HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: čet stu 14, 2019 8:52 pm.

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 235 post(ov)a ] 
Stranica Prethodna  1 ... 6, 7, 8, 9, 10

U čiju kulturnu baštinu izvorno spadaju guslanje i ojkanje?
hrvatsku 64%  64%  [ 58 ]
srpsku 18%  18%  [ 16 ]
obje 18%  18%  [ 16 ]
Ukupno glasova : 90
Autor/ica Poruka
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: uto ruj 17, 2019 12:00 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 3:06 pm
Postovi: 2366
SLAVKO PEROŠEVIĆ - NEMANJA MATIĆ

Evo jutros probudih se
i naoštrih vrh svog pera
da pozdravim tebe, brate
iz dalekog Mančestera.
Ti sigurno ne znaš ko sam
jer dolazim iz Šavnika
al' me ljudi već odavno
prepoznaju k'o pjesnika.
Opjev'o sam srpsku slavu
i velike srpske boli
pa ću ovim perom što
ga krase epski oreoli
tebe, brate, pred ikonom
ispred krsta i svijeće
uvrstiti među Srbe
što nikada mrijet' neće.
Jer kad gusle i gudalo
počnu ime da ti slave
više nikad, znadni dobro
nej umirat, gorski lave.
Jer bez straha i bojazni
pred svijetom si, moj Nemanja
pokazao da se Srbin
ne saginje i ne klanja.
Na reveru svoga dresa
ti ne htjede stavit cvijet
u čast onih što su s puškom
porobiti htjeli svijet.
U čast onih što su huleć'
na Hristovu vjeru svetu
u krv i suze gorke
okupali svu planetu.
Onih što su počinili
nebrojene genocide
al' se u svom srcu zbog tog
ne sramote i ne stide.
Prodavali crno roblje
istrijebili Indijance
po' svijeta okovali
u sindžire i u lance.
Zbog safira i bisera
što njihovu krase krunu
milioni nesrećnika
u grobnici hladnoj trunu.
Sve pokrali i oteli
silom, Bogu na sramotu
pa i tebe htješe sramno
kao srpskog patriotu
da okite cvjetovima
njihovoga nekog "maka"
al' ti na to ne pristade
čast neka ti bude svaka.
Ne htje počast odat onom
što je na naš narod puca
u grudima tvojim, brate
Obilića srce kuca.
Ne htje znamen zločinački
povijene stavit' glave
al' tim gestom, vječno si se
među Srbe svrst'o prave.
Kažu ljudi da i pomoć
bolesnoj si slao djeci
pa Bog s neba nek' te čuva
i veliki srpski sveci.
Od danas si u mom srcu
odmah neđe kraj Novaka
pozdravlja te epski pjesnik
Perošević iz Drobnjaka.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: sri lis 02, 2019 4:03 am 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 3:06 pm
Postovi: 2366
VLADO KUTLE - UBOJSTVO EMIGRANTA MIRE BAREŠIĆA

Neka čuju pučani Hrvati
ovdje ćemo pjesmu otpjevati
velikoga hrvatskoga sina
koga rodi naša domovina.
U primorju nadomak Jadrana
a u vrijeme poslijeratnih dana
Dalmacija sva u ratu strada
pod fašizam talijanski pada.
Hrvati se pokorit' ne daju
i otpore viteške pružaju
s druge strane četnici prokleti
željeli su Hrvatsku propeti.
Te šugave vlaške izbjeglice
u Hrvatskoj crtaju granice
đujićevci naša sela pale
pokoljima Hrvata se hvale.
Talijani podršku im daju
savezništvo s četnicim' imaju
Mirin otac u ratu je bio
cijelog rata s njima se borio.
Sve će svome sinu kazivati
koliko su stradali Hrvati
tijekom rata, a i nakon rata
od blajburškog pokolja Hrvata.
Po tolikim križnim putovima
tih stratišta diljem zemlje ima
hrvatski je narod listom strad'o
dvadest godin' dok Ranković vlad'o.
Zločinci su njegovi oznaši
po imenu kasnije udbaši
sve strahote Miro će saznati
koliko su patili Hrvati.
U njemu se silna ljubav rodi
da svoj život posveti slobodi
za Hrvate i hrvatska prava
što će jamčit' hrvatska država.
Kao mladić u tuđinu kreće
boriti se nikad prestat' ne će
tuđina je gorka, strahovita
i puna je agenata Tita.
Što pobiše Hrvate tolike
njihove su zločinačke slike
posebno je jedan poznat bio
po zločinim' koje je činio.
Barešić je za njega saznao
prezimenom Rolović se zvao
ambasador Juge u Švedskoj je
sve o njemu dobro se zna tko je.
Odluči ga osobno srediti
s njime drugar Brajković će biti
nakon toga dani robijanja
tamnicama godine stradanja.
Iz švedskoga zatvora izvuku
zrakoplovom pružaju mu ruku
bijahu mu tu braća suborci
Hrvatine, dični Hercegovci.
Tako s njima u Španjolsku stiže
da svom Anti bude puno bliže
emigrantim' takvi su uvjeti
iz Španjolske za Paragvaj leti.
Prijateljski Paragvaj ga prima
u toj zemlji sve slobode ima
mladi Hrvat dobro će im doći
te u vojne postrojbe će poći.
Čak visoke činove mu daju
sposoban je, oni dobro znaju
jugoudba njemu ne da mira
saveznike svoje sponzorira.
Jugorežim sve u pomoć zove
cjevaši ga sa slobode love
ponovno ga Šveđanima daju
u tamnicu opet ga stavljaju.
Robiju će dugu izdržati
dok se jednom slobodi ne vrati
nešto prije Domovinskog rata
i junaštva naroda Hrvata.
Miro ženu i djecu ostavlja
i viteški Hrvatsku pozdravlja
čim konačno stiže svome domu
dade sebe rodu hrvatskomu.
Samo mjesec dana ratovaše
četnicima strah u kosti daše
cijeli život za Hrvatsku daje
i legendom ratničkom postaje.
Ovaj mladi domoljub je bio
za Hrvatsku živio i mrio
na sve strane legende se šire
o junaštvu Barešića Mire.
Primorska je Zagora ga dala
na kamenu surom odnjihala
kao stablo hrasta dinarskoga
u korijenu soka hrvatskoga.
Izrastao visok kao jela
bujne brade, uzdignuta čela
oči blage kao u dječaka
krase vječno ovoga junaka.
Uvijek Miro lica nasmijana
Hrvatska mu stalno na usnama
on je ratnik srca velikoga
za Hrvatsku, roda hrvatskoga.
Od djetinjstva za nju se borio
i u prvim redovima bio
udbaši ga progone i gone
k'o i brojne sve Hrvate one.
Što se nisu pokoriti dali
za Hrvatsku što su umirali
poput Brune, Mirina pajdaša
viteška su uzdanica naša.
U tuđini kad se s Brunom srete
zajednički dadoše zavjete
za Hrvatsku da će život dati
jer sloboda u njoj mora sjati.
Kad je Bruno u Parizu pao
kao nikad Miro je plakao
u ćeliji svojega stradanja
za Hrvatsku dugog robovanja.
Ja ću tebe, Bruno, osvetiti
na bojištu hrvatskom ću biti
crnim vezom zavezanog čela
u boj kreće ta postrojba cijela.
I kod svih njih odluke su smjele
domovinu oslobodit' žele
u rukama moderne strojnice
platit ćete, srpske ubojice.
Mjesečina dok Hrvatskom pada
s vitezovim' Miro se prikrada
kamenjarim' koje dobro znade
iz prošlosti svoje rane mlade.
Kuku vama, četnici Kninjani
što zločine počiniste nami
razbojništvo mora se platiti
takvi ne će u Hrvatskoj biti.
Gdje ste došli kao muhadžeri
Hrvatima postadoste zvijeri
Knin je vječni stari grad Hrvata
tu krunismo, a krunom od zlata.
Zvonimira, kralja nam slavnoga
nasred polja kršnoga Kninskoga
Knin se mora Zvonimirov zvati
ime takvo treba mu se dati.
Da bi moglo to se ostvariti
za Hrvatsku treba se boriti
Miro s braćom dođe iz tuđine
ratovati na tlu domovine.
Kada Miro znak napada dade
usred noći pakao nastade
bombe praše dok strojnice laju
razbojnici četnički padaju.
Na sve strane mrtvih desetine
zaboravit' to ne možeš, Knine
nakon boja kad se borba stiše
usred noći poče padat' kiša.
S Mirom borci natrag se vraćaju
ovog puta gubitak nemaju
dva su borca lakše im ranjena
rana im je odmah zavijena.
Teški poraz bijaše Srbima
proglašena bi žalost iz Knina
Miro šapće, ne će dugo proći
teži će vam poraz skoro doći.
S borcima se Miro savjetuje
i akcije nove brižno kuje
u kninskome brlogu panika
bježanje je bradatih četnika.
Legenda se na sve strane širi
o vitezu Barešiću Miri
borci crnim vezom povezani
životima Hrvatskoj odani.
Silan prilog obrani su dali
bojišnicam' hrvatskim padali
dok se garda naša formirala
i moderna vojska nastajala.
Ne smiju se borci zaboravit'
dok nas bude dužni smo ih slavit'
ratištima da ih nije bilo
čudo svjetsko ne bi se ni zbilo.
Viteški su Hrvatsku branili
bojišnicam' dušmane krotili
među prvim Miro se ističe
s Velebita Hrvatima kliče.
Mi moramo sada pobijediti
konačno ćemo pobjednici biti
nakon boja na Petrovoj gori
rujna zora Hrvatima zori.
Nakon skoro desetak stoljeća
okreće se nama ratna sreća
u povijesnim međama domaje
rod hrvatski živjet' ne prestaje.
Hrvatska će slobodna nam biti
u njoj ćemo živjeti i mriti
sva Hrvatska glas viteški čuje
što besmrtni Miro poručuje.
Omiljeni hrvatski Gevara
što legendu svojom borbom stvara
u životu još od mladih dana
slijedio je Zrinskog, Frankopana.
Njegova je borba prava slika
hrvatskoga zakletog ratnika
hvala, Miro, za sve što si dao
za Hrvatsku sve si žrtvovao.
Ti ne možeš nikada umrijeti
u Hrvatskoj navijek ćeš živjeti
slavit će te hrvatski potomci
ratištima svi hrvatski borci.
O tebi će Hrvatska pjevati
nad tvojim će grobom Sunce sjati
hrvatsko će cvijeće ti cvjetati.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: čet lis 24, 2019 5:14 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 3:06 pm
Postovi: 2366
CRNOGORSKI ČETNIČKI GUSLAR IVAN KNEŽEVIĆ - VESELINU ŠLJIVANČANINU

Durmitorsku vilu zove
srpska vila s' Vukovara
da li čuješ jade ove
posestrino moja stara?
Da li vidiš što nam čine
krvoločne zvijeri Haga
hapse srpske veličine
sa svojega kućnog praga.
Sa tvrdoga Vukovara
gledala sam s' oba oka
divlju hordu što razara
Tuđmanovih krvoloka.
Što je srpsko u tom gradu
riješili da unište
pred falangom u napadu
nejač kuka, đeca pište.
Bunkere su sazidali
u opsadi varoš drže
i bijahu kidisali
što je srpsko, to da sprže.
Što je srpsko, sve bi tada
uništila ruka njina
da ne stiže dična garda
Šljivančanin Veselina.
Nije ljepšeg oficira
u carevoj bilo gardi
gospodar je takve bira
perjanike u Biljardi.
Pa kad ovaj sivi soko
ispred svoje garde banu
i hajdučko baci oko
na satniju razuzdanu.
Dok durbinom zločin gleda
ustaškoga genocida
tom Srbinu prvog reda
viteško se srce kida.
Suza blista u očima
pred gardiste soko stade
pozdravi ih, zatim njima
rasporede ratne dade.
Gardo moja odabrana
otadžbinska dužnost naša
dovede nas ovog dana
pred hordama od ustaša.
A svečana obaveza
i zakletva otadžbini
muško srce što ne preza
sada su nam put jedini.
Vojničke nas danas časti
u klanicu ljutu vode
životi će mnogi pasti
na braniku od slobode.
A u gradu Vukovaru
srpska nejač teško strada
u tom jadu i košmaru
jedina smo njina nada.
Znam, za moje sokolove
suvišna je priča ova
jer vjekova šest nas zove
kletva kneza sa Kosova.
Ja ponavljam samo ono
šest vjekova što nas veže
i danas nam ječi zvono
sa oltara Samodreže.
Zadnji pričest srpske vojske
i poslednjeg našeg cara
zakletve su prađedovske
i kod grada Vukovara.
Ne pucajte u civile
i u nejač u koloni
viteštvo je iznad sile
ne budimo kao oni.
Kad oružje krvnik baci
i kada se nama preda
vladajte se k'o junaci
kao Srbi prvog reda.
Ja se nadam, kolo sreće
da na našu stranu stane
k'o pogine, mrijet' neće
pa neka su srećne rane.
A sad za mnom da se kreće
na bunkere i tvrđave
jer k'o danas nikad neće
biti skuplje vaše glave.
Ja primjerom neću Vuka
biti tuđa pridvorica
to im reče, pa isuka
britku sablju iz korica.
Tri mjeseca u korice
nije vrać'o sablju britku
no pred svoje jedinice
vukovarsku dobi bitku.
A sad ovaj soko sivi
u ćelije haške trune
al' i njih će da nadživi
k'o poprišta i plotune.
Veselin je hrabro stao
pred hordama od krvnika
djelom sebe upisao
u registar besmrtnika.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: čet lis 24, 2019 8:31 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 3:06 pm
Postovi: 2366
CRNOGORSKI ČETNIČKI GUSLAR IVAN KNEŽEVIĆ - ZAUZIMANJE SREBRENICE 1995.

Zora rudi, a Petrovdan sviće
srpska slava i krvoproliće
srpska slava i srpska pobjeda
đe se Srbin dušmaninu ne da.
Klanja dušman Muju i Aliji
Srbin moli Petru i Iliji
đe bijahu Petar i Ilija
ne pomoga Mujo ni Alija.
Srpski svetac Srbima pomaže
da se danas na megdan pokaže
šta je Božja pravda i nepravda
i da pravda nepravdu nadvlada.
I da Srbi k'o Spartanci davno
uđu u boj viteški i slavno.
Da sa vjerom i nadom u Boga
slome otpor od krvnika svoga
koji srpsko gazi i otima
biće tako ako Boga ima.
Na Razboju više Srebrenice
rujna zora pojavila lice
divno lice zvijezde danice.
Vedro nebo zatvorila krila
zlijeh ptica zapadnijeh sila
sa sjevera otklen vjetar duva
tu holandski odred dobro čuva.
Svi na straži, budni kao vuci
da im ne bi nastradali Turci
da ih Srbi ne bi naružili
******** što su zaslužili.
Na Petrovdan kad Sunce ogrija
crn se gavran Srebrenicom vija
gledaju ga hodže i hadžije
ovo, vele, po nas dobro nije.
Crni gavran što se perjem kiti
najavljuje da će jada biti
no ako se put istoka kreće
ni Alah nam svetac pomoć' neće.
Sa istoka Sunce kad zasija
i opasa Srebrenicu zmija
to ne bješe zmija svijeh zala
to su snage Ratka đenerala.
Đenerala koga vjera krasi
kog su srpski uzdigli talasi
nema Ratko ni od koga straha
ne boji se olova ni praha.
Ni s njim dosta srpskih sokolova
što s' ne boje praha ni olova
spuštaju se dolje niz litice
obruč stežu oko Srebrenice.
Kad holandski odred viđe jade
bježat' poče, pucati prestade
i tad Turci ostadoše sami
u nevolji i velikoj tami.
Naser Orić, to im glava bješe
kao vile da ga odniješe
i sakri se u goru zelenu
na sramotu njegovom imenu.
Što bijaše vojsci poglavica
no nek' bježi pasja ********.
Nek' se hvali Bosni na Krajinu
kako nije izdao družinu
nego da je bilo što je reka
da je Srbe viteški dočeka.
Sve je Orić sazn'o što će biti
Srbi će ga živa uhvatiti
objesiti nasred Srebrenice.
Crni će mu osvanuti dani
kljuvaće ga vrane i gavrani.
Onda Orić napusti komandu
i pobježe Sarajevu gradu
ali Turci žestok otpor daju
jer ne žele ići na predaju.
I da bježe uteći ne mogu
Božjoj pravdi i Svevišnjem Bogu
zbog zuluma što su učinili
pravilnu su kaznu zaslužili.
Vide Turci kakvo ih zlo snađe
grom iz neba kao da ih gađe
pa se brane k'o zvijer ranjena
od srpskoga ognja i plamena.
Uzalud im, draga braćo moja
srpska vojska imade heroja
vojsku vodi od sokola tiću
Ratko Mladić, novi Obiliću
komanduje u velikom jedu
za mnom, braćo, u smrt il' pobjedu!
Za krst časni i slobodu svetu
pokažimo cijelom svijetu
da je Bosna naša đedovina
a ne turska alajbegovina.
Gordo reče slavni vojskovođa
u njem' bije srce Karađorđa
u njemu je mudrost Kutuzova
na njem' rana srpskoga Kosova
a jutrom će Kosovo da sveti
il' će zato hrabro umrijeti.
Vojska srpska kao jato hita
da Petrovdan svom rodu čestita
da pokaje viteške grobnice
pred vratima grada Srebrenice.
Zemlja gori, tresu se nebesa
Srebrenica gori od potresa
dim se crni u oblake vije
obruč stežu šarovite zmije.
Bacač bije, topovi urliču
Turci ginu, a bule nariču.
Srebrenici Srbi jurišaju
srpsku zemlju oru i kopaju
ne oru je da bilja posade
nego i taj korov da izvade.
Neka samo utrina ostane
bolje no da rađa muslimane
da nam zemlju više ne pogane.
Da im skrati nevolje i brige
čitajući o islamu knjige.
A sad, braćo, reću vam istinu
bijel barjak u nebo se vinu
Srebrenicu tad Turci predaše
mrtve Turke po njojzi brojaše.
Od našijeh malo ko pogibe
od Turaka malo ko ostade
ko ostade, taj će pričat' jade.
Tada Mladić Srebrenicom viče
đe s', Naseru, veliki krvniče
đe ste sada, osmanlijski vuci
bjež' odavlen, pasja vjero Turci.
Baliye se bosanske zbuniše
ne znadoše đe im je bojište
mnogi Turčin izgubio glavu
na poljanu ratničku krvavu.
Kliče Mladić kroz bosanske gore
da ih Srbi do grobova gone
dosta bješe i mudžahedina
iz Azije, iz plemena njina.
Nesta turskog ponosa i slave
svi sad idu oborene glave
muslimanska ugasi se nada
srpska vojska Srebrenicom vlada.
Tursku raju kamioni kupe
pa je šalju Aliji na ruke
kakva im je zla sudbina bila
kad im Srbi salomiše krila.
I Alija i svijet mora znati
svaki zajam Srbin svakom vrati
a nek' bude što je nekad bilo
đe se srpstvo pred krstom krstilo.
Svud đe su se srpske gusle čule
đe su Srbe proklinjale bule
što im kućna čuvaše ognjišta
Bosnom zemljom srpska svetilišta.
Nek' se srpski nalažu badnjaci
nek' srebrni zasijaju zraci
Srebrenicu nek' obasja Sunce
Romaniju i gorske vrhunce.
Neka srpsko pokoljenje novo
uzme ono što bi Dušanovo
i rekoše Srbi dana toga
biće tako, velikog nam Boga!!!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: pet lis 25, 2019 8:51 am 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 3:06 pm
Postovi: 2366
ĐORĐIJE KOPRIVICA - RADOVAN KARADŽIĆ

Zapjevaću, a imam o kome
o velikom vitezu srpskome
osvetniku krvavijeh rana
od Kosova do današnjih dana
vođi Srpske Republike nove
a Radovan Karadžić se zove.
Kad Srbinu propast zaprijeti
Turci u rat kidisali kleti
zbog prošlosti, pokolja i međa
ustaše mu udarile s' leđa
uz blagoslov papskog Vatikana
da postanu vladari Balkana.
Sinu munja s nebeskih visina
a mutna se zatalasa Drina
planu oganj, a iz ognja toga
eto vođe naroda srpskoga.
Krst mu sveti u desnici sija
sva'k' bi rek'o Gromovnik Ilija
srpski vitez bez straha i mane
alal vjera, brate Radovane.
Kliču Srbi, Obilić je ust'o
biće tursko kao nekad pusto
a nama će sloboda da svane
uz tebe smo, brate Radovane.
Srpskom rodu k'o da dade krila
plan pomrsi velikijeh sila
spasi narod od noža i jama
zlikovce je progutala tama
sad i tvoga imena se plaše
Radovane, radovanje naše.
Neka danas džihadije reču
prođoše li od Stambola k Beču
putevima starih karavana
nek' zbog toga kunu Radovana
presječe im zelene putanje
Radovane, naše radovanje.
Oj, Milošu, što im dužan osta
Radovan je odužio dosta
da im više ne treba zadugo
tako treba, a kako bi drugo?!
Pjevalo se u doba Novaka
drumovi će poželjet' Turaka
a i danas malo ko ih sreta
Radovan se Romanijom šeta.
Zato moćne sile od svijeta
što im slava Srbinova smeta
zle aždaje što gutaju ljude
hoće srpskom vitezu da sude.
Al' Radovan ne brine zbog toga
sud priznaje naroda srpskoga
a koji ga do nebesa slavi
živio nam, spasitelju pravi
s' tobom u boj opet ćemo rado
Radovane, ponose i nado.
Poslušajte, moja braćo draga
Radovana traže nam iz Haga
suvo zlato za glavu mu daju
no Karadžić nije na prodaju
ne pamti se otkad je vijeka
takva hajka na jednog čovjeka.
Romanijo, gnijezdo od junaka
đe si krila Starinu Novaka
danas čuvaj vođu Radovana
od krvnika i srpskih dušmana.
Neka vuci planinom se kreću
a orlovi neka nadlijeću
da je teško Romanijom proći
a kamoli Radovanu doći.
Kunu Turci i dugo će kleti
što planove njine osujeti
zelen ljiljan sad polako vene
a nema im Bosne suverene.
Mrtve vade, a jama duboka
nema puta do Bliskog istoka
crni dani dođoše džihadu
Radovan ih zabavi o jadu.
Sada vođu cio Zapad krivi
ali Srpska Republika živi
i Radovan Karadžić sa njome
vječni ponos narodu srpskome.

ĐORĐIJE KOPRIVICA - BOŽANSTVENA ZEMLJO HERCEGOVA

Božanstvena zemljo hercegova
kolijevko srpskih vitezova
nemaš gore, planine ni kraja
bez srpskoga lava ili zmaja.
Polomiše tvoje grudi gorde
tuđe horde i dušmanske džorde
sveta zemljo opasana bolom
sama među Rimom i Stambolom.
Trpežnice od sudnjega dana
velikoga hercega Šćepana
spomen-sobo za vjeru megdana
britke sablje Zimonjić Bogdana.
I vojvode Vukalović Luke
koji za krst podnosiše muke
čuvaju te i sablja i ruka
Kovačević Stojana hajduka
i Maksima Baćović vojvode
zatočnika vjere i slobode.
Herceg-zemljo, tvoje Sunce nose
na zastavi momci koji kose
i progone od lavova ljuće
iz tvojijeh sela palikuće.
Iza kojih ostaju spališta
i ognjišta postaju zgarišta
a rod srpski u mukama grca
pred Evropom bez duše i srca.
Koja mirno na svu srpsku muku
ustašama pruža moćnu ruku
da što brže dolaze iz tame
i Srbima pune bezdan-jame.
Dična majko junaka bez mana
potomaka Strahinjića bana
blagoslovi hrabre koji ginu
za tvoju su pali veličinu.
Srpska lučo u evropskoj noći
Tvrdoš, crkvo u koju ćeš doći
Srbin Isus iz jame sa krsta
ispod noža i krvavog prsta
nad kojom se zlo krvavo vrti
crno Sunce mučeničke smrti.
Koliko si zapamtila zala
zemljo što si srpstvu slavu dala
ne prestaju krvožedne hajke
na nejaku dječicu i majke.
Koliko su nejači pobili
toliko su pobjeda dobili
plaćenici, zli mudžahedini
kojima je zlo zanat jedini.
Srpski lelek nebesa otvara
iz srušenih kuća i oltara
plač nejakih majki i sestara
sa Veleža i sa Leotara
stvori izvor suza iz kamena
na brijegu staloga vremena.
Božja zemljo, srpski rasadniče
sa kojom se pravi Srbi diče
imaš više vjere nego hljeba
i puteva najprečih do neba.
Vasilije sveti njima hodi
i spasenju srpski narod vodi
dok Evropa bezdušno prijeti
što Srbima basta i umrijeti
za slobodu i za postojanstvo
i viteško srpsko dostojanstvo.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: sub lis 26, 2019 12:45 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 3:06 pm
Postovi: 2366
VESELIN DACIĆ - ZLOČIN KOD SRBOBRANA

Zapamti mi, moj brate Srbine
širom Bosne i Hercegovine
pa Banije, Like i Krajine
koliko te stezalo okova
kroz minuli period vjekova.
Da l' te više razdiralo rana
od islama il' od Vatikana
i kol'ko si podizao buna
da otreseš jaram tuđih kruna?
Kol'ko zvjerskih nadživje zločina
da odbraniš ognjišta očinja
niko skuplju ne plati cijenu
istorijskom krvavom vremenu.
Jer smo cijeli vijek dvadeseti
boravili na krst razapeti
i na krila svoje bespameti.
Od bezumlja mrskijeh krvnika
i podvala lažnih saveznika
još od naše braće prevjerene
plaćali smo zabludi cijene.
Podjele su naše međusobne
ostavile posljedice kobne
jer Brozove vjerne pridvorice
prihvatiše avnojske granice.
Sahraniše sebe u vjekove
u zablude republike nove
taj vihor nas donese do doba
do kapije kolektivnog groba.
Sad slušajte, što nijeste prije
kad nebraća iz Jugoslavije
otpočeše tajne pregovore
zajedništvo lažno da razore.
Da se priča ponovi poznata
započeta u dva svjetska rata
opet drama sprema se krvava
po diktatu zapadnih država
da se s' ovih prostora protjera
i uništi pravoslavna vjera.
Franjo Tuđman krenu sa Kaptola
ratni poklič krvavoga kola
a njima se pridružiše tada
Herceg-Bosnom ratnici džihada.
Budno Srbi Bosne i Krajine
uzvratiše na poklike njine
pa četiri krvave godine
bespoštedne bitke su se bile
ne štedeći nejač ni civile
pa su mnogi gradovi i sela
u vihoru ratnom sagorjela.
No je zločin ćutat' o zločinu
pa slušajte surovu istinu
neka gusle na svijetlo iznesu
šta ustaše čine u bijesu
jer im ratne omete planove
poklič Srpske Republike nove.
Zar hrvatska gardijska brigada
prostor Donjeg Vakufa napada
i nastavlja nedjela krvava
mimo svjetskog zakona i prava?
Opkoliše s' nekoliko strana
srpski živalj oko Srbobrana
u septembru devedeset pete
ratni poraz na civile svete.
I s vjekovnih ognjišta progone
izbjegličke krenuše kolone
pa je srpska seoba počela
iz okolnih nekoliko sela.
Bože dragi, žalosnoga zbjega
kad vojnička sila goni njega
Majko Božja, vojničkog užasa
pred naletom razjarenih pasa.
Teško tome od koga su jači
stoji piska žena i nejači
među njima bješe invalida
sakatijeh, bez očnoga vida.
Pa je mjesto učinjeno njima
u klimavim autobusima
mlade majke s đecom u naručje
bježe nekud ispred horde vučje.
Srpska nejač što sudbinu kune
kamionske prikolice pune
sa svežnjima pokućstva i prnja
pa može li biti slika crnja?
Trpaju se mnoge porodice
na traktore i na prikolice
mnoga čeljad i bosa i gola
tiskaju se na zaprežna kola.
Mnogi grabe u koloni pješke
pred užasom tragedije teške
svi zaredom kreću u bespuće
a bogate ostavljaju kuće.
Koje banda opljačka i spali
još plotuni tutnje i rafali
i šenluče bez imalo stida
nad pomorom srpskog genocida.
A pred srpskom vojskom se nekada
ta ustaška gardijska brigada
povlačila poslije poraza
bez vojničke časti i obraza.
A danas se prsi i junači
nad kolonom civilne nejači
no sva povijest njihova počinu
na bezumnom zvjerstvu i zločinu.
Mala đeca u pelene pište
gledajući grdno sudilište
hita nejač u paničnoj buci
prema Jajcu i ka Banja Luci.
Kad u selo stigoše starice
iz zasjede ustaške su zlice
rafalima vatru otvorile
na nedužne u zbjegu civile.
Popadaše nemoćni civili
neko mrtav, neko ranjen cvili
niko nema pomoć da im pruži
a iznad njih crni gavran kruži.
Autobus bješe glavna meta
rafalna ga paljba izrešeta
a u njemu, majko moja mila
osamdeset zavapi civila.
Još krvava zaudari pjena
što se lije iz njihovih vena
među sužnje zavlada panika
poče jauk teških ranjenika
poneko se skoči i iskoči
da o ovom užasu svjedoči.
Ranjeni se puzeći izvlače
čedo majci u naručju plače
mnoge majke smrtno pogođene
prigrlile đecu u pelene.
Dok ranjena majka uz jecaje
svoju đecu kroz prozor dodaje
da bar neko smrti izbjegne
ako ona ranama podlegne.
Usred ove panične nevolje
planu mina iz ustaške zolje
autobus k'o luč zapali
u njem' pište sužnji preostali.
Poginulih leži skoro pola
od satanske ruke sa Kaptola
bespomoćno na vatri se peku
po treći put u istom vijeku.
Tu opkoli sužnje sa svih strana
Tuđmanova banda razuzdana
pa im stvari i novac plijene
i odvode žive na razmjene.
I sa leša koji još krvari
skidali su dragocjene stvari
šenluk čine zvijeri slijepe
pod barjake Njihove Lijepe.
Nekada su i đedovi njini
srpsku nejač vješali na Drini
a očevi rezom oštre kame
slali Srbe u bezdane jame
u logore nejač tamničili
i krv srpsku iz pehara pili.
Sve je ovo kratka epizoda
o stradanju srpskoga naroda
iz izjava živijeh svjedoka
o nedjelu ljudskih krvoloka
što iz ognja genocidne drame
preživješe plotune i kame.
Ni poslije dvije decenije
đedovina vraćena im nije
nego čami ognjem sagorjela
sađenuta u hrpi pepela
Srbobrana i okolnih sela.
Il' je banda Alije i Franja
prisvojila njihova imanja
i još stoji milet prevjerena
na adresi ratnoga plijena.
Ja se nadam da će im oteto
za potomstvo ostati prokleto
a cijenu platiti grijehu
a Srbima biće za utjehu.
Što skitaju glavom bez obzira
poslije lažnog kolebljivog mira
koji sila i nepravda piše
kad vjekove srpske sahraniše.
A svjedoci k'o na krst zakleti
s' povjerenjem srpskome poeti
iznesoše dramu preživjelu
o zvjerskome stravičnom nedjelu
koja zločin i bezumlje krije
za njeg' niko odgovar'o nije.
Mnogo Srba iz rata ovoga
bez krivice i na pravdi Boga
il' tamnicom ili glavom plati
bez dokaza u haškoj palati.
Ova pjesma zrno je istine
genocida u srpske krajine
da buduća pokoljenja vide
dokle ljudsko bezumlje otide.
A ustaške otrovnice zmije
pod plaštom su Evropske unije
i saveza zapadnih država
što zločince prave od žrtava.
Nek' nam ovo bude opomena
za buduće dane i vremena
nikad Srpska hrabra Republika
neće ljubit' u ruku krvnika
no sačuvat' ono što je njeno
jer je skupo i krvlju plaćeno.
Sad slušajte surovu istinu
o ovome stravičnom zločinu
nanešenu Srbobranu gradu
zločinačku ko vodi brigadu.
Krstičević Damir je iz Splita
ostrašćena zvjerka manita
njemu vise o duši zločini
koje srpskoj nejači počini.
Vodio je zlikovačku bandu
i davao bezumnu komandu
sprovodeći ludu samovolju
da se đeca i civili kolju.
Pa umjesto svjetska zajednica
da osudi ovoga zločinca
i da trune zbog stravičnih zala
u ćelije Haškog tribunala
ministar je u hrvatskoj vladi
jer ga Sabor za zločin nagradi
eto, tako, moj Srbine brate
za zlo svoje gajismo Hrvate.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: ned lis 27, 2019 11:01 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 3:06 pm
Postovi: 2366
ĐORĐIJE KOPRIVICA - STRADANJE SRBA U KONJICU

Kada vatra iz potaje plane
kad iz jama pokrenu se kosti
kad vaskrsnu aveti prošlosti
kada mržnja skrivena oživi
kad se žrtva za zločin okrivi
kad zlo sjeme u svijet se obrete
kada krenu nesrećne osvete
kad se kame trgnu iz korica
onda počne krvava klanica
kao što se desi kod Konjica
đe su ljudi zvijeri postali
samo da bi mučili i klali
kao vuci nebranjene ovce
pa neka se za ove zlikovce
zla istina čuje sa gusala
da se stide njihovijeh zala
i nek' Gospod sudi sa nebesa
izrodima od krvi i mesa
što Srbina s' ognjišta prognaše
a u slogu s' njima vjerovaše
zalud bješe vjera u ustaše.

Strašna neka dođoše vremena
kad država Južnijeh Slovena
zavađena od sila Zapada
u krvi se poče da raspada.
Srpski narod preko Drine vode
ostao je bez svoje slobode
a daleko od zemlje matice
bez jedine osta uzdanice.
Zato Srbe anatema prati
kad se avet iz prošlosti vrati
da pobije što živo ostade
a Srbi su polagali nade
kad fašizam u svijetu pade
da će nove boljševičke vlasti
sačuvati narod od propasti
i zločince pravedno kazniti
posvađene narode miriti
da se više ne ponove klanja
mučilišta i ljudska stradanja.
Ali ništa ne bješe od toga
no stradanja naroda srpskoga
i logori đe su Srbi bili
uporno su komunisti krili
radi nekog spokoja i mira
vlast njihove jame betonira.
Da se kosti sahranit' ne mogu
tako misle da naprave slogu
i da bratstvo i jedinstvo stvore
na zločinom rasute mramore
i na pusta žalosna zgarišta
đe su bile kuće i ognjišta.
Zlo se vrati, mila braćo moja
kada vijek dvadesti izbroja
devedeset po redu godina
kod Konjica u selo Bradina
Muslimani i s' njima ustaše
pravoslavnu crkvu poharaše
tako daše Srbinu na znanje
da se sprema veliko poklanje.
Ali Srbi hrišćanske naravi
ne vjeruju u usud krvavi
misle da je Armija savezna
po ustavu zemlje obavezna
da ih štiti i slobodu brani
tada crni nastupiše dani.
Uz dolinu Neretve rijeke
kao one godine daleke
što je pamti zemlja hercegova
poče hajka na Srbe iznova.
A Konjic je gnijezdo zloglasno
i stratište crno i užasno
jer tu Srbin vjekovima strada
kada nasred Sarajeva grada
Princip smače Franja Ferdinanda
po Konjicu Srbe su hapsili
sprovodili i mučki pobili
da iskale bijes zbog pobune
podanici ćesarove krune.
Tu su vođe ustaške države
ostavili tragove krvave
za četiri ljeta ratovanja
napravili progone i klanja.
Bezdanice jame napunili
srpske oči iz glave vadili
u Vatikan poslali su tada
srpskih oči dvanaest hiljada.
Fašisti se time zgrožavaše
a predsjednik Ruzvelt govoraše
da narodom ne mogu se zvati
i treba im staratelja dati.
Dva su Anta rasla u Konjicu
pa ih po zlu pamte obojicu
Pavelića, ustaškog zvijera
i Marković, toga premijera.
Savezne ga države biraše
a on kiti s' oružjem ustaše
i partiju stvara na Kozari
da Srbima sa leđa udari.
A potomci od takvih otaca
zadojeni mržnjom zlikovaca
šta će drugo no zlikovci biti
te će ljute kame povaditi.
Što ih skoro po'' vijeka kriše
a oružje tajno dijeliše
pokradeno s' vojnih magacina
da sa njime krenu na Srbina.
U zloglasnoj konjičkoj opštini
srpski narod bješe u manjini
i na pragu svoje tragedije
još vjeruje u pomoć Armije.
Pa u jadu moli oficire
da ustaške zlikovce umire
i Srbima oružje da daju
da ognjišta svoja sačuvaju.
Vojne vlasti tješe i smiruju
a krvnici vatru raspiruju
kad viđoše kako narod gine
utekoše vojne starješine
ostaviše na nemilost ljude
da im kame i zlikovci sude.
Maj je mjesec devedeset druge
s' ustašama izrodi i sluge
dogovore za mir pogaziše
na Bradinu selo udariše.
Pri napadu što Srbi odbiše
četvoricu ipak zarobiše
i u logor Čelebić poslaše
kojega su stvorile ustaše.
Da bi narod mučili i klali
ubrzo su i Blace napali
selo srpsko nadomak Konjica
devetnaest ubili su lica
deset žena bilo je od toga
Bože dragi, prizora strašnoga.
Isječena u krvi tijela
ne dadoše pomoći iz sela
tri su dana protekla i više
kad ustaše leševe spališe.
A u logor odvode ostale
srpske kuće po selima pale
imovinu pljačkaju i kriju
ponajviše u selo Turiju.
Nasta kasting i krvoproliće
a u Donje Selo i Ceriće
pa u srpsko selo Bjelovčinu
iskopaše ognjište Srbinu.
Što mogaše, to i opljačkaše
preživjele u logor poslaše
tri hiljade i petsto vojnika
muslimansko-ustaških krvnika
iznenada s' Preslice planine
udariše u pravcu Bradine.
Maj bijaše dvadeset i peti
kad je napad počeo prokleti
stotine je ljudi izginulo
desetine ropstva dopanulo.
Oni što su oružje predali
i ustašku riječ vjerovali
isto su ih bezdušno poklali.
A malo ih od smrti preteče
te kroz gore u strahu uteče
a Bradina u pustoši osta
i nesrećno pepelište posta.
Nad kojim ustaše se dive
gledajući đe nejač umire
tako kama zlikovačka sudi
crno doba, a još crnji ljudi.

Nije bilo u stara vremena
kada divlja ratiše plemena
a ne na prag trećeg milenija
da se tako svirepo ubija.
Doće vakat da se i to plati
a zločin je zločin prećutati
pa uz gusle reći ću o njima
jer to živi duguju mrtvima.
Da se priča u budućih dana
o ubistvu Mrkajić Zorana
prva srpska žrtva što poginu
pri napadu na selo Bradinu.
Kad je ova horda razjarena
otkidala glave sa ramena
kao što su Ugljaninu Cvetku
a život su uzeli Neđeljku
ženi, majci i đeci pred oči
a šta Rajko Draganić svjedoči
i čega se kroz suze prisjeća
kakva ga je sustigla nesreća.
Bješe zima, pred Savindan veče
kada Boško svome sinu reče
idi, Rajko, sa đecom odavde
vidiš, sine, šta ustaše rade
slutim noćas da će kasting pući
zato staroj povedi ih kući.
Troje đece Rajko je poveo
i dva sina od brata uzeo
te sa njima na konaku bio
ujutro se sa ćerkom vratio
i njegova jedinica Sanja
prva viđe tragove stradanja.
Kada banu na đedova vrata
okno toplo čaurica takla
onda Rajko Boška je vidio
u svom domu ubijen je bio.
Izrešetan zrnima bijaše
s' njim Milica na krevet ležaše
a žena mu Biljana u muci
ubijena sa nožem u ruci.
Crno jutro svanulo je Rajku
ode momče da potraži majku
stigla mu je u nesreći mati
al' je znala ponos sačuvati
te Biljanu, Boška i Milicu
sahraniše u jednu grobnicu.
Sto su jada posle preživjeli
dok nijesu na Butmir dospjeli
i Srbima u razmjenu dati
tri će ljeta poslije ostati
na području države Srbije
više mog'o izdržati nije
pa noseći nesreću veliku
u daleku ode Ameriku
i tu malo sa đecom počinu
a majka mu u grad Bijeljinu
ostala je da je starost srete
i da rane liječi proklete.
Nema veće na svijetu rane
no kad cvile majke samohrane
i nestaju k'o uvela biljka
a nesrećna Ugljanin Bosiljka
u mukama dušu je puštila
kad je stara bila odlučila
da potraži sina nestaloga
od dvojice znala je jednoga
Mladen joj se u logor nalazi
a za Ninom majka u potrazi.
Ćebe mu je pronašla u šumi
pa u jadu Muslimane kumi
da ga spase ako je sa njima
da se majci sreća ne otima.
A šta čine ljute džihadije
i ustaške krvoločne zmije
muče tugom napaćenu Bosu
oči vade, a čupaju kosu
sijeku dojke sa majčinih grudi
to su zvijeri, a nijesu ljudi.
Namučena Bosiljka kad shvati
da se nema kome obraćati
ni moliti za spasenje sinu
amanet će ostavit' Srbinu.
Ne vjerujte, đeco moja
krvožednim zločincima
u proteklim vjekovima
nikad mira ne bi s' njima.
Previše je zla Srbinu
donijela vaša kama
zato nikad ne smijete
vjerovati ustašama.
Hrišćanski je oprostiti
al' nemojte praštat' njima
borite se, neka plate
kaznu svojim zločinima.
Nek' im Gospod s' neba sudi
njihova ih stigla ruka
zbog nesreće roda moga
i zbog mojih teških muka.
Ne bilo im niđe strva
i nek' im se sjeme zatre
da pravedna neka sila
zlikovačku rasu satre.
Gubale ih suze moje
što za đecom svojom lijem
dabogda se podavili
u jamama krvavijem.
Sudila vam vaša kama
sa njom oči iskopali
i nikada sreće svoje
i napretka ne imali.
Još Bosiljka govoriti šćaše
no Srpkinja razljuti ustaše
te divljački silovaše ženu
pod ranama teškim izmučenu
a tijelo pronađe se njeno
kod Bradine u šumu bačeno.
Sahraniše Bosu nesrećnicu
a sinova tridest i trojicu
crne majke oplakuju njine
što ih pored crkve u Bradine
bagerima skupa zakopaše
i svirepo pobiše ustaše.
Pa je poslije nesrećna rodbina
đe tijela počivaju njina
donosila zemlju u žalosti
da im zvjerke ne raznesu kosti.
Usud srpski i nevolja svaka
u knjigama Strahinje Živaka
kao živo svjedočanstvo stoji
đe je Srbin poginuo koji.
I od čije naredbe i ruke
no je i sam doživio muke
dva je sina svoja izgubio
i viteški bol je podnosio
i kroz patnje svoje govorio
živim samo da bih svjedočio.
Nek' istina crna i prokleta
ode preko bijela svijeta
pa nek' čuju zemlje i narodi
šta pogani čine i izrodi.
A Srbinu pouka od toga
dokle ga je dovela nesloga
zato strada, seli se i pati
daj, Gospode, da se slozi vrati.
I da rane liječi krvave
k'o potomci Dušanove slave
osvetnici jama bezdanica
tek će onda žrtve iz Konjica
vratiti se miru vječitome
i velikom carstvu nebeskome.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: uto stu 05, 2019 8:44 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 3:06 pm
Postovi: 2366
ĐORĐIJE KOPRIVICA - PJESMA VOJVODI RADU RADOVIĆU

Ko se krstom krsti i zaklinje
ko velikog Gospoda spominje
ko istinu ljubi i slobodu
ko je vjeran zemlji i narodu
ko je kadar pred krvnika stati
ko se može Obilićem zvati
ko nikada vjeru ne predaje
ko svojega brata ne izdaje
ko poštuje tradiciju staru
kome gusle vise o duvaru
ko sa pjesmom u bojeve kreće
tome ime umrijeti neće.
Pjesma će ga u besmrtnost dati
gusle će mu ime spominjati
glas guslara čuće kroz vremena
pokoljenja za pjesmu stvorena.
Pa nek' zato za istinu znadu
o vojvodi Radoviću Radu.

Kada trupe germanske nacije
srpska sila slomi i satrije
zli fašizam pade na koljena
toga vakta i toga vremena.
Sva bijaše zemlja porušena
mnoga dobra ognjem popaljena
te oskudne ponestalo hrane
pa još posne hercegovske strane
svuda pustoš i kamenjar sivi
đe se s' mukom opstaje i živi.
U to teško posleratno doba
Radova su roditelja oba
doselila pod Goleš planinu
u pitomu Lipljansku dolinu.
Tu su došli da potraže sreću
a u duši žalili Bileću
svo bogatstvo u kosovskom kraju
ne bi ravno starom zavičaju
zato će ih u mislima vući
no u novoj Radovića kući
sreća Božja roditelje srete
te su muško dobili dijete.
Pa se kuća radovati stade
a ime mu nađedoše Rade
k'o najveće radovanje njino
raste Rade uz krilo majčino
i na ruke oca čestitoga
koji pazi miljenika svoga
da mu kakva sila ne naudi
pa jedinca privija na grudi
a prinosi hrane mu i pića
koje daje zemlja Nemanjića.
Ima ona blagodati svake
kojim majke podižu junake
tako jedna Hercegovka mlada
svoga sina Radovića Rada
a on raste kao bor u gori
puni sreće Radovića dvori.
Brzo dani minuše i ljeta
ne bijaše ljepšega momčeta
da prošeta pro Lipljana grada
a vila se zaklinjala mlada
kuda su je krila pronijela
nije ljepšeg deliju viđela.
Dva mu oka dva plamena diva
a lav bi mu na rame počiva
grudi kao kamene stijene
sa tvrdoga brda odvaljene.
Čvrsta ruka, a mišice jake
liči Rade na stare junake
iz krvavih buna i megdana
k'o brat da je Toplice Milana.
Pije momče vino iz pehara
sluša pjesmu srpskoga guslara
na dvorove kraj ognjišta svoga
đe spominje Dušana Silnoga
i njegovu moćnu carevinu
pa Miloša kad Murata šinu.
A na umu kletva Lazareva
kojom Srbe zove kroz vremena
na odbranu časti i imena.
A otac mu govoraše: sine,
mi smo rodom od Hercegovine
sa krvavih litica i greda
đe se Srbin pokoriti neda.
Tu je, sine, postojbina naša
ljuto leglo orlova krstaša
što se viju nebu u visine
tu je međa dvije carevine.
Dvije vjere, dvije religije
odatle su srpske dinastije
čija ruka vjekovima vodi
narod ovaj ka svetoj slobodi.
Iz ovih je gora i vrleti
ponikao Vasilije sveti
koji danas s' ostroških platija
cijelome pravoslavlju sija.
Kao luča plama vječitoga
srpskom rodu dadena od Boga
da mu stvara u nevolji nadu
no u mladom Radoviću Radu
sinu želja velika i jaka
da se vrati ognjištu predaka.
U vitešku zemlju hercegovu
a k'o da ga s' Leotara zovu
iz daljine nagorkinje vile
ili neke nevidljive sile.
K'o sokola sa gorskih visova
tako Rade krenu sa Kosova
preko srpskih polja i planina
đe mu bješe stara đedovina.

Kada Rade dođe sa Kosova
na ognjište svojih prađedova
srce mlado igra mu od sreće
gleda brda okolo Bileće
kamen suri đe se orli viju
puste gore što mramore kriju.
Još su pune jame i vrtače
kosti koje gavrani razvlače
kroz klikove i gorske vrleti
traži mrtvi da ga živi sveti.

Još je Rade sluš'o od davnina
nema vjere u psa i Turčina
a ko brata traži u Hrvata
taj je žrtva u ruku dželata.
Bješe vijek dvadesti pri kraju
devedeset i prve u maju
kada goru zakiti proljeće
sluša Rade kraj grada Bileće.
Preko tajnih putova i veza
kako krvnik ni pred kim ne preza
oštre kame vadi iz potaje
silno blago za oružje daje.
Kupi čete i na oprez drži
da bi bio od Srbina brži
kada počnu krvave klanice
da napune jame bezdanice
i da oči na gomile vade
al' to neće dozvoliti Rade.
Među svoje Hercegovce stade
pa im zbori k'o Vlatko vojvoda
zlo je protiv srpskoga naroda
vidite li, braćo, šta se čini
država se naša razjedini.
Pet se vojski od jedne napravi
svaka kreće u pohod krvavi
pa zar takvu da gledamo bruku
i sjedimo skrštenijeh ruku?
Kao jagnjad pred naletom vuka
mi potomci starijeh hajduka
ne čekajmo kamu iza vrata
ni krvnika da dođe na vrata.
Nego da ga ugrabimo prije
a vi, braćo, ko za boja nije
nego neće muku i poklanje
neka bježi, prosto mu bježanje
a ja neću, časti mi i vjere
pa nek' svako svoje odabere.
Prođe ljeto kao pred oluju
tek poneđe topovi se čuju
k'o gromovi prije kiše jake
munje plamom kidaju oblake.
Udaraju u gorske litice
svađaju se ptice grabljivice
kao da su plijen osjetile
u peštere sakrile se vile.
Pade tama na presto kameni
prvi dani počeše jeseni
čuše brzo ljuti Hercegovci
Dubrovniku idu Crnogorci
sve u oganj pretvoriše živi
a Radovi sokolovi sivi
aber ratni kad od njega dođe
skupiše se oko svoga vođe.
K'o hajduci oko harambaše
svijetlo im oružje sijaše
mrka lica prekrile im brade
a vuk gorski Radoviću Rade
kliknu ispred junačkoga soja
pomoz' Bog vam, mila braćo moja
evo dođe vrijeme za boja.
Crnogorci, naša braća mila
k'o orlovi krvavijeh krila
s' Hrvatima uveliko rate
zato za mnom, ako Boga znate.
Kada Rade ovo izgovori
okrenu se prema Crnoj Gori
ka gnijezdu junačke slobode
ispred svojih sokolova ode
za njim četa na noge lagane
svetitelju pod ostroške strane.
Pomoli se svecu Vasiliju
i zakle se kod svetih moštiju
da će branit' vjeru i slobodu
za spasenje srpskome narodu.
Jedan drugog da izdati neće
pa dođoše do grada Bileće
a odatle Radova se četa
s' crnogorskom jedinicom sreta.
Kao krilom od bivše Armije
koja osta uz države dvije
Crnu Goru i bratsku Srbiju
da krv svoju za slobodu liju.
Tu ni trena ne počinu Rade
no na ratne položaje stade
s' Konavala do Mlina i Plata
ginuli su odredi Hrvata.
Sa obala Jadranskoga mora
duž kamenih hercegovskih gora
uz Neretvu do grada Mostara
krvavo se bojište otvara.
Neretva je prirodna granica
a pred Radom planina Višnjica
koju treba uzeti što prije
dok ustaša ugrabio nije.
Da frontovske linije zatvori
tu se Rade kao vitez bori
pade tvrda Višnjica planina
pred naletom junačkoga sina.
I njegove čete odabrane
a sve veze bjehu pokidane
od krvavog Stoca do Čapljine
tu ustaša gine na stotine.
Još su vlasti stolačkoga grada
ispred čete Radovića Rada
iznijeli na predaju ključe
da ih srpskim vođama uruče.
Stolac daju radi svoga mira
uzaludu jugooficira
koji misle: sloga je moguća
dok ustaše biju s' Čepikuća.
Iz kamenih kula i litica
a pred snagom vojnih jedinica
Čepikuće posta im grobnica.
Gleda Rade s' ratnih položaja
kako neka troglava aždaja
vatrom sela i gradove razara
a vojska se vraća iz Mostara.
I tehniku s' oružjem izvlači
junaku se čelo naoblači
jer izdaje u duši se plaši
šta to rade generali naši?
Što Neretvu rijeku prelaze
što ustaške zlikovce ne zgaze
ostavljaju pod nož sirotinju
a izmiču prema Nevesinju.
Ko izdade, neka čeka kletvu
i nek' znaju da zadnji Neretvu
pređe Rade pod okriljem mraka
s' četom hrabrih bilećkih junaka.
Kad se vojska Nevesinju vrati
položaje uzeše Hrvati
a nadiru jedinice njine
od Mostara, Stoca i Čapljine.
Eto jada i krvoprolića
a na glavni prevoj Vranjevića
Rade svoju rasporedi četu
da ustaške zlikovce presretu
ako prođu položaje ove
pašće pola zemlje hercegove.
Moćne trupe hrvatskoga bana
i bijesne horde Muslimana
uz stotine ljutih najamnika
pomisliše: došla je prilika.
Da pregaze pro Hercegovine
i izbiju na obale Drine
da Srbina ne ostade živa
priprema se strašna ofanziva
što sa zimom ledenom počinje
crne dane čeka Nevesinje.

Vazda bješe o Mitrovu danu
da se čete hajdučke rastanu
kod jataka da zimu borave
pa da onda s' proljećem nastave
po adetu starom hajdučkome.
Ali Rade ne misli o tome
njemu četa počinuti neće
u gori će čekati proljeće.
Već se boju navikao bješe
vojvodstvo mu rane doniješe.

Al' vojvoda srca Obilića
brani kote oko Vranjevića
tu mu jake uzdanice ginu
no ustaša jaje ne razminu.
Nego smišlja i smisli na kraju
kako samo krvoloci znaju
na Mitrovdan koji Srbi slave
bez ikakvog znaka i najave
napadoše od pravca zapada
na prilaze Nevesinja grada.
Bože mili, strašnoga godeta
trpeza je postavljena sveta
i svijeće gore voštanice
Srbin čeka nezvane zvanice.
Mjesto slavskog kolača i vina
u rukama svakoga Srbina
ljuta puška osvetnica planu
krv se prosu o Mitrovu danu.
Kakav dođe sveti Dimitrije
oru zemlju strašne eksplozije
nebo crno obavila tama
kidisali ratnici islama.
Pogotovo Podnoveležani
za krvave zločine pozvani
i hrvatski zlikovci sa njima
kao lista u gori ih ima.
Pa u takvoj nesreći i jadu
aber dođe s' Nevesinja Radu
da sa četom udara što prije
popuštaju frontovske linije
dvadest puta nadmoćnija sila
sa svih strana gradu navalila.
Kada dođe Nevesinju Rade
rasporedi sokolove mlade
na najveće litice i grede
puškom biju, džebanu ne štede.
Žive danju hvataju ustaše
šest se dana i noćiju klaše
Nevesinje srpsko sačuvaše.
Ali u tom krvavom vremenu
cijela je Bosna u plamenu
a Radovi vuci iz Bileće
dok je rata, mirovati neće.
Sve do kraja krvavoga rata
Goraždu su stizali na vrata
svud vojvodu Radovića zovu
pamtiće ga Turci po Olovu.
Jer napravi ljutu kasapnicu
a na tvrdu goru Treskavicu
pod ranama položaje brani
Alahom se kunu Muslimani
sve bi mrtve prežalili tada
kad bi živa uhvatili Rada.
Nije Rade dijete nejako
da se može uhvatiti lako
jer taj vitez Obilića reda
u lance se okovati neda.
Na početku od petoga ljeta
završi se klanica prokleta
voljom sila i rat se umiri
a vojvoda dvadest i četiri
na bojištu izgubi junaka
nek' ih slavi otadžbina majka
a ime im umirati neće
dok je krsta i dok je Bileće.

Poče neka varljiva sloboda
nema mira veliki vojvoda
moćni Zapad zavađa i muti
Rade srpsku tragediju sluti.
Srbin vazda ratove dobija
a u miru brat brata ubija
zarad vlasti, pohlepe i moći
pa će zato u Bileću doći
iz viteškog Nevesinja grada
Srbin jedan da ubije Rada.
Ne smjede mu pogledat' u lice
nego s' leđa ruka kukavice
život slavnom vojvodi prekrati
zar mu tako Nevesinje vrati
što ga dvaput od ustaša brani
Nevesinjac u grob ga sahrani.

Eto tako u san vječni pade
hrabri vitez i vojvoda Rade
kraj bilećke crkve bogomolje
zvona tiho jecaju kroz polje.
Kao stara pjesma da se čuje
zeman gradi, zeman razgrađuje
a države vitezovi grade
mir ti vječni, Radoviću Rade.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: uto stu 12, 2019 6:03 am 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 3:06 pm
Postovi: 2366
ĐORĐIJE KOPRIVICA - VOJVODA NEDELJKO VIDAKOVIĆ

Oj Srbine, od junaštva kruna
učesniče ratova i buna
stradalniče burne istorije
i čuvaru epske poezije.
Počuj pjesmu uz tanane strune
kako pjesnik obrazom se kune
pominjući sablju od junaka
kojeg rodi Hercegovka majka.

Gusle moje, istorijo sveta
perjanico junačkog svijeta
dok vam diram tanku strunu rukom
odjeknite božanskijem zvukom.
Klikni, grlo, kao slavuj s' grane
nek' se čuje na četiri strane
za junaka Obilića kova
kojeg dade zemlja hercegova
da mu budu spomen ove rime
Vidaković Neđo mu je ime.
Rodio se u selu Raptima
u kamenim tvrdim Bobanima
đeno nema boja ni klanice
sin Milana i majke Danice.
Kad napuni osamnaest ljeta
nije bilo ljepšega momčeta
crn i visok, garavoga oka
a baca se hajdučkoga skoka.
Mišice mu tvrđe od kamena
a toplija duša od plamena
prsi muške, prepive široke
bude maštu u svake đevojke.
Mladost, snaga i bojazni snovi
otkriše mu želju da zaplovi
pa se vinu morskim pučinama
ističe se brojnim vrlinama
a duša mu u mislima bdije
nad kršima svetog Vasilije.

Kršna zemljo hercega Šćepana
tvoja prošlost prepuna je rana
pa je tako i poslednjeg rata
dušmanin ti zakuc'o na vrata.
Naoštrio srbosjek i kame
da bi opet napunili jame
al' se ovog prevariše puta
herceg-zemlja odavno je ljuta.
Ima preko pedeset godina
otkad rana krvari Srbina
ta se rana smirivati mora
pa zaječa sa istoka gora
digoše se u odbranu čete
za spas vjere i slobode svete.

Kad je Neđo Vidaković čuo
da je dušman opet napanuo
brzo reče svome kapetanu
da on mora u istome danu
napustiti mlade moreplovce
da pomože braću Hercegovce
što od kletih zlotvora se brane
u najtvrđe klance i zemane.
Pa kad stiže junak na Bobane
u te teške i nesrećne dane
obuze ga jeza u grudima
gleda vojsku po tvrdim brdima.
Crne ptice graju u oblaku
Neđo žuri da zagrli majku
željan junak svoje familije
odavno im dolazio nije.
Pun radosti i nekakve sjete
ispred kuće oba brata srete
gleda Sava i dičnoga Rista
ratna im se uniforma blista.
Pa ih grli u vremena muška
dok se začu sa prozora puška
to je otac, dočekuje sina
običaj je takav od davnina.
Ko je ves'o, da mu puška bije
majka stara radosnice lije
grli sina i nešto je mori
u to Neđo prvi progovori.
Počujte me, oba roditelja
dužnost jeste junaku i želja
ako navru krvopije silne
na braniku stati otadžbine.
Tako junak u hiljadu zbori
to mu otac u tom odgovori
šta će biti, nebo tajnu krije
ne može se protivu Božje.
Dodijaše lanci i okovi
zato, đeco, moji sokolovi
vi ne dajte grumen zemlje svete
no idite, pa kupite čete.
Volio bih u redove s' vama
ali šta ću s' mojim godinama
vi pođite uz pomoć Božju
i stvarajte novu istoriju.

Tako otac đecu u boj šalje
sjetuje ih i blagoslov dava
da je preča sloboda no glava.
Majka stara skamenjena stoji
srce brižno uvijek se boji
suza kanu, krijući, starici
kad joj đeca krenuše Šćenici.

Trojčindan se potrevio sveti
pjeva Neđo i pred braćom leti
a kad vojska stupi na Šćenicu
kliknu junak, podiže desnicu.
Braćo moja, komšije, rođaci
svi odreda bobanski junaci
skupismo se, valja nam viđeti
krvnik nap'o, šta ćemo činjeti?
Kruže priče da neđelju dana
misle preći pro naših Bobana
sve uništit' živo do Trebinja
Berkovića, Bileće, Ljubinja.
Nas poklati k'o svezane janjce
zato molim vas, moje Bobance
ne puštite proklete ustaše
da pregaze položaje naše.
Nego da nas na trojicu sretu
formirajmo odbrambenu četu
pa na megdan stanimo krvniku
vratimo ih nazad Dubrovniku.
Poskakaše na noge junaci
zakleše se otadžbini majci
dokle jednog na životu ima
neće dati prolaz dušmanima
i braniće krvlju zemlju svetu
i Bobansku osnovaše četu.
Još u jednom odlučiše glasu
da će Neđo predvoditi masu
jer je rođen da postane vođa
ima sjeme vožda Karađorđa.
Prirodne ga ističu vrline
mudar kao Mišić Živojine
a pregnuća zubačkog vojvode
ispred čete kao Luka ode.
Na najviše bobanske litice
postavio mlade uzdanice
braću svoju muški rasporedi
a zasjede na najvećoj gredi.
Četiri dana i četiri noći
čekao je kad će krvnik doći
petog dana, kad osvanu zora
zatutnješe topovi od mora.
To prijatelji kunu Hrvati
da će vječno Srbe iskopati
pa jurišom k'o lude hijene
na bobanske kidišu stijene.
Bolno ječi zemlja hercegova
od Prevlake, Duži i Hutova
i kamen bi zaplak'o od tuge
te proklete devedeset druge.
No šta rade ljuti Hercegovci
sa njima su braća Crnogorci
vatrom tuku, rovove kopaju
a dušmanu primać' se ne daju.
Za državu polažu živote
neće svoje pretke da sramote
od Velikog vrha i Vlaštice
do Zavale, Rapti, Ivanice.
Sve su čuke leševima pune
ljudsko meso udara i trune
jer u cilju države je njine
Hercegovce proćerat' pro Drine.
Al' to Neđo dozvoliti neće
no sa četom preda njih izleće
pa da vidiš sivih sokolova
ulećeše u kišu olova.
Spremni bjehu svi živote dati
da nijesu zloglasni Hrvati
prije njino selo napustili
bijahu se Neđa uplašili.
Utekoše s' bobanskih ognjišta
pro Šćenice i brda Ročišta
a Neđo je hrabru četu svoju
ka Kevinom vratio Osoju
da su spremni, čekaju Hrvata
kad će banut' ponovo na vrata.

Tako ljeto uz grmljavu prođe
decembarska hladna zima dođe
s' Bjelasnice suvi vjetar prži
hrastov list se još na grani drži
i prkosi hladnijem danima
kao Srbin svojim dušmanima.

Dok se Neđo s' vukovima druži
dušmanin se lukavošću služi
i najbolju smišljaju taktiku
kako srpskom naudit' ratniku.
Tako krvnik lisičje ćudi
smisli ono što ne rade ljudi
pa kad Sunce na počinak zađe
jedno momče krvoločno sađe.
U kotlinu bobanskijeh sela
brzo hodi, namrštenog čela
pa kad crkvu u Raptima viđe
od djela se svojih ne postiđe
nego srpskoj bogomolji priđe.
Naumio postaviti zamku
da bi srpsku zacrnio majku
iz potaje trže šahovnicu
zasija mu osmijeh na licu.
Ispod nje je podapeo minu
u to Sunce sa istoka sinu
svanu zora, s' Rapta tamu sreta
Bobanska se uspavala četa.
Izmoreni od velikih borba
gora im je i kuća i soba
no ne spava jedan junak ljuti
zlog krvnika on uvijek sluti.
Niti spava niti sanka sniva
nego vazda na oprezu biva
taj je junak koji nema mira
brat rođeni Neđa komandira
najhrabrija u Bobana glava
ime mu je Vidaković Sava.
Krenu Sava kao po navici
da izvidi šta čine krvnici
na Gradinu kad tvrdu iziđe
na vrh crkve u Raptima viđe.
Đe prkosno vije šahovnica
izbi vatra junaku pro lica
u venama krv mu proključava
neka mržnja obuzima Sava.
Pa poleće k'o da dobi krila
ne bi Gospod ni njegova sila
ustavila ovoga junaka
danas će mu zakukati majka.
Od bijesa nije na oprezu
pa ne viđe podapetu vezu
no ustaško obilježje trže
puče mina, prašina se diže
od udara zaječa Glavica
pade hrabra srpska uzdanica.
Pokraj crkve, kroz zelenu travu
krv poteče Vidaković Savu
duša ode Bogu na istinu
u njegovu rajsku carevinu.
Za krst časni on na oltar bane
anđeli mu cjelivaju rane
rajsko piće mučenika pije
duša mu se u nebesa vije
poji pjesme Hristovog spasenja
i da čeka vječnog vaskrsenja.

Tako junak skonča sa životom
plače vila za muškom ljepotom
a sjutrašnjeg decembarskog dana
održa se Savova sahrana.
U Trebinju podno Leotara
da tu mladost njegova odmara
i da čeka neke bolje dane
kad će ići vječno na Bobane.

Zima minu, a stupi proljeće
maj je mjesec devedeset treće
granu Sunce, zazelenje trava
a ratna se bura zahuktava
vojska gine na četiri strane
Srbi zemlju k'o lavovi brane.
Oficiri vojsku razređuju
generali ratne mape kuju
srpska sloga kao biser sija
a pomaže ih bratska Srbija
šalje vojsku i skupu tehniku
da pomogne bratu mučeniku.
U te dane, preko Drine vode
od Šešelja, četničkog vojvode
dođe pismo do bobanskog vođe
Romaniji da na Sabor dođe
u znak časti i odlikovanja
vojničkoga izraz poštovanja.
Pa kad stiže vrli Hercegovac
Romaniji gori na Sokolac
srce mlado u prsa mu bije
takve gore prije viđa nije.
Gleda brda Novakovog mira
do Knežine, svetog manastira
zvona ječe, poje liturgije
čitaju se svete poslanije.
Molitvama iscjeljuju rane
a besjedom stari igumane
sve odreda pozdravi junake
da ostave puške i barjake
i da priđu svetome oltaru
za krst časni i za vjeru staru.
Je li java ili sanak sniva
priđe Neđo, ikonu cjeliva
prekrsti se, pričešće uzima
i zakletvu polaže pred svima
da će branit' zemlju do slobode
a čin dobi četničkog vojvode.
Strašno li ga bješe pogledati
grb vojvodski muška prsa zlati
oštra oka, duga crna brada
a na čelo zlaćana kokarda.
Crna kosa niz pleći talasa
a rapovi uniže pojasa
na prsima krst Isusov sija
i ikona svetog Vasilija
divan junak, krase ga svetinje
iznjedri ga junačko Trebinje.

No da bude nautrešelj muci
Bosnom kunu i prijete Turci
zaklinju se Alahu i Dinu
da će Srbe bacati u Drinu.
Džaba zovu sveca Muhameda
kad se Srbin pokoriti ne da
jer je riječ posle jednog Boga
Srbe samo da spasava sloga
stižu braća sa svakojih strana
prije svijeh, četa sa Bobana.

Kad vojvoda na Goražde banu
crno jutro ******** svanu
a Aliji sruši behar snova
kad potisnu Turke sa Trnova.
Ječala su rastinja bukova
dok je ćer'o Turke sa Olova
kroz vrhove gore Treskavice
lomio je turske jedinice.
Često šarac vojvodin je pjeva
na ratištu oko Sarajeva
hoće l' više ikad srpska majka
da iznjedri takvoga junaka?
No da vidiš nesrećne sudbine
devedeset četvrte godine
na Krstovdan koji Srbi slave
pro Neretve, rijeke krvave.
Od Konjica sila navalila
Nevesinje da bi opkolila
lete Turci, kunu srpsku vjeru
i Boračkom nadiru jezeru
ako prodru na Bijeli drijen
herceg-zemlja biće lagan plijen.
Pa se vojska na uzbunu diže
a vojvoda sa Bobana stiže
ispred čete najboljih sinova
dohvati se boračkih vrhova.
Sa Kisera Neretvu posmatra
crveni se voda kao vatra
dok talasi razbijaju grede
turske snage granate ne štede
topovima tuku po Borcima
da nazdrave Krstovdan Srbima.
A vojvoda stoji na srijedi
vidi đe su rđavi izgledi
no ne može srcu da odoli
nego braću hrabri i sokoli.
Ne bojte se, moje uzdanice
ako budu krvave litice
riječi su svijetle istine
za slobodu mora da se gine.
Haj''te brzo, naši su rovovi
dok utihnu islamski topovi
posle ćemo pokazat' Turcima
da još Srba ima na Borcima.
Rana grdna ranom se liječi
no ko može sudbu da spriječi
crni đavo zlu priliku hvata
u rov Neđov pogodi granata.
I napravi kasapnicu pravu
Neđu geler nagrdio glavu
duša diva u nebesa vinu
stade srce velikom Srbinu.
A da bude još gore i teže
kraj vojvode tri sokola leže.
Bespomoćni ne daju otpora
nikad više neće gledat' zora
Slijepčević Dragana majora.
Niti sablju srpsku ponajvišu
kapetana Popović Ljubišu
nit' pupoljak uvelog cvijeta
mlado momče od sedamn'est ljeta
Masleša se Aleksandar zvaše
sada sablju nad povlakom paše
vječno čuva stražu vojvodinu
i sa neba motri otadžbinu.

Tako život kao vihor traje
buja, raste i odjednom staje
a nebesa iznad rova ječe
ljuto rana vojvodina peče.

Loša vijest najbrže se širi
Trebišnjica valove umiri
vile gorske kose odsjekoše
crne glase vlasi doniješe.
Sunce zađe, vreo danak minu
roditelji saznaše istinu
strašan vrisak i lelek se diže
a pred zoru i vojvoda stiže.
Prekrštenih na prsima ruku
u ledenom limenom sanduku
mrtvim okom iz kovčega gleda
stis'o zube, kao ris izgleda.
Brada crna, od krvi crvena
duga vrana kosa zamršena
srce hladno, kao kamen, Bože
kren'o kući, a kući ne može
jer ustaše vršljaju po selu
u gradsku ga svratiše kapelu.
I skupi se svojta i rodbina
bolno pišti sestra vojvodina
boli ljuta rana bez lijeka
a pristiže naroda rijeka
dok voštane otope se svijeće
crni aber masama nadlijeće.
Na kovčegu trobojna zastava
prekrila je usnuloga lava
Neđa nose njegovi ratnici
k'o Nikolu što su perjanici.
Vječnoj kući niz studene ploče
niz obraze vrele suze toče
bolno gleda plačući vojnika
opijelo služi mu vladika
uz veliko mnoštvo sveštenika.
Molitva se u nebesa ori
a nad grobom ređaju govori
dokle teku birane riječi
ko bi mog'o jecaj da spriječi?

Pala sestra bratu pro kovčega
pa nariče i doziva njega
kuku Neđo, oči izvađene
odlaziš mi pod ploče ledene
ne ostavljaš snaje ni bratića
s' tvoje strane zatvori se kuća.
Kuku mene, dovijeka, brate
ja se nadah, kitiću ti svate
povest' kolo, zagrliti snaju
sad te pratim u nebesa raju.
Šta ću reći tvojim sestrićima
da ujaka odnese im zima
ne mogu ih jadna utješiti
ko će tvoju sestru zagrliti
pomilovat' bratskijem rukama
ostavljaš me, brate, na mukama.

Kraj nje Risto na koljena pade
bolno pisnu, pa govorit' stade
zbogom, brate, ali ne zadugo
dok se zemljom vije krvav jugo.
A iz krvi dok niče država
ja ću svetit' tebe i Sava
neću žalit' glavu izgubiti
rado ću se vama doseliti.

Majka stara i shrkana bolom
nad mrtvijem nariče sokolom
ljubi kovčeg, a Boga doziva
kuku Bože, što sam jadna kriva
što dočekah u poznoj starosti
okitih ti nebesa mladosti.
Zar nijesam previše ti dala
brata Veljka skidah sa vješala
pa dva sina, k'o dvije jabuke
što su moje podizale ruke.
Ja ti poslah, na nebesa, Bože
zar to srce izdržati može
je li košmar ili je istina
kuku Neđo, sabljo u grudima.
Podigni se i oči otvori
i pogledaj masu što te dvori
da mi barem unuče ostavi
kuku mene, moj cvijete plavi.

U to otac, junačka starina
spusti glavu da cjeliva sina
bolni otac namrštenog čela
pored mrtvog besjedi tijela.
Moj sokole, čestite ti rane
ti proslavi junačke Bobane
ko je junak, nikad ne umire
zato meni suza ne izvire.
Grdno li je o plamenu svakom
za dobrijem kukati junakom
zato, sine, puštit' suzu neću
samo ću ti zapaliti svijeću.
A moje su roditeljske želje
da odletiš u rajsko naselje
đe junaci spokoj pronalaze
a vile ih nebeske ob'laze
pozdravićeš tamo brata Sava
neka vam je, đeco, vječna slava.
To izreče ponosno starina
onda poče prilazit' rodbina
snahe, strine, tetke i bratići
pa stričevi, rođaci, sestrići.
Suze liju kao iz oblaka
pa zagrmlje plotun iz pušaka
znak poslednji počasti vojvodi
nek' je srećna majka što ga rodi.
Tvrda zemljo, ti mu budi laka
i polako spuštiše junaka
da mu duša božanstveno spava
u raj Božji, pokraj brata Sava.

Tako usnu veliki vojvoda
vaistinu ode kod Gospoda
pa poslije četrdeset dana
od srpskoga vođe Radovana
dične loze Šuja Karadžića
dobi orden Miloš Obilića.
Za zasluge što junake krase
no ga niko neće nosit' na se
ostanuće kao uspomena
Vidaković, junačkog plemena
na junaka, brata i vojvodu
što besmrtan posta u narodu.

Još Neđove gorahu svijeće
al' mu četa da počine neće
nego kliču sokolovi smjeli
a pred njima Dragan Ristić Beli.
Sve do kraja prokletoga rata
uz Ristića, mladog komandanta
lećeli su kroz vatru i vodu
i svetili velikog vojvodu.
A kad Sunce slobode zasija
i ratnike umorne obrija
skupiše se na puste zidine
i dogovor kao nekad čine.
Da naprave pomen u stranama
tupim maljem i golim rukama
nek' nauče mlada pokoljenja
šta je kruna čojstva i poštenja.
Zakleše se mrkonjićkom svecu
a stihove klešu u osmercu
po kamenu krvca polivena
nek' ostane kao opomena.
Za buduće mlade naraštaje
kako žrtva dovijeka traje
pa na ploču jednu od kamena
dvadest i tri staviše imena
dvadest i tri neumrle slike
to su borci Srpske Republike.
Što su pali iz ovih krševa
nek' im svjetli sablja Miloševa
djela njina nikad mrijet' neće
dokle soko na kamen slijeće.
Dokle bude tog Vidova dana
časnog krsta, junačkih Bobana
i za Božić dok plamte badnjaci
mir vam vječni, bobanski junaci.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Čije su gusle?
PostPostano: uto stu 12, 2019 8:48 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 3:06 pm
Postovi: 2366
Sad imam sve pjesme u kojima se spominje Dubrovnik, i hrvatske i neprijateljske.

BOŽIDAR ĐUKIĆ - ZLO TI JUTRO, CRNA GORO

Pri kraju smo dvadesetog
vijeka mi se primaknuli
Crnogorci, braćo mila
zar nijeste novost čuli?
Zlo ti jutro, Crna Goro
kukaj kao nikad tako
kad te Milo Đukanović
i Perović vode Slavko.
Nije prije, Orlandiću
ni Vidoje niti Tomo
vidi ovih šta ti rade
moja mila Crna Goro.
Proplakao sveti Petar
i vladika s' njim Danilo
grobove su ove svete
orosile suze njine.
Kad im vide s' kim im Milo
Slavko, Sveto i Milica
s' Harunom iz Rožaja
i Bardijem iz Ulcinja.
Milo, Milo, grdna rano
bez prebola i lijeka
ponosna je Crna Gora
s' tobom bila iz početka.
Kako ode po svijetu
Klintonova pređe praga
hoćeš slomit' Crnu Goru
da je zajmiš u bestraga.
Kome Zapad blagosilja
da zlo čini svom narodu
narod brzo i to vidi
prepoznaje svog izroda.
Ko drugome jamu kopa
on sam mora u nju pasti
pa još uz to zbogom kaže
i obrazu, a i časti.
Bog te divnog, Milo, dao
i viđenog među ljude
a što radiš Crnoj Gori
pogani će da ti sude.
I Bog ti je na rođenju
jedan biljeg ostavio
do groba ćeš nosit' njega
krv je tebi strano slovo.
Gradiš vilu na Primorju
Jovana, joj dade ime
tu sakupljaš svu mafiju
sa čitave Sicilije.
Preko Skadra drogu valjaš
truješ đecu Gore Crne
privredu si uništio
da ne može biti crnje.
Crna Gora ekološka
svud zelene ima trave
a ti travu sad uvoziš
preko Skadra i Tirane.
Za reforme koje pričaš
premijeru Gore Crne
sa tobom je Crnoj Gori
k'o da ideš bos po trnju.
Sve si firme ugasio
samo radi tvoja Asi
s' bratom Acom i družinom
što si mog'o, pokrao si.
Bogatstvo se radom stiče
a ne švercom i lažima
no ovaca nešto kupi
čobanicu dobru imaš.
Pa s' Milicom u planinu
izvali se kraj Ladnika
ovce čuvaj, pjesmu pjevaj
nije za vas politika.
Pa hoteli oko Budve
i Maestral i Miločer
Aleksandra biše kralja
čini mi se sve do juče.
Poznato je tebi sada
ko su njini domaćini
al' zadugo neće biti
kako mi se sada čini.
Na Vučje ste kod Nikšića
dogovore tajne krili
da bi s' leđa, na podmuklo
Crnoj Gori udarili.
Domaćin je ove gozbe
Đukanović Vojin bio
sa parama Željezare
sve troškove podnosio.
Oj Vučjaci, sa Vučjega
tako zbore Nikšićani
jed'te, pijte, uživajte
crni su vam došli dani.
Prijatelja dobra imaš
tvog Haruna iz Rožaja
či su preci popaljeni
u balotskim pećinama.
Pa nikakvo čudo nije
što sa njime čašu piješ
jer rođena sestra tvoja
sad u kući njihovoj je.
Najboljeg si prijatelja
Bulatović ti Momira
izd'o lako zbog dolara
dabogda te svaka para
što si ukr'o gubala.
Kad to fino sve završiš
usidren te vapor čeka
da kiparskim ostrvima
rukom maneš izdaleka.
Nemoj neđe da pobjegneš
đe si pare ostavio
cipele ti Aćim Višnjić
usred Spuža ostavio.
Kad korakom otmenijem
umarširaš u Zabjelo
prugasto te, premijeru
čeka novo odijelo.
S' markama ste pohitali
da kupite sve odreda
ali narod Crne Gore
isprijeka sve to gleda.
U laži su kratke noge
izreka je naša stara
jer živjeti treba duže
ne od šverca i šićara.
I zato vam, eto, stiže
sitna knjiga od guslara
iz plemena Vasovoga
od Đukića Božidara.
Tamo đe je nekad, Milo
Raška, zemlja bila stara
od Bijoča, cio sjever
od Ljubišnje do Čakora.
A ti hoćeš Crnu Goru
da odvajaš od Srbije
to od Petra Cetinjskoga
nikom na um palo nije.
To jedino tebi, Milo
a i Slavku Peroviću
Crnoj Gori nož u leđa
iskopati srpstvu kuću.
Znaš li, Božji nesrećniće
koliko je nas ovamo
mnogo više nego što je
sad u Crnoj Gori tamo.
Zar Vukotić serdar Janko
sa toliko vitezova
krvav Božić proslaviše
rad' imena Srbinova.
Ginuli su sokolovi
braneć' srpstvu odstupnicu
a nijesu k'o vi što ste
nož zavukli u zadnjicu.
Pa gledajte ko će kome
nož u leđa da zabode
kuku tebe, Crna Goro
kakve imaš to izrode?
Tuži sestra Bratvićeva
ranjenijem glasom zove
i nabrajat' poče redom
Crne Gore vitezove.
Zove Marka Miljanova
Pavlovića kliče Peka
zove Jova Piletića
i Miljana Vukovoga.
Đe ste danas, zor-vojvode
Crnoj Gori ponos biste
a u vaše zlatno doba
ove jade ne viđoste.
Crna Gora uzvišena
sa Lovćena do Avale
svud je svoje kosti časne
razasula radi slave.
Zar vijenac ne bi Gorski
nauk svakom Crnogorcu
da zna svoje porijeklo
od prađeda prema ocu.
Ko se koga stiđet' treba
il' vi srpstva, il' vas ono
vašijem će kroz vjekove
vazda zvonit' sramno zvono.
Sa Cetinja i Lovćena
dignite se, kosti svete
pogledajte na izrode
koji Crnoj Gori štete.
Da vidite i čujete
ko su danas za nesreću
odrekli se svoje vjere
u nebrata našli braću.
Ne smije nas ništa čudit'
za prokletstvo što imamo
razum nama snagu daje
da u svemu istrajemo.
A vama će istorija
okačit' vas na stup srama
a vile će vjekovima
plesti vijenac opet nama.
Suđeno je odvajkada
dokle bude srpskog roda
prsiti se nikad neće
izdajnika i izroda.

Lako ti je Šćepan lažni
Crnoj Gori danas biti
kad te Filip Vujanović
sa Marašem dobro štiti.
Sad bi Milo s' Perovićem
da Miloša za nos hvata
da mu kažu: izdajniče
šta učinje od Murata?
Što te neko, jadan Milo
ne nauči od plemena
nego siješ sjeme mržnje
među svojim narodima?
Što bar jednom ne upita
rođenoga svoga oca
za vrline i karakter
uglednoga Crnogorca?
Da na oca barem ličiš
manje bi mi jada bilo
no na strica nesrećnoga
što je sluga bio, Milo.
Talijanski podanik je
u životu vazda bio
talijansku traku nosi
Crnogorce uništio.
Koliko je striko Blažo
Crnogorki zaplakao
koliko je jadne majke
u crninu zamotao?
Šušoviću, tužioče
prezime ti zbori ko si
jer sa Milom i tom svitom
uzmeš obraz Crnoj Gori.
Da junake s' Dubrovnika
ti pošalješ tribunalu
ali ne znaš, nesrećniće
ti sokoli kad ti banu.
Gromove ćeš s' neba čuti
od ovijeh sokolova
što krv svoju prolivaše
put Prevlake i Slanoga.
Dvadest i tri muške glave
Nikšićani sahraniše
u istome jednom danu
Šušoviću, nesrećniće.
Pa koliko Crnom Gorom
domova je ugašeno
i koliko male đece
bez očeva ostanulo?
Mjesto da im počast date
ti i Milo i Milica
prokleće vas majke njine
jer ste prave kukavice.
A ministri Crne Gore
kao što je Rakočević
majka mu je zakukala
dosta joj je, veli, pjesme
i Njegoša i gusala.
Još ti reče, mudra glava
Crnogorac Srbin nije
ima l' išta na svijetu
od te vjere odvratnije?
On s' Jevremom Brkovićem
na svijetu nema para
ostala je stara riječ
k'o budala školovana.
Kad bi ovo Njegoš čuo
i Nikola i Danilo
no od jada velikoga
u grob bi se prevrnuli.
Jesu l' ovo Crnogorci
ili neko drugo pleme
šta je ovo, Crna Goro
Crnogorci, kuku lele.
Rek'o bi ti Kilibarda
kada bismo na Komove
da se srpstvo mora čuvat'
kao čeljad u domove.
A ti danas s' Perovićem
i Hadžićem iz Rožaja
Crnu Goru da uništiš
sve oćeraš do belaja.
Sa Milicom čobanicom
Svetozarom i sa Milom
Crnogorce prevarite
i do vlasti doći silom.
A kletva bi Petra prvog
do neba se čula tada
šta je ovo s' Crnom Gorom
zar da u njoj srpstvo strada?
Zar ti ne bi, Maroviću
i tvoj sveti Karađorđe
k'o nevjerni kum Vujica
tebi glave ruse dođe?
U Stambolu posla glavu
sa Srbina velikoga
a ti hoćeš Momirovu
putem Haga prokletoga.
Zar ti ne bi divne glave
sa tvog kuma bilo žao
e dabogda, Maroviću
od gube se raspadao.
Krst i kumstvo od starina
to je bilo k'o svetinja
ko drukčije sve to radi
on je prava avetinja.
Posle kuma rod najpreči
šta ćeš reći kumčadima
na ruke ih svoje drža
kraj svetoga Vasilija.
Tebe neko od Latina
mora da je napravio
jer Grbljanin to nijedan
nikad ne bi uradio.
Ko na kuma ruku pruži
ruka mu se osušila
a ko kumstvo ne priznaje
od poganskog poroda je.
Oj, moj Milo, zar ne znade
Crnogorci šta sad rade
da se dobro pripremaju
i glasove pravom daju.
S' Podgorice i Berana
i Primorja i Pljevalja
od Nikšića do Bileće
glasati te, crni Milo
niko nikad više neće.
Privredi si crnogorskoj
očinskog joj goni oca
zar glas neko tebi da da
ima l' ludog Crnogorca?
Što su samo ravni tebi
ma jedino oni mogu
brzo će ti prema Spužu
ja vjerujem, dati nogu.
Nikad nije Crna Gora
jela hljeba s' prijekora
nit' će dati Crnogorci
svijeća ti je dogorela.
Crna Gora prepoznaje
zadajem ti tvrdu vjeru
ko je pravi Crnogorac
naš nesrećni premijeru.
Kuća mu je mnogo bolja
nego ikad što je tvoja
junaci su vazda bili
od ljudskog je, brate, soja.
Unuk starca Milutina
sa Mojkovca krvavoga
čije pleme mrijet' neće
dok je traga Srbinova.
Takav Crnoj Gori treba
od takvijeh praotaca
što hrišćansku lozu ima
kao Vuksan od Rovaca.
Lijep kao gorska vila
uman, bistar i pametan
kome nikad u životu
srpstvo neće da zasmeta.
Sa takvim će Crnogorci
u budućnost ići bolju
a ne neko ko zamišlja
da odvaja Crnu Goru.
Šta je bila Crna Gora
nego što je i Srbija
a Srbija Crnoj Gori
to je jedna familija.
Isti narod, iste vjere
a dva oka iste glave
potomci su Nemanjića
vazda istu slavu slave.
Na Kosovo išli skupa
do ostrva stigli Vida
nema toga koji može
ovaj narod svadit' igda.
Sad naprijed, braćo moja
upamet se, Crnogorci
da Njegoša ne brukamo
i vijenac njegov Gorski.
Dobro jutro, Crna Goro
dobro jutro, majko, rode
za srpstvo si život dala
dok si došla do slobode.

MILOMIR MILJANIĆ - JE L' OVAKO, BRAĆO CRNOGORCI?

Crna Gora prva je pjevala
ko to kaže, Srbija je mala
i tim skide veo s' istorije
da se s' krsta pjesma pjevat' smije
sa pjesmom smo mnogo bolji borci
je l' ovako, braćo Crnogorci?
Sa pjesmom smo u boj odlazili
iz bojeva Vaskrsom dolazili
vazda bjesmo gnijezdo slobode
jer smo narod međ' druge narode.
Imali smo Baja Pivljanina
i viteza Nikca od Rovina
koji smače silnoga ćehaju
mi nikada ne bijasmo raja
rođeni smo da budemo borci
je l' ovako, braćo Crnogorci?
Sad se pjeva širom Crne Gore
da Srbija ima svoje more
i da laže ko drukčije kaže.
Akobogda Srpska Republika
ključeve će držat' Dubrovnika
vaskrsnuće i Srpska Krajina
ispuniće sanak od davnina.
Pa će s' njima biti razgovora
složno srpstvo, prva Crna Gora
kome bilo milo ili mrsko
vratićemo srpstvu što je srpsko
onda ćemo sa drugima lako
Crnogorci, braćo, je l' ovako?
Tražit' svoje, to grehota nije
ni junačka krvca da se lije
nit' je grijeh nadati se ratu
za krst časni i slobodu zlatnu.
To je naša dužnost svekolika
pa nek' priča silna Amerika
i sa njome sve zapadne sile
što su vazda protiv srpstva bile
i ako su pomogle nekada
to zasluga Rusiji pripada.
Sa Rusijom i vjerom u Boga
nema srpstvo da se boji koga
Rusija je nad silama sila
je l' ovako, braćo moja mila?
Udruži se, pravoslavni rode
pa će biti sreće i slobode
nek' se barjak pravoslavlja vija
neka Sunce sa istoka sija.
Neka braća znaju da su braća
neka drugi kako hoće shvaća
nek' pobjede kao braća nižu
nek' se pjeva kada braća stižu.
Nek' odjekne pjesma stara ona
nas i Rusa trista miliona.


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 235 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1 ... 6, 7, 8, 9, 10

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 3 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO