To mogu vjerovati idioti popup tebe, Srba je u NDH bilo 2 milijuna da ih ubijeno 1,7mil. zadnjeg rata ne bi ni bilo jer Srba niti bi bilo u Hrvatskoj niti u BiH.

Kako sam Židov Golstein kaže da je u logorima sustava Jasenovac ubijeno najviše 60 000 ljudi znamo da je kasnije u tom popisu nađeno i ljudi koje su ubili četnici, ti misli šta hoćeš, pusti bradu i skupa s četnicima u Podrinju nariči, ne zanima nas.

Još si našao stavljati slike njemačkih logora i podvaljivati Hrvatima u stilu pravog čete, vjerodostojne slike armenskog genocida imaš na netu uključujući onu najpoznatiju s tisućama silovanih i raspetih Armenki.

Nego šta pereš ruke u tome su sudjelovali i Bošnjaci i to u SS divizijama pod direktnom komantom nacista u prvom redu tvoji Podrinjci.

Postoji popisi stanovništva pametnom dosta, Armena niti Grka i općenito kršćana u Turskoj gotovo nema nakon WW1 jer su svedeni na statističku grešku.

Evo ovome su se tvoji nacisti divili, ovo im je bio vodič za njihov genocid.

Kani se ti Podrinjaca, nedjelje ti svete. Podrinjci su bili u crnoj legiji/ustasama zbog cetnickog (i partizanskog) pokolja u tom kraju.

Ta teza da se Hitler vodio turskim genocidom nad Jermenima davno je odbacena.

U NDH je od strane ustaskog rezima (sto logorima, sto na kucnom pragu) ubijeno 300.000 Srba prema nemackom istoricaru Alexander Korb-u, ili 17% ukupnog srpskog zivlja (sto mu dodje isto oko 300.000) prema britanskoj istoricarki prof. Cathie Carmichael.
To sto su nekome ove brojke male (govorim o srpskim nacionalistima koji ih uvecavaju i ustaskim simpatizerima koji smatraju da to nije neki znacajni broj), vise govori o tim ljudima nego o tezini samog zlocina.
I gospodin Korb i gospodja Carmichael se slazu da su ustase dosta koristile hladno oruzje (nozeve, sekire, maljeve) i da su pored toga zrtve stradale od strane vatrenog oruzja i brojnih bolesti zbog nepodnosljivih higijenskih uslova koji su vladali u koncentracionim logorima.

Imamo jos cuvene popise Zerjavica i Kocovica za celu Jugoslaviju, koji nam daju podatke o oko 1M poginulih:
Srbi 500.000
Hrvati 200.000
Muslimani 90.000
+ ostali

Znaci nije moglo u Jasenovcu poginuti 1.7 miliona, niti na Blajburgu 300.000.

P.S.
@Amidza
Nisu bili samo zbog toga (to je notorna izmisljotina), ali i da jesu to ih ne abolira od ubistva srpskog civilnog zivlja u tom kraju.

Da nije možda 3,000,000?

Nije, ne preuvelicavaj.

Nema potrebe, imam tebe.

Uvek sam ti na raspolaganju.

cek cek jel taj alex rus??jel ta likuša britanka?

80 000 u Jasenovcu je realna brojka, iako nije bio klasični logor smrti, već radni logor

@Heero
Pise Vam gore gospodine Heero da su u pitanju Nemac i Britanka.
Verovatno da bi bio validan izvor za Vas mora da se radi o hrvatskom istoricaru sa prebivalistem u Argentini ili Australiji.

@Volvoks
Naravno da je realno, ako se uzme u obzir da su ljudi umirali i od mnogih bolesti, pre svega crevnih infekcija zbog lose higijene. To se desavalo u svim kampovima u WW2 (cuvena Ana Frank je umrla od tifusa npr.)
Slazem se da nije bio klasican logor smrti jer nije imao gasne komore, ali sigurno nije ni klasican radni logor cim je za 4 godine umrlo 80-90.000 "radnika".

Sustava logora Jasenovac, samo manji dio je stradao u samom Jasenovcu tu su uključene žrtve Stare Gradiške, Požege i njemačkih konc logora.

Kakav milijun to je radi naplate oštete, realno je oko 320 000 Hrvata s prostora RH i BiH i 250 000 Hrvata.
Milijun je moguće na području cijele Jugoslavije.

izvore sam davao na sve strane,pokusaj nac jedan koji je hrvatski!!!

Detalj iz jako bliske prošlosti:

Nitko ne piše ni na ovom forumu ni u našim ni europskim medijima naprimjer o svakodnevnom nasilju i divljaštvu u Južnoj Americi iako u tim zemljama nije nikakav rat u tijeku, već potpuni mir.
Ubijanje političara, novinara, običnih građana, odrubljivanje glava i paljenje žrtava, iako ste svi sad zamislili muslimane, to je Meksiko. U Južnoj i Srednjoj Americi se događa 30% svih ubojstava na svijetu iako imaju manje od 10% svjetskog stanovništva.
Ali očito imaju dobar PR jer kad kažeš Brazil, Meksiko svi zamišljaju sambu, Copacabanu, mariachi ...

