upravo je to prostor koji je vezan uz bijelu Hrvatsku. I n a ovom djelu slavenkog svijeta, ikavica se govori od srednjeg vijeka na dalje, prvenstveno na prostoru Hrvatke i u djelovima Bosne uz Hrvatsku.

Osim u štokavskom, Hrvati imaju ikavski izgovor i u čakavskom dijalektu. U oba diajlekta NAJVIŠE Hrvata izgovara jat u ikavskom obliku.

Kod svih ostalih južnih Slavena, ikavice ili nema, ili je sporadična i vezana uz područja koja se nasljanjaju na Hrvate.

Ukrajinski ikavizam je mlađi od zapadnojužnoslovenskog. Ikavizam u zapadnoj Ukrajini se pojavio u 15-om vijeku. U ostatku Ukrajine nije autohton i rezultat je širenja ukrajinskog standarda u novije doba.
U vrijeme seobe Slovena ikavica, ijekavica, jekavica i ekavica nisu postojale, do raspada jata kod slavofonih naroda i formiranja ovih izgovora je došlo puno kasnije.

Ikavica je nekad bila raširena na širem balkanskom prostoru, tragove ikavice vidimo u toponimima u krajevima u kojima odavno nema ikavice ili čak nisu ni slavofoni:
- Sikirica kod Paraćina https://fr.wikipedia.org/wiki/Sikirica
- Bilince kod Gnjilana https://sh.wikipedia.org/wiki/Bilince
- Bilišt(a) u južnoj Albaniji https://en.wikipedia.org/wiki/Bilisht

ikavske OAZE su postojal drugdje, ne ikavica kao rašireni govor nekog prstora.

isto kao što su pojedini hrvatski toponimi rašireni po čitavom Balkanu, to ne znači da je kompletno stanovništvo tamo hrvatsko.

ikavski prostor u srednjem vijeku isključivo je prostor hrvatskog kraljevstva i susjednio dio bosanskog. sve ostalo je imalo ekavski ili jekavski izgovor kao dominantan.

kod Hrvata je ikavica prevladavajuća, kako u štokavskom, tako u čakavskom narječju.

@divizija

Kod Srba iz krajeva zapadno od Drine (pogotovo zapadno od Vrbasa) ima ikavskih prezimena. Otkud to?
Navešću neka: Bilić (Gerzovo kod Mrkonjić Grada, Kršlje kod Novog Grada, Civljane kod Vrlike, Mostar), Bilanović (Mandino Selo kod Duvna), Bilčar (Bosansko Grahovo), Cvitkovac (Maovice kod Vrlike), Mišina (Kosore kod Vrlike), Livaja (Lećevica u zaleđu Splita), Zdilar (Kamenmost kod Imotskog), Stipanović (Koljane kod Vrlike), Stipić (Kordun), Livopoljac (okolina Banjaluke), Bila (Martinovići kod Gline), Bilkić (Bugojno), Zvizdalo (Laktaši), Bilinac (Ustikolina kod Foče), Midenjak (Siverić kod Drniša), Svitlica (Donje Vukovsko kod Kupresa i Sonković kod Skradina), Sikirica (Kordun) itd.
Baba po ocu od srpskog glumca Tihomira Stanića je bila iz Laktaša i zvala se Dušana Zvizdalo (rođ.) https://www.poreklo.rs/2012/10/23/porek ... ni%C4%87a/
Narodni heroj Božo Bilić Marjan je bio Srbin iz Civljana (Vrlika).

Ijekavica nekad većinski srpski dijalekat. Nekad bio dominatan. Migracijom sa juga ka sjeveru Srbije ekavica se brže širi u odnosu na ijekavicu a i lakša je. Sa druge strane ikavica je uglavnom hrvatski dijelekat. Mali procenat Srba, koji živi izmješan sa Hrvatima govori ikavski npr Srbi iz Imotskog,Sinja možda Duvna i još ponekog mjesta Dalmacije. Takođe i ekavica može biti neki dio hrvatskog dijalekta. Slavonci nekad izuste poneku ekavsku riječ.

Ikavica je dominantno hrvatski govor, to što na nekim mjestima ikavicom govore Srbi i Bošnjaci ne mijenja činjenicu da je dominantno hrvatska, štokavskom ikavicom govori nešto Srba i Bošnjaka, dok su čakavski ikavci samo Hrvati, Srba i Bošnjaka čakavaca i kajkavaca praktično nema.

nisu se Muslimani nego postali sizmatici

Ne znam na koji period misliš, ali prostor na kome je preovladavala ekavica (šumadijsko-vojvođanski, kosovsko-resavski i prizrensko-timočki dijalekt) je uvek imao više stanovnika (govornika), odnos do pre 60 godina je uvek bio 60:40 za ekavski prostor.

Govor Moravske Srbije i Srpske despotovine je npr. bio najbliži današnjem kosovsko-resavskom dijalektu.

Inače evo jedne zanimljive mape dijalekata sa poddijalektima (ne znam koliko je pouzdana).

Ovdje sam pisao detaljnije u kojim mjestima u Dalmaciji i jugozapadnoj Bosni su Srbi govorili ikavski https://hercegbosna.org/forum/post1334806.html#p1334806

Detaljnije o govoru Srba u drniškom kraju tj. u kojim selima su govorili ikavski a kojim ijekavski od Srbina iz tog kraja https://forum.poreklo.rs/index.php?topi ... 0#msg44530
Prevod za one koji ne znaju Ćirilicu:
Ikavci: u južnim i zapadnim selima bivše opštine - Žitniću, Gornjim Kričkama, zajedno sa malobrojnim Srbima u Ružiću i Moseću, zatim u samom Drnišu i selima Velušić i Razvođe zapadno (oblast Promina), pa isto tako u Mirlović Polju.
Ijekavci: u severnim delovima, prema Kninu, a to su sela Biočić, Miočić, Tepljuh, Kanjane, Baljci, Štikovo, Bobodol. U Donjim Kričkama su ijekavci sa "đe", ali imaju dosta ikavskih reči (did, svit, pivac), a ostala sela su čista ijekavica.

O ikavskom govoru Srba u jugozapadnoj Bosni (Kupres, Livno, Duvno) naučni rad su napisali Josip Baotić i Dragomir Vujičić https://hrcak.srce.hr/202487


Što se ijekavice tiče, nekad i to ne u tako davno prošlosti njome je govorio znatno veći procenat Srba nego danas. Do prije oko 120 godina čitava zapadna Srbija i dio Šumadije su bili ijekavski. Ijekavica u tim dijelovima Srbije je nestala pod uticajem školskog sistema i medija. Najduže se održala u užičko-zlatiborskom kraju i Raškoj oblasti (msm na Srbe u Raškoj), u tim krajevima se i danas tu i tamo čuje ijekavica ali uglavnom kod starijih i slabije obrazovanih ljudi. Ijekavicom danas govori oko 1 000 000 Srba u BiH (od kojih ogromna većina od oko 950 000 živi u Republici Srpskoj), oko 200 000 Srba u CG i oko 150 000 Srba u Hrvatskoj, što je ukupno oko 1 350 000 Srba ijekavaca van Srbije. U Srbiji od Srba danas ijekavicom govori poneki starac iz ruralnih krajeva zapadne/juhozapadne Srbije i nešto Krajišnika koji još nisu prešli na ekavicu. Ijekavica kod Krajišnika koji žive u Srbiji će nestati protokom vremena jer stari umiru a oni rođeni u Srbiji govore ekavski i većina onih koji su došli kao djeca, tinejdžeri i mladi ljudi; nestaće ostaci ostataka ijekavice i u zapadnoj i jugozapadnoj Srbiji. U Hrvatskoj Srbi nestaju, pa će nestati i njihov govor. Tako da je ijekavica u Srbiji i među Srbima iz HR osuđena na propast. Ijekavica među Srbima neće nestati dok je bosanskih i crnogorskih Srba, kod njih će opstati i u narednim decenijama siguran sam.

prvo što se tie ikavice kod Srba, uporno proušap uočiti da je s što navodiš SPROADIČNO i uglvnom vezano uz dodir s Hrvatima. uporno cheryypickaš, a ne uzimaš u obzir ukupnu sliku, radi se o vrlo malom postotku Srba, uglanvom naslonjenih na Hrvate.

što se tiče ijekavice, njezina rairenost je uvjetovana uvelike osmanskim prodorima. Srednjovijekovna Raška, koja je obuhvaćala i dobar dio današnje CG je bila EKAVSKA. migracijama u osmansko vrijeme ijekavica se s prostora Hercegovine i Zete širila dalje i tako postala mnogo raširenija, međutim nikada nije postala najrašireniji izgovor. Kod Srba je to uvijek bila ekavica, kod Hrvata je to uvijek bila i ostala ikavica.
Što se tiče Srba u HR, njh najmanje pola govori ekavicom (oni koji ive u istočnoj HR).

ijekavica nikada nije bio dominantan ni najrašireniji srpski izgovor, dapače upravo je ona migracijama dobila ekspanziju na račun ekavskg izgovora, ne obrnuto.

ovako je pisao Sv. Sava: https://www.rastko.rs/knjizevnost/litur ... na_06.html

Srbi su uvijek bili dominantno ekavci

Raška je originalno bila prostor pod Ohridskom/Bugarskom patrijaršijom, Peći i SPC nastaju tek u 13. stoljeću, kad Nemanjići proglašavaju kraljevstvo.

Dukljani su bili katolički jekavci.
A u banovina u Bosni je isto bila katolička, šćakavska i ikavska ili jekavska.

Općenito su svi današnji jekavski Srbi imali katoličke pretke.

Dijalekti nastaju u razdoblju 12-15. st-a, najkasnije nastaje novoštokavica, u 15. stoljeću.
Prije toga imaš narječja;
kajkavsko, čakavsko i šćakavsko kao hrvatska
štakavsko i torlačko kao srpska, iako i tu ima nesrba, primjer dosta Torlaka su Bugari, a i jekavska Zeta tada još nije Srbija.

Manje-više postoji drugačija genetika svakog dijalekta.
Postoje četri šćakavska dijalekta.

Prvi je slavonski, on je u srednjem vijeku bio polukajkavski, ali je izgubio kajkavske karakteristike doseljavanjima iz Usore, Soli, Bosne, Hercegovine i Dalmacije.
Na samom sjeveru u Podravini je (zatvoreno) ekavski, u Posavini je ikavski, iako ima i ikavsko-jekavskih džepova, povezanih se seobama iz Bosne za Turskih ratova.
U podunavlju je ikavsko-ekavski.
Originalno je šćakavski.
Danas je dosta jekaviziran i pogubilo se starih karakteristika.
Originalno je obuhvaćao područja Požeške i Vukovske županije, istočnu i južnu Slavoniju (uz zapadni Srijem), odnosno dio Slavonije koji nije bio pod Zagrebačkom biskupijom, već Pečujskom (a kasnije dijelom i bosanskom, u džepu oko Đakova).
Ekavski govori su se proširili na nekadašnje kajkavske prostore, istola stare Križevačke županije.

Drugi je istočnobosanski. On je jekavski i šćakavski, ali je isto dosta zatrt za vrijeme jugoslavija.
Postoje isto zone miješanog jata, npr. ekavsko-jekavski oko Žepča. Originalno se čuvaju stariji hrvatski naglasci poput hrvatskog akuta, odnosno čakavsko-starošćakavske akcentuacije. Recimo da je on bliži čakavskima.
Originalno je iz jezgre Vrhbosne, a dugo se čuvao i u Dubrovačkim kolonijama u podrinju, poput Srebrenice.
Migracijama je dospio u staru Virovitičku žuoaniju, Kostajnicu Zrinjskih i okolicu Pečuha.
Izvan toga se nakazi samo u hrvatskim krajevima srednje Bosne, Usori, HVOjnici, Žepču, Kreševu, Kraljevoj Sutjesci, Bobovcu/Varešu i gradiću Kiseljaku, te sjeverno u selima oko Soli, Brčku-Ravne, Tramošnici...

Treći je novoštokavska ikavica.
Ona je nastala iz četri dijalekta, dva su polučakavska, dva nisu.
Dva dijalekta su sačuvala samu šćakavsku izoglosu, dva su je pogubila, ali svi imaju šćakavske nastavke i naglaske.
Ovaj štakavski polučakavski je danas većinom u JZ istri, kao posebni dijalekt,(dodatno) čakavizirana štakavska ikavica, iako ima i nekih džepova poput Molisea, gdje se ta dodatna čakavizacija nije dogodila.
Polučakavski šćakavski obuhvaća Makarsku i šćakavske enklave po obližnjim otocima.
Općenito se danas dijalekt djeli na šćakavski i štakavski poddijalekt, potonji su izgubili šćakavsku izoglosu, ali dijele sve nastavke i naglaske.
Dijalekt je vjerojatno izvor novoštokavice, pogovo u dijelu s izgubljenim šćakavizmima.
Njegov najbliži veći dijalekt je južnočakavska ikavica, susjedni su dijalekti, a bilo je još i gro migracija za Turskih ratova.
Često se kaže da je radi toga južnočakavska ikavica poluštokavska.

Polučakavska šćakavica se razvila u Makarskom primorju, kao prijelazni čakavsko-štokavski dijalekt.
Polučakavska štakavica se razvila istočno od Cetine i u zabiokovlju, posredno i na jugu Huma.
Njih dvoje, skupa s čakavskim govorima Brača, Hvara i Korčule (te zapadnog Pelješca, minus čakavske jekavske enklave) su zona gdje je nekoć postojala Neretvanska kneževina.
Štakavski ikavski je zauzimao prostor starohrvatske župe Imote, odnosno zapadnog Huma, koji je isto znao pripadati toj kneževini...
Zapadnohumski su se dobrim djelom proširili na Dalmaciju i Liku, poznati su i kao bunjevački, pogotovo govori sa sjevera tog područja, koji su originalno iz okolice Mostara.

Šćakavski ikavski s druge strane potiče iz Donjih Kraja, starorvatske župe Plive, kao i starohrvatske župe Livna, nekoć je bio poznat i kao livanjsko-vrbaski dijalekt.
Zapadni i sjeverni krajevi ovog područja su vjerojatno bili čakavski ili polučakavski.
Ono se na istok širilo u Lašvu i župu Brod, odnosno prostor današnje Zenice, te rijekom Bosnom dalje na sjever.
Prije rata su postojale razne enklave u zapadnoj Bosni, koje su danas iščezle, prvenstveno oko Banja Luke i Kotor Varoša.
Zapadna posavina, kraj oko Dervente, a po nekim tumačenjima i Broda i Odžaka su migracijska područja tog dijalekta.

Četvrti dijalekt je Novoštokavska jekavica. On je uzet kao baza hrvatskom (i srpskom) standardu. Za razliku od prošla tri dijalekta koja su isključivo hrvatska (u drugom i trećem ima i muslimana), u ovom ima i Srba.
Dijeli se na tri poddijalekta, koji su nastala iz starijih dijalekata.
Jedan je više istočnoštokavski, ijekavski te se naziva istočnohercegovačkim.
Nastao je širenjem Nemanjićke Srbije na zapad, moguće i dodatnim jekavizacihana za Kotromanića, te iseljavanjem domorodaca za vrijeme Turaka.
Danas cca obuhvaća istok RS, sjever CG i rubne krajeve zaoadne Srbije.
Originalno je nastao u Podrinjskoj kneževini, a širio se u prostor Travunje i istočnog Huma, ikavsko-jekavske krajeve. Nekad se radi toga zna nazivati i Istočnohumskim. On je većinski srpski, uz prisustvo muslimana u njemu. Riječ je prvenstveno o graničnom dijalektu.

Ostala dva su Dubrovački i Krajiški (ili Krajiško-neretvanski).
Dubrovački se prostire na starom prostoru Republike i okolnim krajevima, poput Ravnog, Neuma ili područja istočno od Neretve od Ploča do Čapljine.
Na području stare Republike postoji i čakavski jekavski, na Lastovu i par enklava na Pelješcu, dok je većina zapadnog Pelješca južnočakavska.
Specifičan je po mnoštvu lokalizama, a općenito je zapadnoštokavski i ijekavski (barem u Dubrovniku, naokolo ima i jekavizama). On je isključivo hrvatski.

Zadnji je nastao iz ikavsko-jekavskog, odnosno poluikavskog prostora Istočnog Huma/Zahumlja i Travunje.
Nekad je bio puno širi, ali se danas zbio na usko područje istočno od Neretve do granice fBiH, odnosno hrvatske govore Stoca i juznog Mostara.
Međutim ima poprilično veliku dijasporu, koja uključuje Žumberak, Bilogoru, dobar dio zapadne Slavonije oko Daruvara, istočne oko Osijeka, te područja Vojne Krajine u Istočnoj Lici, južnoj Banovni i oko Slunja.
Kao i zapadnu RS.
Tu je često bio i govor sela, jer su gradovi bili ikavski.
Sam govor se često opisuje kao mješavina zapadne ikavice i istočnohercegovačkog, odnosno zapadnoikavski s jekavskim izgovorom jata, većina nastavaka i nagkasaka je zapadnoštokavska, preko 90%.

Sva tri poddijakekta su izgubila šćakavsku izoglosu, istočnohercegovački ju možda nikad nije ni imao, ali se širio u šćakavska područja.
On je istočnoštokavski, s ponekim zapadnim obilježjem, dok su druga dva zapadnoštokavska.

To ide za šćakavske
Štakavska su tri, odnosno četiri, ovisno o nomenklaturi.

Jedan je ijekavski, zetsko-sandžački, s time da je ovaj sandžački dio migracija s juga i asimilacija domorodaca.
Staroštakavski je, nema novu akcentuaciju, samo dva stara naglaska, bez hrvatskog akuta, a često sadrži još i drugačiji refleks poluglasa, kao ä, koji se nekad javlja i u Slavoniji (a i sličnost je nekim kajkavskima, iako se tumači kao prijelaz prema bugaro-slavenskima govorima zapadne makedonije, kao i izumrlim slavenskima po današnjoj Albaniji).
Većinom su to Crnogorci, dio se smatra i Srbima, ima i nešto Hrvata oko Kotora i Tivta, međutim, oni posjeduju neke odlike dubrovačkog poddijakekta i čakavskih giviea, prijelazni su.
Postoji i CG enklava u srlu Peroj u Istri, ona isto ika čakavizama.

Drugi je ekavski. Njega su svojatali Bugari do kraja ww1, Kosovsko-resavski. On isto ima staroštokavsku akcentuaciju, samo dva nagkaska, a originalno je bio južniji, ali se prex Turcina širio na sjever. Riječ je o dihalektu stare Raške i sjevera Kosova.

Na sjeveru tog dijalekta ili sjeverno od njega se nalazi područje koje se nekad izdvaja u novi dijalekt, Smederevačko-vršački, a koje ima i neke novoštokavske karakteristike, prijelazno je).
Oboje su srpski dijalekti, iako u Banatu sadrže i neke asimilorane hr.enklave, većinom šokačke/slavonske.

Treći je Novoštokavska ekavica. To je rođak Istočnohercegovačkog, ali s ekavskim izgovorom (i povremenim ikavizmima).
Riječ je o području koje se nalazi većinom izvan srednjovjekovne Srbije, na hrvatsko-ugarskom području Mačve, Srijema i Vojvodine, koja su naseljena za vrijeme Turaka...
Tu se kasnije doselilo i dosta Prečana u 20.stoljeću, koji su ekavizirana.

I to je to, tolika priča o štokavici u Srba.
Asimilirani dijalekti sa zapada i oni koji su nastali pod Bugarima.

Postoje još tri torlačka dijalekta, koje dijelite s Bugarima i Makedoncima.

Hvala Ceha
Jako zanimljivo

Inače čakavski dijalekt po Kvarneru je miks ikavice i ekavice
Uglavnom je ikavica ali ima i dosta riječi ekavice. Zanimljivo mi ih je slušat kad pričaju kako mijenjaju kako koju riječ ekavicu i ikavicu.

Također mi je zanimljivo da za riječ baka u okolici Rijeke, pogotovo na Grobniku, kažu majka. Mama je mama ili matera a baka je majka. Jedino tko još tako baku naziva su Muslimani oko Bihaća. To im je neki ostatak čakavice vjerovatno.

Evo primjer kvarnerske čakavice

''Riko moja, Riko grade, ča ga nima celi svit''
''Ča su vredni ričanski mladići''

Slovenci za baku kažu stara majka. Pa su se događale smiješne situacije kad bi Slovenci tako oslovili starije Hrvatice s unukom negdje u trgovini ili restoranu, a ove bi shvatile to doslovno, tj. kao uvredu.

mislim da nastanak ijekavskog izgovora u istočnoj Hercegovini, južnoj Dalmaciji i Duklji nema veze sa državom Nemanjića. Ima veze sa istočnoštokavskim osobinama u istočnohercegovačkom dijalektu, ali sam ijekavski izgovor mislim da je nastao neovisno od toga.

ono što je kod izgvoroa jat zanimljivo, je da je ikavica poptuno dominirala u Hrvatskoj i zapadnoj Bosni, ekavica u Srbiji, dok je u istočnoj Bosni i južnom primorju prevladala ijekavica, gotovo kao da se stisla između ikavice i ekavice

U svakom slučaju zanimljiva je pojava uzimanja ijekavice kao hrvatskog standarda.

Rezultat toga je da naprimjer neko dijete iz Bileće i Trebinja, ako dođe živjeti u Hrvatsku, manje mora truda uložiti da nauči jezik nego dijete iz Krapine ako se doma govori dijalektom.

Da, jer su politički jugoslaveni standardizirali hrvatski jezik i uzeli su dijalekt koji je najsličniji srpskom, isto to su i Srbi učinili, samo što su oni s ciljem ekspanzije, mnogi su se u Srbiji žalili na standardizaciju jezika Vuka Karadžiža da ih udaljava od Ruskog jezika.
Da su npr Hrvati uzeli čakavaski kao standard, što bi po meni bilo povijesno najispravnije, a srbi torlački dijalekt, nebi se razumili danas ništa bolje nego s Česima ili Bugarima.

Vjerojatno, da

Sjevernočakavski je ekavski, buzetski zatvoreno ekavski, s tima da u nenaglašenim pozicijama jat prelazi u y.
Srednjočakavski je ikavsko-ekavski, vrijedi sljedeče pravilo;
kada se javlja e

To je jezik Krka, Frankopana, Primorja od Vinodolskog do Nina i Zadra i Like...
To je osnova Gradišćanskohrvatskog, a u kajkaviziranom obliku je bio i osnova Ozaljskog kruga, govora Zrinskih i Frankopana.

U čakavaca su refleksi jata é, e, e-i, i, ie (odnosno je)
U šćakavaca su refleksi jata é, e, i, ie (odnosno je), a ima i mješanog jata (npr. dete-djeca ili djete-dica)
U kajkavaca su reflekdi jata é, i, ie (odnosno je).

To je zato jer su se kod nas duže zadržali é i ó, odnosno zatvoreno e i o.
É je bilo i "hrvatski jat".
Srbi su pali pod Bugare, njihov jat je bio ä, otvoreno e, oni su postali ekavci, kao i Makedonci i zapadni Bugari (istočni su jakavci).
Ekavština je kod njih općenito bugarski utjecaj, pa staro ime za Beograd je Biograd na Savi...
Iako tada nije bio srpski nego katolički slavenski, a i ima na Mađarskom mu je Bijeli bugarski grad

Po lingvistima je jekavica originalni šćakavski izgovor, s time da su rubovi poput Slavonije, sjeverno od Jajca i Livna, te makarska originalno ikavski.
U 13-14. stoljeću bi trebala početi ikavizacija šćakavice, vezana s usponom Šubića i njihovih rođaka Hrvatinića.
Međutim, novija istraživanja pokazuju ranije tragove ikavštine u istočnoj Hercegovini i Neretvi pa... pogledaj malo Domagoja Vidovića i radove na tom području.
Prije juge se smatralo da je jekavica ikavsko-ekavski miks, pa je Brozović rekao da je to nemoguće.

Nastanak jekavskog izgovora nema veze sa državom Nemanjića, ali s njima ima veze širenje istočnoštokavskih karakteristika i potiskivanje originalne poluikavice iz istočne Hercegovine.
Trebinje je izgubilo katolike tek u 17-18. st-u, pod Turcima, ali je taj proces gubljenja i asimilacije domorodaca počeo pod Nemanjićima....

postoje tri faktora za ijekavicu - prvi je bio što taj izgovor dijelimo sa Srbima

drugi je poštovanje prema dubrovačkoj tradiciji (ne zaboravi da se u HNK preporoditelji klanjaju pred Gundulićem!)

treći je razlikovnost, ijekavica ima veću razlikovnost od ekavice i ikavice.

recimo riječ diva (pjevačica npr.) i diva (žena koja nije nikom dala), u ijekavici je diva i djeva

no, čak i da su se Srbi odlučili za ijekvicu, naš standardni jezik ne bi bio isti, što vidimo iz primjra RS, gdje oni koriste ijekavski izgovor.

pa to je već pola šćakavskog prostora.

no očito je da je srednjvijekovna Hrvatska širila ikavski izgovor (kasnije dobrim djelom prevladavajuć i u Bosni).

utjecaj Hrvatske vodio je ikavizaciji, kao što kažeš čak i u ijekavskoj južnoj Dalmaciji i HUmu ima ikavskih elemanata.

zapravo je ikavica nama ono što je ekavica Srbima, dominanta izgovor u središnjim prostoriam države.

Ma nije samo to, ruski ima što za upitnu zamjenicu i jekavski je.
To je glavni razlog, iako oni to pišu čto.

Čakavski su premali, iako su baza gradišćanskohrvatskog. A i dosta su arhaični.
Da smo uzeli npr. nešto slično gradišćanskohrvatskom, opet bi nas zezao jat (on je ikavsko-ekavski), a dosta štokavaca bi Srbi proglasili svojima.
Ionako su sve štokavske progkasili srpskima, s time da su im torlački "srednjoštokavski".
Po toj kategoriji bi čakavski bili "praštokavski", staroštokavski i čakavski imaju maltene isti naglasni sustav.
Kajkavski imaju isto samo ta tri naglaska, samo postoje razlike u vrstama i mjestima u odnosu na čakavsko-staroštokavske.

Srbin iz istočne Hercegovine priča graničnim dijalektom. Njegivi oreci su dobrim djelom bili katolički jekavci, jbg. Ovo je i rađeno tako da ih lakše asimilirano.
Ali da bi u jeziku trebalo biti više kajkavskih, čakavskih i šćakavskih riječi, to stoji.

Torlački je periferni/rubni govor kod Srba. Njime nikad nije govorilo više od 10-15% Srba.
Između torlačkog i čakavskog i kajkavskog ima dodirnih tačaka kojih nema u štokavici ili su vrlo rijetke: glagoli im se svima završavaju na L (kod torlaka i sjevernih čakavaca rekal, došal, pošal, ubral, imal), torlaci i čakavci slično izgovaraju Ć i Đ, torlaci i čakavci imaju sličnu akcentuaciju, torlaci i kajkavci (a možda i neki čakavci) govore da si uzmem ili uzmi si, torlački je ekavski kao i kajkavski a postoji i čakavska ekavica, torlaci i čakavci imaju sklonost kao umanjenicama, torlaci i čakavci imaju oblike sa u kojima dođe JD umjesto Đ u štokavskom (pojdem, dojdem, najdem, projdem) itd.
Torlački od štokavskog odudara koliko i čakavski. Torlački je 98% razumljiv štokavcima, postoji teorija da je torlački ništa drugo dolim arhaična ("primitivna") štokavca.

Srbi imaju istočnoštokavske, a mi zapadništokavske naglaske.
A ni rječi nam nisu iste.
Ono što bi mi trebali napraviti je izbaciti ije, i uvesti jednoliko je (ili ie, kao prije).
Bilo bi još ok i izbaciti dž, odnosno zamjeniti ga s đ u tuđicama, a sa č kada se jednači po zvučnosti, po primjeru naranče.

Možda i izjednačiti č i ć, no to su duge priče...
Nj bi moglo biti ń, a lj ļ odnosno Ń i Ļ, iako ima ideja da se rađe đ vrati u dj i gj.
Ima i češkog uzora nj kao ň, odnosno Ň, a romanizaciji ukrajinskog i bjeloruskog se lj nekad pojavljuje kao ł, odnosno Ł....

Bilo je i ideja da se piše schwa, odnosno mukla slova, pa da trg postane tërg ili tèrg, ili da se počne pisati samoglasno r, jer se razlikuju đ, lj, nj i slični znakovi.
Onda bi pak imali tŕg ili třg ili slovo s točkicom dole.
Gřešne misli, gřeška, to je bila priča s grješkom

Škarić je bio i za policiu i kemiu, odnosno izbacivanje intervokalnog j, gdje mu nije mjesto...