Često se zaboravlja među Perecima (sinonim za mesićevce, avnojevce, pusićevce i slične) pa da se ne zaboravi.
Malo povijesti hrvatsko-turskih ratova iz perecijanskog kuta. Sukobi počinju već krajem 14. stoljeća, smiruju se u 18. stoljeću, a peripetije traju sve do konca 19. stoljeća.

- 1389. Bitka na Kosovu polju – na lijevom krilu pod vojvodom Vlatkom Vukovićem bore se i hrvatski križari Ivaniša Horvata.
- 1396. Bitka kod Nikopolja protiv Turaka, na desnom krilu kraljevske vojske stajali su Hrvati pod Stjepanom II Lackovićem,
- 1415. - Bitka kraj Lašve 10. kolovoza, vojska Hrvoja Vukčića-Hrvatinića i Turci porazili ugarsko-hrvatsku vojsku.
- 1432. Kralj Žigmund Luksemburški uspostavlja 3 obrambena tabora: hrvatski tabor za obranu Hrvatske i Dalmacije, slavonski tabor usmjeren prema Uni i usorski tabor za obranu sjeverne Bosne i Podunavlja
- 1435. - 1445. Velike turske provale u Hrvatsku i Ugarsku
- 1456. - Pobjeda Ivana Hunjadija kod Beograda. Iz zauzetih djelova Bosne Turci (Vrhbosna, Hodidjed) provalili na sjever do Save, gradeći preko te rijeke mostove i brodove, kojima su provaljivali u Slavoniju.
- Matija Korvin (1458.-1490.) sklapa savez s Bosnom protiv Turaka.
- 1460. - Osmanlije pod Hasan-pašom provalili u Bosnu. Bos. kralj Stjepan Toma je bio prisiljen dopusiti Turcima prolaz provaljuju preko Save u vukovsku i srijemsku županiju.
- Jeseni 1463. Matija oslobađa dio Bosne do Jajca, uspostavlja Jajačku i Srebrničku banovinu.
- 1465. - Pohod Matije Korvina na Bosnu (kratki) i Hercegovinu i Hum (dugotrajniji); pada pod Osmanlije Blagaj na Buni
- 1476. - Matija Korvin s 60.000 vojnika 15. veljače zauzeo osmansko polazište za pohode Šabac. Bitka kod Šapca (bos. banovina).
- 1478. - 20. siječnja sabor u Zdencima, gdje se točno ustanovilo, kako će Hrvatska suzbijati Turke. Uspjeh polučen već na ljeto kad su hrvatske i mletačke snage predvođene Petrom Zrinskim pobijediše 20.000 tur. konjanika, a ostatak dokrajčio kapetan grada Jajca.
- 1479. Turska provala u Međumurje, Turci pustoše Hrvatsku, Slavoniju.
- 1479 - Bitka kod Brežaca, zagorski knez Juraj Vitovec porazio Turke.
- 1483. - Hrvatska vojska dočekala Turke kod broda Zrinskoga na Uni na povratku s velike osmanske pljačkaške vojne, pobijedila ih u dvodnevnoj bitci 29. i 30. listopada. Poslije poraza Bajazit ponudio petogodišnje primirje.
- 1491. velika pobjeda hrvatske vojske u bitci u klancu Vrpile, nedaleko od Krbavskog polja, Poraženo 10 000 turskih konjanika i oslobođeno 18.000 zarobljenih kršćana. Ivan Frankopan Cetinski i Mihovil Frankopan Slunjski.
- 1493. Čim je saznao za promjenu smjera kretanja turskih snaga, ban Derenčin je pregrupirao snage i na Krbavskom polju okupio knezove, Ivana Frankopana Cetinskog, Bernardina Frankopana Modruškog, Nikolu Frankopana Tržačkog, Karla Gušića, Petra II. Zrinskog, njegova sina Pavla III. Zrinskog, jajačkog bana Jurja Vlatkovića, sina hercega Vlatka Kosače i druge. Poraz, gubici 10 000 – 13 000 vojnika.



- Rasap grada Modruša.
- 1501 Judita – Marko Marulić



- Stogodišnji hrvatsko-turski rat 1493-1593
- Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. stoljeću i 17. stoljeću koja su nazvana "duo plorantes saecula Croatiae" ("dva plačuća stoljeća Hrvatske").
- 1513 Bitka kod Dubice, našu vojsku vodi ban Petar Berislavić, pobjeda nad Turcima.
- 1518. prodor hrvatskih snaga do okruženog Jajca.
- 1519. novi prodor hrvatskih snaga do okruženog Jajca (ban Petar Berislavić).
- 1519. je papa Lav X. dao Hrvatskoj častan naziv predziđa kršćanstva (Antemurale Christianitatis).



- 1520 Bitka na Plješevici, pobjeda nad Turcima, smrt bana Petra Berislavića



- 1521. pada Beograd, ključ Ugarske i Hrvatske, Turci osvajaju Srijem, padaju Sinj i Skradin
- 1522 Opsada i pad Knina
- 1522, na njemačkom državnom saboru u Nürnbergu upotrebljen je za Hrvatsku izraz Zwingermaurer (tvrđava), a austrijski nadvojvoda Ferdinand Habsburški govorio je da “viteški kršćanski narod” Hrvatā “poput štita” stoji ispred zapadnoga kršćanskog svijeta. Na sjednici je knez Bernardin Frankapan (1453.-1529.) molio za pomoć, podsjećajući da je "Hrvatska štit i vrata kršćanstva", dok je njegov sin Krsto, 1. srpnja 1523. godine, u memorijalu papi Hadrijanu VI.upozorio da je Hrvatska "predziđe ili dver kršćanstva". - Anton Burgio, papinski poslanik, 1526.
- 1525. prodor hrvatskih snaga do okruženog Jajca.
- 1526 Mohačka bitka, pričuvnim hrvatskim postrojbama zapovijedao je senjski kapetan Grgur iz hrvatske plemićke obitelji Orlovića. oko 5.000 ljudi knez Krsto Frankopan Ozaljski. Poraz.
- 1526. Sulejmanov pohod na Ugarsku preko Hrvatske, te osvaja (Osijek i Vukovar). Opsada i pad Petrovaradina. Borbe oko Petrovaradina. Mohačka bitka.
- Mnoge obiteljske grane plemstva Mogorovića nastradale su u okršajima s Turcima nakon osvajanja Like od strane Turaka 1528. Godine.
- Sučić od Mogorovića, Livno "Kad su Turci osvojili Bosnu, knez Miroslav Sučić s bratom Vatroslavom pružio im je u Orguzu otpor. Turci ih pobjede, a oni pobjegnu u Dalmaciju. Kasnije se jedan od braće povrati i od njega potječu Sučići na Livanjskom polju."
- Banjani uz Unu (Bosanska Krupa) – tijekom turskih osvajanja iselili u sjevernije hrvatske krajeve.
- 1531. Kiseg obranio junak Nikola Jurišić





- 1531. Ivan Karlović, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban, posljednji je potomak Kurjakovića. Cijeli je život posvetio borbi protiv Turaka, za što je zalagao i svoje posjede. U narodnoj je tradiciji hrvatski vitez. U epskoj poeziji opjevani su Karlovića dvori.
- 1537 Bitka kod Klisa, Petar Kružić junačka pogibija, 15 godina branio Klis.



- 1540. Turci iz bos. i kliškog sandžaka udrili na zrinske posjede u Pounju; turska opsada Zrina, Zrinski odolio opsadi
- 1541. Junački branitelj Kisega, Nikola Jurišić, 23. lipnja pisao je kapetanu Bihaća, da je taj grad " cijeloga kraljevstva Hrvatske spas i uporište "
- 1543. Bosanski paša provalio u Slavoniju
- 1543. 15. Travnja Turci zauzeli Voćin (Očin), Stupčanicu, Čaklovac, Bijelu Stijenu, Čazmu (Začezan), Orahovicu i Pakrac. 26. travnja Sulejman II. krenuo iz Drinopolja prema Savi na Ugarsku (5. Sulejmanov pohod). Poč. lipnja sagrađeni za tur. vojsku mostovi kod Petrovaradina i Osijeka. U lipnju i srpnju u Ugarskoj pali su Šikloš, Pečuh, Budim, Ostrogon i Stolni Biograd. Intervencija hrvatsko-ugarskih snaga kod Blatnog jezera protiv tatarskih haranja; bitka kod Šomljova. 24. kolovoza hrv. pobjeda u Gackoj kod Otočca. Car Ferdinand sabrao vojsku za protuudar na Ostrogon, no zbog protivljenja pola njegove vojske (Čeha i Moravljana) morao je odustati. Sabor traži stalnu organizaciju slavonske krajine. 5. studenoga požeški sandžakbeg Muratbeg napao Brezovicu. 6. studenoga pala Brezovica, zbog čega su napušteni Pakrac i Petrovina.
- 1544. Pala Kraljeva Velika. Sisak utvrđen.
- 1545. Nakon pada Moslavine, turske snage pustoše, područje Božjakovine opustošeno i prodiru do Konjšćine.[52] 4. svibnja poraz u kod Konjšćine. Pad grada Moslavine.
- 1550-ih Velika turska ofenziva.
- 1552. Erdeljski zapleti rezultiraju novim sukobima s Turcima, koji su osvojili Viroviticu, Čazmu (opet) i Kostajnicu i Moslavinu, sve do rijeke Česme i Dubravu, nakon čega kaštel Božjakovina, dotad izvan pojasa tvrđava koje su činile vojnu krajiniu, postaje dio obrambenog sustava.
- 1554. 24. kolovoza Bitka kod Đurđevca.
- 1556 Prva opsada Sigeta, obranio kapetan Marko Stančić Horvat
- 1556. Turci pod Zagrebom
- Hrvatska žilavo drži Pounje, Kostajnica i Bihać ključni gradovi. "Vrata Hrvatske" Kostajnicu sramotno predaje kostajnički kapetan, čime Turci prelaze Kupu, pljačkaju Turopolje, turski poraz pod Zagrebom. Pada Banovina. Obrambena crta je umjesto Une, Kupa.
- 1558 Bitka kod Hrastovice, pobjeda nad Turcima
- 1559 Bitka kod Klane, pobjeda nad Turcima
- 1560 Bitka kod Žirovice, Nikola Šubić Zrinski, pobjeda nad Turcima



- 1562 Bitka kod Slatine, pobjeda nad Turcima
- 1565. Turski pohod na Hrvatsku, osvajaju Krupu na Uni, koju je branio Matija Bakić
- 1565 Bitka kod Obreške, 5000 ljudi, Matija Keglević, Ivan Alapić, Ivan Đulaj, ban Petar Erdodi pobjeda nad Turcima
- 1566 Sigetska bitka, Nikola Šubić Zrinski s 3000 branitelja protiv 100 000 turskih vojnika, junački izletio sa 300 branitelja.







- Posljednja slika je kaciga Nikole Šubića Zrinskog
- 1566. Janko Jelačić (iz plemićke obitelja Jelačića) poginuo 1566. u bitki kod Sigeta zajedno s Nikolom Šubićem Zrinskim.
- 1571. Radi obrane su ustrojene kapetanije u Senju, Ogulinu, Bihaću, Hrastovici, Žumberku, Ivaniću, Križevcima i Koprivnici i tako je pokriveno područje od mora do Drave. Uspostavljen sustav vojničkih utvrda i stražarnica: Karlovačka ili Hrvatska krajina i Slavonska vojna krajina odnosno Varaždinski generalat su bile pod izravnom kraljevom upravom, Banska krajina pod hrvatskom banskom upravom.



- 1574. Turci napali Bihać.
- Dolaskom Turaka oko 1576. pleme Bašča dijelom prelazi na islam Dio ih ipak odlazi u sjevernije hrvatske krajeve.
- 1575. Ferhat-paša osvaja porječje Gline i međurječje Une i Kupe. Bitka kod Budačkog.
- 1576. Padaju Cazin i Bužim.
- 1577. Padaju Kladuša, Ostrožac, Zrin, Pećigrad, Podzvizd i Drežnik. Počela opsada ključnog grada Gvozdanskog. Padaju posljednji dijelovi (osim Bihaća i okolice) područja Hrvatskog Kraljevstva kasnije nazvanog Turska Hrvatska, a danas poznatog pod nazivom Bosanska Krajina.
- 1578 Gvozdansko, 4 neuspješna pohoda, peta opsada trajala 2 mjeseca, utvrdu Gvozdansko branilo je 300 branitelja sastavljenih od malobrojne posade zrinskih vojnika pod zapovjedništvom kapetana Damjana Doktorovića, Juraja Gvozdanovića, Nikole Ožegovića i Andrije Stepšića. Na drugoj strani našla se vojska od 10.000 turskih napadača potpomognuta vlaškim četama. Branitelji su se smrznuli do smrti. Prizor je potresao osmanskog zapovjednika koji je zadivljen junaštvom hrvatske posade zapovijedio dovesti katoličkog svećenika da bi se poginule pokopalo po kršćanskom obredu uz vojne počasti Hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić napisao je ep Gvozdansko. Pisao ga je tri godine, od 1937. do 1940. godine. To je najveći hrvatski ep.



- 1584 Vazetje Sigeta grada- Brne Karnarutić
- 1584. niz manjih pobjeda hrvatske vojske kod Slunja i Ivanić Grada.
- Klokočani, Kordun - Vlastelinske obitelji bile su Otmići, Vojkovići, Maretići, Šimunčići, Vojnovići, Polažanići i Stepići. Otpor Turcima su pružali još do 1592. godine nakon čega su napustili Kordun.
- 1591 prva bitka za Sisak, pobjeda nad Turcima.
- 1592 druga bitka za Sisak, pobjeda nad Turcima
- 1592 bitka kod Bihaća Hrvatski sabor je nakon pada Bihaća brzo reagirao. Donio je insurekciju (insurrectio), tj. odluku o općem ustanku, gdje je napisano da na banov poziv plemići, kmetovi, građani i sve duhovne osobe moraju krenuti u rat.
- 1592. bitka kod Bresta, poraz.
- 1593. treća bitka kod Siska, okupilo se oko 5.000 boraca hrvatske, krajiške, koruške i kranjske vojske kako bi se uputili prema Sisku, gdje je bilo samo 800 boraca pod zapovjedništvom kanonika Blaža Đuraka i Matije Fintića, 1594. - pobjeda nad Turcima.
- 1594. veliki kršćanski protuudar na Petrinju, koju Turci u povlačenju pale. Petrinja poslije opet pada pod tursku vlast.
- 1595. Oslobođena Petrinja, Hrastovica i sve ozemlje u sjevernom porječju rijeke Kupe.
- 1596 - Bitka kod Klisa, uskoci i vojne snage Splita i Poljica obranili Klis
- Modrići - zaleđe Zadra, Lika, Krbava, Senj - 16. stoljeće - zbog Turaka dio ide u Hrvatsko zagorje.
- Kukari - Skradin i okolica. Nestaju pod Turcima u 16 stoljeću.
- Lapčani - Zadnji spomen 1510. kod Cetine, nestaju pod Turcima.
- 1607. Ustanak Uspješni ustanak u Slavoniji i Srijemu. Turski protuudar iz Ugarske uspješno odbijen, drugi protuudar koji je došao iz Bosne ugušio pobunu.
- 1637. Sukob Petra Zrinskog s Turcima kod Velike Kaniže u Mađarskoj.
- 1638 Ivan Gundulić –Osman



- 1647. Obrana Splita Osmanlije su 1647. g. silovito napali Šibenik i Split. Uz velike su gubitke odustali od Šibenika, a 1648. g. odbijeni su od Splita. Kada su Turci osvajali Solin, došli su do pola puta u Split do kule163, u kojoj je bilo nešto malo kršćanskih branitelja. Ovi od straha pred golemom turskom silom počeše se moliti svetom Dujmu i ostalim zaštitnicima grada Spljeta, kad na jedan put pred kulom proviri ispod svakog kamena po kalpak kršćanskoga vojnika, a Turci se poplaše i pobjegnu ne osvojivši Spljeta.
- Uništenje hrvatske baštine
- Krunidbena crkva sv. Petra i Mojsija, poznatija kao Šuplja crkva, je starohrvatska crkva izgrađena pored tzv. Crkve na Gradini (6. st., bizantski stil) u Solinu, istočno od antičke Salone. Ona je spoj starohrvatske arhitekture i novih građevinskih oblika koje šire benediktinci od sredine 11. st. U ovoj crkvi je legat pape Grgura VII. okrunio hrvatskog kralja Zvonimira 1076. godine. Na Camucijevu zemljovidu iz 1571. god. u zadarskom arhivu ova crkva ima zvonik i još je čitava. U vrijeme rata između Venecije i Turaka dolazi do rušenja dijelova crkve, krovišta. Zato ju je narod u 17. stoljeću i prozvao "Šuplja crkva".
- . Na Gospinom otoku (ne doslovnom 'otoku', već dijelu grada Solina) je hrvatska kraljica Jelena Slavna (čiji je epitaf sa sarkofaga pronađen) u 10. st. dala podići dvije crkve, Blažene Djevice Marije i Sv. Stjepana. Njih spominje više srednjovjekovnih dokumenata, između ostalog i splitski kroničar, Toma Arhiđakon. One spadaju u red tzv. dvojnih crkava (basilica geminatae) koje su u hrvatskim krajevima obično gradili benediktinci. Veća je uvijek bila posvećena Gospi, a manja nekom svecu. Godine 1075. kralj Petar Krešimir IV. pokopan je u crkvi sv. Stjepana, gdje su bile grobnice knezova i kraljeva hrvatskog roda. Nažalost, Turci su crkvu sv. Stjepana razorili, redovnike koji su čuvali grobove protjerali, a grobnice uništili.
- 1648. Mila Gojsalić
- Podrijetlom je iz sela Kostanja u Zagori. Živjela je u vremenu borbi između Poljičke republike i Turaka. 1530. godine, turski Ahmed-paša okupio je vojsku od 10 000 vojnika s ciljem osvajanja Poljica. Utaborio se u Podgracu u Gatima. Poljička djevojka Mila Gojsalić silovana je u šatoru Ahmed-paše. U zoru je ušla u skladište baruta u turskom taboru i zapalila ga. Poginula je zajedno s Ahmed-pašom i brojnim turskim časnicima i vojnicima. Taj događaj je iznenadio i prestrašio preostalu tursku vojsku pa su Poljičani napali Turke i porazili ih.O njoj je pisao August Šenoa. Njezin lik isklesao je Ivan Meštrović na ušću rijeke Cetine kraj Omiša.
- 1649 Bitka kod Slunja, Petar IV Zrinski porazio Turke
- 1651 Bitka kod Kostajnice, pobjeda nad Turcima
- 1655. Bitka kod Perušića, hrvatska pobjeda.
- 1657. Trideset je žena 1657. g. od Osmanlija herojski obranilo Marinu kod Trogira.
- 1663 Bitka kod Jurjevih Stijena 1663, Petar IV Zrinski, pobjeda nad Turcima
- 1664 Opsada i pad Novog Zrina - branili Nikola VII Zrinski, Petar Zrinski, Ivan IV Drašković
- 1664. Pohod Nikole VII. Zrinskog sve do Osijeka.
- 1665. Vladislav Menčetić Trublja slovinska 1665 - Od ropstva bi davno u valih potonula Italija, o hrvatskijeh da se žalih, more otmansko ne razbija!
- 1665 Bitka kod Perušića, pobjeda Petra Zrinskog
- 1686. Oslobođenje Poljica Don Juraj Pezelj poginuo je 1686. godine dok je predvodio vojsku u borbi protiv Turaka. Na samrti je hrabrio svoje suborce da nastave borbu: U tvrđavi Nučak u blizini sela Gardun iznad korita rijeke Cetine bili su janjičari, međutim popustila je disciplina i oni su počeli pit i više puta su se zaljetavali u Gornja Poljica, a tamo je don Jure Pezelj oformio ratnike da se suprotstave Turcima. Don Jure je ima najbržeg konja i bio je na čelu te potjere za Turcima. Ali neki Turčin je nasumce ispalio iz puške i pogodio don Pezelja u stomak. On je pao na pod i znao je da će umrit, ali kad su mu došli suborci on im je reka da mu se odrišio opanak i da oni krenu dalje za Turcima, jer mu je sloboda bila važnija od vlastite smrti. Oni su nastavili za Turcima do Bišćanske gore i vratili su se nazad i našli don Pezelja mrtvog. Na mjestu njegove smrti danas se nalazi križ “Pezeljev križ”.232 (Srijani)
- 1687. bitka kod Šikloša, oslobađanje mnoštva istočnohrvatskih gradova
- 1688. Luka Ibrišimović (ili Imbrišimović) (Požega ili Sibinj, oko 1626. - Požega, ožujak 1698.) franjevac, protuturski borac i vođa ustanka u Slavoniji. I dok je carska vojska oslobađala Mađarsku, hrvatska banska vojska Hrvatsku, narod je digao oružani ustanak protiv neprijatelja.



- 1689. Marko Mesić (1640. - Karlobag, 2. veljače 1713.), hrvatski svećenik i ratnik. Porijeklom je iz Brinjskog kraja, a 1689. godine organizirao je i dignuo narod na ustanak za konačno oslobođenje od Turaka. Pod njegovim je vodstvom banska i graničarska vojska oslobodila Liku i Krbavu.



- 1691. Bitka kod Slankamena. U toj bitci poginuo je, pogođen hitcem u leđa, Adam Zrinski, sin bana i grofa Nikole VII. Zrinskoga
- 1699. mir u Srijemskim Karlovcima - Hrvatskoj se vraćaju: Slavonija sa Srijemom, današnja Banovina, Kordun i čitava Lika i Krbava. Na pregovorima nije bilo predstavnika Hrvatskoga ni Ugarskoga sabora, kao savjetnik pregovarač bio je tamo Senjanin Pavao Ritter Vitezović (bilo je 8 predstavnika: 3 austrijska, 1 ruski, 1 poljski, 1 mletački, 1 engleski, 1 nizozemski).



- 1703. Dva stoljeća uplakane Hrvatske (Plorantis Croatiae saecula duo) lirsko je epski spjev Pavla Rittera Vitezovića iz 1703. godine.
- Godine 1875. su u donjoj Hercegovini, na području Gabele i Hrasna, 19. lipnja, Hrvati pod vodstvom don Ivana Musića digli ustanak protiv turske vlasti. 1878. Aneksija Bosne i Hercegovine.

OK, to je "kratka perecijanska" povijest ratova s Turcima, hoćeš li se potruditi i napisati "kratku hercegbosansku" povijest ratova s Turcima? Hoće li taj post biti duži ili kraći od ovog?

Baš to... kao ide nešto svisoka spustit a gle skoro sve bas ti prezreni pereci vs turci.To s perecima je solidna podvala antihrvatskih krugova.

Samo sam jednu stvar zaboravio.



Sad možemo preći na Hercegbosansku povijest. Ovo nipošto nije sve, naravno da bi bilo opširno kad bi išao sve pokrivati.

Povijest I

- 1353. – 1366. / 1377.-1391. Tvrtko I Kotromanić, sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, od 1354. regent mu je bila majka Jelena Šubić.
- Kraljeva Sutjeska zajedno sa tvrđavom Bobovac je bila sjedište dvaju bosanskih kraljeva dinastije Kotromanića Tvrtka i Tomaša. Potkraj 14. stoljeća spominje se kao Sutiska. 1340. ovdje je osnovan franjevački samostan, duhovno i kulturno središte ovog kraja. Više puta doživio je paljenja i rušenja. Prije nego je Austro-Ugarska dala mjestu naziv Kraljeva Sutjeska u starijim dokumentima, u XIV. stoljeću susreće se naziv "Curia bani", što u prijevodu znači Banski dvor
1389. - Nakon pada Sofije u Bugarskoj (1382.) i Niša u Srbiji (1386.) otvorila su se Turcima vrata u Srbiju. Lazar su pomagali i hrvatski vojnici kad je 1387. razbio Turke kod Pločnika na rijeci Toplici i kod Bileće (1388.). Izmirivši se sa Žigmundom, ugarskim kraljem tražio je i pomoć Tvrtka, kralja u Bosni. Tvrtko mu je poslao 20.000 vojnika pod vodstvom vojvode Vlatka Vukovića. Njima su se pridružili križari iz Hrvatske pod vodstvom bana Ivaniša Horvata.
- 1391. – 1395. Stjepan Dabiša Kotromanić (drugi sin Vladislava ili njegovog brata Ninoslava), katolik, oženio se Jelenom Grubom (otac Vladislav Nikolić iz Huma, majka Stanislava iz dalmatinske plemićke obitelji). U prvim godinama svoje vladavine je uspio sačuvati maksimalne granice iz doba Tvrtka I. U proljeće 1392. godine odbio je jednu osmansku provalu u Bosnu.
- 1395. – 1398. Jelena Gruba, udovica Stjepana Dabiše, vladala je uz pomoć sabora (stanak) i glavnih predstavnika vlastele: vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, vojvoda Sandalj Hranić Kosača, i knez Pavle Radinović.
- Razdoblje feudalne anarhije u Bosni, svaki plemić glavni na svojim posjedima.
- Prva Sandaljeva supruga bila je Katarina, kći hrvatsko-dalmatinskoga bana Vuka Vukčića Hrvatinića
- 1397 izbio ustanak i protudvorski pokret protiv Žigmunda Luksemburškog - Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Ivan Horvat, Pavao Horvat,- Ladislav Horvat, Ivan Paližna izabrali Ladislava Napuljskog za hrvatskog kralja.
- 1403. Ladislav se kruni za kralja u Zadru, Žigmundovoj se vlasti otela cijela južna Hrvatska.
- 1408. u bitki kraj Dobora Žigmund zarobio i pobio hrvatsko i bosansko plemstvo. Time je slomio protudvorski pokret hrvatskih velikaša.
- 1398. – 1404. Stjepan Ostoja Kotromanić, sin Tvrtka I Kotromanića, došao na vlast uz pomoć Hrvoja Vukčića Hrvatinića, oduzeo je posjed nekom plemiću pod zaštitom Hrvatinića pa je prognan iz Bosne. U njegovo je vrijeme Osmansko Carstvo postupno počelo prodirati u Bosnu.
- 1404. – 1409. Stjepan Tvrtko II Kotromanić, sin Tvrtka I Kotromanića, katolik, Stjepan Ostoja ga svrgava uspomoć Žigmunda Luksemburškog.
- 1415. - Bitka kraj Lašve 10. kolovoza, vojska Hrvoja Vukčića-Hrvatinića uz pomoć Turaka pobijedila ugarsko-hrvatsku vojsku.
- Ladislav Napuljski postavio je Hrvatinića za glavnog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Vrbaskoj banovini te ga imenovao hercegom splitskim. Godine 1380. kralj Tvrtko I. Kotromanić dodijelio mu je naslov velikoga vojvode. Utjecao je na izbor kralja Ostoje za bosanskoga kralja (1398.). Vjenčao se s Jelenom Nelipčić 1401.
- Ivaniš Nelipčić (Nelipići su potomci Svačića) je sudjelovao u građanskom ratu koji je izbio između Anžuvinaca i Luksemburgovaca, isprva podržavajući kralja Ladislava Napuljskog koji mu je darovao Skradin i Klis. Poslije je prešao na stranu kralja Žigmunda, zbog čega je izgubio Skradin, ali je zadržao Klis.

Legenda o Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću

Hrvoje je bio prijatelj s kraljem Žigmundom, ali je s njim ušao u rat jer ga je ugarski ban Pavao Čupor na Žigmundovu dvoru pozdravio mukanjem. Kažu da je Hrvoje bio i “izgledom i ponašanjem nalik biku”. Vjekoslav Klaić navodi predaju prema kojoj je “Pavao Čupor jednom na kraljevskom dvoru hercega Hrvoja ljuto uvrijedio, pozdravivši ga volovskim mukanjem da se naruga njegovu hrapavu i krupnom grlu”.Klaić također navodi predaju da je Pavao Čupor “nekom zgodom Hrvoja pogrdio ovim riječima: ‘Slovinac nije čovjek, pogača nije kruh’.”

To se razglasilo po dvoru, pa je Hrvoje postao predmetom ismijavanja. Hrvoje je zbog toga bio uvrijeđen; te se, ne mogavši to podnositi, pobuni protiv Ugara. Tada je u pomoć pozvao tursku vojsku i s njom poharao Bosnu. Ugarski se kralj u to vrijeme nalazio u Konstanzu kako bi iskorijenio husitsko krivovjerje. Vidjevši kako Hrvoje s turskom vojskom hara Bosnu, ugarski plemići Ivan Gorjanski, Ivan Morović i Pavao Čupor s vojskom krenu na Hrvoja. Ugarska vojska je nanosila goleme gubitke Hrvojevoj i turskoj vojsci, a tada su se Hrvojevi vojnici popeli na obližnja brda i vikali kako bježi ugarska vojska. To je izazvalo pomutnju među Ugrima pa su povjerovavši Hrvojevim vojnicima počeli bježati.

Tako Hrvoje pobijedi i zarobi mnogo plijena i plemića, a među njima i Pavla Čupora, koji bijaše uzrok tome ratu. Hrvoje naredi da Čupora zašiju u goveđu kožu, “obasipajući ga pogrdama i govoreći mu: Vi, koji ste u ljudskom obličju oponašali glas goveda, sad isti taj glas zaodjenite u obličje i kožu njegovu”.106 Utopio ga je vezana u rijeci. To je bio prvi pristup Turaka u Bosnu. Tada je Mehmed prvi put postavio svog sandžaka u gornjoj Bosni, Isaka, kojega je ubio Nikola Slaven po nalogu cara Žigmunda. Kada je Hrvoje vidio da su ga Turci izdali, umro je od očaja107 u travnju 1416. godine. Hrvoje je za sobom ostavio udovicu Jelenu, sestru cetinskoga kneza Ivaniša Nelipića, i sina Balšu (1400.-?). Balša se prozvao Hercegović naslijedivši bosanske oblasti i gradove s Jajcem.



Povijest II

- 1409. – 1418. Stjepan Ostoja Kotromanić, 1416. oženio Jelenu Nelipić (Hrvatinić-Kotromanić), udovicu Hrvoja Vukčića Hrvatinića.
- 1418. – 1421. Stjepan Ostojić Kotromanić, sin Stjepana Ostoje Kotromanića, prognan.
- 1421. – 1443. Stjepan Tvrtko II Kotromanić, bori se protiv Radivoja Ostojića Kotromanića (vanbračnog sina Stjepana Ostoje) i Mađara, saveznici su mu Turci i Juraj Vojsalić (nasljednik Hrvoja), kasnije mu pomažu i Ugari. Oženio Doroteu Gorjansku. Dubrovčani pružali azil njegovom polubratu Vuku Baniću. Povremeni sukobi s Osmanskim Carstvom.
- 1443. – 1461. Stjepan Tomaš Kotromanić, vanbračni sin Stjepana Ostoje „Stipan Tomaš, božjom milošću kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Homsci zemlji, Dalmaciji, Hervatom, Donjim krajem, Zapadnim stranam k tomu“, prešao na katoličanstvo, priznat od pape Eugena IV i Stjepana Vukčića Kosače. Oženio Katarinu Vukčić Kosaču koja je također prešla na katoličanstvo. Bori se s Osmanlijama, bosanskim hereticima, poginuo u sukobu s hrvatskim banom Pavlom Špirančićem.



- 1461. – 1463. Stjepan Tomašević Kotromanić, katolik, zadnji formalni srpski despot - pad Bosne, stric Radivoj, bratić Tvrtko i Stjepan T.K. pogubljeni od Osmanlija.



Osmanska vlast I

- Godine 1463. u munjevitom ratu, u svibnju i lipnju, nakon skoro osam desetljeća sustavnoga pustošenja i osvajanja, Turci su osvojili Bosansko kraljevstvo. Nakon što su izaslanicima bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića obećali petnaestogodišnje primirje, velika je turska vojska u jačini od 150.000 ljudi u prvoj polovici svibnja krenula iz Drinopolja i kroz Skoplje, Kosovo i Sjenicu izbila na granice bosanskoga kraljevstva te kroz Podrinje provalila u središnju i gornju Bosnu. Tvrdi grad Bobovac, opkoljen 19. svibnja, predao se Turcima 21. svibnja 1463. godine. Pred turskom opasnošću kralj Stjepan Tomašević sklonio se u Jajce, a odatle se uputio prema Hrvatskoj, nadajući se prikupiti neku pomoć, ali je u Ključu na rijeci Sani bio opkoljen. Budući da je Mahmud-paša Anđelović obećao kralju Tomaševiću sigurnost života i slobodu, kralj se predao Turcima. Tako su turski osvajači za kratko vrijeme osvojili tri glavna bosanska grada: Bobovac, Jajce i Ključ, a potom, pod prisilom, po kraljevoj zapovijedi, Turcima su se predali i ostali bosanski gradovi: po ljetopiscu Dlugosu Turcima se predalo 70 bosanskih gradova, po jednom talijanskom izvješću 117, a po Kristobulu nešto manje od 300. Tada su Turci, po različitim podatcima, 100.000 domaćeg hrvatskog stanovništva odveli u zarobljeništvo i 30.000 mladića u janjičare. Turski pokušaj da tada osvoje i Hercegovinu ostao je bez uspjeha. Od susjednih država i vladara ugroženoj Bosni nije nitko priskočio u pomoć. Pokušaj pape Pija II. da osobno povede križarsku vojnu za oslobođenje Bosne propao je njegovom smrću u Anconi 19. srpnja 1464. godine. Kralj Stjepan Tomašević je pogubljen pod Jajcem, nakon što je izdao zapovijed o predaji svojih gradova turskom osvajaču.

- Prema turskim službenim podatcima: U Milodražu, između Fojnice i Visokoga, 28. svibnja, turski sultan Mehmed II. Osvajač, na traženje fra Anđela Zvizdovića, koji je zatražio slobodu vjerskog rada i slobodno ispovijedanje vjere katolicima u Bosni, izdao svečanu povelju - "Ahd-namu", kojom je franjevcima zajamčio slobodu rada u svom carstvu i slobodan povratak izbjeglih franjevaca. Razdoblje od 1463. do 1878. godine karakterizira stradanje i raseljavanje domaćeg hrvatsko-katoličkog stanovništva i plemstva, kao i islamizacija koja je uhvatila korijen uslijed vise čimbenika, među kojima su najvažniji vjerski progon i nasilje, te inferiorni društveni položaj kršćana opterećenih raznim nametima, kao i institucija "devširme", prisilnog odvođenja kršćanske djece i odgoja u islamskom duhu.

Povijest III

- 1463. – 1471. Matija Radivojević Kotromanić, sin Radivoja Ostojića Kotromanića - Turci su ga nominalno postavili za bosanskog kralja vazala.
- 1464. Hrvatsko-ugarske snage, u kojima je djelovala i Crna četa, pobijedile su osmanske snage. Matija Korvin imenovao Mirka Zapolju (Zapolje - hrvatsko plemstvo s posjedima u Ugarskoj) upraviteljem Kraljevstva Bosanskoga i banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.
- 1468. Pet godina poslije pada Bosne pod tursku vlast, ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin izdao je namiru Dubrovačkoj republici na 800 zlatnih florina, koje su ovi dali " za uzdržavanje grada našega Počitelja zvanoga u rečenoj kraljevini našoj Hrvatskoj "(1). Počitelj leži u sredini današnje Hercegovine, koja se, prema mišljenju i svjedočanstvu kralja Matijaša, nalazila u Hrvatskom kraljevstvu.
- 1472. – 1476. Matija Vojsalić Hrvatinić (sin Dragiše Hrvatinića i Jelice), Osmanlije ga postavili kao Bosanskog kralja vazala i svrgnuli jer je kovao zavjeru protiv njih s Mađarima.
- 1471. – 1477. Nikola V. Iločki (iz hrvatske plemićke obitelji Iločki od Orahovičkih iz Križevaca), ban Slavonije, mačvanski i usorski ban, erdeljski vojvoda, kralj Bosne postavljen od Mađara. Nasljedio ga sin Lovro, herceg (vojvoda) iločki i bosanski, mačvanski i beogradski ban, kraljevski državni sudac, kraljevski tavernik (vršio nadzor nad financijama, gradovima,)



- 1478. u Rimu umire Katarina Vukčić Kosača (Kotromanić). Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ako se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti. Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce.
- Oporuka - Kraljica Katarina je svoju oporuku sastavila u nazočnosti sedam svjedoka od kojih je šest bilo franjevaca. U svojoj oporuci “imenovala je papu Siksta IV. i njegove zakonite nasljednike baštinicima bosanskog kraljevstva i zamolila ih da ga u potpunosti predadu njezinu sinu Sigismundu, ako se vrati na kršćanstvo, a ako Sigismund ne bi ponovno postao kršćaninom, da kraljevstvo predaju njezinoj kćeri Katarini, bude li se ona ponovno vratila na kršćansku vjeru. Ako bi, pak, oboje ustrajalo u muslimanskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnica bosanskog kraljevstva i o njemu može odlučivati prema svojoj uviđavnosti.”
- 1518. prodor hrvatskih snaga do okruženog Jajca
- 1519. novi prodor hrvatskih snaga do okruženog Jajca (ban Petar Berislavić)
- Antonio Burgio, papinski poslanik na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita II dne 18. veljače 1526 pisao je Jakovu Sadoleto, tajniku pape Klementa VII u Rim, ovako:
-" U pismu od 15. (o. mj.) pisao sam, da se Hrvati misle predati vojvodi Ferdinandu i da grof Krsto (Frankopan) misli postati gospodar Bosne. Nakon toga sam saznao bolje. Neka zna Vaše prečasno gospodstvo, da su pregovori istiniti, i kažu da vojvoda Ferdinad to rado sluša, da bi se mogao proglasiti kraljem Bosne, jer Bosna pripada Hrvatskoj "(2).

Osmanska vlast II

- Nakon pada Srebreničke banovine 1520. godine Osmanlije su sve do austro-ugarske okupacije sustavno sprovodili genocid i kulturocid. Genocid jer je u osvajanjima i nasilnoj islamizarciji poginulo tisuće nevnih civila, iseljeno ili su ih Osmanlije odveli i roblje. Osmanska vlast bila je i kulturocid, jer su sustavno uništavajući sve tragove materijalne i nematerijalne kulture Hrvata Posavine i Bosne i Hercegovine. Duhovna i kulturna sjedišta, brojni samostani i crkve kojima je Bosna, Hercegovina i Posavina obilovala, nestali su u ognju, okupatori su promijenili imena naselja. Mali je dio hrvatskog katoličkog stanovništa preživio i ostao, stoljećima trpeći zulum, što se duboko urezalo kolektivno sjećanje naroda koje je živo i danas

- Od bosanskog kraljevstva, po osvajanju je ustrojen poseban sandžak (okrug) u sastavu Rumelijskog Pašaluka. Na čelu sandžaka su obično islamizirani starosjedioci, čija prezimena podsjećaju na njihovo katoličko, odnosno hrvatsko podrijetlo. Prvi među njima Isabeg Hranušić utemeljio je Sarajevo, danas glavni grad Bosne i Hercegovine. Osim njega spominju se još i begovi Minetovići, Malkočevići, Borovinići, Mihajlovići, Vraneševići, Juriševići i drugi. Stalne napadaje iz Bosne odbijali su hrvatski plemići i njihova vojska pod vodstvom bana Petra Berislavića, koji ih je 1513. porazio kod Dubice, a zatim 1518. prodro do hrvatskog Jajca i opskrbio ga živežom. Takav herojski podvig ponavljali su hrvatski vitezovi tijekom punih šezdeset i pet godina turske blokade Jajca (1463. – 1528.) po nekoliko puta godišnje i nadljudskom hrabrošću, a često i svojim životima bezbroj puta potvrdili svoju odanost obrani domovine i europske kršćanske civilizacije. Za sultana Sulejmana I. Hrvatska, a također i Ugarska doživjele su teške poraze. Osmanlije su najprije 1521. godine zauzele ugarski Beograd, 1522. hrvatski Knin pa pobijedili hrvatsko-ugarsku vojsku na Mohačkom polju 1526. Do 1552. godine zauzeli su Požegu, Klis i Viroviticu i pomakli granice bosanskog sandžaka do rijeke Česme u Slavoniji. Ta osvajanja hrvatskog tla nastavljaju se sve do 1592. godine, kad je zauzet hrvatski grad Bihać.

- Godine 1524. dolazi do najžešćega progona katolika u Bosni i Hercegovini. Te su godine srušeni franjevački samostani u Kraljevoj Sutjesci, Visokom, Fojnici, Kreševu i Konjicu, a nešto kasnije i u Mostaru. Drži se da je u takvim okolnostima 120.000-150.000 katolika prešlo na islam. Godine 1528. Turci su osvojili Jajce i Banju Luku i tako u potpunosti uništili hrvatsku obrambenu liniju na Vrbasu. Tada je Hrvatska spala na 37.000 četvornih kilometara površine.

O promjeni sastava stanovništva govore i sljedeće brojke:

Stradanje i raseljavanje Hrvata katolika od strane Osmanlija
Godine 1528./1529. u današnjoj BiH bilo je:

katolika...........cca 360.000 ili oko 57%
muslimana......cca 220.000 ili oko 34%
pravoslavaca....cca 55.000 ili oko 9%.

Godine 1624. bilo je:

muslimana.......cca 300.000 ili 67%
katolika...........cca 100.000 ili 22%
pravoslavaca....cca 50.000 ili 11%.

- Na kulturno-civilizacijskom planu, u 15. i 16. stoljeća dolazi do etničko-vjerske diferencijacije između muslimana, katolika i pravoslavaca, koji stvaraju zasebne nacionalnouljudbene tradicije, te se postupno kristaliziraju (najviše od 16. do 19. stoljeća) u tri odjelite narodno-konfesionalne skupine iz kojih će nastati moderni Hrvati, Srbi i Bošnjaci u BiH. Prema turskim izvorima iz razdoblja od 15. do 17. stoljeća, prije turske okupacije 1463. godine u Bosni je živjelo oko 750 tisuća katolika, oko 90 tisuća bogumila, te oko 25 tisuća pravoslavaca, izbjeglica iz Srbije.

- Dok su katolici potjecali skoro potpuno od autohtonog hrvatskog stanovništva, pravoslavni dio pučanstva su bili Vlasi i Srbi koji su se, zaštićeni turskim sustavom "milleta" širili iz postojbine u Podrinju, istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori na ratom opustošena područja Turske Hrvatske (današnja Bosanska krajina). Osmanskom Carstvu veći dio tog perioda nije prijetila opasnost od neke pravoslavne vojne sile, pa su bili benevolentni prema srpskoj pravoslavnoj Pećkoj patrijaršiji, za razliku od Rimokatoličke crkve i njenih pripadnika, koji su bili najsumnjiviji vjerski element uslijed trajnog ratnog stanja između Osmanlija i katoličkih država kao Habsburškog Carstva, Venecije (manjim dijelom), te Španjolske i drugih europskih država.



- Bihać grobovi sarkofag: Plemić Nikola Farkašić, 1519. god., Plemić Ivan Bucković, 1520. god., Plemić Bernardin Stivković, 1523. god., poglavar Luka Cvitković, 1524. god. ,plemić Ivan i Gašpar Kobasić, oko 1531. god., Vicekapetan Petar Rebrović, iza 1531. god., Luka Bihaćanin, prije 1551. god., Vitez Juraj Šubić, 1560. god., Kapetan Ivan Izačić, 1565. god.
- Junački branitelj Kisega, Nikola Jurišić, 23. lipnja 1541 pisao je kapetanu Bihaća, da je taj grad " cijeloga kraljevstva Hrvatske spas i uporište "(4). Papinski poslanik g. 1580 zove Unu, u današnjoj Bosni, " glavna rijeka Hrvatske "(5), a mletački poslanik g. 1592 izvješćujući svoju vladu o padu Bihaća veli, da je on " glavni grad Hrvatske, najglavnija tvrđava onih krajeva "(6).

- Proces ustroja osmanlijske vlasti u Bosni je trajao do samog kraja 16. stoljeća, kada su konačno završena turska osvajanja hrvatskih krajeva. U tom je razdoblju osnovano osam sandžaka, koji su 1580. uključeni u novoosnovani Bosanski pašaluk. Pored sandžaka Bosna, novi su pašaluk činili i sandžaci: Zvornik, Hercegovina, Klis, Požega, Lika, Pakrac i Bihać. Sjedište Bosanskog pašaluka je isprva bilo u Banjoj Luci, a kasnije u Sarajevu.

- Hrvati, koji su ostali u Bosni nakon turskih osvajanja imali su dvije mogućnosti: ostati vjerni katoličkoj vjeri ili prijeći na islam. Dio crkava Turci su porušili, a dio pretvorili u džamije te su u početku zabranili obavljanje bogoslužja. Iako su kršćanske vjere, uz određene ograničenja, kasnije mogle djelovati, niz čimbenika pridonosio je islamizaciji domaćeg kršćanskog stanovništva., Porezna i carinska politika koju je provodila turska vlast brzo se pokazala kao jedan od bitnih razloga za prelazak domaćeg, kršćanskog stanovništva na islam. Porezne obveze muslimana bile su znatno manje od obveza kršćanske raje. Kršćani koji su se islamizirali izjednačavani su s muslimanskim stanovništvom, a njihove su se porezne obveze smanjile za polovicu. Tako carinska uredba iz Sarajeva 1530. svjedoči da su carine za kršćane bile šest puta veće negoli za muslimane. Ovakve poticajne mjere navele su velik broj kršćana na promjenu vjere. Drugi veliki razlog koji je pripomogao širenju islama bio je povlašteni pravni status muslimana. Naime, ne samo da iskazi kršćana protiv muslimana nisu bili pravovaljani, već kršćani protiv muslimana uopće nisu mogli podići tužbu. Islamizaciji Bosne su u znatnoj mjeri pridonijele velike migracije muslimanskog stanovništva s područja koje su Turci izgubili tijekom Velikog rata. Pretpostavlja se da je nakon 1699. u Bosnu stiglo oko 130 000 muslimanskih izbjeglica. To je bilo tim značajnije što je istovremeno došlo i do masovnog iseljavanja katoličkog stanovništva, koje se bojalo turske osvete.

- Ivan Tomko Mrnavić, bosanski biskup (1580-1637). Tomko se rodio u Šibeniku u bosanskoj izbjegličkoj obitelji, koja je za više pokoljenja sačuvala svoje bosanske osobine i svoju bosansku svijest. Ivan Tomko odgojen je u Rimu i tamo je proveo veći dio svoga života. Bio je kanonik u Šibeniku, pa u Zagrebu, a na koncu, g. 1631 bio je imenovan biskupom u Bosni. Ivan Tomko Mrnavić napisao je više djela na hrvatskom i latinskom jeziku. U tim djelima on sam sebe redovito nazivlje Bošnjakom, a tako su ga i drugi zvali. Ali usto on jasno ističe i svoje hrvatstvo, svoj materinski jezik zove hrvatskim i Bosnu ubraja među hrvatske zemlje. U svojim djelima Tomko piše, da je on po rođenju Hrvat, kao i oni, za koje svoje djela piše. Tima on kaže: " Kako se rađamo Hrvati ... ". Ivan Tomko u svojim djelima govori o " zemlji hrvatskoj " i o " moru hrvatskomu ", spominje " Primorje hrvatsko ", " rod " i " puk harvatski ", kojemu pripada i pučanstvo u Bosni i Hercegovini. O tome on pjeva u «Životu Magdalene Budrišića» († 1531):

"Biše roda svoga zator jur vidila,
Puka harvatskoga razutje slišala,
Pod Turci Bosnu svu biše oplakala,
Hercega daržavu zgubljenu jadala... "

- Kada je g. 1636 fra Jeronim Lučić-Bogoslavić iz Brgula kod Vareša bio imenovan biskupom drivatskim i upraviteljem biskupije bosanske, njegov rođak Augustin Vlastelinović iz Sarajeva ispjevao mu je u počast pjesmu, u kojoj se nalaze i ovi stihovi:

" Još odkad Banovo pomanjka kraljevstvo,
Razsu se Stipanovo herceško gospodstvo.
Moguće vladarstvo kralja bosanskoga
Zatr se hrabrenstvo puka harvatskoga ... "

- Pavao Rovinjanin, pohoditelj bosanske provincije, piše g. 1640, da je od straha pred Turcima, putujući po bosanskom pašaluku, preoblačio se po običaju zemlje "na hrvatski način" ("alla croata") i "hrvatsku kabanicu s turskom kapom" (" croatta con la gabanizza e bereta turchesca"). Narodno, dakle, odijelo u Bosni bilo je i zvalo se hrvatsko.
- God. 1661 pećki patrijarh došao je u Bosnu s carskim fermanom, da podvrgne katolike pod svoju vlast. U tom radu naišao je na jak otpor katolika u Hlivnu. Kada je patrijarh pred hlivanjskim kadijom dokazivao svoja prava, mjesni katolici pobunili su se, pa je i muško i žensko navalilo na mešćanu (sudnicu). U bijesu sudnicu su razvalili, a kadija i patrijarh teškom mukom iznijeli su žive glave. O tome je narod spjevao narodnu pjesmu, koju je kasnije zabilježio fra Nikola Lašvanin i u svoj Ljetopis unio. U toj pjesmi sam narod u Hlivnu sebe naziva " Harvaćanima ", tj. Hrvatima. Taj dio pjesme glasi ovako:

"Navališe Haravaćani i njihove mlade žene,
S palicama, i s' kamenjem ...
Svu mešćenu razorile,
i kadiji tisno biše ... "

Mijat Tomić



- 1642. Mijat Tomić. Mnoge pjesme u narodu su opisane o ajduku Mijatu Tomiću. Mijat Tomić bio je iz Duvna iz sela Kongore, a otac mu je bio Tomić Ivan. Ivan je imo na Duvanjskom polju kosnicu livadu. Livadu mu je pod turskim zulumom oteo Suzica kadija i naredio je Suzica kadija seljacima iz sela Kongore i drugih okolnih sela da kose livadu, a da pred njima kosi Mijat Tomić. Mijat nije htio nositi kose. Bio je mladić od dvadeset godina. Nosio je na sebi bijele gaće i bijelu košulju, a za pasom malu pušku. Kad je došo, vidio je da livadu kosi trideset kosaca, a uz njih je bio Murat, subaša Suzice kadije. Čim je ugledo Mijata, odmah ga je mislio prisić, jer ne nosi kosu na ramenu. Mijat je prid njega došo i reko mu: ‘Šta to radiš, Murate subaša, zašto kosiš moju livadu? Livada je moja babovina, moja djedovina, pa i čukundjedovina, a ti mi je danas oduzimlješ.’ A Murat mu ništa ne odgovori, nego poteže sablju od pojasa, hitro manu i rukom i sabljom da prisiče Mijata Tomića, ali je Mijat, mlado momče, hitar na nogama pa od sablje Mijat odskočio. Poleće mu ruka do silaja, puče šarak ko nebesko vrime i u prsa pogodi murata. Na pleće mu pendže napravilo. Pade Murat na glavu u travu, to ugleda tridesetak kosaca iz ruku im ispadoše kose, iz očiju suze udariše: ‘Šta uradi Tomiću Mijate, žalosna ti majka dovijeka, svi ćemo glave pogubiti.’ ‘Čujte me trideset kosaca povratka vam kući nema ni kućištu. Koji ne će u Vran u planinu da tražimo pravo od Turaka, onda ćemo Turke suditi i naučiti kako će se s nama ponašati. A ko od vas u planinu ne će, kuća mu se kućetinom zvala, a u njoj mu pasja braća stala, prid kućom mu stado ne blejalo, a u kući čedo ne plakalo. Što mu se u kući rađalo sve manito bilo, sin mu sina na mejdan pozivao, jedan drugom odsijecali glave. Od mene vam takav ultimatum.’ Te Mijat u Vran okrenu u planinu. To je bilo prvo društvo Mijatovo. Prvi bijaše Leventa Marijan, od rođene mu sestre sin. Svakom - Mijat novo ime daje, tako Mijat stvara četu i družinu. Zatvori Turcima klance te napravi počivališta i odmarališta pokraj puta da se mogu ljudi odmarati i popušiti lulu duvana. Tute prostri divan kabanice, ko prolazi mora ostaviti žute madžarije. Takav ultimatum Mijat Turčinu stavi. Ne bi Turci darivali kabanice da nije ajduk za jelom il’ za bukvom il’ za studenom stinom kamenitom. Budno prate kud prolaze trgovci i Turci i provode pljačku i zakone. Dvadeset godina je ajdukovo po planinama dok nije izdaja došla, dok ga nije izdo kum Bobovac Ilija. Ubio ga Klišanin Arap iz puške ispod krova kad je sjedio pred kulom Bobovac Ilije, kad je nazdravljo. Ne bi nikad Mijat pogino da sam sebe nije odo. Kad mu je kuma krvav rubac pokazala da je izdaja, on je reko: ‘Ne boj se kumo ne more me sablja presicat nit puška probijat jer je na meni sedam pancira, samo me može probit zrno kositra.’ To je čuo Klišanin Arap i odma otkinuo pucu sa prsiju (zrno kositra) i pripunio pušku. Kad je Mijat nazdravio Bobovcu Iliji i počeo piti iz čaše vino, ukazala mu se tad jabučica pod vratom, gdje se kopčaju panciri i tu ga je arap iz puške pogodio. I opet je uspio reći: ‘Jezus Marija, drži me, Marijane, i biži, osveti me, drago dite moje.’ Tako bi pobjego Marijan sa Mijatom da nije prijekim putem doletio Klišanin Arap i tu opalio iz puške i prisiko Marijanu nogu u koljenu. Tada su Turci odnijeli Levantu u Sarajevo i tu mu se gubi svaki trag, a Mijatov grob se tu nalazi i za njega se zna i dan današnji.

- Po predaji Mijat je rano ostao bez roditelja (Ivana i Kate), dok je još bio u kolijevci i othranio ga je stric Niko. Iz dokumenata je vidljivo da je Mijat oko 1640. imao dva brata živa (stariji se zvao Marko), a po predaji imao je i dvije sestre: jednu - Mandu - majku poznatog hajduka Malog Marijana i drugu - Jelenu - koja je bila udana u Sinj. Kasnije su iz Gornjeg Brišnika preselili u Donji Brišnik, gdje se i danas ukazuje na mjesto i ostatke njegovih kuća.
- Kad je Mijat odrastao, otišao je od strica, stupio je u najam kod bega Kopčića i kod njega je do dvadesete godine čuvao ovce. Kao dvadesetogodišnjak bio je tako jak i snažan da se s njime nitko nije mogao pohrvati niti se natjecati u bacanju kamena niti nekog drugog natjecanja u čitavom duvanjskom kraju.
- Jednoga je dana u Duvno došao neki Arap, postavio šator na livadi i na mejdan pozvao bega Kopčića. Na narod je Arap udario nasilje i moralo mu se donositi sve što je tražio. Kad je Mijat došao uvečer kući, našao je bega nevesela pa kad je saznao za uzrok, Mijat se nasmije i ponudi se zamijeniti bega, a beg ga stane blagoslivljati. Ujutro se Mijat spremi za mejdan i pode potražiti protivnika. Arap je na mejdanu bacao neku smrdljivu vatru na protivnika, pa ga onda ubijao. Mijat se prekriži, zazove Boga za pomoć i pode protiv Arapa. Arap baci vatru na Mijata, ali ga Mijat zgrabi rukama, udari s njim o zemlju i pogubi ga njegovom sabljom. Beg Kopčić još više zavoli Mijata i daruje mu livadu zvanu Jabuka. Po predaji, mejdan je dijeljen na Duvanjskom polju, kod rječice Drine, na livadama zvanim Crvenićka uža.
- O uzrocima odlaska Mijata Tomića u hajduke saznajemo u narodnoj predaji, koju je zabilježio Rubić, i u nekim pjesmama uzrok odlaska u hajduke vezan je za Mijatovo barjaktarstvo u svatovima bega Kopčića. Po toj predaji Kopčićevi svatovi su se uoči večere natjecali u bacanju kamena s ramena i u drugim igrama, a Tomić je u svemu prednjačio. Turcima to nije bilo svejedno i oni ga odluče ubiti. Mijat je osjetio što mu se sprema i kada je počela svatovska večera pobjegne iz kuće, iako su ga zvali da se vrati. Stric mu je već bio umro. Nije smio kući u strahu od Turaka i odmetne se u planinu Vran.
- U pjesmi koja je zabilježena u Orašcu kod Zatona govori se da je onaj svat koji je prigovarao Amur-begu Kopčiću što je Mijatu povjerio barjak bio Osman Renković, pobunivši se: "Gospodaru Kopčić Amur-bego, Sve si dobre skupio svatove, Ali imaš loša barjaktara, Kopile je od četiri baba. A kad ga je Mihat razumio, On je konjem na konja udario. Omlati mu dvije zaušnice; Kako ga je lako udario, Dva mu zdrava zuba izvadio, Ispanula, na travu panula."
- U jednoj pjesmi, zabilježenoj u Petrovu polju kod Drniša, govori se, kako je Mijat bio netočno okrivljen i nepravedno osuđen na globu i batinanje, pa se poslije toga odmetnuo u hajduke.
- Po jednom dubrovačkom podatku iz 1642. Mijat se Tomić odmetnuo u hajduke radi nasilja ondašnjeg ćehaje (povjerenika) hercegovačkog sandžak-bega, medutim o njegovu imenu i nešto pobliže o samom uzroku Mijatova odmetanja u hajduke dokument ne govori.
- Po predaji Mijatov bijeg u planinu Vran brzo se pročuo po duvanjskom kraju i oko Mijata se okupilo 60 drugova. Nastala je i poznata pjesma:

"Od zla oca, od gore matere,
Kojem nije žao poginuti,
Koji može stići i uteći,
A on svoje sve nosi uza se,
- Puška mu je i otac i majka,
a za virnu ljubu i ne znade."

- Kad je Mijat sagledao toliku družinu i svjestan poteškoća koje su ih očekivale, da bi iskušao njihovu hrabrost pred družinom, odere živa jarca, koji je drečeći podnosio muke. Na upit društva zašto to radi Mijat im odgovori: "Koji god od vas mojih drugova ne bi mogao ovako podnijeti, da ga dušmani živa oderu, onaj nije za moje družine". Kada je sutrašnji dan osvanuo od 60 drugova ostala mu je samo polovina.
- U velikom broju narodnih pjesama iz Mijatova ciklusa spominje se njegova družina u brojnosti od 33 druga, u nekolicini pjesama navodi se brojnost njegove družine od 30 druga, dok se u pjesmi Mijat Tomić od kuma izdat, pogibe spominje jačina njegove družine od 40 druga. Neke navode narodne pjesme potvrđuju podaci iz dokumenata, pa i taj broj. U pismu koje je Mijat pisao oko Nove godine 1640. zapovjedniku Imotskog prijeti se s četrdeset svojih ljudi koji su rođeni pod puškom i sa sabljom.
- Iz povijesnih podataka o hajducima vidljivo je da su se pojedine hajdučke družine radi sigurnijeg uspjeha pri napadajima na karavane i pojedina naselja udruživali i zajednički napadali. O tome se govori i u nekim narodnim pjesmama. Tako se u nekim pjesmama govori kako se Mijatova družina udružuje s družinama harambaša, kako se već nazivaju u tim pjesmama: bana Pivljanina, Trutaka Crnogorca, harambaše Zečevića biznad Goranacan, Muje Hrnjadina s Kladuše, Vuka Mandušića, harambaše Mitra, Petra Gusića, harambaše Plavše, Stojana Jankovića, Milutina Janka, Ilije Smiljanića, Marka Kotarana, Deli-Markovića i još nekih drugih.

Povijest IV

- 1656. Bitni dio sudske odluke Rimske Rote glasi ovako:
-" Odlučujemo i izjavljujemo, da istinita i stvarna zemlja naroda Ilirskoga prema Buli i misli rečenoga Siksta V bila je i jest, i razumjeti se ima Dalmacija ili Ilirik, kojega su dijelovi: Hrvatska, Bosna i Slavonija, potpuno isključivši Korušku, Štajersku i Kranjsku; i samo oni, koji su rođeni u tim četirma pokrajinama: u Dalmaciji, Hrvatskoj, Bosni i Slavoniji mogu biti primani ... ".

- Za vrijeme velikoga bečkoga rata (1683-1699), Hrvati su se nadali, da će Bosna biti oslobođena, pa su na saboru g. 1695 između drugoga zaključili, da se od kralja Leopolda I (1657-1705) traži, da se banovini Hrvatskoj pridruže one hrvatske zemlje, uključivo s onim bosanskima, koje su dotle bile oslobođene. Zaključak saborski glasi:
- " Mi smo našim vlastitim oružjem ove krajeve opet pridobili, mi smo ih čuvali, naša vojska izvela je većinu ovoga naroda iz Bosne pod kršćansku vlast, mi smo onaj narod i kruhom prehranili, da opet u Tursku ne pobjegne. Ove su zemlje od uvijek spadale pod crkvu zagrebačku i pod kraljevstvo naše ".

- U habsburško - turskom ratu (1683.-1699.), po svjedočenju franjevca Andrije Šiprašića, bježeći pred turskim nasiljem 100.000 bosanskohercegovačkih Hrvata napustilo je svoja ognjišta i prešlo Unu i Savu. To je bilo najvidljivije u operaciji Eugena Savojskog 1697. Habsburški vojskovođa i princ Eugen Savojski, 6. listopada je s 4.000 konjanika, 2.500 pješaka s puškama, s 12 malih topova i 2 merzera, prešao Savu na svom pohodu prema Sarajevu. Za jedanaest dana stigao je do Sarajeva, osvojio ga, opljačkao i popalio i vratio se u Osijek. S njim je Bosnu napustilo do 40.000 katolika.

- Na drugoj strani broj se muslimanskih izbjeglica iz Ugarske i Slavonije naglo povećao. Premda se u svakodnevnom životu govorilo o Turcima, Turskoj Hrvatskoj i turskim podanicima, u Bosni tijekom 18. stoljeća među muslimanima sve više jačaju regionalni bosanski osjećaji pa je domaće muslimansko stanovništvo sve više stvaralo svijest o vlastitoj posebnosti u odnosu na središte Carstva. Na etničku i vjersku sliku Bosne i Hercegovine utjecali su i ratovi koji su se na njezinu prostoru vodili tijekom 18. stoljeća.

- Koncem 17-st. jedan Francuz napisao je Povijest današnjega stanja kraljevine Ugarske. U tom djelu on piše:
- " Nekada je kraljevina Hrvatske obuhvaćala sve, što leži između Drave i Dalmatinskoga mora te se dijelila u tri dijela ... (Današnja) Hrvatska redovito se dijeli na austrijsku ili kraljevsku i na tursku Hrvatsku, jer su joj suvereni austrijska kuća i Otomani "

- 1700 Croatia Redivivia – Pavao ritter Vitezović posvetio Adamu Zrinskom
- Uz djelo Oživjela Hrvatska u svezi je njegov najpoznatiji povijesni zemljovid Zemljovid cjelokupnoga Hrvatskoga Kraljevstva (Mappa generalis regni Croatiae totius, 1699.), nastao u vrijeme kad je Vitezović nacrtao nekoliko rukopisnih karata. U Oživjeloj Hrvatskoj razradio je ideju o tom da su svi Južni Slaveni zapravo Hrvati.

- Hrvatski pisac i povjesničar Pavao Ritter-Vitezović (1652-1713) napisao je g. 1699 spomenicu pod naslovom «Responsio ad postulata» {Odgovor na pitanja) i posvetio grofu A. F. Marsigliu, opunomoćenomu carskomu povjereniku za utvrđenje granica s Turskom. U tom spisu Ritter-Vitezović ovako opisuje hrvatske zemlje: 1. Primorska Hrvatska (Croatia maritima) obuhvaća područje svih rijeka, koje se slijevaju u Jadransko more. Toj Hrvatskoj pripada cijela Humska zemlja ili Hercegovina, Zeta do Skadarskoga jezera, zemljište Dubrovačke republike, Hlivno i Rama. 2. Zagorska ili međuzemna Hrvatska (Croatia mediterranea), koja obuhvaća uz staru Hrvatsku (propria Croatia) i Bosnu. Prva obuhvaća predjele od Mosora i Velebita do Petrove Gore, a Bosna krajeve od Gore Borove do Drine, s većim mjestima: Vrhbosna ili Sarajevo, Visoko, Sutiska, Bobovac i Soli (Gornja i Donja Tuzla). 3. Međuriječna ili Savska Hrvatska (Croatia interamnis sive Savia), zvana Slavonija, od Save do Mure, Drave i Dunava.
- Nitko prije Vitezovića, uvjeren je jezikoslovac Milan Moguš, "nije predložio tako dosljedan monografemski sustav na bazi dijakritičkih znakova", pa su Gaj i ilirci samo ostvarili njegova grafijska rješenja. Grafijske su reforme na sjeveru i jugu Hrvatske, ističe Moguš, "vođene do tada odjelito. Vitezović, zalažući se za političko sjedinjenje hrvatskih pokrajina, prvi predlaže ista grafijska rješenja za obje sredine. Ta se njegova misao postupno širila po čitavoj Hrvatskoj. Zbog toga je Vitezović postao jednim od najznačajnijih figura u povijesti hrvatskoga književnoga jezika u prijelomnim desetljećima iz 17. u 18. stoljeće"
- 1699. mir u Srijemskim Karlovcima - Hrvatskoj se vraćaju: Slavonija sa Srijemom, današnja Banovina, Kordun i čitava Lika i Krbava. Na pregovorima nije bilo predstavnika Hrvatskoga ni Ugarskoga sabora, kao savjetnik pregovarač bio je tamo Senjanin Pavao Ritter Vitezović (bilo je 8 predstavnika: 3 austrijska, 1 ruski, 1 poljski, 1 mletački, 1 engleski, 1 nizozemski).

Osmanska vlast III



- Potajna služenja misa - Svećenici su bili prisiljeni bježati i skrivati se po zabitima i teško pristupačnim mjestima, potajno okupljajući svoje vjernike kako bi na ruševinama svojih crkava i po drugim skrovitim mjestima služili svetu misu. Ono malo puka što bi ostalo živjeti na pradjedovskim ognjištima, potajno se okupljalo na tim ruševinama i sa svojim svećenicima služilo svetu misu, strepeći svakoga trenutka da će doći Turci i sasjeći ih. Ali, Hrvati su se, ponekad i nakon nekoliko stoljeća, vraćali pradjedovskim ognjištima i gradili svoje crkve, samostane i župne kuće. Progonjeni, mučeni i ubijani, Hrvati katolici stoljećima su se morali potajno okupljati na zvuk roga, trube, klepet zvona, na zabitnim i skrovitim mjestima, gdje su sa svojim svećenicima služili svete mise. Kada su pak vrlo rijetko, dajući Turcima mnogo dukata, uspijevali izmoliti odobrenje da od drveta načine kapelicu, tada su Turci zabranjivali da se stavi križ na nju govoreći: “Ovo vaše /križ/ ne smije biti gore!”

- Fra Toma Babić Rođen u Velimu kod Skradina od stare bosanske obitelji. Odgojen je i bio je članom provincije Bosne srebreničke do g. 1735, kada je od nje odijeljena provincija Sv. Kaja, kasnije nazvana Presvetoga Otkupitelja. God. 1712 on je u Mlecima tiskao djelo: "Prima grammaticae institutio pro tyronibus illyricis". Na zadnje tri stranice (134-136) otisnut je oglas knjiga: "Broj knigh Hervatschiih gimenovanih od zdola nahodise u butighi Bartula Occhi kgnigara, u Rivi od Harvatou...". Kako u predgovoru kaže, pisac je ovo djelo napisao za "bosansku dicu naroda slavnoga i jezika harvatskoga". Drugo prošireno izdanje ove gramatike fra Toma je izdao u Mlecima g. 1745. Glavno je djelo fra Tome Babića "Cvit razlika mirisa duhovnoga", koje je prvi put izišlo u Mlecima 1726 i kasnije više puta pretiskano. U Bosni se mnogo čitalo i narod ga nazvao "Babuša ".

- U prvoj polovici 18-st. četiri franjevca rođena u Hercegovini svoj materinski jezik nazivlju "hrvatski" To su: fra Bernardin Nagnanović iz Broćna (+ 1718). fra Marijan Lekušić iz Mostara (+ 1742), fra Lovro Sitović iz Ljubuškoga (+ 1729) i fra Bernardin Pavlović iz Stona (+ 1763).

- Fra Lovro Sitović bio je jedan od najsvjesnijih Hrvata svoga vremena. U svojim djelima on govori o Hrvatskom narodu, o hrvatskom jeziku, o hrvatskim glagolima i hrvatskim rijekama. U predgovoru svojoj gramatici latinsko-ilirskoj (Mleci, 1713) uz bok drugih naroda: Francuza, Španjolaca, Talijana, Nijemaca i Madžara, on stavlja i svoj narod Hrvata. Obraćajući se mladeži tadašnje bosanske provincije, koja je potjecala iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Slavonije, Bačke i Baranje, on im dovikuje: " Mi Hrvati ". Prelazeći preko državnih i pokrajinskih podjela, na koje su tada bile podijeljene hrvatske zemlje, Sitović na cijelom prostoru od Jadrana do Dunava ne vidi nego jedan narod, kojega su članovi "mi Hrvati". U spjevu Pisma od pakla, koju je Sitović "na hrvatski jezik" skitio, on pjeva :

"U Makarskoj premda je pisana
Vazdi želim da bude pivana,
Razumi se, onizim pukom,
Ki govore hrvatskim jezikom. "

Šitovićeva gramatika latinsko-ilirska prvi put tiskana je u Mlecima g. 1713, drugi put 1742, a treći put 1781. Ona se, dakle, dugo upotrebljavala - skoro jedno stoljeće - u školama provincije Bosne srebreničke i učila je bosansku mladež, uz latinski jezik, poznavati i ljubiti hrvatski jezik i Hrvatski narod.

1715. Gospa Sinjska



Slika je naslikana na platnu dužine 58 cm, a širine 44 cm. Naslikao ju je nepoznati mletački slikar u 16. stoljeću. Nalazila u Rami kod franjevaca. Međutim, Turci su svećenike smatrali glavnim krivcima za pobune puka, te su oni, nemogavši snositi visoke globe i samovoljno zulumčarenje, od Stojana Jankovića tražili da ih oslobodi. Janković je 1687. provalio u Duvno i izveo veći broj svećenika iz Rame. Nakon oslobođenja, svećenici su se nastalnili u Sinj 1692., te su sa sobom donijeli čudotvornu gospinu sliku i tu sagradili samostan. Puk koji ih je slijedio nastanili su po okolnim selima. Nakon slavne pobjede 1715. godine, puk Sinja i njegovi branitelji tu pobjedu su pripisivali čudotvornom zagovoru Gospe Sinjske, čija je slika svo vrijeme opsade bila u tvrđavi, kamo je bila prenesena iz franjevačkog samostana podno grada da je Turci ne oskvrnu. U zahvalu na pomoći providur je Balbi s časnicima odmah skupio 80 zlatnika koje su poslali u Veneciju da se skuje zlatna kruna i križ i da se okruni Gospin lik. Pri dnu krune urezao je u dva reda riječi :In perpetuum coronata triumphat-Anno MDCCXV (Zauvijek okrunjena slavi slavlje - godine 1715.).

Tom krunom svečano je okrunjena 22. rujna 1716. godine i konačno je 1721. godine, prenesena u novu crkvu u kojoj se i danas nalazi. Godine 2015. Gospa Sinjska je po drugi puta bila na Starome Gradu u Sinju, po povodu 300. obljetnice. Gospa Sinjska je veliki ponos gradu Sinju i u Njenu čast se igra viteška igra Alka. Slika Gospe je po pisanju Gašpara Vinjalića bila spaljena 1715. godine od jednog pravoslavca, zbog čega je ovaj ubijen.

Kad se saznalo da prema Sinju dolaze Turci, fra Pava Vučković zovnio Livnjane i Duvnjane da se bore s naman. Jednu vojsku stavili
na Han tako kad vide da Turci iđu priko Cetine da pucaju mačkule pa će Sinjani znat šta je i kako je. A bilo i' je svakakvi. Kida je
jedan iz Sinja uteka tamo na ooke i u Italiju i pitaj Boga di nije. A onda opet, neki su se ostali borit jer su fra Pava Vučković i don
Ivan Filipović Grčić hrabrili i govorili da će Bog pomoć. Ostalo ti od nemilog svita u tvrđavi sedansto junaka, a Turaka dolazi sto hiljada. Neko kaže da i' je bilo više, neko da i' je bilo manje, šezdeset hiljada, a ko će to znat.

A sedan fratara šta je bilo, zatvorili se u crkvicu gori na Gradu i jedan ti izvadi iz nike skrinje Gospinu sliku šta su je donili iz Rame i obisi je na oltar svete Barbare. I molili se oni, moj sinko, a di ne će kod noliko dušmana. To je bilo na sedmi jula i poslin toga sedan dana Turci bili oko tvrđave.

Kad došlo jutro na Gospin žežen, zora bila, a Turci ti nasrnili na jadnu tvrđavicu, prvo pješaci, onda konjanici a za njiman i pričuva šta su je imali. Primakli se tako blizu da su svoje barjake zadili blizon zidina. A svaki put kad se primaknu, Sinjani se na nji' obruše svin šta imadu. Najedanput, iz čista mira, stali Turci bižat glavon bez obzira, utekoše drito priko Cetine. Ostadoše mrtvi' deset hiljada a ostali utekli. Oko Sinja sve srušeno i spaljeno, nova crkva podno Kamička izgorila do temelja. A zašto su utekli. Vidili po bedemin oda žena cila u bilu. Navalila na nji' srdobolju. Kad se sve svršilo, časnici štano su branili Sinj skupiše osandeset cekina i dadoše Gospi napravit krunu da joj se slika okruni, a virnici Sinjani i Cetinjani dali svoga zlatnog nakita i šta su imali da se okiti Gospina slika.

A kad su Sinjani tek donili iz Rame Gospu, oni bi je odnili u tvrđavu u crkvicu, a ona stalno bižala doli ispod Kamička u niku
kupinicu. Oni je onda vrate, a ona ti opet u kupinicu. I tako stalno ona 400 bižala. A fratri onda nisu imali šta drugo već sagrade crkvu tuten di je bila ta kupinica. I tako je nastala naša crkva. Od tada se, kao spomen na tu pobjedu, svake godine prije Velike
Gospe trči Sinjska alka.242 U čast Gospi što je obranila Sinj, podignuta je crkvica na starom gradu, na utvrdi iznad Sinja opasanoj zidinama po kojima je hodala Gospa s kudljom u ruci. U Crkvi čudotvorne Gospe Sinjske podignut je oltar na kojem je Gospina slika. U znak zahvalnosti sinjski puk i puk Cetinske krajine okitio je Gospinu sliku mnoštvom zlatnih ukrasa.

Povijest V / Osmanska vlast IV

- Fra Nikola Lašvanin - Od franjevačkih pisaca rodom iz Bosne, koji su u 18-st. naglašavali svoju hrvatsku narodnu pripadnost posebno valja istaći fra Nikolu Lašvanina (+ 1750), pisca najopsežnijega i najboljega bosanskog ljetopisa. U svom "Ljetopisu" Lašvanin potanko opisuje dolazak Hrvata na jug i njihovu povijest za narodnih vladara i na toj narodnoj osnovi gradi i razvija povijest Bosne. On izričito naglašuje, da su Hrvati kod svoga dolaska - po njemu g. 640 - naselili sve zemlje od Jadrana do Dunava, u koje on uključuje i Bosnu. Od toga doba pa sve do "današnjega dneva", tj. do doba, kada je Lašvanin pisao svoj "Ljetopis", u Bosni su živjeli Hrvati i ta se zemlja po njima zvala i bila je Hrvatska. To Lašvanin posebno naglašuje u svom Ljetopisu pod g. 640 i 1131. Ta dva mjesta glase ovako: " 640. Doidoše iz priko Babini(h) Gora Hervati naiparvo u Dalmaciju, i ove sadašnje harvatske i slovinske strane. S mnogim boiem istiravši Avare, ovdi se nastaniše. Prid ovim biaše pet braće: Kluka, Kloben, Kozočeš, Muklo, Harvat i dvie sestre Tuia i Vuga. I od nji Dalmacija, koja je od mora do Dunava dosegla, harvatsko ime prima i zove se do današnjega dneva". - "1131. Stipan ugarski kralj ... Ovi zadobi Ramu u gornjoj Harvatskoj zemlji, koja se sada imenue, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji od Rame, tj. Bosne". Po Lašvaninu se, dakle, Bosna nalazi u gornjoj Hrvatskoj, dotično u zagorskoj ili planinskoj Hrvatskoj, kako to kažu stari hrvatski ljetopis "Kraljevstvo Hrvata" i Ritter-Vitezović.

- Od sredine 18. stoljeća turska vlast u Bosni i Hercegovini stagnira, a u post-napoleonskom razdoblju rapidno opada, jer je Osmanlijsko Carstvo iscrpilo demografske, civilizacijske i druge rezervoare za vojno-teritorijalnu ekspanziju, a Habsburška monarhija je, kao i većina Zapada, demografski, tehnološki i civilizacijski doživjela uspon i rast, čime su stvoreni preduvjeti za okupaciju Bosne i Hercegovine, koja se i dogodila 1878. godine.

- Nakon što je Rusija godine 1735. ušla u novi rat s Turcima, te je zatim sljedeće, 1736. uspjela osvojiti utvrdu Azov, Habsburška Monarhija se godine 1737. uključila na stranu Rusije s kojima su imali tajno vojni savez. Habsburška je vojska prešla u Bosnu i sukobila se 4. kolovoza 1737. s osmanskom vojskom kod Banje Luke, gdje je doživjela težak poraz. Osmanska je vojska u toj bitki bila u potpunosti sastavljena od bosanskih postrojbi s Ali-pašom Hećimovićem na čelu, pa je njena pobjeda predstavljala značajan događaj u jačanju samosvijesti bosanske vojno-plemićke elite. Beogradski mir, potpisan 1739., prisilio je Habsburšku Monarhiju na vraćanje Beograda, uže Srbije i dijelova Bosne koji su joj pripali 1718. Bečki dvor, koji je u ovaj rat ušao s naumom da vrati što je izgubio 1739., usprkos pojedinačnih uspjeha kao kasniji prodor u veći dio Bosne, ni ovaj puta nije bio bolje sreće. Jedini teritorijalni dobitak je bio uključivanje dijelova sadašnjih Like i Korduna u Hrvatsku.

- Od 1788. do 1791. godine traje habsburško - turski rat u koji je Monarhija ušla kao ruski saveznik. Monarhija je u rat ušla s 245.000 ljudi i 1150 topova. Austrijska vojska je zaglibila u petomjesečnoj opsadi tvrđave u Bosanskoj Dubici, na sadašnjoj granici Hrvatske i Bosne. Bečki dvor, koji je u ovaj rat ušao s naumom da vrati što je izgubio 1739., usprkos pojedinačnih uspjeha kao kasniji prodor u veći dio Bosne, ni ovaj puta nije bio bolje sreće.

Habsburško-turski rat je nastupio 1788., kada je Josip II. napao Beograd, ponovno radi ispunjavanja savezničkih obveza prema Rusiji koja je već bila u ratu s Osmanskim Carstvom. Važan dio toga rata odigravao se u zapadnoj Bosni oko Bosanske Dubice, pa je u povijesti ostao zapamćen kao Dubički rat (1788. – 1791.). Josip II. je umro 1790., a njegov je brat Leopold II. potpisao 1791. mir u Svištovu. Svi ovi ratovi imali su teške posljedice za katoličke Hrvate u Bosni. Iseljavanje je dovelo do njihovog potpunog nestanka u mnogim krajevima. Takve se promjene nisu svidjele osmanskim vlastima jer su mnogi krajevi ostali nenaseljeni pa nije bilo seljaka koji bi obrađivali zemlju. Stoga su od polovice 18.stoljeća nastojale olakšati život kršćanskoj raji u nakani da ih zadrži u Bosni. Takva je politika imala uspjeha, pa je i broj katolika, kojih je u to vrijeme bilo samo oko 40 000, ponovno počeo rasti.

- U razdoblju nekoliko desetaka godina Osmansko Carstvo je poduzelo niz reformi s ciljem ostvarenja vjerske slobode, što je dovelo do otpora muslimanskog plemstva i do još većeg antagonizma i polarizacije kršćanskog i muslimanskog stanovništva. No, uslijed općeg gospodarstvenog rasapa, pritisaka muslimanskih tradicionalista, loše organizirane uprave, kao i sve jače vjerske i nacionalne samosvijesti, posebno kršćanskih stanovnika, te reforme su samo ubrzale urušavanje iznutra istruljelog sustava.

- Osmansko Carstvo je slabilo iznutra i istodobno gubila svoje teritorije u ratu protiv Rusije, Austrije i Venecije. Osmanski, Bosanski pašaluk, postao je pogranična, nesigurna i najugroženija turska pokrajina. U ratu protiv Rusije i Austrije u 18. stoljeću uspjelo se Osmansko Carstvo na nesreću hrvatskog i drugih južnoslavenskih naroda spasiti, a Napoleonski ratovi u pocetku 19. stoljeća spriječili su rješavanje istočnog pitanja i oslobođenje čitavog Balkanskog poluotoka. Međutim, iznutra to golemo Carstvo, nagrizaju ustanci: Srba 1804. i 1815. godine, Grka 1821. te Rumunja i Crnogoraca, uz pomoć Rusije. Kad se Grčka osamostalila, a Srbija 1830. dobila autonomiju Bosanski i Hercegovački pašaluk bili su jos više izolirani i okruženi gotovo sa svih strana.

- Modernizacijske reforme u Osmanskom Carstvu izazvale su polovicom 19. stoljeća otpor bosanskohercegovačkih aga i begova. Godine 1832. počeo je pokret za autonomiju Bosne u okviru Turske, ali je njegov vođa Husein-beg Gradaščević uz pomoć hercegovačkog plemstva bio potučen. Potpuni slom konzervativnog bosanskog plemstva izveo je 1852. godine Muslimani Vlah iz Hrvatske, Omer-paša Latas. Bio je to pravi pokolj muslimanskog plemstva sličan onom spomenutom nad katolickim, bosanskim plemstvom kod Dobora 1408. godine.

1851. Omer-paša Latas zbog pobune bosanskohercegovačkih aga i begova ukinuo Hercegovački pašaluk i priključio ga Bosanskom pašaluku. zatim je godine 1866. donesen bosanski vilajetski ustav kojim su Bosna i Hercegovina zajedno sa Sandžakom ujedinjene u novu upravnu cjelinu Bosanski pašaluk koji se dijelio na sedam okružja, mutesarifati

- Nakon što je Omer-paša Latas ugušio njihov ustanak 1852., prilike su se djelomično stabilizirale. Velik problem i dalje je bio položaj seljaka koji su sve teže podnosili teške poreze. Porta je radila na ukidanju starih feudalnih nameta, ali je zato uvodila nove koji su bili još veći. premda je 1854. ukinuta džizija, Porta je već godine 1856. uvela obvezno služenje vojske i za kršćane koje se moglo otkupiti u novcu. No taj je iznos bio mnogo veći od džizije pa je pritisak nameta na seljaka bio još veći. Zato su seljaci dizali ustanke 1852., 1857., 1858. i 1862. godine koji su redovito bili smirivani oružanom silom.



- Godine 1875. su u donjoj Hercegovini, na području Gabele i Hrasna, 19. lipnja, Hrvati pod vodstvom don Ivana Musića digli ustanak protiv turske vlasti



- U lipnju 1878. godine na Berlinskom kongresu velik europske sile su dale mandat Austro-Ugarskoj da uđe s vojskom u Bosnu i Hercegovinu, pod izgovorom da tamo uspostavi mir i red. Austro-ugarska je vojska doista na čelu s generalom Josipom Filipovićem potkraj srpnja iste godine prešla granicu i nakon tri mjeseca borbi uspostavila vojnu okupaciju na čitavom prostoru Bosanskog pašaluka, uključujući i Sandžak. Zbog dogovora na Berlinskom kongresu o zadržavanju vrhovne sultanove vlasti, ali i zbog dualističkog ustroja Monarhije, Bosna i Hercegovina nije pripojena niti austrijskom niti ugarskom dijelu nego je nad njom uspostavljena zajednička vlast koju je vodilo zajednički austro-ugarsko Ministarstvo financija. Nova vlast je pretvorila Bosnu i Hercegovinu u protektorat.

- Premda je Austro-Ugarska godine 1878. ušla u Bosnu i Hercegovinu tobože samo radi uspostave reda i mira, bilo je odmah jasno da će se ta teritorijalna okupacija prije ili poslije pretvoriti u aneksiju. Pod utjecajem mladoturskog pokreta u Osmanskom Carstvu Austro-Ugarska je 1908. godine odlučila proglasiti aneksiju Bosne i Hercegovine. Tim je činom Bosna i Hercegovina prestala biti samo protektorat i u potpunosti je inkorporirana u teritorij Austro-Ugarske čime je i službeno prestala osmanska vladavina koja je trajala 445 godina.

Ukratko 95% sadrzaja se odnosi na mrske perece.

Majke ti, zadnji sukob završen 1994. Znači od 1389 ima 605 godina bitaka s njima, i onda neki i dan danas misle da su nam neshvaćeni prijatelji.

Tko još jednom spomene državu s muslimanima treba na pregled glave.

Svaka čast.

Normalno da je puno više bitaka bilo na području današnje RH jer su Turci i zaustavljeni na VKK linijama, na ostacima ostataka, Bosna je davno prije pala a katolici poklani, protjerani, po.turčeni.

Ovo je za u potpis.

Hrvati su na Kosovu bili ispomoć, pravilnike bi bilo računati od upada u Bosnu. Do 1699. Kada je oslobođena Hrvatska. Eventualno nadodati 1878. Kad je au uzela Bosnu ali to je više bio miki maus rat naspram ovog prije. Dakle nekih 300 godina...

- Službena aneksija BiH je tek nastupila 6. listopada 1908., dakle 40 godina nakon Berlinskog kongresa i AU vojnog zaposjedanja. Zatim je uslijedila Aneksijska kriza, prosvjedi, nemiri, traženje autonomije itd. sve do 1914. i atentata kao uvoda u 1. svj. rat.

- Ne treba zaboraviti i ovu epizodu... "1942. nastaje pokret koji je težio otcjepljenju ili barem maksimalnoj autonomiji BiH unutar NDH. Pokret za autonomiju predvodio je visoki domobranski oficir Muhamed Hadžiefendić... Bosna bi u tom slučaju stekla autonomiju pod njemačkim guvernerom ... "

- + kao što kažeš sukob od 1992.-1994. + ova makljaža posljednjih evo ima 26 godina...

I sad ti meni reci da je nakon svega ovoga normalno da Hrvati, od svih naroda baš Hrvati, arlauču i skaču ko klokani na anadolijsko zavijanje?

Svi ovi gore nabrojeni se u gobu okreću.

A je li normalno da nas u HB nakon svega toga prekodinarska i prekosavska avnoj braća drže u rangu Hrvata Australije ili kao žeton za raskusuravanje protiv Srbije na Uni?
Šta je veći problem, lokanje na anadolijsko zavijanje ili ne priznavanje svoga naroda koji je ostao sa druge strane avnoj granice koja je izravna posljedica osvajanja i klanja anadolijskih majmuna?
Cajka je smeće, ja nikad nisam tvrdio suprotno, ali ima puno lošijih stvari od toga.

Lijepo ti nama poništi kad smo se s Turcima borili nedavno.

Ispomoć na Kosovu. Kome ispomoć? Srbima ispomoć? Bi li ti da si bio kralj kalkulirao jer ipak, Srbija ti na Drini a Turci se mogu asilimirati...

Zašto ne bi računao bitku na Kosovu? Je li bila bitka? Jeste. Je li bila protiv Turaka? Jeste. Jesu Hrvati ginuli? Jesu. Ja je računam.

Ako su Hrvati kao dobri Hrvati i katolici išli na Kosovo boriti se protiv turske pošasti to je svakako jako lijepo od nas. I nema razloga to ne računati.

Bilo bi lijepo od Srba da su jednom došli na stranu Hrvata ratovati protiv neprijatelja civilizacije ali nije im se omaklo.

Računam od kada su Turci na našem terenu a to je bilo 300 godina.

Šta će oni ratovati normalno, opet se ližu sa Erdoganom. Ako i sa kim budu ratovali to će biti na strani Kalifata protiv normalnog svijeta.

Turčine Perecijski protiv Turaka se u BiH borimo bez prestanka do dana današnjeg, 92.-94. se to opet inteziviralo a nakon toga je nastavljeno niskim intezitetom (terorističkim napadima)

Ne lupaj, jedno je Osmanlijsko carstvo kao nekadašnja velesila a drugo je njihov nusproizvod.

Mi smo s Turcima završili posla 1878. Godine. Što bi na mjestu Grka?

Kmečite kao da su velesila a ne narod on jedva milijun ljudi.

Lijepo da ste vi završili s njima. Mi na žalost još nismo.