HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: uto lis 22, 2019 10:52 am.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 227 post(ov)a ] 
Stranica Prethodna  1 ... 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10  Sljedeća

U čiju kulturnu baštinu izvorno spadaju guslanje i ojkanje?
hrvatsku 64%  64%  [ 58 ]
srpsku 18%  18%  [ 16 ]
obje 18%  18%  [ 16 ]
Ukupno glasova : 90
Autor/ica Poruka
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: sub ruj 26, 2015 10:46 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
HAJDUK MIĆO PAPA

Veseli se Vidoje Vidače
a iz one krševite Stravče
što no leži navrh Konavala
dođe Vido u Slano duboko.
Tu je Vido dućan otvorio
tu promeće toga i ovoga
dok se Vido s ljudim' upoznao
pošten bio riječ'ma i obrazom.
Od svud mu nose trgovine
s Majkovcima upozna se Vido
s njima svake radi trgovine
a najviše mesa i duhana.
Prijateljstvo tvrdo uhvatili
dokle Vida kumom okuminili
okumi ga Ščeputina Stijepo
na krštenju sinu malenome.
I Mićo ga okumio Papa
na krštenju držao mu sina
maleno je vrijeme postanulo
malo vrijeme, za duga ne bilo.
A Vidova u Slanome strina
što dvorila popa redovnika
ona lijepo miluje Vidoja
a on bio oče redovniče.
Sve na smrti dobro ostavio
pa i Vido milovao strinu
i ona mu ostavila blago
lijepih Vido sastavio para.
Te bi pare na kamatu dav'o
po Primorju i po Majkovima
i po onom Slanom dubokom
al' su pare golemo mamilo.
Gdje nema Božjega straha
i gdje nije od svijeta sramota
pa tako ti i Majkovcima bilo
sastali se majkovski hajduci.
Među sobom vijeće učinili
pasju vjeru oni prihitili
da pođemo, da se sastanemo
ali noćno u doba neznano.
Da kakogod Vida prevarimo
pogubimo, blago pokupimo
vijeće čine dok se prikupili
do dva brata, do dva Ščeputine.
Mićo Papa sa svojim babajkom
i još s njima nepoznate družbe
ne idu ni sjajnom mjesečinom
niti idu kad je vedro nebo.
Neg' kad more na valove vrije
kada kiša k'o iz kabla lije
čekali su pa i dočekali
noć je tamna Božja godina.
Kad hajduci zaputili bili
sobom vode konje opravljene
na čemu će odgoniti blago
vode sobom još tri ženske glave.
Da ostanu dolje iza zida
da čuvaju konje opravljene
oni idu u duboko Slano
negdje oko noći polovice.
Sađu tankoj kuli Vidojevoj
al' su oni prije opazili
u baštini skalu duguljastu
uzeše je pa je odnesoše.
Uz tanku je kulu prisloniše
pa se penje hajduk Ščeputina
jatagan mu oštar u zubima
Mićo Papa zakuca na vrata.
Sa dušeka ozivlje se Vido
ko mi kuca noćno na vratima
ali mu se Mićo ozivao
ja sam kume milo dobro moje.
Ono što smo govorili kume
evo smo ti i donijeli kume
skoči Vido na noge lagahne
al' ne ide otvoriti vrata.
Nego ide kuli na prozore
da on vidi tko pod kulom tuče
tko ga zove ispod kule tanke
otvorio na prozoru vrata.
Prema njemu hajduk Ščeputina
udari ga nožem priko glave
al' ga nije smrtno udario
nego bio dobro obranio.
Kako Vido u kulu umače
za njim hajduk Ščepurina skače
al' je Vido tvrdo momče bio
neda mu se nožem udariti.
S njim se hrva kuli po tanahnoj
za kose ga rukom uhvatio
punu šaku vlasi izgulio
on ga bije oštrim jataganom.
Viče Vido tanko glasovito
nemoj mene Ščeputina kume
nemoj mene za naše kumojstvo
to su čuli pod kulom hajduci.
Pripeli se kuli na tavane
Mićo Papa prvi dohodio
u ruke je stalac uzimao
s njime Vida u grudi udario.
Preko stoca primetnu se Vido
pade jadan kuli na tavane
oni skoče s nožem jataganom
dokle li ga kruto obraniše.
Da se više braniti ne može
neki skoči pa otvori kulu
bit će noći prošla polovica
kad evo ti Knežića Mata.
Nosi Mato u ruci fenjere
kad on vidi vrata rastvorena
on uljeze u vrata s fenjerom
pa zaviče glasovito tanko.
Kume Vido još si na nogama
što su tebi rastvorena vrata
još je Vido u životu bio
viknu jadan što god mogne jače.
Bježi kume ako Boga znadeš
da hajduci ne pogube tebe
ubiše me majkovski hajduci
u to doba zasvijetli puška.
Knežića da pogodi Mata
sreća dobra Knežiću bila
jer ga puška nije udarila
nego nešto malo obranila.
Pa on bješe bježati stanuo
istom malo odmaknuo bio
kad eto ti druga zasvijetli
sreća dobra Knežiću bila.
Da ne puče već je podprašila
on pobježe i fenjere baci
pa od straha i noćnoga vraga
živ jedvice bijelom dvoru dođe.
A hajduci ostaše u kuli
i potežu Vidove sanduke
jer misle da je u njima blago
pa iznose štogod mogu bolje.
Izniješe pokućstva svakoga
romjenača, noža i pušaka
sa dušeka pamuk, pokrivača
pa na konje blago tovariše.
Put Majkova s njime pobjegoše
kad su dalje od Slanoga bili
na Usječku studenoj vodici
pa na vodi malo počinuli.
Da krvave umijaju ruke
ispiraju jatagane ljute
kad evo ti Bronzića Ščepana
jedva doš'o s otoka Šipana.
Živ izbjeg'o Božjoj godini
žamor čuje na vodi studenoj
pa on kosi sve što može prije
da se može dobaviti družbe.
I na noći samac ne putovat'
kad je bio blizu vode hladne
i vidio skupu sakupljenu
iz daljega dobro jutro viče.
Dobro jutro prijatelji moji
al' mu se niko ne odaziva
uto malo naprijed stupio
Mićo Papa prema njemu skače.
Rukom ga je za prsi uhitio
jatagan mu na grlo donio
da ga kolje kao zvijer hudu
viknu Ščepan tanko glasovito.
Kume Mićo što za Boga radiš
ali mene ne poznaješ kume
ali njemu Mićo progovara
je li vjera, je li ruka desna.
Ako misliš iznijeti glave
da nikome nigda kazat' nećeš
dok se sa ovim ne rastaviš svijetom
al' zaviče Ščeputina Anta.
Što će vjera, što će ti kumojstvo
oklapi ga nožem jataganom
kud ćeš bolje vjere i zakona
tad zacvili Bronziću Ščepane.
Niz obraz je suzam' udario
a što sam vam jadan učinio
da vi mene pogubit' hoćete
jedva sam se moru ugrabio.
I oteo Božjoj godini
pa sad jadna da me pogubite
što me nije more radovalo
nebi ste se o me ogriješili.
Tad mu Mićo Papa govorio
da nikome pripoviđet nećeš
kud si iš'o da si nas vidio
da se po tebi nebi ništa čulo.
Da si kome i riječi pisnuo
jer da bi ikda obaznalo
gdje god bio i kad god bilo
živom glavom platit ćeš sa ramena.
Sasjećemo tebe na komade
a najveća dva komada mesa
biti hoće do dva uha tvoja
Stijepo se je vjerom zaklinjao.
I svojim očinjim vidom
da to nikad niko znati neće
a po njemu i za njega živa
sreća mu je pustiše ga živa.
Pa on više ne želi družine
već sam kosi putem naprijeda
a u strahu prije od hajduka
i dobrome Bogu zahvaljuje.
Da je živu kutaris'o glavu
kada sutra bijeli danak svanu
kad viđeli Vida pogubljena
sve se Slano manom pomamilo.
Među sobom govorili ljudi
ko je ovaj rasap učinio
kad eto ti Knežića Mata
on kaživa što se je zgodilo.
Što je čuo i što je vidio
da su dvije puške opalile
da ga je prva nešto dohvatila
u ruci mu razbila fenjere.
Druga da ga dohitila nije
nego samo da je podprašila
ovo niko učinio nije
nego oni Bugari Majkovci.
Od starine na glasu hajduci
koji s Vidom jesu trgovali
na kumojstvo njega pozivali
i još nešto reče Knežić Mato.
Sve bi rek'o i zakleo se
da je ono Ščeputina bio
na vratima kad sam pristupio
najprvoga da njega uhvate.
On će kazat' ostali koji su
glas proleće gradu Dubrovniku
pravda šalje svoje poklisare
da razvide zgodilo što se je.
Kad su došli u duboko Slano
mrtva Vida razgledat' stadoše
na njemu je rana nekoliko
od ljutoga noža jatagana.
Vidi pravda da su ga ubili
pa ga preda da ga ukopaju
sve ga Slano grobu popratilo
jer ga svemu puku žao bilo.
Glas dostig'o u Konavle ravne
a do one krševite Stravče
kad Vidova doznala rodbina
evo ti mu dva mila neputa.
Oni dođu u duboko Slano
po dundovoj kući pokupiše
što hajducima izostalo bilo
tu velika postavljena pojnica.
Oko kuća brda majkovskijeh
da li bi se štogod izaznalo
al' se ništa saznati ne može
ali vele od starina ljudi.
Da se nekad klela zemlja raju
da se na njom svaka djela znaju
pa eto ti neku večer bilo
Ščeputina zavadi se Ščepo.
A da s kijem nebi ni žalio
nego svojoj vjenčanoj ljubovcom
otrese joj dvije zaušnice
ona kuda i nemila bila.
Pa zaviče tanko iza glasa
stan' krvniče nemoj udarati
što si i mene ubit' namislio
kako no si i njega ubio.
Oni misle da ne čuje niko
al' sve čuju carski oružnici
spored njima majkovski banduri
kad su oni razumjeli glasa.
Pod njima su noge podigrale
a u njima srce potreptalo
stali tući da vrata otvore
al' ih da otvori neće.
Ako li ih otvorit' nećete
silom ćemo vrata razlomiti
od straha im otvorili vrata
pa u kulu oni uhodiše.
Ščeputinu Stijepa uhitiše
bijele mu zakovali ruke
odveli ga gradu Dubrovniku
zatvorili u mrklu tamnicu.
Pri suca ga često privodili
da bi kako sreća priskočila
da pokaže ko je s njime bio
pokojnoga Vida pogubio.
Al' je hajduk tvrde vjere bio
on ne hoće da izda nikoga
radi svoga brata rođenoga
opet njega vode u tamnicu.
Sudac gleda, sudac ispituje
da bi otkle kazat' dokazao
ko je jadna Vida pogubio
ko je s Ščeputinom u družini bio.
Jer svak znade da sam bio nije
nikako se da izdade neće
dan po danak i godina prođe
Ščeputinu osudila pravda.
Do života na tamnicu tvrdu
na tamnicu tvrdu cesarovu
na Istriju s muka glasovitu
gdje Ščepanu lako biti neće.
Iz bijela ga grada otpratiše
u Gruž dođe, na parobrod pođe
prate njega carski oružnici
lete dani, lete godinice.
Preko deset jedna prolećela
a Ščepan je u tamnici tamnoj
još mi niko ništa i neznade
ko s njim bio Vida pogubio.
Kad evo ti jada iznenada
jedne večeri Bronziću Stjepane
putujući brdom majkovskijem
putujući zamrknuo bio.
Noć ga stigla i Božja godina
prituži mu, svanuća se boj'o
bijeli na dvor Radeljević Iva
u gornjemu selu Majkovima.
I pokuca njemu na vratima
ozivlje se Radeljević Ivo
i njegova vjenčana ljubovca
ko večeras kuca na vratima.
Odgovara Bronziću Stjepane
ja sam evo dragi prijatelju
prituži mi Božja godina
otvori mi ako Boga znadeš.
Večeras me na konak primite
kad to čuo Radeljević Ivo
skoči Ivo, vrata rastvorio
i Ščepana na konak primio.
Vrijeme je od večere bilo
pa Bronziću nude večerati
a kada je po večeri bilo
Stjepan ti se vinom nakitio.
Kad ga dobro vino ugrijalo
Stjepan ti je kazivati stao
da ti kažem prijatelju Ivo
na meni se neka sudba vrši.
Sve me prate Božje godine
ovo mi je druga za života
al' sam srećan što sam s prijateljem
ali kakva mi je prva bila.
Bože dragi, druge nedaj mi je
za života kušati onake
već je tamo jedanest ljeta
nešto sam ti bio nagazio.
Putujući noćno ka Slanome
kad sam pobro bio dolazio
do Usječka, do vode studene
čujem žamor blizu vode hladne.
Bolje skočim i sebi govorim
evo putem putuju putnici
da ih prije mogu dostignuti
da ja s njima putujem zajedno.
Kad ja tako malo unaprijeda
kad hajduci vodu opkolili
oko vode umivaju ruke
ispiraju jatagane ljute.
Ali ja neznam kosu i ni otkle su
niti znadem što na vodi rade
iz larga im dobro jutro vičem
dobro jutro braćo i družino.
Tek što sam se samo oglasio
Mićo Papa na mene skočio
rukama me za prsi uhitio
jatagan mi na grlo donio.
Ja se teškim čudom začudio
iznenada na Božjem sudu
kume Mićo do Boga miloga
oli kume mene ne poznaješ.
Kada hoćeš da pogubiš mene
na to mi je Mićo govorio
čuj me kume Bronziću Stjepane
ako hoćeš da izneseš glavu.
Hoćeš meni tvrdu vjeru dati
vjeru tvrdu i po devet puta
da nikomu živu kazat nećeš
gdje si bio i što si vidio.
Dok se ovim ne promijeniš svijetom
tad zaviče Ščeputina Antun
što će vjera, što li će kumojstvo
oklapi ga nožem jataganom.
Kud ćeš bolje vjere i zakona
na te glase prijatelju Ivo
ja zacvilih kao ljuta zmija
nemojte me braćo pogubiti.
Ja nikome neću kazivati
po meni se nikad znati neće
a da bi se štogod obaznalo
sjecite me živa na komade.
Ovako su meni priprijetili
al' večeras Bogu hvala neće
jer u kući ja sam prijateljskoj
Ivan sluša, ne govori ništa.
Sluša dobro Ivova ljubovca
pa će ženska jezik odrješiti
a ko hoće da joj ga priveže
i ona se zapravo čudila.
Čudila se pa mu govorila
prijatelju Bronziću Stjepane
što ne kažeš, što ih ne izdadeš
hrsuzine, krvopije teške.
Nego mi se po Majkovima diče
ko smo, što smo, pošteni smo ljudi
a kad tamo hajdučko koljeno
ali joj je Stjepan govorio.
Gdje ću kazat' Bogom sestro moja
kad znaš dobro da bi poginuo
večera je davno završila
a neki je sanka prihvatio.
Pa i oni spavati pođoše
kada jutro osvanulo bijelo
ustali se iz meka dušeka
dadu Stijepu kafu i rakiju.
I on ode kući putujući
a ljubovca Radeljević Iva
prije neg' je sabah zora bila
uranila, torbu priprtila.
Zaputila gradu Dubrovniku
pa mi s puta susjede dozivlje
neki joj se ozvaše, dođoše
one vuke torbe na uprte.
I u njima repe i kupusa
sira, jaja, kokoši na pare
da prodadu na gradskoj Poljani
al' ne ide Radeljević ljuba.
U Dubrovnik da tamo trguje
već glas nosi gradu Dubrovniku
pred suca je ona dolazila
pa ovako njemu govorila.
Počuj mene, mili gospodine
evo će se obaznat' sadara
ko je bio Vida pogubio
nazad više od deset godina.
U Slanome onom dubokome
Mićo Papa sa svojim babajkom
Ščeputina s bratom hrsuzinom
pozovite Bronzića Stjepana.
On sve znade kako je bilo
sinoć mi je na konaku bio
za večerom sve je kazivao
što je bilo i što je vidio.
Da omalo nije poginuo
da je na molbu glavu isprosio
pod zakletvu da nikome ne kaže
kada ti je sudac razumio.
Planu sudac kao oganj živi
pogleda je i dva i tri puta
ženska glavo, je li to istina
istina je, sve istina živa.
Pa mi suca pozdravila bila
i otiđe kuli niz skaline
Mićo Papa kuli uz skaline
sastaše se i pozdraviše se.
On pred suca bio dopanuo
da zatraži za na put teskeru
što će poći put Novog Pazara
ali mu je sudac govorio.
Ostavi se, danas ne može se
jer nas silni posli pritisnuli
nego dođe do dva do tri dana
dat ćemo ti putnog fermana.
Mićo pođe preko bijela grada
pa se vrne dvoru bijelom
još ne bi ni do Rijeke došla
Dubrovnik se stao bunit' grade.
Pa kupi ti vojske oružane
pa siđoše Rijeci ribarici
eto ti ih cestom niz Primorje
pravo, zdravo, brdu kamenitu.
Hajdučkome klancu majkovskome
netom tamo stigli oružnici
Mići bijelu kulu okolili
svud su straže oko kule tanke.
Oružnici carski i banduri
a Mićo je za trpezom bio
nije jošter kule zatvorio
na vrata mu neki dohodiše.
I dobru mu večer nazivahu
dobar večer, kućni domaćine
i ostala Božja čeljadi
imate li malo vode hladne.
Putujući jesmo ožednili
al' se Mićo tome ne nadao
neg' im reče dobro došli ljudi
služite se pobliže do sofre.
Ako hoćete i vina imamo
tu su bliže sofre pristupili
usprimiše, vina se napiše
nekoliko u dvor ušetalo.
Još ih više oko dvora bilo
kad ispiše čaše položiše
pa razgleda jedan na drugoga
iznenada Mića uhitili.
Bijele mu svezali ruke
u okove u gvozdene tvrde
isto tako njegovog babajka
i uhitu Ščeputinu Antuna.
Odvedu ih gradu Dubrovniku
kad su bili preko grada bijela
tu izašlo malo i veliko
da gledaju Majkovce hajduke.
Gdje ih vode u skupu vezane
zatvore ih u mrklu tamnicu
tu se velik vagan otvorio
po bijelu gradu Dubrovniku.
Glas do glasa, junak do junaka
to se čulo svijetu u širine
dovedoše Bronzića Stjepana
kada Ščepan pred suca dođe.
I sudac ga pitati počeo
kaži bolan Bronzića Ščepane
kaži bolan sve što si vidio
gdje si hajduke na putu vidio.
Ščepan kaže, a od straha drhće
Ščepan kaže da istina nije
Ščepan kaže, ali često laže
jer se boji Majkovaca Stijepo.
Pozna da su guje u kamenu
pa on veli da ništa ne znade
da nije ništa čuo ni vidio
baš mu pravda da vjeruje neće.
Neg' i druge svjedoke pozivlje
pa kad ih je svijeh saslušala
malo vrijeme postajalo bilo
jer ni sudac mirovati neće.
Nego kupi mlade poglavare
i od grada, sela i otoka
da se budu suditi hajduci
kad dođoše, kad se sakupiše.
Opet vode Bronzića Stjepana
al' izvode majkovske hajduke
iz tamnice tamne zakovane
ali i onog čini doći pravda.
Što tamnuje doli u Istriji
po imenu Ščeputina Stijepo
sjeda mu je i glava i brada
i njega su ovdje dovodili.
Da i njega opet čuje pravda
al' da sluša što će od njih biti
kad red dođe Bronzića Stjepana
opet njega ispituje pravda.
Kako da ga nigda čula nije
kaži bolan Bronzića Stjepane
nu ako ti pravo kazat' nećeš
eto tužbe izađe na tebe.
Spomeni se Bronzića Stjepane
dovijeka ćeš u tamnicu poći
a da iz nje nikad izić nećeš
a kada je Stijepo razumio.
U obrazu kolur promijenio
požutio kao žukovina
gotov Stijepo na tavan padnuti
jer se jadan u nevolji nađe.
Sve ga gleda i sudac i pravda
pa ga sudac uhvati za ruku
iz kamare izvede na stranu
pa je njemu tiho govorio.
Danu sjedi, počini malahno
pa i sudac pokraj njega sjedne
razmisli se, pripadaj nemoj se
bolje ti je kazati istinu.
Nego teška dopanuti jada
ali mu je Stijepo govorio
gospodine, kazati ne smijem
ubit će me kučije koljeno.
Familiju mi prognat će iz kuće
njihova je srdna porodica
al' ga sudac po ramenu kuca
kaži pravo, ništa ne straši se.
Dat ćemo ti dobre pratiđije
gluhe straže oko kuće tvoje
moćeš mirno u kući spavati
pa ga opet za ruku uhvati.
Uvodi ga opet u kamaru
tu mu sjede jedan do drugoga
i kad vidi Malovoz Ivane
od stola je na noge skočio.
Pa Bronziću riječi besjedio
kaž' Bronziću, što li kazat' nećeš
ali ne znaš što si govorio
na Šipanu u dućanu mome.
Ja sam bio i ja sam te čuo
kaži bolan i sebe obrani
kada ga je Stijepo razumio
na Papu je okom pogledao.
Nešto krivo, mrko pa poprijeko
ali mu se Mićo osmjelio
i veli mu potresovnim glasom
što ne kažeš gdje si što vidio.
Nego si se tako zamislio
tada Stijepo riječ otvorio
i na Mića glasom oborio
znaš li Mićo, nije davno bilo.
Neg' nazad jedanest ljeta
kada si me za prsi uhitio
na Usječku, na vodi studenoj
jatagan mi pod grlo donio.
A ja sam te kumojstvom zaklinj'o
da mi jadnom ne prikolješ grlo
al' zavika Ščeputina Antun
što će vjera, što li će kumojstvo.
Oklapi ga nožem jataganom
kud ćeš bolje vjere i zakona
kad Bronziću riječ izustio
Mićo Papa njemu odgovara.
Oj Bronziću kučije koljeno
ako igda ko od mene bude
nebi im'o nanositi glave
kad li su se suci razumjeli.
Među sobom vijeće učinili
osudiše majkovske hajduke
dva poslali u mrku tamnicu
iz bijela Dubrovnika grada.
Poslali ih niz more duboko
gdje se šalju ljudske ubojice
Miću Papu na smrt osudiše
kad svršiše s njima u tamnicu.
Kad glas tamo na Majkove dođe
da će pravda Miću objesiti
podignu se njegova ljubovca
i za njome osmero djece.
Bosonogi, gologlavi, tužni
na njima je jedino odijelo
idu svome babu u pohode
u Dubrovnik na mrklu tamnicu.
Da se grle, da se izljube
da li bi se s njime halanili
eto jednom za života svoga
kad su bili predo Dubrovnika.
Najprva je Mićina ljubovca
gorko cvili i suze prolijeva
a za njome osam ubožadi
ko god ih je vidio preko grada.
Svakoga je duša zaboljela
svakoga je žalost obrvala
tako dođu do tamne tamnice
pustiše ih milom babu svome.
Oviju se njemu oko vrata
rukom grle, ustima se ljube
kako da ga nikad vidjet' neće
tako isto njegova ljubovca.
Poljube se, oproste se s njime
jednom misle da se viđet neće
otole se oni opraviše
da se vrću kući na tragove.
Visokome brdu Majkovima
kad su bili preko bijela grada
gledale ih gradske dućandžije
u srcu ih djeca zaboljela.
Pa im mnogi milostinju daše
cvileći su svome domu išli
ali Miću sreća priskočila
da no njega objesiti neće.
Od cara mu milost isprosili
da bi njemu život oprostio
do života u tamnici stati
to baš njemu nije milo bilo.
On bi lakše smrću prigorio
neg' trpio za života svoga
tako stoji Mićo u hladuši
već će brzo dana godinica.
I on misli misli svakojake
na zlo misli, a o vragu radi
gleda način kud bi pobjegao
jednu večer sastane se Mićo.
Ugovore tvrde učinio
s lupežinom nekim s Montovjerne
što pokrade Gospu milostivu
sa grla joj odnese zavjete.
Kad se mrkla noćca uhvatila
dva lupeža gori od gorega
izmaknuli iz svoje odaje
pa se krili negdje po avliji.
U odaje pozaprli vrata
kad im čuvar u pohode dođe
odaju im zatvorenu nađe
iznutra su vrata podaprta.
Nedadu se lasno otvoriti
pozivlje ih, odgovor ne primlje
brzo mu se dodijalo bilo
pa im čuvar ispred vrata prijeti.
O lupeži, oba pazite se
ako Bog da sutra u jutro
sutra ćemo vodit' razgovore
sve to čuju dvije lupežine.
U avliji gdje su se skrili
pa pogleda jedan na drugoga
jedan drugom tiho progovara
Dobro! Dobro! ako tako bude.
Miga brkom jedan na drugoga
i smije se jedan na drugoga
al' ne bude kako i drugako
kad je noći neko doba bilo.
Kad se svijet kući povratio
večerao i polijegao
evo ti ih, oba iz skrovišta
u avliji nešto skale bilo.
Još i uže s čim se voda hita
to sve skupa dvije lupežine
uz kapelu od sudske tamnice
malenu su skalu prislonili.
Na kapelu po njoj se pripeli
a za sobom i skalu ispeli
prislonili uz duvar avlije
i po njom se na duvar pripeli.
Preko mira konop premetnuli
pa se puze jedan za drugijem
uže kratko, a mir visok bio
pa mi jedan za drugijem skače.
Na kadrmu, na put od ulice
nigdje nikog od nikuda nema
fenjer svjetli, nitko ih ne vidi
niti čuje u to doba gluho.
Svlače s sebe sužanjske korete
pa ih meću preko lijeve ruke
pa eno ih gradom kroz ulice
zdravo prođu gradu kroz kapiju.
Preko Pila, vesela im majka
pravo, zdravo Boninovo prođu
okrenuše brdu Montovjerni
Provodić je lupež svetogrdac.
On sad Papi balauzi puta
kad su bili na Montovjerni
zakucao na vratima dundo
otvori im, primi i pogosti.
Promijeni ih u bolja odijela
i po nešto oružja im dade
ako bi im do potrebe bilo
da se mogu branit' u nevolji.
Zajmi lupež i Gospino blago
što još nije rasprodano bilo
otole se oni podigoše
eto ti ih Gružu nakraj mora.
Još ne bilo noći polovine
tu nađoše najbolju lađu
pa mi u nju oba uskočili
pustiše se niza sinje more.
Eto ti ih niz kraj pod Majkove
da je vozit' kako krasti bilo
oba zdrava na kraj poskočiše
pod Majkovima na Gornjem Racu.
Tankoj lađi mađer odbiše
u sinje je more utopiše
pobjegoše oba uzbrdice
na daleko kamena pećina.
Pa da vidiš Papu i đavola
kako vavjek u nevjeri radi
da prevari onog s Montovjerne
jer njegovo društvo Mići smeta.
Nije dobar udrit' ni pogubit'
nije dobar stići ni uljeći
ne umije držati oružja
a kamoli mahati sa oružjem.
Sve što znade samo ukrast' znade
na pustoši gdje nikoga nema
Papa ga je dobro izmjerio
pa sad kad mu više ne trebuje.
On se gleda njega izbaviti
da ga lošim društvom ne ometa
ali mu gleda izmaknuti blago
koje pusto Mići vazda drago.
A to ga je na jad i dovelo
pa mu stade govoriti Mićo
čuli mene, dragi prijatelju
daj to zlato Gospinih zavjeta.
Ja ću poći i sakriti blago
ti se uvuci u ovu pećinu
dok ja pođem i opeta dođem
i donesem piva i jediva.
Mići dade sve Gospino blago
ode Mićo kući ka ljubovci
razbudio djecu i ljubovcu
nema kada vele besjediti.
Neg' se oruža i brže pobježe
samo ljubi, nevi aber dava
kako će mu u nevolji biti
jer se boji sile cesarove.
Koja hoće udarit za njime
on pobježe glavom bez obzira
al' ne ide lupežini drugu
u pećini nek' on smokve suši.
Nego kosi kud najbolje znade
kad svanulo i sunce granulo
od kule se nešto odmaknuo
u to sila za njim udarila.
Jer u Gružu ukradena lađa
svijetloj pravdi oči otvorila
put kazala kud su pobjegnuli
šalje pravda carske oružnike.
Iz bijeloga Dubrovnika grada
i što god ih u okružju bilo
i rondare seljanske čuvare
od Zatona krajem niz Primorje.
Do Slanoga mjesta dubokoga
sva majkovska sela priklopili
Mići Papi kulu okolili
u kulu mu neki uhodili.
Svu mu kulu bili premetnuli
neki oficir zgrabi mu ljubovcu
oba oka na nju iskolači
i k'o grom se na nju izdereči.
Kaži ončas tvoga gospodara
gdje je iš'o, gdje li se je skrio
ako li ga pokazati nećeš
evo hoćeš odmah poginuti.
Al' je ona roda hajdučkoga
ne boji se oružja ni smrti
a još manje oficirovog glasa
nego viče što joj grlo dava.
Otkle hoćeš da ga tebi kažem
oli sam mu put balauzila
a nijesam ga ispod suknje skrila
bit će tamo gdje ga vi sakriste.
Kad baciste u mrklu tamnicu
pa još došli bijesni koji ste
ovdje sa mnom da ruglo gradite
bit će vama do vaše obijesti.
Al' je meni do moje nevolje
al' se prođi i ne diraj u me
sebi ruke, ostale ti puste
kako i ja bez čovjeka svoga.
Ako su te i vrazi donijeli
bit će pravde i za mene mrtvu
sebi ruke, udarati nećeš
opet joj je oficir govorio.
Što ćeš reći, kučije koljeno
da ti nije muž u dvoru bio
pa izvadi sablju iz korica
da ne gledam Boga velikoga.
Sada bi ti glavu otkinuo
pa da mi je i u dvoru bio
nijesam ga u špag postavila
pa da ti ga ja iz špaga dadem.
Ja baš ne znam je li pobjegao
već ako je zbilja pobjegao
aferim mu brku i obrazu
brzoj nogi i junačkoj ruci.
Sad ga traži kud je pobjegnuo
i nađi ga ako si delija
ostavi je carski oružniče
pa on dalje po Majkovima traži.
Kako i ona ostala družina
otiđoše putevima stranputice
okoliše brda i doline
svuda traže, a nigdje ga nema.
Sakrio se, ušćućurio se
da ga nebi ni đavoli našli
pa no neće ni vojske careve
ni rondari općinski čuvari.
Čeka njega u spili pećini
lupežina s brijega Montovjerne
podne prođe, a Mićo ne dođe
ne dohodi niti mu što donosi.
A on jadan ogladnio teško
malo dalje vinograd bijaše
pa mi traži zelene jabuke
da gladinji odžebavi muke.
Ali mu je loša sreća bila
naljegoše ljudi cesarovi
i ostali od svud banduri
bahat čuje, na dvor poviruje.
Jer on misli da je hajduk Papa
a kad vidi što je i kako je
opet se u spilu povuče
vidjeli ga gdje je uljegnuo.
Pa mu brže spilu okolili
i na njega graju oborili
na dvor da si iz spile pećine
što li ne ćeš, hoćeš poginuti.
Na te ćemo pucat' iz pušaka
prepadne se i zacvili ljuto
kako zmija ljuta u kamenu
evo ti ga iz spile pećine.
Teško cvili i uzdiše gorko
lupeške mu zavezali ruke
odveli ga Dubrovniku gradu
i meću ga u tamnicu tamnu.
A ostala sila svakolika
pritisnula brda i doline
traže Mića tamo i ovamo
al' je Mićo u kamenu zmija.
Dobro pozna brda i doline
kud čobanče koze navraćalo
i lovio momče prepelice
dobro znade klance i zaklonce.
Procjepi i korita kršna
oštre hridi i jame duboke
i po gori spilje svakojake
gdje se može kriti i tajiti.
I sigurno noćcu prenoćiti
gdje li može sili uljegnuti
da ga lako nije uhvatiti
a gdje mu se može primicati.
I naći ga preko noći ljuba
nositi mu piva i jediva
bome tome stavili se ljudi
oružnici i naši rondaši.
Zatvore joj puta i rasuta
na nju tvrde postavili straže
preć' ne može niti šta odnijeti
al' im isto sve badava bilo.
Jer se Mićo u ruke ne dava
pa on voli umrijeti od gladi
nego da se dušmani naslade
znade bolan da bi poginuo.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: sub ruj 26, 2015 10:48 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
Pa on znade šta će, kako li će
kuda li će okrenuti Mićo
ima šuru Daničića Iva
u Ivana šajka barka mala.
Noćno svoga šuru prevozio
preko mora u Luku Šipansku
tu se krije tamo i ovamo
dok ga neka žena opazila.
Što s ovcama na pašu hodila
viđela ga negdje u rogaču
oružanog kako hajdučinu
od njeg' se teško prepanula.
Pa zaviče što tu bolan radiš
ko si, odakle si i koga isčekivaš
on joj reče što to znati hoćeš
ko sam, što sam, ovdje otkale sam.
Ako nikom pripovjedat' nećeš
kazat ću ti ko sam i otkle sam
ja sam glavom iz Majkova Papa
znaš li štogod pripovjedat' pravo.
Za onoga Malovoza Iva
koji meni dosta zla uradi
i na ovo mene uputio
da se skićem i brda obijam.
I prenosim u torbici glavu
da me nebi uhitila pravda
ti mi reci pravo po istini
streli još mrežu u Kaludrici.
Kada bi ga očima vidio
imam nešto govoriti s njime
ali nemoj kazivat' nikome
jer da znadem da ćeš pripoviđet.
Usput bih ti osjekao glavu
pripala se pa je zavikala
neću brate, očiju mi mojih
iz nevolje kazala mu nešto.
Pa od straha jedva pobjegnula
i otole povratila ovce
i donijela živu glavu kući
a kada je doma dolazila.
Odma kaže gospodaru svome
a gospodar od sela glavaru
sve mu pravo po istini kaže
glavar se je teško pobunio.
Na pute je straže udario
knjigu šalje Dubrovniku gradu
kad viđeli, kad su razgledali
što Općina piše sa Šipana.
Da je Papa na Šipan dopao
to je njima milo čuti bilo
oni misle lasno uhitit' ga
odma šalju ljude oružane.
Pa mi Papu po Šipanu traže
svukud traže gdje ko što kaže
al' se Papa uloviti neda
tanke kule Luci okoliše.
Premetnuše sve do pilićnjaka
ali ništa ne mogaše naći
tražiše ga dva bijela dana
tražiše ga pa ga ostaviše.
Iza toga do vremena malo
još ne prođe nedelja dana
tu se opet vagan oborio
kažu mnogi da su ga vidjeli.
Gdje on krije goricom zelenom
i da ima dosta prijatelja
što mu nose piva i jediva
strah popade Malovoza Iva.
On ne može mirovati mira
ni u bijeloj kući noćevati
već se tuži od mjesta glavaru
tužba ode Dubrovniku gradu.
Da se pomoć na Šipan pošalje
ter eto ti opet oružnika
drugi put se na Šipan vrnuli
dvanaest ih na broju imade.
Oni traže po gorici Papu
i premeću kule i tavane
i košare gdje stanuju ovce
al' ga nigdje iznać' ne mogu.
Nije lasno uhititi vraga
kad mu i tu pritužilo bilo
preveze se sa Šipana Papa
negdje na kraj kamo ga ne traže.
A gdje traže tu mi njega nema
pa se više tražit' dodijalo
razišla se sila cesarova
oružnici i naši rondari.
Svak se svome domu povrnuo
a tvoj Papa nogama na znanje
omaknuo kud je bolje mog'o
da se ne zna ni kuda ni kamo.
Jer ko ne zna kazat' ne umije
a ko znade ti da kazat' neće
valjda s Mićom i on drži ruku
i potajno vodi razgovore.
I Mićine odnosi glasove
hajdučkome brdu Majkovima
da mu znadu djeca i ljubovca
kako će mu donosit' jediva.
Tako prođe dana nekoliko
dokle mu je sreća priskočila
da pobježe, vesela mu majka
sada kažu da se oglasio.
Neko kaže da je u Srbiji
nekadašnjoj zemlji Lazarevoj
neko kaže da je u Italiji
da ga tamo odveše Puljizi.
Gdje ga niko uloviti neće
ni u ruke dati cesarove
pa da piše svojoj ljubi dragoj
i da šalje na pomoć dukate.
Da se vlada i da se pomaga
ali njemu da se već ne nada
nego da stoji zdravo i veselo
i da goji njegovu dječicu.
E da budu očevi sinovi
i očevi, a i materini
neka budu kako im je majka
ne pogrde svojega babajka!
Osta kuto od toga i ručica
od hajduka lupež ubojica!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: pet lis 02, 2015 12:01 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
HRVATSKI FENIKS

Pelikane moja ptico mila
svoja laka raširi mi krila
podari mi svoja oštra pera
jer me nagon za pisanjem tjera.
Da opiše moja desna ruka
svu golgotu hrvatskoga puka
sva stoljeća da ne bi umira
opet bi mi nestalo papira.
Zato ću vam prezentirat' vijesti
iz hrvatske novije povijesti
čast i slava svima kojih nije
koji su se žrtvovali prije.
Na žrtvenik prinijeli i glavu
za hrvatsku slobodnu državu
al' im zato ne biše mladosti
dragi Bože, grijehe im oprosti.
S domovinskog svetog žrtvenika
uzmi duše ovih pravednika
pokoj vječni svima im podari
i posmrtno želju im ostvari.
Ne biše im naklonjena sreća
brat' plodove hrvatskog proljeća
nepravda je učinjena njima
moraše se predat' nečasnima.
Pod parolom svjetskih demokrata
staviše im omču oko vrata
iako su nevini i čisti
rekoše im da su profašisti.
Iako su oni bili jači
domobrani, a ne osvajači
bez pomoći svjetskih čimbenika
i savezne klike i vojnika.
Moraše se pod tom tlakom složit'
pred Englezim' oružje odložit'
okupljeni na blajburškom polju
doma ići imali su volju.
U tom pravcu biše obećanje
od Engleza pripravljeno za njih
saveznici, kako no ih zvaše
izdali su povjerenje naše.
Oficiri, engleski banditi
u ruke ih predadoše Titi
bez savjesti, časti i poštenja
on im dato obećanje mijenja.
I dopusti snagom svoje volje
tragediju na blajburškom polju
te posječe plod vlastite loze
nek' sram bude pokojnoga Joze.
Bleiburg biše i viteška muka
holokaust hrvatskoga puka
tu htjedoše da puščani hici
trag zametnu prohrvatskoj klici.
No iz krvi ovih pravednika
ponikoše klice osvetnika
rastureni diljem Zemlje cijele
emigranti mirovat' ne žele.
O tome će saznat' Zemlja cijela
da se feniks diže iz pepela
i akcija ovoga imena
na ponos je nama kroz vremena.
A ideja vodilja od prije
silom izić' iz Jugoslavije
a bez puške ne će lako biti
iz tamnice na svjetlo kročiti.
Bez borbe su pokušali malo
da iziđu Savka i Tripalo
a što reći o tom, ljudi moji
kada sila silom pravdu kroji.
Pa je naše uvenulo cvijeće
u Hrvatskoj što procva proljeće
kad vidješe što im sila radi
digoše se ustanici mladi.
Sa svih strana naše domovine
spreman svaki za nju da pogine
pa devetnaest skupilo se ljudi
borbene su naravi i ćudi.
Pa se grupa onda ova krije
po šumama donje Austrije
uz sjevernu granicu Dežele
u Titinu Jugu ući žele.
Pa u tome austrijskom kraju
dvanaest dana pripreme im traju
Pavle Vegar, legionar pravi
oštre vojne pripreme napravi.
To je zanat mlada Ljubušaka
što prenese na osamnaest đaka
mlado momče iz Vašarovića
dobro spremi tu grupu mladića.
Još Lugonja, a i Pečić s njime
što se mogu ponositi time
instruktoru Pavlu na pomoći
učiše ih danju i po noći.
Marko Mijić od Bosanskog Broda
što Ružica Andrić stisku oda
da bijaše čovjek dvadeseti
da za Bleiburg pokojne osveti.
On se natrag iz tog kampa vrati
iz besjede, al' ne htje izdati
Adolf Andrić i brat Ambrozije
poznati su UDBA-i još od prije.
Plan mijenjaju upada u Jugu
pa su zemlju izabrali drugu
ne htjedoše ić' iz Italije
planiraju sad iz Austrije.
Staviše se na čelo akcije
a koju su planirali prije
ti mladići iz hrvatske soli
svaki od njih domovinu voli.
Što ih rodi selo Grabovica
u mladosti ta tuzlanska dica
promičući hrvatsku kulturu
žestoku su trpjeli torturu.
Kad Marija, sestra od Andrića
doturila paket do mladića
gdje su bile motrole i puške
što u ruke upadoše muške.
Domovinska ljubav kulminira
zato Adolf Feniks isplanira
i povijesna odluka je pala
ustanak će dići grupa mala.
Da hapsila budu eksplozije
što, nažalost, tako bilo nije.
Na tisuću devete stotine
sedamdeset i druge godine
točno, braćo, lipnja dvadestoga
to je datum događaja toga.
A precizno oko trinaest sati
tad granicu prijeđoše Hrvati
Adolf Andrić i Keškić Vejsile
predvodnici oružane sile.
Forsiraju fazni prijelaz međe
sve dok grupa oružana prijeđe
kraj Lovrenca Svetog u blizini
skupiše se na jednoj ledini.
Veli Adolf Vlasnoviću Mirku
sad ću, braćo, izvršit' prozivku
ja i Ambroz tu smo s vama oba
domovini vjerni smo do groba.
Pa doziva Iliju Glavaša
što je treći na spisku se naša
iz Lužana kraj Uskoplja grada
on najžešćim Hrvatim' pripada.
Onda zove Vejsila Keškića
od Bihaća viteškog mladića
rodom točno baš iz Male Peći
momče kršno, a široke pleći.
Kao Hrvat pristupio k nami
nek' ga Alah mrtva poselami
pa se dalje nastavlja prozivka
Adolf čita Vlasnovića Mirka.
Taj je momak kraj Zadra ponika
iz hrvatskog on je Zemunika
još vam kažem da momčina ova
ne boji se praha ni olova.
Onda čita idućeg viteza
po imenu mladog Vinka Kneza
još se dobro sjećam momka toga
iz Viškovca sela slavonskoga.
Od Slavonske Požege pobjega
jer je teror protjerao njega
onda momka idućeg proziva
i Nikolu Antonca kaziva.
Mladog hrabrog hrvatskoga bana
na ponos je baš svih Karlovčana
a iduća hrabra je momčina
Koncijančić Viktor iz Pazina.
Pobjeg'o je još iz mladih dana
iz istarskog sela Istijana
zbog terora istarski Hrvati
prinuđeni po svijetu bježati.
Onda čita domovine sina
Vili Eršeg, momak Varaždina
plemenitost vrlina ga krasi
sebe nudi da se drugi spasi.
Za Hrvatsku i njezine časti
on je spreman i junački pasti
deseti je Đuro Horvat Zrinski
što je vitez hrvatski istinski.
Međimurec iz Čakovca grada
što elitnim Hrvatim' pripada
spreman žuči ispiti je čašu
pa i umrijet' za Lijepu našu.
Jedanaesti momak ovom zgodom
Stipe Ljubas iz Bugojna rodom
to je Hrvat u duši i tilu
dragovoljno ode u gerilu.
Spreman biše sebe žrtvovati
da Hrvatsku u Bugojno vrati
kršan momak viteškoga stasa
baš s hrvatske rijeke Vrbasa.
Onda dalje prozivka slijedi
a Ilija Lovrić je posrijedi
iz Varvara kraj pitome Rame
ne boji se ni puške ni kame.
Kad su čuli za njegovo ime
cijela Rama ponosi se time
među grupom ovih mučenika
da imaju svoga predstavnika.
Slijedi ime trinaestog mladića
iz Sovića Ivana Prlića
mlado momče iz ravne Bekije
nakon Ranka jačeg bilo nije.
Pa Bekija na njeg' je ponosna
iz Bekije niče Herceg-Bosna
i odavno općina je ova
baš rasadnik hrabrih vitezova.
Četrnaestog prozivam mladića
po imenu Filipa Bešlića
iz posuškog sela Rastovače
kao dijete nije zn'o da plače.
Rast'o usred posuškoga stijenja
gdje je Šimun čuvao poštenja
pod Posušjem na bekijskom pragu
skine s glave Šiškić Derviš-agu.
A petnaesti Petar je Bakula
ima l' duše da za nj nije čula
među svima on je bio dika
lik hrvatskog hrabrog bojovnika.
Hrabrost mu je oružje najjače
iz posuške rodom Rastovače
malo priča, ali puno radi
volješe ga i stari i mladi.
Pod hrvatskim barjakom leprša
poskok ljuti iz posuškog krša
Ograđenik, čitlučka općina
dva je svoja tu imao sina.
Pa spominjem šesnaestog mladića
to je ime Vidaka Buntića
što je poš'o s čitlučkog kamena
spreman dati baš glavu s ramena.
Samo da mu želja se ostvari
tu mu želju imaše i stari
do Vidaka Miletiću Vlade
mladi student, pa povijest poznade.
Naprednu je uvijek im'o mis'o
pa je Vlatko puku proglas pis'o
prizivajuć' jedinstvo Hrvata
bez tog nema pobjedničkog rata.
Osamnaestog reći ću mladića
Ludviga je ime Pavlovića
najmlađi je među njima svima
devetnaest godina je ima.
Svoju mladost odlučio dati
da slobodu dobiju Hrvati
bio on je rodom iz Vitine
od ljubuške ponosne općine.
I na koncu šećer, kažu, stiže
zato ću vam opisat' pobliže
Pavle Vegar zadnji čovjek bio
njim prozivku Andrić završio.
Australski časnik komandosa
ratnoga se nije boj'o SOS-a
on u boju ne zna što je grješka
mlade duše, a srca viteška.
I na koncu upita ih ovi
jeste l' spremni za dom, sokolovi
dvadest drugog prije pola noći
dođe vrijeme da se mora poći.
Stopirajuć' imali su zgodu
kamionom za radensku vodu
da ih vozi do Bugojna grada
odredište to im biše tada.
Dvadest četvrti lipnja u zoricu
stigoše u selo Gračanicu
u tri sata iza pola noći
imali su Boga na pomoći.
Pa kaniše ići istog dana
svi zajedno do sela Lužana
tad se Andrić među inim začu
da platimo uslugu vozaču.
Dadoše mu tri stotin' maraka
a on reče samo čast vam svaka
pa pustiše Franca Habernika
koji nije na marke navika.
Rekoše mu da im se oduži
kad se doma vrati da ih tuži
tad Lužnjani prave feštu neku
za Glavaša odmah ovna peku.
Za Iliju i njegovu braću
što su istu imali zadaću
u Lužanim' letke su dijelili
a predvečer natrag su krenuli.
Ka rečenom selu Gračanici
a odatle hrvatski vojnici
na planinu krenuše Radušu
odmoriti i srce i dušu.
Nakon sna i dobrog odmora
kad je dulje odmaknula zora
vitezovi dalje su krenuli
do Kordića sela dolazili.
A istočno od ovoga sela
jedna grupa lovaca ih srela
šestorici oružje uzeše
u namjeri oni dobroj biše.
Da se malo kroz narod pročuje
da ustanak hrvatski se kuje
pa puštaše lovce da su čisti
vitezovi, nisu teroristi.
Preplašeni lovci kad stigoše
miliciju na noge digoše
milicija i još s vojskom skupa
u potjeru Radušom nastupa.
Baš četiri tisuće vojnika
za junacim' potjera velika
ustanici krenuli su dalje
dušmaninu ne pasti u ralje.
Pa duboko negdje u Raduši
i noć crna baš se na njih sruši
kad stigoše u Šarića staje
na zapovijed Adolf odmor daje.
Dvadest šesti lipnja kad osvanu
ustanici putovat će danju
vojska ih je tada opazila
i na njih je vatru otvorila.
Na predjelu Raduše kamenu
jedan mali cvijetak uvenu
u žestokom tada okršaju
jedna duša nađe se u raju.
Oko devet i trideset sati
Adolf Andrić prestade disati
brat ga Ambroz tijelom zakrili
i upita što je, brate mili.
Hladna ruka zagrli ga bratska
samo šapnu živjela Hrvatska
ruka pade, a klonu i glava
osta krvlju zalivena trava.
Ambrozije zaklopi mu oči
prekriži ga pa na noge skoči
pa se grupa onda dalje sprema
tu strjeljiva osta i oprema.
Te se grupa nakon okršaja
sad u manje grupice razdvaja
bit će lakše zavarat' potjeru
što za njima puca po sjeveru.
Dvadest sedmi lipnja na Raduši
još se jedan mladi život sruši
oko deset sati jutra toga
Vili Eršeg nije dalje moga.
Okružen je Vili sa svih strana
al' se nije bojao megdana
u borbi je hrabro od početka
bio je se do posljednjeg metka.
Nije htio prihvatit' predaju
pa je mrtav ostao na kraju
pokoj vječni podari mu Bože
tom junaštvu kraj se nać' ne može.
Iza podne u trinaest sati
otpor tvrdi pružaju Hrvati
ne imajuć' tad mogućnost drugu
jedna grupa povlačeć' se jugu.
U zasjedu upa od krvnika
ali momke ne uze panika
tek što svoje podigoše puške
popadaše kao zrele kruške.
Jedan rafal ciganke prereza
vitezove Antonca i Kneza
da nijednu riječ ne izuste
ostadoše sred Raduše puste.
Krv nevina ta naša dva brata
natopila zemlju je Hrvata
nadamo se da je krvca ova
njihovoga puna blagoslova.
Nadahnuće da za mladež budu
da te žrtve ne padnu zaludu
preživjeli još se jedan brani
Ivan Prlić predat' se ne kani.
Sat vremena on tu odolijeva
noga mu je pogođena lijeva
otkako mu nesta municije
žestok otpor ne biše k'o prije.
Sasuše ga municijom pravom
otrov biše nad bojevom glavom
desno steglo tad mu pogodiše
na trbuhu rane otvoriše.
Da produlje njegove nezgode
za osvijestit' dadoše mu vode
pa mu noge benzinom poliše
i ranjena teško zapališe.
Tada Hrvat tu Hrvata brani
pod prisegom mobilizirani
baš Ivanda Frano iz Vinice
kapetanu odbrusi u lice.
Pusti neka čovjek umre s mirom
Bog će biti njegovim pastirom
Prlić prije nego glavu spusti
neke riječi s ponosom izusti.
Na rastanku ispuštajuć' dušu
spominj'o je Vlašić i Radušu
videć' da će brzo u raj poći
tad spomenu Boga na pomoći.
Tako Ivan k'o mučenik teški
za Hrvatsku umro je viteški
sutra Frano ubijen je s leđa
što je druga kapetana vređa.
Ne ću davat' komentara na što
a ne ćete valjda pitat' zašto
dok dušmani vitezove biju
seljaci ih vješto goram' kriju.
Da im malo ublaže nezgodu
donose im i hranu i vodu
veća grupa pođe Rumbocima
sreća biše naklonjena njima.
Da ih nitko osmotrio nije
ta se grupa po Rumbocim' krije
na izvoru kada vodu piše
tada grupa opažena biše.
Lovrić tada sugestije daje
zauzeše dobre položaje
ne bojte se sada sokolovi
dobro poznam ovdje teren ovi.
Izvući se otle šanse nema
dušman napad zrakomlatim' sprema
šesnaest sati, bitka poče ljuta
stekće puška na stotine puta.
Pa od tada sve do mrkle noći
ustanicim' ne dadoše proći
u tri grupe oni se razdvoje
pa planove dorađuju svoje.
Te polako pod okriljem noći
ipak oni uspjeli su proći
potjernici kud će nisu znali
kao da su u zemlju propali.
Prva grupa nekol'ko mladića
pod ravnanjem Vejsila Keškića
do njega je Đuro Horvat Zrinski
što potporu pruža mu istinski.
I još mole Koncijančić Viktora
svu trojicu izbacila zora
ispod Rame prema Jablanici
ne daše se vidjet' izvidnici.
Drugu grupu činili su ovi
neustrašni mladi vitezovi
a pod vodstvom Ilije Glavaša
koji im se tad na čelu naša.
Filip Bešlić i Bakula Petar
idu kao da ih gura vjetar
a s njima je Vlatko Miletiću
i najmlađi Ludvig Pavloviću.
Perspektive ne imaše lipe
s njima još je i Ljubas Stipe
i posljednji Lovriću Ilija
mjerila mu igra najmilija.
Druga grupa Kamešnici krenu
i po dobro poznatu terenu
treća grupa Pavla je Vegara
što plan daljnji vitezovim' stvara.
A s njime je Mirko Vlasnoviću
s Vlasnovićem i Vidak Buntiću
i još vode Ambroza Andrića
blizu kuće Vidaka Buntića.
Dostupna im i voda i hrana
skrivaše se punih deset dana
Lovro Soldo što se Loko zvao
sve od sebe pokojnim je dao.
Hranu tu im i saznanja pruža
i sestrica Vidakova Ruža
pa njih dvoje prisegu su dali
njenom smrću ne bi ih priznali.
I obitelj Vlatka Miletića
na usluzi bila je mladića
tako ih je hranio i Niko
a da o tom nije sazn'o nitko.
I još mnogi dobročinitelji
ustanicim' biše prijatelji
sve ih redom nabrajat' ne mogu
samo kažem hvala im k'o Bogu.
UDBA traži svuda naokolo
ne bi l' tajne odmotala kolo
pa taktiku drugu preuzima
za taoce rodbinu uzima.
A ponegdje i obitelj cijelu
straže meće po gradu i selu
da vidimo u ratnom pogledu
gdje je sada okršaj na redu.
Točno lipnja dvadest devetoga
Vejsil Keškić dalje nije moga
još dok biše Rumbocima blizu
sa svojom grupom zapade u krizu.
Dobre sreće tog dana ne biše
pošto njega živa uhitiše.
Zaboravit' nikad se ne smije
žešćeg boja do tad bilo nije
tu je bitka bila dosta jaka
Đuro Horvat ranjen je umaka.
Koncijančić Viktor ga izvlači
tko je hrabar taj je uvijek jači
da ranjena ne ostavi brata
stavio ga sebi oko vrata.
Kada bitku bijahu dobili
iz obruča noću se probili
a sutra mu previjajuć' rane
opaženi bijahu sa strane.
Pa Viktoru Zrinski progovara
oko nas se trostruk obruč stvara
uzmi, brate, municiju moju
nemoj, brate, pokleknut' u boju.
Zagrli ga čvrsto i poljubi
malo zatim i svijest izgubi
tad Viktoru poletješe suze
momak svoju vinčesterku uze.
Krenuo je hitro ka jezeru
pokušava zavarat' potjeru
Đuro osta ranjen u tunelu
znoj ga hladan oblio po čelu.
Pa u tunel kada proviriše
ranjenoga Zrinskog uhitiše
trideseti lipnja da se znade
da slobode Zrinski ne imade.
U Vrhbosni, gradu Francetića
društvo čini Vejsila Keškića
na vojnome sarajevskom sudu
oni će se braniti zaludu.
Još sam Viktor osta od trojice
na slobodi oko Jablanice
a što drugo mogu reći vama
potjera mu stalno za petama.
Potjera se primaknula njemu
šanse nema, sudeći po svemu
što je vitez učiniti moga
tisuću ih biše na jednoga.
Ali Viktor junački se brani
dok ga puška iz blizine rani
teško ranjen umire u boli
dokle leži nožima ga boli.
Samo ime Hrvatske izusti
glavom klonu, Bogu dušu pusti
pa u njega pronađoše ovi
otkada su došli vitezovi.
Dnevnik što je pokojni vodio
sve po redu gdje je dolazio
samo sreća, ljudi ne spominje
represija od tada počinje.
Od tada je i taktika nova
kad imena dušman dešifrova
svu rodbinu i bližu i dalju
u istražne kazamate šalju.
Rodbinu je snašla neprilika
svih devetnaest ovih ustanika
razotkri se i dio akcije
što je bio isplaniran prije.
Feniks ne bi planiran naivno
trebao je teći selektivno
ustanici narod da pokrenu
onda svuda dalje po terenu.
Drugi ljudi radit' diverzije
kako biše zacrtano prije
među inim imena su znana
kao starog Čoliga Stjepana.
Iz Podravskog biše Novigrada
grupi Feniks Čolig je pripada
i Barišić Josip iz Laništa
ne uspije napraviti ništa.
Taman kad su ljude pripremili
u akciju Feniks bi krenuli
po zadaći što dobiše prije
izvršiti neke diverzije.
Pa u šumu dalje da se bore
al' te noći prije rane zore
početak je Stjepanove more
nije mog'o ni sanjati gore.
Pod terorom lišen je slobode
u istražni zatvor ga odvode
mijenjajući samice zatvora
dvanaest ljeta odležat' je mora.
Barišića Jozu gospodina
osudiše na deset godina
uvidješe ustanici tada
da cijela akcija propada.
Jer je narod pod čizmom terora
plan se zato promijeniti mora
ustanici po šumam' se kriju
želeć' tako prijeć' u Italiju.
Druga grupa, šumsku goru buše
progonitelj stalno u njih puše
ustanici za bijela dana
prijeđoše preko gore Vrana.
A te noći imadoše volje
pregaziti i Duvanjsko polje
prvi srpnja kraj Kebare sela
u zasjedu grupa uletjela.
Ne poginu nitko od njih sviju
uhitiše Lovrića Iliju
iako je Lovrić bio branjen
nije mog'o dalje teško ranjen.
U Bugojno tada ga smjestiše
u zatvoru torturu vršiše
do četvrti srpnja tu je bio
Ilija je tada preminuo.
U mukama Bogu dušu dao
ali ništa nije im odao
tako samo umiru junaci
teško su ga mučili divljaci.
Sa Balkana, domovine njine
zar im praštaš, Bože Gospodine
druga grupa za jednoga manje
izgubila nije pouzdanje.
U planinu tad Zavelim zađe
i tu kratko utočište nađe
drugi srpnja usred bijela dana
žestoka su imali megdana.
Ispod vrata brda Malenice
sve do vrela vode Grabovice
bez gubitka momci se izvuku
potjernici zrakomlatim' tuku.
Golema je navalila sila
ne bi li ih žive uhitila
izvuče se ova jedinica
odredište pravac Kamešnica.
Pa se grupa na dvije podijeli
tad Miletić Pavloviću veli
dokle dođe u Čitluk da čeka
Vegar nije na Raduši reka.
U Obrubu pokraj Livna grada
tad je Vlatko Miletić nastrada
s Ludvigom je u zasjedu upa
i ne uspi da se tu iščupa.
Izrešetan strojnicom bez riječi
nakratko je uspio da kleči
rekao je dok je im'o glasa
dragi Bože, stižem ovog časa.
Iz grudiju junačkih zareži
i izusti brate Lutko, bježi
to trinaesti srpnja baš bijaše
kad se Vlatko pokojnim nazvaše.
A Pavlović mrtva Vlatka brani
ne da dušman da mu ga sahrani
ne bojeć' se Ludvig pogibije
borio se kao Šimić prije.
Žestoku je pružao obranu
sve dok nije zadobio ranu
ne mogaše koristiti ruku
tek je onda zapao u muku.
Potjernici tad ga obletiše
na Livanjskom polju uhitiše
Pavlovića, ranjenog sokola
prebijaju k'o domaćeg vola.
Pa mu onda Tito zbog mladosti
od strijeljanja život oprosti
do početka Domovinskog rata
broj zatvorski nosi oko vrata.
Sudbina mu naklonjena bila
da se vrati do Studenih Vrila
i u boju protiv vojske tada
Pavlović je Ludvig nam nastrada.
Sudbina mu za dom da pogine
dragi Bog ga tad pozva s visine
sudbina mu uživati nije
nakon duge viteške robije.
On u ratu Domovinskom pade
opet život za Hrvatsku dade
vratimo se sad do Kamešnice
do ostale one četvorice.
Pokušaše da prođu Peruću
u sigurnu da se skrase kuću
petnaestoga iza pola noći
i Peruću uspjeli su proći.
Dočeka ih tada milicija
što se bila usidrila prije
u pucnjavi jedan ranjen biše
milicajci opet istaknuše.
Grupa tada u Svilaju krenu
po planinskom kršnome terenu
krijući se nekoliko dana
nisu više vodili megdana.
Naša Mara, Maretom ju zovu
skrivala je vješto grupu ovu
u Bakule prostrijeljena noga
tako ranjen ne bi dalje moga.
Pa je Petar zborio Glavašu
vodi dalje ovu grupu našu
pozdravi se sa mnom ove noći
Bog vam dragi budi na pomoći.
Da stignete do plavog Jadrana
gdje vas čeka jahta odabrana
koja će vam prikratiti muku
u talijansku kad uplovi luku.
Da kročite opet u slobodu
i kažete izdanom narodu
za povratak da se ne priprema
još uvjeta za taj korak nema.
Draga braćo, vjere mi i časti
zid Berlinski prije mora pasti
i crvena ogoljela hala
što je našu zemlju progutala.
Pa kad jednom crkne neman ova
šansa će se otvoriti nova
čekat će ju naši juniori
tako Petar Iliji govori.
U Ilije potekoše suze
prijatelja ispod ruke uze
odmaraj se, nitko ti ne smeta
prisega je za nas naša sveta.
Ovi ljudi, sa Svilaje vuci
čuvat će nas u ovoj našoj muci
i mišljenje ti ćeš dijelit' moje
da nas drže k'o sinove svoje.
Sa Svilaje uskoro sađoše
u Leskuram' oni se nađoše
utočište sigurno je bilo
primljeni su k'o majci u krilo.
Tu su mogli i dandanas stati
ali dijete u pojatu svrati
što je pošlo mačiće da traži
i baš nitko ne biše na straži.
Kad opazi oružje i ljude
ciknu bježeć', prosto nek' mu bude
onda baba po priči djeteta
ovu grupu vlasti okleveta.
Izvlačenje tad je nužan posa
oružje se u rukam' prenosa
milicija i TO obrana
opkoliše brda sa svih strana.
Vitezovi skriveni u žbunu
nisu vatru vraćali plotunu
al' su opet bili opaženi
izbliza vatrom unakaženi.
Sva'k' je sebe mog'o da osveti
gubitke su mogli nanijeti
ljudi moji i junaštvo to je
rađe umrijet' nego ubit' svoje.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: pet lis 02, 2015 12:04 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
Nepomično kad ležaše tijela
navalila jedinica cijela
među grupom samo jedan diše
opet Petar to Bakula biše.
Vitezovi tijelom ga zaštite
kao majka u bešici dijete
točno srpnja dvadest četvrtoga
trojica su pozvana od Boga.
Toga dana vrijeme biše vrelo
pade Glavaš pogođen u čelo
crna krvca niz lice se slijeva
k'o da tekuć' prisutnim kaziva.
Jednog dana da će ovo mjesto
bit' od puka posjećeno često
gubilište hrvatskog viteza
što oružje na njih ne poteza.
Pored njega okruženo tijelo
što je bilo popucano cijelo
to je tijelo posuškog mladića
po imenu Filipa Bešlića.
Gdje bi naš'o takvog ljepotana
k'o Apolon je iz mlađih dana
oči sjaje kao dva safira
prisutnima ne dadoše mira.
Kao život da iz njih mu sija
i mrtav je post'o simpatija
sve ga žene pogleduju kradom
žele život vratiti mu mladom.
Jer ga krasi kosa bujna, vrana
kao rukom Božjom brenovana
bijeli zubi sjaje poput zlata
k'o djevojci biser oko vrata.
Usta mala, a pravilne građe
dragi Bože, gdje mu kalup nađe
a obrve crne i tanane
savijene blago k'o banane.
Krase mu aristokratsko lice
rekao bi da su pijavice
a pod njima trepavice duge
polukružno savite k'o duge.
Čak i osmijeh pružio je blagi
kao da je sretan, Bože dragi
puštajući dušu iz njedara
k'o da svome Bogu progovara.
Dragi Bože, pao sam u boju
želeć' samo domovinu svoju
ako kažeš da je to grjehota
neka me je i mrtva sramota.
A odgovor dragog Gospodina
to grijeh nije, to ti je vrlina
za sakrament zadnjeg pomazanja
križ ponesi mučeničkog zvanja.
Tada krvnik koji ga umori
usta mu i oči zatvori
kraj Filipa drugi mladić bio
kao dijete zemlju prigrlio.
Na njemu je košulja krvava
prostrijeljene i prsi i glava
zemlju ljubi k'o rođenu mati
tako hrabri umiru Hrvati.
Nepomično leži toga dana
mrtvo tijelo Ljubasa Stipana
pokoj vječni, Stipe, nek' vam bude
hrvatske ste zadužili ljude.
Kad sloboda Hrvatima stigne
spomen-ploča da se vama digne
niste mrtva slova na papiru
vitezovi nikad ne umiru.
Vitezove mrtve na ledini
prepustiše vojnoj medicini
seciraše oni tijela mrtva
pijeteta u njih nema žrtva.
Zamotane u nailon-vreće
u zrakomlat tada vojska meće
a s njima voze još i Petra živa
kud se voze nitko ne kaziva.
Neki vele, ne znam je l' istina
da je Bakula bačen s visina
da su zvijeri ranjenoga brata
izbacile baš iz zrakomlata.
Na Svilaju, na vrletne hridi
ta živina ničeg se ne stidi
orlovi su najhrabrije ptice
pa ne smiju pasti niz litice.
A ne čovjek od krvi i mesa
kad pomislim sve me jeza stresa
takve stvari nikad se ne čine
ne praštaj im, zato, Gospodine.
Ali opet nek' je volja tvoja
a ne kletva ljudska slabostojna
još ostade samo treća grupa
od Čitluka ka moru nastupa.
Da bi došla do cilja i mora
Split se brzo zaobići mora
Vegar grupu tajnovito vodi
kako bi se našla na slobodi.
Pregaziše Imotsku krajinu
i stigoše skoro na Cetinu
od umora bijahu shrvani
navratiše u selo Prodani.
Tu za odmor pronađoše zgode
potražiše tu soli i vode
tu ih neki tajno izdadoše
u zasjedu sutra upadoše.
U Trbusim' pored sela Blata
zasjeda ih tu na nišan hvata
nakon kraćeg oštrog okršaja
ta se grupa od tada razdvaja.
Dvadest prvi srpnja žeženoga
to je datum okršaja toga
u toj bici koja kratko traje
težak udar dušmanim' zadaje.
Poslušajte, draga braćo moja
Pavle Vegar ispada iz stroja
pored njega Andrić Ambrozije
ne boje se oni pogibije.
Iz zasjede biše pogođeni
njih dvojica smrtno su ranjeni
brojni dušman silno tuče sprijeda
krvav Vegar klečeć' zapovijeda.
Bježi Mirko, bježi dragi Vide
ja ću pucat' da dušman ne ide
Ambrozije ležeć' glavom klima
pomoći će dok života ima.
Nakon zračnih nekol'ko rafala
obojica mrtva zemlji pala
ti junaci ne gledajuć' na se
pomogoše drugim da se spase.
Dušmana su ipak zadržali
i vremena bjeguncima dali
Vidak Buntić još četiri dana
povlačeć' se preko strmih strana.
Ka zaleđu kršne Biokove
selu što se Šestanovac zove
kad je blizu doš'o sela toga
iz obruča nije dalje moga.
Junački se tad borio Vide
i sam videć' dalje da ne ide
cinično ga na predaju zovu
spominjuć' mu majku Isusovu.
Što je jako naljutilo Vida
pa se momak diže iza zida
hitro Vide kao vuk u skoku
vinčesterku prislonio oku.
Pa na psovku vatrom odgovara
dok mu kuca srce iz njedara
ne boji se crvenih gudira
al' ga metak kroz grudi prosvira.
Pade Vide i zagrli stijenje
krvlju zali hrvatsko kamenje
poslije njemu biše što poželi
on poljubi jedan kamen vreli.
Pa mu reče pozdravi mi majku
dok bijaše s dušom na rastanku
majku Lucu i hrvatsku mati
sad sam spreman Bogu dušu dati.
To su bile zadnje riječi Vida
mrtav osta ležeć' pored zida
a crveni u silnome bijesu
mrtvo tijelo žele da pretresu.
U toj divljoj krvavoj požudi
kad mu muške raskopčaše grudi
pronađoše tešku smrtnu ranu
šahovnicu istetoviranu.
Koja mu je na prsima bila
simbol zemlje koja ga rodila
nakon smrti Vidaka Buntića
potjera je zbog jednog mladića.
Posljednji je vitez na slobodi
a zbog njega potjera se vodi
trećeg dana nakon bitke ove
uspjeli su i njeg' da ulove.
Baš u mjestu gdje je i ponika
na terenu Gornjeg Zemunika
Vlasnovića Mirka uhitiše
u Vrhbosnu živa otpraviše.
Pa u društvu Vejsila i Đure
trpio je svakakve torture
baš deseti travnja u svanuće
vojni zatvor priprema smaknuće.
Na tisuću devete stotine
sedamdeset i treće godine
u šest sati uz zvuk vojne trube
svu trojicu strijeljanjem pogube.
Taj nadnevak slučajan nije
odabrano vrijeme tragedije
i trenuci kad dođoše teški
oni su se držali viteški.
Pjevajući Oj Hrvatska mati
nisu dali oči povezati
Spartakove ratnike Vezuva
i sad narod u svom srcu čuva.
Bojovaše trideset pet dana
i na muku staviše dušmana
koji nije mog'o imat' mira
pa je cijelu vojsku aktivira.
Te uz vojsku i ratnu tehniku
i sramotu doživi veliku
opravdano koja joj pripada
u Europi ta treća armada.
Pa je sila pobijedila ova
devetnaest naših vitezova
ali nije duh hrvatskog puka
kojeg štiti i Božja ruka.
Kojega će držat' ubuduće
feniksove krvi nadahnuće
koji će se iz pepela dići
a s Hrvatskom do slobode stići.
Apeliram moj mili narode
sada kad ste došli do slobode
de vjere vam, poštenja i časti
vi ne dajte u zaborav pasti.
Žrtvu ovih naših vitezova
nek' ih uvijek slavi zemlja ova
pripadaju oni raritetu
najhrabrijim ljudima na svijetu.
Vitezovim' hrvatskoga soja
te se njima diči pjesma moja
apeliram ja na našu vladu
da poseban obol njima dadu.
Promotrite interes nacije
napravite komemoracije
i posmrtne ostatke tražite
malo volje za to pokažite.
Obilježja-spomen podignite
te im djelo tako uzdignite
posmrtno ih baš svih odlikujte
vapaj ovi, narodi, počujte.
Odabrane naše pučke vlasti
ovaj ispit vi ne smijete pasti
mislite li izbore dobiti
jer vam narod ne će oprostiti.
Dosta biše novca i fotelja
poslušajte što je pučka želja
da imena ovih vitezova
budu naziv ulica, trgova.
A poprsja ili biste cijele
u parkove naše da usele
jer to nisu nikakve nakaze
već hrvatske hrabre kamikaze.
Feniksovci, mladi kamikaze
u temelje države ulaze
jer su svjesno dali živu glavu
za Hrvatsku, slobodnu državu.
Pokoj vječni nek' im je i slava
stvorena je hrvatska država!

KAKO SU STRIJELJANI ZADNJI FENIKSOVCI?

Zakukala Hrvatica majka
prije zore i bijela danka
kraj Vrhbosne blizu Rakovice
troje svoje izgubila dice.
Tri hrvatska mlada rodoljuba
ustrijelila druga Tita UDBA
iza ponoć kad sva'k' mirno spava
smrtna im se kazna izvršava.
Kad spavaju i zvijeri i ptice
strijeljaše ih strašne ubojice
to bijahu odabrani momci
popularno zvani feniksovci.
Đuro Horvat iz Čakovca grada
i Vlasnović Mirko je iz Zadra
još strijeljaše Vejsila Keškića
iz Male Peći kraj Bihaća.
Sve je ovo dosad tajna bila
podatke je UDBA vješto krila
ali tajne UDBA-ina arhiva
Vukušiću Bože nam otkriva.
Na tisuću devete stotine
sedamdeset i druge godine
družba mlade hrvatske gerile
njih devetnaest što družbu činile.
Sve Hrvati mladi emigranti
koji će se feniksovci zvati
svi su tajno u Jugu stigli
poredak bi njeni promijenili.
Da državu stvore demokratsku
neovisnu državu Hrvatsku
ova pjesma sada će vam reći
što učini režim postojeći.
Kad je UDBA za ovo saznala
petnaest odmah likvidirala
u Raduši i u okolici
poginuše ovi mladi momci.
Adolf Andrić, Vlatko Miletiću
Stipe Ljubas i Filip Bešliću
Kancijanić Viktor iz Pazina
i Ilija Glavaš iz Bužima.
Otkrije ih moja braćo draga
pripadnika jugovojske snaga
zarobili te ih izmučili
i bez suda ikakva ubili.
To je momak Antonac Nikola
iz Batina s njim Petar Bakula
Ambroz Andrić i Vidak Buntiću
te Knez Vinko, Ilija Lovriću.
Ivan Prlić iz sela Sovića
Pavu Vegara te Vlasnovića
i još ista zadesi sudbina
Vilija Eršega iz Varaždina.
A četiri što živi ostaše
sudile su tada vlasti naše
to su momci hrvatske gerile
Horvat Đuro i Keškić Vejsile.
Još Vlasnović Mirko Zadranine
i Pavlović Ludvig iz Vitine
sud ih vojni bh. republike
osudio kao razbojnike.
Osudio dajem vam na znanje
osudio na smrt strijeljanjem
u UDBA-inim zapisima piše
žališe se na sudove više.
Te im žalba ide najkasnije
na vrhovni sud Jugoslavije
koji kaznu trojici potvrdi
Pavlovića smrti oslobodi.
Njemu kazna ne biše k'o prije
već dvadeset godina robije
sud sarajski sve pripreme vrši
da se kazna što prije izvrši.
Formiraše odmah komisije
tko trojicu ovu da ubije
nek' upamte sva hrvatska djeca
tko to biše njihov ubojica.
Predsjednik je komisije ove
Maljukanović se Veso zove
to je sudac okružnoga suda
Sarajeva na Miljacki grada.
Drugi Meho Muratbegoviću
komisije je član o smaknuću
u Sarajevu on bijaše glavni
u okružnom tužitelj je javni.
Treći liječnik je vojne bolnice
smrt će naše utvrđivat' dice
čast visoku što je ovim stek'o
to je doktor Gligorić Milenko.
Još četvrti član je komisije
po naredbi Titove partije
njegova su naređenja stroga
drugo lice zatvora vojnoga.
Taj je čovjek Titova desnica
po imenu Saviću Perica
zapisnika za ova smaknuća
odredili su Relju Vukšića.
Predsjednica suda okružnoga
Sarajeva grada bosanskoga
Todorović imenom Slavojka
dana biše šesnaesti ožujka.
Godine sedamdeset treće
komisiji naredbu nameće
da će se sedamnaesti ožujka
izvršiti ta sudska odluka.
U mjestu zvanom Rakovici
strijeljat će se ovi odmetnici
čim kazaljka kazaljku poklopi
i ponoća bude u Europi.
Sedamnaesti datum kad nastane
započet će njihovo strijeljanje
komisija nek' u zatvor dođe
na stratište nek' se odmah pođe.
I još s njima osam oružnika
policijskih snaga pripadnika
svi se predaju Maljukanoviću
njem' priopći i cijelome vijeću.
Da nikakve smetnje tu nema
izvršiti kaznu zlikovcima
kad Slavojka priopći im ovo
ona poče govorit' ponovno.
Skupina će osam pripadnika
milicije UDBA-inih krvnika
s Ahmetom Pilićem na čelu
izvršiti ovo gnjusno djelo.
Ahmet Pilić zadatak imade
zadnje njima prekinuti nade
osigurat' mjesto i tu biti
na kom će se kazna izvršiti.
Drage majke snagu prikupite
pa do kraja ovo poslušajte
poslušajte kako braća ginu
za Hrvatsku svoju domovinu.

Ponoć kucnu tad na katedrali
vojni zatvor svoja svijetla pali
zatvorska se otvoriše vrata
priprema se strijeljanje Hrvata.
Od ponoći kad sva'k' mirno spava
smrtna kazna im se izvršava
strijeljat će ih jednog po jednoga
da nijedan ne vidi drugoga.
Oko zgrade zatvora vojnoga
stalna straža i kontrola stroga
komisija po zatvoru juri
identitet tvrdi Horvat Đuri.
Nakon toga daju ga Pilatu
starješini Piliću Ahmetu
koji s družbom dželata u trci
sramotno ih goni Rakovici.
Gdje će ostat' za vijeke vijekova
ne će ga nać' rodbina njegova
cijelim putem iduć' od zatvora
Đuro nije davao otpora.
Tako UDBA u zapisim' kaže
ja vjerujem da ovo ne laže
tko to otpor moja draga majko
može pružat' izmrcvaren tako.
Gladan, žedan, lancima okovan
a prebijan deset puta na dan
kost do kosti svaka rastavljena
neka na tri mjesta prebijena.
Od udarca u glavu i lice
nit' mu vidiš oka ni zjenice
zuba nigdje nijednog u glavi
tko to takav može da se javi.
Tko to takav može otpor dati
jedva čeka da mu muke skrati
čim stigoše navrh Kalvarije
izda nalog Ahmetu Piliću.
Okorjelom krvničkome biću
naredi mu upoznat sa stanjem
smrtnu kaznu izvrši strijeljanjem
miliciji Pilić naređuje.
Da konopom Đuru privezuje
privezuje za drvo debelo
jedan od njih tad priskoči smjelo
te do glave njegove priskoči.
Maramom mu zavezao oči
cijelo vrijeme Đuro samo šuti
u puškama meci nategnuti
tad dočeka hitac iz pušaka.
Nikad više ne viđa ga majka
policija odjednom se vinu
zauzeše potrebnu daljinu
čim je Pilić naredbu izrek'o.
Začuje se prasak iz pušaka
policija, njih sva osmorica
s bojevim je mecim' polovica
ali nitko ne zna u osmorci.
U kojim su puškama im ćorci
pod komandom Pilića krvnika
ispališe svih osam metaka
još po jedan metak to j' istina.
Ispalio Pilić starješina
četrdeset minuta na satu
presta srce kucati Horvatu
Gligorić ga doktor pregledao.
Smrt Đurinu lako utvrdio
tad koloplet Đuri odrješiše
i trenutka istog sahraniše
uz prisustvo državnih organa.
Osigurana biše strjeljana
da je ptica zrakom poletjela
policija u nju bi pucala
čim su Đuru Horvata zakopali.
Vozač kola policijska pali
policijska uputi se sila
dotjerati sad Keškić Vejsila
postupak su isti primijenili.
Kao Horvata i njega su ubili
nakon ovog nemiloga čina
opet nasta akcija UDBA-ina
te ponovno Sarajevu kreću.
Po Vlasnović Mirka žrtvu treću
do stratišta dok su ga vodili
riječi ove od njega su čuli
zapisničar zapisao tako.
Da je rek'o jaoj moja majko
iste riječi još da je ponavlj'o
kada se je s dušom on rastavlj'o
strijeljaše ga moja dušo mila.
Kao Đuru i Keškić Vejsila
drage majke da vam gledat' bilo
kad njihovo ustrijeliše tijelo
nijedna to ne bi izdržala.
Crnoj zemlji svaka b' od vas pala
jer im tijela su izmrcvarena
i zločinskim mecim' rešetana
ne bi mogle gledati od strave.
Oči su im ispale iz glave
prebijene i noge i ruke
al' im nitko ne čuše jauke
prepoznala ne bi ih ni majka.
Što ćeš brate, sudbina im takva
od ponoći pa sve do tri sata
trajalo je strijeljanje Hrvata
bez rodbine i bez svećenika.
Sahraniše sva tri mučenika
sahraniše u grobove prazne
a na mjestu izvršenja kazne
svaki grob je jedan do drugoga.
Nitko za njih ne zna osim Boga
sve grobnice i sva okolina
sve je crnom zemljom zatrpano
trag nikakav da se ne zna više.
Gdje li ove žrtve sahraniše
zato molim svakog slušatelja
to poruka moja je i želja
koji pjesmu do kraja posluša.
Da za pokoj ovih triju duša
tko god ove rodoljube voli
po očenaš jedan nek' izmoli
jer Titovi kog ubiše meci.
Najviše ih postadoše sveci
a Pavlović Ludvig iz Vitine
devedeset i prve godine
doživio bijaše slobodu.
Sud ga pusti hrvatskom narodu
iz zatvora stiže do Vitine
tu je doš'o do svoje rodbine
sprema društvo i pravi akcije.
Protiv gnjusne srpske agresije
s njim tenkove JNA napada
u napadu on smrtno nastrada
u Posušju kraj Studenih Vrila.
Strojnica ga srpska pokosila
tako nesta zadnja žrtva živa
od feniksa sedamdeset i dva.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: pon lis 05, 2015 7:51 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
ANĐELKO ČEŠKIĆ - TRAGEDIJA MILJENKA HRKAĆA

Mila sestro, s Velebita vilo
krećem pjevat', a nije mi milo
navik'o sam pjevati o boju
spominjući domovinu svoju.
Kada za nju umiru junaci
a lome se koplja i barjaci
kad u boju Hrvat krvcu lije
o tome mi teško pjevat' nije.
Al' kad nevin u tamnici trune
tad proplaču gudalo i strune
kada nikom ni za što krivac nije
ali nevin na stratištu gine.
Tako danas pala mi zadaća
opjevat' slučaj Miljenka Hrkaća
što u kandže UDBA-ine je stiga
iz Mokroga kraj Široka Briga.
Koji pravo nikada ne dira
al' ga UDBA na žrtvenik bira
težak usud što je njega snaša
od mostarskih počinje udbaša.
Tih prokletih slugu Beograda
Bože mili, žalosti i jada
kad će, Bože, prokletstvo prestati
Hrvat brata da ne će izdati.
I Judinu uživati plaću
dušmanima prodavati braću
al' izrodi Judina zanata
ne poznaju susjeda ni brata.
Našeg roda odani na muku
srpskoj UDBA-i išli su na ruku
u Beograd javljaju sve živo
sve u stilu strogo povjerljivo.
Kako su nam mnogi ljudi isti
surađuju ovi s teroristim'
bili mlađi ili bili stari
ekstremni su krajnji desničari.
Da ucjene i otmice prave
i podmeću eksplozivne sprave
u klubove, agencije kuća
diplomatim' spremaju smaknuća.
Cilj je jasan, a metoda ista
razbijanje bratstva i jedinstva
drugi lipnja šezdeset devete
za Široki godine proklete.
Ovog crnog Gospodnjega ljeta
pamte ljudi sve dok ima svijeta
selo Mokro živi tisućljeće
al' mu teže ne svanu proljeće.
Pamtilo je turske krvopije
i silnike carske Austrije
ali težih ne upamti dana
k'o u doba krutih partizana.
Prvo OZNA, a kasnije UDBA
Bože mili, teška nam je sudba
kad banuše u zaselak mali
što imenom Redžići se zvali.
Držeć' šmajser svaki od njih kaže
da Miljenka Perišina traže
i da s njima mora odmah poći
rodnom domu više ne će doći.
Ciknu stara majka na vratima
crni petak, što li drugo ima
ja sam noćas crni san usnila
noć mi dulja od godine bila.
Usnila sam tešku sudbu svoju
probudih se u krvavu znoju
kažite mi, ubili vas jadi
moj Miljenko što kome uradi.
Mlada žena skoro dovedena
od nenadna šoka ukočena
stari otac ne zna što se zbiva
zubim' škripi, a očima sijeva.
Al' silnici srca kamenoga
ne poznaju istinu ni Boga
odvedoše nevina mladića
napustiše zaselak Redžića.
U najljepšem razdoblju života
Miljenkova započe golgota
na obitelj teška sudba pade
nevin momak robije dopade.
Odvode ga krvopije drske
da u ruke predaju ga srpske
preko mnogih ravnica i gora
do središnjeg srpskoga zatvora.
Gdje ga odmah u okove daju
bez prestanka stalno saslušaju
ne daj Bože znati što su muke
k'o Hrvatu u četničke ruke.
Jer je gore kada četnik bije
nego zmija kada oči pije
kao Turci Ivan Vučkovića
tako Srbi Miljenka Redžića.
U lisice i u bukagije
pritežu ga srpske krvopije
oštro psuju, a još teže biju
da od njega priznanje dobiju.
Ne daj Bože pod kamenom zmiji
da dopadne udbaškoj mafiji
službenog mu odvjetnika daju
od procesa farsu pripremaju.
A glasila javnog priopćenja
svakodnevno daju objašnjenja
da još nisu izumrle klice
da još žive ustaške ubice.
Tito nudi bratstvo i jedinstvo
a ustaše pokolj i ubistvo
na radiju i TV ekranu
ista priča u svakome danu.
Ustaša je sa Širokog Briga
u Beograd jednog dana stiga
da u kinu i u garderobu
stavi tešku i razornu bombu.

Motiv poznat, strašna posljedica
takva njemu pisana krivica
ta je strašna bila posljedica
poginula jedna djevojčica.
Još kuknjave pune su novine
stradalo je dosta imovine
kol'ko priče, kol'ko pusta jada
k'o da strada pola Beograda.
Tol'ko farse i tol'ko jauka
ne bi bilo da je NATO tuka
ali UDBA i njena centrala
posao je obavljati znala.
Zapovijeda na sve konzulate
da hrvatske gone emigrante
svi su isti, sve prave ustaše
plaćenike na njih razaslaše.
Diljem svijeta i Europe diljem
sve sa jednim zločinačkim ciljem
svim Hrvatim' da se ljuto svete
čak u majci ubijati dijete.
A u zemlji prividnog zakona
ne smije se zboriti istina
jer inače strogi zatvor čeka
o Hrvatskoj tko je lijepo reka.
Hrvat ne smije zatražiti prava
u pitanje dolazi i glava
na smrt sude Miljenka Hrkaća
nakon čega bila im zadaća.
Da što više mladića uhite
pod imenom ustaške elite
Hercegovci, sve ustaška braća
pomagači Miljenka Hrkaća.
Ne mogu ih sve imenom zvati
niti muke gorke opjevati
jer bi pjesma odveć duga bila
hrvatska bi proplakala vila.
Gledajući tih mladića jade
što im Srbi u tamnici rade
svih dvadeset nevinih mladića
pod istragom Dragan Balovića.
Crnogorskog starog batinaša
jadna ti je ova mladež naša
ne daj Bože nikom živu znati
kako je bilo ropstvo izdržati.
Bezbožnici za Boga ne haju
kad svezana u rukama imaju
po Jevtiću učitelju svome
sad se svete puku hrvatskome.
Razbojnici vrlo teške ćudi
čine samo što ne čine ljudi
a dvadeset hrvatskih junaka
osjetiše što je muka svaka.
I kako je boravit' Hrvatu
u zloglasnom srpskom kazamatu
kad se mučni navršili dani
presta proces ovaj montirani.
Devetnaest ih svojoj kući vraća
osim tužnog Miljenka Hrkaća
zdravlje im se teško narušilo
što nam svima očito je bilo.
Gdje ožiljci, a gdje teže rane
od četničke ruke zadavane
da se sama ne bi ismijala
UDBA na novu kartu zaigrala.
Svu humanost u nedjelju meće
a istragu ponovno pokreće
na Miljenka svu krivicu stavlja
eksploziv je sam po sebi spravlja.
Sud vrhovni iste misli bio
ponovno ga na smrt osudio
al' po drugom nekom argumentu
djevojčica strada u prometu.
Eksplozija je bila stvar režije
scenarista iz jugomafije
nikog muka nije stigla gora
nakon slavnog Stjepana Javora.
Prije nego Srbin ga pogubi
kose nema, izbijeni zubi
iz prstiju nokti počupani
a tijelo je svo u živoj rani.
Šest su puta na smrt ga sudili
dok konačno mučki ga ubili
na tisuću devete stotine
sedamdeset i sedme godine.
U prosincu, ne znam u kom danu
crna knjiga zavičaju banu
nađe staru na umoru mati
al' joj djeca ne htješe kazati.
Da joj smiraj mučnoga života
ne bi bio još veća golgota
kada bismo i mi ostarjeli
gdje bi našu pjesmu ostavili.
Što dobismo u našem djetinjstvu
u nekakvu bratstvu i jedinstvu
naš je život bio sa Srbima
k'o njegovat' zmiju u njedrima.
Za suživot bila nam je plaća
krv nevina Miljenka Hrkaća
i koliko takvih krvnih rana
od Bleiburga do današnjih dana.
Oj Hrvatska, zemljo naša draga
skuplja jesi od svakoga blaga
kol'ko tebi u temelj zidova
treba dati rođenih sinova.
Kol'ko muke, koliko mučnine
kol'ko rana, kol'ko krvarine
kol'ko glava što za tebe mole
kol'ko onih što te ludo vole.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: pon lis 05, 2015 9:18 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
ŽELJKO ŠIMIĆ - MILJENKO HRKAĆ

Gusle moje, dok me grlo sluša
ja bih pjesmu zapjevat' pokuša
o hrvatskom pokojnome sinu
što od UDBA-ina metka poginu.
Što bi rodom iz sela Mokroga
iz općine Briga Širokoga
to je Hrkać, Miljenko se zove
smrt njegovu čujte kroz stihove.
Mnogi od vas sjećaju se toga
kad strijeljaše momka pravednoga
dobro slušaj, mladeži mila
kako je UDBA Hrvate sudila.
Na tisuću devete stotine
a šezdeset i osme godine
sinu munja, panika zavlada
grom udari posred Beograda.
To ne biše munja iz oblaka
nego strašni eksploziv iz mraka
trinaesti lipnja u proljeće
netko minu u Beograd meće.
U gradskome kinu u dvorani
Dvadeseti oktobar nazvani
ura kucnu, dvadeset je sati
film počeše građani gledati.
U dvorani svjetla pogašena
do posljednjeg mjesta popunjena
svačije oči u ekran uprte
filmske scene na vrpci se vrte.
Mir, tišina u sali zavlada
a gledatelj jedan iznenada
iz šesnaestog reda u dvorani
brzo skoči i pobježe vani.
Dok je publika u ekran zurila
i filmskim se scenama divila
i kokice u ustim' grickala
eksplozija dvoranom odjeknula.
U šesnaestom redu sve zavrišta
ispod šestog tog reda sjedišta
strašno puče neka eksplozija
na sjedištu čovjeka ubija.
Dvadest jedan i još pet minuta
predstava je filmska prekinuta
jer bi usmrćen Čučurović Sava
studenticu još jednu ranjava.
Novaković zvanoj Magdalena
obje noge odbi do koljena
sedamdeset i još šest osoba
invalidi ostaše do groba.
Terorizam takav nikad prije
ne upamti sva Jugoslavija
tri godine nakon ovoga
bez ijednog dokaza pravoga.
Istog trena i istoga dana
devetnaest hapse Lištičana
što no tada bijahu na radu
u Ljubljani, slovenskome gradu.
Među njima bila su dvojica
iz Mokroga kraj mjesta Lištica
Brijeg Široki što se danas zove
poslušajte sudbine njihove.
To je Bože i brat mu Miljenko
što ih UDBA osudi poprijeko
prezimenom zovu se Hrkaći
poslušajte što će ih sve snaći.
Nakon muke četrnaest mjeseci
osamnaest ih poslaše Lištici
da su stalno pod prismotrom UDBA-e
primjenjujuć' i metode grube.
A Miljenku proces montiraše
Mitrovici Sremskoj zatvaraše
jer Miljenko u Njemačkoj biva
tu za kratko kruh je zarađiva.
A montažu prave po toj tezi
s emigrantim' bio je u vezi
nakon puno staža zatvorskoga
strijeljaše ga sasvim nevinoga.
Jedanaesti siječnja, dragi sine
sedamdeset i osme godine
iako se točno znalo tada
da za vrijeme bombaškog prepada.
To Miljenkov alibi obznani
s bratom Božom bio je u Ljubljani
ništa ovo nisu uvažili
već Miljenka u smrt otpremili.
Od tog prođe tridest i dva ljeta
za Miljenka nitko i ne pita
strah u kosti UDBA svakom ut''ra
tko zna što će s tobom biti sutra.
Žena mu se Iva preudade
kći Miljenka za oca ne znade
mijenjaše se države i vlade
a Miljenko u zaborav pade.
Nakon pune tridest dvi godine
došlo se je do prave istine
u utorak, dana Gospodnjega
a mjeseca po redu šestoga.
Poslušaj me, dragi pobratime
dvi tisuće desete godine
vijest se začu k'o grom iz vedra neba
u Večernjem listu iz Zagreba.
Stipe Puček u novinam' javi
Zdenko Jurin sutra da nastavi
Hrkać nije podmetnuo minu
Beogradu u njegovu kinu.
Nego Bernd Watzel, državljanin Njemačke
što je prepade činio i pljačke
tisuće je maraka dobio
što je u kino bombu stavio.
A sad ću vam reći u tančine
kako se je došlo do istine
neka čuju naši Lištičani
u Širokom ili što su vani.
Svi Hrvati nek' čuju po svijetu
Miljenkovu sudbinu prokletu
tu istinu čujte od Hrvata
okorjelog starog emigranta.
Žarko Odak taj se čovjek zove
poslušajte izjave njegove
sedamdeset i šesta godina
domovina mi bi Hercegovina.
Od Čitluka iz Ograđenika
u Večernjem biše moja slika
u Titovoj Jugi sam živio
i tri puta zatvaran sam bio.
Nekoliko odležah godina
Goli otok bi ohlađevina
kad me puste s Gologa, moj rode
pobjeg'o sam tražiti slobode.
Dogovorom svoje zaručnice
bježim preko državne granice
u Njemačku gdje sam i namjer'o
u mjesto Bodensko jezero.
Te javiše od dana prvoga
plan hrvatskog pokreta novoga
činit' mecim', činit' diverzije
srušiti režim Jugoslavije.
Kraticom smo UHE ga nazvali
godinama mi smo djelovali
on nam sada otkriva istinu
eksploziv u beogradskom kinu.
Postavio neki Bernd Watzela
a UDBA mu život oduzela
UHE mu da tri tisuće maraka
on eksploziv stavi usred mraka.
Beogradu u kino dvorani
nakon toga pobjegao vani
pred Bogom se kune i ljudima
sav dosje da za ovo ima.
Dokaz imam, nek' zna svijet cijeli
da se Hrkać nevin ustrijeli.

Nakon puno proteklih godina
na kraju se saznade istina
crna zemlja nije mogla više
laž trpjeti pa ju i otkriše.
Sad nek' znaju bivši komunisti
da Hrkaći nisu teroristi
a nek' znaju i bivši udbaši
da ih više nitko se ne plaši.
Pa ćete čut' nevolje i tuge
pokojnoga Miljenka supruge
koja se je davno preudala
za drugoga čovjeka vjenčala.
Kako život njezin se odvio
dok je Miljenko pod istragom bio
osobno sam s njome razgovar'o
u Privaju dok sam pjesmu stvar'o.
Ruke podvi ova krepka žena
pa se sjeti tih davnih vremena
a u ruku bijeli rubac stavi
i ponekad suzu zaustavi.
Znoj ledeni čelo joj probije
šutjela bi o tom najradije
tad razgovor započinje Iva
sjećajuć' se još dosta godina.
Šutjela sam tridest dvi godine
uvijek želeć' doći do istine
uzdajuć' se u dragoga Boga
da će moga muža pokojnoga.
Netko nekad rehabilitirati
da će netko za to se kajati
skinuti ljagu s naših Hrvata
mog Miljenka i Bože mu brata.
Te cijeloga Briga Širokoga
i naroda moga hrvatskoga
sumnjala sam i to je istina
da Miljenka ubiše nevina.
Jerbo neki s okoline naše
u nevinost njegovu sumnjaše
a sad ću vam reći, moji mili
mog Miljenka kako su mučili.
U posjetu kad sam mu stizala
ponekad ga nisam poznavala
kad u kinu eksplozija bila
fotorobot UDBA napravila.
Zato mu je izgled promijenila
da bi mu faca na robot ličila
svakog dana tukli ga i bili
oblik njegov skroz su promijenili.
A kada je na suđenje iš'o
frizer ga je svakog puta šiš'o
te mu izgled vrlo izobliči
da što bolje na robota liči.
Kad Miljenko sa mnom razgovara
po devet ga čuvalo stražara
sudski vještak Jovan Popoviću
i odvjetnik Jovan Vukčeviću.
Svaki od njih napose mi rek'o
da je nevin moj suprug Miljenko
al' ne biše UDBA-i do istine
treba ubit' Hrvate nevine.
Dok Miljenko u zatvoru pati
obitelj mu staše proganjati
kad Beograd naređenje dava
Široki i Mostar izvršava.
Fizički su bili zlostavljani
a psihički izmaltretirani
čim vidiš nekog nepoznata
misliš UDBA će sada na vrata.
Svakog dana racija se sprema
premeće se kuća, spavat' nema
obitelji svaki dan se prijeti
pod torturom dosadi živjeti.
Izdržati bilo mi je teško
zemlja tvrda, a nebo daleko
sve to čine moji Lištičani
što od vlasti bijahu pozvani.
Pa sve viču na me i Miljenku
jedinicu, moju milu kćerku
po tri noći mi ne bi spavali
udbaši nas uznemiravali.
Udbaši su mom Miljenku slali
pisma što su ih sami pisali
ostavljam te ja, supruga Iva
ne želim te ni mrtva ni živa.
Obitelj ću tvoju napustiti
nikad više ne ću te vidjeti
al' Miljenko rukopis poznaje
i važnosti tome ne pridaje.
Nakon ove torture i muke
UDBA svoje okrvavi ruke
na smrt strijeljanjem osudiše braća
nevinoga Miljenka Hrkaća.
Kada zločin nisu dokazali
sudski proces su mu montirali
te čovjeku izmisliše ime
da je zločin priznao pred njime.
To bi udbaš Vukojević Rade
pred kim zločin navodno priznade
tako ljeta devete stotine
sedamdeset i osme godine.
Ustrijeliše srbijanska braća
iz Lištice Miljenka Hrkaća
za grob mu se nikad ne će znati
tako mnogi završiše Hrvati.
Kad ga je Iva zadnji put vidjela
suzama ga je sva oblijevala
on joj reče zbogom, draga Ive
u Lištici sve pozdravi žive.
I kaži im, ovo je istina
da me UDBA osudi nevina
naša kćerka nemoj da se pati
zbogom, dušo, mene će strijeljati.
Na rastanku još se poljubiše
jer se nikad ne će vidjet' više
Bože mili, Gospode jedini
koji si nam uvijek u blizini.
Ti se smiluj i pomozi Ivi
i njezinoj kćerki dok su živi
pronaći grob mučenika
pokojnoga Hrkaća Miljenka.
Prenijeti ga do mjesta rodnoga
selu Mokrom Brijega Širokoga
pa će lakše i srce kucati
i Miljenki i njezinoj mati.
Da mu na grob ures cvijeća stave
i nikada da ne zaborave
da se mogu nad njim naplakati
i Miljenka i Iva joj mati.
Da oprosti ovaj zločin grubi
drugu Titi i njegovoj UDBA-i
jer i Isus kad je umirao
zločincima je svojim opraštao.
Oprosti im Isuse, Božji sine
jer i nisu znali što to čine
i ja kažem da im oprostite
oprostite, a ne zaboravite.
Neka je sram svih udbaša živih
osobito onih što su krivi
neka ih je sram do životnog vijeka
što nevina strijeljaše čovjeka.
Mislim da se to Titovo smeće
za to djelo pokajati ne će
sve od danas pa do kraja svijeta
potomstvo će biti im prokleto.
Proklinji ih i Bože Isuse
crna zemljo, ti im ne daj u se
oj Miljenko, ti žrtvo UDBA-ina
hrvatska te žali domovina.
Ti si žrtva režima Titina
al' nažalost nisi i jedina
čudnovate su ljudske sudbine
pokoj vječni daj mu Gospodine.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: pon lis 05, 2015 10:51 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: čet lis 10, 2013 10:41 pm
Postovi: 9331
Jesi otkrio čije su gusle do sada?

_________________
I live in a ramshackle pseudo-state...


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: uto lis 06, 2015 1:17 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
Tuta je napisao/la:
Jesi otkrio čije su gusle do sada?


Srbi imaju daleko veću tradiciju epske poezije, pjesme dijele u cikluse, imaju natjecanja, gusle izučavaju na glazbenim akademijama, na YouTube-u srpski spjevovi broje desetke tisuća pregleda. U Hrvata su gusle sporadična pojava i spjevove koje zapisujem na YouTube-u obično pregleda par stotina ljudi. Zanimljivo je koliko su zapadni i istočni Hercegovci isti. Ista imena i prezimena, isti običaji (gusle, ganga). I jedni i drugi su najljući nacionalisti. Jedni tvrde da su ovi u istočnoj Hercegovini u 17. stoljeću popravoslavljeni, drugi da su ovi u zapadnoj kroz zadnjih par stoljeća pokatoličeni. Neki odbacuju svaku sličnost što je suludo jer su skroz isti.

ANĐELKO ČEŠKIĆ - ANTE BRUNO BUŠIĆ

Tisuću devetsto trideset devete
kada svijetu razaranja prijete
Hrvatica vila Velebita
nad Imotsku krajinu doskita.
Dobro jutro, Imotska krajina
ti si danas rodila nam sina
novu zvijezdu hrvatskoga neba
kakvu narod porobljeni treba.
To se zbilo šesti listopada
dan se ovaj brisati nikada
više ne će iz povijesti naše
Vinjani nam velikana daše.
Kojem u čast ova pjesma slijedi
nek' istina nikad ne izblijedi
Mjesec zađe, a Sunce se javi
jedan dječak Hrvatsku pozdravi.
I udiše njene prve zrake
one same hrvatske junake
majka Vida miluje svog sina
neka ti je sretna domovina.
Ante Bruno ime ću ti dati
nek' te, sine, Božja sreća prati
budi ponos Imotske krajine
i Hrvatske, cijele domovine.
Bušiće je od davnih davnina
opjevala Imotska krajina
ti si roda Roše harambaše
kog tirani dobro upoznaše.
Ne ćeš svoga osramotit' roda
iznad svega nek' ti je sloboda
nježna majka kroz suze se javlja
ja sam, sine, vrlo slaba zdravlja.
Uskoro ćeš siroče postati
Hrvatska će biti tvoja mati
i nažalost dugo nije bilo
majčino se predviđenje zbilo.
Pred smrt gleda dijete sa kreveta
mali Bruno kako pred njom šeta
dođi sine, milo moje srce
da ti majka pomiluje lice.
Oči tvoje sine premaleni
nek' ostanu u vječnosti meni
k'o dragulji Sunca i Mjeseca
tužna majka na samrti jeca.
Majka zatim Brunina izdahnu
ljubav njenu potomci joj znahu
na grobu su često suze lili
u mislima sa svojom majkom bili.
Kada majka u zemlji im spava
Hrvatska je svima majka prava
otac jadan često im ponavlja
Hrvatska se iznad svega stavlja.
Ljubi narod, ljubi domovinu
nemoj žalit' sebe za istinu
hrvatski je narod strašno strada
zadnjim ratom k'o prije nikada.
Ratni su nam naraštaj pobili
svu Hrvatsku u crno zavili
mladi Bruno sluša i uzdiše
radnje školske vrlo smjelo piše.
O Hrvatskoj i o junacima
o precima i o potomcima
uzor mu je Roša harambaša
i buntovnici hrvatskih ustaša.
Od davnina do današnjih dana
od Šuice do Šavara i Vrana
što vodiše s dušmanima borbe
i koji su za Hrvatsku mrili
za Hrvatsku svoju krvcu lili.
Sve obmane beogradskih laži
ne će pomoć' ni Titi ni Draži
zajednički zavjet nam je svima
neovisna naša domovina.
Od Srbije i od Beograda
s tiranima ne ćemo nikada
zajedničku državu i vladu
što je čije svi narodi znadu.
Drina voda povijesna je rijeka
razmeđa je sve od pamtivijeka
dolje Tito i partija srama
koji ropstvo donijeli su nama.
Po logorima i po Zenici
Lepoglavi i Staroj Gradišci
našu braću i očeve tuku
pomoć treba ovom našem puku.
U miru je taj dogovor pao
pa će i on i tajni postati
kliče Bruno svojim kolegama
sram ga bilo koji ne će s nama.
Srest ćemo se poslije ili prije
kad propadnu ove tiranije
donijeli su oni, braća nama
da nas kolju četničkim kamama.
Mi prisegu ne ćemo gaziti
rađe ćemo životom platiti
pridruži se Ivan perjanica
i ostala srednjoškolska dica.
Iako mu otac rano mrije
smrt očeva Brunu smela nije
u razredu uvijek prvi stoji
sve ispite u roku obori.
Promaknu se u ekonomika
divi mu se narod i zavika
udbaši ga uhode i prate
bilo danju il' u noćne sate.
Čim se kakve opcije pojave
one nam se uvijek prve dave
buntovnika svakog oni tuku
po ćelijam' konopima vuku.
Konopima vješaju i mlate
to su sprave za mlade Hrvate
sa suborcim' Bruno uvijek prvi
po tamnicam' u lokvama krvi.
Beogradsko bratstvo i jedinstvo
u ratu ga stvoriše nečisto
ono briše naroda prvake
i njegove povijesne junake.
Komunisti progon nastavljaju
diljem zemlje Hrvate hvataju
kad naiđu na akcije guste
onda jadni narod malo puste.
Tad se sami o sebi zabave
tad se počnu hrvati za glave
što je žrtva buntovnika veća
narodu je onda prava sreća.
I u vrijeme Đilasova pada
i Ranković okliznu se kada
u povijesti ne bi crnja slika
od Titine bande razbojnika.
Ubojica svih mogućih vrsta
bez ikakvoga morala čvrsta
ubojice Bruno strašno dune
poče mrsit' njihove račune.
Šire glase o žrtvama rata
strašne laži protiv svih Hrvata
na Mirogoju grob Radiću kite
pod režimom diktatora Tite.
Na čelu je družba predvodnika
sljedbenika Puniše i Čička
Bruno Bušić lica nasmijana
kao Sunce usred bijela dana.
Hrvatska je zauvijek voljena
za slobodu nevažna je cijena
dok Hrvati spasitelja traže
Tito svoje glavešine maže.
Moje metke spremaj Hrvatima
da ih krvnik izrešeta njima
iz brloga iz Karađorđeva
srpska klika poslove zahtjeva.
Dokle Bruno po tamnicam' čami
dotle ološ udbaški galami
da je Bruno smrtno izdahnuo
da je pokop preko noći bio.
Ovog puta Antu Brunu sude
da ponovno u Gradišci bude.

Nakon kazne kad Bruno iziđe
u Gradišci bilo mu je rađe
po Zagrebu stalno ga progone
s kim se sretne hapse ljude one.
Diljem zemlje mira mu ne daju
fizički ga uvijek napadaju
usred grada, usred Dubrovnika
udbaška je nasrnula klika.
Pritom Bruno od udarca pada
al' na sreću diže se i tada
nit' mu posla niti mira daju
svakog dana njega napadaju.
Sve uzalud i sva pomoć bratska
napustiti mora se Hrvatska
tada borba nešto drugo traži
da se pokret hrvatski osnaži.
Iznad svega Šestine ga vuku
Starčevića poštiva nauku
na Antinu grobu spomen ljubi
u zanosu Bruno se izgubi.
Sve Hrvate izvan domovine
pa evo ga i do Argentine
draga braćo, snage udružimo
i u pokret hrvatski stupimo.
Tu je sabor, tu je naše vijeće
pokret nitko zaustavit' ne će
Hrvatskoj se bićem posvetio
najskromnijim životom živio.
Sa svih strana udbaši mu prijete
da će na njeg' poslat' svoje čete
Bruno Bušić nikog se ne plaši
poznati mu Titovi udbaši.
Osim onih što su pritajeni
u redove hrvatske smješteni
pritajeno oni nastupaju
i lako se otkriti ne daju.
Guraju se sami u redove
u sredine gdje ih se ne zove
prisvajaju sami sebi prava
samo njih se Bruno pribojava.
Bruno Bušić za prijetnje ne haje
Hrvatima on smjernice daje
diljem svijeta poziva Hrvate
oko vijeća da se čvrsto sjate.
Domovina sveta je država
savjetuje i sve podučava
kako dalje borbu treba vodit'
Hrvatska se mora oslobodit'.
Sa Sutonom i Schwarzom Mladenom
i sa brojnim poznatim imenom
list hrvatski u Meinzu pokreću
taj poučni mjesečnik na sreću.
Tajne veze Bruni poručuju
što smjernice UDBA-ine čuju
krvnik Tito i njegova klika
ta hodeća horda razbojnika.
Na Bušića pala je odluka
njega ubit' nije teška muka
sam se Bruno po svijetu kreće
goloruk je, on pucati ne će.
Grad na Seini najbolje je mjesto
tamo Bruno zna navraćat' često
u kasne ga sate dočekati
k'o za šarcem isto pohitati.
Na isti je način Dane pao
na životu čudesno ostao
Brunu treba u glavu gađati
na životu ne smije ostati.
Zadnjeg puta petka trinaestoga
listopadskog dana nesretnoga
iz Londona stiže avionom
a na Seinu s Eiffelovim tornjom.
Zašto Pariz nije mu najdraži
jer tu UDBA svoje žrtve traži
u Parizu s Krašića Stojanom
ručao je zadnji puta danom.
Tad osjeti Petra Brnardića
prijatelja staroga Bušića
na adresi Rhueville
udbaški se krvnik tu prikrije.
Gdje će Bruno to su dobro znali
pritajeni udbaški šakali
kažemo vam da se bliže dani
kada ćete dug plaćati sami.
Za zločine koje nam radiste
za sinove koje nam pobiste
na tisuću i devet stotina
sedamdeset i osma godina.
Dan izbora pape nam Poljaka
kad ubiše hrvatskog junaka
šesnaestog dana listopada
jadni Bruno pod hicima pada.
Usred noći u jedanaest sati
udbaški će krvnik dočekati
našeg Brunu, našeg dičnog sina
ubojica stara udbašina.
Dabogda mu oči iskapile
hrvatske ga ruke uhvatile
sud ga ne će moći zaobići
pravednička ruka će ga stići.
K'o i one koji ga poslaše
ubojice krvave udbaše
da u krvi naš borac nastrada
više ne će dići se nikada.
Hrvatsku je Bruno osvojio
za Hrvatsku svoju krv prolio
a i sada dokle Bruno leži
pisat će mu što povijest bilježi.
Na stotine Hrvata pristiže
svoga Brunu pogledat' izbliže
Bruno šuti, ali duhom zrači
kao da je još veći i jači.
Isusovac Horvat misu vodi
cijeli život žrtvuje slobodi
petorica svećenićke braće
svome Bruni svu počast odat će.
Tužno lice Leona Glasnića
k'o i Vinka poznatog Lasića
pa Čuvala Ante sabornika
na pogrebu maloga vojnika.
Dijeli misnik svetog Dominika
u Švedskoj je i ponos i dika
to je mladi Lasić Stjeposlave
uznik skoči i pognute glave.
Tako Bruno s društvom se rastaje
na pariškom groblju sam ostaje
mi smo roblje najcrnje na svitu
dok posvuda veličaju Titu.
Primaju ga sa svim počastima
tiranin se udvorio svima
kolike je Hrvate pobio
kolike je crkve porušio.
Svećenike kolike mučio
i Stepincu samome sudio
uzalud su naši komentari
jer pokvaren za pravdu ne mari.
Nije prvi što u vijeću pada
sjetimo se Vujice kad strada
te drugoga velikog imena
časnog starca Antuna Došena.
Vratit će se svi u domovinu
u zavjetnu svoju djedovinu
na tisuću devete stotine
devedeset devete godine.
Iz Pariza našeg Brunu dižu
s njime mrtvim na Mirogoj stižu
vratio se odakle je došao
u Hrvatsku kojoj je život dao.
Gdje Tomislav temelje udari
gdje kockasto nebo nam se žari
gdje hrvatski nikad duh ne mrije
gdje se naša trobojnica vije.
Gdje hrvatski grobovi mirišu
gdje cvjetovi znoj djedova sišu
gdje se bure lome o planine
gdje udara more o hridine.
Gdje Krešimir kralj veliki biše
gdje Hrvati Hrvatsku stvoriše
gdje Hrvatska mora vječno biti
gdje će Hrvat na vijeke živjeti.
Gdje nam majke vitezove goje
za Hrvatsku uvijek se ne boje.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: uto lis 06, 2015 6:27 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
ANĐELKO ČEŠKIĆ - UBOJSTVO MAKSA LUBURIĆA

Vila se je ustavila ovdje
prebrojiti hrvatske sinove
za NDH što su se borili
i u tebi kosti ostavili.
Uz Pavelić Antu poglavnika
pored Maksa i Jure krilnika
Rafaela viteza Bobana
sve do onog zlokobnoga dana.
Kad se slomi Osovine sila
i Hrvatska, moja braćo mila
kad nam snovi stoljetni propaše
raspadanje tad otpoče naše.
Kakvo nitko upamtio nije
gorih djela crnog krvopije
na prijevaru narod razoruža
narod jadan otpor mu ne pruža.
Svaka nada Hrvatim' je pala
pod terorom šumskoga maršala
koji šalje Koču Popovića
Kostu Nađa, Peku Dabčevića.
I ostale krvopije znane
da Hrvate bacaju u jame
Rog Kočevski i Jazovka jama
težak pokolj predočit će nama.
Što četnička kama je poklala
uz blagoslov šumskoga maršala
kažu da je i on Hrvat bio
a tolike je Hrvate pobio.
U svemu je crni Juda bio
braću klao, četnike štitio
kad ustaše oružje baciše
mnogi odmah pokolj započeše.
Na predaju kad ih je pozvao
Maks zapovijed svojoj vojsci dao
da oružje nitko ne predaje
jer će biti krvave i staje.
Oni što su poslušali vođu
kasnije će pred Boga da dođu
a koji su oružje bacili
teški su ih jadi zadesili.
Mnoge tajne i sad polje krije
jer se i sad spomenut' ne smije
k'o pod križem pali su Hrvati
a Maks nam se domovini vrati.
Da bi snove ostvario stare
on osniva hrvatske križare
zemljom ljuti bojak da nastave
za povratak NDH države.
Po šumama bore se k'o lavi
a OZNA im radila o glavi
sve godine Maks nam se borio
nije nikad dobro odmorio.
Onda, brate, teško ranjen biva
krv junačka niz tijelo se slijeva
ustaško je srce izdržalo
ranjeno se UDBA-i ne predalo.
Vidi Maks da opet nema ništa
ide vani tražit' utočišta
Španjolska ga k'o svog brata prima
jer je u njoj drugačija klima.
Franco vlada i vlada fašizam
ne priznaje se tamo komunizam
u Španjolskoj Maks azil dobio
sve do smrti u njoj proživio.
Diljem svijeta hrle emigranti
a neki su od njih prevaranti
jerbo idu kud ih šalje UDBA
ustašama vrlo gorka sudba.
Oni rade za Judinu plaću
jer za novac ubijaju braću
dok je Maks bojak bojevao
ratnika je jednoga imao.
Iz Konjica zakletog Hrvata
volio ga k'o rođenog brata
desno krilo uvijek mu čuvao
i Maks se je s njime kumovao.
Sin Ilija kada se rodio
kum kršteni Luburić mu bio
kumstvo to Maksu dođe glave
zbog izdaje teške i prljave.
Isti junak, ista i metoda
k'o hajduka Mijata Tomića
Iliju je UDBA školovala
i za teški zločin pripremala.
Jednog dana pođe do Španjolske
izvršiti planove đavolske
izvrši ga, crn mu obraz bio
nikad Božjeg lica ne vidio.
Luburić ga k'o svog kuma prima
u svog kuma biše u gostima
tu provodi skoro dvi godine
dok planove izvrši UDBA-ine.
U leđa je kuma upucao
Luburić je mrtav zemlji pao
vijest se crna diljem svijeta čuje
Hrvat plače, UDBA se raduje.
Dok Hrvate obuzima tuga
veseli se sva Titova Juga
Drinjanina slavnog generala
ubi UDBA šumskoga maršala.
Kojeg živa načeli su crvi
vlast on gradi na hrvatskoj krvi
gledao je tragediju njega
domovina u njedra mu ne da.
Jer je teškog crnog izdajnika
krvnik Tito slika i prilika
svi smo čuli za sinove naše
pogubljene vani spominjaše.
Ne daj Bože da ikada bude
Hrvat svoje da ubija ljude
pa će naše izvidati rane
Hrvatice majke samostalne.
Hoće li samo naša biti
hoće li se Luburića vratiti
hoće l' naša pripovijedat' dica
tko je Maks, a tko ubojica.
Sad mi vilo pozdravi tog ptića
Vjekoslava Maksa Luburića
poglavnika Antu Pavelića
i krilnika Juru Francetića.
Pozdravi mi dok je zora rana
Rafaela viteza Bobana
i junake iz povijesti naše
krajišnike, hajduke, ustaše.
I sve one koji Hrvate vode
do granice, sve do Drine vode.

Domovina sve je pozdravila
zakukala s Velebita vila
u svojoj tuzi Velebitom ciče
iz sveg glasa kuka i nariče.
Pjesmu staru Oj Hrvatska mati
više ne ćeš moći zapjevati
jer u nas crnih Juda ima
crni petak svanuo je svima.
Ljuto našeg Maksa umoriše
kukavički tog lava ubiše
od četnika da je bar nastrada
ne bi bilo ni pol' mojih jada.
Već od plaćenika krvavoga Tite
prokletoga crnog izdajice
Ilija ga Stanić kum ubi
mučili ga i škripali zubi.
Crni obraz ni za što ne proda
kao vrag crni on po zemlji hoda
proklinji ga i Sunce visinom
proklinji ga deveto koljeno.
Ni u grobu mira ne imao
što u kuma s leđa je pucao
jer očima neka ga ne vide
neka ga se svi potomci stide.
Na tisuću devete stotine
a trinaeste Gospodnje godine
u godini lipnja dvadestoga
usred kršnog kraja ljubuškoga.
Pokrajinu ovu dobro znate
što značajne odgoji Hrvate
iz starijeg i novijeg doba
zbog prkosa dopadoše groba.
Svaki Hrvat neka dobro znade
tri ministra poglavniku dade
a trojica prisegu su dali
pred četnicim' nisu uzmicali.
A posebna neka bude slava
Luburića Maksa Vjekoslava
još k'o dijete on oca izgubi
kojeg žandar iz zasjede ubi.
I dalje mu nije odgovara
dok je bila Jugovina stara
kad je dobro Hrvat orao
a plodove četnik je pobrao.
Pa se Maks škole dokopao
u učenike smjelo je pošao
diljem zemlje on je pristiga
zaputi se do Širokog Briga.
Uči srednju školu gimnaziju
proučava vjeru i naciju
našu svetu vjeru katoličku
i hrvatsku borbu ustaničku.
Među pukom letke je dijelio
dok četnički žandar ga otkrio
tu mu tešku kaznu odredio
pa iz škole izbačen je bio.
I otpremljen put daleka svijeta
mlado momče od petnaestak ljeta
u Mađarsku dođe laka srca
do logora zvanog Janka Pusta.
Tu počeo vojsku pripremati
da se s njome u Hrvatsku vrati
pa mu i to za rukama pođe
primit' ime ustaškoga vođe.
Vodi vojsku svojoj domovini
pod kapama u četničkoj plimi
u raljama krvniku Jevtiću
nema zbora o hrvatskom biću.
Žarko Sunce nad Hrvatskom svanu
a Reich Treći u Njemačkoj planu
Adolf Hitler njene gore lista
ustao je protiv komunista.
I njihove aždaje crvene
još postoje gorke uspomene
Adolf Hitler saveznika traži
jaku vojsku da bolje osnaži.
Tad poglavnik naše domovine
pristupio sili Osovine
da uz pomoć starog saveznika
odvoji se od srpskih krvnika.
Vojsku daše Ante Paveliću
a u ruke Maksu Luburiću
pa ju šalje do logora Janka Pusta
jer k'o plamen u Hrvatskoj usta.
Evo nakon tisuću godina
slobodna je naša domovina
sad uz pomoć Božju, moj brate
u boj teški ti vodi Hrvate.
Čim je Maks takvu vijest primio
za Hrvatsku odmah se spremio
pa on hrabre predvodi ustaše
sve do Drine, do granice naše.
Poglavnik je stvorio elitu
da joj ravne nema u svitu
uz krilnika Juru Francetića
evo slavnog Maksa Luburića.
Sretan glas ustašam' dolazi
on se više tuda ne nalazi
nema zala, nema crnog mraka
nema Tita ni srpskih junaka.
Što su hrabri kada kolju dicu
golorukog starca i staricu
kad hrvatske svetinje skrnave
ranjenicim' kad skidaju glave.
Maksu hvala i čast mu svaka
predvodniku hrvatskih junaka
Luburić je bojak bojevao
i zaslugu povijesnu imao.
Čim se ime njegovo spomene
četnik ima gorke uspomene
pripovijedaj moja bijela vilo
kakav junak Vjekoslav je bio.
Ne smije četnik dočekat' ga živa
jer mu vatra iz očiju sijeva
jer imaju gorku uspomenu
ne ostaje kamen na kamenu.
Gdje Maksove prođoše ustaše
za tren oka to se zove naše
kad četnici Lijevču polju hrle
usput kolju Hrvatice vrle.
I partizan s četnikom juriša
pod komandom Pavla Đurišića
što u ruke Luburiću pade
od krvnika nitko ne ostade.
Tako, brate, diljem domovine
od Jadrana do studene Drine
i to samo za jedan tjedan dana
nema Srba, nema partizana.
Nema Tita nit' jugoološa
kud je Maks s ustašama poša.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: sri lis 07, 2015 1:29 am 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
PJESMA O UBOJSTVU KARLA LJUBIĆA-KAJINE

NAKON RATA POSLIJE ŠEST GODINA
MAJKA GUBI JOŠ JEDNOGA SINA
NA TISUĆU I DEVET STOTINA
A PEDESET I PRVA GODINA
OSAMNESTI OŽUJKA TO BIŠE
KAD ZLOČINCI KAJINU UBIŠE
A I POVIJEST NEKA KAŽE NOVA
O SUDBINI HRVATSKIH SINOVA
JA ĆU JEDAN SLUČAJ OPISATI
KOJI MENE PROGONI I PATI
A NEK KAŽU LJUDI PREŽIVJELI
ŠTO SU ONI OČIMA VIDJELI
U LOGORIM ŠTO SU PROŽIVJELI
A POSEBNO ĆELOVINA BRATE
UNAKAZI I POBI HRVATE
MNOGE ŽENE SAD SU UDOVICE
OSTADOŠE BEZ MUŽA I DICE
A POSEBNO RODITELJI STARI
NJIMA DICU NISU VIDJET DALI
KAMIONIM U BILEĆU SLALI
DA BI TAMO VJEČITO OSTALI
A ZEMLJA SE ZAKLE DRAGOM BOGU
DA SE TAJNE SAKRITI NE MOGU
NI JA VIŠE ŠUTJETI NE MOGU
I SPOMENIK MORAM MU PODIĆI
OVAJ ZLOČIN NE MOGU OBIĆI
KOJEG UDBA SPREMA I IZVODI
TO NE MOGU LJUDI VEĆ IZRODI
OTPADNICI HRVATSKOG NARODA
ZA NJIH NIJE ŽIVOT I SLOBODA
ZA NJIH NIJE VIŠE NIŠTA SVETO
SVE UBIJAJU ŠTO IM NA UM PADNE
NE GLEDAJU KAKVE SU TU RANE
OCA, SINA, MUŽA A I BRATA
SAMO DA JE ŠTO MANJE HRVATA
KARLO LJUBIĆ KAJINOM GA ZVAŠE
ŽRTVA UDBE KRAJ GROBLJA BIJAŠE
TO JE BILO USRED DANA BIJELA
GLAS SE ŠIRI TUŽNO PREKO SELA
OKOLICA BRZO JE SAZNALA
I MIMIKOM POČAST MU ODALA
UDBA OČI NA SVE STRANE IMA
BUDNO PAZI TKO DOLAZI K NJIMA
TKO ŽALOSNE U TOM BOLU ŠTITI
DOBRO MORA O TOM RAZMISLITI
JER SE NE ZNA TKO JE SAD SLJEDEĆI
TKO ĆE PRVI ZA KAJINOM LEĆI
TUŽNI SPROVOD ŠTO OD KUĆE KREĆE
ON NE NOSI NI BUKET NI CVIJEĆE
NEGO ODAR POKOJNOGA BRATA
KOJI PADE U IME HRVATA
OBIČAJ JE KOD NAS UVIJEK BIO
DA BI FRATAR SPROVOD PREDVODIO
U PRIMORCA TOGA VIŠE NEMA
ON OBIČAJ ANULIRA I BRIŠE
ŽRTVE SVOJE KOJE BI UBIO
NA ISTOM IH MJESTU SAHRANIO
OVAJ ZLOČIN DUGO JE SE SPREMA
A ZAKONSKOG ZA TO SLOVA NEMA
TO SVE UDBA UZIMA U RUKE
I RJEŠAVA BEZ IKAKVE MUKE
NA ČELU JOJ PRIMORAC JE BIO
POZNAT KRVNIK KULJUŠE UBIO
UZ TO IME MNOGE ŽRTVE LEŽE
KAD POMISLIM SRCE MI SE STEŽE
ALI KARLA ON OD KUĆE VODI
I DO GROBLJA ĐIPOM GA DOVODI
UBIJA GA I U GROBLJE BACA
KAO TIJELO KREPANIH OVACA
OVO KARLO ZASLUŽIO NIJE
MRTVO TIJELO DA MU SE SAKRIJE
KRV NJEGOVA GDJE JE PROLIVENA
TREBA ZRAČIT BUDUĆA VREMENA
DA SE ZNADE GDJE JE KARLO PAO
BOG MU VJEČNU UVIJEK MILOST DAO
JOŠ OVOME NEŠTO BI DODAO
KRVNIK NAM JE BIO OBEĆAO
OVAJ SLUČAJ DA ĆE NA SUD DATI
KRIVNJU KARLA SVAKOM POKAZATI
ALI NIKAD NE DOĐE DO TOGA
DA OKRIVI KARLA POKOJNOGA
STOJAN LOVRIĆ ŠTO GA BILI ZVAŠE
U ZENICI ZATVOREN BIJAŠE
IZ ZATVORA DA IM JE POBJEGA
ALI UDBA PUSTILA JE NJEGA
NA SVE STRANE ONI TRAŽE NJEGA
IZ ZATVORA DA IM JE POBJEGA
TOG DATUMA NEDJELJA JE BILA
MNOGI MOMCI PROLAZE SA SILA
U TO DOBA LEPAVA DOLAZI
I KOD KARLA U KUĆU ULAZI
BEZ ORUŽJA ON JE TADA BIO
AUTOMAT POD SIC OSTAVIO
U TO DOĐE I BOŽE SA SILA
A U KUĆI UDBA JE SIDILA
PRIČU SVOJU NEĐO NASTAVIO
DA JE NJIMA BILI POBIGAO
NA TE RIJEČI KARLO SE NASMIJE
DA SE BJEŽI NISAM ČUO PRIJE
ŠTO JE TU JE SAD JE SVE MOGUĆE
MOŽE BILI BITI I KOD KUĆE
VIDI NEĐO DA MU NE VJERUJE
PA MU DRUGE RIJEČI UPUĆUJE
ČUJEŠ KARLO ŠEF ME JE POSLAO
DA BI S TOBOM RAZGOVOR IMAO
HAJDE IDI ZOVNI I IVANA
NEKA I ON POĐE SADA S NAMA
I TI BOŽE SA NAMA ĆEŠ POĆI
ŠEFU UDBE TREBA SADA DOĆI
OVA TROJKA TREBA ANTI DOĆI
ON VAS ČEKA A I ŠTALI ZOVE
DOBIĆETE VI SMJERNICE NOVE
A KAKO BI BILOG UHVATILI
I NAZAD GA U ZATVOR VRATILI
NEĐO IDE CINIČKI SE SMIJE
A MOJ ŠEFE NISAM MOGO PRIJE
OVU TROJKU ŠTO SAM TI DOVEO
KAO PAUK JA SAM MREŽU PLEO
OVA MREŽA KOJU UDBA PLETE
DEŠIFRIRAT MOŽE SVAKO DJETE
CILJ JE UDBE OVDJE JEDAN BIO
KAKO BI SE KAJINU UBILO
TU JE BILO KRATKO SAOPĆENJE
A KOD ŠTALE NOVO PRIOĆENJE
PRIMORAC SE U SVOG ĐIPA PENJE
BOŽU ŠALJE KROZ ŠUMU POLAKO
KUĆI BILOG DA IDE SVAKAKO
I AKO BI DOLJE ZAPUCALO
TI SE SAKRIJ I OSTANI MALO
BUDNO PAZI KUD SE BILI KREĆE
OVOG PUTA POBJEĆI NAM NEĆE
ZNA SE DOBRO ŠTO JE PREDVIDIO
A KAKO BI KAJINU UBIO
TRI UDBAŠA I SAD DVA CIVILA
TA PETORKA U ĐIPU JE BILA
ALI NAGLO NA PUTU STADOŠE
NEĐO KAŽE EVO NAM USTAŠE
AUTOMAT U NJEG OKRENUO
JER JE BIO TAKO PRIPREMIO
ISTO TAKO I OVA DVOJICA
NE BI BRATE POBJEGLA NI PTICA
ŠTO JE OVO KARLO PROGOVORI
A LEPAVA RAFAL U NJEG SORI
TRIDES I ŠEST RANA TU JE BILO
ŠTO JE NJEGA BRAĆO POGODILO
NJEGA BIJU A IVANA VODE
TRI MJESECA BIŠE BEZ SLOBODE
U SAMICI ON JE STALNO BIO
DEPRESIJE RAZNE PREŽIVIO
DA NEKAKO DOĐU DO SAZNANJA
OVA ZLOĆA DA IM BUDE MANJA
OVAJ ZLOČIN KOJI NAPRAVIŠE
NE MOŽE SE TOLERIRAT VIŠE
I ZAPISNIK ŠTO SU SASTAVILI
DA SU KARLA U BJEGU UBILI
A JOŠ K TOME ONI SU DODALI
UZARĆANI HRVATSKU STVORILI
ON JE ŽIVOT DOMOVINI DAO
I VJEČITIM STRAŽAROM OSTAO
HVALA SVIMA KOJI ŽIVOT DAŠE
ZA SLOBODU DOMOVINE NAŠE
SVI SU BILI ŽRTVE KOMUNISTA
KOJIM SAVJEST NIJE BILA ČISTA
A MNOGI SU ŠIROM SVJETA PALI
DA B’ SLOBODU DJECA IM IMALI
ZATO TREBA DOMOVINA NAŠA
DA IM KAŽE TO JE ZEMLJA VAŠA
A GROBOVE DA IM CVIJEĆE KITI
TO ĆE NAŠA OBAVEZA BITI
DA SE ZNADE KOGA SMO IMALI
I NA OLTAR DOMOVINI DALI
SLOBODA SE LAKO NE DOBIVA
ŽIVOT GUBI A KRV SE PROLIVA
Ovdje Karlo ljudskim tijelom pade,
ali duhom sa nama ostade’
Zašto pade ubuduće nek se znade
Nek kamen kao zalog stoji
da se ovo nikad ne ponovi


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: sri lis 07, 2015 1:14 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
LUKA BITUNJAC - HOS

Vezak vezla Hrvatica mati
vezak vezla i sina gojila
i odgoji sina i vojnika
stara mati Ante Paradžika.
Kada ga je odgojila mati
znade stara u školu ga dati
onda Ante kao janje bijelo
svom Zagrebu odleti veselo.
Istog ljeta doma se vraćao
staroj majci govoriti stao
hvala tebi moja mila mati
što sam iš'o Zagreb upoznati.
Hvala tebi ljepotice moja
i da imaš stotine sinova
nek' ih goji zemlja hercegova.
Sve i trebaš ti Hrvatskoj dati
treba, majko, na nju računati
i k'o da mu sve za rukom pođe
sedamdeset i prva mu dođe.
U tom lijepom proljetnome cvijeću
Paradžik je imao sreću
pred studente kao vitez stao
velik obol domovini dao.
Znade vitez nasmiješena lica
da ga čeka crna tamnica
al' za braću i ognjište svoje
Hrvati se za život ne boje.
Vrijeme ide, tamnica ga grije
al' mu dušu uništila nije
i eto ti moj viteže dragi
eto nama ponovno proljeća
eto opet Hrvatima sreća.
Devedeset i prva godina
opet Ante među pravašima
moleći se Isusu i Bogu
vodi vojsku ka Kočevskom rogu.
Uvježbati, milo zlato moje
uvježbati stožernike svoje
rat će bijesnit', brzo će početi
treba narod obraniti sveti.
Kad se vraća stožer se osniva
silan vitez kao vatra živa
čini mi se, braćo moja mila
da je vitez kao gorska vila.
Niti spava niti se umara
dokle Ante hosovce stvara
i svakome zapovijedi daje
da se vojska nikad ne izdaje.
Niti ima povlačenja, brate
valja Ante računati na te
al' dušmanin smrtnu ranu dade
silan vitez u Zagrebu pade.
U Zagrebu kojeg je volio
i u njemu skoro ostario
samo zato što državu brani.
Ljuto cvili cijela družina
što izgubi hrvatskoga sina
a Ljubuški sanja o slobodi
dok se sprovod u Zagrebu vodi.
Izdajice iz službene vlasti
kako zločin na pamet vam pasti
takav stravičan je mogao
cijeli život za narod je dao.

Gusle moje, otkad ste postale
žalost veću niste opjevale
žalost veću, rane što ne cijele
oplakujuć' golubove bijele.
Nit' žalosti niti veće tuge
što s' dogodi devedeset druge
primijenjena bi crna metoda
kraj Mostara grada kamenoga.
Herceg-Bosna sva je proplakala
kad je čula za svog generala
kad je čula da ga nema više
izdajničke ruke ga ubiše.
Osmoricu njegovih junaka
sokolova, hrvatskih junaka
zla sudbina ista zadesila
izdajnička puška opalila.
Iz zasjede, nek' se i to znade
kukavice drukčije ne rade
zajednički grijesi su im bili
Hrvatsku su k'o majku ljubili.
Silna ljubav bila prevelika
dobro oni gonili četnika
a četnik se goniti ne smije
jer izdajnik s njime Bosnu dijeli.
Dijeli Bosnu i Hercegovinu
kida srce hrvatskome sinu
Blaž Kraljević Bosnu dijelit' ne da
herceg-zemlju kao majku gleda.
Pa poziva časnu vojsku svoju
braniti ih u ljutome boju
pokazati crnom dušmaninu
kako Hrvat brani domovinu.
Kako gine za ognjište svoje
kako čuva što njegovo je
oj hosovci, braćo moja mila
dušmanska je čizma navalila.
Navalila da nas nema više
i hrvatsko ime da se zbriše
katolici i vi muslimani
braćo moja, momci odabrani.
Zemlju svoju k'o majku ljubite
a u boju obraz ne gubite
svaki čovjek Božje je stvorenje
ja vjerujem u vaše poštenje.
Ne brukajte hrvatskoga roda
na pameti nek' vam je sloboda
to je borba, neka bude časti
dušmanin će na koljena pasti.
Čujete li braćo iz daljine
teški zavjet Oca Domovine
na nama je da krinke skidamo
za Hrvatsku i da život damo.
A na koncu pobjeda je naša
hosovaca i dobrih pravaša
sjetite se iz vremena davnih
svih bitaka predaka nam slavnih.
Sjetite se Zrinskih, Frankopana
viteza Rafaela Bobana
sjetite se Pjanić Ibrahima
tog junaka kakvih malo ima.
A iz srca naše Bosne drage
sjetite se Mešić Ademage
pred očima neka vam je slika
mučenika Ante Paradžika.
Što je nama znao govoriti
za Hrvatsku valja se boriti
srcem, dušom, rječju i perom
ako treba mačem i gelerom.
Ako treba za nju prolit' krvi
braćo moja, ja ću biti prvi
ali ubrzo taj dušmanin kleti
generalu smaknućem prijeti.
Blaž Kraljević puno i ne haje
zapovijedi svojoj vojsci daje
ova prijetnja ne pije im vode
mi idemo putem do slobode.
A ako je bitna moja glava
ako narod hrvatski spašava
nek' izdajnik ne pravi zasjedu
ja ju dajem za našu pobjedu.
Dok Kraljević ljuti bojak bije
krvnik traži samo municije
ne za borbu protiv srpskih zala
već da smakne našeg generala.
Da pobiju usred bijela dana
Vinka, Marka, Ivana, Osmana
i s njima Avdu tog gorskoga ptića
što je ponos rodnoga Teslića.
U Marija, Rasima, Gordana
biše puno smrtonosnih rana
devet ljudi, devet vitezova
devet naših bijelih golubova.
Krvnik hoće da u more baci
da se ne zna gdje su im ostaci
kad je čuo da je Blaž ubijen
Ljubuški je u crno zavijen.
I crna je zemlja proplakala
kad je čula za svog generala
i hosovci, njegovi mladići
na počinak zadnji ispratit će.
Tisuće je milih dušica
dopratilo Blaža do Lisica
pozdraviti mrtvog generala
i zadnji mu put reći hvala.
A krvnici tvoji nek' upamte
najlakše je ubijat' Hrvate
ubiše te, bilo im prokleto
jer krvniku ništa nije sveto.
Generale nek' ti bude laka
ova zemlja tvojih predaka
ti si puno za nju propatio
i u njoj se na kraju smirio.
Sad počivaj u Božjem miru
takvi ljudi nikad ne umiru
takvi žive na vijeke vijekova
pamtit će ih zemlja hercegova.
Spomenik kao mrtva straža
čuva spomen Kraljevića Blaža
uspomenu na momke njegove
sad su noćne more krvnikove.
U Kruševu selu malenome
svetom mjestu Hrvatu svakome
to je mjesto naše hodočašće
uspomenu čuvati na braću.
Gusle moje, otkad ste postale
žalost veću niste opjevale
tanke strune sada tužno cvile
kad spominjem naše momke mile.
Našu braću što nisu među nama
spominjati njih ću godinama
nek' ostanu uspomena sveta
neka traju dokle bude svijeta.
Sve dok zadnju upale mi sviću
pjevat ću ja Blažu Kraljeviću
i pjevat ću svojim dragim borcim'
svojoj braći, svojim hosovcim'.
Ostaj s Bogom, domovino stara
stari guslar tebi progovara
sad si kleta i ostala sama
pola Srba, pola Muslimana.
S Bogom ostaj, moj mili viteže
moja suza sve do Boga seže
s Bogom ostaj Sarajevo naše
dušmaninu opet tebe daše.
S Bogom ostaj, moj bijeli Travniče
je li fratar još iz tebe viče
je li isto kao i prije
čuje li se hodža sa džamije.
Je li nose feredže zelene
i mare li djevojke za mene
s Bogom ostaj, ljepotice moja
zbogom Bosno, mila majko moja.

Vezak vezla Hrvatica mati
vezak vezla i sina gojila
i odgoji najvećeg vojnika
stara mati Ante Paradžika.
I evo ti staroj majci sreće
sad ga stara na studije meće
iz Zagreba kad se Ante vrati
on je staroj govorio mati.
A kakav je moja majko stara
kao Bog da ga za se stvara
tad mu stara majka savjet daje
da se duhom nikad ne predaje.
Dijete moje, ovo trebaš znati
na Hrvatsku valja računati
tako majka uči svoga sina
hrvatskim ga mlijekom zadojila
i kršćanskim duhom odgojila.
Vrijeme ide i sudba ga gazi
sedamdeset i prva dolazi
mlad se vitez u njoj ne snalazi.
Često slika dođe mu pred lice
iz Ljubuškog majke starice
sad Budiša pred studente staje
velik obol domovini daje.
Znade vitez nasmiješena lica
da ga čeka teška tamnica
ali se ne boji pred svoj narod stati
domovini sebe moraš dati.
I tamnice slika mu ne blijedi
dokle u njoj kao sužanj sjedi
pa dolazi devedeset prva
al' se vitez nije, braćo, shrva.
Sa iskustvom i velikom snagom
sa krunicom, a i Gospom dragom
on saziva ponovno borce
po državi prikuplja hosovce.
Kako bi ih uvježbati moga
s njime ide do Kočevskog roga
a da bude što bliže Europi
pred najezdom da oči ne sklopi.
Jer prokleta ta Europa stara
oči sklopi kada Tito stvara
tu nesretnu hrvatsku tamnicu
i svom bratu pljunuo po licu.
Pa se boji Hercegovac mladi
da to Tuđman ponovno ne radi
najvjernije skupljali smo borce
braćo moja, naše dragovoljce.
I otkako poče igra vojna
a u Splitu ta Deveta bojna
a pred njome sokole i ptiću
silan vitez Jozo Radanoviću.
Sluša Antu k'o rođena brata
uči brzo, politiku hvata
po uzoru na Crnu legiju
stvorit ćemo najbolju armiju.
Uistinu, moj mili viteže
kad se sjetim sad me grlo steže
al' to slavlje dugo ne trajaše
smrtno strada cvijeće lijepo naše.
U Zagrebu kojeg je volio
i u njemu skoro ostario
nasred puta dočeka ga svita
ubiše ga k'o nekog bandita.
A viteza plave krvi
Paradžik je uz nas, braćo, prvi
pravdaju se starim lažima
da je grješka ubit' takvog sina.
Kad se glava pravašima skida
i do danas rana ne zavida
a i cijela moja domovina
i nesretna Bosna i Hercegovina.
Podijeljena domovina cijela
pobratime, na tri slaba dijela
a Hrvatska postade maćeha
ljuto Ero danas proplaka.
A Ljubuški tebi hvala sada
jer iz tebe, iz lijepog grada
što si dao najbolje sinove
a u biti rođene kumove.
Lutko kum je Paradžiku prvi
al' se svojom on uguši krvi
izdajica ubio i njega
i još kaže da to tako treba.
I eno ti našeg zadnjeg sinca
a od Zadra našega mezimca
a Barišić isto je na meti
za tren oka naš metak leti.
Tako Ante napravi grobove
sada leži uz svoje kumove
a najveći pravaš je i pravi
trava raste na njegovoj glavi.

Posestrino sa Veleža vilo
čuješ li me moja sestro mila
jesi l' jučer na Kruševu bila
jesam, brate, na Kruševu bila
sve sam svojim očima vidjela.
Izdajice u hrvatskom ruhu
kako naše sokolove tuku
na tisuću i devet stotina
devedeset i druga godina.
Mjesec osmi, devetoga dana
krv poteče iz hrvatskih rana
ubiše nam sokola i ptića
generala Blaža Kraljevića.
Kukava im i žalosna majka
a s njime još osam momaka
poglavniče da ti je ustati
pa da ti je danas pogledati.
Što no rade naši mili borci
što nam rade braća Hercegovci
tko će odnijet' vijest u Lisice
staroj majci pljunuti u lice.
Za tri sata vijest se proširi
čuješ li me, prijatelju mili
žali Bosna i Hercegovina
oplakuje najvećega sina.
Takvoga ga odgojila mati
stara majka dugo njega čeka
starica ga šalje dana jednoga
Bože mili, što se desi sada.
A kakav je, nasmiješena lica
pomogla ga Blažena Djevica
rat započe, on se doma vraća
zna Kraljević što mu je zadaća.
Iz tuđega on se vraća svijeta
svom Zagrebu taj vitez došeta
kako doliči hrabrome mladiću
on se vraća svome Starčeviću.
Pa se stranci bezuvjetno daje
u promidžbi neko vrijeme ostaje
ali srpska velika aždaja
nema sreće nit' imade kraja.
Tad napade lijepu domovinu
cijelu Bosnu i Hercegovinu
Kraljević se vrati domu svome
svom Ljubuškom, gradu najljepšemu.
I eto ga nasmiješena lica
staroj majci do svojih Lisica
a kad čuje ostarjela mati
od radosti hoće zaplakati.
Ona trče Blažu iz stupice
kako dođe pade ponorice
veseleć' se sinu najmlađemu
u nesretnu i zlu vremenu.
Al' spomene Boga velikoga
nek' je Blaža dočekala svoga
on obiđe sve svoje Lisice
staru mati i druge starice.
Kraljević se odmah posla lati
svom Ljubuškom on se brzo vrati
pa saziva pod barjak junake
vitezove pravedne i jake.
A kad skupi prvu jedinicu
kao vitez nasmiješen u licu
pa ih onda brzo postrojaje
upute im sve pravaške daje.
Ispred vojske kada Blaž je stao
ovako ih on je pozdravljao
Za dom spremni! vitezovi moji.
Ne smetaju njemu stari znanci
muslimani, a ni pravoslavci
tko će s nama za Bosnu se biti
s nama može u borbu hoditi.
I još nešto tog je dana reka
da nas Drina stoljećima čeka.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: uto lis 20, 2015 11:53 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
Film Ganga u srcu.

https://www.youtube.com/watch?v=evjSKyX-uh0


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: ned stu 15, 2015 8:23 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
Zvonko Bušić

POSLUŠAJTE BRAĆO MOJA MILA
GORICA JE UVIJEK PRIMJER BILA
NA TISUĆU DEVETE STOTINE
ČETRDESET I ŠESTE GODINE
TREĆEG SINA KENDUŠA RODILA
SKUPA S PEROM TO JE PROSLAVILA
IVAĆ GUGO DOBILI SU BRATA
DOBILI SU LEGENDU HRVATA
ZVONKO BUŠIĆ MALA BEBA TADA
POSLUŠAJTE TKO JE ZVONKO SADA
TEK ŠTO PROĐE SAMO PAR GODINA
POSTA ZVONKO PRAVA BEĆARINA
ON JE GLAVNI U IGRANJU PLOKA
A PLOKE MU DONOSIO KOKA
U MUNJE JE ON BOSTANE BRAO
A PRLUŠA KAŽE DA JE KRAO
PUNO KORA NA VRH GUSTIH TRNJA
A PRLUŠA SVE U SEBI GRNJA
SAD SE ZNADE TKO JE OVDJE BIO
I TKO NAM JE BOSTANE POIO
OVU KORU TAIK JE UGRIZA
KO DA JU JE GRABLJAMA NAROZA
DVA TRI ZUBA NJEMU SU FALILA
POTOM GA JE PRLUŠA OTKRILA
KAŽE MUNJA MILOGA MI BOGA
IMAM I JA ISLJEDNIKA SVOGA
OPET TAIK NOVE SPLETKE RADI
NA PROZORU VRUĆI KRUH SE HLADI
SKINU NJEGA MOMCI SA PROZORA
POJEDU GA U TOM DOĐE ZORA
KAŽE ŽENA JADNA MOJA MUKO
OPET GA JE DOBAVIO ĆUKO
ŠTO SE TIČE OSTALIH IGARA
U JEDNOJ MU NIJE BILO PARA
U GAJU JE UVIJEK TO FORSIRA
AJMO GUDE PA ŠTA KOMU BUDE
U GORICI U ŠKOLI JE BIO
U SOVIĆIM NIJE NASTAVIO
O IMOTSKOM TAIK SANJA SADA
HRVATSKA JE NIJE MU DO GRADA
SVAKOG DANA TREBA PJEŠKE IĆI
OSAM TAMO OSAM NAZAD PRIĆI
ALI ZVONKU NIMALO NE MUČI
U IMOTSKOM ZVONKO ŠKOLU UČI
DUGO U NOĆ NEKE KNJIGE ČITA
NIJE ONE ŠTO SPOMINJU TITA
NEKAD ČITA SKORO CIJELE NOĆI
NEMA SATA KAD U ŠKOLU POĆI
JEDNE NOĆI PUŠAVICA PUŠI
STARI PERE NAPERIO UŠI
MOTOR DIZEL ČUJE IZDALEKA
PA NJEGOVO PRIMICANJE ČEKA
TO VOKIĆA PRUGA SELOM PROĐE
ZATO VRIME USTAVANJU DOĐE
LAKTOM IVU ODMAH GURA PERE
USTAJ IVE PUŠAVICA DERE
SKOČI IVA SVOGA ZVONKU BUDI
MISLI ONA EVO ZORA RUDI
USTAJ ZVONKO EVO SVIĆE ZORA
LOŠE VRIME U ŠKOLU SE MORA
SKOČI TAIK OSTA VRUĆA LOGA
A U POMOĆ ON ZAZIVA BOGA
DRAGI BOŽE BUDI U POMOĆI
KREĆE ZVONKO JOŠ U MRKLOJ NOĆI
SNIG SE GAZI PROBIJA PRTINA
A GAZI GA GORIČKA MOMČINA
JEDINI JE ON NA PUTU SADA
CILO VRIME DO IMOTSKOG GRADA
DOĐE ZVONKO I DO ŠKOLSKIH VRATA
ZA GLAVU SE MLADI ZVONKO HVATA
ŠKOLSKA VRATA ZAKLJUČANA BILA
ŠTA JE OVO MOJA MAJKO MILA
ŽIVE DUŠE U IMOTSKOM NEMA
MILI BOŽE ŠTA SE OVO SPREMA
ODE ZVONKO DO CRKVENOG SATA
PONOVO SE ON ZA GLAVU HVATA
TEK DVA SATA HOĆE SRCE PUĆI
JADNO ĐAČE MORA NAZAD KUĆI
U GORICI ISTO NOĆNA MORA
ČEKA IVA NE DOLAZI ZORA
USTAJ PERE GRMUŠU PROBUDI
HAJDE BRŽE LINČINA NE BUDI
UPITAJ GA KOLIKO JE SATI
MOJA DUŠA ZA TAIKOM PATI
DOĐE PERE ODMAH VIČE S PRAGA
TEK DVA SATA MOJA IVE DRAGA
JA MISLIO DA JE VOKIĆ BIO
TO TERETNJAK NEKI PROGRMIO
IVA POMOĆ DOZIVA OD BOGA
POHITAŠE TRAŽIT ZVONKU SVOGA
NA NOGE SU BATE NATURILI
PUT IMOTSKOG ODMAH UPUTILI
SLUŠA PERE ČUJU LI SE ZVUCI
JER OKOLO ZAVIJAJU VUCI
ŽURE ONI DO IMOTSKOG GRADA
SNIG NE STAJE NEGO JAČE PADA
ČESTO PUTEM ZOVE ZVONKU SVOGA
GLAS NE ČUJU ONI NI OD KOGA
KAD SU BILI UZ REBIĆA STRANU
IZ SKROVIŠTA TAIK PRED NJIH BANU
VRISNU TAIK DADE IH U BRIGU
KLIZNU IVA I PADE NA SNIGU
PODIGOŠE NJIH DVOJICA IVU
NA SVU SREĆU I ZDRAVU I ŽIVU
TU RADOSTI NIJE BILO KRAJA
KAO DA SU NA VRATIMA RAJA
U ZAGRLJAJ KENDUŠA IH UZE
TU PADOŠE RADOSNICE SUZE
VRATIŠE SE ONI U GORICU
ŠALJU ZVONKU U TOPLU SOBICU
DVA JE SATA TAIK ODSPAVAO
SUVU ROBU NA SE OBUKAO
SNIG ON GAZI PONOVO KA ŠKOLI
NEMA GRČA A NEMA NI BOLI
GIMNAZIJU U IMOTSKOM UČI
POLITIKA MLADOG ZVONKU MUČI
POČINJU GA VEĆ PRATITI SADA
MLADI ZVONKO U PROBLEME PADA
OKO NJEGA VEĆ SU DIGLI BURU
PA U ZAGREB MORA NA MATURU
USPIO JE ODMAH MATURIRAT
U ZAGREBU POČINJE STUDIRAT
ALI DUGO VRIMENA NE PROĐE
CRNI DANAK ZA TAIKA DOĐE
DOGODI SE NJEMU NOVA ŠTETA
IZBACIŠE NJEGA S FAKULTETA
BJEŽI ZVONKO TAKVA MU JE SUDBA
DA GA NEBI ZATVORILA UDBA
PA DO BEČA ZVONKO SADA KREĆE
U BEČU ĆE POTRAŽITI SREĆE
SVOGA STRICA PROBA ANGAŽIRAT
SLAVISTIKU POČINJE STUDIRAT
TU UPOZNA ON PLAVUŠU MLADU
U TOM LIPOM BEČU VELEGRADU
AMERIKU DŽULI NAPUSTILA
U BEČU SE ONA UDOMILA
SASTAJU SE ON I DŽULI ČESTO
OD LJUBAVI MOŽDA BUDE NEŠTO
JEDNOG DANA DOĐE SESTRA ZDRAVKA
KOJA PRIČA ŽALOSNA TI MAJKA
HRVATSKA JE ZANJIH GLAVNA TEMA
A PROBLEMA DRUGIH VIŠE NEMA
SLUŠA DŽULI O HRVATSKOJ PRIČE
PA TAIKU ONA VAKO VIČE
DOBRO SLUŠAJ ŠTO TI KAŽEM SADA
HITNO IDEM DO ZAGREBA GRADA
PA DA VIDIM TU HRVATSKU SVETU
VI KAŽETE NAJLJEPŠA NA SVIJETU
A TAIK SE SAD MALO ZAMISLI
NA BRZINU NEŠTO NOVO SMISLI
BI LI NEŠTO UČINILA ZA ME
DA HRVATSKA IZAĐE IZ TAME
HOĆU ZVONKO SAMO RECI ŠTA JE
ČASNU RIJEČ MU DŽULI ODMAH DAJE
NEKA BUDE OVO TVRDA VJERA
TREBA LETKE BACIT S NEBODERA
SPREMIŠE SE MELODY I ONA
U HRVATSKOJ SVA ĆE ZVONIT ZVONA
KAD ROĐENDAN SLAVI REPUBLIKA
U ZAGREBU NASTALA JE ZBRKA
SVUDA GRADOM LECI LEPRŠAJU
MILICAJCI NA NOGE USTAJU
OBADVIJE BRZO UHITIŠE
I NA SUD IH ODMAH DOVEDOŠE
OTKUD LECI TKO VAM IH JE DAO
NA TO SUDAC INZISTIRAT STAO
A DŽULI SE JADNA SAMO ZNOJI
NEKI TAIK IZA OVOG STOJI
SUDAC IH JE UVJETNO KAZNIO
IZ HRVATSKE ODMAH PROTJERAO
U BERLINU NOVA JE ADRESA
KAO DA SU PALI IZ NEBESA
DOKTOR JELIĆ UTOČIŠTE PRUŽA
SAMO TRNJE NIKAKO DO RUŽA
TAIK ZNADE DA GA UDBA PRATI
ON SE KASNO SA SASTANKA VRATI
A DŽULI GA ČEKA SVAKE NOĆI
BOŽE MILI HOĆE LI MI DOĆI
BEZ OBZIRA NA SVE POTEŠKOĆE
ONA ZA NJIM I U JAMU HOĆE
IZ BERLINA ZA FRANKFURT SE KREĆE
TU ĆE ONI POTRAŽITI SREĆE
U FRANKFURTU ZAČUĐENJE SVAKOM
SVOJU VEZU OKRUNIŠE BRAKOM
SAD ZA DŽULI NEMA VEĆE SREĆE
U GORICU IZ FRANKFURTA KREĆE
VODI STIPEK MLADU NEVISTICU
AMERIČKU BIJELU GOLUBICU
NJEZIN GOLUB OSTA U SAMOĆI
JER ON NE SMI U GORICU DOĆI
KAD JE DOŠLA TAIKOVOJ KUĆI
OD RADOSTI SRCE HOĆE PUĆI
GRLI PERE GRLI JE I IVA
HOĆEMO LI ZVONKU VIDIT ŽIVA
KAD OSVANU NEDJELJICA SVETA
NEVISTICA DO CRKVE PROŠETA
OKREĆE SE ZA NJOM CRKVA CILA
ONO TI JE TAIKOVA VILA
POSLE RUČKA DŽULI SAMA ŠETA
A ODREČ JE NJENA GLAVNA META
TRAŽI ŠIPAK KOJI JE ON BRAO
DVA KAMENA DI JE TAIK SRAO
U OKOLIŠ UPERILA OČI
A SRCE JOJ HOĆE DA ISKOČI
OSJEĆA SE LIJEPO U ODREČU
PUNO LJEPŠE NEGO LI U BEČU
NEMA KRAJA TOJ NJEZINOJ SREĆI
PA ĆE IMAT ŠTA TAIKU REĆI
OBIŠLA JE I POLJE I BRDO
I GORICU ZAVOLILA LUDO
VRATILA SE SVOM TAIKU ŽENA
I NAŠLA GA VRLO ZAMIŠLJENA
UDBA MU JE ZA PETAMA SADA
AMERIKA JEDINA JE NADA
SESTRA ZDRAVKA SADA JE NA REDU
I PODRŠKA U SVAKOM POGLEDU
NIJE PROŠLO NEKOLIKO DANA
ADRESA JE NOVA ODABRANA
RODITELJE OBILAZI DŽULI
SA NJOM TAIK DOBRO STE ME ČULI
U NEW YORK SE ONI BRZO SELE
I SAMOĆI SVOJOJ SE VESELE
ZBOG LETAKA POPULARNA DŽULI
I SVI BI SE SA NJOM RADO ČULI
A TAIKU UDBA SMRĆU PRIJETI
IL PRESTANI ILI ĆEŠ UMRIJETI
PA DA BUDE SADA VEĆE ČUDO
NJEGA DŽULI PODRŽAVA LUDO
TAIK DOĐE DO NOVOG SAZNANJA
O OTMICI AVIONA SANJA
DOK SE DŽULI O TOM INFORMIRA
ZA OTMICU TAIK DRUŠTVO BIRA
VLAŠIĆ PEŠUT I MATANIĆ PERE
SVI SU MOMCI VRLO TVRDE VJERE
NA BRZINU SVE JE PRIPREMLJENO
U DETALJE SVE JE RAZRAĐENO
U AVION ULAZI PETORKA
PLAVA DAMA I ČETIRI MOMKA
KAD SU BILI NA DOMAK ČIKAGA
SAD ĆE BITI VELI KOGA VRAGA
ON STJUARDU SAD PORUKU DAJE
MIRAN BUDI BEZ IMALO GRAJE
NA MENI JE OVDJE BOMBA PETA
PREUZIMAM JA KONTROLU LETA
U NOVINAM OBJAVIT SE MORA
DA HRVATSKOJ SVIĆE NOVA ZORA
NEOVISNOST DA TRAŽE HRVATI
JER NACIJA POD SRBIMA PATI
BACAT LETKE I NE DIZAT BURE
DOSTA NAM JE SRPSKE DIKTATURE
NAD GRADOVIM LEPRŠAJU LECI
U POMOĆ SE DOZIVAJU SVECI
PRAVA BOMBA U CENTRALU BILA
I VELIKU ZBRKU NAPRAVILA
POLICAJAC PROBA DEMONTIRAT
AL USPIO BOMBU AKTIVIRAT
POGINUO POLICAJAC TADA
ZA EKIPU EVO SADA JADA
U PARIZU SVI SU UHIĆENI
NA SUD ONI ODMAH SPROVEDENI
ZA TAIKA I NJEGOVU DŽULI
TUŽNI GLASI ODMAH SU SE ČULI
SUDAC BARTELS RIGOROZAN BIO
DOŽIVOTNO NJIH JE OSUDIO
NJIH TROJICA PO TRIEST GODINA
MAKSIMALNO ON JE DAO SVIMA
ZA OBRANU DOLARI SE KUPE
ZA PAR DANA EVO PRAVE HRPE
SKUPILO SE PET ŠEST MILIJUNA
SUDAC BARTELS NA TO NE RAČUNA
SAMO PROĐE DVI GODINE DANA
NA SRCE MU DOĐE ŽIVA RANA
POZIVA GA SAVJETNIK ZATVORA
DA TELEFON OVAJ NAZVAT MORA
S PUNO PAŽNJE BROJ SE OVAJ BIRA
ON NAZIVA SULIĆ VELIMIRA
O MOJ ZVONKO TEŠKA NAM JE SUDBA
UBILA JE NAŠEG BRUNU UDBA
NIJE NIJE NIJE NIJE NIJE
NIJE NIJE I PONAVLJA NIJE
PA TELEFON OD ZID ON RAZBIJE
VIŠE TAIK NI ZA KOG NE MARI
U SAMICU SMJESTE GA STRAŽARI
NEKA NEKA HVALA DRAGOM BOGU
SAD U MIRU TUGOVATI MOGU
MILA MAJKO ŠTA SE NAMA SPREMA
ZA HRVATE VIŠE NADE NEMA
U ZATVORU CILA JE PETORKA
A POSJETE STIŽU IZ NEW YORKA
IZ NEW YORKA I DRUGIH GRADOVA
SAMO DA JE DOĆ DO VITEZOVA
TIGAR ŽALBE NA SVE STRANE ŠALJE
SVAK OD SEBE SAMO GURA DALJE
SRPSKI LOBI SA TITOM NA ČELU
KONTROLIRA ON PRESUDU CIJELU
SPORO PROĐE TRINAEST GODINICA
ODLEŽAŠE ZATVOR NJIH TROJICA
TRINAEST JE ODLEŽALA DŽULI
OSTA TAIK DA ROBIJU GULI
IZA TOGA PAR GODINA PROĐE
I DO RATA U HRVATSKOJ DOĐE
NEOVISNOST DOBILI HRVATI
A JOŠ TAIK U ZATVORU PATI
SESTRA ZDRAVKA KUCA NA SVA VRATA
IZ ZATVORA DA IZBAVI BRATA
A ONA JE UZ TUĐMANA PRVA
JER SVE TAJNE ONA NJEMU ČUVA
CIJELU VLADU NA NOGE JE DIGLA
DO KLINTONA ZAMOLBA JE STIGLA
SVE SE PROBA NE IDE ZA RUKOM
TAIK DANE PROVODI SA MUKOM
TO ZA NJEGA TEŠKA SU VREMENA
AL JE TAIK TVRĐI OD KAMENA
PROŠAO JE SVAKA ISKUŠENJA
ALI NJEGA JOŠ NIŠTA NE MIJENJA
I TRIDESET GODINA VEĆ PROĐE
DO SLOBODE NJEGOVE NE DOĐE
JOŠ DVA LJETA ODLEŽA ROBIJE
I RIJEŠI SE ZATVORSKE KAPIJE
U AVION SAD STRPAŠE NJEGA
AGENTI GA PRATE DO ZAGREBA
U ZAGREBU SVEČAN DOČEK BIO
KAD SE TAIK U NJEM POJAVIO
IMOĆANI ČUDO NAPRAVIŠE
KOJI DOČEK NJEMU PRIREDIŠE
NIJE ČUDO TO JE ZASLUŽIO
PRVE ŽILE TU JE ON PUSTIO
A KADA JE U GORICU STIGA
ČITAV NAROD NA NOGE SE DIGA
KAŽE TAIK NEKA VAS NE ČUDI
JA SAM KAMEN HERCEGOVAC TVRDI
AMERIKA POZNATO JE SVIMA
DA MODERNE DROBILICE IMA
PROBALI SU ONI ZDROBIT MENE
JA SAM TVRĐI OD IKAKVE STIJENE
TU JE TAIK SAMO MALO BIO
NA GROBLJE SE ZSATIM UPUTIO
OTAC PETAR A NI MAJKA IVA
NISU NJEGA DOČEKALI ŽIVA
SUZE LIJE U SPOMENIK GLEDA
NEŠTO PRIČA RAZUMJET SE NEDA
PET GODINA NA SLOBODI BIO
HRVATSKU JE DOBRO PROUČIO
SASTAJU SE ČESTO ROBIJAŠI
JER SE UDBE SAD NITKO NE PLAŠI
SASTAJE SE PONOVO PETORKA
PLAVA DAMA I ČETIRI MOMKA
NITKO OD NJIH TAD SRITNIJI NIJE
MLADA KRVCA U NJIMA PROVRIJE
SJEĆAJU SE ONI MLADIH DANA
MLADIH DANA A KRVAVIH RANA
PET GODINA VRLO BRZO PROĐE
RUJAN MJESEC SVIMA TUŽAN DOĐE
TUŽNA VIJEST SE PROČULA PO SVIJETU
ZVONKO BUŠIĆ NAPUSTI PLANETU
SAM JE SEBI ZVONKO PRESUDIO
PENELOPU SVOJU OSTAVIO
HRVATSKU JE DRUKČIJU ZAMIŠLJA
PET GODINA O NJOJ JE RAZMIŠLJA
TEŽA MU JE TA HRVATSKA ZBILJA
NEGO TAMNA PLATONOVA ŠPILJA
OD ŽIVOTA HRVATSKA MU SLAĐA
TAKAV ČOVJEK VIŠE SE NE RAĐA
ŠTA SE DESI MILI DRAGI BOŽE
DŽULI NJEGA RAZUMJETI MOŽE
IDEALIST OD MALIH JE NOGU
A TAKVI GA RAZUMJETI MOGU
ISTA TAKVA I NAŠA JE DŽULI
SAMO DOBRO SVI SU O NJOJ ČULI
MIROGOJ JE POSLJEDNJA ADRESA
A NAŠ TAIK ODE NA NEBESA
MILI BOŽE MILOSTIV MU BUDI
DA SU VAKI SVI HRVATI LJUDI
HRVATSKA BI BILA ELDORADO
JOŠ BI TAIK U NJOJ BIO RADO
U OVAKVOJ NIJE DALJE MOGA
OPROST TRAŽI OD DRAGOGA BOGA
DRAGI ZVONKO TI SE BOGU KLANJAJ
I HRVATSKU LJEPŠU TAMO SANJAJ
ZBOGOM ZVONKO TI LJUBAVI MOJA
DOĆE TEBI PENELOPA TVOJA
OD HRVATA HVALA TEBI SVAKA
CRNA ZEMLJA NEKA TI JE LAKA


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: ned stu 15, 2015 8:30 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
Ante Pavelić

Tužno zora zarudila biše,
Još tužnije zvona udariše,
Bože mili, zašto cvile tako,
Što li su se rasplakala jako?
I do sad su zvona udarala,
Ali nisu tako žalovala,
Jedno kuca, drugo odgovara,
Žalovite glase izgovara:
"Oj Hrvatska zemljo plemenita,
Al' si danas tužna, žalovita,
Stegni srce, mučenice sveta
Što na križu stojiš razapeta!"
Iz Madrida tužan glas se čuje,
Tužno zvono rodu poručuje
Da je umro vladar svih vladara,
Naša vjera i nova i stara.

Na tisuću i devet stotina
I pedeset deveta godina,
Dvajest osmog od prosinca dana
Tužni glasi lete sa svih strana:
Umrao je vodja omiljeni,
Kralj Hrvatske zemlje nekrunjeni,
Vitez roda desnice junačke,
Ponos slavne zemljice Hrvatske.
Izvor snage Hrvatskog seljaka
I pobjednik nasilja i mraka,
Obnovitelj carstva Hrvatskoga,
Vladar hrabri srca junačkoga,
Utješitelj majki ucviljeni,
Nada sviju tužni zarobljeni.
Ode jeka od gore do gore,
Dodje jeka na Jadransko more:
"Oj Jadranu, biseru Hrvata,
Vjenac pleti od suhoga zlata,
Biserom ga kiti iz dubine,
A na slavu svoje Domovine!"
Tužan Jadran kad je čuo glase,
Sve je svoje podigo talase,
Srce mu se tužno rasplakalo,
O Velebit goru udaralo.
Jadran pišti a Velebit ječi,
Pa mu Jadran tužne zbori riječi:
"Velebite , moj rođeni brate,
Sinke svoje dozivaj Hrvate!
Tvoj je vjerni sinak preminio,
Koji ti je uvijek vjeran bio!"
Zapištaše jadikovci klanci,
Zazvečaše na rukama lanci,
Zaplakaše gore i vrhovi,
Zaplakaše sivi sokolovi.
Ptice svoju pjesmu ustaviše,
Sve tekuće vode presušiše.
Hrvatske se sastaviše vile,
Sve u crno ruho se zavile,
Zovu vile pobratima svoga,
Velebita, starca hrvatskoga:
"Oj starino, ponosu Hrvatske,
Stara slavo zemljice junačke!
Crni barjak digni u visine,
Neka sinci vide Domovine
Da su tvoje zaplakale gore
I sa njima sinje Jadran-more!
Svi otoci kršne Dalmacije
I sva polja ravne Panonije,
Sve klisure, klanci i litice
I u njima vile Hrvatice!"
Plaču one Poglavnika svoga,
Najvećega sina Hrvatskoga,
Tko će vodit megdane viteške,
Tko li lance raskidati teške?
Dok je soko' u životu bio,
Rod Hrvata s njim se ponosio,
I od njega čekao slobodu
Da Hrvatskom povrati je rodu.
Starac jeknu, Dinara odjeknu,
Učka ciknu a Kapela jeknu,
Kupa pišti a Korana cvili,
Sava s Dravom svoju tugu dili.
Plače Drina, ječi Romanija,
A uzdiše Papuk i Krndija,
Vran-planina Trebeviću javlja
Crno ruho da na sebe stavlja.
Sarajevo doziva Bradinu,
A Bradina svu Ivan-planinu,
Mostar tvrdi Senja kamenoga,
Senj Imotski, Zagreba bijeloga.
Siv se soko' nebu preselio,
Svoje staro gnijezdo ostavio,
I u gnjizdu ptiće sokoliće
Što će rodu dati Paveliće,
Vitezove bez straha i mane,
Strah i trepet za naše dušmane.
Poglavniče, vodjo neumrli,
Evo pjesma na sve strane hrli,
Pjesma tužna ko nikad do sada,
Tužno srce u kom tuga vlada.
Suze kaplju, kao izvor teku,
Od suza će napraviti rijeku,
Sve za tobom, Poglavniče mili
Zemlja tužna rasplakana cvili,
Plaču gore, dolovi i luzi,
Narod tvoj se nalazi u tuzi.

Evo, vodjo, petnaest godinica
Da j' Hrvatska sveta mučenica
Zarobljena, krvlju poškropljena,
Porobljena i sva popaljena.
Teškima je lancim okovana,
Porušena i sva poharana,
Čekala je tebe iz tudjine
Da u krilo dodješ Domovine,
Da se vrati sva radost i sreća,
Vijenac slave travanjskoga cvijeća,
Da je kruniš sa krunom slobode,
Da je tvoje čvrste ruke vode.
Svu je nadu u tebi imala
I slobodu od tebe čekala,
Kako li će sada njojzi biti
Kad se mora s tobom rastaviti?
Tko će njenu tugu utišati,
Tko li njene suze obrisati?
Osam stotin' i više godina
Čekala je tebe Domovina,
Kroz stoljeća lanci zveketali,
Kroz stoljeća junaci padali,
Bojak biše, mače polomiše,
Al' slobodu rodu ne doniše.
Ali Bog se dobri smilovao,
Hrvatskome rodu tebe dao,
Junačkim te pasom opasao
I junačku desnicu ti dao.
Tudjinske si lance raskinuo,
Rodu svomu slobodu donio,
Viteški se borio u boju,
Sve za Boga i Hrvatsku svoju.
Al' sudbina što milosti nema
Nove lance Hrvatskoj priprema,
Teži lanci nego ikad prije,
Bič tudjinca što Hrvatsku bije.
Dušman hara a Hrvatska ječi
I kroz muke izgovara riječi:
"Bože mili, što na nebu sidiš,
Da li moje muke teške vidiš?
Sinke moje sve sam Tebi dala,
Tisuć' ljeta za te vojevala,
Svetu vjeru branila sam tvoju,
Odkad živim uvijek sam u boju
Braneć' Tebe i Tvoja načela,
Sve u znaku Tvojega raspela,
Sve sinove koje sam imala
Na Tvoj sam ih oltar žrtvovala.
Molila te i danju i noći
Da mi sincim' budeš u pomoći,
Da izdrže ovu borbu ljutu
Koju vode na Tvojemu putu.
Ti mi uze najmilijeg sina,
Najhrabrijeg, željo materina,
On je majci ponajbolji bio,
Jednom mi je slobodu donio!
I opet ga majka sebi zvala
I od njega slobodu čekala,
Zato sam ga volila najviše,
Sad ga nema, da mi suze briše,
Da mi skida lance i okove,
Uzalud ga majka sebi zove.
Dragi Bože, što me kazni tako,
Što li sam ti sagriješila jako?
Ako želi Sveta volja Tvoja,
Nek' još veća bude muka moja,
Zato ću je rado podnositi,
Al' ću uvijek vjerna tebi biti.
Sinci moji, sokolovi moji
Ostati će sljedbenici Tvoji!"

Munja sijevnu, nebo se otvara,
Glas Svevišnjeg s neba odgovara:
"Oj Hrvatska, kćeri najmilija,
Sa ljubavi meni najvjernija,
Muku tvoju ja već dugo vidim,
Odkad starac na nebesim' sidim.
Blaženi su oni koji trpe
Jer svu snagu sa nebesa crpe,
Snagu moju ja sam tebi dao,
Vodju hrabrog uvijek ti poslao.
Kada si ga uvijek potribala
I kad si me u pomoć pozvala,
Sina tvoga što si ga volila
I što si me za njega molila.
Moje Carstvo vitezova treba,
A on će se za te borit s neba,
Junak mrije ali bojak bije,
I on živi isto kao prije.
Ali duh sam tebi ostavio,
U tvoje ga tijelo postavio,
Da ga svojim sinovima dadeš
I da snagu još veću imadeš.
Mnoge tvoje uzeo sam sinke,
Vitezove, Kristove vojnike
Koji moje čuvaju prijestolje
Sa desnicom hrabrom ponajbolje.
Svi su tvoji kralji u mom carstvu,
Zalog sriće tvojemu Hrvatstvu,
Svi župani i banovi stari,
Svi knezovi, hrvatski vladari.
Svima njima velika je dika
Kad vidiše svoga Poglavnika,
Div-junaka, svi mu se klanjaju
I počasno mjesto njemu daju.
Suze briši, sinovim' poruči,
Poglavnika poruku izruči
Da ih junak sviju pozdravio,
Ostavštinu njima ostavio:
Nezavisnu - nek' se za nju bore
Kroz sve tmine do travanjske zore,
Pa kad zora travanjska zarudi,
Sve će tvoje sinke da probudi.
Sa nebesa pomoć će ti doći,
Dušmanima savladati moći,
Ja vas starac nisam napustio,
Uvijek sam vam u pomoći bio,
I Blažena Marija Divica
Kojano je vaša zaštitnica.
Sloboda će i Hrvatskoj doći,
U slobodi slavit ćete moći
Majku Božju, vašu zaštitnicu
I veliku Hrvatsku Kraljicu,
Mene Boga vašeg jedinoga
I mojega Sina Raspetoga.
Sve junake, tvoje vitezove,
I vladare, hrvatske knezove,
Poglavnika najmilijeg sina,
Tvoja će ga slavit Domovina
Dokle bude tvojega imena
I Hrvatskog dičnoga plemena!"
Svjetlost sjevnu, munje udariše,
Nebesa se opet zatvoriše,
A pričista Hrvatska Djevica
Na koljena pade mučenica,
Slavu daje Bogu velikomu,
Zaštitniku našem hrvatskomu,
I Mariji Pričistoj Djevici,
Našoj dičnoj Hrvatskoj Kraljici:
"Slava Tebi, Bože na visini,
Da će sunce zasjat Domovini!
Moj je sinak Tebi odlazio
Da bi Tvoju milost isprosio,
Da mi zemlju od dušmana spasiš
I da slavu moju ne ugasiš.
Čujte sinci, Bogu se molite,
Vladaru se svomu poklonite,
Ustanite, vitezovi roda,
Ustanite, triba mi sloboda!
Zavjet dajte Poglavniku svomu,
Najvećemu sinu Hrvatskomu
Da ćete se boriti u boju,
Sve za Boga i Hrvatsku svoju!"

Nadgrobne se ploče otvoriše,
Naši mrtvi iz njih izhodiše,
Pred njima su hrvatski vladari,
Naši bani i kraljevi stari.
Svi knezovi i župani slavni,
Roda našeg vitezovi davni,
Gle, Ljudevit Posavinom kreće,
Svjetlo neko on na sebe meće.
A Domagoj sa strijelcim' dolazi
I krvave poljane oblazi,
Gdje su ljuti okršaji bili,
Gdje je tudjoj odolijeva sili.
Gle, Trpimir šalje Tomislava,
Mrkog vuka i hrvatskog lava,
Za njim ide kralju Krešimire
I za njime kralju Zvonimire.
Sa Gvozda se Svačić podigao,
Poglavniku u susret pošao,
Ustadoše Zrinski Frankopani,
Vitezovi roda odabrani.
Kralj se Tvrtko krenuo iz Bosne
I on vodi Hrvate ponosne,
Rakovica šalje Kvaternika
Što je rodu dika prevelika,
Iz Šestina Starčević se dig'o
I Radića obadva podig'o.
Moškov, Lisak, Jure Francetiću,
Vrban, Kavran, Delko Bogdaniću,
Džal i Sertić, sivi sokolovi,
Domovine slavni vitezovi,
Slavne bojne hrabri jurišnici,
Domovine najhrabriji sinci.
Svi će, vodjo, tebe dočekati
I vladarsku počast tebi dati,
Tomislav će pozdraviti tebe,
S desne strane metnut će te sebe.
Knezovi će naši dolaziti
I svi će se tebi pokloniti,
Najvećemu Hrvatskom vladaru,
Na tvojemu zahvalit se daru
Što si rodu slobodu donio,
Tomislava carstvo obnovio,
Nezavisnu stvorio Državu,
Rodu svomu zaštitnicu pravu.
Silna će se vojska sakupiti,
Pred tvoje se prijestolje staviti,
Ljuti strijelci kneza Domagoja,
Mrki vuci Vukčića Hrvoja,
Sokolovi Senjanina Ive,
I Ustaše, kao vatre žive,
Konjanici kralja Krešimira,
Oklopnici starca Zvonimira,
Vitezovi ljuta Zrinovića,
Hrabri Crnci Jure Francetića,
Pukovnije Šimić generala,
Zrakoplovci pukovnika Džala,
Svi mornari Ante Matasića,
Obranaši slavnog Luburića,
Hrabre bojne vrve sa svih strana
Sve pod vodstvom general Bobana.
Za tvoje će boriti se djelo,
Umirati Ustaški i smjelo,
Mrtvo tijelo život će postati
Kada bude Hrvatska ih zvati.
Tvoj duh će ih predvoditi smjelo,
Dovršiti započeto djelo,
I Hrvatskoj slobodu donijeti,
Slavu njenu po svijetu pronijeti.
A mi ćemo, voljeni vladaru
Održati našu vjeru staru,
Prisega je obećanje naše,
A prisegu ne lome Ustaše.
Nad vodjom se vodja ne postavlja,
Nad slobodom nema većeg slavlja,
Pa kad, vodjo, sveti danak dodje
Da se u boj za Hrvatsku podje,
Kada bojne podju osvetnika
Sa imenom svoga Poglavnika,
I tad ćeš nas, vodjo, predvoditi
Jer tvoj duh će vječno s nama biti.
Pobjednici bit ćemo u boju
Sve za Boga i Hrvatsku tvoju,
Za nju ćemo, vodjo, umirati
I živote naše žrtvovati.
Ostavštinu oslobodit tvoju
Ili pasti u tom svetom boju,
A tko za nju borit se ne bude
Nek' mu kosti mučenika sude,
U Hrvatskoj groba ne imao
Već u more duboko propao,
Duša njemu raja ne vidila,
Nit' na rajska vrata pogodila!
Zbogom vodjo, tvoj te sin pozdravlja,
Iz tudjine svome rodu javlja
Da će sinci Pavelića Ante
Oslobodit svu braću Hrvate
I ostati navijek tebi vjerni,
I u borbi uvijek, Za Dom - Spremni!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: ned stu 15, 2015 8:32 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
Jure Francetić

Sastale se na sastanak vile
I guslara svoga zagrlile,
Te u kolo junačko ga vode
Da im pjeva pjesmu od slobode.
Da im pjeva pjesmu od junaka,
Što pred nikim ne spusti barjaka.
Pjeva guslar što mu duša kaže
I u pjesmu slavu našu slaže,
Pjesma mu je i gorka i mila,
Oko sebe množtvo sakupila,
I sve množtvo od ponosa gori:
Pjevaj, pjevaj, sve složno mu zbori.
A guslar se sabere i skupi
I sjedeći pod hrastom na klupi
Poče pjesmom iz srdašca plaha,
Množtvo stoji i sluša bez daha:
Klisure su nepomične misli,
Bolovi su stoljetni ih stisli,
Iz njih plamen u nebo se vije,
S njih se nebo dolinama smije.
Iz njh snaga i polet se puši
I pod sobom sve zapreke ruši.
Oj, klisure, vi hrvatske majke,
Vaš život se ne niže iz bajke,
U vama je prošlost sačuvana,
Naša prošlost od pradavnih dana.
Junaci su nikli vam iz gniezda,
Što svoj pogled digoše vrh zviezda,
I jurnuše kao brze vile
Ne bojeći se nikakove sile.
Iz klisura rođeni su bili,
Čemer gorki u djetinjstvu pili,
Družili se s vukom i handžarom,
Divili se tek vitežtvu starom
I slobodi junački služili,
Te Dom mili zaviek zadužili.
Postali su ko litice sure,
Postali su same žive bure,
Rod klisura i klisura snaga,
Štit djedovskog ognjišta i praga.
Rodio ih kamen ovaj goli,
Sunce koje blista se u poli,
Bieda ih je kroz život pratila,
Vjernost Domu s njima se zbratila.
Hrvat svaki s njima se ponosi
I u srdcu harnost živu nosi,
Jer oni su baklje razžežene,
Što s Hrvatske razagnaše sjene.
I kad dušman na nju se dizao,
Udes ga je dostizao zao,
Klisure su na njeg' se rušile,
Od krvi su doli se pušile.
Rod junaka i rod sokolova
Od svog srdca mač najljući skova
I diže ga suncu da se zlati,
A kada ga u korice vrati,
Jest krvava i jest zemlja pusta,
Ali vitez hrvatski ne susta,
Razprši se magla robstva gusta,
A junaka sva puna su usta.
Hrvat štuje klisurine sure,
Koje biju ponajljuće bure,
A kad vihor sudbe ih pokosi,
On u srdcu spomen svet im nosi.
Svet je spomen na Svačića mlada,
Koji hrabro za domaju pada,
Hrabro pada junak od Sigeta,
Al dok bude Hrvatske i svieta,
Živjet će mu neumrlo ime,
Jer je hrabrost i vjernost nad svime.
Tako sjat će i željezna mu kruna,
Divna kruna,sva biserja puna,
Što okiti glavu mučenika,
Našeg Gubca, našeg svietlog lika.
O moj rode to je tebi znano,
Al i novi plamen nam je plan'o,
Odciepi se iz surih klisura,
Jak ko kremen, brz ko brza bura,
Srdce smjerno, Domovini vjerno,
Ljubilo je silno, neizmjerno,
To je vitez Francetiću Jure,
Rodile ga klisurine sure,
Njihale ga s Velebita bure,
Za njim crne olujine jure.
A on trči na vitežka djela,
Jer u njemu duša gori vrela,
I učini, rode moj, čudesa,
Nek ti vila o njima pretresa,
Jer je vila, posestrima mila
Francetića viteza pratila.
U Otočcu rodila ga majka,
Nije sluš'o zlatnih priča ,bajka,
Već mu mati govorila :"sine,
Nitko nema takve domovine
Kao što je ta naša domaja ,
Naše nebo blista se od sjaja.
Naše šume modrinom se kite,
U vience mirisne savite.
Nepregledne plave su nam ravni,
A more je naš ponos pradavni.
Šume,ravni i sunčano more,
I još k tome ove naše gore,
Ove gore, majčice junaka,
Svog junaka ima gora svaka.
I ta naša gora Velebita,
Orlovska su gniezda u njoj svita,
Orlovi su u njem se rađali,
Pod nebom su lepršajuć sjali,
A tada su razširili krila,
Kud dopire Hrvatska nam mila.
I branili rod naš dragi cieli,
Uviek vjerni,hrabri,uviek smjeli.
Nad našim je vihor hujo Domom,
Udarao olujom i gromom,
Htio srušit hrastove i jele,
I domove porušit nam biele.
Al se nije Domovina dala,
Vitezove hrabre je rađala,
Iz litica što nad nama strše,
Rađala ih, da dušmana krše.
I da živi narod ovaj stari,
Koji nebo vrlinama dari,
Ponajviše junačtvom i časti
I ponosom za domaju pasti."
Tako majka kazivala sinu,
Te sin silno ljubi Domovinu.
On sluša poviest od davnine,
Pred njim prošlost naša sjajna sine,
Sve od prvih banova nam dičnih,
Svakoj muci za Hrvatsku vičnih.
Poviest naša za naših kraljeva,
I o njima majka sinu pjeva,
A u sinu srdašce se širi,
U srdašcu već plamičak piri.
A misao brža mu od vjetra:
"Osvetit ću ja Svačića Petra."
Tako sluša poviestnicu milu
Čedo malo majčici u krilu,
Što se niže sve do naših dana,
Koji puni najtežih su rana.
Malom Juri sva poviest je znana,
Prva vatra već je zapretana,
I on raste, vatra u njem buja:
Stat na glavu otrovnica guja,
Koje Dom su zarobile vrli,
Tako mis'o u visine hrli.
Jure živi s jelama sestrama,
Na brdima gdje ne slazi tama,
Jure živi s tvrdim liticama,
Gdjeno sjaji sjaj sunčanog plama.
Jure spava gdjeno šume dišu,
Tiho dišu ko da prošlost pišu,
Tiho dišu ko da teret nose,
Tiho dišu ko da pomoć prose:
"O, po krvi i po Bogu, brate,
Nek se ruke tvoje mača late,
Obrani nam slobodu i domak,
Div-otaca budi div-potomak".
Jure ovo sve pomljivo sluša,
U njem' gori i srdce i duša
I on mlađan već dobrano sluti,
Da krvavi čekaju ga puti.
A kad snaga mladića ojača,
Da bi mogla poigrat se mača,
On svom srdcu s odlučnošću kaže:
Sad do smrti na rub mrtve straže!
Onda vila uputi ga mila
Tamo gdje je razširila krila
I junaka vrlog zakrilila,
K Poglavniku uputi ga vila.
Tad Francetić od sreće poskoči,
Kao sunce blistaju mu oči:
"Poglavniče, na sve sam ti spreman
Da se sruši ta dušmanska neman,
Poglavniče, zapoviedaj meni,
Ja sam spreman,kudgod hoćeš, kreni".
Tad Poglavnik hrabri zapovieda,
A Francetić mig oka mu gleda,
U njem gori jad naših vrleti,
Njegov zanos kroz Hrvatsku leti
I on više ne želi živjeti
Ako dušman ne sruši se kleti.
Kroz rad, borbu, vrieme brzo leti,
Tako Travanj osvane Deseti.
Poglavnik je hrvatskome rodu
Poklonio željenu slobodu.
Hrvatska se staroj slavi vrati,
Žarko sunce na nebu se zlati,
Svako srdce zaigra od sreće,
Zemljom našom procvjetalo cvieće.
Pjesma miloj slobodi se vije,
Francetiću živo srdce bije.
Jošte kušnje ne minuše dani:
Raste oblak na istočnoj strani,
Do neba se crn i golem diže,
Crven plamen nad obzorjem liže.
Mili Bože,što Hrvatsku tišti?
Plač i jauk dolinama vrišti,
Dušmaninu srdce se je steglo,
Te on pušta ljutih guja leglo,
Strašan otrov iz svog srdca bljuje,
Olujine nad Hrvatskom huje.
I gdje glasi slobode nam bruje,
Tu se jauk našeg roda čuje.
Francetiću od tog srdce zebe,
Što pljačkaši Hrvatsku mu triebe,
Stog se junak u boj sprema ljuti
I kune se: "Ne ću uzmaknuti,
Dok dušmana posljednjega bude,
Koji muti mir hrvatske grude".
Tad je junak čudan san usnio:
Na brdu je sunčanomu bio,
Pod njim leže draga sela biela,
A nad sela, crna avet sjela.
Iz doli se bezbroj ruku diže,
Do njeg jauk i plač gorki stiže:
"Oj, junače na plavim vrhuncu,
Što se kriliš u naručje suncu,
U doline naše biedne slazi,
I zaredaj po krvavoj stazi.
Gledaj pusta ognja i plamena,
Ne će od njeg ostat ni kamena,
Gle,zidine kako strše crne,
Zadnji tračak života se trne.
Oj junače i hrvatski sine,
Gle, sve naše postrada i gine,
Starci ,žene i dojenčad mala,
Sva je Bosna gorko zaplakala".
Junak mladi u sanku se strese,
Taj žalostni prizor ga potrese
I on diže ruku na zakletvu,
Ne diže je na mržnju i kletvu,
Već se Bogu velikome kune:
"Bože dobri, grudi su mi pune,
Ovih strašnih, neviđenih jada,
Rod moj mili zar da doviek strada?
O, ja toga dopustit ne mogu,
Već se kunem tebi, živom Bogu,
Sakupit ću sokolove sive,
Što u ovim vrletima žive,
Zaredat ću od sela do sela,
Do zadnjega na granici sela
Progonit ću krvnike svog roda,
Da mu zasja sunce i sloboda
I da svjetlo radosti mu sine,
Ne ću stati sve do hladne Drine".
U snu se je junak okrenuo
I od silne sreće se prenuo,
Ugled'o je trobojku na Drini,
U sunčanoj sjaji se modrini,
A on junak čvrsto drži koplje,
Oko njega povaljeno snoplje,
Od dušmana koje je svladao,
Na Drini je mladi junak stao.
Francetića zanio je sanak,
Te on jedva onaj čeka danak,
U kojem će k Drini vodi stići
I zastavu prema suncu dići.
Selom, gradom, šapat se pronosi:
Tko u sebi hrabro srdce nosi,
Nek se kupi oko Francetića,
To je soko Ante Pavelića,
On se diže za Dom što nam gori,
S krvnicima hoće da se bori,
Da bi Bosni odlanulo malo,
Da bi breme sa srdca joj palo.
Mladi junak hrabru družbu kupi
I brzo je oko sebe skupi,
U boj ljuti svi srnuti traže,
A Francetić družbi hrabroj kaže:
"Oj, junaci, Dom nam sveti gori,
Strašni jauk po svuda se ori,
U krvi se Bosna naša kupa,
Jer sloboda mila je, al skupa.
Zato sam vas okupio mlade,
Da svom rodu ublažimo jade.
Srnut ćemo kao hrabri lavi,
Gdjegod kleti odmetnik se javi,
Smrti ćemo pogledat u lice,
Mi moramo svladat ubojice,
I tko spreman za boj je najljući,
Jedan sam se sa stotinom tući,
I ne sustat do posljednjeg časa,
Sve dok sunce slobode i spasa
I nad zadnjim selom ne zasije,
Taj je samo član moje Legije".
Svi junaci u vis ruke dižu,
Francetiću na vjernost prisižu,
I svrstav' se u zanosne čete,
U boj za Dom kao munje lete.
Pred svima je kao plamen živi
Naš Francetić, naš sokole sivi.
Gdje on ljuta dušmanina zgleda,
Odahnut mu, ni pribrat se ne da,
Već ga bije kao s neba striela,
Odahnuše naša sela biela.
Stoji vila povrh Sarajeva,
Sjajna lica glasno vila pjeva:
"Oj, Hrvati, slušajte čudesa,
Sred užasa, krvi, urnebesa,
Sred divljanja rulje odmetnika
Stoji junak vitežkoga lika,
Kud on srće,tud sloboda stiže,
Pobjeda se za pobjedom niže.
Ja ga pratim od zore do mraka,
Iz njeg sjaji vienac žarkih zraka,
U oku mu zlatan plamen gori,
A kad zbori, ko da jeka ori.
I ta jeka razlieže se jaka
U srdcima mlađanih junaka,
Svaki junak za deset ih vriedi,
Francetića svuda vjerno sliedi."
Tako vila svog junaka prati,
Svud ga prati ko ljuba i mati,
Da vitežka zabilježi djela,
I da kaže što je sve vidjela.
Vidjela je Francetića vila
Divna djela, kojim se čudila,
Ona živi kroz mnoga stoljeća
I junaka hrvatskih se sjeća.
Kad se bitka na Gvozdu je bila,
Tu je vila Hrvatica bila
I Svačića hrabrog je pratila,
Šireć nad njim prebiela krila.
Al je sila dušmana bezbrojna,
Zato sreća okrenu se bojna,
Junak pade,duh svoj nebu dade,
A Hrvatska pod tuđinca pade.
Onda pade,a sada ustade,
Pretrpjevši mnoge težke jade.
Stog se kunu mlađahni ustaše
Čuvat zviezdu,koja davno sjaše.
Ta je zviezda potamnila bila,
Al uzkrsnu Domovina mila.
Uzkrsla je iz krvi junaka,
Opet mlada, opet čila jaka.
Nju nam brane vitezovi smjeli,
Jedan bojak sa stotinom dieli,
A Francetić sred junaka svojih,
Romaniji na vrhuncu stoji,
Te iz grla junačkoga pjeva,
A oko mu kao sunce sieva.
Pod njim leže osunčane doli,
U njima se sve hrvatsko moli
Da Bog čuva našega junaka,
Da ga ruka ne izdade laka.
Da sačuva čast našeg barjaka,
Da ga digne do sunčanih zraka.
To Francetić osjeća i znade
I on zove sokolove mlade:
"Napried, moji sokolovi sivi,
Sve žrtvovat', da Hrvatska živi!"
Sunce žarko divnu borbu prati:
Oj, junaci, radostna vam mati,
Tako boj se za domaju bije
Protiv našeg ljutog krvopije.
Bjesni borba od zore do mraka
I od mraka do sunčanih zraka.
Kao vile naši borci lete
Goneć' posvud razbojnike klete,
A Francetić pred svima je prvi,
Odmetnike tjera, ruši,mrvi.
Svud dostiže Francetića puška,
A desnica vjerna mu je mužka,
Vjerno mu je sokolovo oko,
Junak pogled uzdiže visoko
I ugleda zastavu na Drini,
Te u oganj pretvori se živi,
Razleti se kao soko sivi.
Za njim lete bombe odmetnika,
Gledaj,brate,kakva strašna slika.
Podig'o se dušman iz busije,
Hoće posvud smrt crnu sije,
A Francetić prema njemu leti:
"Kuda srćeš, razbojniče kleti?"
Francetić se razmahao jače,
Na dušmana kao or'o skače,
Rukom bije,a očima sieče,
Svladan dušman hoće da uteče,
Al ga jadna poslužila sreća,
Već na drugom on svietu se sjeća
Svih zlodjela, što ih je vršio,
Sad je djelo kleto dovršio.
A Francetić sam se čudom čudi,
Gleda svoje užarene grudi,
Oko njeg' su pucnji fijukali,
Odmetnici do njega su stali,
Al ga ruka nevidljiva vodi,
Te ni jedan viteza ne zgodi.
Mladi borac kao stožer stoji
Oko hrabrih vitezova svojih,
U njima se požar razgorio,
Svaki od njih jasno je vidio
Da Francetić ne štedi života
I ne bježi od silnih strahota,
Niti žali svoje vrele krvi,
Već svud srće kao lave prvi.
A i to ih začudilo bilo:
Svako ga je zrno promašilo,
Jedno mu je kapu okrznulo,
U junaku srdce se trznulo,
ali Juri ništa nije bilo.
K'o da samo čudo se je zbilo.
Oko njega zrno ljuto zuji,
Te već misliš krv svježa se ruji,
Prvi junak sada će vrisnuti,
Jer je dušman zgodio ga ljuti.
Al se ne boj,junak hrabar stoji,
I iz grudi dovikuje svojih:
"Jao tebi, razbojnički sine!"
Jure vikne,dušman pade,zine,
Opet klikne,a drugovi jure,
Sliedeć primjer svoga dragog Jure.
Tad jednoga nenadana dana
Stigne vrla družba izabrana
Do riznice čohe skupocjene
I Francetić drugove odjene,
Sve u crno, štono sudbu javlja
Dušmaninu što se suprotstavlja.
Sad Legija Francetića srne,
Odjevena u odore crne,
Preko brda i kroz šume juri,
Pred svima je mladi soko suri,
On je primjer,putokaz i majka,
Na njeg bjesni odmetnička hajka,
Al Francetić sve dalje ih tjera:
"Odmetnici, moja vam je vjera,
Ne će od vas ostati ni traga,
Iztjerat ću iz Hrvatske vraga.
Tjerat ću ga preko vode Drine,
Za slobodu mile Domovine".
Dan za danom u borbi se niže,
Francetić je svojem cilju bliže,
Svud zastava hrvatska se vije,
Sjajno sunce sad i Bosnu grije.
Sjajno sunce, ti pokazuj pute,
Francetiću sred te borbe ljute.
Vilo moja, junaka svog prati,
Da mir Domu izpaćenom vrati.
Bože mili,al je junak dičan,
Al je borbi, al je patnji vičan,
Al je vitez, kog Hrvatska daje,
Da dokrajči djece uzdisaje.
Francetiću,hvali ti se vila,
Da je vila mlada zavirila
U srdašce,gdjeno tajne stoje
I da srdce zlaćano je tvoje.
Vila pjeva, planina je sluša,
"Oj, kakva je Francetića duša,
On Hrvatsku ljubi neizmjerno,
Francetić je srdce hrabro,vierno,
Ali u njem i samilost živi,
Plemenit je moj sokole sivi."
O tom pjeva odmetnička majka,
Istina je, vjeruj, nije bajka.
Razkajanu mladi junak prašta,
Kad se kaje,time grieh izpašta,
A kad svoga dušmana zarobi,
On u njemu srdašce ne zdrobi
Već ga svojom osvaja dobrotom,
Nek' odmetnik sam ti priča o tom.
Odmetnik je Ećimović bio,
I još vođa, on to nije krio,
Al takva ga namjerila sreća,
Divna sreća, doviek se sjeća.
Na junaka,baš na Francetića,
Kojeg mrzi snagom svega bića.
Na viteza Ećimović puca,
A srdce mu uzbuđeno kuca,
Pusta od njeg i golema jada,
Zalud puca,Francetić ne pada,
Već on kosi odmetnike klete,
Iz ruku mu bombe plamne lete.
Snieg je,šuma,odjekuje pola,
A odmetnik jauče od bola.
Sivo nebo gleda ovaj časak,
Za praskom se silni ori prasak,
A Francetić sam na snigu stoji,
Hrabro stoji,junak se ne boji.
Kao striele vitez puške pali,
Svi dušmani redom popadali,
Uzdrhtala stabla ponosita,
Mlada jela seku šaptom pita:
"Francetiću zar ne škodi ništa?
On je slika hrvatsko ognjišta,
Koje stoji sred oluja, groma,
Ali nikad ne doživje sloma."
Tako jela svojoj seki veli,
Sva se šuma ganuta veseli,
Hvali Bogu što Hrvatsku brani,
I što dušman ne može da rani
Ovog mladog od oka junaka,
Koji lebdi kao ptica laka,
Dok oko njeg živ plamen se puši,
I odmetnik sa kletvom se ruši.
Miljenka je svud tjerala sila,
Ali ga je i sreća pratila,
Te živ pade u junačke ruke
Očekujuć najstrašnije muke.
Al Francetić k sebi ga pozove,
U nj upire oči sokolove:
"Ako hoćeš,tu možeš ostati,
Ako ne ćeš,k svojima se vrati!"
Ećimović na ovo se gane,
Plamen živi u lice mu plane,
A poklik mu poleti iz grudi:
"Zar Francetić ovako mi sudi?"
A jest,junak baš ovako sudi,
Odmetniče,tomu se ne čudi,
Jer Francetić krvopija nije,
On za sreću svog Doma svog se bije.
A što junak u njemu se javi,
Hrvatska se viek junačtvom slavi.
Odmetnik se sav u duši mienja,
Motri Juru ko čudna znamenja
I viteza hoće da zagrli:
"Za tobom ću, junačino vrli!"
Sluša šuma,sluša zvier iz luga,
A Francetić novog gleda druga,
Svi junaci desnicu mu daju,
A oči im od zanosa sjaju.
Ori pjesma niz vrleti sure:
Kakva divna duša je u Jure !
Naš Francetić dalje žuri k Drini,
Sanjajuć' sveđ o Domovini,
A glas leti od sela do sela,
Puna ga je već Hrvatska ciela,
O junaku,našeg debla grani,
Koji zemlju od pljačkaša brani.
Koji ima vitežku mišicu
I sunašce sjaji mu na licu,
A brz kao jelenče je mlado,
Svud se nađe gdje je Hrvat strado.
Dušmaninu silne zada jade,
On sokoli vitezove mlade,
Te ko munja svaki od njih leti
I ne žali za Hrvatsku mrieti.
Gorom,dolom vitez Jure srne,
Za njim družba od Legije Crne,
Kuda srne,odmetniku jao,
Zadnji mrak mu na oči je pao.
A hrvatsko sve što srdce ima
Raduje se divnim junacima,
Dočekujuć' branitelje mile,
Sve se ruke prema njima krile.
Dječica im u naručje lete,
Sve im sprema ljubazne susrete,
Ponajviše Francetiću Juri,
Što je prvi u najljućoj buri.
Starcu oko od zanosa sieva,
Kolo dieva skladno mu popieva:
"Francetiću nek ti sreća cvate,
Ti nam braniš bosanske Hrvate,
Tebe šalje dični Poglavniče,
Kojem viernost sva Hrvatska kliče.
Francetiću, u kolo nam dođi,
Izpod sela s drugovima prođi,
Francetiću,zastava se vije,
Ti je stavi na vrh Romanije.
Francetića majko tebi hvala,
Što si nama svog viteza dala,
Nek' mu stope blagoslovom cvatu,
Nek' mu lice sjaji se u zlatu.
Nek pobjeda ovjenča mu glavu
Svud, gdje nosi crven- bielu- plavu,
Francetiću,brzi mali ptiću,
Nosi pozdrav Anti Paveliću!"
Pjesmom ore planine i ravni,
Te grobovi zakliktaše davni,
U njima se hladni mrazi tope
Osjećajuć' Francetića stope.
Razigra se grob Tvrtka Stjepana,
Nad njim cvate osunčana grana.
Tomašević u grobu se prene,
Brišu suze kraljevske mu zjene,
Kraljevstvo mu opet drago živi
I brani ga sokoliću sivi.
Kralj iz groba blagoslov mu šalje,
A Francetić napreduje dalje,
Ne može ga zaustavit sila,
Pa da silna ne znam kako bila.
Umori se pratilica vila,
Iako su u nje laka krila,
Njezin junak preko graba skače,
Svuda skače, gdjeno srdce plače.
S puškom vode on prepliva hladne,
I za leđa odmetniku padne,
S njim u koštac junački se hvata,
Silnom snagom viteza Hrvata.
I sve lomi jednog po jednoga,
Takve snage nema ni u koga,
Jure leti u dušmanske jarke
I daruje olovne im darke.
Na njeg' dušman umirući puca,
Al u Juri zdravo srdce kuca,
Takva majka radostna ga rodi,
Te olovo ne će da ga zgodi.
Suton pada,noć je crna, težka,
U njoj djela vrše se vitežka,
Dok je srdca,olova i praha,
Naš Francetić ne osjeća straha.
Ljubav za Dom i desnica jaka
Ne boje se ni noći ni mraka.
Sav Francetić kao plamen gori,
S dana u dan sve žešće se bori
I dušmana o zid gnječi,stiska,
Ječe gore od dušmanskog vriska.
Ore gore od radostna klika:
Kliče Jure: "Sve za Poglavnika!"
Tako slavu pronoseći rodu,
Svakom selu vraćajuć' slobodu
Žarko sunce u radosti sine,
Krik iz grudi mlađanih se vine,
I mrak mine iznad Domovine:
Jure pane vrh hlađane Drine.
Za njim stoji Bosna ponosita,
Gorkog jada i čemera sita,
Blagosivlje Francetića pute,
Sve mu ljubi korake i skute.
Oči starca žare se ganute,
Djeca radost svojih milih slute
I sve pjeva o hrabrom junaku,
Što pobjede nosi na barjaku
I kojeg je porodila vila,
Ta je vila Hrvatica bila.
A Francetić hrabru družbu gleda,
Pozdravlja je,divna mu besjeda.
Okom kruži i desno i lievo
I zapjeva:"Vilo, biela djevo,
Hvaleć' Bogu za taj darak sveti,
Moja mis'o k Poglavniku leti".
Jure sjede,zlatno piše slovo:
"Poglavniče, moj darak ti ovo:
Pozdravljam te s hladne vode Drine,
Uviek spreman za spas Domovine."
Plavo nebo divan prizor prati,
Na Drini su mlađani Hrvati,
Zavjet čine borci uznositi:
"Poglavniče,spremni ćemo biti
Za granicu ovu izginuti.
Tek na Drini naši staju puti."
A Francetić pogled k nebu svrne,
Pa ga spusti vrh Legije Crne,
Tad zakruži po granici Drini,
Sve se smiri u sjajnoj tišini,
Tek slobodne osunčane vode
Poju pjesmu slave i slobode.
Svuda sudba svog junaka prati,
I pobjedu spremna mu je dati,
Francetiću pobjedu je dala,
A tad mladu na put mu je stala.
Sva Hrvatska stog je uzdrhtala,
Po nebu je crna sjena pala.
Francetić je stigao na Drinu,
Sva u suncu plava Drina sinu,
Odmetnička skršila se sila,
Sve to gleda Hrvatica vila.
Al Francetić ne preda se slavi,
Niti šeta s viencima na glavi,
Već i dalje neumorno radi,
Dom hrvatski s Poglavnikom gradi.
A vila ga žalostno pogleda,
Taman oblak nad Velebit sjeda,
Sve se nebo gustom maglom ovi,
Lepršaju žalostno orlovi.
Sva je zemlja utihnula niema,
Mili Bože, koje zlo se sprema?
Zar junaku spriečeni su puti?
Zlo mu vila u srdašcu sluti.
Tamnom jekom nebo odjekuje,
K'o da jauk crne zemlje čuje.
Vilo moja,pobjedniku kliči,
S njim Hrvatska do vieka se diči,
Ime će mu kroz vjekove sjati,
Vilo moja sa srećom ga brati!
Ali vila gorku čašu uze,
U nju roni od pelina suze.
Nebo gleda kroz jutarnje sjene,
Mlad se junak iz svog sanka prene,
Čudan sanak,ružan bješe sanak,
Zlokoban mu navješćuje danak.
Ali Jure vjeruje u snagu,
Za Hrvatsku vazda spreman dragu.
Kao soko prema nebu leti,
Al u zraku udes čeka kleti.
Žarko sunce za oblakom cvili:
"Vrati mi se,moj junače mili,
Proplakat će sva Hrvatska mila,
Zacvilit će tvoja biela vila.
Junak leti nebom punim strave,
Pozdravljaju planine ga plave,
Kroz njih zvone jeke divne slave,
Što junaku odsjeva sa glave.
Ali vila sudbu crnu sluti,
Junaku je udes poginuti.
Drhtne vila,zgrozi se u duši,
Crni udes hrabrog borca sruši.
A kad sazna mila Domovina,
Gorko plače svoga vrlog sina.
Moj junače,ne stiže te puška,
Niti svlada desnica te mužka,
Već te sudba crnom času preda,
A sudbini izbjeći se ne da.
Za Dom mili ti žrtva si bio,
Zato si se, junače, rodio,
A udesu,što zgrabi te zao
Ti viteže nisi se predao,
Već junačtvom do smrti si sjao,
S puškom za Dom djedovski si pao.
Tvoj lik ozgo nad Hrvatskom sije,
Tvoje srdce još i sada bije,
Jer se svaki srdca tvoga dio
S duhom ciele Hrvatske sljubio.
Duh tvoj njoj se kao plamen javi,
Ti si dragulj njenoj vječnoj slavi.
Dok Velebit rađa brze bure,
Dok se vile našim nebom žure,
Orit će se kroz klisure sure:
Vječna slava Francetića Jure!
Jer on pade, vitez divnog lika
za Hrvatsku i za poglavnika!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: ned stu 15, 2015 8:41 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
USTAŠKINJA ANĐELKA SARIĆA
Što se ono nasred šume žari?

Je li vatra iz zemlje probila

Ili zemlja vatru otvorila?

Nije vatra iz pakla probila,

Nit''je zemlja vatru otvorila,

Nego ljudi vragovima slični,

Uništavat majku zemlju vični,

Golemu su vatru naložili,

Hrvaticu vatri privodili,

Sarića Anđelku ustaškinju,

Ustaškinju mladu junakinju.

Noćni divan odmetnik otvoriI

ovako Anđelki prozbori:"

Vidiš kliešta vatrom užarenaI

željeza dva vruća ognjena!

S njima ćemo tvoju kožu peći,

Ne budeš li po volji nam reći:

Na kapi ti vidim neko slovo,

To je za nas nešto posve novo.

Na kapi ti čudno slovo piše,

Što to znači ne bilo te više!

"Ustaškinja Anđelka Sarića,

Od djetinjstva vrla Hrvatica,

Kako ju je naučila mati,

Drugarima đavolskim odvrati:

"Vrag tamjana ne može podnieti,

Vi "U" slovo nesmjete vidjeti.

"U" vas u strah i drhtanje vodi,

A nas u boj i k zlatnoj slobodi!

"U" vam kazna,nama darak liepi,

"U" vas mrvi,a Hrvate kriepi.

"U" vam smrdi,a nama miriše,

"U" vam propast,nama život piše.

Sad ste čuli štoznači Ustaša,

Vam pakao,nam domaja naša!

"!Kolovođa noćne družbe plane,

Ljutim ognjem mučiti je stane,

Pa đavolsku misao zasnuje,

PO svem tielu "U" joj izpisuje,

Izpisuje klieštima plamenim,

Izpisuje gvožđem užarenim,

I sve čeka,kad će zaplakati.

Zaplakati i zajaukati.

Ne zna jadan,ne bilo ga više,

Da drukčije lavlje srdce diše,

Hrvatica boli ne poznaje,

Kad se trpi za sreću domaje.

A odmetnik od golema jada

Ne zna,što bi učinio sada.

Pa da svojoj družini ugodi,

Rodbinu joj svu k vatri dovodi,

Nek' gledaju zavezanih ruku

Svoje kćeri nevolju i muku.

Kad Anđelka svoje opazila,

Ovako je njima govorila:

"Radujte se,što Anđelka daje

Mladi život za sreću domaje.

Ne plačite,roditelji mili,

Doć' će konac odmetničkoj sili,

Noć od danjeg svietla jača nije,

Strpite se,dok sunce probije,

Nestati će družbe tamne noći,

Zlatno sunce pred kuću nam doći.

Lako mriet mi dok domaju ljubim,

Ja dobivam,a ništa ne gubim

Osim tiela,što ga dušman mrvi,

Željan naše slobode i krvi.

Kada pietlu nož glavu odkine,

On pomaman skače u visine,

Kao da je sad tek oživio,

Al' to zadnj trzaj tek mu bio.

Sad se isto usred noći zbiva,

Družba biesom svoju nemoć skriva.

U trzaju zadnjem smišlja muke,

Jer ustaške već ih stišču ruke,

Pa od biesa ne znaju,što rade,

Mojom krvlju svoje ruke slade.

Al' zaludu kliešta usijana,

Time ne će zaustavit dana.

Sunce ide zapreke ne znade,

Kraj dolazi odmetničke vlade.

Već se čuje silna bojna rika,

Ide vojska našeg Poglavnika!

"Kad vidjeli ljuti odmetnici,

Da je i smrt ništa Hrvatici,

I još kad im dozvala pred oči,

Da će skoro vrag po svoje doći,

Sa svih strana na nju nnavalili,

Dok je nisu mladu udavili.

Kad ubiše mladu Hrvaticu,

Još im jači bies zasja u licu.

Kolovođa odmetnika rikne,

Drugarima svojim podvikne:

"Jošte krvi,još žeđamo,

U ustaške ruke se ne damo!

Tri stotine vodite Hrvata,

Vješajte im uže oko vrata!

Izvadite svima prije oči,

Nek' ne vide,kuda im je poći!

Odsiecite desnice im ruke,

Dosta su nam zadavale muke!

Odpilajt obadvije noge,

Zbog njih bilo nama trke mnoge!

Uništimo to hrvatsko sjeme,

Nek' propadnu,neka zanieme!

Na imeni dan njihova vođe

Tri stotine neka u smrt pođe!

Pa nek' vide i dobro zapamte,

Da im ništa ne pomaže Ante!

"Ali u to rikne top sa brda,

Zemljica se sva potresla tvrda,

Odmetnici u zrak poskočili

I od straha glavu izgubili.

S brda jeknu silan glas hrvatski:

"Napried,napried,junaci ustaški!

"U" je naše ime i prezime,

"U" je snaga naše domovine!

"U" je srdce našeg Poglavnika,

"U" je duša hrvatska velika!

Napried,napried,udrite po vragu,

Napried,napried,za domaju dragu!

"Oj,Anđelko da ti je vidjeti,

Kako Hrvat juri,kako leti,

Roj za rojem leti zbor ustaša,

Od dušmana nasta prava kaša.

Množtvo živih u ruke dopade,

Mrtvima se ni broja ne znade.

Vođa skače u visine plave,

Ko pietao jer je već bez glave.

Osvetiše Anđelku ustaše,

A dušmane pravici predaše,

Nek' im pravda istinu zagudi,

Bog s nebesa i pravedni ljudi!

Sad nek' zbore noćne glave nieme,

Tko će naše uništiti sjeme,

Dok granice mile zemlje naše

Brane hrabri,junački ustaše,

Dok imade takvih junakinja,

Kakva bješe Anđa ustaškinja


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: čet stu 19, 2015 11:45 am 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
MILA GOJSALIĆ

Zakleo se silni Topan-paša:
"Sutra zorom Poljica su naša.
Već su dosta zadali mi jada
Ti junaci iz tvrdoga grada,
Barjak viju, rujno vince piju
I meni se Topan-paši smiju.
Još poslije žestokoga boja
Gojsalića Mila bit će moja.
Ne bude li moja Mila snaša,
Ne zvao se više Topan-paša!"
Silnu vojsku tada sakupio,
Na čelo se vojsci postavio,
Na Poljica Topan-paša krene,
Kudgod ide, sve pod mač okrene,
Mužke kolje, vodi žene mlade,
Pa u sumrak pred Poljica pade.
Jošte prije nego svane zora,
Poljičani navale s Mosora,
Sa Mosora, kršna brda,lete,
Među Turke ljuto se zalete.
Kolju, sieku i sabljama mašu,
Iznenade i Turke i pašu.
Gone Turke tri debela sata,
Prognali ih sa poljičkih vrata,
U mosorska tad se vrate brda,
Gdjeno pasu sviloruna krda.
Sunce grane, prvi sinu traci,
S brda viču poljički junaci:
"Gdje ti rieč, silni Topan-paša,
Zora svanu, a Poljica naša!"
Škripne paša, biesni Turci planu,
Pa se s pašom dogovarat stanu,
Tada k brdu Turci s pašom skoče
Na Mosoru ljuti boj se poče.
Poljičani vješti gorskom stienju,
Okretno se po Mosoru penju,
Odozgora Turke napadaju
I u bezdan redom obaraju.
No u paše bila jaka sila,
A poljička odveć mala bila,
Još do noći borit će se moći,
A po noći kud će bez pomoći?
Izgubiti grada će svojega,
Izginuti redom do zadnjega.
Al' neka bi i svi izginuli,
Samo kad bi grada izbavili!
Gojsalića Milu žalost svlada
Zbog sudbine junaka i grada.
Jednom mišlju sva se zaokupi
Pa u dvore svoga otca stupi.
U najljepše ruho se odjene
Pa u tabor Topan-paše krene.
Kad ugleda silni Topan-paša,
Da dolazi k njemu Mile snaša,
On na noge junačke ustane,
A srdce mu silnim žarom plane.
Kiti Milu zlatom i prstenjem,
Naušnicam' i dragim kamenjem,
Sve u svilu odieva Milu,
Sliči Mila na bielu vilu.
Pjeva paša Mili Gojsalića,
Mila misli na svoja Poljica
Pije paša, pjeva i govori,
Dok ga jako vino ne umori,
A kad pašu težko vino svlada,
Sa stola se digne Mila mlada,
Pa sa sebe tanku svilu svuče,
Topan-paše odielo obuče.
Potajno mu ključeve uzima,
Ide mlada, gdje baruta ima.
Sva je straža redom propustila,
Jer je Mile na pašu sličila.
Došla Mila sve do barutane,
Ogleda se pa tu mlada stane,
Tajne ključe vadi iz njedara,
Težka vrata ključima otvara.
Malo zatim zemlja zatutnjela,
Barutana u zrak odletjela,
S barutanom Gojsalića snaša,
A sa snašom i sam Topan-paša.
Kad su Turci plamen opazili,
Kao da su pamet izgubili,
Izgubili i pamet i glavu,
Počnu bježat po polju krvavu.
Zdravi bježe, a ranjeni plaze,
Pašu traže, al ga ne nalaze,
Pašu zovu, on se ne oziva,
Topan-paše nema više živa.
Tada s brda udre roj junaka
Kao tuča iz težka oblaka.
Poljičani bojnim poljem skaču,
Pa na sablje dušmane nataču.
Što uteklo maču poljičkome,
U ponoru mrklo dubokome,
A kad zora osvanula rana,
Nestalo je i zadnjeg dušmana.
Poljičani tad Milu potraže,
Milu traže, al' je ne nalaze,
Milu zovu, al' se ne oziva,
Liepa Mila nije više živa.
Svi junaci mukom zamukoše,
U čast Mile kape poskidoše,
Klanjaju se Hrvatici vrloj
I njezinoj slavi neumrloj,
Što se za Dom žrtvovati znala
I svoj život za domaju dala.
Bila takva Hrvatica svaka!
Nama zdravlje, Mili zemlja laka!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: sub stu 21, 2015 2:57 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
PERICA KRIŽANAC PEGA - TRAGEDIJA HRVATA U DUVANJSKOM SELU LUGU

Zašto plačeš naša gorska vilo
zar se nešto strašno dogodilo
pa je tvoja kosa raspletena
i suzama gorkim nakvašena?
A vila mi tužno odgovara
plačem i ja i majka mi stara
zbog nevolje koja se dogodi
koja narod nevini pogodi.
Zbog nevolje što se desi tada
suze nisu prestale do sada
jer na crnoj ploči od kamena
osamdeset i tri su imena.
Spomen-ploči masovne grobnice
od odraslih i nejake dice
svi su redom duvanjski Hrvati
koje htjede netko žrtvovati.
Ne da htjede nego i učini
pa stradaše potpuno nevini
to zamuti nekad OZNA ljuta
podmetnuvši zamku nasred puta.
U blizini sela susjednoga
zbog vojnika mrtvog njemačkoga
što ga oni tko zna gdje ubiše
i namjerno tamo ostaviše.
Pa da Nijemce pogrješno navuku
da hrvatska naselja potuku
partizanska prljava nakana
jednog će se ostvariti dana.
Pa će sada ove zlatne niti
našem puku istinu otkriti
tužnu priču iz prošlog stoljeća
i jedinog koji se još sjeća.
I jedinog živućeg svjedoka
tadašnjega odrasloga momka
koji dvadest godina imaše
i vlastitim očima gledaše.
Koji cvili dok priča o tome
da prenese pokoljenju svome
da ispriča nevolju i tugu
u duvanjskom malom selu Lugu.
Nedaleko od planine Vrana
pa se sjeća tog krvavog dana
sve se desi u malome selu
pa ću priču ispričati cijelu.
Pa se treba prisjetiti toga
jer se desi sve na pravdi Boga
na tisuću devete stotine
četrdeset i treće godine.
Šesnaesti prosinca mjeseca
kad stradaše i malena djeca
a s njima i tužni roditelji
i bolesni starci u postelji.
Tad stradaše selo Skitenjaci
i njihovi daljnji rođaci
i pastiri što stoku čuvaju
a i cure mlade za udaju.
I mladići bez vojne odore
zlo bijaše da ne može gore
starac Stojan pričao je nama
a priča je bila u suzama.
Jecajući priču prekidao
i plačući stalno uzdisao
gledali smo lice ispaćeno
i njegovo srce izbodeno.
Pa staračke zadrhtaše ruke
zbog sjećanja na njihove muke
pa je teško opisati muku
što se desi na Lugu i Kuku.
I tog hladnog prosinačkog dana
zagraktala jedna crna vrana
a i gavran krila raširio
kao da je crnu vijest donio.
To se, ljudi, davno dogodilo
čini mi se da je jučer bilo
i to mi je stalno u mislima
a slika mi stalno pred očima.
Svakoga bi nabroj'o po redu
i svakog se sjećam po izgledu
tu bijaše djece i staraca
i pastira njihovih ovaca.
Tu bijahu cijele obitelji
priča Stojan ležeć' na postelji
sva'k' je nekog izgubio svoga
i svakog bih opisati moga.
Pitamo se što ih je ostalo
braćo draga, ostade ih malo
pa od malo preživjelih bića
Bog sačuva Stojana Stanića.
Sreća biše da je pastir bio
pa je život nekako spasio
jer zlikovci sve pobiše tada
al' ostaše napuštena stada.
Pa je njima pastir zatrebao
Stojan živu glavu iščupao
pošto tada stoke puno biše
još dječake neke ostaviše.
Pa im tada zapovijed izdaju
da i stoku u grad otjeraju
što se zbilo Stojan je gledao
i svima je nama ispričao.
To bijahu njemački vojnici
al' sigurno bihu nevjernici
tko vjeruje u dragoga Boga
tako ne bi napraviti moga.
Sve ih skupa u štalu zbijali
i tako ih redom ubijali
to se desi među četiri zida
hladna srca bez imalo stida.
Pa na kraju štalu zapališe
i na smrt ih oni osudiše
to gledati bila je strahota
dok su svakog lišili života.
Djeca tužna iz majčina krila
vrištala su jao, majko mila
jao majko, jao oče mili
zar smo nekom nešto učinili?
Ti Božjeg ne ćeš imat' mira
zašto biješ nevinog pastira
koji čuva stoku po planini
nikom ništa loše ne učini?
Ti, zlikovče, tvoga ti imena
zašto biješ starca ispaćena
svakako će ubrzo umrijeti
ti mu hoćeš život oduzeti?
Pa vidite nečasnog junaka
što mu čini poburena baka
stara baka sa štapom u ruci
a oko nje nejaki unuci?
I sve ptice prestaše pjevati
i kerovi prestaše lajati
kukavice tužno zakukaše
a vukovi gorski zavijaše.
Sunce žarko kao da je stalo
kao da bi naglas zaplakalo
kao da bi nešto reći htjelo
da utješi ovo tužno selo.
Krik i jauk najednom se začu
čuješ malu djecu kako plaču
čuješ majke kako nabrajaju
i dječicu svoju dozivaju.
Nekog biju, a nekog vješaju
a nekoga u vatru bacaju
a te zvijeri što nemaju svijesti
ne plaše se Boga ni povijesti.

Tužno priča i ništa ne krije
stari Marko pokojnog Ilije
u susjednom selu dok sam bio
nad selom se crni dim nadvio.
Ubrzo sam vidio pakao
i naglas sam odmah zaplakao
ne izgori samo jedna kuća
nego cijelo selo do svanuća.
Ne daše mi tamo pristupiti
zaprijetiše da će me ubiti
svud njemačke patrole čekaju
i u selo nikog ne puštaju.
Pa požurih do fratra Andrije
da fra Leski strahote otkrije
da mu kaže što se u nas zbilo
da se cijelo selo popalilo.
Da otiđe njemačkoj komandi
da im kaže što se tamo radi
a kada sam došao do sela
što ćeš vidjet' nego mrtva tijela.
Kud god prođeš nigdje živa bića
sve u štali Nikole Stanića
svi u štali, al' nikoga živa
Marko cvili dok nam to kaziva.
Stravično je bilo pogledati
leš na lešu ne možeš poznati
dok je štala izgorjela cijela
ostala su ispečena tijela.
U pekarni jedno malo dijete
izgorjelo od glave do pete
iako je u povoju bilo
njegovo je sada mrtvo tijelo.
Kosti strše, a zemlja krvava
Bože dragi, što se to dešava
svi smo ljudi od jednoga Boga
tko je ovo učiniti moga?
Dozvolu je trebalo čekati
da bi mrtve mogli pokopati
pošto biše puno mrtvih tijela
stiže pomoć iz susjednih sela.
Stiže pomoć ljude sahraniti
i s njima se vječno oprostiti
njih pedeset bijaše iz Luga
ostali su iz dva sela druga.
Tridest jedno biše Kukušani
a njih dvoje biše Lečićani
u to vrijeme ispovijed je bila
pa je neke mještane spasila.
Jer se nisu tamo zadesili
dok bijaše događaj nemili
Ivan Stanić Marka pokojnoga
priča dio događaja toga.
Kad zamijetih Nijemce s puškama
vidio sam što se sprema nama
pa u tlopu gdje krumpiri stoje
sakrio sam dvoje djece svoje.
Žena i ja isto se sakrismo
i na sreću tako se spasismo
ali opet ne prođosmo liše
jer nam našu kuću zapališe.
Marko Stanić pokojnoga Mije
dok nam priča on suze ne krije
a kako bi svoje suze skrio
kad je tada mali dječak bio?
Još i danas toga se prisjeća
zar je žalost mogla biti veća
tko se ne bi prisjećao toga
kad ostane bez ikoga svoga?
Njemu biše tad osam godina
zadesi ga nesretna sudbina
šestero mu iz kuće ubiše
stvarno tužno i što reći više?
Pa tko ne bi ovo osudio
Bogu bi se dragom zamjerio
fra Andrija kad je čuo vijesti
zamalo je ostao bez svijesti.
Pa upozna Lesku gvardijana
što se desi toga kobnog dana
a gvardijan odmah suze pusti
prije nego Andrija izusti.
Pa otiđe njemačkoj komandi
pitati ih tko nam to uradi
pobiste nam najčistija sela
pa će plakat' moja župa cijela.
Svi Hrvati, čisti katolici
pa nevini stradaše jadnici
pa mi kaži o čemu se radi
da stradaše i stari i mladi?
Zapovjednik odgovara glasno
evo da ti sada bude jasno
zar su mogli hranit' partizane
davati im i vode i hrane?
A gvardijan s time se ne složi
i Nijemcima ubrzo predloži
provjerite kod ustaške vlasti
pa će vama sve sumnje otpasti.
Da su oni svi čisti Hrvati
oni će vas s time upoznati
da su oni pravi katolici
i svi redom Božji vjernici.
Što bi i vi stvarno učinili
da ste civil, da vas vojnik sili
da vam kaže: hranu ili glavu
kažite mi sad istinu pravu?
Kako biste i vi postupili
i kako bi sili popustili
kad ujutro novi dan osvanu
zapovjednik dođe gvardijanu.
Svoj je pogled zemlji oborio
pa je drugu priču otvorio
izgleda mi da smo prevareni
nismo bili dobro upućeni.
Te on shvati što su učinili
jer nevine ljude su pobili
i zapovijed svoju je izdao
zatočene odmah je puštao.
Ali kakva korist od istine
kad toliko nevinih pogine
Glas crkveni i Naša ognjišta
opisaše jeziva zgarišta.
Da vas pitam, moje gusle mile
što ste i vi do sad zatajile
jer je gvožđa i đogina bilo
a drvo se u šumi sušilo?
Ali pravda iako je spora
ona nekad ipak stići mora
svaki zločin treba osuditi
da bi mogli djecu poučiti.
Jer obično pogađa nevine
sve zbog onih što zločine čine
a najviše strada sirotinja
pa ispašta i cijela nacija.
Vjernici smo, pa im opraštamo
ali svojih uvijek se sjećamo
na grobnici polažemo cvijeće
molimo se i palimo svijeće.
Za budućnost ovo je pouka
od djedova pa do praunuka
da ratova i mržnje nestane
ta nevolja da nas se okane.
Zbog ovakvih tužnih oproštaja
zbog života mladih naraštaja
žalost svoju u srcu nosimo
za njihove duše se molimo.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: sri pro 23, 2015 3:51 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
Srbi u epske junake uvrstili Novaka Đokovića i Vladimira Putina.

https://www.youtube.com/watch?v=g_dQNLYVDJg

https://www.youtube.com/watch?v=YSvEB2PVErA


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: sri pro 30, 2015 3:57 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
Srbi Putinu

Poslušajte braćo draga
što se ovo danas zbiva
na Rusiju ustala je
sva neljudska NATO sila.
Predvodi ih Amerika
uvijek je takva bila
o svome se ona jadu
zanavijek zabavila.
Hirošima, Nagasaki
mnoge zemlje na planeti
zauvijek zapamtiće
ko je ovaj krvnik kleti.
Mnogo li je pobijeno
i nejači i naroda
krv nevina svud se lije
od neljudi prokletijeh.
Indijansko jadno pleme
na zemlji je svojoj bilo
jedan narod ko uništi
pričaj nama, sestro vilo.
Devedeset miliona
pobili su tog naroda
tako rade, mili brate
američke demokrate.
Suza ljudska svud se lije
od nemani prokletijeh
svijet ječi u mukama
u prokletim je rukama.
Hoće svijetom da vladaju
kao što su htjeli prije
nasljednici Hitlerove
fašističke tradicije.
Ali ima jedna zemlja
što krvniku ne da mira
dobro su je zapamtili
u srce ih samo dira.
Rusija se ona zove
otklen žarko sunce grije
uvijek je polomila
te neljudske tiranije.
Trideset je miliona
palo Rusa prošlog rata
i spasiše cio svijet
od fašista i dželata.
Ponavlja se istorija
pravoslavni čuj me sine
sad krenuše na Rusiju
preko njene Ukrajine.
Da kijevsku vladu sruše
i kijevsku larvu svetu
k'o svetinje srpske što su
porušili na Kosmetu.
Postaviše poslušnike
koji vazda o tom rade
sa kukastim krstovima
k'o u prošlim ratovima.
Sve je isto kao prije
istu krvnik knjigu piše
Rusija se mora razbit'
na država što je više.
Razbojnici danas hoće
da Rusiju opljačkaju
pljačkali su svijet i prije
sjetite se Vizantije.
Da robovi Rusi budu
kao crnci iz Afrike
prokleto vam sjeme bilo
tvorci sramne Amerike.
Unijati i papisti
uz krvnika crnog staše
kao nekad protiv Srba
Pavelića zle ustaše.
Jer k'o rimskog papu ljubi
taj Rusiju mrzit' mora
oni mrze pravoslavlje
s njima nema dogovora.
Opet pale i siluju
sad organe ruske vade
ponavlja se žuta kuća
na zapadu da presade.
Neće dobit' Ukrajinu
to je ruska zemlja stara
k'o Kosovo srpsko što je
od Nemanje i Lazara.
I Srbi se naseliše
u Donjecku i Odesi
nisu dali vjeru svoju
niti krsta od tri prsta.
Ta unija što se zove
projekat je od fašista
čujte braćo pravoslavna
od nje nema nikad ništa.
Dobro znamo što se desi
devedeset i devete
koliko nas braća vole
iz unije kojoj lete.
Nikad Srbe puštit' neće
sve u snove svoje daju
što zatraže razbojnici
Srbi daju i prodaju.
Sjetite se Vidovdana
i nesretnog Slobodana
Karadžića i Mladića
i ostalih srpskih tića.
Jer ta rana ljuta boli
vitezove srpske naše
rad' unije neke lažne
NATO sluge sad postaše.
Tristo ljeta Rusija je
pomagala Crnu Goru
koliko se dobro pamti
sankcijama sad im vrati.
Crnogorska sramna vlada
dušmanska je desna ruka
crnogorski srpski narod
pod njihovim jarmom kuka.
A i srpski vladar sada
ljubi Blera i Soroša
kad otiš'o tamo njima
svojoj kući ti ne doša.
Slušaj novi Brankoviću
nemaš obraz, nemaš časti
ljubiš srpske krvopije
rad' pogane šake vlasti.
Stvaraš vladu s Toni Blerom
što je Srbe bombardov'o
da se Srbin toga stidi
i očima svojim vidi.
Još nas rimski papa vodi
kalendar nam novi sprema
kako će se posle zvati
jadni Srbi unijati?
Čujte braćo pravoslavna
sad nemojte popuštati
i pred Bogom velikijem
svoje ime obrukati.
Zgaz'te papu, zgaz'te Blera
pušti sramnu Ameriku
Britaniju i Njemačku
fašističku politiku.
Sad Rusija majka rodi
slavnog sina i plemića
Vladimir mu Putin ime
k'o Srbija Obilića.
Sin je Petra Velikoga
a brat slavnog Kutuzova
Putinu se danas piše
istorija svjetska nova.
Vladimire, mili brate
svijet danas gleda na te
ovu bitku da dobiješ
i krvnike da pobiješ.
Ti jedini danas možeš
zastaviti Ameriku
Britaniju i Njemačku
NATO bande politiku.
Bog te posl'o, mili brate
da svijetu lance skineš
spasiš ljude žarkih muka
i k'o žarko sunce sineš.
Jer je svijet opet zap'o
u nevolje i u muke
gdjegod dođe Amerika
sirotinji lomi ruke.
Ruski car se ispriječi
i reče im dosta više
od danas se istorija
s novijem slovom piše.
Nije Putin kao Srbi
što Kosovo srpsko daju
Lazarevu svetu zemlju
da raskrčme i prodaju.
Velika se Albanija
pred očima našim stvara
sa čime će srpska vlada
pred Miloša i Lazara?
Sad će NATO, mili sine
i put srpske Vojvodine
Brozova se karta sprema
da Srbije više nema.
Ljutitijem glasom Putin
dušmanima 'vako reče
od Rusije meni nema
u životu ništa preče.
Ako 'vako nastavite
NATO pakta neće biti
ruska će vas britka sablja
k'o i prije pogubiti.
Jer Rusija sreću ima
veliki je vladar vodi
majka mu se posvetila
spasitelja što nam rodi.
On je soko, ne izdajnik
Rusiju je majku dig'o
Vladimire, mili brate
i Srbi su svi uza te.
Zar bi vitez dozvolio
nekoj vladi sa zapada
da Rusiju raskomada
kao što je srpska sada?
Svoje ime da obruka
sve da preda sramnom Hagu
da ponizi i da zgazi
domovinu svoju dragu?
Uzalud se danas trude
tvorci nove tiranije
polomiće sada zube
na Rusiji k'o i prije.
Taj poredak svjetski novi
zaživjeti nikad neće
Putin će im upaliti
za upokoj tri svijeće.
To je simbol vjere slavne
gdje se sa tri krsti prsta
pravoslavlje ima svoga
svoga cara velikoga.
Neće nikad dati braći
da se mole lažnom bogu
ponositi narod stari
neće zvati lopatari.
Čuj veliki ruski brate
cio svijet pozdravlja te
Serafim te sveti voli
i za te se Bogu moli.
Njegoš bi te opjevao
u vijencu Gorskom svome
i posvetu napisao
kao voždu besmrtnome.
Sveti Savo pozdravlja te
njemu sveta duša pati
Srbiju nam sad pomozi
da Kosovo sveto vrati.
Uvijek ste nam pomagali
kroz nevolje i kroz muke
Rusija nam majka pruži
u nevolji vazda ruke.
Car Romanov kad je dao
ultimatum Latinima
odmah Srbe prevezite
ili idem s Nijemcima!
Ti Kosovo srpsko braniš
bolje nego srpska vlada
brat si cara mučenika
za Rusiju što nastrada.
Mnogo dana mogao bih
nabrajati brate mili
koliko su nama dobra
braća Rusi učinili.
Pa zar Srbi smiju ovo
zaboravit' mili brate
oj Srbine mučeniče
brat uvijek gine za te.
Vladimire, bratska diko
ponosna te majka rodi
poveo si ovaj svijet
prema slavi i slobodi.
Vječno ćeš se spominjati
jer besmrtno ime dobi
kao Žukov, tvoj brat slavni
što na Rajhstag barjak povi.
Mi s Rusijom bratskom danas
svi volimo izginuti
no krvavu NATO ruku
k'o Branković poljubiti.
Uzalud se danas trude
uniju nam neku nude
mi volimo ruskog brata
a ne laži i dželata.
I Rusija i Srbija
to je jedna familija
vječno ćemo braća biti
ne mogu nas rastaviti!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: sri pro 30, 2015 4:45 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: uto lip 30, 2009 6:35 pm
Postovi: 8347
Crni Ateist , šta ti postavljaš i o čemu ti razmišljaš i čime mozak rastačeš?!

Trebao si temu raditi o tradiciji a ne ovom jadu i budalesanju.

Jako tužno.

_________________
O turčine za nevolju kume
A ti vlaše silom pobratime


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: čet sij 28, 2016 5:46 pm 
Offline

Pridružen/a: čet sij 28, 2016 5:06 pm
Postovi: 47
Gusle su instrument persijskog porekla, na Balkan su ih doneli Turci. Danas su se održale među dinarskim stanovništvom Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore, Raške, severne Albanije (tamo ih zovu lahute) itd.
Dakle odgovor na pitanje je obe i ne samo da pripadaju srpskoj i hrvatskoj nego pripadaju i drugim dinarskim narodima, Albancima npr. (https://www.youtube.com/watch?v=uD61nxZQ9z8)


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: pon vel 22, 2016 7:50 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2325
Vlado Mikulić

SJETI SE, SINE

Tisuću sam puta zapjevao
nebrojene pjesme otpjevao
junacima iz prošlosti davne
otpjevao hvalospjeve slavne.
Svirale su na guslama strune
sve hrvatske ratove i bune
svaki junak što je mrtav pao
u pjesmi mi nije izostao.
Svaka kaplja krvi prolivene
svoj je pečat stavila na mene
svi žuljevi naših pradjedova
i sve patnje njihovih sinova.
Svaka suza majke ucviljene
tri je puta potresala mene
kroz trinaest stoljeća kršćanstva
i vjere hrvatskog pučanstva.
Nek' sviraju milozvučne strune
nek' mi dušu toplinom ispune
otvorit ću vrata uspomena
burnu prošlost hrvatskog vremena.
Široko ću otvoriti oči
pa da vidiš što povijest svjedoči
iza sive željezne kapije
najsvjetlija povijest nam se krije.
Iza vrata grobovi se dižu
hrvatski se junaci podižu
čujem kako mrtav junak cvili
zašto ste nas svi zaboravili?
Svoju krv smo za vas darivali
od Boga vam vjeru sačuvali
proklinjem te vjerom i poštenjem
tvojom čašću i tvojim krštenjem.
Ne daj da vam po grobovim' pljuju
da nam svijetlu povijest iskrivljuju
slušaj, sine, vapaj pradjedova
čuvaj stado od gladnih vukova.
Ne plaši se već poslušaj sine
glas otaca svoje domovine
od cijeloga nebeskoga gnijezda
Hrvatska je najsjajnija zvijezda.
Dok god dišeš i očima vidiš
nemoj da se svog podrijetla stidiš
kol'ko vrijedi vjera i krštenje
pradjedova vaših je poštenje.
Hrvatsku su razdirali vuci
od nevjere branili hajduci
nema pjesme da se u nju piše
kol'ke vojske u nju pohodiše.
Krv su svoju pradjedovi dali
da bi zemlju vama sačuvali
ne pitaj me što je more slano
majčinim je suzam' zalijevano.
Iza svakog kamenog madraca
leže kosti vaših praotaca
krv njihova zemljom se prolila
istom onom koja ih rodila.
Svoju vjeru nisu pogazili
nit' na tuđu zemlju nagazili
naša povijest cijela je protkana
imenima slavnih velikana.
Širom su se otvorila vrata
od Jelene, od majke Hrvata
od tog trena do današnjeg dana
kroz njih prođe mnoštvo velikana.
Kroz njih prođe okrunjena glava
hrvatskoga kralja Tomislava
nasred Duvna krunu postavio
rod hrvatski njom je proslavio.
Otkad Sunce ovu zemlju grije
veći monarh rodio se nije
iza njega, korak za korakom
sve se niže junak za junakom.
Sjetite se Jelačića bana
zmaja ljutog Krste Frankopana
sjetite se hrabrih vitezova
svih biskupa, bana i knezova.
Sjetite se hrabrog Zvonimira
a s njime i diva Krešimira
Petra Zrinskog, Zrinovića bana
ljutog lava kneza Višeslava.
Znamenitog Ljudevita Gaja
i Mijata, duvanjskoga zmaja
sjetite se hrabrih krajišnika
diljem Bosne teških mučenika.
Što krv svoju za slobodu daše
i kostima zemlju posijaše
za križ časni, vjeru i slobodu
a na ponos hrvatskom narodu.
Kol'ko umre hrvatskih sinova
čuvajući vjeru pradjedova
svuda leže mrtvi velikani
mučenici znani i neznani.
Sjetite se svetoga Mandića
i Nikole svetog Tavelića
prvog sveca roda hrvatskoga
a tuđinskom rukom mučenoga.
Zbog beskrajne vjere i dobrote
doživio strahotu golgote
tog Kristovog pravog sljedbenika
uresila kruna mučenika.
Sad oltare njemu podignite
njemu u čast crkve sagradite
on je temelj vjere i poštenja
i stoljetnog našega stremljenja.
On je ponos i najveća dika
u Hrvatskoj svakog katolika
tko ne pamti našeg velikana
mrtvog sina Radića Stjepana?
Smrt njegovu kao vječnu sjenu
povijest pamti kao opomenu
Hrvatskoj je otvorena rana
smrću sina Radića Stjepana.
Vječna rana do današnjeg dana
još suzama nije izbrisana
povijest pamti, povijest ne oprašta
to je rana koja ne zarasta.
Taj ožiljak svi na srcu nose
takvo nešto ne ponovilo se
budi hrabar i ponosan sine
na očeve svoje domovine.
Njene međe krvlju očuvane
burnom laži što su ispirane
nek' su tebi na ponos i diku
na čast, slavu i ljubav veliku.
Kolike je rane preboljela
dok je suze za sinovim' lila
iza svakog krvavoga boja
plakala je domovina tvoja.
Tresla su se brda i doline
drhtale su gore i planine
milijun je preboljela rana
od postanka do današnjeg dana.
Al' ni danas, moja braćo mila
Hrvatska se nije istrošila
ponosno se svijetu predstavljate
tradiciju našu nastavljate.
Današnja je zvijezda najsjajnija
nobelovka Majka Terezija
njezin glas se svud po svijetu čuje
dokle svima jasno poručuje.
Da prestanu mračne ofanzive
da svi ljudi u ljubavi žive
da u mržnji razum ne izgube
bližnje svoje k'o sebe da ljube.
Trnovite njezine su staze
kuda samo najbolji prolaze
njeno ime na ponos je nama
od Boga je ona izabrana.
Rod hrvatski i Bogu je mio
svoje gnijezdo u njemu je svio
Krist je nama priznanje odao
svoju majku kada je poslao.
Od njegovog slavnog uskrsnuća
nije bilo većega svanuća
Međugorje narodu svjedoči
gdje Božje uprte su oči.
Braćo moja, presudite sami
tko je sada narod izabrani
vjera, ljubav i vaše poštenje
neka budu svijetu na čuvanje.
Nemojte se grijehu prepustiti
i ovakvu šansu propustiti
kad vam majka daje povjerenje
i poruke za vječno spasenje.
Budi sretan i ponosan sine
na braniku svoje domovine
krv je tvoja krv slavnih predaka
mučenika, čestitih junaka.
Imaš vjeru i sveto krštenje
uzdanicu za vječno spasenje
moli, praštaj, ime ne okaljaj
tradiciju junačku nastavljaj.
Ne daj da vam povijest unakaze
i junačke grobove da gaze
nek' miruju kosti pravednika
ispod sjene teških spomenika.
Zbogom ostaj ti hrvatski sine
čuvaj sunce svoje domovine
ja ti želim sreću i slobodu
tebi sine i hrvatskom rodu.

UPUTA SINU

Gusle moja od javora suva
u vama se prošlost svita čuva
želim i ja riči pa što bude
splest u strune koje tužno gude.
Dati uput svom jedincu sinu
što zaprosi onu žutu Linu
kćer Anđinu iz Donjega sela
mom je sinu za oči zapela.
U kosi joj dvi, tri boje dlaka
k'o da triput oboji se svaka
novim modam' stalno kosu prska
drži dijetu, tanka je k'o trska.
A obrve čupa k'o koprive
trepavice duge k'o metlice
niz tilo joj dva pedlja suknjice.
Da bi lipše izgledale grudi
dva krompira stavi, ajme ljudi
stara majka na postelji kuka
a pred šminglom ona lice žbuka.
Ona striže kose na debelo
padaju joj na obraz i čelo
sve pomade i kreme po modi
da sakrije to što majka rodi.
Slušaj sine, oš virovat' ocu
što ti gusli na tronošcu stocu
da ti može po mome ukusu
misit' ženskim praunucim' kosu.
I ja shvatam mode i promine
al' u svemu imaj mire, sine
kad snig bili zapadne do kvake
aj razlikuj voćku od divljake.
Ne znaš da se otrov, dušo lipa
u najlipši kristal čaše sipa.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: pon vel 22, 2016 11:57 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sub vel 20, 2016 8:33 pm
Postovi: 115
A čije je gudalo? (ono što se vuče preko niti na guslama da bi iste proizvele zvuk) Ne pitam bez veze jer gudalo se koristi i prigodom sviranja na primjerice violini, violončelu i sl., ... Gudački instrumenti ... Za pretpostaviti je da su gusle ili nešto slično preteča svih drugih gudačkih instrumenata. Zato smatram da je puno važnije dokučiti tko je izmislio gudalo. Bez gudala su i gusle nijeme.
Kako je ispravno reći kad guslar svira gusle: "Guslar gusli." ili "Guslar gudi"?


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: uto vel 23, 2016 4:07 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lip 24, 2015 4:01 pm
Postovi: 1646
hrvatska cirilica, hrvatske gusle... samo dokazi da jure pre pokatolicavanja bio mile...


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 227 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1 ... 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO