HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: pet ruj 25, 2020 10:38 pm.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 262 post(ov)a ] 
Stranica Prethodna  1 ... 7, 8, 9, 10, 11

U čiju kulturnu baštinu izvorno spadaju guslanje i ojkanje?
hrvatsku 61%  61%  [ 62 ]
srpsku 20%  20%  [ 20 ]
obje 20%  20%  [ 20 ]
Ukupno glasova : 102
Autor/ica Poruka
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: pet svi 08, 2020 7:04 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2536
MILOMIR MILJANIĆ - POKOLJ U PRIDVORICI

Ima jedna davna priča
te mi muči dušu ovu
a sjeni me mučenika
mnogo ljeta, evo, zovu.
Oj, pjesniče, nevoljniče
piši pjesmu, gusle kiti
tako ćeš se našem prahu
zadovijek odužiti.
A ja onda obuvače
propritegoh preko noga
pa otidoh po svijetu
ne bi l' živa naš'o koga.
O pokolju boračkome
da mi nešto kaže više
i da vidim, o zlu tome
šta u ljudskoj duši piše.
Nađoh starca samohranog
punog bola, punog sjete
s' ožiljcima neprebolnim
sa vrh glave do dna pete.
Na štap glavu naslonio
pa niz obraz suze lije
a kod starog čeljadeta
to je viđet' najbolnije.
Pa kroz suze progovara
pričaću ti, moj sokole
no me rane neprebolne
srpskog roda mnogo bole.
Zaratio Hitler bješe
robi, pali zemlje naše
a uza nj se pridvoriše
domobrani i ustaše.
Krv se srpska herceg-zemljom
nikad tako lila nije
ni za punih pet stoljeća
dok vladahu Osmanlije.
Zima došla, snijeg pao
ima skoro do ramena
reklo bi se da u Borču
žive duše više nema.
Ni kuće se ne viđahu
nit' ispred njih čeljadeta
nit' se moglo kud kročiti
od mećave i nameta.
Pa na Badnje veče sveto
strah me neki obuzima
srce mi se od zla nekog
stalo ledit' u grudima.
Nijemo sam posmatrao
kako kuću slamom kite
kako kroz nju siplju zrna
žitarice plemenite.
Đed Nikola vatru loži
ona gori i pucketa
pa korakom staračkijem
za badnjakom badnjak sreta.
Kraj ikone bješe stavljen
žitni vaganj i jagnjište
majka ribu za večeru
okretaše na ognjište.
S' bratom sam je u Neretvi
ulovio bio dosti
ribom se od postanka
u narodu srpskom posti.
Nasred stola bardak staja
rumenoga nasut' vina
otac ga je doćerao
za Badnjaka, sa Divina.
Kad se Bogu pomolismo
đed nazdravi svim odreda
popi vina, pa ga prvom
s' desne strane svoje preda.
Još se sjećam te zdravice
i kandila i svijeće
koju niko nikad više
upaliti tamo neće.
Kad večeru večerasmo
na pos'o se majka dala
a onda je na vratima
ljudska ruka zakucala.
To komšije i rođaci
bjehu došli da sijele
i da puste zadnje želje
svi zajedno podijele.
Prsten-igru zaturiše
onda gusle uze neko
pa zapjeva kad je Miloš
turskog cara posijek'o.
Bješe vino bratska srca
ugrijalo svojom moći
i u pjesmi uživasmo
taman neđe do ponoći.
Šta je nakon toga bilo
ne sjećam se ništa više
osim kad no veselicu
da se kuva nastaviše.
Jer me mladog san osvoji
Bože mili, tog udesa
pred oči mi razmaklo se
sve bijaše do nebesa.
Vidio sam i Neretvu
krvava se Borču valja
a oko nje čujem udar
gvozdenoga tupog malja.
Pokuš'o sam razabrati
ko ga diže i na koga
ma u jadu to nijesam
baš nikako viđet' moga.
Đevojka se pojavila
ne znam ni sad ko je bila
feredža joj lice bješe
od očiju mojih skrila.
Ja dijete, k'o dijete
ma razumih što mi reče
ovo vam je, nesrećniće
zadnje vaše Badnje veče.
Ovo što ti rekoh sada
života se vaših tiče
zar ne vidiš, uz crkvu vam
i minaret, evo, niče.
Izniknuće u visine
đe planine oblak kriju
a pod njime slaviće se
dan napada na Rusiju.
Stradaće ti oba brata
đed i baba, otac, majka
njihova će krv ugasit'
ovaj oganj od badnjaka.
Probudih se, pa se pitam
šta li sam to noćas snio
pa se nadam da to me je
san krvavi prevario.
Kamo sreće da je tako
no da vidiš grdnih jada
uskoro će herceg-zemlja
od ustaša da postrada.
Šipovica strada prva
etnički je čista sade
tridest tijela posjekli su
krvoloci na komade.
Na red dođe Pridvorica
neđe ispred same zore
navališe polaznici
na vrata i prozore.
Po kućama upadaju
kao vuci u torove
oko ljudskih šaka vežu
čelik-žicu u čvorove.
Pritežu je objeručke
krvožednu dušu gale
da bi prije pridvoričke
žuljne ruke malaksale.
Dok su ocu mom vezali
smrznut konop oko vrata
stric je nožem iznenada
usmrtio dva dželata.
Svezane ih obojicu
izvedoše preko praga
rad' osvete nasred kuće
ubiše mi brata Draga.
Starijega u hodniku
svojom rukom satnik ubi
vidio sam toga časa
majku kako svijest gubi.
Ja se od zla skamenio
pa me krvnik prođe tako
na polju je u mukama
kao dijete neko plak'o.
I molio, i preklinj'o
nemojte nam đecu klati
svo bogatstvo koje imam
za život ću njihov dati.
A drugi ga glas šutkaše
prepozn'o sam đeda svoga
kolji, rđo nevaljala
očinskog ti oca tvoga.
Polagano, pobratime
ispred kuće neko reče
tek odskora počeo je
da ustaški vakat teče.
A ti, što mi nudiš blago
da mi daješ visir cio
života ti nijednoga
jutros ne bih oprostio.
Šta je srebro, šta je zlato
kad Srbina treba klati
šta je džihad, Nikola je
još odavno mor'o znati.
Kao Božur Adžić što je
sinovskog će jesti mesa
a njihov će vapaj tada
nedvojbeno čut' nebesa.
Đe pejgamber moj caruje
i olovom dobro radi
čuj, Nikola Gojkoviću
pobratim te iznenadi.
I ovoga, k'o i onog
protekloga svjetskog rata
samo što si u nebratu
revnovao na zor brata.
Zato će se kuća tvoja
ovčarnikom mojim zvati
ja ću u njoj, ako Bog da
svoje ovce zatvarati.
Ja sam dole, u potoku
Bojanine probo sise
i provuk'o pletenice
da kroza njih tako vise.
Onda sam je razapeo
kao što je Pilat Hrista
da se tako obnažena
na božićnom jutru blista.
No ga u tom presiječe
i komanda obamete
pripremite sada malje
ostavite bajonete.
Vrijeme je da oružje
oprobamo sad i ovo
Ante ga je u Zagrebu
za genocid srpski kov'o.
Od tupijeh udaraca
još sam čuo goru jeku
tri đevojke utekle su
i skočile u rijeku.
Otac i stric posrnuše
krv im vrela lice smoči
a Nikoli, mome đedu
izvadiše nožem oči.
Onda su ih nanizali
kao đerdan na taj dio
da bi Borač tijem darom
poglavnika svog dariv'o.
Moju strinu rasporiše
da porođaj lakši ima
a dijete isjekoše
i baciše paščadima.
I od toga prizora se
svijest moja i sad muti
čini mi se, od života
dušu će mi otkinuti.
Adžiću su Mirku bili
bodljikavim krajem žice
zavezali čvor krvavi
od mošanja za vilice.
I tako mu, svezanome
izvadiše oba oka
a onda je na red došlo
preko tridest i pet skoka.
U štalu ih zatvoriše
Bože dragi, grdna loma
i propasti čuvenoga
i poštena ovog doma.
Kuću su mi preoteli
šta od toga ima gore
imanje mi moj dušmanin
od četrdest druge ore.
Evo ova suza moja
od svake je suze jača
odavno se prelijeva
pro srpskoga zida plača.
Pridvorica nije jedna
da je Bog d'o taman tako
naš bi narod ovu ranu
prebolio i nekako.
No primjera ima takvih
na stotine i još više
koje pamti srpski narod
i u svojoj duši piše.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: pon svi 11, 2020 5:31 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2536
MILOMIR MILJANIĆ - POGIBIJA KRALJA ALEKSANDRA

Divan čini vitez i plemiću
Aleksandre Karađorđeviću
u bijelom stolnu Beogradu
cijelu je okupio vladu
devet bana od devet zemalja
okružili slovenskoga kralja.
A kralj sjedi na zlatnoj stolici
k'o orao na tvrdoj litici
pa odatle poče da besjedi
svoj gospodin što do njega sjedi.
Sazv'o sam vas, sokolovi moji
da vidimo kako stanje stoji
mi smo, braćo i gospodo mila
trn u oku velikijeh sila.
Jer se naši protivnici stari
miješaju u balkanske stvari
ne biše joj provalili vrata
našoj zemlji kao prvog rata.
Rim je s' njima, pa i Budimpešta
Albanija ne čini se vješta
svud od rata opasnost nam prijeti
vrag bi mog'o svijet odnijeti
zato radim i dnevi i noći
neće više lud sporazum doći.
Pa sam zato u svijet hodio
i narode za savez molio
to primiše Grci i Rumuni
a Evropa poče da se buni
i zbog braće Čeha i Poljaka
uzbuni se Berlin i Njemačka.
No u mene ni to ne bi dosta
jer Bugarska za leđima osta
i Turska, gorda i besramna
koja drži vrata od Balkana.
Pa se krenuh niz morsku pučinu
dušmaninu, pod Bosfor, Turčinu
kod Mustafe Gazi Kemal paše
da bi stvari uredili naše.
On me srete kod grčkog brijega
kao svoga brata starijega
jer to nije pomamljeno ture
nego čovjek visoke kulture.
Onda krenuh iz Ankare grada
ispred vrata stolna Carigrada
i tu zornu s' Egejskoga mora
nekadašnjeg našeg zlotvora
bugarskoga Lorisa Prvoga
iz Sofije, grada bijeloga.
Tu sporazum učinjesmo tvrdi
što centralnu Evropu rasrdi
sad se kupe u drevnome Rimu
da cijelu vijećaju zimu
kako će nam zapeti udicu
u njihovu staru prestonicu.
Kralj naredi maršalatu dvora
braćo moja, putovat' se mora
mome putu odlaganja nema
odmah pratnja neka mi se sprema
da idemo put Pariza grada
jer se bojim velikijeh jada.
Pa ušeta u svoje odaje
nema ništa da mu nedostaje
odijelo kraljevsko udesi
britku sablju o pojas objesi.
Sja zvijezda na kraljevskoj bluzi
nek' se dive gospoda Francuzi
svi narodi na Zapadu stari
kakvi li su slovenski vladari.
O grlu mu obješena lenta
to priznanje te časti od svijeta
za njegova junaštva velika
pa prst do nje od ljutog čelika.
Što je steći na megdanu muka
na prsima voždovog unuka
albanska se spomenica vije
ni car Dušan nosio je nije.
Dojadi mu gadarija ljuta
koliko je krvario puta
toj se sablji cio svijet divi
na glavi mu ptica soko sivi.
U kljunu mu obješena kruna
na njoj dragi kamen sa Soluna
kralj iz svoje prestonice kreće
gledati je nikad više neće.
Na dvorove ustavio oči
pa u kola s' kraljicom ukroči
i stigoše na glavnu stanicu
đe voz čeka kralja i kraljicu.
Al' ne idu kuda im je preče
već onud kuda kralj im reče
jer on želi da još jednom svrne
preko svoje rodne Gore Crne.
Pa okrenu preko Dukađina
pro Rugova, krvavih planina
a kakva je ta planina ljuta
vazda puna srna i košuta.
Vuci viju, međedi se krive
tuda vile i zmajevi žive
kliče vila s' planine Čakora
nemoj, kralju, ići preko mora
tuđa zemlja kalauza nema
tamo ti se pogibija sprema.
Al' to njega prepanuti neće
kroz planinu prođe i preleće
pa prolazi sela i palanke
gleda tužne bez sinova majke.
Gleda malu đecu bez otaca
gleda bose starce kod ovaca
pa ih zove k sebi i dariva
nema takvog gospodara živa.
Bješe proš'o dana polovinu
dok je stig'o u zetsku dolinu
Podgorica čeka ga na ravni
đe se rodi car Nemanja slavni.
Kralj odatle na Cetinje dođe
grad mu cio u sretanje pođe
pred njima je Dožiću vladika
taj je starac kraj Morače nika.
Za njega je Jerusalim čuo
s' njim bijaše ban Sočica Vujo
sin vojvode Sočice Lazara
što je čuda od junaštva stvara.
Kad kralj viđe bana i vladiku
i cetinjsku gospodu veliku
pozdravi ih junačkom desnicom
sa gospođom svijetlom kraljicom
onda viđe grob kneginje Zorke
svoje majke, dične Crnogorke.
Što mu poji rajskim pićem dušu
pa ustavi pogled ka Njegušu
to je naše mjesto najsvetije
tu se Njegoš rodio, genije.
Zatim pođe na kotorsku rivu
i tu viđe istoriju živu
istoriju pokapanu krvi
đe pogibe knjaz Danilo Prvi.
I tada je sva Evropa znala
da kralj ide brodom pro Jadrana
u Francusku, savezničku zemlju
pa s' kraljicom dijeljaše želju.
Đe kralj ide morem širokijem
a kraljica putem prijekijem
sastaće se kraj Liona blizu
da zajedno pristupe Parizu.
Na brodu se trobojnica vije
gospodara od Jugoslavije
pa pođoše do morske obale
đe su mase francuske čekale.
Kralju pjeva srce od milina
dok Luj Bartu, junačka starina
sreta kralja na tome brodu
on zastupi pomorsku gospodu.
Taj veliki diplomata stari
poče kralju izlagati stvari
ja sam doš'o u ime Francuske
pred vladara od zemlje kaurske.
Da dočekam Veličanstvo Vaše
prijatelja domovine naše
i čast mi je, kao ikom živu
poklonit' se balkanskome divu.
A kralj njemu odgovara na to
francusko je junaštvo priznato
i hvala vam na vašoj smjernosti
i Francuskoj na njenoj vjernosti
što odavno u zaštitu stoje
kao bedem domovine moje.
Oko njih je vojska u parade
al' se zmija isprijeka krade
poganskoga srca u grudima
ne naliči drugijem ljudima
to bijaše Georgiev Vlada
iz Sofije, bijeloga grada.
Pa se ljuta poskitala zvjerka
a silnoga Aleksandra čeka
nasred puta što ide Parizu
pa kada se primakao blizu.
Tad pohita otrovnica ljuta
do desnoga krila od auta
a iz ruke manita zvijera
stade piska ljuta mauzera
ubi kralja ujedinitelja
vojskovođu i predvoditelja.
Pa se ljuta okrenula guja
na ministra francuskoga Luja
sa tri metka i njega pogodi
kad će takvi Francuz da se rodi?
Ali tu se dobar junak desi
po imenu hrabri Violeta
što je prvi iz mase svijeta
doletio do kraljeva skuta
s' oštrom sabljom od čelika ljuta
te krvnika njome presiječe
i ta ljuta zvjerka ne uteče.
Na samrti kralj ovo poruči
i njegove ostaše riječi
čuvajte mi vi Jugoslaviju
zato slava velikom geniju.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: sri svi 13, 2020 12:11 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2536
VLASTIMIR BARAĆ - SVETA ŽRTVA S' VUKOVARA

Kad se širom zemlje naše
lažno ruho promijeni
i ponovo proklijaše
stare mržnje korijeni.
Puca vojska i država
ustaška se avet budi
opet strepi srpska glava
od nebraće i neljudi.
Pade maska lažnog bratstva
koja traja po vijeka
preko Drine i Dunava
opet Srbin kamu čeka.
Slovenci se odvojiše
granicama svoje mape
iz slovenske zajednice
u germanske hoće šape.
Pa Srbima bješe jasno
da se puška uzet' mora
zbog prijetnji iz Zagreba
poglavnika Banskog dvora.
U tom grdnom pozorištu
đe junačka krv se lije
pregaziše Dunav, vodu
dobrovoljci iz Srbije.
Od tog rata jednog dana
neko mora da se stidi
jer mladosti izgubiše
i postaše invalidi.
Porodica Smolović je
iz krvavog rata toga
pod poklopcem od kovčega
dočekala sina svoga.
Iz polja je Kolašinskog
porodica dična ova
u Crmsko se doselila
u gnijezdo sokolova.
Sudbina je u tom selu
odredila mjesto njima
đe se spušta gordi Pešter
na obalu desnu Lima.
Na Crmsko su napadali
osvajači sa svih strana
ali nikad ne slomiše
slobodarski duh Crmčana.
U srcu je vazda bila
i kroz njine vene tekla
slobodarska tradicija
junačkoga porijekla.
Pa u Prvom svjetskom ratu
to junačko selo malo
na oltar je otadžbine
Solunaca dosta dalo.
U nevolji sa Peštera
ka tom selu Srbi bježe
jer tu dok se borba vodi
glas gusala odliježe.
Srpski zbore, srpski pišu
srpski žive i umiru
badnjak beru, slavu slave
i u ratu i u miru.
A prsten je vjerenički
Smolovića bio slava
ponijela pred oltarom
Lalovića Vukosava.
Ovoj bračnoj zajednici
dragi Gospod i sudbina
podariše na odžaku
dvije šćeri i tri sina.
Pa pedeset sedmog ljeta
pred početak hladne zime
muško im se čedo rodi
Dragiša mu daše ime.
U starinskoj kolijevci
viđaše se od početka
da će biti ponos kuće
i dijete od napretka.
Roditelji njega paze
od zlih oči i uroka
brat i sestra njeguju ga
k'o zenicu svoga oka.
Pa Dragiša poče rano
da napasa bijela stada
po pešterskim prostorima
proplanaka i livada.
Sluša priče od starijih
o prošlosti svoga sela
koliko je teških dana
ta sredina podnijela.
Od dušmana izdaleka
i krvnika domaćega
vrlo rano ta nesreća
počela je boljet' njega.
Još Dragiša radoznalo
sa prozora zimi gleda
hladnu zimsku vijavicu
sa Gnjijele i sa Đeda.
Istinite surovosti
Jadovnika i Golije
đe se čuje kliktaj orla
i vuk gorski gorom vije.
A kada je vedro, ljeti
i kad sviće rujna zora
nebom bistri pogled luta
vrhovima Durmitora.
Jer je sluš'o od guslara
da vrhovi snježni ovi
kriju tajnu đe su nekad
bili dvori Momčilovi.
Gleda snježnu Sinjavinu
i vrhove Bjelasice
dok pešterskim pašnjacima
odliježu medenice.
Divio se Prokletiji
i troglavim Komovima
đe i danas, kažu ljudi
nagorkinja vila ima.
Tu i divni Kopaonik
pokazuje svoje lice
mokra gora pod kojom se
množe mnoge borovice.
A Dragiša stopu poji
đe se zove kamen slavni
i od orla planinskoga
svoju malu jagnjad brani.
Dragiša je od malena
divio se svemu tome
pa do smrti ovu sliku
u srcu će nosit' svome.
O klisuri Đalovića
sluša priče istinite
da je bila utočište
za hajduke i komite.
Ta klisura nikad nije
u krvničke ruke pala
no zbjegove srpske uvijek
u njedrima spasavala.
Crmčani su tukli Sumu
i tijesna njena vrata
sa prsima zaštitili
tokom svakog prošlog rata.
Nikad njima nije bila
od slobode skuplja glava
jer su znali, život prođe
a junačka traje slava.
Kad fašizam zaprijeti
tokom Drugog svjetskog rata
svoj Evropi i svijetu
i na naša kucnu vrata.
Đurišić je Pavle tada
pregazio vodu Lima
da zaštiti srpski narod
na Pešteru s' četnicima.
Rade Korda iz Tutića
Jagoš Korać s' druge strane
pristupiše Đurišiću
pravoslavlje da odbrane.
Pa od tada, u tom kraju
na igranke i sabore
najradije zapjevaju
Đurišiću, mlad majore.
A sa njima, iz Crmskoga
Đurovića evo Gruja
to je bio zor-delija
za krvnike ljuta guja.
Jagoš Korać postavljen je
pred pešterskim četnicima
da bezbjednost uspostavlja
na obalu desnu Lima.
U klisuri Đalovića
još pećina tajnu krije
i sramotne okolnosti
Jagoševe pogibije.
Pa Dragiša sluša mladi
da ovoga gorskog vuka
posle rata, na prevaru
ubi mučki srpska ruka.
U momka je izrastao
bistar, zgodan, sve mu basta
a momačku glavu krasi
plava kosa talasasta.
Otac Ćele, majka Vuka
ponosni su na svog sina
a po dobru poznaje ga
i cijela okolina.
Kad vojnički poziv dobi
i izraste u regruta
spremljena je ispratnjica
za njegova srećna puta.
Kada stiže u grad Travnik
u redove pješadije
u regruta kontingentu
imalo mu ravnog nije.
Pa se vrati s' odsluženja
zavičaju milom svome
veseli se i ponosi
Smolovića ljudski dome.
A Miroslav, brižni otac
u gradu je Kragujevcu
napravio divne kuće
da usreći svoju đecu.
Da imaju život lakši
u buduće dane njine
Dragiša se zaposlio
u zavode Zastavine.
No i pored svih uslova
i raskošnog gradskog sjaja
njemu svijest ne napušta
panorama rodnog kraja.
Voli bratski svoje sestre
i sa braćom bratski slaže
roditelje obilazi
i u svemu ispomaže.
Jedva čeka u zavičaj
da otide preko ljeta
od Crmskoga do Katuna
sa merakom da prošeta.
Sjećao se iz mladosti
i djetinjstva srećnih dana
kad je svuda orila se
divna pjesma od čobana.
Odatle je odlazio
prostorima Crne Gore
i sa društvom osvitao
na igranke i sabore.
Odluči se jednog dana
i put Crne Gore krenu
Jovanović, curu, Danu
za vjenčanu uze ženu.
Najveća je kruna bila
zajedničke sreće njine
kad dobiše ćerku Ljilju
voljom Boga i sudbine.
Tad se začu mučki pucanj
ustaškoga aberdara
od Kumrovca i Karlovca
sve do grada Vukovara.
A spremno ih plotun srete
kod Borova srpskog Sela
đe je banda Tuđmanova
u plamenu sagorjela.
Pa Dragiša jedno veče
porodici svojoj reče
dobrovoljno ja ću ići
đe se bore Obilići.
Sa svima se pozdravio
i obuče u vojnika
sa društvom je osvanuo
kod varoši Tovarnika.
Odliježu plodna polja
od granata i rafala
a ustaška vojska bješe
u Nuštar se ukopala.
Pa se mora jurišati
sa prsima punim vjere
bajonetom i bombama
prsimice na bunkere.
Dragiša je sa družinom
čim stigoše s' dugog puta
prvog dana osjetio
miris krvi i baruta.
No u našoj komandi su
oficiri još ostali
Muslimani i Hrvati
što su zemlju izdavali.
Jednog dana kad su bile
jedinice u koloni
tukli su nas iz vazduha
greškom naši avioni.
Tu su mnogi naši borci
od oružja svoga pali
dok su lice od izdaje
uviđeli i spoznali.
Iz rata se povukoše
mnogi borci i Dragiša
dok ne bude desila se
pogibija mnogo viša.
A iz grada Kragujevca
jedne noći, u koloni
krenuše ih iz postelje
ka Hrvatskoj kamioni.
Dok se s' Danom pozdravio
suznijem je okom gled'o
kako spava s' anđelima
ćerka Ljilja, malo čedo.
Pa poljubac roditeljski
na njezino lice stavi
nije tada pomišljao
da se vječno s' njom pozdravi.
Da se neće živ vratiti
iz prljavog ovog rata
i da nikad neće čuti
da ga ona zovne tata.
Krenuo je vedra čela
s' ustašama da se bori
u zoru su osvanuli
đe Vukovar ognjem gori.
Ljuta borba za Vukovar
trajala je dvadest dana
i svaka je stopa grada
prsimice osvajana.
Tokom ovih ljutih borbi
dok Vukovar tvrdi pade
svo je društvo riješilo
da ne brije muške brade.
Dragiša je san usnio
da mu zmije otrovnice
ujedoše muško srce
nagrdiše divno lice.
Ujutru se obrijao
i svome je društvu reka
crni san sam ja usnio
pogibija mene čeka.
Pa im reče, braćo moja
dok sa lica suzu briše
svoju malu ćerku Ljilju
neću viđet' nikad više.
A uveče, kada zaspa
i zaklopi oka oba
čuše nešto u podrumu
kad je bilo gluvo doba.
To, pod velom tamne noći
uljegoše dva Hrvata
ručne bombe ubaciše
kroz prozore i kroz vrata.
Ču se strašna eksplozija
puče crna pogibija
Dragiši se život gasi
od ustaških krvopija.
On izgubi mladu glavu
i Gospodu dušu dade
a društvo mu dželate je
izdrobilo na komade.
Pa ostaci Dragišini
Beogradu gradu kreću
a patrola ženi Dani
javi jade i nesreću.
Kukanj mlade udovice
prolomi se i odjeknu
u naručju ćerka Ljilja
od majčine piske streknu.
Oba brata dotrčaše
pa kad čuše crne jade
počupaše muške kose
od žalosti čudo rade.
Zakukaše crne sestre
dok im suze kvase lice
odliježe bolni jauk
obalama Lepenice.
A kod Crmskog, na Katunu
kada aber crni dobi
ocu Ćelu učini se
strijela mu srce probi.
Od bola se skamenio
ne može se maći s' mjesta
majka Vuka klonu s' nogu
staračke joj snage nesta.
Ucviljeni roditelji
nad nesrećom svoga sina
skamenjeni pogledima
pitaju se je l' istina.
Onda suze k'o rijeka
niz staračka teku lica
za Dragišom, što je bio
roditeljska uzdanica.
Za zli put se pripremaju
i oblače u crninu
da putuju Kragujevcu
na sahranu svome sinu.
Pod okriljem tamne noći
dok studena kiša lije
roditelji osvanuše
u njedrima Šumadije.
Pa zakuka majka Vuka
ispred kuće Dragišine
đe si jutros, da dočekaš
roditelje, mili sine?
Vazda si nas dočekiv'o
raširenih, srećo, ruku
đe si, snago roditeljska
zadovijek mene kuku.
Ostatak mi, Bože, čuvaj
dobro sam te darivala
najboljega svoga sina
na nebo sam tebi dala.
Onda ovoj tužnoj majci
kroz kukanje glas se ote
kuku mene, zla sudbino
Vukovare, ne bilo te.
A u kući, kad su čuli
kako kuka majka Vuka
sinovi su istrčali
šćeri, snaha i unuka.
Gorski jecaj porodični
ovo tmurno jutro para
dok ostatke iščekuju
svete žrtve s' Vukovara.
Kad je podne prevalilo
i petnaest bješe sati
stiže kovčeg na vozilu
počasna ga straža prati.
Skidoše ga sa vozila
da u kući malo stane
a stari mu otac priđe
i čestita ljute rane.
Tebe, sine, ubi ruka
krvoloka i krvnika
a u tome pomaga im
naopaka politika.
Tijesne su moje grudi
da mi boli podijele
ali šta ću, kad grom bije
u najviše, sine, jele.
Pa drugovi sa ratišta
i njegova braća draga
Dragišu su unijeli
u kovčegu preko praga.
Pa u sobi, đe uz pjesmu
osvitaše nekad gosti
sad se kuća prolamaše
od kuknjave i žalosti.
Uz opelo sveštenika
širio se toga dana
tužni miris i opojni
voštanica i tamjana.
Ali kratki dan jesenji
navijaše tamnoj noći
to znak bješe da povorka
već ka groblju mora poći.
Kad krenuše otac jeknu
a zakuka majka stara
prolomi se lelek braće
vriska žene i sestara.
A sa crkve u Boznanu
tužno vijekom zvona biju
da poslednji put oglase
Dragišinu pogibiju.
A kraj rake iskopane
starješina njegov reče
da dunavskim talasima
krvi srpske mnogo teče.
Dragiša je život dao
đe se brani otadžbina
a njegovi roditelji
imali su dičnog sina.
Žena Dana uzor muža
braća, sestre hrabrog brata
Ljilja će se ponositi
grobom đe joj leži tata.
Neka mu je vječna slava
i nek' mu je zemlja laka
da se straža s' njim oprosti
sa plotunom iz pušaka.
Dan bijeli predajaše
svoju svjetlost tamnoj noći
a Dragiša osta okle
nikad više neće doći.
Suze koje za njim liše
najmilijih i najdražih
nek' mu budu vječna rosa
da mu vječnu dušu blaži.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: pet svi 15, 2020 9:54 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned svi 03, 2009 11:29 am
Postovi: 36466
Je li tko probao napraviti električne gusle ?

_________________
2019 Podgorica: 2500 rođenih
2019 Sarajevo: 2400 rođenih
Udio ZHŽ+Čitluka u rodjenima Federacije:
2005: 3.9% ..... 2010: 4.1% .... 2015: 4.6% ... 2018: 4.8% .... 2019: 4.9% .... 2020: 5.2%


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: uto lip 02, 2020 4:05 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2536
IVAN KNEŽEVIĆ - GREŠNA DUŠA SMIRAJ TRAŽI

OSMAN-PAŠA BOŠNJAK

Papovići, časno pleme
imalo je bir-junake
što nosiše kroz vrijeme
britke sablje i barjake.
Izlazili na megdane
đe se ljudska vrijednost mjeri
ostajali na poljane
srpskom rodu, srpskoj vjeri.
Nema stope ni poljane
napaćene otadžbine
đe nijesu posijane
kroz vremena kosti njine.
No sudbinu đavo krene
pa posrnu i najbolji
i pogaze korijene
prepušteni tuđoj volji.
Vijekovi su pokazali
iz prošlosti burne naše
da su Srbi k'o vazali
postajali turske paše.
Mnoga su se srpska đeca
mimo volje ********
i postali janjičari
jer ne moli Boga sila.
Papovića dična loza
hercegovo dično pleme
ovu gorku čašu žuči
ispilo je kroz vrijeme.
Iznad malog grada Gacka
đe Golija Dugu gleda
Kazance je, selo malo
u podnožju visa Đeda.
Pa u Gacko, u zemanu
jednog dana glas doprije
da se čador novog paše
na Gatačko polje vije.
U najljepšoj muškoj snazi
jaše paša na alatu
sija rubin sa turbana
vas u svili i u zlatu.
Da je sultan na Bosforu
mladom paši mane nije
jer od njega carevina
nema glave viđenije.
Gleda paša u daljinu
obrnuo leđa straži
prepoznao đedovinu
pa odgovor neki traži.
Blijedi mu pred očima
postignuta moć i slava
u košmarnoj svojoj glavi
paša život premotava.
Krupna suza zaborava
iz pašinog kanu oka
preko srme i silava
i pašinih zlatnih toka.
Pa alata razigrao
i umače budnoj straži
u đetinjstvo da se vrati
samog sebe da potraži.
Zrake Sunca zaklanjaju
treperave grane breza
sjaha paša ispred kuće
Papovića Pavla kneza.
Pa Kazance selo gleda
pustim kršem opasato
a što vidi pred očima
sve mu blisko i poznato.
Sa alata pomamnoga
u zamahu jednom skoči
a rukavom svilenijem
oprao je suzne oči.
U kneževu kulu banu
iznenada, bez najave
a u njega pogledaše
uplašene brojne glave.
Ne zaziva mladi paša
niti Boga ni Alaha
pa stolicu primače mu
Papovića Pavla snaha.
A knez stari polagano
ispravi se na tom jadu
pod breme je od godina
potrošio svoju snagu.
I tragove mnoge nosi
iz bojeva i megdana
i viteške uspomene
i ožiljke ljutih rana.
Pokloni se mladom paši
po adetu prorokovu
onda vrati stare kosti
u stolicu javorovu.
Drži paša brojanicu
po kojoj su ćilibari
pa ovako progovori
poštovani kneže stari.
Ja ne vidim na zidove
kamenite sobe ove
da ti vise o duvaru
drevne gusle javorove.
A priča se carevinom
đe padišin bič dotura
da su gusle javorove
amajlija u kaura.
A kneževe stare oči
utonule ispod čela
zasijaše od sjećanja
ovlaži ih suza vrela.
Reče paši bolnim glasom
presvijetli slušaj paša
k'o domovi srpski svaki
ima gusle kuća naša.
Nego čame na tavanu
jer godina dvadest ima
otkada ih ne diramo
i ruka ih ne uzima.
Od nesrećnog toga dana
proteklo je dvadest ljeta
i bez traga i bez glasa
ostao sam bez đeteta.
K'o dijete golobrado
ustao je on nad njima
pa otkad se obestrvi
već ih niko ne uzima.
Brojne suze roditeljske
prekidoše glas drhtavi
i Osmanu, silnom paši
u oku se suza javi.
Jer mu maštu i sjećanje
iz đetinjstva slike kite
pa mekanim reče glasom
haj mi gusle donesite.
Tad kneževa snaha skoči
ime joj je bilo Jana
pa pohita uza stube
skide gusle sa tavana.
Davorije javorove
utonule u prašinu
onda paša maramicom
skide sa njih paučinu.
Pa premaza smolom strune
sve to paši bješe znano
gudalo je pro gusala
prevukao polagano.
Onda glasom pitomijem
počeo je pjesmu svoju
o Novaku s' Romanije
i o deli Radivoju.
Pa kneževa snaha pisnu
i uteče preko vrata
jer joj ova pjesma bješe
već čuvena i poznata.
Paši bješe neprijatno
sa guslanjem naglo presta
i upita starog kneza
što zakuka ta nevjesta?
Kneževa se vrati snaha
pa mladome paši reče
grudi mi se cijepaju
čujem gusle kako ječe.
Moj nesrećni đever Jakov
guslao je isto tako
i pjevao istu pjesmu
pa mi, pašo, nije lako.
Kad sam u dom ovaj došla
našla sam ga u pelene
a on kao majku svoju
volio je, pašo, mene.
Otkada se obestrvi
već godina dvadest ima
pod Đedom je jedno jutro
izjavio s' jaradima.
I bez traga, i bez glasa
ostadosmo bez đeteta
pa živimo sa tom ranom
evo punih dvadest ljeta.
Majci mu je od žalosti
teška tuga srce stisla
pa je brzo preminula
i za svojim sinom svisla.
Osmanu se pred očima
zaborava vid otvara
srce bije u grudima
k'o bez duše progovara.
Pravoslavna dobra ženo
bi l' poznati mogla njega
je l' imao po tijelu
kakvog traga il' biljega?
Pa bih, pašo, kako ne bih
k'o da gledam sa očima
pod lijevom on je sisom
jedan tamni madež ima.
Kao da se Osman-paši
na plećima brdo sruči
ispod svojih zlatnih toka
anteriju on raspuči.
Svi bijahu skamenjeni
kad viđeše da on ima
ispod sise, prema srcu
tamni madež na grudima.
Taj trenutak nevjerice
čudne misli i pogledi
trajali su kao vječnost
pred kojom se srce ledi.
Paša gorke suze lije
pred starijem knezom kleče
u krilo mu stavi glavu
i plačnijem glasom reče.
Opraštaj mi, Pavle, oče
ne gledaj me k'o Turčina
no na grudi roditeljske
primi svoga grešnog sina.
Nek' oproste mrtvi preci
i vi živi, svi po redu
što se krsta ja odrekoh
i što priđoh Muhamedu.
Onda diže ruke k nebu
sa sjenima razgovara
prevjereni sin te moli
oprosti mi, majko stara.
Za kajanje mjesta nema
a prevjeren nosim breme
krv u meni vaša teče
Papovići, rodno pleme.
Pa imena nabrojao
braće Mata, Boža, Joka
kad majčino ime reče
suze pune oba oka.
Još se stara, ime ređa
familije i čeljadi
a vrele se suze staču
niz obraze, prema bradi.
Poče priču tužnim glasom
kao da se ispovijeda
kad sam ono našu jarad
izjavio ispod Đeda.
Iz krošnje sam starog hrasta
zalistinu njima brao
misli su me obuzele
i san me je savladao.
A kad sam se probudio
posle možda jednog sata
jarad su mi od vukova
bila mrtva i poklata.
Od straha sam pretrnuo
u glavi mi košmar nasta
kosijer sam ubacio
u šupljinu starog hrasta.
Onda glavom bez obzira
Kucove sam proš'o Bare
a onda sam iznenada
sreo Turke janjičare.
Sa još mnogo srpske đece
obretoh se dana toga
u odaje i saraje
kod vezira travničkoga.
Onda su nas sve odveli
ka Bosforu i Stambolu
u odrede janjičara
učio sam ratnu školu.
Sad slušajte kako uspjeh
da se rodnom kraju vratim
u gardu me odrediše
da sultana silnog pratim.
Na lađi sam s' gardom bio
kad odluči sultan stari
da pučinom otisne se
sve do zemlje da krstari.
S' palube je posmatrao
Vizantijskog Carstva slike
obalama od Evrope
i Azije i Afrike.
No pučinom jaka bura
uskovitla jedra lađe
padišah se izgubljeni
u talase morske nađe.
Sijeda se duga brada
površinom morskom vije
ja do tada nisam znao
sultan plivat' znao nije.
Ja zaplivah kroz talase
i posluži sreća mene
oteo sam padišaha
od samrtne morske pjene.
Kad svijetli sultan dođe
on mi reče: evo, sine
poklanjam ti carski prsten
Otomanske Carevine.
To je onaj zlatni prsten
što na mojoj ruci sija
od njega se ne odvajam
to je moja amajlija.
Nas nekol'ko dobili smo
zvanje paše jednog dana
i svečano prolazili
na prijemu kod sultana.
Sultan redom svakog pita
ko me od vas smrti spasi
kada su me kovitlale
morske struje i talasi?
Preko deset njih je reklo
da svijetli sultan čuje
ja vas oteh, presvijetli
od nemirne morske struje.
Ozari se caru lice
kad ja kleknuh na prijemu
prsten s' moje desne ruke
istinu je rek'o njemu.
Pa rukama uzdrhtalim
u zagrljaj mene srete
i reče mi: izaberi
u sve moje vilajete.
Đe poželiš bićeš glava
kojeg hoćeš pašaluka
da njim vlada doživotno
plemenita tvoja ruka.
Ja sultanu odgovorih
da me vuče čežnja bratska
da upravljam vilajetom
svoga rodnog grada Gacka.
Sablju mi je darivao
sa kolajnom zvanja paše
Alahovim putevima
u krajeve dođoh naše.
Košmar ćete razumjeti
unutrašnjeg moga jada
Papović sam bio Jakov
a Pašić sam Osman sada.
Sam je Gospod naredio
svojom voljom sa visine
da ja vladam prostorima
svoje slavne đedovine.
Danas su se ostvarila
moje mašte priviđenja
pa kad krenu, nježno reče
familijo, doviđenja.
Krupna mu je suza čežnje
ovlažila rodnu stopu
na hatu je pomamnome
odjahao u galopu.
A istina iznenada
imala je snagu groma
za članove familije
Papovića, časnog doma.
Stali kao ukopani
gledaju se bez riječi
a knez stari od saznanja
k'o ranjeni tigar ječi.
Osjeća se teško slomljen
kao posle strašnog sana
polako se prema Đedu
uputio istog dana.
Kao stara orlušina
što đavoljeg nema zuba
sa mukom se uzverao
uza stablo starog duba.
Pa drhtavu ruku pruži
starom dubu u šupljinu
a kosijer kad izvadi
uvjeri se u istinu.
Silni Osman-paša mladi
na junačkoj đedovini
porodične dvore gradi
u pitomoj Papovini.
Pored dvora, s' minaretom
i džamiju, simbol Meke
a za dušu majke svoje
i crkvu na Prjesjeke.
Kaluđerica je brdo
između dva Božja hrama
k'o granica dvije vjere
pravoslavlja i islama.
Ne gledaju jedna drugu
bogomolje ove dvije
a čuje se crkve zvono
k'o i hodža sa džamije.
A iz mjesta Kazanaca
ka Goliji i ka Đedu
Aleluja, zvono Hristu
i urlanje Muhamedu.
Mislio je Osman-paša
grijeh teški da opere
i olakša spokoj duši
pod teretom dvije vjere.
Sa vojskom je silni paša
dolazio ispod Beča
a do smrti nije znao
koja mu je vjera preča.
Morile ga teške misli
kako duši naći spasa
u trenutku kada bude
na kapiji sudnjeg časa.
Košmarni ga teški snovi
dovodili do očaja
preci, dični sokolovi
sada su mu bili raja.
Do smrti ga progonila
savjest mutna i nečista
da l' će sresti na nebesa
Muhameda ili Hrista?
Tri vijeka, pa i više
od ovoga doba prođe
a i danas trag postoji
proslavljenog vojskovođe.
Ruševine od džamije
u Kazance još postoje
a sa crkve zvono vije
i molitva Bogu poje.
Na srušenom minaretu
trag ostade kroz vremena
golijem se okom vidi
krst isklesan od kamena.
To je paši odgonilo
sa svijesti mučnu tamu
da je više pripadao
pravoslavlju no islamu.
Tom silniku što je proš'o
ljute borbe i poprišta
grešna duša smiraj traži
kroz nebeska sudilišta.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: čet lip 04, 2020 3:35 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2536
SLAVKO JEKNIĆ - VITEŠKA POGIBIJA BORKA NIKITOVIĆA

Gusle moje, viteška muziko
na koju je srpski rod navik'o
i najdraži poklone od Boga
lučonošo naroda srpskoga
kroz vjekove odbrana ste bile
srpskom rodu, od dušmanske sile.
Svijetliste kroz vjekovnu tmušu
Srbinovu sačuvaste dušu
od islama i katoličanstva
na temelju Dušanovog carstva
dok nas bure i oluje biju
čuvale ste srpsku tradiciju.
Zato, gusle, snago roda moga
da uz pomoć velikoga Boga
opjevamo lijepoga momka
Durmitorca Nikitović Borka
koji stade pod zastavu ratnu
za krst časni i slobodu zlatnu.
Potomak je Nikite hajduka
što je davno s' durmitorskih čuka
poš'o sa dva slobodara brata
kad ubiše Turčina bahata
i od turskih krvničkih poćera
morali su poći sa jezera
iz drobnjačkog sela Komarnice
do pitome požeške ravnice.
Dok Uzići, kraj Požege mjesto
Nikitović braći posta presto
od tri ova čuvena Drobnjaka
još je bilo ljudi i junaka
što čuvaše vjeru i slobodu
svojoj zemlji i svome narodu.
Na ognjištu Nikitović braće
stasa vitez što se rijetko nađe
podiže ga plemenita majka
i uputi stazama predaka
imalo je po kom da mu dođe
zato što je od glasite rođe
a basta mu i po ujčevini
da viteška djela vazda čini.
Po junačkoj kući Đokovića
k'o Kućića i Džakovića
što je rodom od kršna Drobnjaka
đe je vazda rasadnik junaka
mali Borko, sin Ljuba i Zore
roditeljske oveseli dvore
i cijelo Nikitović bratstvo
jer su ljudsko imali bogatstvo.
Raste Borko u gnijezdu svome
a nada se bratu rođenome
bratska ga je sreća zagrlila
majka mu je Nebojšu rodila
bratsko krilo pokloni mu Zora
na ognjištu Nikitović dvora.
Rastu braća pored roditelja
u gnijezdu sreće i veselja
Borko momče stasito, odvažno
ponosito, pametno, kuražno
svi su srećni što takvog imaju
njegovom se napretku raduju
školu uči i petice niže
sve je vojnoj uniformi bliže.
Srednju školu kad završi Borko
odluči se durmitorski soko
da izuči ratničke vještine
i na branik stane otadžbine.
Često puta kazati je htio
vojni mi je poziv omilio
a sluš'o je još kao dijete
kako stari zbore i prijete
ko napadne srpstvo i Srbiju
bolje da je nagazio zmiju.
Pa je momak zavolio pušku
i čvrstinu pokazao mušku
i zamišlj'o vitezove stare
kad drobnjačke pominju glavare
o Novici, Mirku i o Šuju
što gatačku posjekoše guju
o Kosorić slušaše Iliji
i njegovoj ljubi Anđeliji
kada hrabra Crnogorka Anđa
Mehmed-pašu posred srca gađa.
O Luki je čuo Karkarašu
kad potuče Sulejmana pašu
pamti priče o serdaru Jolu
knjaz Nikoli i Vučjem dolu
o Šćepanu i sudu turskome
o vladici Njegošu Drugome
Karađorđu, Mišiću vojvodi
o krvavoj Kolubari vodi
o serdaru Janku i Mojkovcu
što podiže spomen Crnogorcu
o Solunu i Kajmakčalanu
đe mu prađed s' jedinicom stanu
u redove prve za odbranu
za spas zemlje i za dostojanstvo
za viteško Nemanjića carstvo.
Putem svoga pretka čuvenoga
i Borkova zakorači noga
čim izbiše u državi svađe
mladi vitez svoje mjesto nađe
koje su mu sačuvali preci
sad mi, vilo s' Durmitora, reci
o ovome junačkome sinu
i kakvu je imao sudbinu.
Onda vila s' Durmitora kliče
kazaću ti, narodni pjesniče
o vitezu soja drobnjačkoga
što bijaše srca junačkoga
momačkoga stasa i čvrstine
kao suri or'o sa planine.
Kada vojne vještine savlada
pokloni mu vrhovna komanda
sat i pištolj za uspjeh vrhunski
dobi mladi vitez durmitorski.
Onda u stroj gardijske brigade
mladi Borko ponosito stade
kad se poče raspadat' država
a poteče rijeka krvava
na hiljadu devete stotine
devedeset i prve godine
a oktobra prvog u svanuće
krenu Borko iz rođene kuće.
Ljuba, oca pozdravio svoga
i Nebojšu, brata jedinoga
pa je majku poljubio Zoru
i poleće vojnome logoru.

Sudba crna, da je Bog ubije
mladom Borku naklonjena nije
smrtna ruka dana nesrećnoga
ugrabila momka čestitoga
u najljepše dane od mladosti
nesta sreće i nesta radosti
kad napuni dvadest i tri ljeta
smrt odvoji majku od đeteta
Ljubomiru sina ugrabila
a Nebojši krilo salomila.
Kad komandant izdade komandu
da se krene Vukovaru gradu
da se jedna ustavi armada
pod bedeme Vukovara grada
đe ustaše imaju u planu
vukovarsku da slome odbranu
srpski narod čekaše u gradu
da dobije prolaz Beogradu
da se nejač iz pakla izvuče
kroz čelične ustaške obruče.
Nikitović s' jedinicom stiže
i kapiju na gradu podiže
s' vojskom uđe u kolo krvavo
udariše na ustaše prvo
komanduje s' njima kao soko
mladi vitez Nikitović Borko.
Braćo moja, za mnom na krvnike
ustaškoga bala bojovnike
puške grme, gruvaju topovi
na sve strane klikću sokolovi
krvava se odvijaše drama
Srbi lome obruč ustašama.
Odjekuju eksplozije jake
teška muka pala na junake
grad Vukovar dosad nikad prije
takvu bitku doživio nije
dok gardijska brigada juriša
čelična je dočekuje kiša
kuda Borko sa vitezovima
ustašama bunkere otima.
Dok njegova jedinica smjela
na brisani prostor nalećela
pa ne može naprijed da krene
od ustaške oluje vatrene.
Zvižde meci iznad branitelja
Vukovar se ljulja iz temelja
a ustaška armada odvaja
jedinicu Nikitović zmaja
od glavnine gardijske brigade
pa je s' leđa napadati stade.
A kad Borko potporučnik viđe
da ga krvnik sa boka obiđe
i da će mu udariti s' pleći
đe ni krilat ne može uteći
stade junak na gradsku zidinu
pa naredbu posla u družinu.
Braćo moja i drugovi moji
smrt nam strašna nad glavama stoji
upali smo svi u okruženje
naređujem vama povlačenje
ja ću čuvat' vašu odstupnicu
da k'o moju spasim jedinicu.
Pa istrča na kotu najvišu
dok ustaše na njega kidišu
da bi svoje borce zaštitio
žestoku je vatru otvorio
prenosi je s' desna na lijevo
takvu hrabrost ne pamti Kijevo.
Sam ostade na polju megdana
usred podne krvavoga dana
k'o Obilić na Gazimestanu
kad presudi turskome sultanu.
Otpor pruža, jedinicu brani
dok doleće rafal od nemani
junačke mu grudi izrešeta
dok ga gleda ranjenoga četa
krv hajdučka kroz vene mu teče
smrtno ranjen drugovima reče.
Da mu život i muke prekrate
da ne čeka ustaške dželate
da mu život stavljaju na muke
ako padne krvniku u ruke.
Jer se život svakojako gasi
Milanović Zoran da ga spasi
kao or'o sa planine suri
prema Borku ranjenom se sjuri
da izvuče kolegu i brata
al' žestoka vatra od Hrvata
ustavi ga, te kraj Borka panu
nek' je slava hrabrom kapetanu
što za druga u smrt slavnu ode
te se vinu u carstvo slobode
i duša mu kraj Borka počinu
i u carstvo nebesko se vinu.
Kad glas crni Ljubomiru stiže
da se Borko od rana ne diže
viteški je smrt sina podnio
i velikom bolu odolio.
Majka Zorka, dična Hercegovka
tiho sina oplakuje Borka
viteški je običaji uče
za junakom neće da jauče.
Brat Nebojša bratske rane gleda
smrt mu bratu ustanuti neda
na brata je ponosan mrtvoga
ali čuva ponos doma svoga.
Suze mladić u očima krije
kad Ojdanić u ime Armije
sve Borkove nabraja vrline
život dade za spas otadžbine.
Za vitešku hrabrost i držanje
posmrtno je dobio priznanje
orden koji za hrabrost zasija
mjesto Borka primi familija.
Onda ovog viteza junaka
primi mračna i ledena raka
u nju majka baci ružu sinu
Nikitović Borko tu počinu
za slobodu dade mladost svoju
nek' je slava ovome heroju.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: čet lip 18, 2020 1:29 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2536
ŽELJKO BUGARIN - PLAMEN SA DINARE

VOJVODA MOMČILO ĐUJIĆ

Sinu munja, nebesa zapara
zatrese se planina Dinara
ciknu soko, pa se nebu vinu
da odozgo osmotri Krajinu.
Dok klikuje vila sa litice
oj Krajino, krvava grobnice
bezdanico i nesita jamo
koliko si progutala samo?
Ljudskog mesa i krvi nevine
znaju tvoji klanci i pećine
pa žalosno jeknu sa visine
oj guslare, srpske slave sine.
U čast krsta i bratskijeh rana
svetoga ti krsta i tamjana
Vidovdana što ti kuća slavi
gusle svete na koljeno stavi.
Pa zapjevaj, moj brate guslare
o plamenu ljutom sa Dinare
o pjesniku, popu i ratniku
o vojvodi Đujiću četniku.
Kad ču guslar posestrinu vilu
gusle mu se stvoriše na krilu
steže strune, gudalo povuče
pa zapjeva, k'o da munja puče.

Sedam ljeta prošlo bješe
od vijeka dvadestoga
kada puče puška tanka
nasred polja Topoljskoga.
Toga hladnog februara
glas odjeknu uz Dinaru
rodila se muška glava
u Đujića kuću staru.
Tako Rade i Ljubica
dobili su prvog sina
kakvog nije, nit' će dati
Dalmacija i Krajina.
Momčilo mu ime daše
iz prošlosti srpske stare
kojega će Krajišnici
zvati plamen sa Dinare.
Još dva brata dobio je
i sa njima sestre dvije
i rast'o je po adetu
svete srpske tradicije.
Kuća mu je porijeklom
iz plemena Vasojeva
iz junačke kolijevke
puškonoša i zmajeva.
Crnogorska postojbina
vazda mu je ponos bila
i kroz život biće jako
nadahnuće za Momčila.
Okiti se od malena
viteškijem vrlinama
i ne bi mu dugo mira
pod dinarskim planinama.
Bogoslovsko stiče znanje
u Sremskijem Karlovcima
i u školi, i u vojsci
bješe među najboljima.
Pa se posle svega toga
u Krajinu rodnu vrati
tu đe će se oženiti
i svoj porod osnovati.
Mlad Momčilo, soko sivi
posta paroh u Strmici
u najtežim godinama
i najcrnjoj oskudici.
Tu pomaže Krajišnike
da prežive zle godine
dovozeći često žito
iz daleke Vojvodine.
A ponekad pop je znao
da s' Dinare k Drini gleda
dok mu na um bješe riječ
koju čuo od svog đeda.
Kralj je srpski tamo, sine
đe topolska paljba bije
sačekaj ga, on će doći
jednog dana iz Srbije.
Skupi svoje Krajišnike
razvij barjak srpski stari
nek' kralj vidi da se čuva
srpsko ime na Dinari.
Uzdrma se kraljevina
srpskim mačem omeđena
posle Prvog svjetskog rata
nastupiše zla vremena.
Još se Srbin ne odmori
niti sapra krv sa rana
kad ustaška kama sinu
pod naredbom Vatikana.
Đavolje se kolo igra
vidi Đujić šta se čini
mjesto pravde krvi more
carovaće po Krajini.
U te dane pređe Drinu
na kraljeve dvore banu
traži pomoć da priprema
Krajišnike za odbranu.
Kraljevi mu đenerali
naređenja tajna daše
da Krajinom čete stvara
i da motri na ustaše.
I tako se dva naroda
pretvoriše u krvnike
Hrvat ide ustašama
Srbin ode u četnike.
A fašizam iz Evrope
kao bolest neka kleta
priprema se da napravi
kasapnicu od svijeta.
Sve se preda i pokleknu
pod germansku čizmu pade
samo Srbin ponosito
na balkanski kamen stade.
Zlo nadire odosvuda
k'o iz zemlje gladne zmije
a Krajina, za nesreću
predaleko od Srbije.
Pod barjakom srpske krune
kupi Đujić svoje čete
da ih spasi kasapnice
oštre kame i osvete.
A ustaške vođe ljute
presudu mu smrtnu pišu
te će jedne majske noći
na Strmicu da kidišu.
Ne skidoše popu glavu
i ne dođe do poklanja
s' dvoje đece na rukama
stigao je do Kistanja.
Ne dade se uhvatiti
gorski or'o sa litice
u Krajini brzo stvara
zbjeg za srpske izbjeglice.
Teške muke navalile
na vojvodu i pjesnika
s' jedne strane već se stvara
zla ustaška republika.
A sa druge komunisti
po naumu crnom svome
zaduženi od Staljina
da Srbinu kičmu slome.
Još iz papskog Vatikana
stiže ukaz pape Pija
da se živalj pravoslavni
katoliči il' ubija.
Prekrsti se vojevoda
i poljubi krst od zlata
za mnom, braćo Krajišnici
ili kamu ispod vrata.
Te dom rodni on ostavi
četr'es't prve u proljeće
i u njega nikad više
Momčilo se vratit' neće.
Gora će mu kuća biti
a postelja kamen ljuti
na hajdučki život brzo
vojvoda će naviknuti.
Gleda sela u plamenu
i krvave jame klete
đe ste braćo, da l' žalite
ako pomoć' ne možete?
Gine narod koji nije
zgriješio nikom ništa
sve je više kroz Krajinu
pepelišta i zgarišta.
I ne dade Đujić više
da se kolje i krvari
dvadest sedmog jula poče
srpski otpor na Dinari.
Ustaše su toga dana
trista Srba zarobili
kako bi ih u Drvaru
namučili i pobili.
Za tu zgodu krvoloci
majora su svoga zvali
i već su se unaprijed
srpskoj krvi radovali.
Al' to ne bi, na svu sreću
dinarska ih srete gora
te pobiše Krajišnici
i ustaše i majora.
U ruke im Drvar pade
Srb i Gračac, Bukovica
i kosovska dolina je
puna srpskih jedinica.
No šta čine komunisti
bi da slavu ušićare
već će jedan vakat biti
s' četnicima sa Dinare.
Al' ubrzo među njima
pokaza se šta ne valja
neće Đujić petokraku
nego krunu svoga kralja.
Neće mu se Krajišnici
pod tim znakom sakupljati
zato će mu komunisti
često zamke pripremati.
Uspio je proći hajke
talijanske divizije
ali obruč oko njega
stezao se sve silnije.
Na Tiškovac Gornji tako
udariše partizani
đe se Đujić s' četnicima
s' mukom spasi i odbrani.
Od tog trena bezobzirno
protiv njega ratovaše
popu jedna muka više
uz fašiste i ustaše.
Rastu čete kroz Krajinu
dok se teške bitke biju
Đujić vojsku objedini
u Dinarsku diviziju.
Đe god stiže, nejač brani
od ustaških krvopija
i čitava Krajina se
u nesrećni rat zavija.
Tri su skoro prošla ljeta
ljute borbe i krvave
kada Đujić front preuze
oko Soče i Vltave.
Da se krene s' Velebita
komanda mu javi prije
i sačeka Saveznike
na području Slovenije.
Svoga ratnog komandanta
Đujić nije kroz rat sreo
sve njegove naredbe je
sa radija preuzeo.
Đeneral je Draža tako
pro talasa radijskoga
vazda im'o čvrstu vjeru
u vojvodu dinarskoga.
A četrdes't i četvrta
godina je bila tada
kad đeneral Draža javi
pop Đujiću iznenada.
Uz Dožića patrijarha
Nijemci su tada bili
i vladiku Nikolaja
na prevaru zarobili.
Kad velikom vojevodi
pristigoše ovi glasi
poveo je Krajišnike
da sveštena lica spasi.
Pa kada ih od Nijemaca
Đujić vrati i izbavi
sa Srbima u Švajcarskoj
tajne veze uspostavi.
Te ih s' pratnjom posla tamo
da ih krvnik ne uhvati
šta u Bosni Draža čeka
to pop nije mog'o znati.
Zlo vrijeme nastupilo
a pritisla ljuta zima
moli Đujić đenerala
da se krene s' četnicima.
Ali Draža ni da čuje
neće Bosnu da ostavi
a Đujiću tajnom vezom
Đurišić se Pavle javi.
Crnogorski mitropolit
zbratimi Joanikije
iako se u životu
jedan s' drugim sreo nije.
Prvi put je tako bilo
otkad srpske crkve ima
radio je vezom Đujić
stek'o Pavla pobratima.
Pa Đurišić kad mu javi
da dolazi s' četnicima
Đujić brzo, preko veza
upozori pobratima.
Ne, majore, na Kozaru
zaobiđi goru kletu
da sa vojskom ne zapaneš
u pokolje i osvetu.
Ne posluša vojevodu
sa Dinare, svete gore
osloni se na nekakve
izdajničke pregovore.
Brz, plahovit, k'o vuk gorski
krenu naum da ostvari
tako major samom sebi
grob iskopa na Kozari.
Nijemci tada uveliko
odstupaju pro Gorice
a vojvoda oko Soče
rasporedi jedinice.
Ćupriju je preuzeo
i prilaze čvrsto štiti
Saveznici kada dođu
Momčilo će na njoj biti.
I gled'o je, kad tenkovi
prema Soči zagrmješe
i po znaku saznao je
da britanska vojska bješe.
Ne bi dugo, kad patrola
do četničkog vođe dođe
te britanskom generalu
na razgovor Đujić pođe.
No vojvoda i ne sluti
to nijesu saveznici
nego štite komuniste
srpskog kralja izdajnici.
Povjerova generalu
kad ga primi i prozbori
vojevodo, tvoja vojska
nek' se vida i odmori.
Tu je Đujić, bez izbora
poslušao savjet ovi
te mu vojska utabori
u logoru Paranovi.
I ne sluti vojevoda
šta će dalje biti s' njima
i kakva se zamka sprema
njegovijem četnicima.
Britanskoga pukovnika
na Đurđevdan četr'es't pete
kada rujna zora svanu
u logoru Đujić srete.
Te kad dobi naređenje
da oružje vojska baci
nađoše se na mukama
sokolovi i junaci.
Tri mu ljuta Krajišnika
izađoše ispred stroja
poštovasmo, vojevodo
naređenja dosad tvoja.
Al' ovo ti ne možemo
izvršiti ni za glavu
ubiše se i padoše
čuvajući srpsku slavu.
Đujićeva jedinica
tenkovima opkoljena
plače vojska, dokle skida
tanke puške sa ramena.
Pa pređoše u Erolu
iz logora Paranove
odakle će započeti
nove muke Momčilove.
Shvatio je da što prije
do slobode doći mora
pa je vješto vojevoda
umakao iz logora.
Lažno ime uzeo je
a popovsku bradu brije
te je tako u Francusku
prešao iz Italije.
Tu je sreo Srbe mnoge
daleko od rodne grude
a i njega tamo traže
k'o zločincu da mu sude.
U čudu se Đujić čudi
pa zar zločin može biti
kad se narod od zla brani
i ognjište rodno štiti?
Te na njega hajka poče
k'o na vuka u planini
komunisti vlast uzeli
u njegovoj otadžbini.
Povratka mu tamo nema
dok mu dušu tuga slama
a engleske tajne službe
vojvodi su za petama.
U mukama i progonstvu
godine su prošle klete
dok ne pređe u Čikago
četrdeset i devete.
Tu je preko tajnih veza
porodicu prebacio
i hiljade drugih Srba
oko sebe okupio.
Iz logora i progona
pomogao da izađu
i u ovoj tuđoj zemlji
utočište neko nađu.
Tako nasred Amerike
vojevoda iz Krajine
čuva svetu tradiciju
svoje drage otadžbine.
Brani vjeru pravoslavnu
diže crkve i oltare
sva je srpska dijaspora
uz vojvodu sa Dinare.
Govoraše, braćo moja
istinu vam zborim pravu
uništiće komunisti
srpsku vjeru i državu.
S' devedeset i dva ljeta
ode Đujić da počine
s' tužnom dušom, punom sjete
bez Srbije i Krajine.
Eto, tako, ugasi se
sa Dinare plamen ljuti
uz poslednji pozdrav koji
srpskom rodu on uputi.
Ja umirem u nadanju
rodiće se Srbi novi
što će znati đe su stare
kolijevke i grobovi.
Oni srpstvo obnoviće
zapamtite, braćo draga
u slozi se umnožite
a bez Boga ni pro praga.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: čet lip 18, 2020 1:38 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned lip 02, 2013 10:35 pm
Postovi: 860
Lokacija: na forumu
Ateist je napisao/la:
VLASTIMIR BARAĆ - SVETA ŽRTVA S' VUKOVARA

Kad se širom zemlje naše
lažno ruho promijeni
i ponovo proklijaše
stare mržnje korijeni.
Puca vojska i država
ustaška se avet budi
opet strepi srpska glava
od nebraće i neljudi.
Pade maska lažnog bratstva
koja traja po vijeka
preko Drine i Dunava
opet Srbin kamu čeka.
Slovenci se odvojiše
granicama svoje mape
iz slovenske zajednice
u germanske hoće šape.
Pa Srbima bješe jasno
da se puška uzet' mora
zbog prijetnji iz Zagreba
poglavnika Banskog dvora.
U tom grdnom pozorištu
đe junačka krv se lije
pregaziše Dunav, vodu
dobrovoljci iz Srbije.
Od tog rata jednog dana
neko mora da se stidi
jer mladosti izgubiše
i postaše invalidi.
Porodica Smolović je
iz krvavog rata toga
pod poklopcem od kovčega
dočekala sina svoga.
Iz polja je Kolašinskog
porodica dična ova
u Crmsko se doselila
u gnijezdo sokolova.
Sudbina je u tom selu
odredila mjesto njima
đe se spušta gordi Pešter
na obalu desnu Lima.
Na Crmsko su napadali
osvajači sa svih strana
ali nikad ne slomiše
slobodarski duh Crmčana.
U srcu je vazda bila
i kroz njine vene tekla
slobodarska tradicija
junačkoga porijekla.
Pa u Prvom svjetskom ratu
to junačko selo malo
na oltar je otadžbine
Solunaca dosta dalo.
U nevolji sa Peštera
ka tom selu Srbi bježe
jer tu dok se borba vodi
glas gusala odliježe.
Srpski zbore, srpski pišu
srpski žive i umiru
badnjak beru, slavu slave
i u ratu i u miru.
A prsten je vjerenički
Smolovića bio slava
ponijela pred oltarom
Lalovića Vukosava.
Ovoj bračnoj zajednici
dragi Gospod i sudbina
podariše na odžaku
dvije šćeri i tri sina.
Pa pedeset sedmog ljeta
pred početak hladne zime
muško im se čedo rodi
Dragiša mu daše ime.
U starinskoj kolijevci
viđaše se od početka
da će biti ponos kuće
i dijete od napretka.
Roditelji njega paze
od zlih oči i uroka
brat i sestra njeguju ga
k'o zenicu svoga oka.
Pa Dragiša poče rano
da napasa bijela stada
po pešterskim prostorima
proplanaka i livada.
Sluša priče od starijih
o prošlosti svoga sela
koliko je teških dana
ta sredina podnijela.
Od dušmana izdaleka
i krvnika domaćega
vrlo rano ta nesreća
počela je boljet' njega.
Još Dragiša radoznalo
sa prozora zimi gleda
hladnu zimsku vijavicu
sa Gnjijele i sa Đeda.
Istinite surovosti
Jadovnika i Golije
đe se čuje kliktaj orla
i vuk gorski gorom vije.
A kada je vedro, ljeti
i kad sviće rujna zora
nebom bistri pogled luta
vrhovima Durmitora.
Jer je sluš'o od guslara
da vrhovi snježni ovi
kriju tajnu đe su nekad
bili dvori Momčilovi.
Gleda snježnu Sinjavinu
i vrhove Bjelasice
dok pešterskim pašnjacima
odliježu medenice.
Divio se Prokletiji
i troglavim Komovima
đe i danas, kažu ljudi
nagorkinja vila ima.
Tu i divni Kopaonik
pokazuje svoje lice
mokra gora pod kojom se
množe mnoge borovice.
A Dragiša stopu poji
đe se zove kamen slavni
i od orla planinskoga
svoju malu jagnjad brani.
Dragiša je od malena
divio se svemu tome
pa do smrti ovu sliku
u srcu će nosit' svome.
O klisuri Đalovića
sluša priče istinite
da je bila utočište
za hajduke i komite.
Ta klisura nikad nije
u krvničke ruke pala
no zbjegove srpske uvijek
u njedrima spasavala.
Crmčani su tukli Sumu
i tijesna njena vrata
sa prsima zaštitili
tokom svakog prošlog rata.
Nikad njima nije bila
od slobode skuplja glava
jer su znali, život prođe
a junačka traje slava.
Kad fašizam zaprijeti
tokom Drugog svjetskog rata
svoj Evropi i svijetu
i na naša kucnu vrata.
Đurišić je Pavle tada
pregazio vodu Lima
da zaštiti srpski narod
na Pešteru s' četnicima.
Rade Korda iz Tutića
Jagoš Korać s' druge strane
pristupiše Đurišiću
pravoslavlje da odbrane.
Pa od tada, u tom kraju
na igranke i sabore
najradije zapjevaju
Đurišiću, mlad majore.
A sa njima, iz Crmskoga
Đurovića evo Gruja
to je bio zor-delija
za krvnike ljuta guja.
Jagoš Korać postavljen je
pred pešterskim četnicima
da bezbjednost uspostavlja
na obalu desnu Lima.
U klisuri Đalovića
još pećina tajnu krije
i sramotne okolnosti
Jagoševe pogibije.
Pa Dragiša sluša mladi
da ovoga gorskog vuka
posle rata, na prevaru
ubi mučki srpska ruka.
U momka je izrastao
bistar, zgodan, sve mu basta
a momačku glavu krasi
plava kosa talasasta.
Otac Ćele, majka Vuka
ponosni su na svog sina
a po dobru poznaje ga
i cijela okolina.
Kad vojnički poziv dobi
i izraste u regruta
spremljena je ispratnjica
za njegova srećna puta.
Kada stiže u grad Travnik
u redove pješadije
u regruta kontingentu
imalo mu ravnog nije.
Pa se vrati s' odsluženja
zavičaju milom svome
veseli se i ponosi
Smolovića ljudski dome.
A Miroslav, brižni otac
u gradu je Kragujevcu
napravio divne kuće
da usreći svoju đecu.
Da imaju život lakši
u buduće dane njine
Dragiša se zaposlio
u zavode Zastavine.
No i pored svih uslova
i raskošnog gradskog sjaja
njemu svijest ne napušta
panorama rodnog kraja.
Voli bratski svoje sestre
i sa braćom bratski slaže
roditelje obilazi
i u svemu ispomaže.
Jedva čeka u zavičaj
da otide preko ljeta
od Crmskoga do Katuna
sa merakom da prošeta.
Sjećao se iz mladosti
i djetinjstva srećnih dana
kad je svuda orila se
divna pjesma od čobana.
Odatle je odlazio
prostorima Crne Gore
i sa društvom osvitao
na igranke i sabore.
Odluči se jednog dana
i put Crne Gore krenu
Jovanović, curu, Danu
za vjenčanu uze ženu.
Najveća je kruna bila
zajedničke sreće njine
kad dobiše ćerku Ljilju
voljom Boga i sudbine.
Tad se začu mučki pucanj
ustaškoga aberdara
od Kumrovca i Karlovca
sve do grada Vukovara.
A spremno ih plotun srete
kod Borova srpskog Sela
đe je banda Tuđmanova
u plamenu sagorjela.
Pa Dragiša jedno veče
porodici svojoj reče
dobrovoljno ja ću ići
đe se bore Obilići.
Sa svima se pozdravio
i obuče u vojnika
sa društvom je osvanuo
kod varoši Tovarnika.
Odliježu plodna polja
od granata i rafala
a ustaška vojska bješe
u Nuštar se ukopala.
Pa se mora jurišati
sa prsima punim vjere
bajonetom i bombama
prsimice na bunkere.
Dragiša je sa družinom
čim stigoše s' dugog puta
prvog dana osjetio
miris krvi i baruta.
No u našoj komandi su
oficiri još ostali
Muslimani i Hrvati
što su zemlju izdavali.
Jednog dana kad su bile
jedinice u koloni
tukli su nas iz vazduha
greškom naši avioni.
Tu su mnogi naši borci
od oružja svoga pali
dok su lice od izdaje
uviđeli i spoznali.
Iz rata se povukoše
mnogi borci i Dragiša
dok ne bude desila se
pogibija mnogo viša.
A iz grada Kragujevca
jedne noći, u koloni
krenuše ih iz postelje
ka Hrvatskoj kamioni.
Dok se s' Danom pozdravio
suznijem je okom gled'o
kako spava s' anđelima
ćerka Ljilja, malo čedo.
Pa poljubac roditeljski
na njezino lice stavi
nije tada pomišljao
da se vječno s' njom pozdravi.
Da se neće živ vratiti
iz prljavog ovog rata
i da nikad neće čuti
da ga ona zovne tata.
Krenuo je vedra čela
s' ustašama da se bori
u zoru su osvanuli
đe Vukovar ognjem gori.
Ljuta borba za Vukovar
trajala je dvadest dana
i svaka je stopa grada
prsimice osvajana.
Tokom ovih ljutih borbi
dok Vukovar tvrdi pade
svo je društvo riješilo
da ne brije muške brade.
Dragiša je san usnio
da mu zmije otrovnice
ujedoše muško srce
nagrdiše divno lice.
Ujutru se obrijao
i svome je društvu reka
crni san sam ja usnio
pogibija mene čeka.
Pa im reče, braćo moja
dok sa lica suzu briše
svoju malu ćerku Ljilju
neću viđet' nikad više.
A uveče, kada zaspa
i zaklopi oka oba
čuše nešto u podrumu
kad je bilo gluvo doba.
To, pod velom tamne noći
uljegoše dva Hrvata
ručne bombe ubaciše
kroz prozore i kroz vrata.
Ču se strašna eksplozija
puče crna pogibija
Dragiši se život gasi
od ustaških krvopija.
On izgubi mladu glavu
i Gospodu dušu dade
a društvo mu dželate je
izdrobilo na komade.
Pa ostaci Dragišini
Beogradu gradu kreću
a patrola ženi Dani
javi jade i nesreću.
Kukanj mlade udovice
prolomi se i odjeknu
u naručju ćerka Ljilja
od majčine piske streknu.
Oba brata dotrčaše
pa kad čuše crne jade
počupaše muške kose
od žalosti čudo rade.
Zakukaše crne sestre
dok im suze kvase lice
odliježe bolni jauk
obalama Lepenice.
A kod Crmskog, na Katunu
kada aber crni dobi
ocu Ćelu učini se
strijela mu srce probi.
Od bola se skamenio
ne može se maći s' mjesta
majka Vuka klonu s' nogu
staračke joj snage nesta.
Ucviljeni roditelji
nad nesrećom svoga sina
skamenjeni pogledima
pitaju se je l' istina.
Onda suze k'o rijeka
niz staračka teku lica
za Dragišom, što je bio
roditeljska uzdanica.
Za zli put se pripremaju
i oblače u crninu
da putuju Kragujevcu
na sahranu svome sinu.
Pod okriljem tamne noći
dok studena kiša lije
roditelji osvanuše
u njedrima Šumadije.
Pa zakuka majka Vuka
ispred kuće Dragišine
đe si jutros, da dočekaš
roditelje, mili sine?
Vazda si nas dočekiv'o
raširenih, srećo, ruku
đe si, snago roditeljska
zadovijek mene kuku.
Ostatak mi, Bože, čuvaj
dobro sam te darivala
najboljega svoga sina
na nebo sam tebi dala.
Onda ovoj tužnoj majci
kroz kukanje glas se ote
kuku mene, zla sudbino
Vukovare, ne bilo te.
A u kući, kad su čuli
kako kuka majka Vuka
sinovi su istrčali
šćeri, snaha i unuka.
Gorski jecaj porodični
ovo tmurno jutro para
dok ostatke iščekuju
svete žrtve s' Vukovara.
Kad je podne prevalilo
i petnaest bješe sati
stiže kovčeg na vozilu
počasna ga straža prati.
Skidoše ga sa vozila
da u kući malo stane
a stari mu otac priđe
i čestita ljute rane.
Tebe, sine, ubi ruka
krvoloka i krvnika
a u tome pomaga im
naopaka politika.
Tijesne su moje grudi
da mi boli podijele
ali šta ću, kad grom bije
u najviše, sine, jele.
Pa drugovi sa ratišta
i njegova braća draga
Dragišu su unijeli
u kovčegu preko praga.
Pa u sobi, đe uz pjesmu
osvitaše nekad gosti
sad se kuća prolamaše
od kuknjave i žalosti.
Uz opelo sveštenika
širio se toga dana
tužni miris i opojni
voštanica i tamjana.
Ali kratki dan jesenji
navijaše tamnoj noći
to znak bješe da povorka
već ka groblju mora poći.
Kad krenuše otac jeknu
a zakuka majka stara
prolomi se lelek braće
vriska žene i sestara.
A sa crkve u Boznanu
tužno vijekom zvona biju
da poslednji put oglase
Dragišinu pogibiju.
A kraj rake iskopane
starješina njegov reče
da dunavskim talasima
krvi srpske mnogo teče.
Dragiša je život dao
đe se brani otadžbina
a njegovi roditelji
imali su dičnog sina.
Žena Dana uzor muža
braća, sestre hrabrog brata
Ljilja će se ponositi
grobom đe joj leži tata.
Neka mu je vječna slava
i nek' mu je zemlja laka
da se straža s' njim oprosti
sa plotunom iz pušaka.
Dan bijeli predajaše
svoju svjetlost tamnoj noći
a Dragiša osta okle
nikad više neće doći.
Suze koje za njim liše
najmilijih i najdražih
nek' mu budu vječna rosa
da mu vječnu dušu blaži.


slika

:zastava_Hrvata :tank

_________________
ako je dobro i brzo nije jeftino ako je dobro i jeftino nije brzo ako je jeftino i brzo nije dobro


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: pet lip 26, 2020 9:35 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2536
SLAVKO PEROŠEVIĆ - EPSKA ODA SRPSKOM GENERALU VLADIMIRU LAZAREVIĆU

Šta je nebo , bez orla krstaša
Šta bez svoje čete harambaša
Istorija šta je bez bojeva
Šta planina bez gorskih zmajeva
Šta je zvonik , na kom nema zvona
Šta je vladar , bez krune i trona
Šta je škola koja nema djaka
Šta je narod bez svojih junaka
A i junak bez svoga je roda
Kano bistra , bez izvora voda
A ja noćas , dobih zelju jaku
Da o jednom zapjevam junaku
I posvetim ovu pjesmu moju
Jednom nasem velikom heroju
I čestitom srpskom oficiru
Lazarević slavnom Vladimiru
Koga ljudi na sva usta hvale
POMOZ BOG TI SRPSKI GENERALE
Ja te morah , srpski Suvorove
Kroz stihove opjevati ove
Jer si bio srpska perjanica
Sa junastvom zvijezde dotica'
Kano Stepa na krvavom Ceru
Dje se slave , lovorovi beru
Slavni sine , Nemanjića roda
Bosih nogu po trnju si hoda
I Hristovo nosio raspeće
Ime tvoje , vječito živjeće
Deset ljeta u svome životu
Uz srpsku si koračo Golgotu
I u mračnoj ležao tamnici
Dje robuju srpski mučenici
Al na obraz ne osta ti mrlja
Jer ti ruke nidje ne uprlja
Al te kleti osudi Satana
Ljuti lave , s krvavih megdana
Leonide gorde zemlje srpske
Što dušmane pobijedi mrske
Braneć srpsku Atinu i Spartu
Ko Kutuzov nekad Bonapartu
Ti si u tom krvavome vaktu
Stao na put Atlanskome paktu
I sto dana i stotinu noci
Bez ikakvog nada i pomoci
Dje jek ljutog megdana sijeva
Svemogucoj sili odoljeva
Takve bitke i takijeh jada
Nije bilo još od Staljingrada
Dje je šaka napaćenih Rusa
Ustavila moćnog Paulusa
Tvoj su korpus u zemanu tome
Mracne sile probale da slome
Ja mnim nema na svijetu pera
Da opise Klintona i Blera
Dva krvava i strašna vampira
Protivnike slobode i mira
Koji u to istorijsko doba
Napadose Milosevic Sloba
I na Crnu Goru i Srbiju
Uputiše krvavu ordiju
Al ti hrabro generale stade
Ispred njine svemocne armade
I gramzivu zaustavi Alu
Nasu zemlju sto napade malu
Mislio je prokleti Satana
Da ce za tri , da nas slomi dana
I pobjedu da ce slavit brzo
Od stra' od njih , Srbin da se smrzo
Da ce njina svemocna tehnika
Pobijedit srce u vojnika
Ne znavahu njini generali
Nekad davno da je David mali
Branec svoje ognjiste i vrata
Porazio mocnog Golijata
I od kada sunce zemlju grije
Da boj ljuti , oruzje ne bije
No se vazda reklo medj ljudima
Da boj bije srce u grudima
Pa im dzaba bjehu sve rakete
I Fantomi sto po nebu lete
Tomahavci kleti i Apači
Jer od Srba , niko nije jači
Nema toga na svijet naroda
Kom je draža i preča sloboda
No Srbinu od davnina što je
O njoj Srbin kraj ognjista poje
I u svakom slavi je stoljecu
Kano svoju svetinju najvecu
Pa kad djavo , put Kosova krete
Ti ga s vojskom , generale srete
Na Košare i kletom Paštriku
Njihovu si slomio tehniku
I u plamu strahovite bitke
Nanio im velike gubitke
Tu se kažu tog krvavog ljeta
Proslavila Sto dvadeset peta
U vihoru zestokih bojeva
Da se o njoj kroz vjekove pjeva
A Siptari obrnuše pete
Ispred Petsto četrdes' devete
I ona je tog davnog proljeća
Proslavila sebe kroz stoljeća
I na prsa okačila svoja
Zlatni orden Narodnog Heroja
A pera će srpskijeh pjesnika
Vječno slavit Djurković Ljubinka
I čuvenog Delić Božidara
Strah i trepet što bjehu Šiptara
Odje moram odat pocast svaku
Još jednome srpskome junaku
Što na rame nosi epolete
Komadantu Sto dvadeset pete
Rod Nemanjin do sudnjeg ce dana
Živanović slaviti Dragana
Dok je srpstva , krsta i svijeće
To su ljudi što mrijeti neće
Srpski narod vjencem od lovora
Ostojića već kiti majora
Koji muški u bitku poleće
Ispred slavne Šesdeset i treće
I položi život na Juniku
Na poslednjem srpskome braniku
Tu dje kose mitraljezi teški
Pogino je hrabro i viteški
Braneć srpski narod od zlotvora
Ovaj vitez durmitorskih gora
A u ta su tri kleta mjeseca
Mnoga srpska izginula djeca
Šest stotina srpskijeh vojnika
Oreol je steklo mučenika
Jer su u to prohujalo ljeto
Dali život za Kosovo sveto
Pa u carstvu neba za oltarom
Sad s Milošem sjede i Lazarom
I pod barjak Orlovića Pavla
Jek srpskijeh slusaju gusala
I pehare ispijaju pića
Uz koljeno majora Tepića
A ja da sam sa Lovćena svetac
Ne bih mogo kroz svoj deseterac
I kroz svoje stihove i rime
Svakom od njih pomenuti ime
Sto godina da stihove šaram
Da s Homerom u snu razgovaram
I da živim tri ljudska vijeka
Ne bih jopet , sve o njima reka
I taj zeman opisao teški
Pa ću kazat , što reče Trebješki
" Da vjekovi slavne vaše žrtve
Nikad neće brojiti u mrtve "
Odje moram rad svoje savjesti
Lovorove vijence isplesti
I uputit najvišu pohvalu
Još jednome srpskom generalu
Što se ratnom okitio slavom
U tom boju strašnom i krvavom
U to doba taj je Srbin smjelo
Stajo ,Trećoj armiji na čelo
I sve bitke i megdane proša
A zvao se Pavković Nebojša
Sad u memli haskog kazamata
Ovaj vitez otadzbinskog rata
Kome obraz bi od svega preči
U gvozdenim sindžirima ječi
A odje bi danas bilo grota
Ne pomenut imena pilota
Sto kroz oganj i čelične metke
Podigoše dvadeset devetke
I smrti se ne plašeć sigurne
U oblake polećeše tmurne
Braneć zemlju , od prokletog skota
Tu je Djurić pogino Života
I vječno se u nebesa diga
Na krilima čeličnoga Miga
Brodeć nebom ko suri orlovi
I njegovi pali su drugovi
Dva viteza i dva oficira
Čija slava sada Olimp dira
Tu na nebu smrt je strašnu čeko
Srpski vitez Pavlović Milenko
A i Zoran u zadnjem je letu
Hrabro pao za slobodu svetu
Pa sad gore u svom avionu
Širi krila na nebeskom tronu
A sad moram , moj nebeski zmaju
Ovu pjesmu privoditi kraju
Al se nadam da ce bit prilike
Da još neke opjevam vojnike
I kuražne srpske oficire
Moj čestiti brate Vladimire
A tebe će ova pjesma moja
Zor viteže kosovskoga boja
U srpskome proslaviti epu
Ko Mišića , Putnika i Stepu
Ja znam ova vremena su teška
Al slobode sunce nam se smješka
I jednog će dana bogu hvala
Sa ponosne planine Urala
Čiji vrh se s plavim nebom spuča
Jopet zasjat slobodarska luča
Jer car svijeh pravoslavnih duša
Čiju riječ , čitav svijet sluša
Gromkim glasom , reko je iz Kremlja
Kosovo je sveta srpska zemlja.

SLAVKO PEROŠEVIĆ - USTALA JE CRNA GORA

Od ledene vode Tare
do obala sinjeg mora
ustala je majka naša
Njegoševa Crna Gora.
Svako veče rijeka ljudi
k’ svetosavskoj luci plovi
ustala je srpska Budva
ustao je Herceg Novi.
U odbranu svog poštenja
svete crkve i oltara
ustali su stanovnici
ponositog grada Bara.
Protiv vraga koji sije
zlo, nesreću i poroke
bez bojazni ljutu bitku
biju djeca srpske Boke.
Đe se ćivot svečev brani
i đedovska vjera sveta
ustao je Danilovgrad
ustala je srpska Zeta.
Od ponosa i od sreće
tekle su mi suze s’ lica
kada viđoh kako vjeru
brani srpska Podgorica.
Nikšićani k'o orlovi
raširili sura krila
i svetinje srpske brane
od Miraša i od Mila.
Ust'o Šavnik, ust'o Žabljak
ustale su i Plužine
i Mojkovac i Kolašin
brane obraz otadžbine.
Đe se hrabrim srcem čuva
krst i svete bogomolje
rod srpski je borbom svojom
zadivilo Bijelo Polje.
A u ova, za sve Srbe
teška doba i prilike
i Pljevljaci, pobrali su
vječne slave lovorike.
Čekajući da napokon
rujna zora srpstvu svane
protiv sile i nepravde
ustalo je i Berane.
Za spas vjere pravoslavne
svog poštenja i principa
ustala su listom djeca
slavnog Vasa, Ozra,Pipa.
Ustali su i Banjani
Drobnjak, Piva i Golija
da junačkim srcem brane
ćivot svetog Vasilija.
Protiv kletog Lucifera
i njegovih vražjih trupa
ustale su sve nahije
i ponosna srpska Župa.
Bratonožić, vjeru srpsku
sa oštricom brani mača
ustali su i Uskoci
Rovci, Kuči i Morača.
Ustali su i Pješivci
ustale su dične Cuce
srpsku Spartu ponovo će
ogrijati jarko sunce.
A s’ Ostroga Bjelopavlić
gromoglasnim glasom kliče
ne damo ti srpske crkve
nenarodni predsjedniče.
U ovome teškom vaktu
bez bojazni i dileme
za spas srpske crkve svete
ustalo je svako pleme.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: ned kol 02, 2020 6:34 am 
Offline

Pridružen/a: ned lip 16, 2019 8:55 am
Postovi: 37


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: ned kol 02, 2020 12:36 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned stu 22, 2009 12:36 pm
Postovi: 23195
Lokacija: СРПСКА
Gleda vila s Volujaka
čisto Gacko od Turaka

Ne vidi se niđe bule
Fazlagića nema kule

Nema fesa ni dimija
niti hodže da zavija

Čast ti svaka Gacko ravno
kad si čisto pravoslavno


slika

moj prijatelj, gospodin Hasa


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: pon kol 03, 2020 8:45 pm 
Offline

Pridružen/a: ned lip 16, 2019 8:55 am
Postovi: 37
Mujo Omerović guslar iz Priboja.



Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 262 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1 ... 7, 8, 9, 10, 11

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 2 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO