Želio bih podatke o svakodnevnom životu u doba Kraljevine SHS/Jugoslavije (1918.-1941.). Smatra se da je to po Hrvate bila najgora državna zajednica čiji su bili dio jer su izgubili svaki vid državnosti. Nije bilo bana, sabora ni vlade, a država je podijeljena na nepovijesne banovine uglavnom nazvane po rijekama. Međutim, zanima me svakodnevni život i gospodarstvo te države koja s kasnijom komunističkom Jugoslavijom nema nikakve veze. Kraljevski jugoslavenski režim komunistima je kosti lomio i zatvarao ih isto kao i ustaše. Međutim, sigurno je bilo Hrvata kojima je bilo dobro u KJ. Nije cijelom narodu moglo biti loše. Kao što danas neki kukaju kako im je u SFRJ bilo dobro, sigurno ima nekih Hrvata koji su dobro živjeli u KJ. Neki zanimljivi podaci o svakodnevici u najomraženijoj državnoj zajednici kojoj smo pripadali.

Po zakonu minimalna dob za članove narodne skupštine bila je 30 godina, za senatore 40. Na lokalnoj razini skoro i nije bilo političke aktivnosti ni terena za odgoj političkog kadra. Po ustavu iz 1931. za svaku izbornu listu zahtijevao se minimum od 60 popisa u više od polovine svih kotareva u najmanje dvije trećine od devet banovina. U lipnju 1921. jedan član komunističke stranke pokušao je ubiti princa-regenta Aleksandra, a u srpnju je drugi njen član ubio bivšeg ministra unutarnjih poslova Milorada Draškovića, autora prosinačkog dekreta iz 1920. Vlada je odgovorila stavljanjem Partije van zakona u kolovozu 1921., a rukovoditelji ilegalne Partije su jedan po jedan bili zatvarani ili prinuđeni bježati iz zemlje ili ubijeni. Do 1932. Partija se smanjila na nekoliko stotina članova.

U razdoblju od 1936. do 1939. stopa smrtnosti dojenčadi bila je još uvijek vrlo visoka, prosječnih 141 na tisuću živih porođaja. Očekivano trajanje života je 1931. procijenjeno na 46.5 godina za muškarce i 49.5 godina za žene. Između 1880. i 1957. na današnjem ozemlju Slovenije stanovništvo je poraslo 1.4 puta, u Hrvatskoj 1.6 puta, u Srbiji 2.2 puta, u Makedoniji i Crnoj Gori 2.3 puta, a u BiH 2.5 puta. Od svih osoba iznad 10 godina starosti 1921. godine 51.5% bilo je nepismeno. Razlika u pismenosti između pojedinih područja bila je napadna: od 8.8% nepismenih u Sloveniji do 83.8% u Makedoniji.

Dohodak po glavi stanovnika bio je u Jugoslaviji 1930-ih skoro najniži u Europi, 1938. je procijenjen na 3 100 dinara (oko 70 dolara). Jugoslavija je 1921. imala 135 poljoprivrednih stanovnika na 100 ha obradivog zemljišta, te je tako bila poljoprivredno najnapučenija zemlja istočne i jugoistočne Europe. 1931. broj stanovnika na 100 ha popeo se na 140, a 1938. na procijenjenih 144, ili višak poljoprivrednog stanovništva od 44.4%. Srbi i Crnogorci iz planinskih krajeva sustavno su naseljavani u Vojvodinu, Srijem, Slavoniju, Makedoniju i Kosovo. 1931. godine 76.5% stanovništva Jugoslavije živjelo je od poljoprivrede, a samo 11% od industrije, rudarstva i zanatstva. Između 1926. i 1939. od poljoprivrede je dolazilo 46% državnog dohotka, 18.9% od industrije, a 35.1% od ostalih aktivnosti. Oko 80% obradive zemlje bilo je zasijano žitaricama (najviše kukuruzom), koje su uglavnom služile za neposrednu ljudsku ishranu. Svega 14% ukupne potrošnje bjelančevina potjecalo je od životinjskih prehrambenih prerađevina. Radni učinak životinjske vučne snage bio je nedovoljan u mnogim područjima. Neposredno prije izbijanja Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji je bilo svega oko 2 300 traktora, uglavnom u Vojvodini, gdje je poljoprivredna tehnologija bila na puno višoj razini nego drugdje. Južno od Dunava i Save još su se uvijek naveliko rabili drveni plugovi. Umjetna gnojiva se gotovo nisu ni rabila, a pesticidi samo u vinogradarstvu i ponegdje u voćarstvu.

