SLUČAJ DA ĆE NA SUD DATI KRIVNJU KARLA SVAKOM POKAZATI ALI NIKAD NE DOĐE DO TOGA DA OKRIVI KARLA POKOJNOGA STOJAN LOVRIĆ ŠTO GA BILI ZVAŠE U ZENICI ZATVOREN BIJAŠE IZ ZATVORA DA IM JE POBJEGA ALI UDBA PUSTILA JE NJEGA NA SVE STRANE ONI TRAŽE NJEGA IZ ZATVORA DA IM JE POBJEGA TOG DATUMA NEDJELJA JE BILA MNOGI MOMCI PROLAZE SA SILA U TO DOBA LEPAVA DOLAZI I KOD KARLA U KUĆU ULAZI BEZ ORUŽJA ON JE TADA BIO AUTOMAT POD SIC OSTAVIO U TO DOĐE I BOŽE SA SILA A U KUĆI UDBA JE SIDILA PRIČU SVOJU NEĐO NASTAVIO DA JE NJIMA BILI POBIGAO NA TE RIJEČI KARLO SE NASMIJE DA SE BJEŽI NISAM ČUO PRIJE ŠTO JE TU JE SAD JE SVE MOGUĆE MOŽE BILI BITI I KOD KUĆE VIDI NEĐO DA MU NE VJERUJE PA MU DRUGE RIJEČI UPUĆUJE ČUJEŠ KARLO ŠEF ME JE POSLAO DA BI S TOBOM RAZGOVOR IMAO HAJDE IDI ZOVNI I IVANA NEKA I ON POĐE SADA S NAMA I TI BOŽE SA NAMA ĆEŠ POĆI ŠEFU UDBE TREBA SADA DOĆI OVA TROJKA TREBA ANTI DOĆI ON VAS ČEKA A I ŠTALI ZOVE DOBIĆETE VI SMJERNICE NOVE A KAKO BI BILOG UHVATILI I NAZAD GA U ZATVOR VRATILI NEĐO IDE CINIČKI SE SMIJE A MOJ ŠEFE NISAM MOGO PRIJE OVU TROJKU ŠTO SAM TI DOVEO KAO PAUK JA SAM MREŽU PLEO OVA MREŽA KOJU UDBA PLETE DEŠIFRIRAT MOŽE SVAKO DJETE CILJ JE UDBE OVDJE JEDAN BIO KAKO BI SE KAJINU UBILO TU JE BILO KRATKO SAOPĆENJE A KOD ŠTALE NOVO PRIOĆENJE PRIMORAC SE U SVOG ĐIPA PENJE BOŽU ŠALJE KROZ ŠUMU POLAKO KUĆI BILOG DA IDE SVAKAKO I AKO BI DOLJE ZAPUCALO TI SE SAKRIJ I OSTANI MALO BUDNO PAZI KUD SE BILI KREĆE OVOG PUTA POBJEĆI NAM NEĆE ZNA SE DOBRO ŠTO JE PREDVIDIO A KAKO BI KAJINU UBIO TRI UDBAŠA I SAD DVA CIVILA TA PETORKA U ĐIPU JE BILA ALI NAGLO NA PUTU STADOŠE NEĐO KAŽE EVO NAM USTAŠE AUTOMAT U NJEG OKRENUO JER JE BIO TAKO PRIPREMIO ISTO TAKO I OVA DVOJICA NE BI BRATE POBJEGLA NI PTICA ŠTO JE OVO KARLO PROGOVORI A LEPAVA RAFAL U NJEG SORI TRIDES I ŠEST RANA TU JE BILO ŠTO JE NJEGA BRAĆO POGODILO NJEGA BIJU A IVANA VODE TRI MJESECA BIŠE BEZ SLOBODE U SAMICI ON JE STALNO BIO DEPRESIJE RAZNE PREŽIVIO DA NEKAKO DOĐU DO SAZNANJA OVA ZLOĆA DA IM BUDE MANJA OVAJ ZLOČIN KOJI NAPRAVIŠE NE MOŽE SE TOLERIRAT VIŠE I ZAPISNIK ŠTO SU SASTAVILI DA SU KARLA U BJEGU UBILI A JOŠ K TOME ONI SU DODALI UZARĆANI HRVATSKU STVORILI ON JE ŽIVOT DOMOVINI DAO I VJEČITIM STRAŽAROM OSTAO HVALA SVIMA KOJI ŽIVOT DAŠE ZA SLOBODU DOMOVINE NAŠE SVI SU BILI ŽRTVE KOMUNISTA KOJIM SAVJEST NIJE BILA ČISTA A MNOGI SU ŠIROM SVJETA PALI DA B’ SLOBODU DJECA IM IMALI ZATO TREBA DOMOVINA NAŠA DA IM KAŽE TO JE ZEMLJA VAŠA A GROBOVE DA IM CVIJEĆE KITI TO ĆE NAŠA OBAVEZA BITI DA SE ZNADE KOGA SMO IMALI I NA OLTAR DOMOVINI DALI SLOBODA SE LAKO NE DOBIVA ŽIVOT GUBI A KRV SE PROLIVA Ovdje Karlo ljudskim tijelom pade, ali duhom sa nama ostade’ Zašto pade ubuduće nek se znade Nek kamen kao zalog stoji da se ovo nikad ne ponovi
|
|
Vrh |
|
|
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 07 lis 2015, 12:14 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
LUKA BITUNJAC - HOS
Vezak vezla Hrvatica mati vezak vezla i sina gojila i odgoji sina i vojnika stara mati Ante Paradžika. Kada ga je odgojila mati znade stara u školu ga dati onda Ante kao janje bijelo svom Zagrebu odleti veselo. Istog ljeta doma se vraćao staroj majci govoriti stao hvala tebi moja mila mati što sam iš'o Zagreb upoznati. Hvala tebi ljepotice moja i da imaš stotine sinova nek' ih goji zemlja hercegova. Sve i trebaš ti Hrvatskoj dati treba, majko, na nju računati i k'o da mu sve za rukom pođe sedamdeset i prva mu dođe. U tom lijepom proljetnome cvijeću Paradžik je imao sreću pred studente kao vitez stao velik obol domovini dao. Znade vitez nasmiješena lica da ga čeka crna tamnica al' za braću i ognjište svoje Hrvati se za život ne boje. Vrijeme ide, tamnica ga grije al' mu dušu uništila nije i eto ti moj viteže dragi eto nama ponovno proljeća eto opet Hrvatima sreća. Devedeset i prva godina opet Ante među pravašima moleći se Isusu i Bogu vodi vojsku ka Kočevskom rogu. Uvježbati, milo zlato moje uvježbati stožernike svoje rat će bijesnit', brzo će početi treba narod obraniti sveti. Kad se vraća stožer se osniva silan vitez kao vatra živa čini mi se, braćo moja mila da je vitez kao gorska vila. Niti spava niti se umara dokle Ante hosovce stvara i svakome zapovijedi daje da se vojska nikad ne izdaje. Niti ima povlačenja, brate valja Ante računati na te al' dušmanin smrtnu ranu dade silan vitez u Zagrebu pade. U Zagrebu kojeg je volio i u njemu skoro ostario samo zato što državu brani. Ljuto cvili cijela družina što izgubi hrvatskoga sina a Ljubuški sanja o slobodi dok se sprovod u Zagrebu vodi. Izdajice iz službene vlasti kako zločin na pamet vam pasti takav stravičan je mogao cijeli život za narod je dao.
Gusle moje, otkad ste postale žalost veću niste opjevale žalost veću, rane što ne cijele oplakujuć' golubove bijele. Nit' žalosti niti veće tuge što s' dogodi devedeset druge primijenjena bi crna metoda kraj Mostara grada kamenoga. Herceg-Bosna sva je proplakala kad je čula za svog generala kad je čula da ga nema više izdajničke ruke ga ubiše. Osmoricu njegovih junaka sokolova, hrvatskih junaka zla sudbina ista zadesila izdajnička puška opalila. Iz zasjede, nek' se i to znade kukavice drukčije ne rade zajednički grijesi su im bili Hrvatsku su k'o majku ljubili. Silna ljubav bila prevelika dobro oni gonili četnika a četnik se goniti ne smije jer izdajnik s njime Bosnu dijeli. Dijeli Bosnu i Hercegovinu kida srce hrvatskome sinu Blaž Kraljević Bosnu dijelit' ne da herceg-zemlju kao majku gleda. Pa poziva časnu vojsku svoju braniti ih u ljutome boju pokazati crnom dušmaninu kako Hrvat brani domovinu. Kako gine za ognjište svoje kako čuva što njegovo je oj hosovci, braćo moja mila dušmanska je čizma navalila. Navalila da nas nema više i hrvatsko ime da se zbriše katolici i vi muslimani braćo moja, momci odabrani. Zemlju svoju k'o majku ljubite a u boju obraz ne gubite svaki čovjek Božje je stvorenje ja vjerujem u vaše poštenje. Ne brukajte hrvatskoga roda na pameti nek' vam je sloboda to je borba, neka bude časti dušmanin će na koljena pasti. Čujete li braćo iz daljine teški zavjet Oca Domovine na nama je da krinke skidamo za Hrvatsku i da život damo. A na koncu pobjeda je naša hosovaca i dobrih pravaša sjetite se iz vremena davnih svih bitaka predaka nam slavnih. Sjetite se Zrinskih, Frankopana viteza Rafaela Bobana sjetite se Pjanić Ibrahima tog junaka kakvih malo ima. A iz srca naše Bosne drage sjetite se Mešić Ademage pred očima neka vam je slika mučenika Ante Paradžika. Što je nama znao govoriti za Hrvatsku valja se boriti srcem, dušom, rječju i perom ako treba mačem i gelerom. Ako treba za nju prolit' krvi braćo moja, ja ću biti prvi ali ubrzo taj dušmanin kleti generalu smaknućem prijeti. Blaž Kraljević puno i ne haje zapovijedi svojoj vojsci daje ova prijetnja ne pije im vode mi idemo putem do slobode. A ako je bitna moja glava ako narod hrvatski spašava nek' izdajnik ne pravi zasjedu ja ju dajem za našu pobjedu. Dok Kraljević ljuti bojak bije krvnik traži samo municije ne za borbu protiv srpskih zala već da smakne našeg generala. Da pobiju usred bijela dana Vinka, Marka, Ivana, Osmana i s njima Avdu tog gorskoga ptića što je ponos rodnoga Teslića. U Marija, Rasima, Gordana biše puno smrtonosnih rana devet ljudi, devet vitezova devet naših bijelih golubova. Krvnik hoće da u more baci da se ne zna gdje su im ostaci kad je čuo da je Blaž ubijen Ljubuški je u crno zavijen. I crna je zemlja proplakala kad je čula za svog generala i hosovci, njegovi mladići na počinak zadnji ispratit će. Tisuće je milih dušica dopratilo Blaža do Lisica pozdraviti mrtvog generala i zadnji mu put reći hvala. A krvnici tvoji nek' upamte najlakše je ubijat' Hrvate ubiše te, bilo im prokleto jer krvniku ništa nije sveto. Generale nek' ti bude laka ova zemlja tvojih predaka ti si puno za nju propatio i u njoj se na kraju smirio. Sad počivaj u Božjem miru takvi ljudi nikad ne umiru takvi žive na vijeke vijekova pamtit će ih zemlja hercegova. Spomenik kao mrtva straža čuva spomen Kraljevića Blaža uspomenu na momke njegove sad su noćne more krvnikove. U Kruševu selu malenome svetom mjestu Hrvatu svakome to je mjesto naše hodočašće uspomenu čuvati na braću. Gusle moje, otkad ste postale žalost veću niste opjevale tanke strune sada tužno cvile kad spominjem naše momke mile. Našu braću što nisu među nama spominjati njih ću godinama nek' ostanu uspomena sveta neka traju dokle bude svijeta. Sve dok zadnju upale mi sviću pjevat ću ja Blažu Kraljeviću i pjevat ću svojim dragim borcim' svojoj braći, svojim hosovcim'. Ostaj s Bogom, domovino stara stari guslar tebi progovara sad si kleta i ostala sama pola Srba, pola Muslimana. S Bogom ostaj, moj mili viteže moja suza sve do Boga seže s Bogom ostaj Sarajevo naše dušmaninu opet tebe daše. S Bogom ostaj, moj bijeli Travniče je li fratar još iz tebe viče je li isto kao i prije čuje li se hodža sa džamije. Je li nose feredže zelene i mare li djevojke za mene s Bogom ostaj, ljepotice moja zbogom Bosno, mila majko moja.
Vezak vezla Hrvatica mati vezak vezla i sina gojila i odgoji najvećeg vojnika stara mati Ante Paradžika. I evo ti staroj majci sreće sad ga stara na studije meće iz Zagreba kad se Ante vrati on je staroj govorio mati. A kakav je moja majko stara kao Bog da ga za se stvara tad mu stara majka savjet daje da se duhom nikad ne predaje. Dijete moje, ovo trebaš znati na Hrvatsku valja računati tako majka uči svoga sina hrvatskim ga mlijekom zadojila i kršćanskim duhom odgojila. Vrijeme ide i sudba ga gazi sedamdeset i prva dolazi mlad se vitez u njoj ne snalazi. Često slika dođe mu pred lice iz Ljubuškog majke starice sad Budiša pred studente staje velik obol domovini daje. Znade vitez nasmiješena lica da ga čeka teška tamnica ali se ne boji pred svoj narod stati domovini sebe moraš dati. I tamnice slika mu ne blijedi dokle u njoj kao sužanj sjedi pa dolazi devedeset prva al' se vitez nije, braćo, shrva. Sa iskustvom i velikom snagom sa krunicom, a i Gospom dragom on saziva ponovno borce po državi prikuplja hosovce. Kako bi ih uvježbati moga s njime ide do Kočevskog roga a da bude što bliže Europi pred najezdom da oči ne sklopi. Jer prokleta ta Europa stara oči sklopi kada Tito stvara tu nesretnu hrvatsku tamnicu i svom bratu pljunuo po licu. Pa se boji Hercegovac mladi da to Tuđman ponovno ne radi najvjernije skupljali smo borce braćo moja, naše dragovoljce. I otkako poče igra vojna a u Splitu ta Deveta bojna a pred njome sokole i ptiću silan vitez Jozo Radanoviću. Sluša Antu k'o rođena brata uči brzo, politiku hvata po uzoru na Crnu legiju stvorit ćemo najbolju armiju. Uistinu, moj mili viteže kad se sjetim sad me grlo steže al' to slavlje dugo ne trajaše smrtno strada cvijeće lijepo naše. U Zagrebu kojeg je volio i u njemu skoro ostario nasred puta dočeka ga svita ubiše ga k'o nekog bandita. A viteza plave krvi Paradžik je uz nas, braćo, prvi pravdaju se starim lažima da je grješka ubit' takvog sina. Kad se glava pravašima skida i do danas rana ne zavida a i cijela moja domovina i nesretna Bosna i Hercegovina. Podijeljena domovina cijela pobratime, na tri slaba dijela a Hrvatska postade maćeha ljuto Ero danas proplaka. A Ljubuški tebi hvala sada jer iz tebe, iz lijepog grada što si dao najbolje sinove a u biti rođene kumove. Lutko kum je Paradžiku prvi al' se svojom on uguši krvi izdajica ubio i njega i još kaže da to tako treba. I eno ti našeg zadnjeg sinca a od Zadra našega mezimca a Barišić isto je na meti za tren oka naš metak leti. Tako Ante napravi grobove sada leži uz svoje kumove a najveći pravaš je i pravi trava raste na njegovoj glavi.
Posestrino sa Veleža vilo čuješ li me moja sestro mila jesi l' jučer na Kruševu bila jesam, brate, na Kruševu bila sve sam svojim očima vidjela. Izdajice u hrvatskom ruhu kako naše sokolove tuku na tisuću i devet stotina devedeset i druga godina. Mjesec osmi, devetoga dana krv poteče iz hrvatskih rana ubiše nam sokola i ptića generala Blaža Kraljevića. Kukava im i žalosna majka a s njime još osam momaka poglavniče da ti je ustati pa da ti je danas pogledati. Što no rade naši mili borci što nam rade braća Hercegovci tko će odnijet' vijest u Lisice staroj majci pljunuti u lice. Za tri sata vijest se proširi čuješ li me, prijatelju mili žali Bosna i Hercegovina oplakuje najvećega sina. Takvoga ga odgojila mati stara majka dugo njega čeka starica ga šalje dana jednoga Bože mili, što se desi sada. A kakav je, nasmiješena lica pomogla ga Blažena Djevica rat započe, on se doma vraća zna Kraljević što mu je zadaća. Iz tuđega on se vraća svijeta svom Zagrebu taj vitez došeta kako doliči hrabrome mladiću on se vraća svome Starčeviću. Pa se stranci bezuvjetno daje u promidžbi neko vrijeme ostaje ali srpska velika aždaja nema sreće nit' imade kraja. Tad napade lijepu domovinu cijelu Bosnu i Hercegovinu Kraljević se vrati domu svome svom Ljubuškom, gradu najljepšemu. I eto ga nasmiješena lica staroj majci do svojih Lisica a kad čuje ostarjela mati od radosti hoće zaplakati. Ona trče Blažu iz stupice kako dođe pade ponorice veseleć' se sinu najmlađemu u nesretnu i zlu vremenu. Al' spomene Boga velikoga nek' je Blaža dočekala svoga on obiđe sve svoje Lisice staru mati i druge starice. Kraljević se odmah posla lati svom Ljubuškom on se brzo vrati pa saziva pod barjak junake vitezove pravedne i jake. A kad skupi prvu jedinicu kao vitez nasmiješen u licu pa ih onda brzo postrojaje upute im sve pravaške daje. Ispred vojske kada Blaž je stao ovako ih on je pozdravljao Za dom spremni! vitezovi moji. Ne smetaju njemu stari znanci muslimani, a ni pravoslavci tko će s nama za Bosnu se biti s nama može u borbu hoditi. I još nešto tog je dana reka da nas Drina stoljećima čeka.
|
|
Vrh |
|
|
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 20 lis 2015, 22:53 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
|
Vrh |
|
|
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 15 stu 2015, 19:23 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
Zvonko Bušić
POSLUŠAJTE BRAĆO MOJA MILA GORICA JE UVIJEK PRIMJER BILA NA TISUĆU DEVETE STOTINE ČETRDESET I ŠESTE GODINE TREĆEG SINA KENDUŠA RODILA SKUPA S PEROM TO JE PROSLAVILA IVAĆ GUGO DOBILI SU BRATA DOBILI SU LEGENDU HRVATA ZVONKO BUŠIĆ MALA BEBA TADA POSLUŠAJTE TKO JE ZVONKO SADA TEK ŠTO PROĐE SAMO PAR GODINA POSTA ZVONKO PRAVA BEĆARINA ON JE GLAVNI U IGRANJU PLOKA A PLOKE MU DONOSIO KOKA U MUNJE JE ON BOSTANE BRAO A PRLUŠA KAŽE DA JE KRAO PUNO KORA NA VRH GUSTIH TRNJA A PRLUŠA SVE U SEBI GRNJA SAD SE ZNADE TKO JE OVDJE BIO I TKO NAM JE BOSTANE POIO OVU KORU TAIK JE UGRIZA KO DA JU JE GRABLJAMA NAROZA DVA TRI ZUBA NJEMU SU FALILA POTOM GA JE PRLUŠA OTKRILA KAŽE MUNJA MILOGA MI BOGA IMAM I JA ISLJEDNIKA SVOGA OPET TAIK NOVE SPLETKE RADI NA PROZORU VRUĆI KRUH SE HLADI SKINU NJEGA MOMCI SA PROZORA POJEDU GA U TOM DOĐE ZORA KAŽE ŽENA JADNA MOJA MUKO OPET GA JE DOBAVIO ĆUKO ŠTO SE TIČE OSTALIH IGARA U JEDNOJ MU NIJE BILO PARA U GAJU JE UVIJEK TO FORSIRA AJMO GUDE PA ŠTA KOMU BUDE U GORICI U ŠKOLI JE BIO U SOVIĆIM NIJE NASTAVIO O IMOTSKOM TAIK SANJA SADA HRVATSKA JE NIJE MU DO GRADA SVAKOG DANA TREBA PJEŠKE IĆI OSAM TAMO OSAM NAZAD PRIĆI ALI ZVONKU NIMALO NE MUČI U IMOTSKOM ZVONKO ŠKOLU UČI DUGO U NOĆ NEKE KNJIGE ČITA NIJE ONE ŠTO SPOMINJU TITA NEKAD ČITA SKORO CIJELE NOĆI NEMA SATA KAD U ŠKOLU POĆI JEDNE NOĆI PUŠAVICA PUŠI STARI PERE NAPERIO UŠI MOTOR DIZEL ČUJE IZDALEKA PA NJEGOVO PRIMICANJE ČEKA TO VOKIĆA PRUGA SELOM PROĐE ZATO VRIME USTAVANJU DOĐE LAKTOM IVU ODMAH GURA PERE USTAJ IVE PUŠAVICA DERE SKOČI IVA SVOGA ZVONKU BUDI MISLI ONA EVO ZORA RUDI USTAJ ZVONKO EVO SVIĆE ZORA LOŠE VRIME U ŠKOLU SE MORA SKOČI TAIK OSTA VRUĆA LOGA A U POMOĆ ON ZAZIVA BOGA DRAGI BOŽE BUDI U POMOĆI KREĆE ZVONKO JOŠ U MRKLOJ NOĆI SNIG SE GAZI PROBIJA PRTINA A GAZI GA GORIČKA MOMČINA JEDINI JE ON NA PUTU SADA CILO VRIME DO IMOTSKOG GRADA DOĐE ZVONKO I DO ŠKOLSKIH VRATA ZA GLAVU SE MLADI ZVONKO HVATA ŠKOLSKA VRATA ZAKLJUČANA BILA ŠTA JE OVO MOJA MAJKO MILA ŽIVE DUŠE U IMOTSKOM NEMA MILI BOŽE ŠTA SE OVO SPREMA ODE ZVONKO DO CRKVENOG SATA PONOVO SE ON ZA GLAVU HVATA TEK DVA SATA HOĆE SRCE PUĆI JADNO ĐAČE MORA NAZAD KUĆI U GORICI ISTO NOĆNA MORA ČEKA IVA NE DOLAZI ZORA USTAJ PERE GRMUŠU PROBUDI HAJDE BRŽE LINČINA NE BUDI UPITAJ GA KOLIKO JE SATI MOJA DUŠA ZA TAIKOM PATI DOĐE PERE ODMAH VIČE S PRAGA TEK DVA SATA MOJA IVE DRAGA JA MISLIO DA JE VOKIĆ BIO TO TERETNJAK NEKI PROGRMIO IVA POMOĆ DOZIVA OD BOGA POHITAŠE TRAŽIT ZVONKU SVOGA NA NOGE SU BATE NATURILI PUT IMOTSKOG ODMAH UPUTILI SLUŠA PERE ČUJU LI SE ZVUCI JER OKOLO ZAVIJAJU VUCI ŽURE ONI DO IMOTSKOG GRADA SNIG NE STAJE NEGO JAČE PADA ČESTO PUTEM ZOVE ZVONKU SVOGA GLAS NE ČUJU ONI NI OD KOGA KAD SU BILI UZ REBIĆA STRANU IZ SKROVIŠTA TAIK PRED NJIH BANU VRISNU TAIK DADE IH U BRIGU KLIZNU IVA I PADE NA SNIGU PODIGOŠE NJIH DVOJICA IVU NA SVU SREĆU I ZDRAVU I ŽIVU TU RADOSTI NIJE BILO KRAJA KAO DA SU NA VRATIMA RAJA U ZAGRLJAJ KENDUŠA IH UZE TU PADOŠE RADOSNICE SUZE VRATIŠE SE ONI U GORICU ŠALJU ZVONKU U TOPLU SOBICU DVA JE SATA TAIK ODSPAVAO SUVU ROBU NA SE OBUKAO SNIG ON GAZI PONOVO KA ŠKOLI NEMA GRČA A NEMA NI BOLI GIMNAZIJU U IMOTSKOM UČI POLITIKA MLADOG ZVONKU MUČI POČINJU GA VEĆ PRATITI SADA MLADI ZVONKO U PROBLEME PADA OKO NJEGA VEĆ SU DIGLI BURU PA U ZAGREB MORA NA MATURU USPIO JE ODMAH MATURIRAT U ZAGREBU POČINJE STUDIRAT ALI DUGO VRIMENA NE PROĐE CRNI DANAK ZA TAIKA DOĐE DOGODI SE NJEMU NOVA ŠTETA IZBACIŠE NJEGA S FAKULTETA BJEŽI ZVONKO TAKVA MU JE SUDBA DA GA NEBI ZATVORILA UDBA PA DO BEČA ZVONKO SADA KREĆE U BEČU ĆE POTRAŽITI SREĆE SVOGA STRICA PROBA ANGAŽIRAT SLAVISTIKU POČINJE STUDIRAT TU UPOZNA ON PLAVUŠU MLADU U TOM LIPOM BEČU VELEGRADU AMERIKU DŽULI NAPUSTILA U BEČU SE ONA UDOMILA SASTAJU SE ON I DŽULI ČESTO OD LJUBAVI MOŽDA BUDE NEŠTO JEDNOG DANA DOĐE SESTRA ZDRAVKA KOJA PRIČA ŽALOSNA TI MAJKA HRVATSKA JE ZANJIH GLAVNA TEMA A PROBLEMA DRUGIH VIŠE NEMA SLUŠA DŽULI O HRVATSKOJ PRIČE PA TAIKU ONA VAKO VIČE DOBRO SLUŠAJ ŠTO TI KAŽEM SADA HITNO IDEM DO ZAGREBA GRADA PA DA VIDIM TU HRVATSKU SVETU VI KAŽETE NAJLJEPŠA NA SVIJETU A TAIK SE SAD MALO ZAMISLI NA BRZINU NEŠTO NOVO SMISLI BI LI NEŠTO UČINILA ZA ME DA HRVATSKA IZAĐE IZ TAME HOĆU ZVONKO SAMO RECI ŠTA JE ČASNU RIJEČ MU DŽULI ODMAH DAJE NEKA BUDE OVO TVRDA VJERA TREBA LETKE BACIT S NEBODERA SPREMIŠE SE MELODY I ONA U HRVATSKOJ SVA ĆE ZVONIT ZVONA KAD ROĐENDAN SLAVI REPUBLIKA U ZAGREBU NASTALA JE ZBRKA SVUDA GRADOM LECI LEPRŠAJU MILICAJCI NA NOGE USTAJU OBADVIJE BRZO UHITIŠE I NA SUD IH ODMAH DOVEDOŠE OTKUD LECI TKO VAM IH JE DAO NA TO SUDAC INZISTIRAT STAO A DŽULI SE JADNA SAMO ZNOJI NEKI TAIK IZA OVOG STOJI SUDAC IH JE UVJETNO KAZNIO IZ HRVATSKE ODMAH PROTJERAO U BERLINU NOVA JE ADRESA KAO DA SU PALI IZ NEBESA DOKTOR JELIĆ UTOČIŠTE PRUŽA SAMO TRNJE NIKAKO DO RUŽA TAIK ZNADE DA GA UDBA PRATI ON SE KASNO SA SASTANKA VRATI A DŽULI GA ČEKA SVAKE NOĆI BOŽE MILI HOĆE LI MI DOĆI BEZ OBZIRA NA SVE POTEŠKOĆE ONA ZA NJIM I U JAMU HOĆE IZ BERLINA ZA FRANKFURT SE KREĆE TU ĆE ONI POTRAŽITI SREĆE U FRANKFURTU ZAČUĐENJE SVAKOM SVOJU VEZU OKRUNIŠE BRAKOM SAD ZA DŽULI NEMA VEĆE SREĆE U GORICU IZ FRANKFURTA KREĆE VODI STIPEK MLADU NEVISTICU AMERIČKU BIJELU GOLUBICU NJEZIN GOLUB OSTA U SAMOĆI JER ON NE SMI U GORICU DOĆI KAD JE DOŠLA TAIKOVOJ KUĆI OD RADOSTI SRCE HOĆE PUĆI GRLI PERE GRLI JE I IVA HOĆEMO LI ZVONKU VIDIT ŽIVA KAD OSVANU NEDJELJICA SVETA NEVISTICA DO CRKVE PROŠETA OKREĆE SE ZA NJOM CRKVA CILA ONO TI JE TAIKOVA VILA POSLE RUČKA DŽULI SAMA ŠETA A ODREČ JE NJENA GLAVNA META TRAŽI ŠIPAK KOJI JE ON BRAO DVA KAMENA DI JE TAIK SRAO U OKOLIŠ UPERILA OČI A SRCE JOJ HOĆE DA ISKOČI OSJEĆA SE LIJEPO U ODREČU PUNO LJEPŠE NEGO LI U BEČU NEMA KRAJA TOJ NJEZINOJ SREĆI PA ĆE IMAT ŠTA TAIKU REĆI OBIŠLA JE I POLJE I BRDO I GORICU ZAVOLILA LUDO VRATILA SE SVOM TAIKU ŽENA I NAŠLA GA VRLO ZAMIŠLJENA UDBA MU JE ZA PETAMA SADA AMERIKA JEDINA JE NADA SESTRA ZDRAVKA SADA JE NA REDU I PODRŠKA U SVAKOM POGLEDU NIJE PROŠLO NEKOLIKO DANA ADRESA JE NOVA ODABRANA RODITELJE OBILAZI DŽULI SA NJOM TAIK DOBRO STE ME ČULI U NEW YORK SE ONI BRZO SELE I SAMOĆI SVOJOJ SE VESELE ZBOG LETAKA POPULARNA DŽULI I SVI BI SE SA NJOM RADO ČULI A TAIKU UDBA SMRĆU PRIJETI IL PRESTANI ILI ĆEŠ UMRIJETI PA DA BUDE SADA VEĆE ČUDO NJEGA DŽULI PODRŽAVA LUDO TAIK DOĐE DO NOVOG SAZNANJA O OTMICI AVIONA SANJA DOK SE DŽULI O TOM INFORMIRA ZA OTMICU TAIK DRUŠTVO BIRA VLAŠIĆ PEŠUT I MATANIĆ PERE SVI SU MOMCI VRLO TVRDE VJERE NA BRZINU SVE JE PRIPREMLJENO U DETALJE SVE JE RAZRAĐENO U AVION ULAZI PETORKA PLAVA DAMA I ČETIRI MOMKA KAD SU BILI NA DOMAK ČIKAGA SAD ĆE BITI VELI KOGA VRAGA ON STJUARDU SAD PORUKU DAJE MIRAN BUDI BEZ IMALO GRAJE NA MENI JE OVDJE BOMBA PETA PREUZIMAM JA KONTROLU LETA U NOVINAM OBJAVIT SE MORA DA HRVATSKOJ SVIĆE NOVA ZORA NEOVISNOST DA TRAŽE HRVATI JER NACIJA POD SRBIMA PATI BACAT LETKE I NE DIZAT BURE DOSTA NAM JE SRPSKE DIKTATURE NAD GRADOVIM LEPRŠAJU LECI U POMOĆ SE DOZIVAJU SVECI PRAVA BOMBA U CENTRALU BILA I VELIKU ZBRKU NAPRAVILA POLICAJAC PROBA DEMONTIRAT AL USPIO BOMBU AKTIVIRAT POGINUO POLICAJAC TADA ZA EKIPU EVO SADA JADA U PARIZU SVI SU UHIĆENI NA SUD ONI ODMAH SPROVEDENI ZA TAIKA I NJEGOVU DŽULI TUŽNI GLASI ODMAH SU SE ČULI SUDAC BARTELS RIGOROZAN BIO DOŽIVOTNO NJIH JE OSUDIO NJIH TROJICA PO TRIEST GODINA MAKSIMALNO ON JE DAO SVIMA ZA OBRANU DOLARI SE KUPE ZA PAR DANA EVO PRAVE HRPE SKUPILO SE PET ŠEST MILIJUNA SUDAC BARTELS NA TO NE RAČUNA SAMO PROĐE DVI GODINE DANA NA SRCE MU DOĐE ŽIVA RANA POZIVA GA SAVJETNIK ZATVORA DA TELEFON OVAJ NAZVAT MORA S PUNO PAŽNJE BROJ SE OVAJ BIRA ON NAZIVA SULIĆ VELIMIRA O MOJ ZVONKO TEŠKA NAM JE SUDBA UBILA JE NAŠEG BRUNU UDBA NIJE NIJE NIJE NIJE NIJE NIJE NIJE I PONAVLJA NIJE PA TELEFON OD ZID ON RAZBIJE VIŠE TAIK NI ZA KOG NE MARI U SAMICU SMJESTE GA STRAŽARI NEKA NEKA HVALA DRAGOM BOGU SAD U MIRU TUGOVATI MOGU MILA MAJKO ŠTA SE NAMA SPREMA ZA HRVATE VIŠE NADE NEMA U ZATVORU CILA JE PETORKA A POSJETE STIŽU IZ NEW YORKA IZ NEW YORKA I DRUGIH GRADOVA SAMO DA JE DOĆ DO VITEZOVA TIGAR ŽALBE NA SVE STRANE ŠALJE SVAK OD SEBE SAMO GURA DALJE SRPSKI LOBI SA TITOM NA ČELU KONTROLIRA ON PRESUDU CIJELU SPORO PROĐE TRINAEST GODINICA ODLEŽAŠE ZATVOR NJIH TROJICA TRINAEST JE ODLEŽALA DŽULI OSTA TAIK DA ROBIJU GULI IZA TOGA PAR GODINA PROĐE I DO RATA U HRVATSKOJ DOĐE NEOVISNOST DOBILI HRVATI A JOŠ TAIK U ZATVORU PATI SESTRA ZDRAVKA KUCA NA SVA VRATA IZ ZATVORA DA IZBAVI BRATA A ONA JE UZ TUĐMANA PRVA JER SVE TAJNE ONA NJEMU ČUVA CIJELU VLADU NA NOGE JE DIGLA DO KLINTONA ZAMOLBA JE STIGLA SVE SE PROBA NE IDE ZA RUKOM TAIK DANE PROVODI SA MUKOM TO ZA NJEGA TEŠKA SU VREMENA AL JE TAIK TVRĐI OD KAMENA PROŠAO JE SVAKA ISKUŠENJA ALI NJEGA JOŠ NIŠTA NE MIJENJA I TRIDESET GODINA VEĆ PROĐE DO SLOBODE NJEGOVE NE DOĐE JOŠ DVA LJETA ODLEŽA ROBIJE I RIJEŠI SE ZATVORSKE KAPIJE U AVION SAD STRPAŠE NJEGA AGENTI GA PRATE DO ZAGREBA U ZAGREBU SVEČAN DOČEK BIO KAD SE TAIK U NJEM POJAVIO IMOĆANI ČUDO NAPRAVIŠE KOJI DOČEK NJEMU PRIREDIŠE NIJE ČUDO TO JE ZASLUŽIO PRVE ŽILE TU JE ON PUSTIO A KADA JE U GORICU STIGA ČITAV NAROD NA NOGE SE DIGA KAŽE TAIK NEKA VAS NE ČUDI JA SAM KAMEN HERCEGOVAC TVRDI AMERIKA POZNATO JE SVIMA DA MODERNE DROBILICE IMA PROBALI SU ONI ZDROBIT MENE JA SAM TVRĐI OD IKAKVE STIJENE TU JE TAIK SAMO MALO BIO NA GROBLJE SE ZSATIM UPUTIO OTAC PETAR A NI MAJKA IVA NISU NJEGA DOČEKALI ŽIVA SUZE LIJE U SPOMENIK GLEDA NEŠTO PRIČA RAZUMJET SE NEDA PET GODINA NA SLOBODI BIO HRVATSKU JE DOBRO PROUČIO SASTAJU SE ČESTO ROBIJAŠI JER SE UDBE SAD NITKO NE PLAŠI SASTAJE SE PONOVO PETORKA PLAVA DAMA I ČETIRI MOMKA NITKO OD NJIH TAD SRITNIJI NIJE MLADA KRVCA U NJIMA PROVRIJE SJEĆAJU SE ONI MLADIH DANA MLADIH DANA A KRVAVIH RANA PET GODINA VRLO BRZO PROĐE RUJAN MJESEC SVIMA TUŽAN DOĐE TUŽNA VIJEST SE PROČULA PO SVIJETU ZVONKO BUŠIĆ NAPUSTI PLANETU SAM JE SEBI ZVONKO PRESUDIO PENELOPU SVOJU OSTAVIO HRVATSKU JE DRUKČIJU ZAMIŠLJA PET GODINA O NJOJ JE RAZMIŠLJA TEŽA MU JE TA HRVATSKA ZBILJA NEGO TAMNA PLATONOVA ŠPILJA OD ŽIVOTA HRVATSKA MU SLAĐA TAKAV ČOVJEK VIŠE SE NE RAĐA ŠTA SE DESI MILI DRAGI BOŽE DŽULI NJEGA RAZUMJETI MOŽE IDEALIST OD MALIH JE NOGU A TAKVI GA RAZUMJETI MOGU ISTA TAKVA I NAŠA JE DŽULI SAMO DOBRO SVI SU O NJOJ ČULI MIROGOJ JE POSLJEDNJA ADRESA A NAŠ TAIK ODE NA NEBESA MILI BOŽE MILOSTIV MU BUDI DA SU VAKI SVI HRVATI LJUDI HRVATSKA BI BILA ELDORADO JOŠ BI TAIK U NJOJ BIO RADO U OVAKVOJ NIJE DALJE MOGA OPROST TRAŽI OD DRAGOGA BOGA DRAGI ZVONKO TI SE BOGU KLANJAJ I HRVATSKU LJEPŠU TAMO SANJAJ ZBOGOM ZVONKO TI LJUBAVI MOJA DOĆE TEBI PENELOPA TVOJA OD HRVATA HVALA TEBI SVAKA CRNA ZEMLJA NEKA TI JE LAKA
|
|
Vrh |
|
|
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 15 stu 2015, 19:30 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
Ante Pavelić
Tužno zora zarudila biše, Još tužnije zvona udariše, Bože mili, zašto cvile tako, Što li su se rasplakala jako? I do sad su zvona udarala, Ali nisu tako žalovala, Jedno kuca, drugo odgovara, Žalovite glase izgovara: "Oj Hrvatska zemljo plemenita, Al' si danas tužna, žalovita, Stegni srce, mučenice sveta Što na križu stojiš razapeta!" Iz Madrida tužan glas se čuje, Tužno zvono rodu poručuje Da je umro vladar svih vladara, Naša vjera i nova i stara.
Na tisuću i devet stotina I pedeset deveta godina, Dvajest osmog od prosinca dana Tužni glasi lete sa svih strana: Umrao je vodja omiljeni, Kralj Hrvatske zemlje nekrunjeni, Vitez roda desnice junačke, Ponos slavne zemljice Hrvatske. Izvor snage Hrvatskog seljaka I pobjednik nasilja i mraka, Obnovitelj carstva Hrvatskoga, Vladar hrabri srca junačkoga, Utješitelj majki ucviljeni, Nada sviju tužni zarobljeni. Ode jeka od gore do gore, Dodje jeka na Jadransko more: "Oj Jadranu, biseru Hrvata, Vjenac pleti od suhoga zlata, Biserom ga kiti iz dubine, A na slavu svoje Domovine!" Tužan Jadran kad je čuo glase, Sve je svoje podigo talase, Srce mu se tužno rasplakalo, O Velebit goru udaralo. Jadran pišti a Velebit ječi, Pa mu Jadran tužne zbori riječi: "Velebite , moj rođeni brate, Sinke svoje dozivaj Hrvate! Tvoj je vjerni sinak preminio, Koji ti je uvijek vjeran bio!" Zapištaše jadikovci klanci, Zazvečaše na rukama lanci, Zaplakaše gore i vrhovi, Zaplakaše sivi sokolovi. Ptice svoju pjesmu ustaviše, Sve tekuće vode presušiše. Hrvatske se sastaviše vile, Sve u crno ruho se zavile, Zovu vile pobratima svoga, Velebita, starca hrvatskoga: "Oj starino, ponosu Hrvatske, Stara slavo zemljice junačke! Crni barjak digni u visine, Neka sinci vide Domovine Da su tvoje zaplakale gore I sa njima sinje Jadran-more! Svi otoci kršne Dalmacije I sva polja ravne Panonije, Sve klisure, klanci i litice I u njima vile Hrvatice!" Plaču one Poglavnika svoga, Najvećega sina Hrvatskoga, Tko će vodit megdane viteške, Tko li lance raskidati teške? Dok je soko' u životu bio, Rod Hrvata s njim se ponosio, I od njega čekao slobodu Da Hrvatskom povrati je rodu. Starac jeknu, Dinara odjeknu, Učka ciknu a Kapela jeknu, Kupa pišti a Korana cvili, Sava s Dravom svoju tugu dili. Plače Drina, ječi Romanija, A uzdiše Papuk i Krndija, Vran-planina Trebeviću javlja Crno ruho da na sebe stavlja. Sarajevo doziva Bradinu, A Bradina svu Ivan-planinu, Mostar tvrdi Senja kamenoga, Senj Imotski, Zagreba bijeloga. Siv se soko' nebu preselio, Svoje staro gnijezdo ostavio, I u gnjizdu ptiće sokoliće Što će rodu dati Paveliće, Vitezove bez straha i mane, Strah i trepet za naše dušmane. Poglavniče, vodjo neumrli, Evo pjesma na sve strane hrli, Pjesma tužna ko nikad do sada, Tužno srce u kom tuga vlada. Suze kaplju, kao izvor teku, Od suza će napraviti rijeku, Sve za tobom, Poglavniče mili Zemlja tužna rasplakana cvili, Plaču gore, dolovi i luzi, Narod tvoj se nalazi u tuzi.
Evo, vodjo, petnaest godinica Da j' Hrvatska sveta mučenica Zarobljena, krvlju poškropljena, Porobljena i sva popaljena. Teškima je lancim okovana, Porušena i sva poharana, Čekala je tebe iz tudjine Da u krilo dodješ Domovine, Da se vrati sva radost i sreća, Vijenac slave travanjskoga cvijeća, Da je kruniš sa krunom slobode, Da je tvoje čvrste ruke vode. Svu je nadu u tebi imala I slobodu od tebe čekala, Kako li će sada njojzi biti Kad se mora s tobom rastaviti? Tko će njenu tugu utišati, Tko li njene suze obrisati? Osam stotin' i više godina Čekala je tebe Domovina, Kroz stoljeća lanci zveketali, Kroz stoljeća junaci padali, Bojak biše, mače polomiše, Al' slobodu rodu ne doniše. Ali Bog se dobri smilovao, Hrvatskome rodu tebe dao, Junačkim te pasom opasao I junačku desnicu ti dao. Tudjinske si lance raskinuo, Rodu svomu slobodu donio, Viteški se borio u boju, Sve za Boga i Hrvatsku svoju. Al' sudbina što milosti nema Nove lance Hrvatskoj priprema, Teži lanci nego ikad prije, Bič tudjinca što Hrvatsku bije. Dušman hara a Hrvatska ječi I kroz muke izgovara riječi: "Bože mili, što na nebu sidiš, Da li moje muke teške vidiš? Sinke moje sve sam Tebi dala, Tisuć' ljeta za te vojevala, Svetu vjeru branila sam tvoju, Odkad živim uvijek sam u boju Braneć' Tebe i Tvoja načela, Sve u znaku Tvojega raspela, Sve sinove koje sam imala Na Tvoj sam ih oltar žrtvovala. Molila te i danju i noći Da mi sincim' budeš u pomoći, Da izdrže ovu borbu ljutu Koju vode na Tvojemu putu. Ti mi uze najmilijeg sina, Najhrabrijeg, željo materina, On je majci ponajbolji bio, Jednom mi je slobodu donio! I opet ga majka sebi zvala I od njega slobodu čekala, Zato sam ga volila najviše, Sad ga nema, da mi suze briše, Da mi skida lance i okove, Uzalud ga majka sebi zove. Dragi Bože, što me kazni tako, Što li sam ti sagriješila jako? Ako želi Sveta volja Tvoja, Nek' još veća bude muka moja, Zato ću je rado podnositi, Al' ću uvijek vjerna tebi biti. Sinci moji, sokolovi moji Ostati će sljedbenici Tvoji!"
Munja sijevnu, nebo se otvara, Glas Svevišnjeg s neba odgovara: "Oj Hrvatska, kćeri najmilija, Sa ljubavi meni najvjernija, Muku tvoju ja već dugo vidim, Odkad starac na nebesim' sidim. Blaženi su oni koji trpe Jer svu snagu sa nebesa crpe, Snagu moju ja sam tebi dao, Vodju hrabrog uvijek ti poslao. Kada si ga uvijek potribala I kad si me u pomoć pozvala, Sina tvoga što si ga volila I što si me za njega molila. Moje Carstvo vitezova treba, A on će se za te borit s neba, Junak mrije ali bojak bije, I on živi isto kao prije. Ali duh sam tebi ostavio, U tvoje ga tijelo postavio, Da ga svojim sinovima dadeš I da snagu još veću imadeš. Mnoge tvoje uzeo sam sinke, Vitezove, Kristove vojnike Koji moje čuvaju prijestolje Sa desnicom hrabrom ponajbolje. Svi su tvoji kralji u mom carstvu, Zalog sriće tvojemu Hrvatstvu, Svi župani i banovi stari, Svi knezovi, hrvatski vladari. Svima njima velika je dika Kad vidiše svoga Poglavnika, Div-junaka, svi mu se klanjaju I počasno mjesto njemu daju. Suze briši, sinovim' poruči, Poglavnika poruku izruči Da ih junak sviju pozdravio, Ostavštinu njima ostavio: Nezavisnu - nek' se za nju bore Kroz sve tmine do travanjske zore, Pa kad zora travanjska zarudi, Sve će tvoje sinke da probudi. Sa nebesa pomoć će ti doći, Dušmanima savladati moći, Ja vas starac nisam napustio, Uvijek sam vam u pomoći bio, I Blažena Marija Divica Kojano je vaša zaštitnica. Sloboda će i Hrvatskoj doći, U slobodi slavit ćete moći Majku Božju, vašu zaštitnicu I veliku Hrvatsku Kraljicu, Mene Boga vašeg jedinoga I mojega Sina Raspetoga. Sve junake, tvoje vitezove, I vladare, hrvatske knezove, Poglavnika najmilijeg sina, Tvoja će ga slavit Domovina Dokle bude tvojega imena I Hrvatskog dičnoga plemena!" Svjetlost sjevnu, munje udariše, Nebesa se opet zatvoriše, A pričista Hrvatska Djevica Na koljena pade mučenica, Slavu daje Bogu velikomu, Zaštitniku našem hrvatskomu, I Mariji Pričistoj Djevici, Našoj dičnoj Hrvatskoj Kraljici: "Slava Tebi, Bože na visini, Da će sunce zasjat Domovini! Moj je sinak Tebi odlazio Da bi Tvoju milost isprosio, Da mi zemlju od dušmana spasiš I da slavu moju ne ugasiš. Čujte sinci, Bogu se molite, Vladaru se svomu poklonite, Ustanite, vitezovi roda, Ustanite, triba mi sloboda! Zavjet dajte Poglavniku svomu, Najvećemu sinu Hrvatskomu Da ćete se boriti u boju, Sve za Boga i Hrvatsku svoju!"
Nadgrobne se ploče otvoriše, Naši mrtvi iz njih izhodiše, Pred njima su hrvatski vladari, Naši bani i kraljevi stari. Svi knezovi i župani slavni, Roda našeg vitezovi davni, Gle, Ljudevit Posavinom kreće, Svjetlo neko on na sebe meće. A Domagoj sa strijelcim' dolazi I krvave poljane oblazi, Gdje su ljuti okršaji bili, Gdje je tudjoj odolijeva sili. Gle, Trpimir šalje Tomislava, Mrkog vuka i hrvatskog lava, Za njim ide kralju Krešimire I za njime kralju Zvonimire. Sa Gvozda se Svačić podigao, Poglavniku u susret pošao, Ustadoše Zrinski Frankopani, Vitezovi roda odabrani. Kralj se Tvrtko krenuo iz Bosne I on vodi Hrvate ponosne, Rakovica šalje Kvaternika Što je rodu dika prevelika, Iz Šestina Starčević se dig'o I Radića obadva podig'o. Moškov, Lisak, Jure Francetiću, Vrban, Kavran, Delko Bogdaniću, Džal i Sertić, sivi sokolovi, Domovine slavni vitezovi, Slavne bojne hrabri jurišnici, Domovine najhrabriji sinci. Svi će, vodjo, tebe dočekati I vladarsku počast tebi dati, Tomislav će pozdraviti tebe, S desne strane metnut će te sebe. Knezovi će naši dolaziti I svi će se tebi pokloniti, Najvećemu Hrvatskom vladaru, Na tvojemu zahvalit se daru Što si rodu slobodu donio, Tomislava carstvo obnovio, Nezavisnu stvorio Državu, Rodu svomu zaštitnicu pravu. Silna će se vojska sakupiti, Pred tvoje se prijestolje staviti, Ljuti strijelci kneza Domagoja, Mrki vuci Vukčića Hrvoja, Sokolovi Senjanina Ive, I Ustaše, kao vatre žive, Konjanici kralja Krešimira, Oklopnici starca Zvonimira, Vitezovi ljuta Zrinovića, Hrabri Crnci Jure Francetića, Pukovnije Šimić generala, Zrakoplovci pukovnika Džala, Svi mornari Ante Matasića, Obranaši slavnog Luburića, Hrabre bojne vrve sa svih strana Sve pod vodstvom general Bobana. Za tvoje će boriti se djelo, Umirati Ustaški i smjelo, Mrtvo tijelo život će postati Kada bude Hrvatska ih zvati. Tvoj duh će ih predvoditi smjelo, Dovršiti započeto djelo, I Hrvatskoj slobodu donijeti, Slavu njenu po svijetu pronijeti. A mi ćemo, voljeni vladaru Održati našu vjeru staru, Prisega je obećanje naše, A prisegu ne lome Ustaše. Nad vodjom se vodja ne postavlja, Nad slobodom nema većeg slavlja, Pa kad, vodjo, sveti danak dodje Da se u boj za Hrvatsku podje, Kada bojne podju osvetnika Sa imenom svoga Poglavnika, I tad ćeš nas, vodjo, predvoditi Jer tvoj duh će vječno s nama biti. Pobjednici bit ćemo u boju Sve za Boga i Hrvatsku tvoju, Za nju ćemo, vodjo, umirati I živote naše žrtvovati. Ostavštinu oslobodit tvoju Ili pasti u tom svetom boju, A tko za nju borit se ne bude Nek' mu kosti mučenika sude, U Hrvatskoj groba ne imao Već u more duboko propao, Duša njemu raja ne vidila, Nit' na rajska vrata pogodila! Zbogom vodjo, tvoj te sin pozdravlja, Iz tudjine svome rodu javlja Da će sinci Pavelića Ante Oslobodit svu braću Hrvate I ostati navijek tebi vjerni, I u borbi uvijek, Za Dom - Spremni!
|
|
Vrh |
|
|
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 15 stu 2015, 19:32 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
Jure Francetić
Sastale se na sastanak vile I guslara svoga zagrlile, Te u kolo junačko ga vode Da im pjeva pjesmu od slobode. Da im pjeva pjesmu od junaka, Što pred nikim ne spusti barjaka. Pjeva guslar što mu duša kaže I u pjesmu slavu našu slaže, Pjesma mu je i gorka i mila, Oko sebe množtvo sakupila, I sve množtvo od ponosa gori: Pjevaj, pjevaj, sve složno mu zbori. A guslar se sabere i skupi I sjedeći pod hrastom na klupi Poče pjesmom iz srdašca plaha, Množtvo stoji i sluša bez daha: Klisure su nepomične misli, Bolovi su stoljetni ih stisli, Iz njih plamen u nebo se vije, S njih se nebo dolinama smije. Iz njh snaga i polet se puši I pod sobom sve zapreke ruši. Oj, klisure, vi hrvatske majke, Vaš život se ne niže iz bajke, U vama je prošlost sačuvana, Naša prošlost od pradavnih dana. Junaci su nikli vam iz gniezda, Što svoj pogled digoše vrh zviezda, I jurnuše kao brze vile Ne bojeći se nikakove sile. Iz klisura rođeni su bili, Čemer gorki u djetinjstvu pili, Družili se s vukom i handžarom, Divili se tek vitežtvu starom I slobodi junački služili, Te Dom mili zaviek zadužili. Postali su ko litice sure, Postali su same žive bure, Rod klisura i klisura snaga, Štit djedovskog ognjišta i praga. Rodio ih kamen ovaj goli, Sunce koje blista se u poli, Bieda ih je kroz život pratila, Vjernost Domu s njima se zbratila. Hrvat svaki s njima se ponosi I u srdcu harnost živu nosi, Jer oni su baklje razžežene, Što s Hrvatske razagnaše sjene. I kad dušman na nju se dizao, Udes ga je dostizao zao, Klisure su na njeg' se rušile, Od krvi su doli se pušile. Rod junaka i rod sokolova Od svog srdca mač najljući skova I diže ga suncu da se zlati, A kada ga u korice vrati, Jest krvava i jest zemlja pusta, Ali vitez hrvatski ne susta, Razprši se magla robstva gusta, A junaka sva puna su usta. Hrvat štuje klisurine sure, Koje biju ponajljuće bure, A kad vihor sudbe ih pokosi, On u srdcu spomen svet im nosi. Svet je spomen na Svačića mlada, Koji hrabro za domaju pada, Hrabro pada junak od Sigeta, Al dok bude Hrvatske i svieta, Živjet će mu neumrlo ime, Jer je hrabrost i vjernost nad svime. Tako sjat će i željezna mu kruna, Divna kruna,sva biserja puna, Što okiti glavu mučenika, Našeg Gubca, našeg svietlog lika. O moj rode to je tebi znano, Al i novi plamen nam je plan'o, Odciepi se iz surih klisura, Jak ko kremen, brz ko brza bura, Srdce smjerno, Domovini vjerno, Ljubilo je silno, neizmjerno, To je vitez Francetiću Jure, Rodile ga klisurine sure, Njihale ga s Velebita bure, Za njim crne olujine jure. A on trči na vitežka djela, Jer u njemu duša gori vrela, I učini, rode moj, čudesa, Nek ti vila o njima pretresa, Jer je vila, posestrima mila Francetića viteza pratila. U Otočcu rodila ga majka, Nije sluš'o zlatnih priča ,bajka, Već mu mati govorila :"sine, Nitko nema takve domovine Kao što je ta naša domaja , Naše nebo blista se od sjaja. Naše šume modrinom se kite, U vience mirisne savite. Nepregledne plave su nam ravni, A more je naš ponos pradavni. Šume,ravni i sunčano more, I još k tome ove naše gore, Ove gore, majčice junaka, Svog junaka ima gora svaka. I ta naša gora Velebita, Orlovska su gniezda u njoj svita, Orlovi su u njem se rađali, Pod nebom su lepršajuć sjali, A tada su razširili krila, Kud dopire Hrvatska nam mila. I branili rod naš dragi cieli, Uviek vjerni,hrabri,uviek smjeli. Nad našim je vihor hujo Domom, Udarao olujom i gromom, Htio srušit hrastove i jele, I domove porušit nam biele. Al se nije Domovina dala, Vitezove hrabre je rađala, Iz litica što nad nama strše, Rađala ih, da dušmana krše. I da živi narod ovaj stari, Koji nebo vrlinama dari, Ponajviše junačtvom i časti I ponosom za domaju pasti." Tako majka kazivala sinu, Te sin silno ljubi Domovinu. On sluša poviest od davnine, Pred njim prošlost naša sjajna sine, Sve od prvih banova nam dičnih, Svakoj muci za Hrvatsku vičnih. Poviest naša za naših kraljeva, I o njima majka sinu pjeva, A u sinu srdašce se širi, U srdašcu već plamičak piri. A misao brža mu od vjetra: "Osvetit ću ja Svačića Petra." Tako sluša poviestnicu milu Čedo malo majčici u krilu, Što se niže sve do naših dana, Koji puni najtežih su rana. Malom Juri sva poviest je znana, Prva vatra već je zapretana, I on raste, vatra u njem buja: Stat na glavu otrovnica guja, Koje Dom su zarobile vrli, Tako mis'o u visine hrli. Jure živi s jelama sestrama, Na brdima gdje ne slazi tama, Jure živi s tvrdim liticama, Gdjeno sjaji sjaj sunčanog plama. Jure spava gdjeno šume dišu, Tiho dišu ko da prošlost pišu, Tiho dišu ko da teret nose, Tiho dišu ko da pomoć prose: "O, po krvi i po Bogu, brate, Nek se ruke tvoje mača late, Obrani nam slobodu i domak, Div-otaca budi div-potomak". Jure ovo sve pomljivo sluša, U njem' gori i srdce i duša I on mlađan već dobrano sluti, Da krvavi čekaju ga puti. A kad snaga mladića ojača, Da bi mogla poigrat se mača, On svom srdcu s odlučnošću kaže: Sad do smrti na rub mrtve straže! Onda vila uputi ga mila Tamo gdje je razširila krila I junaka vrlog zakrilila, K Poglavniku uputi ga vila. Tad Francetić od sreće poskoči, Kao sunce blistaju mu oči: "Poglavniče, na sve sam ti spreman Da se sruši ta dušmanska neman, Poglavniče, zapoviedaj meni, Ja sam spreman,kudgod hoćeš, kreni". Tad Poglavnik hrabri zapovieda, A Francetić mig oka mu gleda, U njem gori jad naših vrleti, Njegov zanos kroz Hrvatsku leti I on više ne želi živjeti Ako dušman ne sruši se kleti. Kroz rad, borbu, vrieme brzo leti, Tako Travanj osvane Deseti. Poglavnik je hrvatskome rodu Poklonio željenu slobodu. Hrvatska se staroj slavi vrati, Žarko sunce na nebu se zlati, Svako srdce zaigra od sreće, Zemljom našom procvjetalo cvieće. Pjesma miloj slobodi se vije, Francetiću živo srdce bije. Jošte kušnje ne minuše dani: Raste oblak na istočnoj strani, Do neba se crn i golem diže, Crven plamen nad obzorjem liže. Mili Bože,što Hrvatsku tišti? Plač i jauk dolinama vrišti, Dušmaninu srdce se je steglo, Te on pušta ljutih guja leglo, Strašan otrov iz svog srdca bljuje, Olujine nad Hrvatskom huje. I gdje glasi slobode nam bruje, Tu se jauk našeg roda čuje. Francetiću od tog srdce zebe, Što pljačkaši Hrvatsku mu triebe, Stog se junak u boj sprema ljuti I kune se: "Ne ću uzmaknuti, Dok dušmana posljednjega bude, Koji muti mir hrvatske grude". Tad je junak čudan san usnio: Na brdu je sunčanomu bio, Pod njim leže draga sela biela, A nad sela, crna avet sjela. Iz doli se bezbroj ruku diže, Do njeg jauk i plač gorki stiže: "Oj, junače na plavim vrhuncu, Što se kriliš u naručje suncu, U doline naše biedne slazi, I zaredaj po krvavoj stazi. Gledaj pusta ognja i plamena, Ne će od njeg ostat ni kamena, Gle,zidine kako strše crne, Zadnji tračak života se trne. Oj junače i hrvatski sine, Gle, sve naše postrada i gine, Starci ,žene i dojenčad mala, Sva je Bosna gorko zaplakala". Junak mladi u sanku se strese, Taj žalostni prizor ga potrese I on diže ruku na zakletvu, Ne diže je na mržnju i kletvu, Već se Bogu velikome kune: "Bože dobri, grudi su mi pune, Ovih strašnih, neviđenih jada, Rod moj mili zar da doviek strada? O, ja toga dopustit ne mogu, Već se kunem tebi, živom Bogu, Sakupit ću sokolove sive, Što u ovim vrletima žive, Zaredat ću od sela do sela, Do zadnjega na granici sela Progonit ću krvnike svog roda, Da mu zasja sunce i sloboda I da svjetlo radosti mu sine, Ne ću stati sve do hladne Drine". U snu se je junak okrenuo I od silne sreće se prenuo, Ugled'o je trobojku na Drini, U sunčanoj sjaji se modrini, A on junak čvrsto drži koplje, Oko njega povaljeno snoplje, Od dušmana koje je svladao, Na Drini je mladi junak stao. Francetića zanio je sanak, Te on jedva onaj čeka danak, U kojem će k Drini vodi stići I zastavu prema suncu dići. Selom, gradom, šapat se pronosi: Tko u sebi hrabro srdce nosi, Nek se kupi oko Francetića, To je soko Ante Pavelića, On se diže za Dom što nam gori, S krvnicima hoće da se bori, Da bi Bosni odlanulo malo, Da bi breme sa srdca joj palo. Mladi junak hrabru družbu kupi I brzo je oko sebe skupi, U boj ljuti svi srnuti traže, A Francetić družbi hrabroj kaže: "Oj, junaci, Dom nam sveti gori, Strašni jauk po svuda se ori, U krvi se Bosna naša kupa, Jer sloboda mila je, al skupa. Zato sam vas okupio mlade, Da svom rodu ublažimo jade. Srnut ćemo kao hrabri lavi, Gdjegod kleti odmetnik se javi, Smrti ćemo pogledat u lice, Mi moramo svladat ubojice, I tko spreman za boj je najljući, Jedan sam se sa stotinom tući, I ne sustat do posljednjeg časa, Sve dok sunce slobode i spasa I nad zadnjim selom ne zasije, Taj je samo član moje Legije". Svi junaci u vis ruke dižu, Francetiću na vjernost prisižu, I svrstav' se u zanosne čete, U boj za Dom kao munje lete. Pred svima je kao plamen živi Naš Francetić, naš sokole sivi. Gdje on ljuta dušmanina zgleda, Odahnut mu, ni pribrat se ne da, Već ga bije kao s neba striela, Odahnuše naša sela biela. Stoji vila povrh Sarajeva, Sjajna lica glasno vila pjeva: "Oj, Hrvati, slušajte čudesa, Sred užasa, krvi, urnebesa, Sred divljanja rulje odmetnika Stoji junak vitežkoga lika, Kud on srće,tud sloboda stiže, Pobjeda se za pobjedom niže. Ja ga pratim od zore do mraka, Iz njeg sjaji vienac žarkih zraka, U oku mu zlatan plamen gori, A kad zbori, ko da jeka ori. I ta jeka razlieže se jaka U srdcima mlađanih junaka, Svaki junak za deset ih vriedi, Francetića svuda vjerno sliedi." Tako vila svog junaka prati, Svud ga prati ko ljuba i mati, Da vitežka zabilježi djela, I da kaže što je sve vidjela. Vidjela je Francetića vila Divna djela, kojim se čudila, Ona živi kroz mnoga stoljeća I junaka hrvatskih se sjeća. Kad se bitka na Gvozdu je bila, Tu je vila Hrvatica bila I Svačića hrabrog je pratila, Šireć nad njim prebiela krila. Al je sila dušmana bezbrojna, Zato sreća okrenu se bojna, Junak pade,duh svoj nebu dade, A Hrvatska pod tuđinca pade. Onda pade,a sada ustade, Pretrpjevši mnoge težke jade. Stog se kunu mlađahni ustaše Čuvat zviezdu,koja davno sjaše. Ta je zviezda potamnila bila, Al uzkrsnu Domovina mila. Uzkrsla je iz krvi junaka, Opet mlada, opet čila jaka. Nju nam brane vitezovi smjeli, Jedan bojak sa stotinom dieli, A Francetić sred junaka svojih, Romaniji na vrhuncu stoji, Te iz grla junačkoga pjeva, A oko mu kao sunce sieva. Pod njim leže osunčane doli, U njima se sve hrvatsko moli Da Bog čuva našega junaka, Da ga ruka ne izdade laka. Da sačuva čast našeg barjaka, Da ga digne do sunčanih zraka. To Francetić osjeća i znade I on zove sokolove mlade: "Napried, moji sokolovi sivi, Sve žrtvovat', da Hrvatska živi!" Sunce žarko divnu borbu prati: Oj, junaci, radostna vam mati, Tako boj se za domaju bije Protiv našeg ljutog krvopije. Bjesni borba od zore do mraka I od mraka do sunčanih zraka. Kao vile naši borci lete Goneć' posvud razbojnike klete, A Francetić pred svima je prvi, Odmetnike tjera, ruši,mrvi. Svud dostiže Francetića puška, A desnica vjerna mu je mužka, Vjerno mu je sokolovo oko, Junak pogled uzdiže visoko I ugleda zastavu na Drini, Te u oganj pretvori se živi, Razleti se kao soko sivi. Za njim lete bombe odmetnika, Gledaj,brate,kakva strašna slika. Podig'o se dušman iz busije, Hoće posvud smrt crnu sije, A Francetić prema njemu leti: "Kuda srćeš, razbojniče kleti?" Francetić se razmahao jače, Na dušmana kao or'o skače, Rukom bije,a očima sieče, Svladan dušman hoće da uteče, Al ga jadna poslužila sreća, Već na drugom on svietu se sjeća Svih zlodjela, što ih je vršio, Sad je djelo kleto dovršio. A Francetić sam se čudom čudi, Gleda svoje užarene grudi, Oko njeg' su pucnji fijukali, Odmetnici do njega su stali, Al ga ruka nevidljiva vodi, Te ni jedan viteza ne zgodi. Mladi borac kao stožer stoji Oko hrabrih vitezova svojih, U njima se požar razgorio, Svaki od njih jasno je vidio Da Francetić ne štedi života I ne bježi od silnih strahota, Niti žali svoje vrele krvi, Već svud srće kao lave prvi. A i to ih začudilo bilo: Svako ga je zrno promašilo, Jedno mu je kapu okrznulo, U junaku srdce se trznulo, ali Juri ništa nije bilo. K'o da samo čudo se je zbilo. Oko njega zrno ljuto zuji, Te već misliš krv svježa se ruji, Prvi junak sada će vrisnuti, Jer je dušman zgodio ga ljuti. Al se ne boj,junak hrabar stoji, I iz grudi dovikuje svojih: "Jao tebi, razbojnički sine!" Jure vikne,dušman pade,zine, Opet klikne,a drugovi jure, Sliedeć primjer svoga dragog Jure. Tad jednoga nenadana dana Stigne vrla družba izabrana Do riznice čohe skupocjene I Francetić drugove odjene, Sve u crno, štono sudbu javlja Dušmaninu što se suprotstavlja. Sad Legija Francetića srne, Odjevena u odore crne, Preko brda i kroz šume juri, Pred svima je mladi soko suri, On je primjer,putokaz i majka, Na njeg bjesni odmetnička hajka, Al Francetić sve dalje ih tjera: "Odmetnici, moja vam je vjera, Ne će od vas ostati ni traga, Iztjerat ću iz Hrvatske vraga. Tjerat ću ga preko vode Drine, Za slobodu mile Domovine". Dan za danom u borbi se niže, Francetić je svojem cilju bliže, Svud zastava hrvatska se vije, Sjajno sunce sad i Bosnu grije. Sjajno sunce, ti pokazuj pute, Francetiću sred te borbe ljute. Vilo moja, junaka svog prati, Da mir Domu izpaćenom vrati. Bože mili,al je junak dičan, Al je borbi, al je patnji vičan, Al je vitez, kog Hrvatska daje, Da dokrajči djece uzdisaje. Francetiću,hvali ti se vila, Da je vila mlada zavirila U srdašce,gdjeno tajne stoje I da srdce zlaćano je tvoje. Vila pjeva, planina je sluša, "Oj, kakva je Francetića duša, On Hrvatsku ljubi neizmjerno, Francetić je srdce hrabro,vierno, Ali u njem i samilost živi, Plemenit je moj sokole sivi." O tom pjeva odmetnička majka, Istina je, vjeruj, nije bajka. Razkajanu mladi junak prašta, Kad se kaje,time grieh izpašta, A kad svoga dušmana zarobi, On u njemu srdašce ne zdrobi Već ga svojom osvaja dobrotom, Nek' odmetnik sam ti priča o tom. Odmetnik je Ećimović bio, I još vođa, on to nije krio, Al takva ga namjerila sreća, Divna sreća, doviek se sjeća. Na junaka,baš na Francetića, Kojeg mrzi snagom svega bića. Na viteza Ećimović puca, A srdce mu uzbuđeno kuca, Pusta od njeg i golema jada, Zalud puca,Francetić ne pada, Već on kosi odmetnike klete, Iz ruku mu bombe plamne lete. Snieg je,šuma,odjekuje pola, A odmetnik jauče od bola. Sivo nebo gleda ovaj časak, Za praskom se silni ori prasak, A Francetić sam na snigu stoji, Hrabro stoji,junak se ne boji. Kao striele vitez puške pali, Svi dušmani redom popadali, Uzdrhtala stabla ponosita, Mlada jela seku šaptom pita: "Francetiću zar ne škodi ništa? On je slika hrvatsko ognjišta, Koje stoji sred oluja, groma, Ali nikad ne doživje sloma." Tako jela svojoj seki veli, Sva se šuma ganuta veseli, Hvali Bogu što Hrvatsku brani, I što dušman ne može da rani Ovog mladog od oka junaka, Koji lebdi kao ptica laka, Dok oko njeg živ plamen se puši, I odmetnik sa kletvom se ruši. Miljenka je svud tjerala sila, Ali ga je i sreća pratila, Te živ pade u junačke ruke Očekujuć najstrašnije muke. Al Francetić k sebi ga pozove, U nj upire oči sokolove: "Ako hoćeš,tu možeš ostati, Ako ne ćeš,k svojima se vrati!" Ećimović na ovo se gane, Plamen živi u lice mu plane, A poklik mu poleti iz grudi: "Zar Francetić ovako mi sudi?" A jest,junak baš ovako sudi, Odmetniče,tomu se ne čudi, Jer Francetić krvopija nije, On za sreću svog Doma svog se bije. A što junak u njemu se javi, Hrvatska se viek junačtvom slavi. Odmetnik se sav u duši mienja, Motri Juru ko čudna znamenja I viteza hoće da zagrli: "Za tobom ću, junačino vrli!" Sluša šuma,sluša zvier iz luga, A Francetić novog gleda druga, Svi junaci desnicu mu daju, A oči im od zanosa sjaju. Ori pjesma niz vrleti sure: Kakva divna duša je u Jure ! Naš Francetić dalje žuri k Drini, Sanjajuć' sveđ o Domovini, A glas leti od sela do sela, Puna ga je već Hrvatska ciela, O junaku,našeg debla grani, Koji zemlju od pljačkaša brani. Koji ima vitežku mišicu I sunašce sjaji mu na licu, A brz kao jelenče je mlado, Svud se nađe gdje je Hrvat strado. Dušmaninu silne zada jade, On sokoli vitezove mlade, Te ko munja svaki od njih leti I ne žali za Hrvatsku mrieti. Gorom,dolom vitez Jure srne, Za njim družba od Legije Crne, Kuda srne,odmetniku jao, Zadnji mrak mu na oči je pao. A hrvatsko sve što srdce ima Raduje se divnim junacima, Dočekujuć' branitelje mile, Sve se ruke prema njima krile. Dječica im u naručje lete, Sve im sprema ljubazne susrete, Ponajviše Francetiću Juri, Što je prvi u najljućoj buri. Starcu oko od zanosa sieva, Kolo dieva skladno mu popieva: "Francetiću nek ti sreća cvate, Ti nam braniš bosanske Hrvate, Tebe šalje dični Poglavniče, Kojem viernost sva Hrvatska kliče. Francetiću, u kolo nam dođi, Izpod sela s drugovima prođi, Francetiću,zastava se vije, Ti je stavi na vrh Romanije. Francetića majko tebi hvala, Što si nama svog viteza dala, Nek' mu stope blagoslovom cvatu, Nek' mu lice sjaji se u zlatu. Nek pobjeda ovjenča mu glavu Svud, gdje nosi crven- bielu- plavu, Francetiću,brzi mali ptiću, Nosi pozdrav Anti Paveliću!" Pjesmom ore planine i ravni, Te grobovi zakliktaše davni, U njima se hladni mrazi tope Osjećajuć' Francetića stope. Razigra se grob Tvrtka Stjepana, Nad njim cvate osunčana grana. Tomašević u grobu se prene, Brišu suze kraljevske mu zjene, Kraljevstvo mu opet drago živi I brani ga sokoliću sivi. Kralj iz groba blagoslov mu šalje, A Francetić napreduje dalje, Ne može ga zaustavit sila, Pa da silna ne znam kako bila. Umori se pratilica vila, Iako su u nje laka krila, Njezin junak preko graba skače, Svuda skače, gdjeno srdce plače. S puškom vode on prepliva hladne, I za leđa odmetniku padne, S njim u koštac junački se hvata, Silnom snagom viteza Hrvata. I sve lomi jednog po jednoga, Takve snage nema ni u koga, Jure leti u dušmanske jarke I daruje olovne im darke. Na njeg' dušman umirući puca, Al u Juri zdravo srdce kuca, Takva majka radostna ga rodi, Te olovo ne će da ga zgodi. Suton pada,noć je crna, težka, U njoj djela vrše se vitežka, Dok je srdca,olova i praha, Naš Francetić ne osjeća straha. Ljubav za Dom i desnica jaka Ne boje se ni noći ni mraka. Sav Francetić kao plamen gori, S dana u dan sve žešće se bori I dušmana o zid gnječi,stiska, Ječe gore od dušmanskog vriska. Ore gore od radostna klika: Kliče Jure: "Sve za Poglavnika!" Tako slavu pronoseći rodu, Svakom selu vraćajuć' slobodu Žarko sunce u radosti sine, Krik iz grudi mlađanih se vine, I mrak mine iznad Domovine: Jure pane vrh hlađane Drine. Za njim stoji Bosna ponosita, Gorkog jada i čemera sita, Blagosivlje Francetića pute, Sve mu ljubi korake i skute. Oči starca žare se ganute, Djeca radost svojih milih slute I sve pjeva o hrabrom junaku, Što pobjede nosi na barjaku I kojeg je porodila vila, Ta je vila Hrvatica bila. A Francetić hrabru družbu gleda, Pozdravlja je,divna mu besjeda. Okom kruži i desno i lievo I zapjeva:"Vilo, biela djevo, Hvaleć' Bogu za taj darak sveti, Moja mis'o k Poglavniku leti". Jure sjede,zlatno piše slovo: "Poglavniče, moj darak ti ovo: Pozdravljam te s hladne vode Drine, Uviek spreman za spas Domovine." Plavo nebo divan prizor prati, Na Drini su mlađani Hrvati, Zavjet čine borci uznositi: "Poglavniče,spremni ćemo biti Za granicu ovu izginuti. Tek na Drini naši staju puti." A Francetić pogled k nebu svrne, Pa ga spusti vrh Legije Crne, Tad zakruži po granici Drini, Sve se smiri u sjajnoj tišini, Tek slobodne osunčane vode Poju pjesmu slave i slobode. Svuda sudba svog junaka prati, I pobjedu spremna mu je dati, Francetiću pobjedu je dala, A tad mladu na put mu je stala. Sva Hrvatska stog je uzdrhtala, Po nebu je crna sjena pala. Francetić je stigao na Drinu, Sva u suncu plava Drina sinu, Odmetnička skršila se sila, Sve to gleda Hrvatica vila. Al Francetić ne preda se slavi, Niti šeta s viencima na glavi, Već i dalje neumorno radi, Dom hrvatski s Poglavnikom gradi. A vila ga žalostno pogleda, Taman oblak nad Velebit sjeda, Sve se nebo gustom maglom ovi, Lepršaju žalostno orlovi. Sva je zemlja utihnula niema, Mili Bože, koje zlo se sprema? Zar junaku spriečeni su puti? Zlo mu vila u srdašcu sluti. Tamnom jekom nebo odjekuje, K'o da jauk crne zemlje čuje. Vilo moja,pobjedniku kliči, S njim Hrvatska do vieka se diči, Ime će mu kroz vjekove sjati, Vilo moja sa srećom ga brati! Ali vila gorku čašu uze, U nju roni od pelina suze. Nebo gleda kroz jutarnje sjene, Mlad se junak iz svog sanka prene, Čudan sanak,ružan bješe sanak, Zlokoban mu navješćuje danak. Ali Jure vjeruje u snagu, Za Hrvatsku vazda spreman dragu. Kao soko prema nebu leti, Al u zraku udes čeka kleti. Žarko sunce za oblakom cvili: "Vrati mi se,moj junače mili, Proplakat će sva Hrvatska mila, Zacvilit će tvoja biela vila. Junak leti nebom punim strave, Pozdravljaju planine ga plave, Kroz njih zvone jeke divne slave, Što junaku odsjeva sa glave. Ali vila sudbu crnu sluti, Junaku je udes poginuti. Drhtne vila,zgrozi se u duši, Crni udes hrabrog borca sruši. A kad sazna mila Domovina, Gorko plače svoga vrlog sina. Moj junače,ne stiže te puška, Niti svlada desnica te mužka, Već te sudba crnom času preda, A sudbini izbjeći se ne da. Za Dom mili ti žrtva si bio, Zato si se, junače, rodio, A udesu,što zgrabi te zao Ti viteže nisi se predao, Već junačtvom do smrti si sjao, S puškom za Dom djedovski si pao. Tvoj lik ozgo nad Hrvatskom sije, Tvoje srdce još i sada bije, Jer se svaki srdca tvoga dio S duhom ciele Hrvatske sljubio. Duh tvoj njoj se kao plamen javi, Ti si dragulj njenoj vječnoj slavi. Dok Velebit rađa brze bure, Dok se vile našim nebom žure, Orit će se kroz klisure sure: Vječna slava Francetića Jure! Jer on pade, vitez divnog lika za Hrvatsku i za poglavnika!
|
|
Vrh |
|
|
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 15 stu 2015, 19:41 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
USTAŠKINJA ANĐELKA SARIĆA Što se ono nasred šume žari?
Je li vatra iz zemlje probila
Ili zemlja vatru otvorila?
Nije vatra iz pakla probila,
Nit''je zemlja vatru otvorila,
Nego ljudi vragovima slični,
Uništavat majku zemlju vični,
Golemu su vatru naložili,
Hrvaticu vatri privodili,
Sarića Anđelku ustaškinju,
Ustaškinju mladu junakinju.
Noćni divan odmetnik otvoriI
ovako Anđelki prozbori:"
Vidiš kliešta vatrom užarenaI
željeza dva vruća ognjena!
S njima ćemo tvoju kožu peći,
Ne budeš li po volji nam reći:
Na kapi ti vidim neko slovo,
To je za nas nešto posve novo.
Na kapi ti čudno slovo piše,
Što to znači ne bilo te više!
"Ustaškinja Anđelka Sarića,
Od djetinjstva vrla Hrvatica,
Kako ju je naučila mati,
Drugarima đavolskim odvrati:
"Vrag tamjana ne može podnieti,
Vi "U" slovo nesmjete vidjeti.
"U" vas u strah i drhtanje vodi,
A nas u boj i k zlatnoj slobodi!
"U" vam kazna,nama darak liepi,
"U" vas mrvi,a Hrvate kriepi.
"U" vam smrdi,a nama miriše,
"U" vam propast,nama život piše.
Sad ste čuli štoznači Ustaša,
Vam pakao,nam domaja naša!
"!Kolovođa noćne družbe plane,
Ljutim ognjem mučiti je stane,
Pa đavolsku misao zasnuje,
PO svem tielu "U" joj izpisuje,
Izpisuje klieštima plamenim,
Izpisuje gvožđem užarenim,
I sve čeka,kad će zaplakati.
Zaplakati i zajaukati.
Ne zna jadan,ne bilo ga više,
Da drukčije lavlje srdce diše,
Hrvatica boli ne poznaje,
Kad se trpi za sreću domaje.
A odmetnik od golema jada
Ne zna,što bi učinio sada.
Pa da svojoj družini ugodi,
Rodbinu joj svu k vatri dovodi,
Nek' gledaju zavezanih ruku
Svoje kćeri nevolju i muku.
Kad Anđelka svoje opazila,
Ovako je njima govorila:
"Radujte se,što Anđelka daje
Mladi život za sreću domaje.
Ne plačite,roditelji mili,
Doć' će konac odmetničkoj sili,
Noć od danjeg svietla jača nije,
Strpite se,dok sunce probije,
Nestati će družbe tamne noći,
Zlatno sunce pred kuću nam doći.
Lako mriet mi dok domaju ljubim,
Ja dobivam,a ništa ne gubim
Osim tiela,što ga dušman mrvi,
Željan naše slobode i krvi.
Kada pietlu nož glavu odkine,
On pomaman skače u visine,
Kao da je sad tek oživio,
Al' to zadnj trzaj tek mu bio.
Sad se isto usred noći zbiva,
Družba biesom svoju nemoć skriva.
U trzaju zadnjem smišlja muke,
Jer ustaške već ih stišču ruke,
Pa od biesa ne znaju,što rade,
Mojom krvlju svoje ruke slade.
Al' zaludu kliešta usijana,
Time ne će zaustavit dana.
Sunce ide zapreke ne znade,
Kraj dolazi odmetničke vlade.
Već se čuje silna bojna rika,
Ide vojska našeg Poglavnika!
"Kad vidjeli ljuti odmetnici,
Da je i smrt ništa Hrvatici,
I još kad im dozvala pred oči,
Da će skoro vrag po svoje doći,
Sa svih strana na nju nnavalili,
Dok je nisu mladu udavili.
Kad ubiše mladu Hrvaticu,
Još im jači bies zasja u licu.
Kolovođa odmetnika rikne,
Drugarima svojim podvikne:
"Jošte krvi,još žeđamo,
U ustaške ruke se ne damo!
Tri stotine vodite Hrvata,
Vješajte im uže oko vrata!
Izvadite svima prije oči,
Nek' ne vide,kuda im je poći!
Odsiecite desnice im ruke,
Dosta su nam zadavale muke!
Odpilajt obadvije noge,
Zbog njih bilo nama trke mnoge!
Uništimo to hrvatsko sjeme,
Nek' propadnu,neka zanieme!
Na imeni dan njihova vođe
Tri stotine neka u smrt pođe!
Pa nek' vide i dobro zapamte,
Da im ništa ne pomaže Ante!
"Ali u to rikne top sa brda,
Zemljica se sva potresla tvrda,
Odmetnici u zrak poskočili
I od straha glavu izgubili.
S brda jeknu silan glas hrvatski:
"Napried,napried,junaci ustaški!
"U" je naše ime i prezime,
"U" je snaga naše domovine!
"U" je srdce našeg Poglavnika,
"U" je duša hrvatska velika!
Napried,napried,udrite po vragu,
Napried,napried,za domaju dragu!
"Oj,Anđelko da ti je vidjeti,
Kako Hrvat juri,kako leti,
Roj za rojem leti zbor ustaša,
Od dušmana nasta prava kaša.
Množtvo živih u ruke dopade,
Mrtvima se ni broja ne znade.
Vođa skače u visine plave,
Ko pietao jer je već bez glave.
Osvetiše Anđelku ustaše,
A dušmane pravici predaše,
Nek' im pravda istinu zagudi,
Bog s nebesa i pravedni ljudi!
Sad nek' zbore noćne glave nieme,
Tko će naše uništiti sjeme,
Dok granice mile zemlje naše
Brane hrabri,junački ustaše,
Dok imade takvih junakinja,
Kakva bješe Anđa ustaškinja
|
|
Vrh |
|
|
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 19 stu 2015, 10:45 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
MILA GOJSALIĆ
Zakleo se silni Topan-paša: "Sutra zorom Poljica su naša. Već su dosta zadali mi jada Ti junaci iz tvrdoga grada, Barjak viju, rujno vince piju I meni se Topan-paši smiju. Još poslije žestokoga boja Gojsalića Mila bit će moja. Ne bude li moja Mila snaša, Ne zvao se više Topan-paša!" Silnu vojsku tada sakupio, Na čelo se vojsci postavio, Na Poljica Topan-paša krene, Kudgod ide, sve pod mač okrene, Mužke kolje, vodi žene mlade, Pa u sumrak pred Poljica pade. Jošte prije nego svane zora, Poljičani navale s Mosora, Sa Mosora, kršna brda,lete, Među Turke ljuto se zalete. Kolju, sieku i sabljama mašu, Iznenade i Turke i pašu. Gone Turke tri debela sata, Prognali ih sa poljičkih vrata, U mosorska tad se vrate brda, Gdjeno pasu sviloruna krda. Sunce grane, prvi sinu traci, S brda viču poljički junaci: "Gdje ti rieč, silni Topan-paša, Zora svanu, a Poljica naša!" Škripne paša, biesni Turci planu, Pa se s pašom dogovarat stanu, Tada k brdu Turci s pašom skoče Na Mosoru ljuti boj se poče. Poljičani vješti gorskom stienju, Okretno se po Mosoru penju, Odozgora Turke napadaju I u bezdan redom obaraju. No u paše bila jaka sila, A poljička odveć mala bila, Još do noći borit će se moći, A po noći kud će bez pomoći? Izgubiti grada će svojega, Izginuti redom do zadnjega. Al' neka bi i svi izginuli, Samo kad bi grada izbavili! Gojsalića Milu žalost svlada Zbog sudbine junaka i grada. Jednom mišlju sva se zaokupi Pa u dvore svoga otca stupi. U najljepše ruho se odjene Pa u tabor Topan-paše krene. Kad ugleda silni Topan-paša, Da dolazi k njemu Mile snaša, On na noge junačke ustane, A srdce mu silnim žarom plane. Kiti Milu zlatom i prstenjem, Naušnicam' i dragim kamenjem, Sve u svilu odieva Milu, Sliči Mila na bielu vilu. Pjeva paša Mili Gojsalića, Mila misli na svoja Poljica Pije paša, pjeva i govori, Dok ga jako vino ne umori, A kad pašu težko vino svlada, Sa stola se digne Mila mlada, Pa sa sebe tanku svilu svuče, Topan-paše odielo obuče. Potajno mu ključeve uzima, Ide mlada, gdje baruta ima. Sva je straža redom propustila, Jer je Mile na pašu sličila. Došla Mila sve do barutane, Ogleda se pa tu mlada stane, Tajne ključe vadi iz njedara, Težka vrata ključima otvara. Malo zatim zemlja zatutnjela, Barutana u zrak odletjela, S barutanom Gojsalića snaša, A sa snašom i sam Topan-paša. Kad su Turci plamen opazili, Kao da su pamet izgubili, Izgubili i pamet i glavu, Počnu bježat po polju krvavu. Zdravi bježe, a ranjeni plaze, Pašu traže, al ga ne nalaze, Pašu zovu, on se ne oziva, Topan-paše nema više živa. Tada s brda udre roj junaka Kao tuča iz težka oblaka. Poljičani bojnim poljem skaču, Pa na sablje dušmane nataču. Što uteklo maču poljičkome, U ponoru mrklo dubokome, A kad zora osvanula rana, Nestalo je i zadnjeg dušmana. Poljičani tad Milu potraže, Milu traže, al' je ne nalaze, Milu zovu, al' se ne oziva, Liepa Mila nije više živa. Svi junaci mukom zamukoše, U čast Mile kape poskidoše, Klanjaju se Hrvatici vrloj I njezinoj slavi neumrloj, Što se za Dom žrtvovati znala I svoj život za domaju dala. Bila takva Hrvatica svaka! Nama zdravlje, Mili zemlja laka!
|
|
Vrh |
|
|
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 21 stu 2015, 13:57 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
PERICA KRIŽANAC PEGA - TRAGEDIJA HRVATA U DUVANJSKOM SELU LUGU
Zašto plačeš naša gorska vilo zar se nešto strašno dogodilo pa je tvoja kosa raspletena i suzama gorkim nakvašena? A vila mi tužno odgovara plačem i ja i majka mi stara zbog nevolje koja se dogodi koja narod nevini pogodi. Zbog nevolje što se desi tada suze nisu prestale do sada jer na crnoj ploči od kamena osamdeset i tri su imena. Spomen-ploči masovne grobnice od odraslih i nejake dice svi su redom duvanjski Hrvati koje htjede netko žrtvovati. Ne da htjede nego i učini pa stradaše potpuno nevini to zamuti nekad OZNA ljuta podmetnuvši zamku nasred puta. U blizini sela susjednoga zbog vojnika mrtvog njemačkoga što ga oni tko zna gdje ubiše i namjerno tamo ostaviše. Pa da Nijemce pogrješno navuku da hrvatska naselja potuku partizanska prljava nakana jednog će se ostvariti dana. Pa će sada ove zlatne niti našem puku istinu otkriti tužnu priču iz prošlog stoljeća i jedinog koji se još sjeća. I jedinog živućeg svjedoka tadašnjega odrasloga momka koji dvadest godina imaše i vlastitim očima gledaše. Koji cvili dok priča o tome da prenese pokoljenju svome da ispriča nevolju i tugu u duvanjskom malom selu Lugu. Nedaleko od planine Vrana pa se sjeća tog krvavog dana sve se desi u malome selu pa ću priču ispričati cijelu. Pa se treba prisjetiti toga jer se desi sve na pravdi Boga na tisuću devete stotine četrdeset i treće godine. Šesnaesti prosinca mjeseca kad stradaše i malena djeca a s njima i tužni roditelji i bolesni starci u postelji. Tad stradaše selo Skitenjaci i njihovi daljnji rođaci i pastiri što stoku čuvaju a i cure mlade za udaju. I mladići bez vojne odore zlo bijaše da ne može gore starac Stojan pričao je nama a priča je bila u suzama. Jecajući priču prekidao i plačući stalno uzdisao gledali smo lice ispaćeno i njegovo srce izbodeno. Pa staračke zadrhtaše ruke zbog sjećanja na njihove muke pa je teško opisati muku što se desi na Lugu i Kuku. I tog hladnog prosinačkog dana zagraktala jedna crna vrana a i gavran krila raširio kao da je crnu vijest donio. To se, ljudi, davno dogodilo čini mi se da je jučer bilo i to mi je stalno u mislima a slika mi stalno pred očima. Svakoga bi nabroj'o po redu i svakog se sjećam po izgledu tu bijaše djece i staraca i pastira njihovih ovaca. Tu bijahu cijele obitelji priča Stojan ležeć' na postelji sva'k' je nekog izgubio svoga i svakog bih opisati moga. Pitamo se što ih je ostalo braćo draga, ostade ih malo pa od malo preživjelih bića Bog sačuva Stojana Stanića. Sreća biše da je pastir bio pa je život nekako spasio jer zlikovci sve pobiše tada al' ostaše napuštena stada. Pa je njima pastir zatrebao Stojan živu glavu iščupao pošto tada stoke puno biše još dječake neke ostaviše. Pa im tada zapovijed izdaju da i stoku u grad otjeraju što se zbilo Stojan je gledao i svima je nama ispričao. To bijahu njemački vojnici al' sigurno bihu nevjernici tko vjeruje u dragoga Boga tako ne bi napraviti moga. Sve ih skupa u štalu zbijali i tako ih redom ubijali to se desi među četiri zida hladna srca bez imalo stida. Pa na kraju štalu zapališe i na smrt ih oni osudiše to gledati bila je strahota dok su svakog lišili života. Djeca tužna iz majčina krila vrištala su jao, majko mila jao majko, jao oče mili zar smo nekom nešto učinili? Ti Božjeg ne ćeš imat' mira zašto biješ nevinog pastira koji čuva stoku po planini nikom ništa loše ne učini? Ti, zlikovče, tvoga ti imena zašto biješ starca ispaćena svakako će ubrzo umrijeti ti mu hoćeš život oduzeti? Pa vidite nečasnog junaka što mu čini poburena baka stara baka sa štapom u ruci a oko nje nejaki unuci? I sve ptice prestaše pjevati i kerovi prestaše lajati kukavice tužno zakukaše a vukovi gorski zavijaše. Sunce žarko kao da je stalo kao da bi naglas zaplakalo kao da bi nešto reći htjelo da utješi ovo tužno selo. Krik i jauk najednom se začu čuješ malu djecu kako plaču čuješ majke kako nabrajaju i dječicu svoju dozivaju. Nekog biju, a nekog vješaju a nekoga u vatru bacaju a te zvijeri što nemaju svijesti ne plaše se Boga ni povijesti.
Tužno priča i ništa ne krije stari Marko pokojnog Ilije u susjednom selu dok sam bio nad selom se crni dim nadvio. Ubrzo sam vidio pakao i naglas sam odmah zaplakao ne izgori samo jedna kuća nego cijelo selo do svanuća. Ne daše mi tamo pristupiti zaprijetiše da će me ubiti svud njemačke patrole čekaju i u selo nikog ne puštaju. Pa požurih do fratra Andrije da fra Leski strahote otkrije da mu kaže što se u nas zbilo da se cijelo selo popalilo. Da otiđe njemačkoj komandi da im kaže što se tamo radi a kada sam došao do sela što ćeš vidjet' nego mrtva tijela. Kud god prođeš nigdje živa bića sve u štali Nikole Stanića svi u štali, al' nikoga živa Marko cvili dok nam to kaziva. Stravično je bilo pogledati leš na lešu ne možeš poznati dok je štala izgorjela cijela ostala su ispečena tijela. U pekarni jedno malo dijete izgorjelo od glave do pete iako je u povoju bilo njegovo je sada mrtvo tijelo. Kosti strše, a zemlja krvava Bože dragi, što se to dešava svi smo ljudi od jednoga Boga tko je ovo učiniti moga? Dozvolu je trebalo čekati da bi mrtve mogli pokopati pošto biše puno mrtvih tijela stiže pomoć iz susjednih sela. Stiže pomoć ljude sahraniti i s njima se vječno oprostiti njih pedeset bijaše iz Luga ostali su iz dva sela druga. Tridest jedno biše Kukušani a njih dvoje biše Lečićani u to vrijeme ispovijed je bila pa je neke mještane spasila. Jer se nisu tamo zadesili dok bijaše događaj nemili Ivan Stanić Marka pokojnoga priča dio događaja toga. Kad zamijetih Nijemce s puškama vidio sam što se sprema nama pa u tlopu gdje krumpiri stoje sakrio sam dvoje djece svoje. Žena i ja isto se sakrismo i na sreću tako se spasismo ali opet ne prođosmo liše jer nam našu kuću zapališe. Marko Stanić pokojnoga Mije dok nam priča on suze ne krije a kako bi svoje suze skrio kad je tada mali dječak bio? Još i danas toga se prisjeća zar je žalost mogla biti veća tko se ne bi prisjećao toga kad ostane bez ikoga svoga? Njemu biše tad osam godina zadesi ga nesretna sudbina šestero mu iz kuće ubiše stvarno tužno i što reći više? Pa tko ne bi ovo osudio Bogu bi se dragom zamjerio fra Andrija kad je čuo vijesti zamalo je ostao bez svijesti. Pa upozna Lesku gvardijana što se desi toga kobnog dana a gvardijan odmah suze pusti prije nego Andrija izusti. Pa otiđe njemačkoj komandi pitati ih tko nam to uradi pobiste nam najčistija sela pa će plakat' moja župa cijela. Svi Hrvati, čisti katolici pa nevini stradaše jadnici pa mi kaži o čemu se radi da stradaše i stari i mladi? Zapovjednik odgovara glasno evo da ti sada bude jasno zar su mogli hranit' partizane davati im i vode i hrane? A gvardijan s time se ne složi i Nijemcima ubrzo predloži provjerite kod ustaške vlasti pa će vama sve sumnje otpasti. Da su oni svi čisti Hrvati oni će vas s time upoznati da su oni pravi katolici i svi redom Božji vjernici. Što bi i vi stvarno učinili da ste civil, da vas vojnik sili da vam kaže: hranu ili glavu kažite mi sad istinu pravu? Kako biste i vi postupili i kako bi sili popustili kad ujutro novi dan osvanu zapovjednik dođe gvardijanu. Svoj je pogled zemlji oborio pa je drugu priču otvorio izgleda mi da smo prevareni nismo bili dobro upućeni. Te on shvati što su učinili jer nevine ljude su pobili i zapovijed svoju je izdao zatočene odmah je puštao. Ali kakva korist od istine kad toliko nevinih pogine Glas crkveni i Naša ognjišta opisaše jeziva zgarišta. Da vas pitam, moje gusle mile što ste i vi do sad zatajile jer je gvožđa i đogina bilo a drvo se u šumi sušilo? Ali pravda iako je spora ona nekad ipak stići mora svaki zločin treba osuditi da bi mogli djecu poučiti. Jer obično pogađa nevine sve zbog onih što zločine čine a najviše strada sirotinja pa ispašta i cijela nacija. Vjernici smo, pa im opraštamo ali svojih uvijek se sjećamo na grobnici polažemo cvijeće molimo se i palimo svijeće. Za budućnost ovo je pouka od djedova pa do praunuka da ratova i mržnje nestane ta nevolja da nas se okane. Zbog ovakvih tužnih oproštaja zbog života mladih naraštaja žalost svoju u srcu nosimo za njihove duše se molimo.
|
|
Vrh |
|
|
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 23 pro 2015, 14:51 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
|
Vrh |
|
|
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 30 pro 2015, 14:57 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
Srbi Putinu
Poslušajte braćo draga što se ovo danas zbiva na Rusiju ustala je sva neljudska NATO sila. Predvodi ih Amerika uvijek je takva bila o svome se ona jadu zanavijek zabavila. Hirošima, Nagasaki mnoge zemlje na planeti zauvijek zapamtiće ko je ovaj krvnik kleti. Mnogo li je pobijeno i nejači i naroda krv nevina svud se lije od neljudi prokletijeh. Indijansko jadno pleme na zemlji je svojoj bilo jedan narod ko uništi pričaj nama, sestro vilo. Devedeset miliona pobili su tog naroda tako rade, mili brate američke demokrate. Suza ljudska svud se lije od nemani prokletijeh svijet ječi u mukama u prokletim je rukama. Hoće svijetom da vladaju kao što su htjeli prije nasljednici Hitlerove fašističke tradicije. Ali ima jedna zemlja što krvniku ne da mira dobro su je zapamtili u srce ih samo dira. Rusija se ona zove otklen žarko sunce grije uvijek je polomila te neljudske tiranije. Trideset je miliona palo Rusa prošlog rata i spasiše cio svijet od fašista i dželata. Ponavlja se istorija pravoslavni čuj me sine sad krenuše na Rusiju preko njene Ukrajine. Da kijevsku vladu sruše i kijevsku larvu svetu k'o svetinje srpske što su porušili na Kosmetu. Postaviše poslušnike koji vazda o tom rade sa kukastim krstovima k'o u prošlim ratovima. Sve je isto kao prije istu krvnik knjigu piše Rusija se mora razbit' na država što je više. Razbojnici danas hoće da Rusiju opljačkaju pljačkali su svijet i prije sjetite se Vizantije. Da robovi Rusi budu kao crnci iz Afrike prokleto vam sjeme bilo tvorci sramne Amerike. Unijati i papisti uz krvnika crnog staše kao nekad protiv Srba Pavelića zle ustaše. Jer k'o rimskog papu ljubi taj Rusiju mrzit' mora oni mrze pravoslavlje s njima nema dogovora. Opet pale i siluju sad organe ruske vade ponavlja se žuta kuća na zapadu da presade. Neće dobit' Ukrajinu to je ruska zemlja stara k'o Kosovo srpsko što je od Nemanje i Lazara. I Srbi se naseliše u Donjecku i Odesi nisu dali vjeru svoju niti krsta od tri prsta. Ta unija što se zove projekat je od fašista čujte braćo pravoslavna od nje nema nikad ništa. Dobro znamo što se desi devedeset i devete koliko nas braća vole iz unije kojoj lete. Nikad Srbe puštit' neće sve u snove svoje daju što zatraže razbojnici Srbi daju i prodaju. Sjetite se Vidovdana i nesretnog Slobodana Karadžića i Mladića i ostalih srpskih tića. Jer ta rana ljuta boli vitezove srpske naše rad' unije neke lažne NATO sluge sad postaše. Tristo ljeta Rusija je pomagala Crnu Goru koliko se dobro pamti sankcijama sad im vrati. Crnogorska sramna vlada dušmanska je desna ruka crnogorski srpski narod pod njihovim jarmom kuka. A i srpski vladar sada ljubi Blera i Soroša kad otiš'o tamo njima svojoj kući ti ne doša. Slušaj novi Brankoviću nemaš obraz, nemaš časti ljubiš srpske krvopije rad' pogane šake vlasti. Stvaraš vladu s Toni Blerom što je Srbe bombardov'o da se Srbin toga stidi i očima svojim vidi. Još nas rimski papa vodi kalendar nam novi sprema kako će se posle zvati jadni Srbi unijati? Čujte braćo pravoslavna sad nemojte popuštati i pred Bogom velikijem svoje ime obrukati. Zgaz'te papu, zgaz'te Blera pušti sramnu Ameriku Britaniju i Njemačku fašističku politiku. Sad Rusija majka rodi slavnog sina i plemića Vladimir mu Putin ime k'o Srbija Obilića. Sin je Petra Velikoga a brat slavnog Kutuzova Putinu se danas piše istorija svjetska nova. Vladimire, mili brate svijet danas gleda na te ovu bitku da dobiješ i krvnike da pobiješ. Ti jedini danas možeš zastaviti Ameriku Britaniju i Njemačku NATO bande politiku. Bog te posl'o, mili brate da svijetu lance skineš spasiš ljude žarkih muka i k'o žarko sunce sineš. Jer je svijet opet zap'o u nevolje i u muke gdjegod dođe Amerika sirotinji lomi ruke. Ruski car se ispriječi i reče im dosta više od danas se istorija s novijem slovom piše. Nije Putin kao Srbi što Kosovo srpsko daju Lazarevu svetu zemlju da raskrčme i prodaju. Velika se Albanija pred očima našim stvara sa čime će srpska vlada pred Miloša i Lazara? Sad će NATO, mili sine i put srpske Vojvodine Brozova se karta sprema da Srbije više nema. Ljutitijem glasom Putin dušmanima 'vako reče od Rusije meni nema u životu ništa preče. Ako 'vako nastavite NATO pakta neće biti ruska će vas britka sablja k'o i prije pogubiti. Jer Rusija sreću ima veliki je vladar vodi majka mu se posvetila spasitelja što nam rodi. On je soko, ne izdajnik Rusiju je majku dig'o Vladimire, mili brate i Srbi su svi uza te. Zar bi vitez dozvolio nekoj vladi sa zapada da Rusiju raskomada kao što je srpska sada? Svoje ime da obruka sve da preda sramnom Hagu da ponizi i da zgazi domovinu svoju dragu? Uzalud se danas trude tvorci nove tiranije polomiće sada zube na Rusiji k'o i prije. Taj poredak svjetski novi zaživjeti nikad neće Putin će im upaliti za upokoj tri svijeće. To je simbol vjere slavne gdje se sa tri krsti prsta pravoslavlje ima svoga svoga cara velikoga. Neće nikad dati braći da se mole lažnom bogu ponositi narod stari neće zvati lopatari. Čuj veliki ruski brate cio svijet pozdravlja te Serafim te sveti voli i za te se Bogu moli. Njegoš bi te opjevao u vijencu Gorskom svome i posvetu napisao kao voždu besmrtnome. Sveti Savo pozdravlja te njemu sveta duša pati Srbiju nam sad pomozi da Kosovo sveto vrati. Uvijek ste nam pomagali kroz nevolje i kroz muke Rusija nam majka pruži u nevolji vazda ruke. Car Romanov kad je dao ultimatum Latinima odmah Srbe prevezite ili idem s Nijemcima! Ti Kosovo srpsko braniš bolje nego srpska vlada brat si cara mučenika za Rusiju što nastrada. Mnogo dana mogao bih nabrajati brate mili koliko su nama dobra braća Rusi učinili. Pa zar Srbi smiju ovo zaboravit' mili brate oj Srbine mučeniče brat uvijek gine za te. Vladimire, bratska diko ponosna te majka rodi poveo si ovaj svijet prema slavi i slobodi. Vječno ćeš se spominjati jer besmrtno ime dobi kao Žukov, tvoj brat slavni što na Rajhstag barjak povi. Mi s Rusijom bratskom danas svi volimo izginuti no krvavu NATO ruku k'o Branković poljubiti. Uzalud se danas trude uniju nam neku nude mi volimo ruskog brata a ne laži i dželata. I Rusija i Srbija to je jedna familija vječno ćemo braća biti ne mogu nas rastaviti!
|
|
Vrh |
|
|
joe enter
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 30 pro 2015, 15:45 |
|
Pridružen/a: 30 lip 2009, 17:35 Postovi: 10750
|
Crni Ateist , šta ti postavljaš i o čemu ti razmišljaš i čime mozak rastačeš?!
Trebao si temu raditi o tradiciji a ne ovom jadu i budalesanju.
Jako tužno.
_________________ O turčine za nevolju kume A ti vlaše silom pobratime
|
|
Vrh |
|
|
Vožd
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 28 sij 2016, 16:46 |
|
Pridružen/a: 28 sij 2016, 16:06 Postovi: 47
|
Gusle su instrument persijskog porekla, na Balkan su ih doneli Turci. Danas su se održale među dinarskim stanovništvom Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore, Raške, severne Albanije (tamo ih zovu lahute) itd. Dakle odgovor na pitanje je obe i ne samo da pripadaju srpskoj i hrvatskoj nego pripadaju i drugim dinarskim narodima, Albancima npr. ( https://www.youtube.com/watch?v=uD61nxZQ9z8)
|
|
Vrh |
|
|
Ateist
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 22 vel 2016, 18:50 |
|
Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06 Postovi: 2843
|
Vlado Mikulić
SJETI SE, SINE
Tisuću sam puta zapjevao nebrojene pjesme otpjevao junacima iz prošlosti davne otpjevao hvalospjeve slavne. Svirale su na guslama strune sve hrvatske ratove i bune svaki junak što je mrtav pao u pjesmi mi nije izostao. Svaka kaplja krvi prolivene svoj je pečat stavila na mene svi žuljevi naših pradjedova i sve patnje njihovih sinova. Svaka suza majke ucviljene tri je puta potresala mene kroz trinaest stoljeća kršćanstva i vjere hrvatskog pučanstva. Nek' sviraju milozvučne strune nek' mi dušu toplinom ispune otvorit ću vrata uspomena burnu prošlost hrvatskog vremena. Široko ću otvoriti oči pa da vidiš što povijest svjedoči iza sive željezne kapije najsvjetlija povijest nam se krije. Iza vrata grobovi se dižu hrvatski se junaci podižu čujem kako mrtav junak cvili zašto ste nas svi zaboravili? Svoju krv smo za vas darivali od Boga vam vjeru sačuvali proklinjem te vjerom i poštenjem tvojom čašću i tvojim krštenjem. Ne daj da vam po grobovim' pljuju da nam svijetlu povijest iskrivljuju slušaj, sine, vapaj pradjedova čuvaj stado od gladnih vukova. Ne plaši se već poslušaj sine glas otaca svoje domovine od cijeloga nebeskoga gnijezda Hrvatska je najsjajnija zvijezda. Dok god dišeš i očima vidiš nemoj da se svog podrijetla stidiš kol'ko vrijedi vjera i krštenje pradjedova vaših je poštenje. Hrvatsku su razdirali vuci od nevjere branili hajduci nema pjesme da se u nju piše kol'ke vojske u nju pohodiše. Krv su svoju pradjedovi dali da bi zemlju vama sačuvali ne pitaj me što je more slano majčinim je suzam' zalijevano. Iza svakog kamenog madraca leže kosti vaših praotaca krv njihova zemljom se prolila istom onom koja ih rodila. Svoju vjeru nisu pogazili nit' na tuđu zemlju nagazili naša povijest cijela je protkana imenima slavnih velikana. Širom su se otvorila vrata od Jelene, od majke Hrvata od tog trena do današnjeg dana kroz njih prođe mnoštvo velikana. Kroz njih prođe okrunjena glava hrvatskoga kralja Tomislava nasred Duvna krunu postavio rod hrvatski njom je proslavio. Otkad Sunce ovu zemlju grije veći monarh rodio se nije iza njega, korak za korakom sve se niže junak za junakom. Sjetite se Jelačića bana zmaja ljutog Krste Frankopana sjetite se hrabrih vitezova svih biskupa, bana i knezova. Sjetite se hrabrog Zvonimira a s njime i diva Krešimira Petra Zrinskog, Zrinovića bana ljutog lava kneza Višeslava. Znamenitog Ljudevita Gaja i Mijata, duvanjskoga zmaja sjetite se hrabrih krajišnika diljem Bosne teških mučenika. Što krv svoju za slobodu daše i kostima zemlju posijaše za križ časni, vjeru i slobodu a na ponos hrvatskom narodu. Kol'ko umre hrvatskih sinova čuvajući vjeru pradjedova svuda leže mrtvi velikani mučenici znani i neznani. Sjetite se svetoga Mandića i Nikole svetog Tavelića prvog sveca roda hrvatskoga a tuđinskom rukom mučenoga. Zbog beskrajne vjere i dobrote doživio strahotu golgote tog Kristovog pravog sljedbenika uresila kruna mučenika. Sad oltare njemu podignite njemu u čast crkve sagradite on je temelj vjere i poštenja i stoljetnog našega stremljenja. On je ponos i najveća dika u Hrvatskoj svakog katolika tko ne pamti našeg velikana mrtvog sina Radića Stjepana? Smrt njegovu kao vječnu sjenu povijest pamti kao opomenu Hrvatskoj je otvorena rana smrću sina Radića Stjepana. Vječna rana do današnjeg dana još suzama nije izbrisana povijest pamti, povijest ne oprašta to je rana koja ne zarasta. Taj ožiljak svi na srcu nose takvo nešto ne ponovilo se budi hrabar i ponosan sine na očeve svoje domovine. Njene međe krvlju očuvane burnom laži što su ispirane nek' su tebi na ponos i diku na čast, slavu i ljubav veliku. Kolike je rane preboljela dok je suze za sinovim' lila iza svakog krvavoga boja plakala je domovina tvoja. Tresla su se brda i doline drhtale su gore i planine milijun je preboljela rana od postanka do današnjeg dana. Al' ni danas, moja braćo mila Hrvatska se nije istrošila ponosno se svijetu predstavljate tradiciju našu nastavljate. Današnja je zvijezda najsjajnija nobelovka Majka Terezija njezin glas se svud po svijetu čuje dokle svima jasno poručuje. Da prestanu mračne ofanzive da svi ljudi u ljubavi žive da u mržnji razum ne izgube bližnje svoje k'o sebe da ljube. Trnovite njezine su staze kuda samo najbolji prolaze njeno ime na ponos je nama od Boga je ona izabrana. Rod hrvatski i Bogu je mio svoje gnijezdo u njemu je svio Krist je nama priznanje odao svoju majku kada je poslao. Od njegovog slavnog uskrsnuća nije bilo većega svanuća Međugorje narodu svjedoči gdje Božje uprte su oči. Braćo moja, presudite sami tko je sada narod izabrani vjera, ljubav i vaše poštenje neka budu svijetu na čuvanje. Nemojte se grijehu prepustiti i ovakvu šansu propustiti kad vam majka daje povjerenje i poruke za vječno spasenje. Budi sretan i ponosan sine na braniku svoje domovine krv je tvoja krv slavnih predaka mučenika, čestitih junaka. Imaš vjeru i sveto krštenje uzdanicu za vječno spasenje moli, praštaj, ime ne okaljaj tradiciju junačku nastavljaj. Ne daj da vam povijest unakaze i junačke grobove da gaze nek' miruju kosti pravednika ispod sjene teških spomenika. Zbogom ostaj ti hrvatski sine čuvaj sunce svoje domovine ja ti želim sreću i slobodu tebi sine i hrvatskom rodu.
UPUTA SINU
Gusle moja od javora suva u vama se prošlost svita čuva želim i ja riči pa što bude splest u strune koje tužno gude. Dati uput svom jedincu sinu što zaprosi onu žutu Linu kćer Anđinu iz Donjega sela mom je sinu za oči zapela. U kosi joj dvi, tri boje dlaka k'o da triput oboji se svaka novim modam' stalno kosu prska drži dijetu, tanka je k'o trska. A obrve čupa k'o koprive trepavice duge k'o metlice niz tilo joj dva pedlja suknjice. Da bi lipše izgledale grudi dva krompira stavi, ajme ljudi stara majka na postelji kuka a pred šminglom ona lice žbuka. Ona striže kose na debelo padaju joj na obraz i čelo sve pomade i kreme po modi da sakrije to što majka rodi. Slušaj sine, oš virovat' ocu što ti gusli na tronošcu stocu da ti može po mome ukusu misit' ženskim praunucim' kosu. I ja shvatam mode i promine al' u svemu imaj mire, sine kad snig bili zapadne do kvake aj razlikuj voćku od divljake. Ne znaš da se otrov, dušo lipa u najlipši kristal čaše sipa.
|
|
Vrh |
|
|
Nostro Uomo
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 22 vel 2016, 22:57 |
|
Pridružen/a: 20 vel 2016, 19:33 Postovi: 115
|
A čije je gudalo? (ono što se vuče preko niti na guslama da bi iste proizvele zvuk) Ne pitam bez veze jer gudalo se koristi i prigodom sviranja na primjerice violini, violončelu i sl., ... Gudački instrumenti ... Za pretpostaviti je da su gusle ili nešto slično preteča svih drugih gudačkih instrumenata. Zato smatram da je puno važnije dokučiti tko je izmislio gudalo. Bez gudala su i gusle nijeme. Kako je ispravno reći kad guslar svira gusle: "Guslar gusli." ili "Guslar gudi"?
|
|
Vrh |
|
|
kolubara
|
Naslov: Re: Čije su gusle? Postano: 23 vel 2016, 15:07 |
|
Pridružen/a: 24 lip 2015, 15:01 Postovi: 1643
|
hrvatska cirilica, hrvatske gusle... samo dokazi da jure pre pokatolicavanja bio mile...
|
|
Vrh |
|
|
Online |
Trenutno korisnika/ca: / i 119 gostiju. |
|
Ne možeš započinjati nove teme. Ne možeš odgovarati na postove. Ne možeš uređivati svoje postove. Ne možeš izbrisati svoje postove. Ne možeš postati privitke.
|
|
|