Ovako zvuči torlački.

Nekadašnji niški (danas niko ne govori tako u Nišu i okolini) https://youtu.be/tWXtC0SYYg0?t=20

Pirotski (još se drži u nekim selima oko Pirota) https://youtu.be/aT4jmiZnwX8?t=159

Je, govor srednjovjekovne jezgre.
Ali je čakavica izgubila jat (osim u Buzetu), tek u 12. stoljeću, a to se u štokavskom zaleđu onda kasnije osjetilo...
U srednjem vijeku nemaš ova narječja imaš sjeverna, kajkavska i polukajkavska te južna čakavska i šćakavska (i prijelaze).
Tek se krajem razdoblja , stvaranjem novoštokavice južna narječja razdvajaju.
A i govori su bili više sličniji, postepeni su bili prijelazi...
Npr. kajkavsko Prigorsko narječje je rođak srednjočakavskom, prijelazni govor.
Čakavci oko Ogulina govore kaj.
Pogkedaj padeže, svi su na č, jedino je što drugačije, a ono je nastalo kao čto.
Kaj je originalno ki, a bilo je za živo, odnosno predak današnjeg tko...

Originalni jat, zatvoreno e, ono što je sačuvalno u većine kajkavaca je glas između e i i. Tako da

Glavni grad cara Dušana je bio u Prizrenu, a prije toga u Skoplju, oboje su torlački. Da nije bilo Turaka, to bi bio sroski standard.

Torlački, kajkavski, čakavski i šćakavski, a općenito svi staroštokavski dijele neke arhaizme. Pa i slovenski.
Novoštokavski je najmlađi, on se od njih razlikuje...

Ali svi slavenski govori imaju isti izvor, to nije ništa čudno.

kod Srba u dijalekti toliko potisnuti da je to strašno.

novoštokavski s ekavskim izgovorom skoro sve odgurava.

da komunisti nisu uveli zasebnu republiku, i danas bi Srbi i u BH govorili ekavicom.

Da, jekavica je kod njih ostala samo kod Prečana, odnosno u bih i cg, a to je kojih 20% Srba?

U Srbiji (posebno u Beogradu koji diktira trendove) se staroštokavska akcentuacija smatra seljačkom, pa mnogi izvorni govornici pokušavaju da je se oslobode.

U Crnoj Gor je suprotno. Tamo se istočnohercegovački koji ima novoštokavsku akcentuaciju smatra seljačkim govorom, a nameće će se južni tip zetsko-raškog (staroštokavskog) dijakekta kao opštecrnogorski govor. Istopnoheregovački u Crnoj Gori je znatno pocrnogorčen u zadnjih 100 godina, te u izvornoj formi postoji samo kod malobrojnih slabo obrazovanih staraca iz ruralnih krajeva zapadne Crne Gore. Nekad je istočnohercegovačkim govorilo pola Crne Gore.

Za srpski je možda najlogičnije rešenje bio kosovsko-resavski dijalekt (sa smederevsko-vršačkim koji se smatra poddijalektom). Na teritoriji Srbije 19. veka ovaj dijalekt je bio najbrojniji, a na teritoriji današnje Srbije otprilike jednako brojan kao šumadijsko-vojvođanski do pre 60-70 godina (staroštokavski je do tada bio brojniji).
Ovaj dijalekt je na neki način prelazni između torlačkih govora i novoštokavskih koji su danas standardni i predstavljao je neko srednje rešenje.



Niški i pirotski se ipak razlikuju i pripadaju različitim dijalektima (prizrensko-timočki i timočko-lužički).

Evo jednog odlomka iz 19. veka koji pokazuje kakav je govor bio u aleksinačkim selima (slično je bilo i u niškim).

Ja se istina nesam rodija u Lužanje, ama mi je ono nekako kaj da me je u njega prvo sunce ogrejalo. U njega ja znam za detinjstvo i mlados. Onoj što je bilo pre no što smo u Lužanje došli jedva i pantim. Odotle sam poša u čkolu, odotle smo begali u rat od Turci, tuj smo se i vrnuli na golo pepelište, kad Turci iskočiše. Bože, kako mi je i danas slatko toj selo kad mi dođe u pamet, a kad sam bija dečko tag sam jedva čekaja da me Bog tamo odnese.



Ironija je što je u Beogradu negde do pre 60-70 godina bila dosta zastupljena staroštokavska akcentacija s obzirom da je Beograd na granici kosovsko-resavskog (smederevsko-vršačkog) i šumadijsko-vojvođanskog dijalekta.
Ne mogu sada da nađem, ali sam ranije video snimak iz Beograda 50-ih godina i govor mnogih je bio sličan onom u Smederevu, dosta drugačije od današnjeg beogradskog govora.

Ivan Meštrović je uoči WW1 posjetio Topolu u Šumadiji i ostavio je zapis u kome navodi kako su seljaci iz Topole vrlo slični po govoru, nošnjama, ponašanju i običajima seljacima iz Dalmacije, a razlikuju se od Beograđana (od Topole do Beograda ima 75 km).

Otišao sam sa Vučetićem u Topolu, te smo bili gosti kod jednog seljaka. To mi je potvrdilo moju prvu impresiju od istovjetnosti seljaka kod nas i u ovim stranama. Ponašanje, običaji, sve je bilo isto kao i govor, i to daleko više nego u Beogradu gdje je i Makedonaca i onih od Morave i Vojvođana. Ovdje, u srcu Šumadije, primjetio sam isti naglasak, kao u mom kraju. Govorili su ekavski, ali se to tako malo primjećivalo pa čak ni to nisu svi govorili, nego je bilo komšiluka gdje su svi govorili ijekavski, pa čak i ikavski. Tako je ovaj seljak, kod koga smo bili miješao ikavski i pripovijedao da mu je baka tako govorila, da su porijeklom nekud odonud "iz Hercegovine ili Dalmacije." Neke starije žene su imale odijela i bijele velike okruge oko glave , kao naše seljanke u Dalmaciji i Hercegovini. Kad je domaćin u razgovoru iza večere saznao da sam porijeklom seljak iz Dalmacije, htio je silom da mi za uspomenu pokloni svoju lijepu mladu žutu bedeviju, na koju se gizdao, i jedva je sutradan odustao, kad sam mu rekao da ne živim kod kuće, nego u Beču.

[quote="Pan"]
Ivan Meštrović je uoči WW1 posjetio Topolu u Šumadiji i ostavio je zapis u kome navodi kako su seljaci iz Topole vrlo slični po govoru, nošnjama, ponašanju i običajima seljacima iz Dalmacije, a razlikuju se od Beograđana (od Topole do Beograda ima 75 km).

Otišao sam sa Vučetićem u Topolu, te smo bili gosti kod jednog seljaka. To mi je potvrdilo moju prvu impresiju od istovjetnosti seljaka kod nas i u ovim stranama. Ponašanje, običaji, sve je bilo isto kao i govor, i to daleko više nego u Beogradu gdje je i Makedonaca i onih od Morave i Vojvođana. Ovdje, u srcu Šumadije, primjetio sam isti naglasak, kao u mom kraju. Govorili su ekavski, ali se to tako malo primjećivalo pa čak ni to nisu svi govorili, nego je bilo komšiluka gdje su svi govorili ijekavski, pa čak i ikavski. Tako je ovaj seljak, kod koga smo bili miješao ikavski i pripovijedao da mu je baka tako govorila, da su porijeklom nekud odonud "iz Hercegovine ili Dalmacije." Neke starije žene su imale odijela i bijele velike okruge oko glave , kao naše seljanke u Dalmaciji i Hercegovini. Kad je domaćin u razgovoru iza večere saznao da sam porijeklom seljak iz Dalmacije, htio je silom da mi za uspomenu pokloni svoju lijepu mladu žutu bedeviju, na koju se gizdao, i jedva je sutradan odustao, kad sam mu rekao da ne živim kod kuće, nego u Beču.

Okolina Topole je imala doseljenika sa raznih strana pa se i govor razlikuje od sela do sela. Ovo je npr. govor sela u okolini Topole.



Dinarski doseljenici su uglavnom zadržavali svoj govor tamo gde su činili većinu (vremenom su gubili ijekavicu, ali govor je ostao manje-više isti). Tamo gde su bili manjina oni su se brzo prilagođavali lokalnim govorima.

Ovo je snimak svadbe u Topoli 1930. godine. Na osnovu snimka naravno ne možemo govoriti o govoru, ali ne znam da li su ovi običaji kao u Hercegovini i Dalmaciji.

To (prvo) nije slično dovoru Dalmacije i zapadne Hercegovine, uopće mu nije sličan, drukčije naglašavanje riječi, ovaj malo vuće na crnogorski.

vaš je problem, bar iz naše vizure, što vi ne pravite bitnu razliku između standarda i svakodnevnog govora.

Hrvatima je posve normalno da pišu i govore standardno, npr. ovdje, ali u društvu, u kući, u birtiji, jednostavno se prešaltamo.

Standardni jezik kao svakodnevni govor donekle prevladava u većim urbanim centrima koji privlače ljude iz raznih krajeva, ali čak i tada ima lokalne osobitosti (pa tako u Zagrebu još ima puno kajkavizama, u Osijeku ili Rijeci se isto osjete lokalizmi itd...).

Kod vas standardn jezik strahovito brzo postaje govorni jezik. Vi ste morali čak u RS uzeti lokalni izgovor jata kao standard (dakle različit od Srbije) kako bi ga sačuvali. Hrvati s druge strane svugdje koriste isti standard, ali niti ikavica niti kajkavski itd... nikuda ne idu...

Govori se i kod nas lokalnim govorom. U Leskovcu, Vranju, Kruševcu, Nišu itd. svakako ne govore standardnim jezikom među sobom.
Druga je stvar što su ti govori doživeli određene promene u odnosu na period od pre 100-150 godina, ali se i dalje svakako dosta razlikuju od standardnog.

Čovek ovde objašnjava na 1:40.

U školu smo morali da znajemo i padeži, ali čim iskočiš na odmor odma' vranjski teraš



Evo kako govore na lokalnom nivou u Trsteniku (kosovsko-resavski dijalekt).

Akcentuacija je kao kod Crnogoraca govornika zetsko-raškog dijalekta. Razlika je u refleksu jata, zetsko-raškog je ijekavski. To je staroštokavska veza.

Ovo zvuči kao iz pjesama Rokera s Moravu, rasparava je na rubu komedije.

Šumadija je u 18-om i 19-om vijeku naseljena iz raznih krajeva od Kosova do Like, pa zato u njoj ima raznih lingvističkih uticaja i upliva.

https://www.novosti.rs/vesti/naslovna/drustvo/aktuelno.290.html:596434-Sumadija-zemlja-doseljenika

https://mladenovcani.com/naseljavanje-sumadije/

U vrličkom kraju oko 1/2 Srba je govorila ikavicom, a druga polovina jekavicom.

Evo šta kaže neko ko je porijeklom iz tog kraja u vezi toga https://forum.poreklo.rs/index.php?topic=135.msg167113#msg167113

Prevod na Latinicu (prva tri poglavlja):

Negde oko polovine pravoslavnih u opštini/krajini Vrlika je pričalo ikavskim izgovorom. Ikavci su koristili Ivan, Stipan, Jure, Cvitko, Mirko, Riste, kao i ženska imena Stipania, Ivanica, Cvita, Anica i tako dalje. Bilo je tu imena kao Anton, Mate itd. Jekavci su koristili Jovan, Stevan, Đuro, Cvetko, Marko, Krstan, kao i ženske varijante Stevania, Cveta, Anđelija i tako dalje.
Imena nisu uopšte imala veze s tim ko je bio koje nacije, vere, narodnosti već gde su ljudi živeli i odakle su došli, i to je bilo tako sve do onog trenutka kad je postalo bitno ko je Ivan a ko je Jovan.
Svi znate zašto pa da se ne ponavljamo, ćirilica i jekavski kao stubovi jedne strane a latinica i ikavica druge.

U ovoj temi je pomenuto da su Srbi sami potiskivali ikavicu jer se prošitovalo mišljenje da je ikavica katolička što je apsolutno tačno. Ljudi su menjali slova iz prezimena da bi zvučala manje ikavski, čak menjali su način kako pričaju da ne bi zvučali kao "katolici."
Nekim ljudima ikavica je postala toliko mrska da govore da se nikad nije ni govorila među Srbima u Vrlici, dok se neki nažalost stide da kažu da su bili ikavci.

Na livanjskom polju ima/bilo preko 60 prezimena iz vrličke krajine, od ukupnog broja pravoslavnih uključujući one pridošle iz Bosne pravoslavnih ikavaca je bilo oko 30 posto.

Ikavica je dominantno govor Hrvata, dok je kod Srba i Bošnjaka tek rubno prisutna, i to još kod onih koji su se doselili iz Hrvatske, a čakavski ikavci su samo Hrvati, iskreno nikad nisam sreo Srbe sa imenima: Jure, Stipan, Mate, Ante i slično, Srbi nisu izvorni govornici ikavice.

Ispade svi Hrvati pričaju famoznu ikavicu koja je totalno minorna i kod njih.

Ikavica nije izvorni govor Srba izuzev onih Srba koji su živjeli u miješanim sredinama po Dalmaciji. Isto tako ekavica nije izvorni govor Hrvata ali takođe postoji veliki broj Hrvata koji žive po Vojvodini govore ekavski. Takođe primjetim nekad kod Slavonaca kad gledam HRT omakne se poneka ekavska riječ.
Ijekavica - većina srpskih epskih pjesama opjevana na je ijekavici
Od rijeke Une pa do Morače rasprostire se srpski ijekavski dijalekat. Do kraja 50ih godina 20-og vijeka ijekavica se govorila u selima oko Užica,Požege i Kosjerića. Kroz nastavni plan i program to stanovništvo je ekavizirano.

Ekavica od Gorskog Kotara do Slavonije, a furaju priču samo o ikavici koja maltene seljački govor.

O kakvoj nepostojećoj ekavici kod Hrvata ti pišeš ? Cijela Dalmacija je ikavska, a ekavica samo rubno u Iloku, štokavske ekavice nema, osim nešto rubno na istoku.

Zapravo je poprilično dominantna, posebno u Dalmaciji.

Svi Dalmatinci iznad Neretve pričaju ikavski... Na kartama se pokazuje i siver Dalmacije ka ijekavica, ali to je zato šta su tu srbi bili većina, a oni su đekavski ijekavci. Hrvati Knina, Obrovca i okolice su također svi ikavci. Lika je ikavska. Ikavice ima i u Slavoniji i Herceg Bosni...

Tvoj problem kao i od većine forumaša koji pišu na ovoj temi je što gledate na govore kroz današnje naočare. Ikavice je nekad bilo na širem balkanskom prostoru, što potvrđuju ikavski toponimi u Srbiji (zapadna Srbija, centralna Srbija, Kosovo), Albaniji itd.

Lingvisti su kod Galipoljskih Srba zabilježili ikavizme u govoru, a oni su porijeklom sa Morave https://en.wikipedia.org/wiki/Gallipoli_Serbs
Evo ovaj Galipoljski Srbin kaže di i lipo, od 0:35


U Podrinju u zapadnoj Srbiji je bilo ikavaca koji su danas ekavizirani, o njihovom ikavskom govoru je pisalo više lingvista.
Vidi ovo https://hercegbosna.org/forum/post1589921.html#p1589921

Načelno, dijalektalne karte su zastarjele, njih bi iznova trebalo složiti.