Većinu velikih poduzeća u međuratnoj Jugoslaviji (tvornice, rudnike, banke, osiguravajuća društva) posjedovali su stranci. Krajem 1937. postotak stranog vlasništva u ukupnom dioničkom kapitalu svih jugoslavenskih poduzeća bio je slijedeći: električna energija 83%, kemikalije i petrolej 69.9%, rudarstvo 69.2%, osiguranje 38%; cement, boksit i staklo 37%; metalurgija 32.7%, drvena građa 28.8%, rafinerije šećera 24%, tekstil 22.7%, hoteli 21%, mlinovi 19%, bankarstvo 9%. Uzmu li se kao osnova dionički kapital i strani krediti, 1/4 svih stranih investicija činili su Francuzi. Britanski interes držao je 17.4%, SAD 15%, Njemačka (uključujući i austrijski i čehoslovački udio) 11.1%, Italija 9.5%, Belgija 7.4%, Švicarska 5.9% te još neki manji vlasnici. K tome je mnoga poduzeća, čiji je dionički kapital bio pretežno jugoslavenski, u stvari efikasno nadzirao strani kapital, i to zahvaljujući ugovorima s velikim inozemnim kupcima ili stranim kratkoročnim kreditima, ili sudjelovanju tih poduzeća u međunarodnim kartelima.

U razdoblju između 1936. i 1939. njemački udio u jugoslavenskom izvozu iznosio je 28.3%, a u uvozu 34.8%. Francuski 2.8%-2.3%, britanski 8.4%-7.5%, priključenjem Austrije i češkog protektorata njemački više od 50% u izvozu i uvozu. Za jugoslavenskog poslovnog čovjeka pristup Njemačkoj i Italiji bio je lagan, jeftin i siguran, a na zapadnoeuropska tržišta skup i potencijalno rizičan. Nakon rujna 1939. Jugoslavija u Njemačku i Italiju sve više izvozi hranu i sirovine, a ima sve više teškoća uvesti prijeko potrebne tekstilne sirovine, naftne derivate i koks.

U svibnju 1939. vlada je poduzela mjere opreza i narodnoj banci naredila prebaciti veći dio zlatne pričuve u Englesku. Kasnije su te pričuve u visini od 47 000 000 dolara deponirane u Federalnoj banci za rezerve u New Yorku. U zemlji se opticaj novčanica već popeo od 6.6 milijardi dinara krajem prosinca 1938. na osam milijardi dinara krajem kolovoza 1939. Do samog izbijanja rata nije bilo znakova inflacije. Opći indeks cijena (1926=100) tijekom 9 mjeseci je i pao, od 77.5 na 76.8. Početkom rujna 1939. počele su se strmo penjati i cijene i opticaj novčanica. Opći indeks cijena popeo se od 76.8 u kolovozu na 90.9 u prosincu 1939., na 143.9 u prosincu 1940., na 155.3 u veljači 1941. godine. Najizrazitiji porast dogodio se u prehrambenih proizvoda biljnog podrijetla: od 75.7 u kolovozu 1939. na 90.7 u prosincu, na 195.6 u prosincu 1940. i na 213.7 u veljači 1941. Zbog zamrzavanja cijena glavnih predmeta uvoza sredinom 1940. cijene izvoznih roba narasle su povrh cijena uvoznih roba. Usprkos svom nadzoru, troškovi života u Beogradu popeli su se od 81.7 u kolovozu 1939. na 141.3 u veljači 1941. godine.

Za vrijeme Subašića bana i dobrijeh dana...

Pogledati kako su izgledali Split i Zagreb, koliko je ljudi bilo tokom posete i sahrane kralja Aleksandra...

Za to razdoblje bih svakako preporučio knjigu povjestničara Rudolfa Horvata, ,,Hrvatska na mučilištu''. Tamo obširno i na osnovu činjeničnih događaja, članaka iz tadašnjih novina i tadašnjih proglasa opisuje stanje u Hrvatskoj za to razdoblje.
Koliko znam i današnji se povjestničari kad je u pitanju KJ oslanjaju na tu knjigu.

Jbga, ja niti jednog povjestničara ne znam.

Nego, htjedoh reći. Hrvati uopće ne mogu se žaliti na Kraljevinu Jugoslaviju. A sad zašto? Zato jer su Srbi pobijedili u Prvom svjetskom ratu. Hrvati su cijelo to vrijeme ratovali na strani gubitnika, feštali kada su osvojili Beograd itd. A da teror nad srpskim stanovništvom u vrijeme Sarkotića i ne spominjem u BiH. Elem, nakon rata pobijedili Srbi, mogli su uzeti sve do Jadrana i proglasiti veliku Srbiju, ali nisu. Štoviše, dođu i oslobode nas austrijskog jarma! Onda se Hrvati ukrcaju kažu - mi smo jedan narod, dva plemena, kako da je jedan dio naroda poražen, a drugi pobjednik? Nemojte se zavaravat - jedan narod, dva plemena je hrvatska podvala Srbima. Srbi je prihvaćaju, trpaju nas na stranu pobjednika i stvaramo zajedničku Jugoslaviju, a mogli smo živjeti pod velikom Srbijom.

Zato slava kralju Petru Karađorđeviću i velikom mu sinu Aleksandru Ujedinitelju.

Ima jedna anegdota... došli predstavnici srbokatoličkog pokreta Aleksandru i vele - "mi smo Srbi katolici iz Dubrovnika", a kralj, istinski jugoslaven kakav je bio odgovori: "a ja sam Hrvat pravoslavac iz Beograda".

Ima još jedna anegdota o našem zajedničkom kralju... ide otprilike ovako.

Žalili se Crnogorci što nemaju ministara u novoj jugoslavenskoj vladi... a kralj im na to odgovori: "pa imate kralja"...

Šta reći o ovome velikom čovjeku?

Što se tiče ekonomije država je bila u rasulu i stanovništvo je masovno iseljavalo. Razlog je velika depresija što 1930ih zahvatila KJ. Po popularnosti u Hrvatskoj i BiH je dominirala HSS koja je imala puno glasača i među Muslimanima ali i nešto sitno u Srbiji. Knez Pavle je bio pozitivac za Hrvate, kralj Aleksandar dakako negativac (postoji anegdota od onog Kvaternika kako je čuo kako Aleksandar psuje Hrvate u 3 pm). Noogometni savez Jugoslavije koji je osnovan 1913. u Zagreb kao Nogometni savez Slavonije i Hrvatske je premješten 1929. u Beogradu i preimenovan kao fudbalski savez. Na to su hrvatski igrači bojkotirali reprezentaciju kada su trebali nastupati u Montevideu. Hajduk je prvi put počeo osvajati državna prvenstvena u nogometu, dok je to isto radio Građanski iz Zagreba. Sibinjski pokolj od strane žandarmerije, Orjuna itd.

Ne znam sada ima li još ovako nekih zanimljivih podataka, sada govorim iz glave.

Ekonomski je Kraljevina bila puno lošija nego i Sfrj i Au, to je za Hrvatsku i Sloveniju bilo vrijeme krađe, odlijeva kapitala, stagnacije, zastoja stranih investicija i slabijeg razvijanja infrastrukture. Nadalje, treba napomenuti kakav je očajan bio živoz na selu u odnosu na druge europske zemlje, na dosta mjesta je to bilo na razini 17. stoljeća. Bez struje, pitke vode, pristupa školovanju, kuće s blatnim podovima.

U političkom smislu malo bolje od Sfrj i to samo zbog višestranačja, no teror nad stanovništvom je tu negdje bio, oponenti režima su se zatvarali, čak su i logori postojali. Hrvatski položaj u zajednici do 1939. Je bio slabiji nego u sklopu Sfrj.

Kako ih ne će psovat, oslobodi ih, oni mu još seru po državi. Kralj Aleksandar je svom sinu dao ime po kralju Tomislavu.

Smanji trollanje, postaje naporno.

Nije trolanje. Istina je. Dao je sinu ime Tomislav.

Hrvatski princ Tomislav

Pričam o tonu i nepotrebnosti informacija. Naravno da znam da je sinovima dao hrvatsko, slovensko i srpsko ime.

Moguće da sam pretjeranim tonom spomenuo razlog zašto je psovao Hrvate... ako i je, to ništa ne znači. Tko malo posmotri bolje osobu kralja Aleksandra zadnje što će o njemu reći je da je mrzio Hrvate, jer nije. Bio je pravi jugoslaven, politički. U ostalom, da su Hrvati voljeli dinastiju više od Srba, šta misliš kome bi kralj više pogodovao?

Prva stvar - Srbi Hrvate prenesu na stranu pobjednika, daju im banovine, poslije i Banovinu Hrvatsku. A njima i dalje ta Jugoslavija smeta, traže republikansku neovisnu Hrvatsku itd., kao da nikada nisu ratovali na strani Austrougarske. Ako i je opsovao Hrvate, nije se čudom čudit. Opsujem nas i ja nekada, ali ne znači da ih mrzim. Možda je mislio na trojicu Hrvata koji mu smetaju, pa rekao "jebem ti Hrvate" ili nešto tako, šta već.

Pišljivo doba.

A Tomislavgrad dobio ime obiljezavajuci rodjenje malog princa.(nije bas ali je zabavno...)

Kako sam čitao, išli lokalni fratri hodit kralju Aleksandru da mijenja ime. I ovaj to odobrio 1925. na tisućitu obljetnicu krunjenja kralja Tomislava.

Čitam agrarna reforma.

Nakon Austrougarskog osvajanj BIH jedn od težih perioda za Bošnjake.

Pa u biti to i nije točno. Ako se već na nekog referiraš onda bi to trebao biti kralje Petar, otac od Aleksandra koji je umro 1921. i te je godine Aleksandar naslijedio oca.

Drugo, ne kužim kako oslobodio kada je vrlo upitno da li su većina Hrvata htjeli uopće biti dio Jugoslavije i pod kojim uvjetima. Doduše, ako čak i uzmeš taj argument onda iz pozicije kraljevske dinastije bolje je imati cijelu Jugoslaviju nego samo umanjenu Veliku Srbiju jer je čak tada još taj dio Hrvatske i Slovenije ipak bio najrazvijeniji. Tu je nastao i prvi veliki nezadovoljstvo kada su se stare A-U krune mijenjale za dinar u omjeru 1:1 iako je kruna imala daleko veću vrijednost (eto uzmi kada i neko ponudi kada bi mijenjao jedan euro za jedan BiH dinar), druga velika pljačka je bila žigosanje stoke zbog čega je 1920. nastala velika seljačka pobuna u Slavoniji. Nadalje, Zadrani, Istrani i Riječani se ne bi složili s tom tvrdnjom.

A kako je to pogodovao Hrvatima?

1. Pa u biti nije to tada nitko smatrao da su Hrvati ikako pobijedili pa su prihvatili sve uvjete pri ulasku u KJ. Inače, mala digresija Meštrović je u svojim memoarima rekao kako su se Trumbić i cijeli Jugoslavenski odbor zalagali kada se ujedinjavalo da se zemlja zove Jugoslavija da kao takva bude vrijednosnosno neutralna, dok su srpska vojna vlada inzistirala da se cijela država od Slovenije do Makedonija zove Srbija. Ovi prvi su ipak popustili pa su još samo zamolili da se uz naziv Srbija doda još neka imena kako bi se označila ostale nacije. Tako je odlučeno da će se zemlja zvati Kraljestvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

Inače, Meštrović je karijeru počeo kao jugoslavenski integralist da bi se s vremenom tranformirao u hrvatskog nacionalista.

2. koje u početnoj fazi (dakle aleksandrove dikature) kada su uspostavljene nisu imali bog zna kakve ovlasti. Pričajući o Aleksdrovoj dikaturi čak su predstavnici prečanskih Srba bili nezadovoljni njime. primjerice, Svetozar Pribičević je morao emigrirati u Čehoslovačku a tamo je objavio svoju knjigu "Diktatura kralja Aleksandra"
3. s tim ti kralj Aleksandar nije imao nikakve veze. to je zasluga kneza Pavla i doista taj čovjek je bio pozitivan što se tiče Hrvata. No nažalost simovićeva vojna hunta ga je smjenila i marginalizirala.

Sama banovina hr je nastala pod pritiskom Britanaca jer se spremao WW2. Sam beogradski parlament je odbijao ratificirati zakon kojim bi se stvorila ta Banovina pa je knez Pavle uveo zakon preko svojim monarhijskih prerogativa zaobilazeći parlament.
Sama Banovina smatrala se tek privremenih rješenjem a obje strane (dakle srpska i hrvatska) nisu bili zadovoljni njome. Sa hrvatske strane nezadovoljan je bio muslimanski i bosanski HSS jer su smatrali kako ih je Maček izdao. Sa srpske strane išli su prigovori isti oni koji Bošnjaci danas koriste protiv trećeg entiteta.

No, slažem se da je kojim slučajem Nijemci nisu ostali napali Jugoslaviju i da je Banovina opstala cijela Južnoslavenska priča bila bi možda bila success story.
4. Jesu li doista?
Pogledaj zahtjeve koji su prigovarali legitimni predstavnici tada, dakle HSS. Htjeli su da država bude federacija i po mogućnosti Hrvatska republika unutar Jugoslavija. Ovaj drugi zahtjev Radić je odbacio 1926. tako da su samo htjeli federaciju. Dakle, ono što su imali unutar Austro-Ugarske a što je 1918. ukinuto

Većina Hrvata je vrlo vjerojatno priželjkivala neku neovisnu Hrvatsku no pošto su bili svjesni da nije postojala nikakva mogućnost da će se to ikada ostvariti išli su realističkim zahtjevima. U jednu ruku isto kao danas Hrvati idu logikom trećeg entiteta.

Tako da sada kad ovo pišem rekao bih da je KJ bila u biti nešto bolja verzija današnje BiH.
5. Ratovali su i prečanski Srbi masovno u A-U vojsci no oni su sigurno bolje prošli, a i nakon rata mnogi od njih su također bili nezadvoljni KSHS.

Koliko sam shvatio Slavko Kvaternik je to čuo iza zatvorenih vrata kada Aleksandar nije znao da ga netko čuje.

Hrvati kada govore o kraljevini SHS, i to redovno u najnegativnijem tonu, moraju da budu svesni sta je ono sto su mogli dobiti, i kako su mogli da zavrse... i da je bilo mnogo gorih opcija...a malo, ako je i uopste bilo boljih...

Na kojoj su strani Hrvati bili u ww1... kako je prosla Austrougarska u tom ratu... na kom su to frontu Hrvati imali veliko ucesce?! Upravo u Srbiji... bez i jedne reci protiv, nego sa odusevljenjem se docekao pocetak rata u Zagrebu, poslate su najbolje jedinice na Srbiju...slavio pad Beograda 1914 u Zagrebu...







Jel da se pravimo da ovo nije postojalo?! Postojalo je, i za sobom je ostavilo pustos... Srbija je izasla iz rata kao rasturena zemlja, i po zrtvama, demografskim gubicima, razorenoj infrastrukturi, unistenoj ekonomiji... dok u Hrvatskoj i Sloveniji nista od toga, na tim zemljama rata nije ni bilo...

Dosla je 1918. godina, vreme slaganja racuna, da vidimo ko je gde bio i sta je radio... Srbija je mogla na racun ratnih zasluga da se prosiri na Bosnu, Dalmaciju i deo Slavonije... sta bi ostalo od Hrvatske da je to ucinjeno?! Neko parce od Karlovca do Varazdina...

Za razliku od ostalih naroda AU monarhije koji su se borili protiv represije Beca i Peste, i prepoznati kao nezavisan i drzavotvoran faktor... Hrvatskoj niko nije hteo da pruzi nezavisnost, to nije bila ni tema u Versaju...

Nemoj da se pravimo da ne postoji ovakav uvod, nego su se slatki i dobri juznoslovenski narodi ujedinili u ravnopravnu drzavu, a onda je neki zli kralj zaveo diktaturu... jos 1918. godine Pasic u Versaju uspeva da se izbori da deo Dalmacije i ostrva ne ode Italijanima...to je prva velika dobit za buducu vasu drzavu, jos dok nije ni napravljena Juga... oni su kidisali na Dalmaciju i zato je kralj Aleksandar imao velikih problema, pogotovo kad je ojacao Musolini...oni organizuju ustaski pokret, prave Pavelica, i stoje iza atentata u Marseju... da bi im posle Pavelic velikodusno sve to poklonio...

Necu da pisem bajke o SHS... to je bila drzava sa puno problema, gde su se mnogi osecali zakinuto... bilo je i unutrasnjih podela, i pritisaka sa strane... ali daleko od toga da je to bio neki logor za Hrvate. Prvi put ste imali slobodne izbore, birali svoje predstavnike, jacali svoju poziciju, i od naroda koji je 1918. godina bio na porazenoj strani, posle 20 godina su dobili Banovinu, koju su 1941. pretocili u NDH... a kasnije u SR Hrvatsku...i 1991. u nezavisnu drzavu...

Ima mesta za kritiku te drzave, ali nemoj mnogo da kukate... bolje bi bilo objektivnije da se sagleda taj period, i napravi paralela sa cinjenicom koliko ste dugo bili u AU monarhiji, i kako vam je tekla borba za prosirenje i nezavisnost... tako da ste zavrsili u jednoj propaloj monarhiji, gde niko od velikih sila nije hteo da cuje da vam prizna nezavisnu drzavu... toliko o tom blagostanju pod AU...

Prvo, tajni ugovori su poništeni nakon rata, dakle pozdravi se sa Slavonijom i Dalmacijom, a drugo, po Wilsonovih 14 točaka narodi poraženih carstava se nisu smatrali poraženom već pobjedničkom stranom, a granice su se uglavnom dijelile pomoću plebiscita. Da nije došlo do ujedinjenja vjerojatno bi dobili Vojvodinu, sjever Albanije i dijelove BiH, što je opet puno jer se samo Rumunjska više proširila nakon PSR-a

Tuta ti je troll glede hrvatsko-srpskih odnosa. Valjda mu JNA nikad u ratu nije opalila po njegovom selu u zapadnoj Hercegovini pa se sad istima uvlači u guzicu koliko i oni u rusku (čast srpskim iznimkama poput našeg Nikole).

Vezano za temu : razmjena kruna u dinare je tipičan primjer masovne institucionalizirane pljačke smišljene kako bi se osigurao odlijev kapitala iz Zagreba u Begeš. Uvelike po modusu operandi podsjeća na izvorne Linićeve predstečajne nagodbe.

1. Nisu prihvatili sve uvjete za ulazak u KJ, da jesu, živjeli bi u Kraljevini Srbiji. Izostavio si bitan faktor zašto su uopće pristali na pregovore o KJ - prijetnja talijanske aneksije Dalmacije, parčanje hrvatskog teritorija između Srbije i Italije.

2. Banovine su bile jedinice uprave i istina, nisu imale bog zna kakve ovlasti, kralje je postavljao banove.

3. Kralje Aleksandar nije imao veze, imala je slavna dinastija Karađorđevića.

4. Dugo vremena su zagovarali Hrvatsku seljačku republiku. Kasnije zagovaraju labavi federalizam, kao da su ravnopravno sa srpskim narodom ratovali protiv Austrougarske. Da je to tražio srpski dobrovoljac Alojzije Stepinac, ajde de, ali Stjepan Radić i HSS, nema govora.

Što su dobili od Bugara koji su aktivno sudjelovali na strani Centalnih sila i činili zločine po istočnoj Srbiji. No, od Hrvata koji uopće nisu smatrani poraženima u tom ratu bi uzeli pola nacionalnog teritorija. Svakako