9. siječnja 1918. godine Wilson od Austro-Ugarske traži samo to da svojim narodima osigura najširu autonomiju. Velike Britanija izjavljuje da “komadanje Austro-Ugarske nije sastavni dio naših ciljeva rata...”.

4. ožujka 1918. general Stjepan Sarkotić, zapovjednik i zemaljski poglavar BiH, založio se da se Dalmacija smjesta pripoji Hrvatskoj. Isti je prijedlog izložio 6. ožujka 1918. i kralju Karlu. Kralj se načelno složio, ali je bio neodlučan rekavši kako njemački car i njegovi generali još vjeruju u pobjedu

30. svibnja 1918. Na sjednici Krunskog savjeta ugarski je predsjednik vlade (Wekerle) pristao da se Dalmacija (konačno!) ujedini s Hrvatskom, ali da ta Trojednica ostane u sastavu Ugarske te da se ukine dvojno upravljanje BiH, a da se i ona kao “corpus separatum” preda Pešti na izravno upravljanje. Predsjednik austrijske vlade Seidler zahtijevao je da Dalmacija i dalje bude pod upravom Beča. Hrvatski ban Antun Mihalović i general Sarkotić predložili su da se Dalmacija i BiH pripoje Hrvatskoj. Kralj je zaključio odlukom da obje vlade (u Beču i Pešti) nađu kompromisno rješenje.

28. lipnja 1918. SAD izjavile da se zalažu za samoopredjeljenje naroda Habsburške Monarhije, što je značilo smrtnu presudu Austro-Ugarskoj.

26. srpnja 1918. U audijenciji Kralj je prihvatio Sarkotićevu ideju o priključenju Dalmacije i BiH Hrvatskoj, ali se požalio da se bečka i peštanska vlada ne mogu dogovoriti. U razgovoru sa Sarkotićem 3. kolovoza Kralj je rekao da neće odobriti mađarsku varijantu rješenja. Sarkotić se, po kraljevu nalogu, 31. kolovoza priključio sastanku predsjednika dviju vlada. On je tumačio Mađaru da se velikosrpskoj ekspanziji treba suprotstaviti stvaranjem “Velike Hrvatske”, što je podržao i predsjednik austrijske vlade.

7. rujna 1918. Karlo je uputio najjačega mađarskog političara, Istvana Tiszu u hrvatske zemlje i u BiH da ispita stanje i Caru predloži rješenje. Tisza je posjetio Zagreb, Split, Mostar i Sarajevo, ali nigdje nije našao nikoga tko bi prihvatio mađarsku koncepciju rješenja jugoslavenskog pitanja.

27. rujna 1918. Na sjednici Krunskog vijeća konstatirano je da se svakoga časa očekuje kapitulacija saveznice Bugarske, napad Rumunjske, presijecanje veza s Turskom, pobuna u Srbiji, daljnje rasplamsavanje pokreta Slavena u kojemu je jak i onaj pod vodstvom Korošca, zatim totalno ekonomsko propadanje zemlje, nezaustavljive ofenzive savezničkih armija itd. Zaključilo se da se zatraži da Njemačka pristane na zaključenje mira, a da spor oko Dalmacije i BiH riješe dvije vlade, austrijska i ugarska.

1. listopada 1918. predsjednik vlade Austrije u parlamentu najavio spremnost za sklapanje mira, na što je pristala i carska Njemačka. Predsjednik je iz javio da je Austrija spremna osigurati svojim narodima pravo na punu ravnopravnost i samoopredjeljenje. Na sjednici je također izjavio da državne granice između Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Dalmacije više ne odgovaraju opravdanim zahtjevima stanovništva tih zemalja, koje teži ujedinjavanju u jednu državnu cjelinu, a Austrija nije i ne može biti protiv tih težnji.

4. listopada 1918. Priznavši slom, oba carstva su od predsjednika Wilsona zatražila mir.

12. listopada 1918. Car je predstavnicima naroda Austrije ponudio Habsburšku konfederaciju od 7 država, ali su slavenski narodi to odbili.

16. listopada 1918. Kralj je na sjednici Krunskog savjeta podupro ideju pretvaranja Austrije u savez država, ali je ugarski premijer odbio to isto učiniti u svojoj polovini države.

17., 18. i 19. listopada 1918. Narodno vijeće SHS je nakon što mu je prišla i Hrvatsko-srpska koalicija, počelo preuzimati vlast tako da su već do odgovora Wilsona Česi, Poljaci, Slovaci, Slovenci, Srbi i Hrvati, dakle većina, faktički izašli iz sastava Monarhije.

18. listopada 1918. U odgovoru kralju, Wilson je ostavio slamku spasa rečenicom da nije sebi uzeo pravo presuditi o odnosima Monarhije prema njezinim narodima već traži da ti narodi sami odluče o svojoj sudbini. Kraljevi su savjetnici procijenili da bi velesile Antante pristale da se Monarhija spasi ako bi postigla sporazum s potlačenim narodima.

22. listopada 1918. Na sjednici Krunskog savjeta ugarska vlada je popustila samo toliko da pristaje na spajanje Hrvatske i BiH u jednu državu, ali samo pod mađarskom krunom sv. Stjepana, dok je austrijski premijer tražio da se “svi Jugoslaveni ujedine u ... nezavisnu državu” pod krunom Habsburga, i to mimo i Ugarske i Austrije.

29. listopada 1918. U odgovoru Wilsonu, Austro-Ugarska je prihvatila sve što je vlada SAD-a tražila, a to je značilo da daje punu slobodu samoopredjeljenju narodima Monarhije. Istoga je dana Hrvatski sabor raskinuo državno-pravne veze s Austro-Ugarskom. To su učinili i ostali slavenski narodi Monarhije.

31. listopada 1918. Kralj je ponudio svoje usluge za neki sporazum o suradnji između nezavisnih država, koje su bile u fazi formiranja (Čehoslovačka, Poljska, mala Austrija, još manja Mađarska i Država Slovenaca, Hrvata i Srba).

4. studenoga 1918. Austro-Ugarska je potpisala ugovor o primirju. Tako je propala višestoljetna tvorevina.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Raspad_Austro-Ugarske

Smješno je koliko su se Mađari opirali bilo kakvim promjenama, fantazirali od nekoj Dalmaciji i BiH. Da su znali šta im se sprema u Trianonu ne bi bili takve budale.

Da su bili koperativniji nikad ne bi onako završili kako s završili to je valjda primjer kako tvrdoglavost i uskogrudnost vodi zemlju u katastrofu.

A ugarski premijer koji je toliko mrzio Hrvate i postavljao luđake zahtjeve, na kraju je skončao doslovno na kučnom pragu od ruke vlastitih vojnika koji bili bijesni što je rat izgubljen.

7. rujna 1918. Karlo je uputio najjačega mađarskog političara, Istvana Tiszu u hrvatske zemlje i u BiH da ispita stanje i Caru predloži rješenje. Tisza je posjetio Zagreb, Split, Mostar i Sarajevo, ali nigdje nije našao nikoga tko bi prihvatio mađarsku koncepciju rješenja jugoslavenskog pitanja.

Pilar je, očitujući se kao pristaša programa
Stranke prava iz 1894. iznio nazor da je u tom trenutku rješenje bosanskohercegovačkog
pitanja najvažniji problem za Hrvate, dok su sva ostala pitanja tog programa
za sada manje važna. Pred Tiszom je, dakle, zastupao zahtjev teritorijalnog ujedinjenja
Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Bosnom i Hercegovinom. Ustvrdio je da je
uskraćivanje spomenutog zahtjeva kroz niz desetljeća Hrvate tjeralo da se iz prkosa
i očaja bace u "naručje jugoslavenstva«. Za tzv. mađarsko rješenje upozorio je da bi
moglo uroditi najgorim posljedicama, pa čak prouzročiti nove ratne zapletaje.

Tisza ga je mirno i zainteresirano saslušao ograničivši se tek na nekoliko primjedbi.
Ing. Vancaš započeo je svoje izlaganje s izjavom da njegova Hrvatska stranka
prava u Bosni nepokolebljivo stoji na stajalištu svojedobne Hrvatske katoličke udruge
(HKU), koja je osnovana 1910. na poticaj nadbiskupa Stadlera, a nakon postignutog
kompromisa s Hrvatskom narodnom zajednicom (HNZ) 1912. njezini članovi
prelaze u zajedničke redove. Nadalje, ustvrdio je da je "političko vjerovanje" njegove
stranke izraženo u programu Stranke prava iz 1894. u kojem se Bosna i Hercegovina
navodi kao hrvatska zemlja i traži njezino priključenje Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji.

Kao zahtjev svoje stranke istaknuo je "[...] sjedinjenje sviju hrvatskih zemalja u
samostalnu državu, a u okviru Habsburške Monarhije«. Grof Tisza odgovorio mu je
da kao ugarski državnik drži mogućim samo ono rješenje južnoslavenskog dotično
hrvatskog pitanja koje ne bi diralo u dualističku državnu formu. Pripojenje Bosne i
Hercegovine trojednoj Kraljevni Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, tj. zemljama krune
sv. Stjepana, označio je podjednako mogućim kao i neposredno pripojenje Ugarskoj.

Time je Tisza jasno dao Vancašu do znanja da ugarska vlada sasvim isključuje formiranje
samostalne o Ugarskoj neovisne hrvatske državne jedinice unutar Monarhije,
na čemu je svojedobno inzistirala Stadlerova frankovački orijentirana HKU, ali da ne
isključuje povezivanje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom unutar ugarske polovice
Monarhije, a to je bio preduvjet tzv. subdualističkog rješenja za koje se tijekom Prvog
svjetskog rata zauzimao i zemaljski upravitelj Bosne i Hercegovine general Sarkotić,
kada je uvidio da je trijalističko rješenje neprimjereno novim okolnostima.

Vancaš mu je odgovorio da se nada da će mađarski narod razumjeti i pripadnike
drugih naroda, a da Hrvati moraju zahtijevati "samostalnu Veliku Hrvatsku u okviru
monarhije i odlučno se izjaviti protiv direktnog pripojenja Ugarskoj".

Od muslimana koji su razgovarali s Tiszom valja izdvojiti dr. Mehmeda Spahu i
Šerifa Arnautovića. Spaho se pred Tiszom potužio na nepovoljno stanje muslimana
u Bosni i Hercegovini, a glede rješenja bosanskog pitanja istaknuo je da pristaje uz
stajalište sjedinjenja svih južnih Slavena. Arnautović se izjasnio protiv pripojenja Bosne
i Hercegovine bilo Hrvatskoj, bilo Ugarskoj, a za što širu autonomiju pod habsburškim
žezlom, naglasivši da u tom obliku nalazi jedino rješenje koje bi odgovaralo
bosanskim interesima.23

Uoči odlaska u nedjelju prije podne grof Tisza se zajedno sa zapovjednim generalom
i zemaljskim poglavarom za Bosnu i Hercegovinu Sarkotićem uputio na izlet na Pale,
a po povratku u Sarajevo ponovno je primio dr. Ivu Pilara. U razgovoru koji je trajao
četrdeset pet minuta Pilar je ponovio svoja ranije iznijeta stajališta te predao Tiszi Spomen-
spis, kojim je nastojao opravdati svoju proaustrijsku orijentaciju u nastojanju za
ujedinjenjem hrvatskih zemalja i njihovim povezivanjem s Bosnom i Hercegovinom.

Tijekom izlaganja Pilar je posebice naglasio da u Ugarskoj ne postoji svijest o tome
da su hrvatske zemlje, pod kojima podrazumijeva Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju,
Bosnu i Hercegovinu i Istru, bile i da će uvijek biti najugroženija točka cijele
Monarhije. Tu tvrdnju izveo je iz geopolitičkog položaja hrvatskih zemalja, uvjetovanog
činjenicom da svaka premoć (die Vormacht) na Apeninskom i Balkanskom poluotoku
neprestano teći prema tome da ih posjeduje i nastoji tvoriti koalicije protiv
sadašnjih nositelja vlasti u njima. Prema Pilarovu mišljenju Monarhija je sasvim nepotrebno
omogućila da se u njoj dogodi povod za izbijanje Prvoga svjetskog rata,
stvorivši dualističkim preustrojem 1867./1868. državnopravni položaj usmjeren protiv
životnih interesa Hrvata. Da bi održala takvo stanje, morala je štititi interese Srba
i Talijana koji su sustavno radili na njezinoj destrukciji. Tako je na kraju došla u situaciju
da se više nije mogla suprotstaviti centrifugalnim snagama "na Jugu«, ponajprije
"velikosrpskoj iredenti«.

Opravdanje za činjenicu da se Stadlerov politički krug, kojemu je i sam pripadao,
u svojim političkim nastojanjima oslanjao na (veliko)austrijske političke krugove, Pilar
je potražio više stoljeća unatrag. Ustvrdio je da su Hrvati 1102. ušli u državni
savez s Ugarskom, jer su uvidjeli da sami nisu dorasli apeninsko-balkanskoj koaliciji.
Međutim, kasnije se pokazalo da se ni u zajednici s Mađarima ne mogu oduprijeti
toj koaliciji. Mohačka katastrofa 1526. Hrvate je definitivno osvjedočila da se ne smiju
nastaviti oslanjati samo na Ugarsku. Rezultat te spoznaje bio je izbor Ferdinanda
I. Habsburškog za hrvatskoga kralja na saboru u Cetinu 1527. godine. Nemogućnost
Ugarske da Hrvatima zajamči državnu opstojnost Pilar dokazuje i geopolitičkim razlozima,
koji Ugarsku prisiljavaju da u obrani svojih granica napravi izbor nepovoljan
za Hrvate: "Ugarska stoji pred izborom ili da brani dugi karpatski ili dugi jadranski
front. Ona će se uvijek opredijeliti za karpatski front i mi ćemo ostati 'žrtveno janje'
za Talijane"

Na temelju izloženih stajališta Pilar je opravdavao simpatije Hrvata prema Austriji,
premda je i za njih ustvrdio da su, zbog zanemarivanja Hrvata od strane Beča, u
posljednje vrijeme izblijedjele. U daljnjem izlaganju dao je svoje viđenje odnosa Ma-
đara prema Hrvatima tijekom višestoljetnog života u zajedničkoj državi. Ustvrdio je
da se ta zajednica održala 800 godina ponajprije zbog toga što su Mađari dopustili
živjeti hrvatskoj državnosti. Tek je ideja jedinstvene mađarske države, koja je u 19.
st. zamijenila povijesni pojam Ugarske, opasno narušila hrvatsko-ugarske odnose:
"Naši su se odnosi nepopravljivo zatrovali tek s idejom jedinstvene ugarske države,
koja bi također morala obuhvatiti i progutati Hrvatsku. Smatram da je Lájos Kossuth
toj ideji dao najoštriji izraz, jer je htio poništiti hrvatsku autonomiju, Hrvatsku raskomadati,
a Hrvate mađarizirati".

U nastavku analize hrvatsko-ugarskih odnosa Pilar je ustvrdio da su revolucionarni
događaji 1848./49. za nekoliko desetljeća ublažili odnos Mađara prema Hrvatima
te da je posebice vođa ugarske liberalno orijentirane opozicije F. Deák (1803.-
-1876.) bio susretljiviji prema njima. Međutim, od 1880. Mađari opet vode oštriju politiku
prema Hrvatima, a ovaj put je Kossuthova politika našla novoga saveznika u
Srbima. Pilar je izrazio veliko čuđenje nad mađarskim simpatijama prema Srbima:
"Za nas Hrvate prilično su nerazumljive prevladavajuće simpatije Mađara za Srbe".

Poglaviti uzrok tim simpatijama našao je u činjenici da Mađari ne poznaju dovoljno
"niti ciljeve niti prirodu srpstva". Zahvaljujući toj politici Srbi su uvelike uvećali svoju
moć, posebice u Hrvatskoj i Slavoniji u razdoblju Khuena Héderváryja. Nakon te
tvrdnje Pilar je izravno optužio Mađare da su potpomažući Srbe pridonijeli vjerojatnoj
destrukciji Monarhije: "[…] 50 godina borbe za jedinstvenu ugarsku državnu ideju
(zapravo mađarsku, op. Z. G.) pokazale su kao jedini rezultat da je sada srpska
državna ideja na boljem putu da pobijedi!«.

Tisza, koji je, ćini se, sve do posljednjeg trenutka (ubijen
je u atentatu 31. listopada 1918.), vjerovao u mogužnost konsolidacije dualističkog
sustava uz političko i teritorijalno osnaživanje Ugarske, zasigurno držao vrlo
provokativnim Pilarovo isticanje da su Hrvati stari državni narod, najstariji u Monarhiji,
a svakako 250 godina stariji nego Mađari. No, vjerojatno ga je najviše razljutilo
Pilarovo isticanje nepromišljenosti mađarskog potpomaganja Srba te s tim u vezi odgovornosti
Mađara za vjerojatnu propast Monarhije.

Dr. Ivo Pilar nije bio jedini koji je grofa Tiszu za vrijeme boravka u Sarajevu upozorio
na negativne posljedice mađarske političke potpore Srbima. Analizirajući uzroke
propasti Tiszine misije, koju možemo ubrojiti među posljednje pokušaje konsolidacije
Austro-Ugarske Monarhije, zemaljski je poglavar general Sarkotić, uz opće
nepovoljne ratne uvjete i dugogodišnji nedefinirani državnopravni položaj Bosne i
Hercegovine, glavni dio odgovornosti pripisao dugogodišnjoj potpori Mađara Srbima.

Taj je prigovor otvoreno priopćio grofu Tiszi: "Srbi upravo nikada nisu zastupali
hrvatske (odgovor na Tiszinu tvrdnju da Hrvatsko-srpska koalicija zastupa hrvatske
interese, op. Z. G.), nego samo velikosrpske interese. Što je Ugarska bila slabija,
to je lakše bilo dođi do toga cilja. [...] U svjetskome ratu oni čeznu za razbijanjem
Monarhije, i to u prvom redu Ugarske. Pa ipak su njihovi vođe unatoč tome uživali
povjerenje mađarskih političara. Vi ste, Vaša Preuzvišenosti, na njihovu naklonost bili
osobito ponosni«.

Uz ovaj opis razgovora s Tiszom, koji je 23. rujna 1918. napustio Sarajevo, Sarkotić
je dopisao: "Podrivateljska djelatnost Srba i zasljepljenost Mađara nije nikomu
mogla jaće upadati u oči nego meni u Sarajevu«. Sam je nadošao na Starčevićevu
misao da će propast Hrvatske ujedno označiti propast Ugarske, da je njihovo razdruživanje
nemoguće bez destrukcije te da utapanje Hrvatske u Velikoj Srbiji mora
neminovno dovesti do komadanja Ugarske.

Sarkotić je uz Pilara bio jedna od rijetkih
osoba svjesna svih negativnih posljedica promicanja velikosrpske ideje od strane
Srpske pravoslavne crkve. Zaokupljen slutnjama o nadolazećoj destrukciji Monarhije
ustvrdio je da je Hrvatima nedostajao veliki političar, koji bi Mađarima odgonetnuo
zagonetku pravoslavlja, tj. za Monarhiju vrlo opasnu isprepletenost vjerskog i političkog
momenta u mentalitetu srpskih političara i srpskim političkim programima koja je proizlazila
iz identificiranja vjerske i nacionalne pripadnosti kod pravoslavnih Srba.

Z. Grijak: Predavanje dr. Ive Pilara u Austrijskom političkom društvu...

Pouka iz ovog. Tko pokuša Hrvate da zajebe na kraju sam popuši.

Pouka je tko ne prizna okolnosti i pristane na razuman dogovor, na kraju bude pometen sa svjetske pozornice.

Predavanje dr. Ive Pilara u Austrijskom političkom društvu
12. listopada 1918. godine

Pilar zatim prelazi na raščlambu Austro-ugarske nagodbe iz 1867. ustvrdiši da
je njome južnoslavensko pitanje pretrpjelo još veću štetu, da je zaključena bez privole
Hrvata te da je omogućila Mađarima još žešći pritisak na Hrvatsku, posebice
nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine.

U problemskoj natuknici naslovljenoj "Mađari i Dalmacija" upozorio je da Mađari unatoč
tome što Austrija računa na Dalmaciju nisu spremni od nje odustati. Očitovanje mađarske
nepopustljivosti glede tog pitanja bilo je uvrštavanje § 65. u čl. XXX. Hrvatsko-ugarske
nagodbe prema kojem se Ugarska obvezala zahtijevati reinkorporaciju Dalmacije te § 66.,
kojim se konstatira da Dalmacija pripada Hrvatskoj i Slavoniji. Međutim, nastavio je
Pilar, Mađari se nisu žurili s ispunjenjem tog obećanja, nego su čekali da završe s Hrvatskom
i Slavonijom.

Time je stvoreno neodlučno pravno stanje u kojem si je, s jedne
strane, pravo na Dalmaciju pridržavala Austrija, prema § 1. Prosinačkog ustava
(21. prosinca 1867.), a s druge strane Ugarska, prema navedenim paragrafima 65. i
66. u Čl. XXX. Hrvatsko-ugarske nagodbe. Prema austrijskom državnom pravu i de
facto Dalmacija je bila austrijska, a prema ugarskom državnom pravu i virtualno pripadna
Ugarskoj. Praktična posljedica takve državnopravne "dvoličnosti" bila je da
su Hrvati, kada su zahtijevali da im se inkorporira Dalmacija, nailazili na dvostruku
prepreku. U pokušaju realizacije jednoga od ugarskog kralja sankcioniranog temeljnog
državnog zakona (Hrvatsko-ugarske nagodbe prema kojoj Dalmacija pripada
Hrvatskoj i Slavoniji) Hrvati bi, tvrdi Pilar u problemskoj natuknici "Staat gegen Kroaten",
protiv sebe imali ukupnu moć Monarhije. Posljedica takve situacije tijekom
posljednjih 50 godina, koju Pilar drži shvatljivom, bila je da su Hrvati izgubili povjerenje
u državu, tim više što se takvo neodrživo pravno stanje moglo održavati samo
uz pomoć "prirodnih neprijatelja Hrvata", Srba i Talijana, šo je proizvelo za opstojnost
države pogubne centrifugalne tendencije.

PILAR - Časopis za društvene i humanističke studije / Godište II. (2007.), br. 4(2)

Predavanje dr. Ive Pilara u Austrijskom političkom društvu
12. listopada 1918. godine

Na temelju izloženoga Pilar je zaključio da je politika Monarhije "skrenula na krivi
kolosijek", pri čemu je, s obzirom na hitnost pronalaženja rješenja, najkobnija činjenica
da postojeći pravni sustav ne pruža mogućnost za bilo kakvo rješenje. Južnoslavensko
pitanje, upozorio je, mora biti riješeno prije početka mirovnih pregovora,
jer se bez toga ne smije sjesti za zeleni stol. Južnoslavensko pitanje Pilar je označio
najvažnijim u tom trenutku, ustvrdivši da će Monarhija, ukoliko ga ne uspije
riješiti, vlastitom krivnjom proigrati svoje pravo na opstanak (seine Existenzberechtigung),
jer organizam koji nije sposoban riješiti svoja životna pitanja mora propasti.

To je, upozorio je Pilar, prirodni zakon koji će se, ako Monarhija pristupi mirovnoj
konferenciji bez rješenja svoga životnog (južnoslavenskog) pitanja, neizbježno
i automatski primijeniti na njezinu egzistenciju. Monarhija mora, nastavio je, riješiti
južnoslavensko pitanje, odnosno mora se izboriti za svoje održanje. A da bi to
uopće bilo moguće mora imati gotov plan za mirovnu konferenciju.

Predavanje dr. Ive Pilara u Austrijskom političkom društvu
12. listopada 1918. godine

O razgovorima bosanskih političara s Tiszom opširno je izvijestilo zagrebačko
pravaško glasilo Hrvatska. Uz opis audijencija kod Tisze uvršten je članak sveučiliš-
nog profesora iz Zagreba pravaša frankovačke orijentacije dr. Frana Milobara pod
naslovom "Jugoslavenski put grofa Tisze"

Taj je članak napose zanimljiv zbog
upoznavanja s jednim argumentom na koji su se Mađari pozivali želeći izravno pripojiti
Bosnu i Hercegovinu Ugarskoj. Radi se, naime, o tezi ugarskih političara da je
hrvatski narod slab i pasivan, za razliku od srpskoga koji je žilaviji, agresivniji i fanatičniji
te samim tim jači i sposobniji od hrvatskoga. Izvlačeći iz spomenutih opreka
u mentalitetu dalekosežne zaključke, Mađari su tvrdili da bi se pridruženjem Bosne
i Hercegovine hrvatski narod našao sasvim potlačen od Srba i da bi umjesto Velike
Hrvatske svojom rukom načinili Veliku Srbiju. Dr. Milobar je osporavao iznijete konstrukcije
upozorivši da su i u Hrvatskoj i Slavoniji i u Bosni i Hercegovini Srbi bili
desetljećima sustavno favorizirani od strane ugarske vlade. Kritički se osvrnuvši na
rezultate politike bana Khuena Héderváryja u Hrvatskoj i Slavoniji, koja se uvelike
gradila s osloncem na Srbe, istaknuo je da se prava životna snaga i sposobnost ne
očituju u bučnom životu pod okriljem moćnih zaštitnika, nego u teškoj i dugotrajnoj
borbi za opstanak.

Nasuprot tezi Mađara da bi se rješenjem južnoslavenskog pitanja
u hrvatskom smislu Monarhija na jugu našla slabija i ugroženija nego ranije, Milobar
je iznio protutezu, da je jedino rješenje hrvatsko rješenje. Dokazujući svoju tvrdnju
naglasio je da je Srbima svejedno hoće li se proklamirati ugarsko ili hrvatsko rješenje
jer su srpski politički vođe ionako za destrukciju Monarhije i stvaranje Velike Srbije.

Međutim, hrvatskim rješenjem došlo bi do "nevjerojatno brze osjeke jugoslavenskoga
vala među Hrvatima", odnosno, tvrdio je Milobar, jugoslavenstvo bi, kao izraz
beznadnosti glede mogućnosti poboljšanja položaja Hrvata u Monarhiji, bilo odstranjeno.

S obzirom na mogućnost realizacije mađarske opcije ustvrdio je da bi se ta opcija
mogla održati samo kratkotrajno i to isključivo u slučaju pobjede Centralnih sila. U
slučaju pobjede Antante predvidio je mogućnost plebiscita u kojem bi se, u slučaju
proklamiranja hrvatskog rješenja južnoslavenskog pitanja, barem 2/3 pučanstva
opredijelilo za Monarhiju, a nakon toga bi i Srbi, ne želeći se bez potrebe zavaditi s
većinom, učinili isto.

Smješno je koliko su se Mađari opirali bilo kakvim promjenama, fantazirali od nekoj Dalmaciji i BiH. Da su znali šta im se sprema u Trianonu ne bi bili takve budale.

Da su bili koperativniji nikad ne bi onako završili kako s završili to je valjda primjer kako tvrdoglavost i uskogrudnost vodi zemlju u katastrofu.

A ugarski premijer koji je toliko mrzio Hrvate i postavljao luđake zahtjeve, na kraju je skončao doslovno na kučnom pragu od ruke vlastitih vojnika koji bili bijesni što je rat izgubljen.

Smješno je koliko su se Mađari opirali bilo kakvim promjenama, fantazirali od nekoj Dalmaciji i BiH. Da su znali šta im se sprema u Trianonu ne bi bili takve budale.

Da su bili koperativniji nikad ne bi onako završili kako s završili to je valjda primjer kako tvrdoglavost i uskogrudnost vodi zemlju u katastrofu.

A ugarski premijer koji je toliko mrzio Hrvate i postavljao luđake zahtjeve, na kraju je skončao doslovno na kučnom pragu od ruke vlastitih vojnika koji bili bijesni što je rat izgubljen.

je da je tema wishful thinking, ali imam viziju, da je AU preživjela prvi svjetski rat, da smo napravili svoju jedinstvenu kraljevinu unutar Monarhije, i da uključuje sva područja na koja su prava polagali južni Slaveni u AU te da smo izbjegli komunizam nakon drugog svjetskog rata i u konačnici se osamostalili.

kakva bi to država bila ljudi moji. samo bi trebali po uspostavi svoje jedinstvene samoupravne kraljevine dogovoriti s Turskom iseljavanje muslimanske populacije en masse.

danas bi ta država imala svojih 17, 18 milijuna ljudi, od toga oko 50% Hrvata, 25% Srba, 15% Slovenaca i 10-15% ostalih, samo što je upitno kakvi bi danas bili ti Srbi i Slovenci i bili i postojali da su u takvoj snažnoj državi pod dominacijom Hrvata od preko 100 godina.

BDP bi danas bio preko 600 milijardi USD, a vojni proračun preko 10 milijardi USD.

katastrofa je za sve ove narode i za svakog pojedinca da se ovo nije ovako dogodilo.

to bi bila ova država, uključivala bi sav ovaj teritorij, uključujući i narančasto ili najveći dio i narančastog.

Višenacionalne države su osuđene na propast. Jedino da smo ih uspili asimilat. Možda bi i uspili Slovence, Srbe teže iako bilo je 1910ih povelik broj Hrvata pravoslavne vjere. Muslimane humano preselit u Tursku

je da je tema wishful thinking, ali imam viziju, da je AU preživjela prvi svjetski rat, da smo napravili svoju jedinstvenu kraljevinu unutar Monarhije, i da uključuje sva područja na koja su prava polagali južni Slaveni u AU te da smo izbjegli komunizam nakon drugog svjetskog rata i u konačnici se osamostalili.

kakva bi to država bila ljudi moji. samo bi trebali po uspostavi svoje jedinstvene samoupravne kraljevine dogovoriti s Turskom iseljavanje muslimanske populacije en masse.

danas bi ta država imala svojih 17, 18 milijuna ljudi, od toga oko 50% Hrvata, 25% Srba, 15% Slovenaca i 10-15% ostalih, samo što je upitno kakvi bi danas bili ti Srbi i Slovenci i bili i postojali da su u takvoj snažnoj državi pod dominacijom Hrvata od preko 100 godina.

BDP bi danas bio preko 600 milijardi USD, a vojni proračun preko 10 milijardi USD.

katastrofa je za sve ove narode i za svakog pojedinca da se ovo nije ovako dogodilo.

to bi bila ova država, uključivala bi sav ovaj teritorij, uključujući i narančasto ili najveći dio i narančastog.

Višenacionalne države su osuđene na propast. Jedino da smo ih uspili asimilirat. Možda bi i uspili Slovence, Srbe teže iako bilo je 1910ih povelik broj Hrvata pravoslavne vjere. Muslimane humano preselit u Tursku

Pa nacije i jesu nastale kroz umijeće asimiliranja. Sad ovdje neki pišu kao da su nacionalne države od postanka svijeta pa se netko sjetio eksperimentirati sa višenacionalnima.

Nacionalne države su samo jedna faza u povijesti u kojoj mi slučajno živimo. Netko tko se rodio i umro u Habsburškoj Monarhiji nije razmišljao da ta država neće postojati za 300 godina, tako i mi sad ne znamo što će biti za 300 godina, da li će biti nacionalne države ili nešto deseto.