Pohod Džingis-kana na zapad 1219. godine pretvorio je središnju Aziju u gomilu zadimljenih ruševina. Buhara, Samarkand, Herat i Balkh, sve veliki gradovi, svaki s više od milijun stanovnika, bili su pretvoreni u pepeo. Godine 1258. Hulagu je osvojio Bagdad, tada jedno od žarišta svjetske uljudbe. Mongoli su nakon Britanaca ostvarili najprostranije carstvo zla na svijetu. Britansko Carstvo zapremalo je površinu od 33 700 000 km2, a Mongolsko ne zaostaje puno s 33 000 000 km2. https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_largest_empires

Mahmud iz Ghaznija prvi je predvodio islamska osvajanja Indije, oko 1000. godine. Svirepo je njegova vojska opustošila jedan dio sjeverne Indije. Alberuni iz Khive ovako opisuje te divljačke upade: "Hindusi su postali kao atomi prašine rasijane u svim pravcima i kao priča o starim vremenima u ustima naroda. Njihovi rasuti ostaci svakako da gaje najdublju mržnju prema svim muslimanima". Krajem 14. stoljeća Turčin ili Turko-Mongol Timur spustio se sa sjevera i smrvio delhijski sultanat. Bio je samo nekoliko mjeseci u Indiji, tj. došao do Delhija i vratio se. Duž cijeloga svog puta ostavljao je pustoš urešenu piramidama lubanja onih koje je pobio; sam Delhi postao je mrtva varoš. Srećom on nije bio daleko zašao i samo neki dijelovi Pendžaba i Delhi pretrpjeli su ovaj strašan napad.

Bleiburg je najizrazitiji simbol totalitarizama i ideologija koje su strahovito osramotile ljudski rod





S pravom se smije očekivati da otpočnete trezveno, objektivno i odlučno suočavanje s dramatičnim i tragičnim događajima s kraja II. svjetskog rata, neposrednog poraća, ali i iz vremena samog II. svjetskog rata i Domovinskog rata, rekao je biskup Komarica

Na spomen misi za sve stradale hrvatske vojnike i civile na Bleiburgu i Križnom putu banjalučki nadbiskup Franjo Komarica poručio je da mnoštvo okupljenih na Bleiburškom polju pokazuje da ljudi iznova mogu smoći snage otkloniti ruševine koje žele nasilno sakrivati istinu te da su sposobni zajednički izgrađivati snagu ljubavi, pomirenja i mira na mjestu gdje su se nalazile ruševine zlobe, zablude i zlodjela.



BLEIBURŠKO POLJE

Više od 20.000 ljudi odalo počast žrtvama Križnog puta. Na komemoraciji Reiner, Karamarko i nekoliko ministara

Od svih nas ovdje okupljenih, kao i svih koji ovu komemoraciju prate putem medija, svih ljubitelja istine, pravde, pomirenja i mira s pravom se smije očekivati, a osobito od službenih državnih predstavnika iz Hrvatske i BiH i čitave Europe, da odbace pritisak višedesetljetne javne šutnje, rekao je biskup Komarica.

S pravom se smije očekivati da otpočnete trezveno, objektivno i odlučno suočavanje s dramatičnim i tragičnim događajima s kraja II. svjetskog rata, neposrednog poraća, ali i iz vremena samog II. svjetskog rata i Domovinskog rata, rekao je biskup Komarica.

Istaknuo je da se u jubilarnoj godini Božjeg milosrđa ne smije dopusti da razbacane, nepokopane kosti desetaka tisuća stradalih, ne nađu svoj spokoj nakon sedam desetljeća zabrana, prijezira i nemara dosadašnjih službenih političkih predstavnika i institucija država u kojima smo živjeli i danas živimo. Učinimo svi zajedno djelo milosrđa, pokopajmo konačno naše mrtve, rekao je biskup Komarica.Naglasivši da se pravedno i sređeno društvo ne može izgrađivati s mržnjom i nasiljem pozvao je da i današnji susret s Kristom bude povod za zajedničke nove poduhvate oko istinskog bratstva i ljubavi među sunarodnjacima, sugrađanima i suvremenicima. Neka nam Gospodin omogući takve međusobne odnose bez kojih ne može biti mirnog zajedničkog života, a našim mrtvima među kojima su mnogi stradali bez dokazane krivice i suda vječni život, rekao je.

Podsjetio je i da se za mnoge od ubijenih ne zna gdje su im kosti, a da kršćanska vjera nalaže da je pokop sveta dužnost. U svojoj propovijedi biskup Komarica istaknuo je i da je Bleiburg najizrazitiji simbol totalitarizama i ideologija koje su strahovito i duboko ponizile ljudsko dostojanstvo i osramotile ljudski rod, gazeći bezočno ljudsko dostojanstvo, prava i slobode i uništavajući čovjekov osjećaj za suodgovornost i moralne i etičke vrijednosti.

Neizliječene rane iz Drugog svjetskog rata rađaju nova iskorjenjivanja

Na ovom potresnom mjesto koje simbolizira i veliki broj neistraženih masovnih grobnica naših sunarodnjaka na području Hrvatske, Slovenije i BiH, likvidiranih u suprotnosti s međunarodnim pravom tijekom i nakon II. svjetskog rata, iz naših srca bi se trebala vinuti molitva, rekao je biskup Komarica dodavšu: Bože daj nam svoj mir, svoj, a ne mir robova. Mora se konačno čuti naš glas za čovjeka, njegovo dostojanstvo, a ako budemo šutjeli onda će zakon jačeg i dalje carevati, rekao je.

Govoreći o današnjim prilikama istaknuo je da su neizliječene brojne rane iz užasnog II. svjetskog rata i poraća, zbog dugogodišnjeg gaženja i preziranja istine i nespremnosti uspostavljanja procesa praštanja među ljudima, izrodila nova gorka iskorenjivanja, ne samo pojedinaca nego i velikog dijela hrvatskog naroda zbog čije se žrtve komemorira na Bleiburgu.
Nažalost, rekao je, u protekla dva desetljeća pred našim su se očima dogodili novi Bleiburg i novi Križni put koji je ostavio stravične posljedice.Citiravši Ivana Pavla II. koji je 1999. za posjeta Hrvatskoj poručio da oprostiti i pomiriti znači očistiti srce od zaraze mržnje, priznati bratom i onoga koji nam je nanio zlo i ne dopustiti da nas zlo pobjedi, biskup Komarica upitao je: "Jesmo li voljni to primiti i provoditi u djelo svjesni da alternative nema".

Idriz ef. Bešić: Masovne grobnice su naša rana i sudbina, ali i opomena

Molitvu za žrtve islamske vjeroispovjedi služio je Idriz ef. Bešić, Medlžlist islamske zajednice Gunja koji je naglasio da je Bleiburško polje i najveće stratište Muslimana.

Nužnost odgovornog utvrđivanja broja stradalih za nas je posebno važno jer je broj stradalih Muslimana na Bleiburgu proporcionalan broju stradalih u Domovinskom ratu, naglasio je.
Potočari kod Srebrenice, i Jasenovca i Ovčara i Bleiburg i Jazovka su najveća masovne grobnice našeg naroda, to je naša rana i sudbina, ali i opomena. Sjećanje na ove žrtve je naše pravo, zavjet i obveza, poručio je ef. Bešić.

Kutleša: Došlo je vrijeme da istina izađe na vidjelo

U ime Počasnog bleiburškog voda Ante Kutleša zahvalio je predstavnicima Hrvatskog sabora na vraćanju pokroviteljstva nad bleiburškom komemoracijom.
Podsjetivši da je komemoracija spomen na nečovječne postupke prema nevinim žrtvama, istaknuo je da su s Bleiburga otvarane rane o kojima se nažalost nije smjelo govoriti, no da je ipak došlo vrijeme da istina izađe na vidjelo. Za vrijeme komunističke Jugoslavije morali smo uklanjati razne prepreke kako bi sačuvali spomen na ovu tragediju, ali i u proteklih 24 godine bili smo izloženi napadima, rekao je Kutleša. To se vidi, dodao je, i posljednjih tjedana kada su meta istih onih koji iznose neistine o hrvatskom narodu.
Poštovanje pred prošlošću i odgovornost pred budućnošću daju životu pravi smjer, poručio je Kutleša.

Krišto: Ne pamti se gora odmazda od zločina na Bleiburgu

U ime Predstavničkog doma parlamentarne skupštine BiH Borjana Krišto istaknula je da je zločin na Bleiburgu jedan od najvećih, i da se ne pamti gora odmazda za koju do danas nitko nije odgovarao. "Naše djedove i očeve ništa ne može vratiti, ali žrtvama dugujemo istinu. Dok se ne utvrdi broj stradalih i dok se ne steknu prilike da saznamo gdje su njihove kosti i od njih se oprostimo, rane ne mogu zacijeliti, a oprost je teško dati", rekla je Krišto. Tek kad se obilježe sva stratišta i svakoj nedužnoj žrtvi vrati dostojanstvo i čast moći ćemo okrenuti novu stranicu i nadati se da se takvo zlo više nikada i nikome neće dogoditi, poručila je.

Na današnjoj središnjoj komemoraciji u povodu 71. obljetnice bleiburške i tragedije Križnoga puta na Bleiburškom polju u Austriji, prema podatcima organizatora, okupilo se više od 20 tisuća ljudi.

Biskup Komarica, 14.5.2016

http://www.vecernji.hr/hrvatska/biskup- ... od-1084384

Prilog komemoraciji Bleiburških žrtava:



Neprijatelj naroda

Posebnu narav imao je marokanski sultan od 1672. do 1727. godine, Mula Ismail. Bio je suvremenik Luja XIV. i čak se kanio oženiti njegovom kćeri. U Meknesu blizu Feza naredio je početi graditi dvor koji je trebao nadmašiti Versailles. Samo kraljevske konjušnice bile su tri milje dugačke i u njima je bilo mjesta za 12 000 konja. Robovi na tim i drugim građevinama bili bi živi uzidani u zidove, ako ne bi dobro radili. Poklisar Luja XIV. potvrdio je svome gospodaru da se sultanu u šestorima tjednima rodilo 31 dijete, te da ga je nekom zgodom sultan primio okrvavljenih ruku do lakata, jer je baš bio odrubio glave nekolicini neposlušnih robova. Mula je imao 549 supruga i nekoliko tisuća haremskih priležnica, te je rijetko dvaput imao seks s istom ženom. Nadživjelo ga je 867 djece. Stotine njegovih kćeri bile su podavljene odmah nakon rođenja. U Meknes je dao dovesti puno crnaca iz Sahare i sustavno ih ženio maurskim ženama nastojeći na sebi svojstven način sastaviti neku vrstu pretorijanske garde od posebnih mješanaca. Imao je nekoliko stotina tisuća robova, među kojima je bilo oko 25 000 zarobljenih kršćana. Smatra se da je oko 36 000 ljudi usmrtio svojim vlastitim rukama.

Neke žrtve je dao vezati među dvjema daskama i onda bi ih prepilio na pola. Njegovo je najveće zadovoljstvo bilo odsjeći robu glavu jednim udarcem krive sablje, dok bi uzjahivao na konja. Kad god bi pljunuo, dvorjani su morali hvatati njegovu pljuvačku prije nego dotakne pod. Ispljuvak bi pažljivo sačuvali i davali kao poseban amanet i znak poštivanja haremskim ženama. Kadgod bi Mula nosio nešto žutog na sebi, značilo je to da ima namjeru ubiti svakoga koga ugleda. Ovaj opasni čovjek bio je i sposoban vojnik i vladar koji je ujedinio najveći dio Maroka, umirio ga i doveo do blagostanja. Bio je veoma pobožan i učen bogoslov, te je jednom pokušao obratiti na islam engleskog kralja Jamesa II. Židovi su stavljali u salamuru glave sultanovih neprijatelja, kako ne bi prerano istrunule kad ih budu, nabijene na kolac poput ušećerenih jabuka, izložili narodu.

Maharadže su se odlikovale veoma rasipničkim i bahatim ponašanjem, na račun jedva preživljavajućih masa kojima su upravljali. Unuk Krishnarajaha, vladara Mizorama, 1940. bio je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu i posjedovao više palača. Ona u Bengaloru građena je po uzoru na Windsor Castle, s 50 automobila i više stotina slugu. Glavna rezidencija u Mysoreu bila je istih dimenzija kao Buckingham Palace. U džep hajderabadskog nizama odlazilo je 15% sveukupnog dohotka zemlje, a petina Hyderabada bila je njegovo osobno vlasništvo. Novac se trošio na održavanje palača i bajoslovnu zbirku bisera, zlata i dragulja.

Nabab od Junadagha potrošio je 30 000 dolara na vjenčanje svog psa ljubimca koji je na jednom natjecanju odnio prvu nagradu. Drugi maharadže doveli su stotine plesačica na tratinama perivoja oživjeti prizore iz Tisuću i jedne noći, a poseban nizamov vlak bio je urešen zlatnim pločama. Jedan je maharadža zdence u svom parku dao napuniti šampanjcem, kako bi para tog opojnog pića ispunila toplu noć. Drugi je dao podići slavoluke s kojih su se na goste prosipali najskuplji francuski parfemi. Na golemim je banketima svaki uzvanik dobijao na dar zlatnu kutiju za cigarete. Maharadže bi putovali s pratnjom od 500 slugu, a na vrhu brda ili na dnu jezera dali bi graditi bajoslovno raskošne palače.

Često bi neprijateljima maharadže dali iskopati oči, te su vršili nasilja nad pripadnicima protivnikove obitelji i bez suđenja bacali na više godina u tamnicu. Protivnici režima jednog od vladara bili su okovima na rukama i nogama prikovani uz zid zatvora. Vladar pendžabske državice zvane Faridkot vukao je političke neprijatelje iza džipa, kojim bi sam upravljao. Jedan princ u sićušnoj indijskoj državici bacao bi tanjure u glavu slugama ako mu se jelo ne bi svidjelo. Mharadže Mizorama dvorili su 35 kraljevskih slonova, koji su nosili na sebi dragocjen teret zlata i ljudskog mesa. Na hranu za odraslog slona dvor bi trošio 1 500 dolara godišnje, a debele krave bile su čista suprotnost skapavajućima van dvorskog kompleksa.

Indija je još u 20. stoljeću bila pojam neopisive bijede, nereda i prljavštine. Pretpostavlja se da je u 19. stoljeću od gladi potpomognute bezdušnom britanskom pljačkom pomrlo barem trideset milijuna Indijaca. Nedavno, 1939., zabilježeno je u Indiji više od 6 000 000 smrtnih slučajeva. Gotovo 1 500 000 žitelja umrlo je samo od malarije, drugih 5 000 000 u većoj je ili manjoj mjeri zahvatila ta bolest. Sušica je požnjela više od 500 000 žrtava, a od nje je 1950-ih svaki dan umiralo oko 1 400 osoba. Ostali su podlijegali proljevu, koleri, griži, tifusu, kugi, boginjama, upali crijeva i cijeloj vojsci drugih bolesti. Od 1 000 000 gubavaca, koji su slobodno šetali ulicama, samo je 13 000 ranih 1950-ih bilo pod kakvim-takvim liječničkim nadzorom. Neposredno pred Drugi svjetski rat visina dječje smrtnosti iznosila je 170 na 1 000, a istodobno u Australiji tek 38 na 1 000. U Uttar Pradeshu 1947. umiralo je godišnje 243 djece na 1 000, ali u velikim gradovima taj se broj nije spuštao ispod 400. Epidemija gripe 1918. odnijela je 13 000 000 života.

U Indiji je bio jedan liječnik na 9 000 i jedna bolničarka na 86 000 stanovnika, a u Velikoj Britaniji koja ju je ugnjetavala 1 liječnik na 750 i jedna bolničarka na 450 osoba. 90% Indijaca bilo je nepismeno, a samo 2% do 3% žena pismeno. Sve do sredine 19. stoljeća nije bila nikakva rijetkost na pravovjernom hinduističkom jugu da udovica slijedi svog muža na pogrebnu lomaču te se dade živa spaliti. Djevojčice su često udavane u dobi od 4-5 godina, a 1931. bilo je u Indiji preko 26 000 000 udovica. U 40% brakova ulazile su djevojčice mlađe od 15 godina.

U Mjanmaru su tijekom britanske okupacije od 3 200 civilnih službenika petina bili Englezi, a bilo je 15 000 redara i 4 000 vojnih policajaca. Svake godine je tijekom ranih 1950-ih umiralo 3% ukupnoga mjanmarskog pučanstva. 8 000 000 žitelja, polovina pučanstva, bolovalo je od malarije. U velikim gradovima otprilike četvrtina stanovništva bila je zaražena spolnim bolestima, a u nekim krajevima 1 od 200 ljudi umirao je od tuberkuloze. 1931. u cijelom Mjanmaru bilo je 1 318 registriranih liječnika, od toga 40% u Rangoonu.

Burmanci su srodni Tibetancima, a negdje oko 8. stoljeća prodrli su preko planina istočnoga Tibeta u doline uz rijeku Irrawady. Kralj Anorata poveo ih je 1057. u vojni pohod i tada su prvi put ugledali more. Još 1878. burmanski kralj Thibaw iskoristio je zakon koji dopušta vladaru kojem se prijestolje klima ukloniti svoje suparnike. Dao je pobiti oko 70 svoje polubraće i sestara. Ubrzo su Britanci izvršili uspješnu agresiju na zemlju pobivši najmanje 15 000 ljudi.

http://listverse.com/2014/03/13/10-hist ... ed-by-war/

Među najvrjednijim znamenitim zdanjima sasvim uništenim u ratovima i Ferhat-pašina džamija u Banjoj Luci.

Bože sačuvaj nas gladi, rata, srpske laži i bošnjačkog copy paste-a.

Kad Srbin kao strahotu u ratu za kojeg možemo reći i da je prvi paneuropski rat, u kojem je populacija Njemačke desetkovana kao strahotu navodi likvidaciju 50 žena a poginuli milijuni.
U ratu u kojem su ljudi masovno spaljivani na lomačama, vješani, kasapljeni itd.
Rat u kujem se prvi put u europi javlja ono što je danas poznato kao genocid i etničko čišćenje.
U Francuskoj su hugenosti potpuno planski uništeni, imamo sve elemente genocida, pola njemačke očišćeno od katolika pola od protestanata.

Malo uobičajeni slika iz toga rata, vjerovatno su sve ovo na slikama genocidni Hrvati

Onaj ko podržava istrage Muslimani na Balkanu od kraja 16 pa do 20 vijeka podržava i genocid nad Armencima.
Armenci su bili proglašeni kao izdajnicima Osmanskog carstva a i šurovali su s Rusima, bili su protiv Osmanskog carstva, kao što su i Balkanske Muslimani bile protiv Sribije Hrvatske i Crne Gore, dok protiv Bosne nisu.

Je li ikada ijedan genocid uspio? Jesu li ikada doslovno svi pripadnici ciljane skupine ubijeni do posljednjega? Je li ikad ijedan narod doslovno istrijebljen?

Ljudi imaju noge i bježe. Ne pitaj gluposti.

Možda Kartažani.

Dzungari

Kinezi su ih pobili preko 80% ukljucujuc žene i djecu, nešto sitno žena i djece su poštedili, žene poženili vojnici a djecu ko sluge raselili po cijeloj Kini. Narod je kompletno nestao a zemlju naselili Kinezi.

https://en.wikipedia.org/wiki/Dzungar_genocide