Možeš ti kao Bošnjak sa tim trolati. Nije ti do sad bio problem.

Tako je, Kaftanzoglio. Ovdje ce se pisati o svim divljastvima, pa i krscanskim, hinduistickim i zidovskim.

Nova znanstvena istraživanja



Logor Jasenovac je komunističko-velikosrbski mit

U posljednje vrijeme sredstva priopćavanja sve češće pišu o rezultatima novijih istraživanja koja ozbiljno dovode u pitanje ukorijenjeno mišljenje o logoru Jasenovac kao velikom stratištu u Drugom svjetskom ratu koji je osnovala NDH. Odavno je poznato da o broju žrtava toga logora postoje razne političke i nazoviznanstvene manipulacije kojima je broj žrtava višestruko uvećan, no nove spoznaje produbljuju te dubioze i upućuju na posve nerealnu opću sliku o tom logoru koja se i danas zlorabi protiv Hrvatske i hrvatskoga naroda. Među istaknutim istraživačima te teme je i dr. sc. Stjepan Razum, doktor povijesnih znanosti na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, zaposlen u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu. Dr. Razum rođen je 1960. u Konščici kod Samobora. Osim članstva u brojnim znanstvenim ustanovama i udrugama, predsjednik je Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, osnovanog 2014. te član Komisije za hrvatski martirologij biskupskih konferencija Hrvatske i BiH. Zamolili smo ga da za Hrvatsku vjernost napiše sažet prikaz novijih istraživanja i spoznaja o logoru Jasenovac te njegov tekst objavljujemo u cijelosti.

Zašto se šuti o srpskim logorima u posljednjem ratu, a uporno ističe logor Jasenovac?

O malo kojem predmetu i pitanju iz hrvatske povjesnice ima toliko tiskanih naslova (knjiga i članaka) kao o radnom i sabirnom ratnom logoru u Jasenovcu. Radi se o ratnome logoru iz Drugoga svjetskoga rata. Pola stoljeća nakon toga na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine dogodio se obrambeno-oslobodilački Domovinski rat, za vrijeme kojega su srbske okupacijske snage držale logore po zauzetom hrvatskom ozemlju, te su iz Hrvatske odvodile zarobljene Hrvate u svoje koncentracijske logore u Srbiju, a srbske vojne i policijske vlasti u Bosni i Hercegovini zatvarale su pripadnike hrvatskoga i bošnjačkoga naroda u logore koji su postali simboli mučenja i ubijanja. Samo na području obćine Prijedor postojala su tri koncentracijska logora za nesrbsko stanovništvo: “Trnopolje”, “Rudnik Omarska” i “Keraterm”, a na području Banje Luke logor “Manjača”. Od svibnja do studenoga 1992. godine kroz logor “Trnopolje” prošlo je oko 30.000 zatvorenika. Izvješće Ujedinjenih naroda iz 1994. godine kaže da ubojstva i mučenja u tom logoru nisu bila rijedka; uznemiravanja i zlostavljanja bila su pravilo, a ne izuzetak; od teških zločina izvršenih nad zatočenicima najčešća su bila silovanja. Oko 90 zatvorenika je ubijeno. Drugi logor na području Prijedora bio je “Rudnik Omarska”, u kojemu je bilo zatvoreno više tisuća bošnjačkoga i hrvatskoga stanovništva. Logoraši su bili izloženi tjelesnom mučenju, psihičkom zlostavljanju, silovanjima i raznim oblicima seksualnog mučenja, te ubojstvima. U koncentracijskom logoru “Keraterm” u Prijedoru bilo je zatvoreno od tisuću do tri tisuće civila bošnjačkoga i hrvatskoga naroda; od oko 300 ukupno ubijenih zatvorenika, samo u noći 23. na 24. svibnja 1992. u tom je logoru ubijeno oko 200 ljudi. Koncentracijski logor “Manjača” u blizini Banje Luke osnovala je tzv. JNA, u kojem je držala najprije hrvatske, a zatim i bošnjačke civile. Procjenjuje se da je kroz njega prošlo između tri i osam tisuća zatvorenika. U blizini logora pronađena je mnoštvena grobnica s 540 leševa, vjerojatno zatvorenika Manjače. U jugoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine postojao je koncentracijski logor “Uzamnica” kod Višegrada, koji je osnovala i vodila također tzv. JNA i u njemu držala zatvorene Bošnjake. Neki od zatvorenika bili su u tom logoru više od dvije godine. Srbski su vojnici zlostavljali i silovali žene, a svi su zatvorenici živjeli u neljudskim uvjetima.

U Bosni i Hercegovini bilo je i drugih logora, kao što su: Batković, Bileća, Duboki potok, Vojno, Vozuća i Zenica.

Srbske okupacijske snage držale su sabirne logore također na zauzetom hrvatskom ozemlju (Borovo Selo, Bubanj potok, Bučje, Dalj, Darda, Glina, Jagodnjak, Knin, Negoslavci, Okučani, Ovčara, Petrovci, Stara Gradiška, Vukovar), kao i u Srbiji (Aleksinac, Begejci, Beograd, Bubanj potok, Niš, Novi Sad, Sombor, Srijemska Mitrovica, Stajićevo kod Zrenjanina, Šid). O svim tim logorima znademo zapravo vrlo malo i za svaki od njih tek će trebati napisati barem spomen-knjigu.

Začuđujuće je da se nakon svih tih nedavnih logora, u kojima su stradali mnogi najbliži danas još živućih Hrvata i Bošnjaka, u hrvatskoj javnosti nameće tema ratnoga logora u Jasenovcu iz Drugoga svjetskoga rata. Da je riječ o povjesničkom istraživanju, tada nitko ne bi imao išta protiv toga. No, ovdje je riječ o političkoj manipulaciji i postizavanju političkih položaja na račun tog logora. Stoga takav govor nije opravdan ni prihvatljiv.

Komunistički i velikosrbski izvori i ciljevi jasenovačkog mita

Laž o Jasenovcu ili jasenovački mit ima svoj početak već u vremenu Drugoga svjetskoga rata. Kao što u svakom ratu, uz bitke na bojišnici postoje i promičbene bitke, tj. pridobivanje domaće i svjetske javnosti za vlastitu stranu, tako je to bilo i u Drugom svjetskom ratu. Poznati ratni zločinac Tito (o kojem postoje opravdane sumnje da nije istovjetan s Josipom Brozom iz Kumrovca, već je preuzeo njegov identitet) već je 1942. godine pisao u svojim direktivama i izvješćima o velikom broju pobijenih zatvorenika u Jasenovcu. Veliki doprinos stvaranju i razvijanju jasenovačkoga mita dala je Srbska pravoslavna crkva. Već je 1943. godine u Čikagu objavljena isprava srbske biskupije u Sjedinjenim Američkim Državama, u kojoj se navodi 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu. Zločinac Tito je u svom govoru, održanom u svibnju 1945. u Ljubljani, izjavio da je Jugoslavija za vrijeme rata pretrpjela 1,7 milijuna gubitaka života svoga stanovništva. Time je ta brojka postala zadana za sve buduće statističare i komunističke proučavatelje, a “znanstveno” ju je potvrdio u proljeće 1947. tadašnji student matematike Vladeta Vučković. Od tih višestruko povećanih brojki nije se odustalo niti nakon 1964. godine kada je Savezni zavod za statistiku Jugoslavije ustanovio da su sveukupni ratni gubitci na prostoru Jugoslavije bili 597.323 osobe. Umjesto da se prihvati taj podatak, koji ruši sve predhodno napuhane brojke, graditelji jasenovačkoga mita su ga proglasili tajnom.

Svoj sramotni doprinos nekritičkom napuhavanju brojki dali su ratna i poslijeratna Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača te Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkoga rata (SUBNOR). Milijunsku brojku sveukupnih žrtava nastojali su dostići sa što većim brojem žrtava samoga jasenovačkoga logora. U tome su išli tako daleko da je sam Jasenovac kod nekih zagovornika jasenovačkoga mita premašio brojku sveukupnih žrtava na području cijele tadašnje države, što je jasni pokazatelj da su izgubili svaku mjeru i razum.

Jasenovački mit dobio je osobiti zamah 1980-ih godina, i to osobito od 1986. godine, kada je na čelo Srbije došao Slobodan Milošević, a glavni pobornik i promicatelj jasenovačkoga mita postao je dr. Milan Bulajić. On je, kao što je to dokazao Josip Pečarić, stvorenim mitom oko Jasenovca poticao srbsko političko vodstvo na rat protiv Hrvatske. Tako je jasenovački mit postao pogonsko gorivo za rat Srba protiv Hrvata.

Ni nakon obranbeno-oslobodilačkoga Domovinskoga rata velikosrbski političari s obje strane granice, ne prestaju mahati jasenovačkim mitom, a posljednjih godina i mitom o Jadovnu, jer nisu odustali od Velike Srbije, u koju žele uključiti Bosnu i Hercegovinu i veliki dio Hrvatske. Očito je da im ti velikosrbski mitovi služe kao pogonsko gorivo za pokretanje ratova, prošlih i budućih (za koje se nadamo da ih ipak ne će biti), preko kojih žele postići svoje ciljeve. Posljednjih godina postaje sve jasnije da se sadašnjost i budućnost Republike Hrvatske brani istinom o Jasenovcu i obćenito istinom o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Istraživanja pokazuju drukčiju istinu o Jasenovcu

Istinoljubivi povjesničari koji si imalo daju truda pročitati barem nešto od bogate literature o Jasenovcu, a pogotovo ako su zavirili u arhivske izvore, mogu vrlo lako doći do zaključka da ono što velikosrbski mitomani govore i pišu o Jasenovcu nikako ne može biti istina. Veliki doprinos probijanju svjetla o Jasenovcu kroz gustu maglu jugoslavenske ideologije i velikosrbske mitomanije dali su dr. sc. Josip Jurčević, akademik Josip Pečarić, arhivska istraživateljica Ljubica Štefan, mr. sc. Mladen Ivezić, dr. sc. Vladimir Horvat, prof. Vladimir Mrkoci, te novinari Tomislav Vuković i Igor Vukić.

Dr. Jurčević objavio je 1998. knjigu “Nastanak jasenovačkog mita. Problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske”, čije je drugo izdanje izišlo 2005. godine. Predmet te knjige nije istraživanje sabirnog polja u Jasenovcu, kao takvog, i njegovih žrtava, već kritičko predstavljanje istraživanja i pisanja o njemu. U knjizi je na znanstveni način dokazao kako je i zašto nastajao jasenovački mit, te samim time obeskrijepio sve ono što se pomoću toga mita gradilo.

Akademik Pečarić je u svoje dvije knjige, napisane kao odgovor na neznanstvene i mitomanske knjige velikosrbskoga “znanstvenika” dr. Milana Bulajića, dao pravi zamah logičkom pristupu razrješenja pitanja sabirnog polja u Jasenovcu. On je također 1998. godine objavio knjigu “Srbski mit o Jasenovcu. Skrivanje istine o beogradskim konc-logorima”. Njezino drugo izdanje objavio je 2000. godine, a iste godine objavio je i drugu knjigu o istom predmetu: “Srpski mit o Jasenovcu. II. O Bulajićevoj ideologiji genocida hrvatskih autora”. Godinu dana kasnije, 2001., objavio je engleski prijevod tih dviju knjiga iz 2000. godine, objedinjen u jednoj knjizi. Akademik Pečarić je u tim knjigama pokazao i dokazao laž koju su komunisti, jugoslaveni i velikosrbi širili o ratnom radnom i sabirnom polju u Jasenovcu, na kojoj su laži izgradili velikosrbski mit, sa svrhom da bi Hrvatsku i Hrvate držali u trajnoj pokornosti i podložnosti. Kad to više nisu mogli, onda im je ta laž poslužila za pokretanje rata protiv Hrvatske i Hrvata.

Ljubica Štefan je tijekom 1997.-1999. objavila cijeli niz članaka u “Hrvatskom slovu”, “Vjesniku”, “Novom listu” i “Hrvatskom obzoru”, koje je 1999. godine objedinila u knjizi: “Istinom i činjenicama za Hrvatsku”. Na temelju arhivskih izvora pronađenih u beogradskim arhivima, rasvijetlila je pravu ulogu vodstva Srbske pravoslavne crkve za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i u stvaranju jasenovačkoga mita. To je vodstvo do dana današnjega ostalo najveći promicatelj velikosrbske ideologije i imperijalističke politike prema Hrvatskoj.

Hrabri istraživatelj Mladen Ivezić svojom je knjigom “Sabirni i radni logor Jasenovac. Svezak 1.: Jasenovac – brojke” dokazao mnogobrojne podvale hrvatskom narodu od strane jugoslavensko-velikosrbskih promicatelja. Na mnogim pojedinačnim primjerima pokazao je kako su komunistički vlastodršci i ideolozi među žrtve jasenovačkoga logora ubrojili one koji su žrtve njihovoga partizansko-komunističkoga terora. Uz druge Ivezićeve knjige, koje se bave poviješću XX. stoljeća, potrebno je u ovom surječju istaknuti njegovu knjigu “Titov Jasenovac” iz 2014. godine, u kojoj obrađuje poslijeratni jasenovački logor.

Dr. Vladimir Horvat objavio je nekoliko članaka i sudjelovao u nekoliko razgovora, u kojima je istaknuo postojanje poslijeratnog, tj. komunističkoga i informbiroovskoga logora u Jasenovcu, čije su se žrtve nakon proteka desetljećâ počele pripisivale ratnome razdoblju.

(nastavak slijedi)

(Nastavak Logor Jasenovac)



Osobito značajna knjiga u borbi za istinu o Jasenovcu je “Ogoljela laž logora Jasenovac”, koju je Vladimir Mrkoci 2008. godine objavio zajedno s dr. Vladimirom Horvatom. Predstavljajući unutarnji ustroj logora Jasenovac i način njegova poslovanja Mrkoci je iznio sljedeće glavne zaključke: 1.) za masovna ubijanja u logoru Jasenovac nema nikakvih dokaza; 2.) komunistička vlast pokušala je dokazati svoje teorije i svoj napuhani mit iskapanjima u tri navrata, ali to nije uspjela, jer je trajno nailazila na žrtve vlastitoga zločina; 3.) od svih nacionalnosti najbrojniji su logoraši bili sami Hrvati, protivnici ustaškoga režima; 4.) točan broj žrtava logora Jasenovac niži je od najniže službene komunističke procjene; 5.) logor Jasenovac bio je radni logor, a ne logor uništenja; 6.) logor Jasenovac postojao je i nakon 1945. godine pod upravom komunističkih vlastodržaca i u to je vrijeme nastao najveći broj jasenovačkih žrtava.

Raskrinkavanju mita o Jasenovcu, a istodobno odkrivanju istine o njemu, nemjerljivi je doprinos dao novinar “Glasa Koncila”, Tomislav Vuković, koji je u tim novinama kao i u “Hrvatskom tjedniku” tijekom posljednjih godina objavio veliki broj nizanki i pojedinih članaka o Jasenovcu. Od 2008. godine do danas objavio je sljedeće članke i nizanke: “Antifašistički borci krivi su za ‘700.000 žrtava u Jasenovcu’” (GK, br. 19/2008.), “Dokumenti Međunarodnoga crvenog križa o NDH”, u pet dijelova (GK, br. 41-45/2008.), “Jasenovački logor između manipulacija i krivotvorina”, u dva dijela (GK, br. 48-49/2008.), “Fotokrivotvorine o jasenovačkome logoru”, u sedam dijelova (GK, br. 6-12/2009.),“Dokle će hrvatski politički vrh odavati počast četnicima u Jasenovcu?” (“Hrvatski list”, br. 416/2012.), “Nezavisna Država Hrvatska između zakona i zločina”, u tri dijela (GK, br. 29-31/2014.), razgovor s mr. Mladenom Ivezićem: “Ideološka i dnevnopolitička uloga jasenovačkoga mita” (GK, br. 30/2014.), članak “‘Pozivam i ostale učenike iz jasenovačkoga logora da se jave’” (GK, br. 31/2014.), “Jasenovački logor u sjeni velikosrpsko-židovskih manipulacija”, u dva dijela (“Hrvatski tjednik”, br. 522-523/2014.), “Kako je nastao mit o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkom logoru”, u 20 dijelova (GK, br. 1-20/2015.), “Polustoljetni ples dinosaura u Jasenovcu”, u dva dijela (“Hrvatski tjednik”, br. 553-554/2015.), te “Istina o Jasenovcu izranja iz ‘zabranjene zone’” (“Hrvatski tjednik”, br. 558/2015.). Prvi dio ovih članaka objedinio je i objavio 2012. godine unutar knjige “Drugačija povijest (o Srbu, Jasenovcu, Glini...)”, s kojom je započelo intenzivnije razdoblje traženja istine o Jasenovcu.

Temeljnim istraživanjem arhivskih izvora, dostupnih u Zagrebu, najviše se bavio novinar Igor Vukić, koji je rezultate svojih istraživanja predstavio javnosti u nizanki “Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru”, koju je u 22 nastavka objavio 2013. godine u “Glasu Koncila” (br. 11, od 17.III.2013., do br. 50, od 15.XII.2013.). Iz tog je rada vidljivo da ratni logor u Jasenovcu nije bio logor istrebljenja, već radni i sabirni logor, te da u njega nisu dovođeni ljudi zato što su bili drugčiji (po vjeri, naciji, rasi ili slično), već samo oni koji su ugrožavali stanovništvo i poredak ND Hrvatske, a privremeno i oni koje je zbog ratnih podhvata trebalo zbrinuti. Iz toga rada proizlazi također i to da sve dosadašnje brojke o žrtvama ratnoga logora, pa i ona od 83 tisuće, nemaju stvarnoga povijesnoga utemeljenja.



Slika sovjetskih ratnih zarobljenika, nadjeno na Wikipedia ako se ukuca na Google: “Logor Jasenovac slike”.

Vrlo uspješna dvojka u istraživanju poslijeratnoga, dakle titovskoga logora u Jasenovcu, su Stipo Pilić i mr. sc. Blanka Matković, koji su 2014. godine u “Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru”, objavili izvorni znanstveni rad “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima”. Uz sva protivljenja komunističkih ideologa i promicatelja jugoslavensko-komunističke istine, njih su dvoje nepobitno dokazali postojanje poslijeratnoga logora u Jasenovcu.

Podpisnik ovoga članka bavi se intenzivno proučavanjem jasenovačkoga ratnoga logora od 2012. godine, te je svojim spoznajama i napisanim člancima u “Hrvatskom tjedniku”, “Glasu Koncila”, “Tkalčiću” i “Maruliću”, kao i na mnogim mrežnim portalima, dodatno osvijestio hrvatsku javnost o potrebi znanstvenoga i logičnoga pristupa proučavanju jasenovačkoga ratnoga, kao i onoga poslijeratnoga logora. U rušenju jasenovačkoga mita važno je njegovo odkriće na koji su način radnici današnje Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac umnažali navodne jasenovačke žrtve, kako bi dobili brojku od 83 tisuće žrtava.

Osnivanje Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac

Uz mnoge druge pojedinačne prinose pojedinih čitatelja u dnevnim i tjednim novinama, navedeni istraživači i njihovi radovi dovoljni su za prokazivanje neutemeljenosti jugoslavensko-komunističke ili velikosrbske “istine”, tj. laži ili mita o Jasenovcu. S obzirom na to da je navedeni mit desetljećima pustio duboko korijenje u svijesti hrvatskih ljudi, potrebno je poduzimati daljnje istraživačke napore kako bi se pojedinim činjenicama i dokazima ta svijest pomalo čistila i događaje iz Drugoga svjetskoga rata spoznala u pravome svjetlu. To je jedna od zadaća godine 2014. osnovanoga “Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac”.

Samo Društvo postalo je znak osporavanja od strane jugoslavensko-komunističkih “gurua” koji su si prisvojili ulogu vrhovnih sudaca u svim područjima javnoga života, pa su počeli pokazivati nezadovoljstvo zbog samoga postojanja Društva, a osobito zbog njegovih prvih znanstvenih rezultata.

Društvo je ove godine objavilo svoju prvu knjigu, “Jasenovački logori – istraživanja”, u kojoj su sabrani radovi Vladimira Horvata, Igora Vukića, Stipe Pilića i Blanke Matković. Knjiga je uznemirila navedene “gurue”, koji su bez imalo srama, i bez čitanja te knjige, pokazali svoje totalitarističko shvaćanje istine i povjesničkoga istraživanja. Prema njihovom shvaćanju postoji samo ona istina koju je nametnula nekadašnja Titova Partija i prema tome noviji naraštaji povjesničara nemaju više što proučavati, jer je o svemu sve rečeno i zaključeno. Naravno da takav stav predstavlja nakaradnost i daleko je od bilo kakvoga znanstvenoga pristupa, a o demokratičnosti da i ne govorimo.

Pismo Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti

Povodom nerazumnog napada navedenih samoproglašenih “učitelja” na članove Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, prof. dr. sc. Matko Marušić i akademik Josip Pečarić sastavili su pismo predsjedniku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zvonku Kusiću, u kojem traže da Akademija donese deklaraciju o slobodi znanstvenoga istraživanja i “da djeluje kao autoritet, inicijator, organizator i medijator u znanstvenim raspravama o neriješenim pitanjima u odnosu na događaje u Hrvatskoj u vrijeme II. svjetskoga rata i poslije njega”. Taj je zahtjev supodpisalo oko 200 akademika, biskupa, profesora i znanstvenika.

Zahtjev je vrlo važan prije svega zbog toga što se preko njega, a osobito preko zahtijevane deklaracije o slobodi znanstvenoga istraživanja oslobađa hrvatsku sveobću, a osobito znanstvenu javnost od nametnutih autoriteta koji sebe smatraju vlasnicima istine, a sve ostale, koji tu istinu propituju, guraju na stranu. Uvažavajući ovaj zahtjev Akademija će osloboditi znanstvene mogućnosti hrvatskih znanstvenika i pospješit će očišćenje hrvatskoga javnoga prostora, zagađenog jugoslavenštinom i totalitarističkim komunizmom. Neki novinari tim povodom pišu da se ovim zahtjevom traži lustracija hrvatske sveučilišne zajednice.



Bez obzira na prijam ovoga zahtjeva kod Akademije, već je sam zahtjev polučio veliki uspjeh zbog toga što je hrvatska javnost postala svjesna da su joj samoproglašeni jugokomunistički autoriteti nepotrebni i da je došlo vrijeme da se ti autoriteti konačno uključe u hrvatsku stvarnost ili da nestanu s javne pozornice.

Treba se uporno boriti za objektivnu povijesnu istinu

Borba za hrvatsku istinu, kako onu iz Drugoga svjetskoga rata, tako i ovu iz vremena samostalne i neovisne Republike Hrvatske, trajni je zadatak svih hrvatskih mislećih ljudi. Hrvatska će istina biti toliko dugo ugrožena dokle god u Hrvatskoj bude pojedinaca i skupina koji će javno zagovarati jugoslavensku, totalitarističko-komunističku ili velikosrbsku ideologiju. Hrvatski će se narod kolebati između vlastite države i neke nametnute nadnacionalne države dokle god bude dvojio u izboru između Tita i Ante Pavelića. Kad će hrvatski narod u većinskoj mjeri prihvatiti Nezavisnu Državnu Hrvatsku kao svoju vlastitu povijest, a političari iz Ustava Republike Hrvatske izbaciti “ZAVNOH”, tada će biti postavljeni temelji za sigurniju budućnost hrvatskoga naroda i njegove države Republike Hrvatske. Današnji omjer snaga u hrvatskom društvu (barem onaj koji se očituje u javnim priobćajnicama) je takav da moramo zaključiti da smo još daleko od tog cilja i da nam je još mnogo raditi na osvjetljavanju naše hrvatske povijesti.

Hrvatski narod nema se čega stidjeti u odnosu na svoju prošlost u XX. stoljeću. Spoznaje koje danas imamo na temelju ozbiljnih znanstvenih radova upućuju na zaključak da možemo biti ponosni na način kako smo u nemogućim uvjetima u vrijeme Drugoga svjetskoga rata ostvarili i tijekom četiri godine sačuvali vlastitu državnost, a nakon 45 godina ponovno ju obnovili i na sjajan način obranili.

Stjepan RAZUM

Objavljeno: Razum, Stjepan. Logor Jasenovac je komunističko-velikosrpski mit. Nn: Nova znanstvena istraživanja. U: Hrvatska vjernost. Časopis za hrvatski martirologij. Gospić, 10./2015., br. 11, kolovoz 2015., str. 55-58.

KRAJ

Bas me zanima da li ce gospodin Tulkas zastitnik antimitomana ii sada da se javi.

Povjesničari: Zabrinjavaju nas napadi na ministra Hasanbegovića
Autor: Hina
Srijeda, 03. Veljača 2016.

Izrazili su zabrinutost zbog "iskrivljenog prenošenja i neznalačkih tumačenja" pojedinih izjava novoimenovanog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.

Skupina povjesničara reagirala je u srijedu na, kako ističu, dosad nezabilježen slučaj javnog napada na jednog ministra u vladi Republike Hrvatske te izrazila zabrinutost zbog “iskrivljenog prenošenja i neznalačkih tumačenja” pojedinih izjava novoimenovanog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.

“Kao povjesničari izražavamo duboku zabrinutost zbog načina na koji su pojedine izjave dr. sc. Zlatka Hasanbegovića, ministra kulture, iskorištene za njegovu političku, stručnu i moralnu diskvalifikaciju”, stoji u izjavi koju potpisuje 77 povjesničara, među kojima i Mato Artuković, Nikica Barić, Ivo Banac, Zlatko Begonja, Alexander Buczynski, Stjepan Ćosić, Zdravko Dizdar, Filip Hameršak, Željko Holjevac, Mario Jareb, Juraj Kolarić, Jure Krišto, Milan Kruhek, Zlatko Matijević, Stjepan Matković, Anđelko Mijatović, Ivo Rendić Miočević, Franjo Šanjek, Mirko Valentić i Josip Vrandečić.

Takvim iskrivljenim prenošenjem i neznalačkim tumačenjem, napose Hasanbegovićeva nastupa u emisiji Otvoreno svibnja 2015., namjesto argumentirana sučeljavanja – što je bit ne samo historiografije nego i svake javne politike – prostor za javnu raspravu sužen je na rijetko viđen način, upozoravaju povjesničari.

“Želi li se društvo približiti razrješenju ključnih prijepora hrvatske povijesti u prošlom stoljeću, a onda i sretnijem razvitku u ovom, valja razvijati kulturu dijaloga i međusobnoga uvažavanja, za što su zaoštreni oblici prosvjedničkih aktivnosti najmanje primjereni”, smatraju.

Što se tiče iznesenih dvojbi o kvalifikacijama jednoga znanstvenika-povjesničara za upravljanje ministarstvom kulture, podsjećaju da su baštinske ustanove (arhivi, knjižnice, muzeji), na koje su povjesničari upućeni po prirodi svoga posla, također u njegovoj nadležnosti.

Stoga Hasanbegovićev izbor vide i kao mogućnost za poboljšanje stanja u tom području, a nezadovoljni dio javnosti pozivaju da novoga ministra “prosudi po učinku pojedinih poteza, kao što će svatko od nas učiniti”.

U Latinskoj Americi uobičajeno je da netko na ulici bude opljačkan ili ubijen u miru, odavno se ne vodi nikakav rat.

http://www.cdm.me/svijet/meridijani/naj ... vni-rekord

Najopasniji gradovi svijeta: Karakas drži neslavni rekord

Najnoviju listu gradova sa najvećom stopom nasilja u svijetu objavilo je Meksičko vijeće građana za javnu sigurnost i krivičnu pravdu.

Istraživanje obuhvata gradove koji nijesu u ratnim zonama i koji imaju više od 300.000 stanovnika.

Trećina ubistava u svijetu počini se u Južnoj Americi, iako ta regija broji samo osam odsto svjetske populacije, pokazuju podaci Ujedinjenih nacija UN.

Trgovina drogom, ratovi bandi, politička nestabilnost, korupcija rezultiraju velikom stopom nasilja u pojedinim južnoameričkim gradovima.

Na listi od 50 gradova, čak 41 je u Latinskoj Americi, od čega 21 u Brazilu.

Glavni grad Venecuele, Karakas, u kojem je u protekloj godini ubijeno 3.946 ljudi, što je 119,87 na 100.000 stanovnika u svijetu, zauzeo je prvo mjesto.

Najveća ekspanzija nasilja od 2014. zabilježena je u San Salvadoru, glavnom gradu El Salvadora. Stopa ubistava povećana je za čak 81 odsto u samo jednoj godini, sa 61,21 ubistava na 100.000 stanovnika u 2014. na 111,03 u 2015. godini.

Na listi su se našla i četiri grada u SAD-u: Sent Luis, Baltimor, Detroit i Nju Orleans.

Najveće divljaštvo je u Nacionalnom parku Serengeti u Tanzaniji. Tamo ima najviše divljači.

Kutab Minar, toranj od pješčanika visok 71 m, koji noću obasjava svjetlost reflektora, nije samo najstariji zaštitni znak Delhia već ujedno i simbol jasno suprotstavljenih svjetova. Muslimani su podigli tu građevinu nalik minaretu kao spomenik pobjedi kako bi označili dolazak Delhia pod islamsku vlast 1206. godine. Taj toranj podsjeća hinduiste na posljednjeg hinduskoga kralja Phrithviraja, koji je pao u borbi s muslimanima. Impozantni ostaci prve džamije u Delhiu nalaze se blizu Kutab Minara, koja je prema natpisu na njezinu istočnom portalu, izgrađena od kamena od 27 hramova hinduističkih i džinskih religija koji su uništeni. Ostala vjerska mjesta koja su preživjela to vrijeme bila su konačno sravnjena sa zemljom 1389. kad je mongolski ratnik Timur opljačkao ovaj grad i, prema predaji, ubio 100 000 ljudi.

Kinezi su 1950. prekršivši međunarodni zakon ušli sa svojom vojskom u istočni Tibet i na kraju uspjeli okupirati cijelu zemlju unatoč sve većem otporu. Vlasti u Pekingu govorile su o "oslobađanju" Tibeta od srednjovjekovnog feudalnog vladara, no narod se prema njima odnosio kao prema neprijatelju. Brojne pobune su silom ugušene. Oko 100 000 Tibetanaca pobjeglo je iz zemlje u Indiju, a to je 1959. učinio i Dalaj Lama. Uskoro je provedeno sustavno iskorjenjivanje tibetanske kulture. Velike živopisne svetkovine Tibetanaca su zabranjene kao "preskupe", samostani su raspušteni i opljačkani. Ono što nije uništeno tijekom "oslobođenja", dok UN nije ništa poduzimao, podleglo je kasnije tijekom Kineske kulturne revolucije. Mao Zedong dao je uništiti 10 000 kipova Bude i spaliti slike i zapise. Cijeli samostani raščišćeni su kamen po kamen. U međuvremenu je Lhasa postala glavnim gradom "kineske autonomne pokrajine" i posljednja utvrda tibetanske kulture, iako većinu stanovnika čine Kinezi. Od 4 000 vjerskih mjesta drugdje u Tibetu, vjernicima je na raspolaganju nešto više od 100, a u Lhasi je zabranjeno obnoviti teško oštećeni hram Jokhang i učiniti ga ponovno žarišnom točkom za procesije. Istodobno je palača Potala pretvorena u muzej narodnog blaga koji je nakon duge službene zabrane konačno bio otvoren turistima sa Zapada.

Kroničari kažu da je oko tri desetljeća prije svoje smrti, car Qin Shi Huangdi iskoristio 700 000 prisilnih radnika iz svih dijelova zemlje za njega graditi raskošan podzemni mauzolej. Osim toga, za vladara je bio izgrađen bakreni sarkofag i grobnica napunjena blagom bila je zaštićena od pljačkaša samostrjelima koji su se automatski ispaljivali. Kad je car umro, njegov sin i nasljednik pokopao ga je zajedno s njegovim konkubinama koje nisu imale djecu i naposljetku je u mauzolej žive zakopao sve koji su znali za zakopano blago. Robovi su preko careva groba navukli brježuljak visok 50 m i zasadili ga čempresima i tankim oblicama. U neposrednoj blizini tog brježuljka, danas voćnjaka, kopači bunara došli su 1974. do ovog čudesnog otkrića. U doba prvog kineskog cara 300 000 vojnika i 500 000 seljaka osuđeno je na prisilni rad na izgradnji Velikog kineskog zida, a u kasnijim razdobljima oko 1 800 000 seljaka povremeno je radilo uz teške kažnjenike. Stotine tisuća nisu preživjeli, a mnogi su leševi zazidani u Zid.

Kako bi slavio sebe i nakon smrti, Timur je u Samarkandu u današnjem Uzbekistanu dao izgraditi divovski mauzolej Gur-e-Amir (Prinčev grob prvobitno podignut za njegova najdražeg unuka). Glavni dio preostalog dijela palače ima 110 m visoku zlatnu kupolu u obliku dinje koja se nalazi na vrhu građevine u obliku bubnja. Pravokutni glavni portal u unutarnje dvorište visok je oko 12 m. Njega je za Timura izradio slavni isfahanski graditelj Ibn Mahmud. Iznad luka vrata, ukrasnim pločicama je ispisano: "Sretan je onaj koji napusti svijet prije nego što svijet bez njega ne može". Timur je umro iznenada 1405. godine izvan Samarkanda u logoru iz kojega je taj šezdesetdevetogodišnjak namjeravao zauzeti Kinu. Njegovi sljedbenici odnijeli su njegovo tijelo natrag u Samarkand gdje je bilo izloženo u mauzoleju Gur-e-Amir, a natpisu su dodane riječi da će svako uznemiravanje njegova počivališta biti osvećeno ljutim ratom. Sovjetski arheolozi prvi su pokušali istražiti taj grob 1941. godine kad su pronašli ostatke čovjeka čije su obje noge bile osakaćene čvrstim okvirom i mongolskom lubanjom i crvenom bradom. Za nekoliko tjedana Njemačka je bila u ratu sa Sovjetskim Savezom.

U bombardiranju Tokija od strane SAD-a 1945. bilo je 80 000 mrtvih.

10 NAJVEĆIH CARSTAVA ZLA U POVIJESTI

* 10. Imperijalni Japan (1868.-1945.)
* 9. Španjolsko Carstvo (1492.-1892.)
* 8. Portugalsko Carstvo (1415.-1999.)
* 7. Osmansko Carstvo (1301.-1922.)
* 6. Francusko Carstvo (1534.-1980.)
* 5. Mongolsko Carstvo (1206.-1368.)
* 4. Nacistička Njemačka (1933.-1945.)
* 3. Belgijsko Carstvo (1885.-1962.)
* 2. Sovjetski Savez (1922.-1989.)
* 1. Britansko Carstvo (1783.-1997.)