HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: 28 ožu 2024, 19:33.

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 409 post(ov)a ] 
Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8 ... 17  Sljedeća

Koliko je domorodaca živjelo na američkom kontinentu u trenutku Kolumbovog dolaska?
manje od 10 000 000 31%  31%  [ 14 ]
10 000 000 - 20 000 000 24%  24%  [ 11 ]
20 000 000 - 30 000 000 9%  9%  [ 4 ]
30 000 000 - 40 000 000 2%  2%  [ 1 ]
40 000 000 - 50 000 000 0%  0%  [ 0 ]
50 000 000 - 60 000 000 9%  9%  [ 4 ]
60 000 000 - 70 000 000 4%  4%  [ 2 ]
70 000 000 - 80 000 000 0%  0%  [ 0 ]
80 000 000 - 90 000 000 0%  0%  [ 0 ]
90 000 000 - 100 000 000 0%  0%  [ 0 ]
100 000 000 - 110 000 000 7%  7%  [ 3 ]
više od 110 000 000 13%  13%  [ 6 ]
Ukupno glasova : 45
Autor/ica Poruka
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 02 svi 2016, 23:03 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Barbot piše 1860-ih: "Silni robovi koje kalabarski crnci prodaju svim europskim nacijama nisu njihovi ratni zarobljenici; većinu su ih kupili od susjeda iz unutrašnjosti". Također piše da su Ardra, Jakin i susjedne države duž obale "toliko marljive da su mogle isporučiti tisuću robova mjesečno". Britanci su 1839. godine procijenili da se godišnje na Zanzibaru prodavalo 40 000 do 45 000 robova. Sajjid Said učinio je još više pretvorivši otok u najvećega svjetskog proizvođača klinčića. Livingstone piše o unutrašnjosti južne Afrike 1840-ih: "Osobno sam vidio kako Buri ulaze u selo i prema svome običaju zahtijevaju da im dvadesetak ili tridesetak žena oplijevi vrtove; vidio sam kako te žene odlaze na neplaćenu tlaku noseći hranu na glavi, djecu na leđima, a alat na ramenu. Buri se nisu nimalo trudili prikriti to podlo iskorištavanje neplaćenih radnika. Upravo obrnuto, svaki od njih, od njihovih vođa gospodina Potgeitera i gospodina Gerta Kriegera naniže, hvalio je svoju vlastitu čovječnost i pravičnost u stvaranju takva pravedna propisa. Zahtijevamo da ti ljudi rade za nas, a zauzvrat im dopuštamo živjeti u našoj zemlji". Buri su stvorili vlastitu poljoprivredu čija je podloga bilo neobično shvaćanje da je sve Afrikance, biblijske "Hamove sinove", Bog odredio da rade kao njihovi robovi. Do 1864. u delti Nigera sagrađena je čak 21 postaja britanskih poduzeća, a sedam godina kasnije rijekom je plovilo 7 britanskih parobroda. Jedan britanski funkcionar 1883. objašnjava svome ministru: "Protektorati su neugodan teret, no u ovom je slučaju, ako sam u pravu, riječ o tome hoće li ovi protektorati biti britanski, što će biti neugodno, ili francuski, što će biti kobno". Samo 1825. godine groznicama su podlegla 52 misionara duž zapadne obale, ali dragovoljaca nikad nije uzmanjkalo. Nigerski biskup Samuel Ajayi Crowther preveo je Bibliju na jorupski. Europski osvajači postavljali su svoje marionete kao poglavice u kolonijama. "Postavljeni kao glavari sela, oni su zapravo teret pučanstvu koje mora uzdržavati te ljude, njihovu omiljenu ženu, mlađega brata, slugu i konjušara, ljude sklone lagodnu životu koji zahtijevaju dobru kuhinju i pile za svaki obrok", pišu Francuzi. Pučanstvo Belgijskoga Konga smanjilo se upola od 1890-ih do 1918. godine. Zahvaljujući Leopoldu, koncesijske tvrtke upravljaše golemim krunskim zemljama, a kralj i poslovni ljudi želi su bogatu žetvu profita, bar nakon 1895., izvozom gume i bjelokosti. Te su proizvode prikupljali domoroci natjerani na prisilni rad, a osim prijevoza i troškova vojne uprave izdataka gotovo nije ni bilo. Golemo prostranstvo Francuske Ekvatorske Afrike (današnji Čad, Gabon, Srednjoafrička Republika i Kongo) razdijeljeno je 1900. među 40 francuskih tvrtki koje su stekle pravo na 30 godina korištenja (bezobzirne pljačke). Proizvode su skupljali Afrikanci koji su jedino dovoljnim količinama gume, bjelokosti i druge robe mogli skupiti novac za glavarinu koju su morali platiti ne žele li na izravan prisilni rad. Za izgradnju željezničke pruge do atlantske obale koja se gradila u južnim dijelovima nezamislivih kongoanskih prostranstava od 1921. do 1932. unovačeno je 127 250 muškaraca od kojih je više od 14 000 nestalo. Coquery-Vidrovitcheva tvrdi kako je nestalih bilo oko 20 000. Kamerun su zauzeli Nijemci, a Južnokamerunska kompanija hamburškog bankara Scharlacha dobila je 1898. gotovo dvadeset milijuna jutara na kojima je mogla skupljati gumu zauvijek oslobođena svih davanja. Godinu dana potom Sjeverozapadna kamerunska kompanija dobila je čak petinu cijele kolonije. Zakonom o ujedinjenju 1910. spojene su četiri južnoafričke kolonije (Rt Dobre Nade, Natal, Slobodna Država Oranje i Transvaal), a tri godine kasnije u tom je britanskom dominionu donesen zakon kojim se Afrikancima uskraćuje pravo na posjed i naseljavanje na 88% ozemlja! Najbolje i najplodnije zemljište obično bi u svim kolonijama bilo predviđeno za naseljavanje Europljana i crnci su istjerani u najnegostoljubivije krajeve. Drugi Luderitzov ugovor o koncesiji sklopljen je 1883. s namskim poglavicom po imenu Joseph Fredericks, a Nijemcima je omogućio kupiti 250 milja primorja sjeverno od ušća Oranjea, dajući za to 500 funti sterlinga i 60 britanskih pušaka. Prema odredbama ugovora, taj je obalni pojas trebao biti širok 20 milja. Nije čudno što su Name mislili kako su posrijedi engleske milje. Kako je sporazum bio na njemačkome, Nijemci su tvrdili kako je širina izražena u njemačkim miljama, a razlika nije mala: engleska milja je oko 1.4, a njemačka oko 7.4 kilometara. Name su odjednom shvatili kako su potpisom predali veći dio cijele svoje zemlje. Da ih je Luderitz namjerno prevario, razvidno je iz njegovih vlastitih sačuvanih zapisa.

Prvi ozbiljan sukob s domorocima izbio je 1893. kada su postrojbe pod zapovjedništvom von Francoisa ispalile oko 16 000 metaka na usnulo namsko selo, ubivši nekoliko muškaraca i prema službenim izvješćima barem 78 žena i djece. Od 1893. do 1903. gotovo svake godine nizale su se kaznene vojne ekspedicije. Očajni zbog stalne otimačine stoke, zemljišta i prava u korist njemačkih doseljenika, Herere su 1904. objavili otvoreni rat Nijemcima. Nekoliko mjeseci kasnije, ne u dogovoru s Hererama, isto čine i Name. Imperijalne pismohrane iscrpno izlažu što su sve narodi pretrpjeli zbog represije koja se pretvorila u sustavno i dugotrajno uništavanje domorodaca. General von Trotha piše: "Poznajem ova afrička plemena. Sva su ista: ne poštivaju ništa osim sile. Provoditi silu brutalnim terorom i čak svirepošću (mit krassem Terrorismus und selbst mit Grausamkeit) bila je i ostaje moja politika. Ja istrjebljujem (vernichte) pobunjenička plemena potocima krvi i potocima novca. Jedino takva sjetva može dati neki nov, postojan plod". Opkolio je glavne hererske snage ostavljajući im samo jedan izlaz iz obruča, prema Kalahariju. Tamo u bezvodnoj pustinji Omaheke, računao je, ostavit će ih skapati. Herere su umirali, a one koji su se pokušavali približiti izvorima uz rub Omahekea njemački vojnici ubijali su iz pušaka. "Zatvaranje istočne granice kolonije i primjena terora nad svakim primijećenim Herereom potrajat će sve dok ja budem ovdje. Taj narod mora nestati (untergehen), ako ne od metaka, a onda ovako". "Ovako" je značilo smrt od žeđi u pustinji Omaheke. Oni koji nisu zašli u Omaheke nego su ostali unutar granica oblasti koju je Njemačka proglasila svojom kolonijom, također su stradali u von Trothinu teroru. Svirepo su stjerani na gomilu i odreda strijeljani; jednako muškarci, žene i djeca. Drugi su zatočeni u sabirne logore. Od oko 15 000 tako "koncentriranih" Herera, te oko 2 000 Nama, više od 45% umriješe do 1907. godine kad su ustanci prestali. Godine 1904. bilo je procijenjeno da je Herera ukupno oko 80 000, a Nama 20 000. Podaci pokazuju da je do 1911. preživjelo 15 130 Herera i 9 871 Nama: gotovo 75 000 ljudi umrlo je zbog imperijalnog prestiža. Procjenjuje se da je od 1914. do 1918. godine 46 000 Kenijaca preminulo u britanskoj vojnoj službi. U zapadnoj Africi Francuzi su unovačili čak 211 000 Afrikanaca, 169 000 ih je sudjelovalo u žestokim bitkama u južnoj Francuskoj, a službeno je objavljeno da ih je 24 762 ubijeno pri čemu se ništa ne govori o mnoštvu onih o čijoj se sudbini ništa ne zna. Nitko se nikad nije ni najmanje potrudio isplatiti odštetu obiteljima poginulih.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 03 svi 2016, 02:25 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Propisom Glen Grey Act 1894., koji je možda smislio predstavnik britanskih agresora Cecil Rhodes, predviđeno je da afrički muškarci u Kapskoj provinciji moraju godišnje plaćati 10 šilinga "poreza na rad" ne uzmognu li dokazati da su tri mjeseca svake godine "služili ili bili zaposleni izvan granica okruga". Time se, ukratko, željelo natjerati Afrikance nadničiti za Europljane, pri čemu su se vlasti pobrinule za to da nadnice ostanu puno manje od onih koje bi zahtijevali europski radnici. Seljaku je nametnut godišnji porez koji je morao plaćati u gotovu novcu, a zaraditi je mogao jedino radom za Europljane ; kada seljak ne bi mogao platiti, kolonijalna policija odvela bi ga na "zatvorski rad". Domaća proizvodnja neprestano je nazadovala zbog monopola Europljana. Ibn Haldun je procijenio da je alžirsko tkalačko središte u Tlemsenu u 14. stoljeću imalo oko 4 000 ručnih razboja. Sredinom 19. stoljeća, nakon uspješne velikofrancuske agresije, bilo ih je samo 500, a 1954. godine u Tlemsenu moglo se nabrojiti točno 105 razboja! Govoreći o tome zašto je urozvijski kralj 1690-ih protjerao sve Portugalce iz svoje zemlje, portugalski potkralj Goe opisao je i mnoge druge nevolje koje su snašle njegove sunarodnjake. "Ovi su ratovi izbili zbog nadmenosti naših vlastitih ljudi koji su držali puno Afrikanaca (kao robove), te u mnogo čemu pretjerivali, što u afričkih kraljeva i prinčeva izaziva gnušanje. Svatko (od Portugalaca) želi biti vladar". Nisu se "inferiorni" crnci lako dali podložiti europskim monstrumima. Vitez Samori Turay, koji je junački branio zapadni Sudan tijekom velikofrancuske agresije, pokrenuo je 1890-ih proizvodnju vatrenog oružja. Kažu da je zapošljavala 300-400 kovača koji su mogli proizvesti 12 pušaka i 200-300 metaka tjedno. Te su puške, iako glatke cijevi sa zavojnicama blizu ušća, imale po mišljenju jednoga francuskoga vojnog stručnjaka "zatvarač koji je dobro funkcionirao". Bijelci su često lagali sebe kako su došli "uljuditi divljake" donoseći obrazovanje, zdravstvo i promet, ali je stvarni cilj kolonijalnih osvajanja bila samo najbezobzirnija pljačka prirodnih i kulturnih bogatstava. Razina portugalskih "civilizatorskih napora" u Angoli i Mozambiku bila je tolika da do 1961. više od 99% domaćeg pučanstva nikad nije vidjelo unutrašnjost škole. U najvećem dijelu kolonija diljem Afrike uvedeno obrazovanje imalo je pružiti samo najosnovniju pismenost i osnovne račune potrebne drvosječama i vodonošama. Što se tiče srednjeg obrazovanja, u cijeloj tropskoj Africi do stjecanja neovisnosti potkraj 1950-ih bilo je tek par srednjih škola. Nakon 40 godina britanske uprave u Tanganjiki, među gotovo 10 000 000 stanovnika, točno je 318 učenika dospjelo do dvanaestog razreda (tj. posljednjeg razreda četverogodišnjega srednjeg obrazovanja), a samo 245 učenika dobilo je svjedodžbu koja im je omogućavala daljnje školovanje. Službeni podaci pokazuju da su, uzeti zajedno, tri britanska posjeda u istočnoj Africi (Kenija, Tanganjika i Uganda), s ukupno 24 000 000 stanovnika, u nekoliko desetljeća "skrbi" izdavala manje od 2 000 svjedodžbi godišnje, dakle, manje od jedne na 12 000 stanovnika. U zapadnoj Africi općenito je bilo nešto bolje, u drugim područjima često puno gore. Službeni podaci za 1958. godinu, nakon 33 godine vladavine Britanaca u krunskoj koloniji Južnoj Rodeziji, pokazuju da se 12 158 afričke djece upisalo u najniži razred (tzv. podrazred A), a do vrha ljestvica (dvanaestog razreda) dospjelo ih je točno 13 i to na otprilike 3 000 000 domorodnih stanovnika. Kraljevsko povjerenstvo za istočnu Afriku 1955. zamjećuje: "Zla koja proistječu iz nepostojanja obiteljskog života, pijanstvo, prostitucija i spolne bolesti umnažaju se u gradovima s velikom afričkom populacijom". Europljani pogoduju kaosu pošto npr. federacija francuskih zapadnoafričkih kolonija 1951. uvozi 15 puta više žestokih pića nego trinaest godina ranije. Sve do 1965. bilo je u crnoj Africi oko 20 000 francuskih vojnika, a i nakon toga bivša je metropola utjecala na mnoge gospodarske i budžetske odluke odnedavno neovisnih zemalja, a neke je i izravno nadzirala. Prosječni je Alžirac 1870-ih imao pet kvintala žita godišnje, 1900. četiri, a 1940-ih malo više od dva. Na to je uvelike utjecao prirast pučanstva, ali i eksproprijacija žitorodnih polja u primorju na kojima su Francuzi sadili vinograde. Godine 1830. samo je 4 000 jutara bilo pod vinogradima, a 1950-ih čak 750 000! S gospodarskim slabljenjem išlo je i uskraćivanje političkih prava. Politika kulturnog potčinjavanja išla je toliko daleko da arapski, kojim govori većina Alžiraca, nije bio dopušten kao službeni jezik u obrazovnim ustanovama niti su ga djeca mogla učiti u školama. Buna Kikuya protiv britanskih doseljenika u Keniji počela je 1953., a ugušena četiri godine kasnije uz smrt 10 000 kikujskih branitelja svoje zemlje. Još 1959. Belgijanci su izjavljivali kako namjeravaju vladati Kongom idućih 30 pa i više godina iako svojim doseljenicima nisu predali nikakve utjecajne političke položaje. U siječnju 1960. iznenada su se predomislili, očito u nadi da će iskoristiti neiskustvo Afrikanaca, te u roku šest mjeseci priznali Kongu punu političku neovisnost. To je učinjeno sredinom 1960. godine, bez ikakve pripreme. U to doba tek je nekoliko Kongoanaca imalo visoku naobrazbu, nijedan nije imao iskustvo u upravi, a nijedna domaća stranka ili pokret nisu imali više od nekoliko mjeseci vremena pripremiti se i organizirati preuzimanje vlasti. Kongoanska najamnička vojska (Force Publique), kolonijalne postrojbe stvorene kolonijalnim metodama u doba Slobodne Države Kongo i redovno rabljene za zatiranje Afrikanaca, smjesta se pobunila i pod tim i drugim pritiscima novostvorena vlada se slomila. Patrice Lumumba pao je kao žrtva vanjskih pritisaka i unutarnjih spletki 1961., te su slijedile godine sukoba i izdaja. Rasistička vlada u Pretoriji je 1973. držala oko 4 000 južnoafričkih vojnika, a godinu kasnije vjerojatno puno više kako bi osigurala nadzor 250 000 rodezijskih bijelaca nad bespravnim daleko brojnijim crncima. Južnoafrički aparthejdski režim pomažući prevlast bijelaca poslao je oko 2 000 vojnika u Mozambik, bar 4 000 u Rodeziju i vjerojatno dvostruko toliko u sjevernu Namibiju. Plan režima ovladati cijelom podsaharskom Afrikom i spriječiti raspad kolonijalnog i rasističkog ustroja nije uspio pošto su se 1974. Portugalci povukli i priznali punu neovisnost Mozambiku, a reakcija Pretorije značila bi otvorenu agresiju. U Nigeriji je 1960-ih vođen građanski rat nakon kojeg je vlada generala Yakobua uspostavila mir podijelivši zemlju na 12 saveznih država umjesto na dotadašnje 4 potpuno umjetne pokrajine, ostavštinu kolonijalnog doba u kojem su bijelci iscrtali granice nimalo ne poštivajući povijest i etnički zemljovid kontinenta. Potkraj 1971. u Gani se uvidjelo kako vlada ne može poboljšati težak gospodarski položaj zemlje. Vrhunac je dosegnut 40-postotnom devalvacijom ganske valute, za što je uglavnom bilo krivo mahnito kratkoročno zaduživanje koje je negativnim posljedicama uvelike premašilo dugoročna zaduživanja u doba Nkrumaha.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 06 svi 2016, 20:06 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Ministry of Sound je napisao/la:
Mali, ali pozitivni pomaci u Australiji. I uz svu političku korektnost i nastojanja da se otklone sramotni postupci iz prošlosti, u skoro svim udžbenicima i dalje stoji da je Australija "otkrivena". Polako se mijenja da reflektira egzaktnu terminologiju: "colonised", "invaded". Pravi termin je eksterminacija, ali tu službenu istinu i priznanje ćemo dobiti na sveto nikada.


Australija je tek 1994. priznala da su domoroci ljudi, tek tada je iz ustava izbačena sintagma "terra nulius" (prazna zemlja).

Jedna značajna činjenica koja se ističe je to da su oni dijelovi Indije koji su najdulje bili pod britanskom upravom danas najsiromašniji. Mogla bi se čak nacrtati neka vrsta grafikona koji bi pokazao tijesnu vezu između duljine britanske vladavine i progresivnog porasta siromaštva. Nekoliko velikih gradova i nekoliko novih industrijskih područja ne znače bitnu razliku u ovom pregledu. Ono što je značajno su životni uvjeti naroda kao cjeline, a nema sumnje da su najsiromašniji dijelovi Indije Bengal, Bihar, Orisa i dijelovi oblasti Madras; razina masa i životni standard najviši su u Pendžabu. Sigurno je da je Bengal bio vrlo bogata i napredna pokrajina prije dolaska Britanaca. Može biti više uzroka ovih kontrasta i razlika. Ali teško je prijeći preko činjenice da je Bengal, nekada tako bogat i napredan, nakon 187 godina britanske vladavine praćene, kako nam govore, neumornom skrbi Britanaca poboljšati njegove prilike i podučiti njegov narod vještini samoupravljanja, danas samo bijedna masa siromašnog, izgladnjelog i umirućeg naroda. Bengal je prvi doživio puno iskustvo britanske vladavine u Indiji. Ova vladavina počela je otvorenom pljačkom, i jednim sustavom poreza na zemlju koji je izvlačio i posljednju kovanicu ne samo od živih već i od umrlih seljaka. Engleski povjesničari Indije Edward Thompson i J.T. Gareth, govore nam kako je "potjera za zlatom kojoj nije bilo ravne od histerije koja je vladala Cortesovim i Pizzarovim Španjolcima obuzela engleski duh. Osobito Bengal nije znao za mir dokle nije bio posve opustošen. Za ovaj monstruozni financijski nemoral i englesko ponašanje u Indiji godinama nakon ovoga, Clive je uglavnom bio odgovoran". Clive, graditelj moćnog imperija, čija statua stoji danas ispred Ministarstva za Indiju u Londonu. To je bila čista pljačka. Drvo na kojem raste novac trešeno je neprekidno sve dok najstrašnije gladi nisu opustošile Bengal. Taj proces kasnije je bio nazvasn trgovinom, ali to je predstavljalo malu razliku. Uprava je bila ta takozvana trgovina, a trgovina je bila pljačka. Malo zbivanja u povijesti može se s ovim usporediti. Treba svakako imati na umu da je ovo trajalo, pod raznim imenima i u raznim oblicima, ne nekoliko godina već naraštajima. Otvorena pljačka postupno je uzela oblik ozakonjenog iskorištavanja koje je, premda nije bilo tako očito, ustvari bilo još gore. Korupcija, nepotizam, nasilje i požuda za novcem tih prvih naraštaja Britanaca u Indiji nešto je što nadilazi moć shvaćanja. Značajno je kako je jedna od hindskih riječi koja je postala sastavnim dijelom engleskoga jezika riječ "loot" (pljačka). Edward Thompson kaže, a ovo se ne odnosi samo na Bengal, "da je rana povijest britanske Indije zapamćena kao doba možda najveće pohlepe na svijetu". Ishod svega ovoga, čak i u tim prvim počecima, bila je glad 1770. godine kada je stradalo više od trećine stanovništva Bengala i Bihara. Ali sve je to bilo u slavu napretka, i Bengal može biti ponosan na činjenicu kako je on uvelike pomogao da u Engleskoj izbije industrijska revolucija. Američki pisac Brook Adams opisuje nam kako se to točno dogodilo: "Priljev plijena iz Indije povećavajući u značajnoj mjeri obrtni kapital nacije, ne samo što je povećao količinu energije, već je doprinio puno većoj pokretljivosti i brzini obrta. Ubrzo nakon Plaseja, počelo je stizati u London ono što je opljačkano u Bengalu, a doima se kako su posljedice bile trenutne, jer se svi slažu da je industrijska revolucija počela 1770. godine. Bitka za Plasej odigrala se 1757. godine, a vjerojatno ništa nije usporedivo s brzinom promjene koja je uslijedila. Godine 1760. pojavio se leteći čunak na razboju, a ugljen je zamijenio drvo pri topljenju. Godine 1764. Hargreaves je izumio stroj za predenje, 1776. Crompton ga je usavršio, a 1785. Cartreite je patentirao razboj na mehanički pogon, a 1768. Wat je ostvario parni stroj. Iako su ovi strojevi bili polazna točka za ubrzano kretanje toga vremena, one nisu bile uzrok ovog ubrzanja. Sami po sebi ovi izumi su pasivni, oni čekaju da se akumulira dovoljna količina snage koja će ih staviti u pogon. Ova količina uvijek mora biti u obliku novca, i to ne tezoriranog već u pokretu. Prije priljeva plijena iz Indije i proširenja kredita koji je ovome sljedovao nije postojalo dovoljno snaga za ovu svrhu. Vjerojatno otkad je svijeta nijedna investicija nije nikada donijela toliki prihod kao onaj koji je sazrio na osnovi pljačke Indije, jer je blizu 50 godina Velika Britanija stajala bez takmaca".
* legendarni junak Pandit Džavaharlal Nehru, vitez i borac za oslobođenje Indije od britanske gamadi, u tamnici u tvrđavi Ahmadnagar 1944.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 13 svi 2016, 16:25 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
U Francuskoj je velika revolucija srušila Bastillu, simbol starog poretka, zbrisala kralja i feudalizam i objavila svijetu ljudska prava. A u Engleskoj tada? Uplašena revolucionarnim promjenama u Americi i Francuskoj, Engleska je postala još reakcionarnija, a njen divlji i barbarski kazneni zakon još svirepiji. Kada je Đuro III. stupio na englesko prijestolje 1760. godine, bilo je oko 160 krivica za koje su muškarci, žene i djeca bili osuđivani na smrt. Za njegove duge vladavine koja je završila 1820., blizu stotinu novih prijestupa koji su povlačili smrtnu kaznu dodani su ovom strašnom popisu. S običnim vojnicima u britanskoj vojsci postupalo se s užasavajućom brutalnošću i nečovječnošću, gore nego sa životinjom u polju. Smrtne presude bile su uobičajena pojava, a još običnije bilo je bičevanje, vršeno javno, koje je išlo do više stotina udaraca, dok nije katkada nastupila smrt ili bi osakaćeno mučenikovo tijelo, jedva preživjelo, prepričavalo tu povijest do svoga smrtnog trenutka. Takvi Englezi, divljaci i monstrumi, tvorci najvećeg i najprostranijeg carstva zla u povijesti, istodobno su ovladavali Indijom. Slijede dojmovi legendarnoga junaka Pandita Džavaharlala Nehrua, viteza, neumornog borca za oslobođenje od britanske gamadi.

* "Sjećam se kako su u vrijeme dok sam bio dječak, novine koje su Britanci izdavali u Indiji bile pune službenih novosti i događaja; vijesti iz uprave, o premještanjima i unaprjeđenjima; o životu engleskog društva, natjecanjima u polu, utrkama, zabavama i amaterskim kazališnim predstavama. Jedva da je bila koja riječ o indijskom narodu, njegovom političkom, kulturnom, socijalnom ili ekonomskom životu. Čitajući ove novine jedva bi se moglo povjerovati da indijski narod postoji. U Bombaju su se održavale četvorne utakmice u kriketu između četiri momčadi sastavljene od hindusa, muslimana, parsa i Europljana. Europska jedanaestorica zvali su se "Bombajska oblast"; ostali su se zvali samo momčad hindusa, muslimana i parsa. Na taj način Europljani su bili ti koji su predstavljali Bombaj; drugi su, kao što se vidi, bili strani elementi priznati radi ovog natjecanja. Ovi četvorni mečevi još uvijek se održavaju, premda protiv njih postoje mnogi razlozi i zahtjev da se momčadi ne biraju na vjerskoj osnovi. Ja mislim da se momčad "Bombajska oblast" sada zove "europljanski". Engleski klubovi u Indiji obično imaju ozemna imena; Bengalski klub, Alahabad klub itd. Oni su ograničeni na Britance ili još točnije na Europljane. Ne treba se protiviti ozemnim oznakama pa čak ni tome da jedna skupina ima klub za sebe i ne dopušta pristupiti onima izvana. Ali ovo je označavanje poteklo iz britanske navike smatrati kako su samo oni stvarna Indija koja se računa, stvarni Bengal, stvarni Alahabad. Ostali su samo privjesci, korisni na svoj način, ukoliko znaju gdje im je mjesto, a inače štetni. Isključenje neeuropljana prije se može smatrati rasnim pitanjem nego opravdanom željom kulturno srodnih ljudi u trenucima slobodnog vremena sastati se zbog zabave i društvenog života ne želeći upletanje stranih elemenata. Sa svoje strane nemam ništa protiv isključivo engleskih ili europskih klubova, a vrlo malom broju Indijaca bilo bi stalo priključiti im se. Ali kada je ova društvena isključivost očito zasnovana na rasizmu i na jednoj vladajućoj klasi koja sveudilj pokazuje svoju nadmoć i nepristupačnost, tada to drukčije izgleda. U Bombaju postoji jedan dobro poznati klub koji nije dopuštao, a koliko mi je poznato, i dalje ne dopušta ijednom Indijcu osim kao slugi ući čak ni u sobu za posjetitelje, makar on bio vladajući princ ili industrijski magnat. Rasizam u Indiji nije toliko engleski protiv indijskog koliko je europski protiv azijskog. U Indiji svaki Europljanin, bio on Englez, Poljak ili Rumunj, automatski je član vladajuće rase. Željeznički vagoni, čekaonice na postajama, klupe u parkovima, označene su natpisima "samo za Europljane". To je ružno i u Južnoj Africi ili bilo gdje, ali morati podnositi ovako nešto u svojoj vlastitoj zemlji ponižavajuće je i gorko podsjeća na naš ropski položaj. Točno je da se postupno mijenjaju vanjske manifestacije rasne superiornosti i imperijalne arogancije. Ali taj je proces spor i kako česti slučajevi pokazuju površan. Politički pritisak i jačanje borbenog nacionalizma iznuđuju promjenu i vode do svjesnog pokušaja ublažavanja ranijeg rasizma i agresivnosti; a baš taj isti politički pokret, kada dostigne krizu i kada ga treba uništiti, dovodi do ponovne obnove sve one stare imperijalističke i rasne arogancije u njenim krajnjim oblicima... Nije bilo moguće uvoziti strojeve u Indiju. Bio je stvoren jedan vakuum u Indiji, koji je mogao biti popunjen samo britanskim dobrima, a koji je također vodio do brzog rasta stope nezaposlenosti i siromaštva. Klasični tip suvremene kolonijalne ekonomike bio je izgrađen, Indija je postala agrikulturna kolonija industrijske Engleske, opskrbljujući ju sirovinama i pružajući tržište za englesku industrijsku robu. Likvidacija klase obrtnika dovela je do nezaposlenosti u golemom obujmu. Što su mogli raditi oni deseci milijuna dotad zaposleni u industriji i manufakturi. Kamo da odu? Njihovo staro zanimanje nije im više bilo pristupačno, put k novom bio je zapriječen. Oni su svakako mogli umrijeti; ovaj način spasa od nepodnošljivog položaja je uvijek otvoren. Njih su poumirali deseci milijuna. Engleski generalni guverner u Indiji, lord Bentick, izvijestio je 1834. da "bijeda jedva može biti uspoređena s bilo čim u povijesti trgovine. Kosti tkača pamuka bijele se na indijskim ravnicama". Ali još je uvijek ostalo puno njih, a ovo se povećavalo iz godine u godinu prema tome kako je britanska politika zahvatila udaljenija područja zemlje i stvarala više nezaposlenosti. Sve ove mase obrtnika i radnika nisu imale zaposlenja, nisu imale rada, te je sva njihova stara vještina bila beskorisna. ... Sredinom 19. stoljeća oko 55% stanovnika živjelo je od poljoprivrede, nedavno je ovaj odnos procijenjen na 74%... Indija je imala snositi troškove svog osvajanja, a tada ustupanja ili prodaje od Istočnoindijske kompanije britanskoj kruni, kao i proširenja Britanskog Carstva u Burmi i na drugim mjestima, i ekspedicije u Afriku, Perziju itd. i najzad za svoju obranu protiv samih Indijaca. Ne samo što je rabljena kao baza za imperijalne svrhe, bez ikakve naknade za ovo, već je ona dalje imala plaćati obuku jednog dijela britanske vojske u Engleskoj. Kapitacioni troškovi, kako su nazvani. Ustvari Indija je bila opterećena svim vrstama drugih troškova koje su imali Britanci, kao što su održavanje britanskih diplomatskih i konzularnih predstavništava u Kini i Perziji, cjelokupne troškove telegrafske linije iz Engleske u Indiju, dio troškova britanske sredozemne flote, pa čak i za ugošćenja priređena turskom sultanu u Londonu... Civilna služba također je vođena u rasipničkom i ekstravagantnom stilu, i svi visoko plaćeni položaji rezervirani su za Europljane..."


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 14 svi 2016, 00:11 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Indijci su od posljedica britanske tiranije poumirali u većem broju nego Indijanci. https://en.wikipedia.org/wiki/Indian_Rebellion_of_1857 Što slavni Nehru kaže o indijskom junačkom ustanku 1857. godine?

* "Prikaz koji nam daju Clay i Maleson u knjizi "Povijest pobune" i Thompson i Garreth u knjizi "Postanak i ostvarenje britanske vladavine u Indiji ispunjavaju nas grozom. "Svaki Indijac koji se nije borio na strani Britanaca proglašen je "ubojicom žena i djece"... Opći pokolj stanovnika Delhija, premda je bilo poznato kako su mnogi od njih nama željeli uspjeh, bio je otvoreno promican". Ponovno je oživjela uspomena na dane Timura i Nadir Šaha, ali je njihove podvige nadmašio novi teror, i po obujmu i po duljini trajanja. Pljačka je službeno bila dopuštena tjedan dana, ali ona je stvarno trajala cijeli mjesec, te bila praćena potpunim pokoljem. U mojoj varoši, i u okrugu Alahabad i u okolini, general Niel držao je "krvavi sud". "I vojnici i građani su održavali krvava suđenja, te ubijali domoroce bez ikakva suđenja, bez obzira na dob i spol. U zapisnicima britanskog parlamenta, u ispravama koje je poslao generalni guverner stoji da su starci, žene i djeca ubijani isto kao i oni koji su bili krivci za pobunu. Oni namjerno nisu bili vješani, već spaljivani u selima, možda katkad i gdjegdje strijeljani... Dragovoljne družine krvnika išle su u okruge, a amateri ubojice nisu dugo čekali priliku. Jedan džentlmen hvalio se brojem ubijenih na jedan sasvim umjetnički način. On je svoje žrtve penjao na slonove, a zatim vješao o drveće manga, a žrtve ove divlje pravde vezivao je, kako bi mu prošlo vrijeme, u obliku broja osam". Tako isto i u Cawnporeu, Lucknowu i svuda redom. Statua generala Niela, koju su mu podigli njegovi zahvalni zemljaci, bez sumnje na indijski trošak, još uvijek gleda na nas, kao vjeran simbol britanske vladavine, onakve kakva je bila i onakve kakva još uvijek jest. Nicolsonov spomenik s isukanim mačem još uvijek prijeti starom Delhiju... Jedan drugi tipičan citat pokazat će nam što su osjećali Englezi u Indiji i kako su postupali. U doba agitiranja za donošenje Ilberteovog zakona 1883. godine, Cyton Care, koji je bio u indijskoj vladi ministar vanjskih poslova, izjavio je da ovaj zakon vrijeđa "omiljeno uvjerenje koje dijeli svaki Englez u Indiji, od najvišeg do najnižeg, od pomoćnika farmera u njegovom malom bungalovu do izdavača lista u glavnom gradu, od upravitelja jedne važne provincije do potkralja na prijestolju, uvjerenje svakoga čovjeka da on pripada jednoj rasi koju je Bog odredio da vlada i pokorava"... Sve je učinjeno kako bi se vojska izdvojila od naroda, i nije se dopuštalo ni da obične novine dođu do indijskih postrojbi. Sve ključne položaje držali su Englezi u svojim rukama i nijedan Indijac nije mogao biti postavljen kraljevim ukazom. Jedan obični engleski dočasnik bio je po činu viši od najstarijeg i najiskusnijeg neukaznog časnika Indijca ili onoga tko je bio postavljen potkraljevim ukazom. Nijedan Indijac nije mogao biti zaposlen u glavnom stožeru osim kao beznačajan pisar u odjelu računovodstva. Kao još jedna zaštita, najefikasnija ratna oružja nisu bila dostupna indijskim snagama; ona su bila rezervirana za britanske postrojbe u Indiji. "


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 15 svi 2016, 01:05 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
* "Industrija se razvijala tijekom rata i davala goleme dividende, 100 do 200 na sto, od tvornica jute u Bengalu i tvornica pamuka u Bombaju, Ahmadabadu i drugim mjestima. Neke od ovih dividendi otišle su vlasnicima stranog kapitala u Dandyju i Londonu; neke su otišle povećati bogatstvo indijskih milijunaša. Pa ipak su radnici koji su stvorili ove dividende imali nevjerojatno nizak životni standard, u prljavim i kužnim kolibama, bez prozora i dimnjaka, bez svjetlosti i vode, bez sanitarnih uređaja. Sve to bilo je u blizini takozvane varoši palača, Calcutte, gdje je vladao britanski kapital. U Bombaju, gdje je više dolazio do izražaja indijski kapital, jedno istražno povjerenstvo našlo je u jednoj sobi veličine 15 s 20 stopa (4.5x3.5m) šest obitelji kako živi, ukupno 30 odraslih i djece. Tri žene bile su pred samim porođajem, a svaka obitelj imala je svoju posebnu peć u toj jednoj sobi. To su bili specijalni slučajevi, ali baš i ne toliko iznimni. Oni prikazuju prilike dvadesetih i tridesetih godina ovoga stoljeća, kada je već došlo do nekog poboljšanja. Kakve su bile prilike prije ovih poboljšanja nadmašuje moć shvaćanja. Sjećam se svojih posjeta nekima od ovih koliba i straćara industrijskih radnika, u kojima mi je nedostajalo zraka i iz kojih sam izlazio zapanjen i pun užasa i gnjeva. Sjećam se, također, silaska u ugljenokop u Jhariu gdje sam vidio uvjete u kojima su žene tamo radile. Nikada ne mogu zaboraviti tu sliku i udar koji sam osjetio kada sam vidio da ljudska bića moraju tako raditi. Kasnije je bio zabranjen rad žena pod zemljom. Međutim, sada su one ponovno vraćene jer, kako nam kažu, ratne potrebe traže povećanje broja radne snage. A ipak milijuni muškaraca umiru od gladi i nezaposlenosti, ne postoji nedostatak ljudi. Ali nadnice su tako niske, a uslovi rada tako loši da muškarci nisu htjeli tamo raditi. Jedno izaslanstvo Kongresa britanskih trejduniona posjetilo je Indiju 1928. godine. U svome izvješću ono kaže da se "u asamski čaj iz godine u godinu ulijeva znoj, glad i očaj milijuna Indijaca". Ravnatelj uprave narodnog zdravstva u Bengalu, u svome izvješću za 1927.-1928., kaže da seljaci u toj provinciji "žive od takve hrane od koje bi čak i štakori pocrkavali u roku od pet tjedana"... Bengal, ili još prije Calcutta, bio je glavno središte britanskog kapitala u Indiji, gdje je europskom trgovačkom elementu bio dat (1937.) nesrazmjerno velik broj zastupničkih mjesta. Brojno oni su predstavljali šaku, nekoliko tisuća, a ipak im je bilo dato 25 zastupničkih mjesta u usporedbi s 50 predstavničkih mjesta za cjelokupno preostalo neislamsko stanovništvo koje je brojilo oko 17 000 000 ljudi, izuzimajući potčinjene kaste, u cijeloj provinciji. Tako je ova britanska skupina u skupštini igrala važnu ulogu u bengalskoj politici i mogla je postavljati i svrgavati ministre... Ekonomisti su procijenili da najnužniji minimum izražen u novcu treba biti 15 do 25 rupija po osobi mjesečno. To su sve predratne brojke. Uspoređeno sa standardom na Zapadu ovo je bilo vrlo malo, a ipak je značilo divovski porast prosječnog standarda u Indiji. Približna procjena prosječnoga godišnjeg dohotka po osobi bila je 65 rupija. Ovim je obuhvaćen i bogataš i siromah, varošanin i seljak. Imajući u vidu veliki jaz između bogatih i siromašnih i koncentraciju bogatstva u rukama malog broja, procijenjeno je da je prosječan dohodak seljaka daleko manji, vjerojatno oko 30 rupija po osobi godišnje. Ove brojke razvidno predočuju strahovito siromaštvo naroda i oskudicu u kojoj žive mase. Nedostajalo je hrane, odjeće, stambenih prostorija i svega drugog nužno potrebnog za ljudsku egzistenciju... "
* slavni Nehru


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 15 svi 2016, 19:16 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Britanski nesoji ugušili su ustanak junačkog naroda u Indiji 1942. na isti način kao 1857., u svom stilu. Provodili su masovna uhićenja, tridesetak tisuća ljudi istodobno je trunulo u zatvoru. Izmučene mase viteški su ustale napadajući simbole monstruozne vlasti najvećeg carstva zla u povijesti: policijske postaje, željezničke postaje i pošte. Sjekle su telefonske i telegrafske žice, a strana uprava odgovarala vatrenim oružjem i suzavcem. Prema službenim izvješćima policijska i vojna vatra otvarana je u 538 slučajeva, a pucalo se također mitraljeskom vatrom iz zrakoplova koji su nisko letjeli. Neredi su trajali mjesec-dva, a Churchill je hvalio lojalnost i nepokolebljivost hrabre indijske policije i službeničke klase te činjenicu da su neredi bili skršeni svom težinom vlasti. Dodao je da su velika pojačanja stigla u Indiju i da je broj bijelih postrojbi u zemlji veći nego ikada otkako su Britanci došli, oduševljen pobjedom britanskih gadova nad izgladnjelim nenaoružanim masama. Službena procjena broja ljudi koje je ubila i ranila policija s vojskom iznose 1 028 mrtvih i 3 200 ranjenih, a to je grubo umanjivanje jer je vatra otvarana 538 puta i policija i vojska često su pucale na narod s kamiona u pokretu. Indijci procjenjuju broj mrtvih vitezova na 25 000, ali to je vjerojatno pretjerivanje i približno točna je brojka od 10 000 dok je tlačitelja usmrćeno tek stotinjak. Tisuće ljudi osuđene su na dugoročni zatvor, tisuće mladih (poglavito učenika i studenata) javno šibane. Bengalska vlada je izjavila da su vladine snage spalile 193 Kongresova logora i kuće u kotarevima Tamluki i Kontai prije i nakon ciklona iz 1942. godine. Veliki iznosi bili su razrezani na sela u globalnim iznosima kao kaznene mjere. Emery u Donjem domu izjavljuje da se ukupan iznos kolektivnih novčanih kazni popeo na 90 lakha rupija (devet milijuna), od kojih je bilo utjerano 7 850 000 rupija. Kako su ovi veliki iznosi bili iscijeđeni od jadnika koji su umirali od gladi drugo je pitanje. Antropološki odjel kalkutskog sveučilišta procjenjuje da je od gladi u Bengalu 1940-ih umrlo 3 400 000 osoba. Deseci tisuća riječnih barki spaljene su u strahu od japanskog napada, ali to je pojačalo glad pošto su te barke bile nužne u riječnom i močvarnom nepristupačnom području. Glad je povukla za sobom koleru i malariju, 46% bengalskog stanovništva 1943.-1944. bolovalo je od težih bolesti. Dok se sve to događalo i dok su kalkutske ulice bile posute leševima, društveni život gornjih 10 000 nije se mijenjao. Održavale su se zabave i gozbe, pokazivao se luksuz i veselje. Konjske utrke održavane su i dalje privlačivši otmjene skupine posjetitelja. Nije bilo dovoljno prometnih sredstava za prijevoz hrane, ali su trkački konji dovoženi specijalnim vagonima vlakom iz drugih krajeva zemlje. Još 1933. glavni ravnatelj Indijske sanitetske službe izvješćuje kako je prema medicinskim stručnjacima 39% stanovnika dobro uhranjeno, 41% nedovoljno, a 20% izrazito pothranjeno. U Bengalu koji je najdulje i najsustavnije pustošen od strane britanskih vragova, 22% stanovnika bilo je dobro uhranjeno, 31% izrazito pothranjeno.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 18 svi 2016, 16:23 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Zadar1993 je napisao/la:
Nemoguće da ih je bilo više od 10-20 milijuna, carstvo Inka i Maja je već bilo na zalazu, iako još moćno, kada je Kolumbo otkrio Ameriku, a to su jedine dvije civilizacije vrijedne spomena, tj. jedine koje bi mogli nazvati civilizacijama u europskom shvaćanju jer su Indijanci živjeli većinom razbacani po plemenima tj. slično kao u Africi danas.


Maja je prema Tonanteu bilo 14 000 000, a astečki glavni grad Tenochtitlan bio je pravi velegrad (s anglomeracijom preko milijun stanovnika). Poligamijske obitelji bile su veoma mnogobrojne u Asteka. Axayacatl je imao vjerojatno 25 djece, Tlacaeleltzin 83, Nezaualpili 144 od kojih 11 s glavnom ženom. Glavno trgovačko središte anglomeracije smjestilo se u Tlatelolcu. Tamo se na velikom području okruženom arkadama u podnožju piramide, održavao sajam na koji je svaki dan dolazilo 20 000 do 25 000 ljudi, a svaki peti dan 60 000. Trgovalo se platnom, tkaninama, perjem i nakitom, kožom, odjećom od perja, kukuruzom, grahom, začinima, povrćem, voćem, travama, peradi, divljači, ribama, žabama, posuđem, oružjem od kremena, vulkanskog stakla i kože, drvom, duhanom, lulama, namještajem, hasurama. Svoje prodavaonice imali su ljekarnici, frizeri, prodavači kukuruznih pogača i gulaša. S vremena na vrijeme poplave bi poharale grad. Tako je Montezuma I. 1449. godine dao podići nasip dug 16 km, koji je trebao štititi grad od izlijevanja vode iz velikog jezera. Auitzotl je morao dati zatvoriti izvore Acuecuexatla, čije su vode, snažno nadirući, podigle razinu lagune i uništile mnoge kuće. Tom je prilikom izgladnjelom narodu podijeljeno 200 000 pošiljki kukuruza, uz odjeću i 323 000 čamaca.https://hr.wikipedia.org/wiki/Tenochtitl%C3%A1n https://hr.wikipedia.org/wiki/Pretkolumbovska_umjetnost U ožujku 1978. godine, za vrijeme otkapanja okoline jedne meksičke katedrale, otkriven je čudesni isklesani višebojni monolit koji predstavlja mjesečevu božicu Coyolxauhkui, sestru boga-sunca Uitzilopochtlia kojoj je njezin brat odsjekao glavu, ruke i noge. Pronađeno je također svetište Tlaloca ukrašeno prikazima vodozemaca, svetište Uitzilopochtlia i njegovoga techcatla (žrtvenog kamena), te više od 5 000 predmeta, maski, kipića i vaza spremljenih kao žrtveni prinosi u kamene sanduke.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 19 svi 2016, 14:45 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Las Casas putovao je po gotovo cijelom Novom svijetu, a godine 1532. bio je u Peruu, a potom u Nikaragvi, Hondurasu, Panami i na Antilima. Opisuje okrutnost Pizzara koji je ubijao trudne žene tako da bi im rasporio trbuh i mrtvorođenčađ bacao psima za hranu.

Španjolci su uništavali domorodačke svetinje i podizali crkve i samostane, ali su zabilježene i pojave miješanja i povezivanja starih vjerovanja s kršćanstvom. Mit o Quetzalcoatlu prilagođen je kršćanskoj viziji sv. Tome Apostola, a religiozni misterij Tonantzine poistovjetio se s Gospom Guadalupe. Kad se 1531. godine jednom domorocu između mjesta Pueble i Tlaxcale ukazalo priviđenje boga Quetzalcoatla, pernate zmije kako leti, Španjolci su na tom mjestu sagradili novu crkvu nazivajući ju Sv. Toma/Quetzalcoatl. Iste godine pojavila se Gospa Guadalupe u gradu Meksiku, pa je na tom mjestu sagrađena mala kapela kojoj je kasnije pridodano ime Tonantzin/Guadalupe, zajedničko svetište obaju naroda. Na taj način je kršćanstvo ulazilo u domorodačke zajednice i nastajao religiozni sinkretizam. Redovnici su staru astečku školu preuredili u učilište Santa Cruz de Tlatelolco. Godine 1959. pod vodstvom Angel Marie Garibaya i Miguela Leona Portille tiskao se časopis Estudios de Cultura Nahuatl, u kojemu su predstavljeni istraživački radovi s različitih područja astečke kulture.

U istočnoj regiji Kordiljera, na sjeveru današnjeg Ekvadora, žive kečuanska plemena Otavalosi i Salasacasi. Tamo je najbolje očuvana pretkolumbovska tradicija i govor. Otavalosi imaju razvijenu trgovinu umjetnina, a veći dio njih aktivno sudjeluje unutar političkih stranaka i imaju svog predstavnika u zastupničkom domu. Salasacasi su znatno siromašniji i mahom žive od poljoprivredne proizvodnje. Istraživanja ovih područja pokazuju visok stupanj očuvanja oblika mitske svijesti i njihova imaginarnog svijeta, što se najbolje vidi u njihovim obredima, slavljima i usmenim predajama, obredima smrti (oblačenje u potpuno crno), kad se plačem iskazuje nestanak njihova boga-kralja i obrednim obraćanjem očekuje njegov povratak što se posebno iskazuje u žalu za Atahualpom, Huayanom Capacom itd. Obredi posvećeni Mami Oceli, Pachacamacu, Huadscaru također dokazuju duboku ukorijenjenost prošlosti i prikrivenu želju da se njihova božanstva njima vrate, bez obzira na prisutnost i prevlast Katoličke crkve. Na piramidi Pucara de Rumquci u Quitu, na kutnom dijelu stijene, blizu područja nazvanog Polovina svijeta, svake godine između 20. i 25. ožujka sastaju se potomci Inka iz svih krajeva na lokalitetu starog oltara-žrtvenika i obnavljaju isti obred kupanja i žrtvovanja životinja.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 24 svi 2016, 13:12 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
https://en.wikipedia.org/wiki/Spanish_c ... Pet%C3%A9n

Izvrstan članak o španjolskom osvajanju posljednjega slobodnog majanskog uporišta Taysal nel Petena, središta Itza Maja koje je palo u ruke agresora tek 1697. godine. Najzad osvojivši viteški branjen grad, španjolski gadovi spalili su cjelokupnu majansku knjižnicu punu knjiga. Itza Maje teško su stradali od epidemija i tijekom velikošpanjolske agresije. Pučanstvo oko jezera Peten 1697. procijenjeno je na između 20 000 i 40 000, a 1714. pobrojeno je tek 3 000 stanovnika Španjolskog Petena, uključujući nedomoroce. San Jose na sjeverozapadu obale jezera dom je posljednjih govornika itza majanskog jezika. Godine 1986. nabrojeno je tek 12 govornika, a 1991. samo 60 nesavršenih govornika. Međutim, prema popisu iz 2002. još su tu 1 094 govornika. Navodno su se branitelji Petena po ulasku španjolskih nesoja u grad razbježali u guste tropske prašume gdje njihovih potomaka možda još ima koji junački prkose živeći izvan tokova zapadnoeuropske uljudbe. Vjerojatno u gustim šumskim i teže pristupačnim predjelima Srednje i Južne Amerike još ima plemena koja žive kako su živjela i prije dolaska Europljana, njegujući kamenodobni način života. Osobito u brazilskoj amazonskoj prašumi može biti slabo kontaktiranih pa čak i nekontaktiranih plemena. Prema Općoj enciklopediji JLZ iz 1980-ih, još do 32 000 pripadnika raznih domorodačkih plemena raštrkanih po prašumama u unutrašnjosti Venezuele živi van uljudbenih tokova zemlje. U planinama blizu Orovillea u Kaliforniji, živeći van tokova uljudbe SAD-a, nađen je 29. kolovoza 1911. Ishi tj. posljednji pripadnik plemena Yahi (dio naroda Yana). Umro je 1916. od tuberkuloze, a kalifornijske genocidne vlasti smatrale su ga posljednjim divljim Indijancem. S plemenom Lacandon Maja u Meksiku prvi kontakt uspostavljen je 1924., a i danas ih oko 650 hrabro živi u jukatanskoj džungli kloneći se bijelih monstruma. U Australiji su britanski divljaci nametnuli malobrojnim preživjelim domorocima engleski jezik, odjeću i način života. Posljednje pleme su Pintupi kontaktirani u zapadnoj pustinji 1984. godine, a još se živi lovačko-sakupljački kako se živjelo prije velikobritanske agresije samo možda u Arnhemovoj zemlji. Najviše izoliranih plemena još ima na Novoj Gvineji i u brazilskoj amazonskoj prašumi, a nađe ih se i u Boliviji, Kolumbiji, Ekvadoru, Francuskoj Gvineji, Gvajani, Paragvaju, Peruu, Surinamu i Venezueli.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 28 svi 2016, 00:14 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Japanci su se u Drugom svjetskom ratu borili za oslobođenje cijele Azije od tutorstva europskih kolonijalnih gospodara.

* "Ona (Velika Britanija) je tada (u Prvom svjetskom ratu), s jednakim moralnim žarom kao danas (u Drugom svjetskom ratu), objavila da, vodeći rat protiv Njemačke, brani prava malih nacija, da želi svijet učiniti sigurnim za demokraciju, da nema apsolutno nikakvih ozemnih presezanja. I što se iz toga izleglo? Što se dogodilo nakon rata i ratne galame, kad su pobjednici pobijedili? Dogodilo se to da se Britansko Carstvo povećalo za milijun četvornih kilometara. Što se dogodilo s doktrinom samooprjedjeljenja nacija? Kada sam, sa svojom uobičajenom lakomislenošću, spomenuo samooprjedjeljenje na jednoj sjednici Zajedničkog povjerenstva, koje je pisalo ustav Burme, postao sam smiješan britanskim članovima povjerenstva. "
* "Sastali smo se ovdje (na Konferenciji o stvaranju Velike Istočne Azije) ne toliko kao zasebni narodi nego kao članovi iste velike povijesne obitelji... Godinama sam u Burmi snivao svoje azijske snove. Moja azijska krv uvijek me vukla drugim Azijatima. Ovo nije trenutak za misliti umom nego za misliti krvlju. Upravo to, upravo moje mišljenje krvlju, dovelo me ovamo iz daleke Burme... Prije samo nekoliko godina azijski narodi kao da su živjeli svaki u svom, drukčijem svijetu, podijeljeni, strani jedni drugima, ne poznavajući jedni druge, čak ne mareći jedni za druge. Prije samo nekoliko godina Azija naprosto nije postojala kao naša zajednička domovina. Tada nije postojala jedna jedinstvena Azija nego nekoliko Azija, puno Azija, toliko Azija koliko je bilo neprijatelja koju su ju držali u razjedinjenosti. U prošlosti, koja je vremenski sasvim bliska, ali se danas doima veoma dalekom, nije se moglo ni zamisliti da se azijski narodi sastanu ovako kao što smo se mi danas sastali. Nemoguće se, eto, ostvarilo i to na način koji nekad nismo mogli zamisliti ni u najluđem snu... Mislim da je naš današnji sastanak veliki simbolični čin. Točno je što kaže Njegova ekscelencija predsjedavajući konferencije (Tođo): stvaramo jedan novi svijet, koji će biti zasnovan na pravdi, jednakosti i uzajamnosti, na velikom načelu živjeti i pustiti drugoga živjeti. Kako god gledamo Aziju, vidimo da je ona u svakom pogledu svijet za sebe... Mi Azijati stoljećima o tome nismo vodili računa i to smo skupo platili. Mi Azijati izgubismo zato Aziju. Sada, kad nam je Japan pomogao veliku istinu ponovno otkriti i postupiti u skladu s tom spoznajom, sigurno je da će Azijati osvojiti Aziju ponovno za sebe. Eto, na toj jednostavnoj istini počiva sudbina Azije... Danas opet otkrivamo da smo Azijati, opet otkrivamo svoju azijsku krv koja će nas preporoditi i vratiti nam Aziju. Zato koračajmo zajedno sve do kraja puta koji smo zacrtali! Taj put vodi u novi svijet u kojemu će Azijati postati zauvijek slobodni, živjeti u blagostanju i naći svoj pravi dom... I ja mislim i osjećam da jedino Azijati mogu razumjeti Azijate, i da samo Azijati mogu djelotvorno raditi na povećanju blagostanja drugih Azijata. I ja sam dugo i nestrpljivo čekao dan kada će Azijati srušiti umjetne barijere što su ih među njima podigli zapadni uljezi, i onda zajedno graditi zajedničko blagostanje svih Azijata. Vidjevši ono što se ovdje dogodilo u subotu shvatio sam da je taj dan napokon došao, da su napokon prevladale krvne veze, da ćemo kao braća koja su se davno izgubila i sada ponovno našla poraditi zajedno na blagostanju naše zajedničke azijske obitelji. "
Ba Maw

* "Doista je neshvatljivo kako je milijardu Istočnjaka, milijardu stanovnika Velike Istočne Azije, dopuštalo da njima vladaju drugi, pogotovo Englezi i Amerikanci. "
* "Sada, kad smo napokon sjedinjeni u ovoj velikoj, kompaktnoj i solidnoj organizaciji, nema sile koja bi mogla spriječiti milijardu Istočnjaka slobodno oblikovati svoju sudbinu. U svojoj beskrajnoj i neizmjernoj mudrosti Bog ne će ostaviti Japan i ne će napustiti narode Velike Istočne Azije. Ako bude trebalo, on će sići s neba, plakati s nama, veličati hrabrost naših naroda, omogućiti nam osloboditi se i učiniti našu djecu i djecu naše djece slobodnim i sretnim ljudima što žive u blagostanju. "
Jose Laurel

* "Nepobitna je činjenica da su u svim oblicima svoga postojanja narodi Velike Istočne Azije povezani neraskidivim vezama. Duboko vjerujem da zato imaju zajedničku misiju stvoriti čvrstu Veliku Istočnu Aziju i izgraditi novi poredak, kojemu će biti temelj opći, zajednički prosperitet. "
Tođo

* "Rat što ga vodi Velika Istočna Azija rat je u kojem će ona pobijediti, stvaranje Velike Istočne Azije pothvat je koji će dovesti do zajedničkog blagostanja. Svaki pripadnik svakoga istočnoazijskog naroda mora voljeti zemlju koja je njegova domovina, mora voljeti svoje susjede, mora voljeti Veliku Istočnu Aziju. Geslo nas Kineza je preporod Kine i obrana istočne Azije! "
Vang Čing-vei

* "Mislim da nije nimalo slučajno što se ova konferencija održava upravo u Zemlji Izlazećeg Sunca. Ovo nije prvi put u povijesti da se svijet okreće Istoku tražeći svjetlost i vodstvo. Nije to ni prvi pokušaj stvaranja jednoga novog svijeta; takvih je pokušaja bilo i drugdje, ali svi nekadašnji i sadašnji pokušaji u tom smislu imali su ili imaju jedno zajedničko obilježje da su propali ili upravo propadaju... Za Indiju ne postoji drugi izbor nego beskompromisna borba protiv britanskog imperijalizma. Druge nacije možda mogu pomišljati na kompromis s Engleskom, ali to za indijski narod naprosto ne dolazi u obzir. Sklopiti kompromis s Britanijom značilo bi sklopiti kompromis s ropstvom, a s ropstvom ne ćemo nikad više sklapati kompromise... Međutim, slobodu moramo platiti jer ona nikad ne dolazi bez žrtava... Ja ne znam koliko će pripadnika naše nacionalne vojske doživjeti kraj rata koji je pred njima, ali za nas to nije važno. Nama je gotovo svejedno hoćemo li kao pojedinci poginuti ili preživjeti i hoćemo li kao pojedinci dočekati dan oslobođenja Indije. Nama je važno samo jedno: da Indija postane slobodna! "
Chandra Bose

* "Osjetio sam u dnu duše da su svi oni (sudionici konferencije) moja braća, ne samo u figurativnom smislu riječl, nego doslovno kao sinovi iste majke Azije. Japanci, Tajci, Filipinci, Burmanci, Indijci... Svi su oni Azijati i stoga moja braća. "
novinar Toši Go


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 08 lip 2016, 13:39 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Larry J. Zimmerman procjenjuje pretkolumbovsko pučanstvo Sjeverne Amerike (današnji SAD i Kanada) na oko 20 000 000 ljudi. Europski agresori su se pitali odakle su došli ti domorodački narodi i, kako nisu spomenuti u Bibliji, imaju li uopće dušu i jesu li to uopće ljudi? Katolička crkva naposljetku je 1537. godine Indijance proglasila djecom Božjom, ali to nije spriječilo agresiju prema domorodačkom načinu života. Prvi su bijelci u Americi, poznati po vjerskoj zatucanosti, nagađali kako su Indijanci zapravo potomci izgubljenih plemena izraelskih.

Genocidna kampanja protiv domorodaca u SAD-u (Indijanski ratovi) okončana je tek 1924. godine uspostavom sustava rezervata koji je i danas na snazi te davanjem državljanstva i prava glasa. Godine 1990. donesen je Zakon o zaštiti i repatrijaciji grobova sjevernoameričkih domorodaca (Native American Graves Protection and Repatriation Act), koji propisuje ljudske ostatke i grobna dobra, kao i svete objekte u vlasništvu saveznih institucija, vratiti udruženim plemenima. Sijuksi pokušavaju na sudovima vratiti zemlju na svom svetom području Paha Sapa (Black Hills/Crna brda). U Kanadi je 1999. uspostavljena savezna država Nunavut (inuitski: naša zemlja), pod nadležnošću Inuita koji u njoj čine 85% stanovništva. Energetska kriza s početka 1970-ih omogućila je zaposlenje i prihode određenom broju plemena u čijim su rezervatima postojala mineralna bogatstva. Najvažniji gospodarski napredak mnogim plemenima predstavljala je izgradnja kockarnica, koja im je bila dopuštena 1978. godine Zakonom o regulaciji kockanja (Indian Gaming Regulatory Act). Godine 2000. nešto više od 100 priznatih plemena (ukupno ih je 500) imalo je aktivne kockarnice, a podjela njihova prihoda konačno je plemenima omogućila pristojan životni standard omogućen poboljšanjem infrastrukture, kvalitetnijim stanovanjem, cestama, medicinskom skrbi i školstvom. Meskwaki i Ojibwe prihode su iskoristili za ponovni otkup svoje plemenske zemlje, a veliki dio te zemlje vraćen je tradicionalnom načinu uporabe (uzgoj divlje riže). Organizacije poput Indijanske komisije za ribu i divljač Velikih jezera (Great Lakes Indian Fish and Wildlife Commision) rade s ciljem očuvanja resursa i edukacije javnosti o pravima iz sporazuma i domorodačkoj ekologiji. Iako se u posljednje vrijeme nastoji umjesto izraza Indijanac (American Indian) rabiti izraz izvorni Amerikanac (Native American) u SAD-u ili Prvi narodi (First Nations) u Kanadi, mnogi domoroci pojam Indijanac ne smatraju uvrjedljivim (American Indian Movement). To ionako nije jedan narod nego stotine posve različitih naroda koji govore stotinama različitih jezika i nisu imali jedinstveno ime za sebe prije agresije bijelih monstruma. Pojedini domorodački jezici srodni su kao hrvatski i baskijski, to nije jedan narod nego mnoštvo potpuno različitih naroda kojima je jedino zajedničko što žive na istom kontinentu. Kao što Europljani nisu jedan narod, nisu ni Indijanci.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 09 lip 2016, 09:39 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Neke procjene govore da su europski agresori izravno (nožem ili metkom) pobili oko 13 000 000 američkih domorodaca, a neizravno (namjerno širenje zaraznih bolesti, podvrgavanje teškim ropskim radnim uvjetima, namjerno poticanje međuplemenskih sukoba, domorodačka samoubojstva uslijed rušenja njihovih uljudbi, namjerno ubijanje bizona kako bi domoroci umrli od gladi) oko 23 000 000. To daje brojku od 36 000 000, što je šest puta više žrtava nego što je imao holokaust nad Židovima koji se neopravdano smatra najvećim genocidom u povijesti. Uz ovih 36 000 000 također je više desetaka milijuna umrlo od nenamjerno prenesenih zaraznih bolesti, tako da je broj domorodaca pao za 90% do 95% od pretkolumbovskog broja. Oko 300 jezika je izumrlo.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 09 lip 2016, 21:55 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Danas sam na Dančama oko 30 min pričao s nekim Argentinkama iz Buenos Airesa i kazao im da nemam dobro mišljenje o Latinskoj Americi jer sam čuo da su europski kolonisti pobili desetke milijuna domorodaca. One se slažu (claro), otvoreno priznaju da je to istina. Pitao sam ih srame li se zbog toga, kažu da je to bilo davno. Uvjerljivo najmasovniji genocid svih vremena prošao je sasvim nekažnjeno. U Urugvaju je Fructuoso Rivera 1831. pokrenuo otvorenu genocidnu kampanju protiv Charrua, salpusiedes. Svečano su proglasili Charrue istrijebljenim i danas u Urugvaju nema niti jednoga domoroca, a u Argentini su isto eksterminirani na mnogim područjima. Genocidna kampanja iz 1870-ih protiv argentinskih domorodaca poznata je kao Osvajanje pustinje. https://en.wikipedia.org/wiki/Conquest_of_the_Desert Još 19. srpnja 1924. argentinska policija i rančeri kolju oko 200 Toba u Napalpiju u provinciji Chaco. Prostrani rančevi napravljeni su na tuđoj zemlji i krvi i slijedom toga je Argentina u 20. stoljeću postala moćnim izvoznikom voća, povrća i mesa. Jednostavno je ukradena tuđa zemlja. Pitale su me ima li Hrvatska domoroce. Ja sam ponosno istaknuo da su Hrvati ovdje bili prvi i nikada nisu nikoga brutalno eksterminirali.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 09 lip 2016, 22:53 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 05 lis 2010, 11:48
Postovi: 109215
Lokacija: Županija Herceg-Bosna
Bila vam vesela konverzacija vidim. Sigurno te na kraju nisu pitale za broj telefona i mail adresu.

_________________
Spetsnaz, a force for good.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 09 lip 2016, 22:55 
Offline

Pridružen/a: 27 lip 2012, 01:19
Postovi: 2148
:D


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 10 lip 2016, 09:49 
Offline

Pridružen/a: 21 stu 2015, 17:34
Postovi: 3541
Lokacija: Folklorni srboćetnik, praktični muslimanski Bunjevac
Neka neko objasni Ateisti da vi od tog turizma živite.

_________________
Robi lopove vrati bodove!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 14 lip 2016, 12:16 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Za razliku od svih ostalih naseljenih kontinenata, u Australiji prije velikobritanske agresije gotovo uopće nije bilo nasilja. Nije zabilježeno da su australski domoroci ikada vodili međusobne ratove ni da su prakticirali kanibalizam. Na njihovom kontinentu hrane je bilo u izobilju (danas ima oko 34 000 000 klokana, tobolčari slove kao lako uhvatljive životinje), a pučanstvo nije bilo veliko (procjene se kreću od 300 000 preko 750 000 do 1 200 000). Potrebe za osvajanjima nije bilo. Međutim, britanski monstrumi su brutalno eksterminirali sasvim miroljubive ljude koji su bili na svojoj zemlji.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 14 lip 2016, 19:04 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 07 ruj 2012, 20:35
Postovi: 13033
Lokacija: Zagreb
Ateist je napisao/la:
Za razliku od svih ostalih naseljenih kontinenata, u Australiji prije velikobritanske agresije gotovo uopće nije bilo nasilja. Nije zabilježeno da su australski domoroci ikada vodili međusobne ratove ni da su prakticirali kanibalizam. Na njihovom kontinentu hrane je bilo u izobilju (danas ima oko 34 000 000 klokana, tobolčari slove kao lako uhvatljive životinje), a pučanstvo nije bilo veliko (procjene se kreću od 300 000 preko 750 000 do 1 200 000). Potrebe za osvajanjima nije bilo. Međutim, britanski monstrumi su brutalno eksterminirali sasvim miroljubive ljude koji su bili na svojoj zemlji.

Da su uistinu miroljubivi ne bi imali 20 puta veće stope kriminala od bijelaca. I tada je bilo ubojstava, a ratova nije ni moglo biti zbog rijetke naseljenosti i načina organizacije društva.

_________________
Summum ius, summa iniuria.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 14 lip 2016, 19:06 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 07 ruj 2012, 20:35
Postovi: 13033
Lokacija: Zagreb
Inače, možemo pretpostaviti da bi ih Maori pokorili do ovog vremena u slučaju da bijeli čovjek nije otkrio Australiju. Maori su po svim stavkama superiorni Aboridžinima i ne vjerjem da bi se dobro proveli.

_________________
Summum ius, summa iniuria.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 04 srp 2016, 00:52 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
http://www.b92.net/info/vesti/index.php ... id=1150736

Domorotkinja prvi put u australskoj skupštini

Bivša učiteljica Linda Burney (59) postala je prva domorotkinja u donjem domu australske skupštine, nakon izbora na kojima su oporbeni laburisti osvojili jedno mjesto. Već je bila 2003. godine prva domorotkinja koja je ušla u skupštinu Novog Južnog Velsa. "Vjerujem da je to veoma važan trenutak za Australiju", rekla je nova zastupnica koja je i prva domorotkinja koja je dobila diplomu Pedagoškog fakulteta i član je državnog Vijeća za pomirenje s domorocima. Njeni preci pripadali su plemenu Wiradjuri čiji je jezik izumro uslijed djelovanja britanskih gadova.

U trenutku početka svirepe velikobritanske agresije u Australiji su živjele stotine tisuća ljudi. Procjene se kreću od 300 000 preko 750 000 do 1 200 000. Britanski monstrumi brutalno su eksterminirali cijele nevine miroljubive narode. Deseci jezika su izumrli. Zbrisano je cjelokupno izvorno pučanstvo Tasmanije. Danas samo oko 50 000 ljudi (50 978 prema popisu 2001.) govori nekim od domorodačkih jezika kao materinskim, što je oko 0.25% pučanstva i to poglavito na sjeveru i ostalim područjima gdje najezda britanske gamadi nije bila masovna. Žalosno je što ćeš u Australiji prije čuti naš jezik (hrvatskim govori 63 611 Australaca, srpskim 67 836) nego izvorne jezike kontinenta.

Otvorena genocidna kampanja protiv australskih domorodaca okončana je 1934. kada je izvršen zadnji pokolj. Domoroci su dobili državljanstvo i pravo glasa 1966., pošto ih uopće nisu smatrali ljudima nego dijelom flore i faune, nekim nižim oblikom primata. Tek 1994. Australija je priznala da su ljudi, pošto je tek tada iz ustava izbačena sintagma o Australiji prije Europljana kao praznoj zemlji (terra nulius). Nedavno im je vraćeno nešto zemlje.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 14 srp 2016, 11:27 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
http://www.24sata.hr/news/njemacka-ce-p ... ida-482965

Njemačka će poslati službenu ispriku Namibiji zbog genocida

Njemačka će svojoj bivšoj koloniji Namibiji poslati službenu ispriku zbog genocida izvršenog nad tamošnjim stanovnicima, objavilo je njemačko ministarstvo vanjskih poslova u srijedu.

Njemačka vojska pobila je više od 75 tisuća pripadnika plemena Herero i Nama između 1904. i 1908. godine, u vrijeme vladavine nad tom afričkom državom od 1884. do 1915. godine, tada znanoj pod imenom Jugozapadna Afrika.

Bilateralni razgovori o zajedničkoj deklaraciji vlada, u kojoj će masakre eksplicitno nazvati genocidom, trebali bi biti zaključeni do kraja godine, objavilo je ministarstvo.

Njemački predsjednik Joachim Glauck izrazio je spremnost objaviti službenu ispriku.

Dvije države dogovaraju i program investicija za razvoj nove infrastrukture u Namibiji, poput pogona za desalinizaciju morske vode.

Njemačka vlada se prije godinu dana prvi put referirala na masakre njemačke vojske u Jugozapadnoj Africi kao na genocid.

Ta rasprava dolazi u vrijeme tenzija između Njemačke i Turske zbog njemačkog parlamentarnog proglašenja otomanskog masakra nad Armencima i drugim kršćanskim grupama genocidom, u lipnju ove godine.

Nijemci i Talijani daleko su najpošteniji veliki zapadnoeuropski narodi jer su počinili daleko manje zločina od Engleza, Španjolaca, Portugalaca, Francuza i Nizozemaca. Međutim, i oni imaju svoje mrlje. Nijemci agresiju na Namibiju i smrt 75 000 domorodaca, a Talijani agresiju na Somaliju, Eritreju i Etiopiju i smrt oko 300 000 domorodaca.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 14 srp 2016, 11:48 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 30 lip 2009, 17:35
Postovi: 10744
Ateist je napisao/la:
Danas sam na Dančama oko 30 min pričao s nekim Argentinkama iz Buenos Airesa i kazao im da nemam dobro mišljenje o Latinskoj Americi jer sam čuo da su europski kolonisti pobili desetke milijuna domorodaca. One se slažu (claro), otvoreno priznaju da je to istina. Pitao sam ih srame li se zbog toga, kažu da je to bilo davno. Uvjerljivo najmasovniji genocid svih vremena prošao je sasvim nekažnjeno. U Urugvaju je Fructuoso Rivera 1831. pokrenuo otvorenu genocidnu kampanju protiv Charrua, salpusiedes. Svečano su proglasili Charrue istrijebljenim i danas u Urugvaju nema niti jednoga domoroca, a u Argentini su isto eksterminirani na mnogim područjima. Genocidna kampanja iz 1870-ih protiv argentinskih domorodaca poznata je kao Osvajanje pustinje. https://en.wikipedia.org/wiki/Conquest_of_the_Desert Još 19. srpnja 1924. argentinska policija i rančeri kolju oko 200 Toba u Napalpiju u provinciji Chaco. Prostrani rančevi napravljeni su na tuđoj zemlji i krvi i slijedom toga je Argentina u 20. stoljeću postala moćnim izvoznikom voća, povrća i mesa. Jednostavno je ukradena tuđa zemlja. Pitale su me ima li Hrvatska domoroce. Ja sam ponosno istaknuo da su Hrvati ovdje bili prvi i nikada nisu nikoga brutalno eksterminirali.


U proviniciji Chaco ima najviše naseobina Hrvata,Crnogoraca i Srba , i svi su gle čuda pomešani brakovima , ali za divno čudo imali su uvek dobar odnos sa Indijancima , tako bar kažu memoari Kataline Milović potomka naseljenika.

Ja inače po prezimenima najveće crnogorske naseobine La Montenegrina u provinciji Chaco imam puno rodbine.

Evo šta kaže o odnosu spram Idnijanaca Katalina Milović

Cmogorci i urođenici

Počeše bojažljivo da im se približavaju nepoznati ljudi, toliko različiti, polugoli, maslinaste puti i stidljivi. Bili su to Indijanci.
Premda govore različitim jezicima, razumiju se i uspostavljaju prijateljske veze. Njima je potreban posao, a Crnogorcima radnici. Već su postali gazde. Siromašni, ali ipak gazde.
Iz radoznalosti i simpatije prisustvuju njihovim ritualima, upoznaju njihove običaje, a ovi urođenici, o kojima su im na jugu zemlje govorili da su divlji i okrutni, veoma su prijatni zbog dobre pogodbe koji su im ovi Evropljani ponudili.
Pošto su bila dva Petra i dva Mitra među njima sedmoricom, Indijanci su ih, da bi ih razlikovali, nazvali: Petra Kapitanića Pedro Grande, a Petra Milovića Pedro Ćiko. Mitar Milović je bio Mitre Grande, a Mitar Mićunović Mitre Ćiko. Dugo godina su im ovi nadimci bili ime i prezime, čak i među sunarodnicima, a Mitar Mićunović ga je nosio do kraja života.
Možda zato što je bio najmlađi u grupi, iz simpatije ili nekog neobjašnjivog razloga, Pedra Ćika su uvijek zvali da prisustvuje ritualima sahranjivanja. U skladu sa svojim vjerovanjem, to su radili noću, a kopali su grobove u koje su sahranjivali mrtve u stojećem, sjedećem i ležećem položaju. Imali su odgovarajući ritual za svaki položaj.
Nikad nijesu željeli da otkriju razlog takvog običaja.


[url]
http://www.montenegrina.net/pages/pages ... ilovic.htm[/url]



Meni je ovde super što se pominje sahranjivanje , jer ako nešto vole Crnogorci a i svi iz Hercegovine i kamenitih krajeva to je sahrana, i čitav cirkus oko nje.
To je uvek bio najveći društveni skup pored svadbi i krštenja.
I tako je Pedro Ćiko(Petar Milović) morao otići kod komšija na žalost jer nema veće bruke i sramote nego da Crnogorac ne ode prvom susedu na sahranu. :zubati

A sa druge strane video sam Dalmatince naseljene u Novom Zelandu i prijatno me iznenadio njihov odnos sa Maorima i kako su se pomešali i kako je stvorena nova grupacija tih pomešanih koji poštuju i jedne i druge korene.

_________________
O turčine za nevolju kume
A ti vlaše silom pobratime


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 22 srp 2016, 23:42 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840


Jedan Španjolac na YouTube-u ima primjedbu na moj podatak da se broj domorodaca u Meksiku smanjio s 25 000 000 godine 1519. na samo 2 000 000 godine 1580. On smatra kako je teoretski nemoguće da je 60 000 Španjolaca moglo tijekom jednog stoljeća lišiti života 23 000 000 domorodaca samo u Meksiku, jer bi to značilo da je svaki morao pobiti više od 1 000 svakog dana u svakoj godini. Isto tako tvrdi da španjolska kolonijalna uprava nije imala genocidne namjere jer su najmasovniji pokolji počinjeni u drugoj polovini 19. stoljeća, nakon što su španjolske kolonije već postale neovisne države. Mišljenja je da su Španjolci uistinu desetkovali domoroce samo na Antilima, nakon čega su ih zamijenili robovima dovedenim iz Afrike. Daljnja osvajanja, prema njemu, nisu imala za cilj uništenje izvornog pučanstva.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 12 kol 2016, 21:06 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Kako sam se u zadnje vrijeme intenzivno zaintrigirao za povijest drugih kontinenata, kad god sam u prilici ovog ljeta stupiti u kontakt s turistima iz tim zločinima pogođenih zemalja započnem raspravu o kolonijalnom genocidu. Jednoj skupini iz Melbournea kazao sam da mi se ne sviđa Australija jer su britanski agresori pobili domoroce. Oni nevoljko kažu da je to gorka istina, ali da je to bilo davno i da je uvijek kroz povijest bilo osvajanja. Nedavno sam nekim drugim turistima iz Melbournea rekao isto što i prvim. Oni su zanimljivo reagirali. Rekli su da su oni irskoga podrijetla, a da su domoroce pobili Englezi te da Australci irskoga podrijetla nemaju veze s tim. Pričao sam i s jednim državljaninom SAD-a koji živi u Teksasu, ali je iz Louisiane. Francuskog je podrijetla, a ne poznaje francuski jezik nego samo engleski i španjolski. Rekao je da su njegovi preci migrirali 1742. i da nisu držali crne robove jer su bili siromašni. Još njegova baba govorila je francuskim, on razumije malo ali ne govori. Kad sam ga pitao srami li se što su domoroci pobijeni odgovorio je da on nije bio tamo, ali da mu je žao zbog toga (so bad). Kad sam ga upitao ima li u Teksasu domorodaca, rekao je da nema više (no more). Kako to tužno zvuči! Kazao je da susjedna država Oklahoma ima puno domorodaca koji drže u vlasništvu kockarnice. Kad sam ga upitao govore li ti domoroci još svojim jezicima rekao je da ih jako malo poznaje stare jezike. Znači to su domoroci samo genetski, skroz su odnarođeni i utopljeni u europsku uljudbu. Jedan građanin Vancouvera čiji su preci 1960-ih iz ekonomskih i političkih razloga migrirali iz Hrvatske rekao mi je da je jako jako puno domorodaca pobijeno, ali dosta ih živi i danas. Velika većina služi se engleskim, a malo ih je očuvalo stare jezike. Kad sam ga pitao smatra li to genocidom, odgovorio je da se svako osvajanje kroz ljudsku povijest može smatrati genocidom. Pitah ga je li u Kanadi bio genocid manjih razmjera nego u SAD-u, odgovorio je jesno. Jednom Španjolcu iz Cadiza rekao sam da iskreno antipatiziram španjolski narod zbog pokolja nad američkim domorocima. On se čudio u stilu "kakve ja veze imam s tim". Nedavno sam stupio u kontakt s dvama Španjolcima iz Andaluzije, iz nekog grada u blizini dvorca Alhambre. Rekao sam da antipatiziram Španjolce jer su pobili američke domoroce. Jedan od dvojice Španjolaca je puno putovao po Latinskoj Americi (Argentina, Peru, Bolivija) i kaže da su Španjolci tamo zasnovali novu kulturu. Međutim, istaknuo sam da su pobili jako puno domorodaca (desetke milijuna) i pitao ga srami li se toga. Rekao je da je istina da je izrazito veliki broj domorodaca ubijen, osobito na Antilima, i da iskreno smatra to velikom mrljom na španjolskom obrazu. No, tvrdi da Španjolci nisu došli tamo došli bi Vikinzi, Englezi ili netko drugi (Kinezi, Japanci, Arapi) i isto bi bilo. Ili da su bili napredniji američki domoroci bi otkrili u Europu i isto bi bilo. Ističe da su osvajanja kroz povijest neizbježna i da su puno prljaviji bili Englezi jer u Sjevernoj Americi preostalo je daleko manje domorodaca nego u Srednjoj i Južnoj. Kaže da se ne sjeća da je igdje u svom gradu u Španjolskoj ili putujući Latinskom Amerikom vidio hrvatske turiste. Kad sam ga upitao je li španjolski jezik u Španjolskoj isti kao u Latinskoj Americi, odgovorio je da je identičan (total same). Znači potpuno je isti u Španjolskoj, u Gvatemali, u Čileu i u Paragvaju, možda ima razlika u izgovoru i naglasku. Također tvrdi da većina domorodaca uz svoj jezik govori i španjolskim, a da ih malo poznaje engleski. Kaže da portugalski i talijanski može razumjeti bez prijevoda. Kad brzo govore, ne može razumjeti Portugalce i Talijane. Dakle, Portugalci i Španjolci možda se razumiju kao mi i Česi. Bilo mu je drago kad su Portugalci osvojili nogometno EP, znači te susjede smatraju svojom braćom iako su imali sukoba u kolonijalnom dobu. Portugalci su utemeljili koloniju Sacramento u današnjem Urugvaju, a Španjolci su ju opljačkali, spalili i protjerali Portugalce pošto nisu poštivali dogovor kojim je papa podijelio Novi svijet na španjolski i portugalski dio. Čak su Španjolci spalili Crkvu sv. Sakramenta koju su podigli Portugalci. Znači, i jedni i drugi su katolici i formalna im je misija širenje katoličanstva, a španjolski kolonizatori razaraju crkvu koju su podigli portugalski kolonizatori. Zapadni Europljani međusobno su se natjecali tko će više pobiti, opljačkati i porobiti. Francuski i engleski gusari pljačkajući i paleći ometali su španjolsku vlast na Antilima i u Srednjoj Americi. Također ovaj Andalužanin tvrdi da su i danas prisni s Latinoamerikancima koje smatraju svojom braćom, osobito Kolumbijcima i Meksikancima. Jednog Katalonca iz Barcelone također sam pitao za genocid nad američkim domorocima, on pojma nije imao tvrdeći da ga povijest uopće ne zanima. Možda su Katalonci manje sudjelovali u kolonizaciji. Pitao sam ga je li katalonski separatist, tvrdi da je lojalan Španjolskoj i da su Katalonci podijeljeni oko neovisnosti (50%-50%). Tvrdi da je katalonski jezik dosta različit od kastiljskog (španjolskog) i da se slabo razumiju međusobno, možda je razlika kao između slovenskog i hrvatskog. U doba Franca se, tvrdi, nije smjelo na ulici služiti katalonskim. Međutim, opet španjolsku kulturu smatra impresivnom, putovao je cijelom Španjolskom i ne zalaže se za neovisnost. Jednog Meksikanca iz Ciudad de Méxica pitao sam poznaje li astečki i ima li astečko podrijetlo. Tvrdi da govori samo španjolskim i ima španjolsko podrijetlo, te da je u odnosu na ukupno pučanstvo izrazito malo domorodaca sačuvalo svoj jezik i običaje. Jesno je odgovorio na pitanje jesu li domoroci pobijeni od strane Španjolaca, pa sam ga pitao koliko procjenjuje da ih je ubijeno i srami li se toga pošto je to veliki zločin. Tvrdi da je ubijeno jako jako puno, ali ne vjeruje da su u pitanju milijuni u tom vremenu. Slaže se da je to vrlo velika tragedija. Jedan par s djetetom iz Meksika koji je svirao gitaru i pjevao na španjolskom pitao sam poznaju li astečki, odgovorili su niječno podsmjehujući se u stilu kao da Hrvate netko pita pišu li još glagoljicom. Vidio sam i neka dva Portugalca koji žive u Engleskoj, s njima je bio prijatelj Brazilac iz São Paula. Nakon što sam im čestitao naslov europskog prvaka pošto su prvi turisti iz Portugala koje sam ikad vidio (zahvalili su rekavši da su imali sreće), pitao sam ih jesu li portugalski u Portugalu i portugalski u Brazilu identični. Rekli su da je isti jezik, ali ima znatnih dijalektalnih razlika. Mogu razumjeti španjolski, talijanski i latinski bez prijevoda. Onda sam im kazao da ne volim Portugalce jer su prevozili masu robova iz Afrike i pobili jako puno brazilskih domorodaca. Istaknuo sam im da sam čitao knjigu o Africi i da su Portugalci od svih kolonijalnih sila najviše robova prevezli preko Atlantika. Oni tvrde da je sve to točno, ali je bilo jako davno i kasnije su s tim počeli svi zapadnoeuropski narodi. Onaj Brazilac tvrdi da su tamo svi miješani i da ima portugalske, talijanske i njemačke krvi, ali nema crnačke ni domorodačke. Svi su domoroci pobijeni u njegovom kraju, a jesno odgovara na moje pitanje srami li se toga. Kaže da nije išao na stadion kad je bilo SP u Brazilu zbog skupih ulaznica, nego da prati na televiziji. Ne prati uživo ni OI u svojoj zemlji nego je sretan što je ovdje jer mu se jako sviđa Hrvatska (Hvar, Split i Dubrovnik). Studira u Francuskoj. Na moje pitanje zašto je Brazil jedna od najopasnijih zemalja na svijetu (ubojstva, pljačke, otmice) i hoće li uvijek biti tako odgovara da ide na bolje. Onaj Andalužanin što je dosta putovao po Latinskoj Americi tvrdi da je najopasnije po noći jer dosta ljudi posjeduje privatno oružje (za razliku od Europe gdje oružje imaju samo provjereni), ali ići po danu utabanim turističkim stazama nije neki rizik.

Danas sam ostvario najvažniju i najdulju raspravu, s jednim Ekvadorcem iz Quita što živi u Njemačkoj. Mestik je, ima kečuanskog podrijetla i zna nešto kečuanskog jezika što ga je učio u školi. Prvi je turist iz Ekvadora i prva osoba koja ima američke domorodačke krvi koju sam ikada vidio. Planira na ovom odmoru još posjetiti Vrhbosnu i Beograd, profesor je glazbene kulture i dosta je putovao po Južnoj Americi svirajući gitaru. Tvrdi da Latinska Amerika jest opasna i da nije čudno biti opljačkan, ali da nije tako strašno kako Europljani misle i da zika virus uopće nije tako strašna pošast kako mediji dramatiziraju. Tvrdi da je jako puno domorodaca pobijeno, on procjenjuje da su u pitanju milijuni i slaže se s mojom konstatacijom da je to najgori genocid ikada. Na moje pitanje koliko su europskih istraživača pobili domoroci odgovara da je u pitanju solidan broj, ali ne slaže se s mojom procjenom od par stotina tisuća. Misli da nije istina da su domorodački ustanici protiv španjolske marve krajem 18. stoljeća pobili 100 000 kolonista (kako kaže Wikipedija), prema njemu je u pitanju par tisuća. Tvrdi da je ustroj u društvu i dalje rasistički i da čisto bijela manjina posjeduje veliku većinu bogatstva, moći i utjecaja; slijede mestici, domoroci pa crnci. Prema njemu domoroci više simpatiziraju crnce nego bijelce. Samo se u Ekvadoru može vidjeti crnce koji žive u planinskom području, na velikoj nadmorskoj visini. To je po njemu zanimljiva pojedinost. Putovao je po Peruu, Boliviji, Čileu i Argentini. Ekvadorci i Peruanci međusobno se ne vole, imali su rat nastao zbog graničnog spora u amazonskom području. Čudio sam se kako se ne vole kad je u pitanju isti narod (potomci Inka), kaže da postoji ozbiljan granični spor. S drugim susjedima Kolumbijcima nemaju nikakvih teškoća, mnogi Kolumbijci dolaze raditi u Ekvador gdje je sigurnije i valuta je američki dolar. Tvrdi da je kečuanski službeni jezik i mogu ishoditi neke papire na njemu, ali putovnice i druge osobne isprave su samo na španjolskom. U Aotearoi vlada puna jezična ravnopravnost, piše New Zealand Passport/Uruwhenua Aotearoa. To je pohvalno. Ovaj Ekvadorac ističe da se jezična ravnopravnost najbolje očituje u Boliviji gdje su svi natpisi, uključujući i one u zahodu, trojezični (španjolski, kečuanski i ajmarski). Pitao sam ga mogu li u Ekvadoru djeci davati domorodačka imena (Atahualpa, Tupac). Kaže da je dopušteno nadjenuti domorodačko ime, ali prezimena su španjolska i nasljedna. Kaže da su Inke bili imperijalisti i često ratovali prije dolaska Europljana, ali da nisu bili kanibali niti su obredno žrtvovali ljude. Postoji samo jedna ceremonija obrednog žrtvovanja ljama. Ratovi prije kontakta s Europljanima bili su veoma česti. Kanibalizam je najviše bio raširen među narodima amazonske prašume. Ti su narodi hodili potpuno goli, dok su Inke imali neku odjeću. Američki domorodački jezici uopće ne nalikuju jedan drugom, dijele se u 29 različitih porodica. Skoro svi europski su u trima porodicama (germanski, slavenski, romanski), a američki domorodački su međusobno slični kao hrvatski i baskijski. Indijanci nisu jedan narod, to su tisuće potpuno različitih naroda koji su različito živjeli, govorili potpuno različitim jezicima i često ratovali međusobno ili su jedni domoroci bili saveznici Europljanima protiv drugih domorodaca. To treba znati, Indijanci uopće nisu nekakva kompaktna skupina nego potpuno različiti narodi kojima je jedino zajedničko što žive na istom kontinentu. Puno elemenata starih vjerovanja sačuvano je ili pomiješano s katoličanstvom, narodi amazonske prašume još imaju svoje šamane. Ovaj Ekvadorac ističe da ima starijih domorodaca koji uopće ne poznaju španjolski nego govore samo svojim jezicima, a toga se nađe i na selima. Engleski većinom Latinoamerikanci poznaju samo u većim gradovima. Danas sam gledao dokumentarac u kojem je istaknuto kako narod Warao u prašumi uz rijeku Orinoco govori svojim jezikom i velika većina ih uopće ne poznaje španjolski. Ekvadorac tvrdi da je jako puno kečuanskih građevina uništeno i temeljito razoreno, a kamenje s njih rabilo se za gradnju crkava. Više turista ima u Peruu nego u njegovoj zemlji. Inke su bili na manjem stupnju razvoja od Asteka i Maja u vidu toga što nisu imali pismo, a njihovu jeziku latinici su prilagodili španjolski misionari. Najveći doseg Inka bile su jako duge kamene ceste kroz prostranstva carstva. Međutim, Inke nisu imali arhitektonske pojedinosti ni spomenike i kipove na svojim građevinama, to su samo blokovi i nizovi kamenja. U tom smislu ta je arhitektura nazadnija od španjolske koja vrvi raskošnim pojedinostima, kipovima, spomenicima, reljefima. Ekvadorac tvrdi da ne vjeruje da su Inke ikada u pretkolumbovskom dobu imali ikakav kontakt s Astecima i Majama, to je moguće samo kanuima uz oceansku obalu. Međutim, vjerojatnim smatra teorije o kontaktu Polinežana i američkih domorodaca prije agresije bijelih monstruma na američki kontinent. Kolumba ne drži zločincem nego pozitivnom osobom, on po njemu nije imao zle namjere i htio je uspostaviti trgovinu. Kasnije su počeli žestoki sukobi. Također pozitivnom osobom smatra Simóna Bolívara, tvrdeći da kreoli nisu Španjolci i da su većinom miješane krvi. Neovisnost od španjolske krune smatra iskorakom nabolje, iako su u Argentini, Urugvaju i Čileu najgori zločini nad domorocima počinjeni nakon stjecanja neovisnosti latinoameričkih zemalja. Vladajuća klasa nakon neovisnosti ostala je ista kao u kolonijalnom dobu, bijelci. Pizzara koji je klao trudne domorotkinje Ekvadorci ne slave, ali su u Peruu česti spomenici njemu. Također ima spomenika i Atahualpi i domorodačkim junacima.


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 409 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8 ... 17  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 63 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO