Tema me tako zanima, toliko mi je veliko otkriće, da uopće ne znam kako bih je započela.
Naime, istraživanja niču kao gljive poslije kiše, tema je vruća.
Etnolozi, antropolozi i ini prekopali su velik dio Dalmacije, sjeverne Hrvatske, a vršene su neke terenske i po Srednjoj Bosni.
Onome koga to više zanima, može se informirati na:

http://rnz.hrt.hr/view_file.php?dat_id=49805&view=y
http://rnz.hrt.hr/view_file.php?dat_id=50092&view=y
http://rnz.hrt.hr/view_file.php?dat_id=50093&view=y

Vidjet ćete, zanimljiva je bila ta prva vjera naših predaka.
S reperkusijama na naš jezik, način razmišljanja, folklor koje se mogu pratiti do danas.

P.S. Znam da već postoji slična tema, ali ovu sam zamislila koncepcijski malo drugačije.

Sad nešto o akademiku Katičiću, jednom od najvećih živućih autoriteta za ovo područje.
Samo riječ, dvije.
Ukratko, čovjek je zakon, toliko zakon da mi je to već dosadilo ponavljati.
Ako hoćete natanane onda: pionir istraživanja na ovom području, lingvist, latinist, redoviti profesor Sveučilišta u Beču, vjerojatno najvažniji kroatist stoljeća, ako ne i tisućljeća, član nekoliko europskih akademija znanosti, pored HAZU, jasno, itd, itd i tako u beskonačnost.
Genijalac i jednostavno mjera za sve druge u hrvatskoj humanističkoj znanosti.

Još nešto: treća generacija članova HaZU/JAZU i cukar dolazi na kraju- Zagrepčanin-pravi purger.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Radoslav_Kati%C4%8Di%C4%87

Jedno lako pitanje, za početak.
Tko je bio vrhovni Bog starih Hrvata? Akademik Katičić ga je identificirao izvan svake sumnje.
I Još nesto, zašto je nebeski zaštitnik BiH sveti Ilija.
Do jednog odgovora možete doći ako pažljivo poslušate klipove, do drugog teže, ali...

Ilija gromalija, tako se kaže kod nas.

Sveti Ilija je samo kršćanska mimikrija za jednog drugog praslavenskog boga.
Kojeg? A taj bog nije i vrhovni bog starih Hrvata iako je vrlo visoko i u njihovom i u općeslavenskom panteonu.

pa umjesto da ispituješ neukog, daj napiši koju, ne znam ime ni vrhovnog boga (je li Pan), a kamoli sporednih.

Valjda Perun.

Slušam prvi klip o paralelama predkršćanske tradicije i Jurjevdanu.

Meni vazda padne na pamet panslavizam, kod ovakvih stvari. Još sam prije nekoliko dana po youtube gledao neke ruske klipove sa ruskim titlovima i fascinatno je koliko je riječi ostalo isto i poslije 14 stoljeća velike zemljopisne razdvojenosti.

Perun.

Opa. Dobro. Ruka ruku mije. Ti si bio ljubazan na drugoj temi pa mogu i ja....
Sveti Ilija je prerušeni Perun. O tome tko je on poslušaj u klipovima.
Zadovoljan?
No više nema pomaganja.
P.S. Tako je, zlato

ruski je pljunut hrvatski, ali nalazim i puno sličnosti s drugim jezicima. često sam u Slovačkoj, skoro da ga i pričam i nevjerojatno koliko ima istih riječi s nešto drukčijim značenjem, tako najlepše znači najbolje, desne je ravno, a prave je desno, krumpiri su zemljaki, a sladoled zmrzlina.

Pjesma je iz Srednje Bosne. Prožeta praslavenskom/prahrvatskom motivikom.
Zato sam je i navela. Na repertouaru je Lada, takoder.
Kries/Legen i inače izvodi takvu vrstu glazbe.
Krilatica im je: Kako bi izgledala hrvatska glazba da nikad nismo primili kršćanstvo.
Posebno obratite pažnju na prvo spomenuto dijete.


To čisto kao malu poslasticu. Da vam podignem interes.

Slušajteee sad porukuuu od Perunaaa: Nećete u Čavoglave, niste ni prije!




Po nekim teorijama je Perun Sveti Juraj, po nekim Sveti Ilija. Bilo na HRT-u jednom. I ono paljenje krijesova, to je sve praslavensko.

http://en.wikipedia.org/wiki/Baba_Yaga

Grci su u svom panteonu imali Afroditu, a mi imamo Baba Rogu.

Dobra pretpostavka, ali netočna. Sv. Juraj je praslavenski Jarovit/Jarilo, Perunov sin. Zeleni bog, prirode, vegetacije, buđenja proljeća.
Istraživanja su još razmjerno mlada pa ne čudi ako se HRT buni oko toga.
No ono na što sam se htjela vratiti jest vezanost kulta sv. Ilije ili sv. Ivana za BiH, posebno za Bosnu.
Sirurno imate nekog rođaka koji se tako zove.

Naime, to su Perunove alternacije. A ono što je zanimljivo kod BiH Hrvata, posebice, postoji jako puno svetišta, crkava i hodočasničkih mjesta posvećenih upravo njima.
Ako je to tako, a vrlo vjerojatno jest, to bi značilo da su ta mjesta za naše pretke bila sveta mnogo prije nego što smo primili kršćanstvo. Kasnije se ta sakralnost samo prenosila.
Mislim da bi ovo moglo biti jedno takvo mjesto.
Na brdu je ili okruženo brdima, zar ne?



Akademik Katičić također u klipovima spominje i Podzvizd, nekad starohrvatsku gradinu, zacijelo vrlo važnu, posvećenu Perunu.
Podvizd je samo jedno od njegovih drugih imena; to mjesto je danas u BiH, na njemu je sagrađena džamija, što samo potvrđuje da sakralnost topografije ostaje i onda kad se vjera mijenja.

Bingo. Ipak sam bila u pravu.

http://hr-hr.facebook.com/note.php?note ... 2544160702


SLAVENSKA MITOLOGIJA - Božanstva koja obilježavaju smjenu godišnjih doba (muška)
od Viteški ambijentalni teatar - VAT, 16. siječanj 2011 u 6:13
Anto Zirdum,
JAROVIT, (Jarilo, Gerovit)

Bog mladoga sunca, proljetne snage i radosti, zaštitnik mlade janjadi i jaradi. Kod starih Slavena Novu godinu se slavilo kao svečanost boga Jarila. Otuda je potekao naziv "mlado ljeto" ili "novo ljeto" koje susrećemo i danas u čestitkama za Novu godinu. U narodnoj mašti Jarilo je zamišljan kako u bijeloj odjeći jaše na bijelcu okrunjen vijencem cvijeća s snopićem raževa klasja u ruci. U Rusiji se svečanosti u čast Jarila održavaju koncem travnja kada su djevojke odjevene u bijelo igrale kolo po njivama. Ovaj običaj neodoljivo podsjeća na običaj "Zelenog Jurja" koji se u našim krajevima slavi 23. travnja na svetog Juraja. Na gornjoj Volgi ima Jaroslavska oblast i grad Jaroslavlj.
Kako se Jarovit kod zapadnih Veneda tj. plemena Ljutića i Bodrića javlja kao ratnički bog (bog rata) Gerovit, onda njegove tragove treba tražiti i u toponimima kao što se Sveta Gera (na granici Hrvatske i Slovenije, tvrđava Gerovo, ali i u imenima Jaroslav i Jaromir, odnosno u prezimenima kao što je Jarčević. Postoji legenda da je bog Gerovit dolazio u pratnji vrana, opasan sa sedam mačeva, oko čela mu svezana traka smrti u ruci nepobijedivi mač Jarost.

KOR

Bog ognja i najjačega sunca. Nalazi se u skupini bogova čije kipove je dao izraditi kijevski knez Vladimir po čemu je on zauzimao značajno mjesto u slavenskom panteonu jer je bio dio trojstva odnosno troboštva: Peruna gromovnika, Volosa zaštitnika pastira i Chorza boga ognja, koje se osobito štovalo. Kor se spominje i u nekim apokrifnim tekstovima u Kijevskom ljetopisu. Niederle zaključuje da ovo ime nije slavensko i dovodi ga u vezu s perzijskim i hebrejskim khoreš, chereš ili khoršed - "sunce".
U drugim slavenskim krajevima, slabo se susreće dok ne dođemo do južnoslavenskih područja. Po svemu sudeći ovo božanstvo nalazimo na putu kojime su se Hrvati i njima srodna, bliža, plemena kretali iz pradomovine iz perzijskih provincija Korasan, Kohistan ili Herat (Današnji Afganistan). Nije slučajno da Plinije kao susjedno pleme Čerkeza sa Kavkaza spominje Corte. Isto tako nije slučajno da Kora u slavensku mitologiju najčvršće, bez ikakvih dvojbi, stavlja David M. Lang, profesor povijesti Kavkaza koji je u MITOLOGIJI - ILUSTRIRANOJ ENCIKLOPEDIJI napisao 2 poglavlja: SLAVENI i ARMENIJA, GRUZIJA I KAVKAZ. Nije rijedak slučaj da se neko bratstvo ili neko pleme identificira i po nekom karakterističnom (vrhovnom) božanstvu.

Obilje je toponima koji u osnovi imaju kor. Tako se u imenu pokrajine KORUŠKE krije štovanje boga sunca, koji je kod plemena koje je ušlo na taj prostor bio vrhovno božanstvo, tj. prvo na ljestvici štovanja. U Bosanskoj Posavini imamo selo Koraće, a izrazit primjer u središnjoj Bosni, gdje toponim ukazuje na moguće mjesto vjerskoga života, jesu Korićanske stijene koje se nalaze na desnoj strani kanjona rijeke Ugar na Vlašiću. Lijevo od njih jeste razvidna šumovita gora kroz koju se dolazi do Dobretića. Ako znamo da je ovo tipičan ambijent u kojemu bi stari Slaveni vršili obrede žrtvovanja i slavlja i da se ljetno sunce u mitologiji dijela slavenskih plemena (naročito kod južnih Slavena) javlja kao KOR onda bi mogli tu imati autentično mjesto za prinošenje žrtava bogu Koru. Vjerojatno ovakvih mjesta ima i oko rijeke Korane koja se kod Karlovca ulijeva u Kupu, a u tom reonu nalazi se i (Titova) Korenica. No, zanimljivo je da Korenicu (danas Carentia, Garz) nalazimo i na otoku Rujanu u Baltičkom moru gdje se nalaze poznata slavenska svetišta, a koju činjenicu nitko nije uočio i pokušao dovesti u vezu. Teško je tvrditi da otok Korčula ima veze sa Korom, ali vrijeme je da se i ta mogućnost razmotri.
Prezimena Kordić, Korošec i slična mogu upućivati na pripadnike štovatelja Kora, vjerske službenike vezane za korove svetkovine i sl.

Udomaćen izraz za bodu volova kod nas je KORIDA, a najvjerojatnije se radi o običaju u kojemu se vol pobjednik na bodi žrtvovao bogu sunca Koru. Kora se slavilo prvi dan ljeta kada su paljeni krjesovi posvećene ljetnome suncu, kad je ono u najvećoj snazi. (I danas se kod nas kaže ukresati žigicu... Ukresati vatru). Uz početak ljeta vezan je i običaj kupalo, kupalja, kupadla kada se upriliči zajedničko kupanje mladeži, odnosno početak sezone kupanja.
Kora je po svemu sudeći zamijenio Sv. Ivo i nije nimalo slučajno da je svetište svetoga Ive u Jajcu nedaleko od mjesta gdje se Ugar ulijeva u Vrbas. Pavlović (2002.) kaže da se u Središnjoj Bosni najviše hodočastilo Sv. Ivi u Podmilačje kod Jajca. U narodu živi uvjerenje o tomu kako treba činiti žrtvu da bi se molitve uslišale, a isto tako, ovaj puk zna da se svetom Anti lakše domoliti, jer on pomanje daje, a svetom Ivi teško, ali kad on dadne onda je to obilato. Stoga bi se na blagdan sv. Ive koji dolazi na sam početak ljeta, 24. lipnja, činile razne žrtve a najčešća je pješačenje (hodočašćenje) do crkve u Podmilačju.

Uoči sv. Ive, ispred svakoga domaćinstva, palile bi se vatre (cvitnjaci, krjesovi) od slame, suhe papre ili sitnoga granja. Kada plamen bude najveći mladići bi preskakali preko "cvitnjaka" i ogledali se koji je momak najčvršći. Momci su se srčano nadmetali i po cijenu da ih plamen oprlji i da im se malo kose i obrve spali. Ujutro pri izlasku sunca na mjestu gdje je cvitnjak gorio, bosim nogama bi se pogazio pepeo da se noge zaštite od naboja. Poslije toga bi se išlo na prvo kupanje u Lašvi ili obližnjim potocima, što je zapravo značilo početak ljeta.

Najsrodniji Koru, koji se ne javlja kod Pomeranskih Slavena kao bog vatre je Svarožić. Biskup Thietmar u 11. stoljeću izvješćuje da se u Ratreni (Radgošće) nalazi drveni hram na temeljima podržanim rogovima raznih životinja. na zidovima hrama su urezani likovi raznih bogova i boginja a u hramu su postavljeni kipovi bogova među kojima je prvi Svarožić kojega svi plemenici poštuju i obožavaju. Isto tako su poštovali i njegovog crnog konja koji je bio veći među ostalima. Šezdeset godina kasnije drugi kroničar tu nalazi glavno svetište Radgostu tako da ostaje otvoreno pitanje nije li Svarožić epitet Radgostov. Iz svih analiza koje su dostupne o ovom božanstvu i kod Rusa i kod baltičkih Slavena, Kulišić zaključuje da njegov solarni karakter nije baš uvjerljivo dokazan odnosno da on nema isti karakter kod Rusa i kod baltičkih Slavena, a iz toga mi izvlačimo zaključak da bi Kor mogao biti neka od inkarnacija i varijacija ovoga božanstva i njegova kulta. Naravno, nikakva dokaza nemamo o tomu od kuda te varijacije u slično ustrojenom panteonu, ali slavenska masa je bila brojna i rasprostranjena i trpjela je razne utjecaje te je moguće da je skupina plemena iz Bijele Hrvatske već otprije imala svoje specifične kultove koji su doneseni iza Karpata i tamo se uklopile u opću shemu.
Korovljev i Wolensov su imena likova koji imaju veze s magijom u Bulgakovljevom romanu Maestro i Margarita.
Vanja Spirin (1998.) pak istog dovodi u vezu s Kornatima, samo što on u predaji pronalazi da se Kornat spominje kao div.

RUJOVIT ( Rujilo)

Bog jesenjih svečanosti koji na mjestu obitavanja bogova priprema gozbe. Iako slavenski panteon, po svemu sudeći, nema onu strogu hijerarhiju kao npr. grčki, gdje se zna tko je glavni, bogovi, divovi i ostala nadnaravna bića blaguju uz obilne gozbe. Njihovo ime vezano je mjesec rujan, kada je priroda izdašna, ali i kada počinje jesen. U Zenici, ispod Volovske glave imamo toponim Rujev do a oba toponima upućuju na kultna mjesta. Ovo božanstvo zamijenio je sv. Mihovil, koji se također mnogo štuje u našim krajevima.

Otok Rujan u Baltičkom moru poznat je kao kultno mjesto, ali toponime s osnovom ruj možemo naći dosta južnije na prostorima koje su zaposjeli Južni Slaveni. Rujište je visoravan u Hercegovini, sjeverno od Veleža, prema Prenju. Rujen, planina na granici Srbije i Makedonije a najviši vrh joj je Rujan. Južno od Titovog Velesa imamo planinu Rujan a najviši vrhovi su joj Srednja Tumba i Rujan. Zanimljivo je da, kao i u Zenici, svetište Volosu ili Voloski dolazi u paru sa svetištem Rujanu ili Rujani. Kraška visoravan istočno od Imotskog također nosi ime Rujan, a najviši planinski vrh na Osogovskim Planinama (granica Makedonije i Bugarske) nosi naziv Rujan. U reonu Oborci kod Donjeg Vakufa nalazimo zaseok i prezime Rujanci, a kod Livna imamo selo G. Rujani.

U nekim predstava ima sedam glava i mač u rukama. Bio je i jedan od bogova rata. Posebno je obožavan na otoku Rugenu.


SVANTEVIT

Solarno božanstvo zimskoga sunca čije se svanuće željno i dugo iščekuje poslije duge noći i slavi onda kada je noć najduža a dan najkraći. Do ovoga zaključka, u našem pokušaju da izvršimo kakvu takvu sistematizaciju slavenskog panteona, došli smo posredstvom običaja sličnih običajima vezanim za Svantevitov kult koje je opisao Saxo Grammaticus. Pettazzoni (1955.) je pronašao dovoljno dokaza u običajima slavenskih naroda koji su sačuvali neke bitne detalje Svantevidovog kulta. Tako je pronašao sličnost u običaju magijskoga sakrivanja iza božićnoga obrednoga kruha kod Srba u Hercegovini. Očigledno se radi o božićnom običaju skrivanja iza česnice koji se susreće i kod Hrvata u Bosni, a sve je identično postupku svećenika koji se također sakrivao iza velikoga okrugloga žumancetom obojenoga kruha. Obratno od ovoga može se zaključiti da je božićni kruh koji se nosi na posvećenje a koji je tipičan za južnoslavenske kršćane vuče korijene iz Svantevitova kulta. Pattazzoni izvlači zaključak da ogromna pogača iz Svantevitova obreda predstavlja simbol sunca ili je bar u vezi s njegovim solarnim karakterom.
Pavlović (1999.) opisuje božićne običaje viteškog kraja i kod njega nalazimo da se je Badnjak dan posta.
Toga dana pripremalo se posebno jelo - gust grah sa lukom. Uvečer bi cijela obitelj bila na okupu. Dolazilo se i iz inozemstva samo da bi se tu večer bilo zajedno.

Servira se opet posna večera. Na sredini stola "Česnica" (kruh i na kruhu u posudi pšenica koja je za tu prigodu posijana 13. prosinca (na svetu Luciju). U pšenici tri svijeće... Poslije večere bi se pjevale božićne pjesme. Oko 22,00 sata počinju ljudi iz okolice dolaziti na polnoćku... Pogledavši vani vidjeli smo mnoštvo vatri kako se kreću prema crkvi. Iz svakoga sela dolazila je organizirana skupina, a sve skupine su nosile sa sobom "mašale" (baklje) a pjesma bi se razlikovala od jednog do drugog sela. Mnoštvo "mašala" s pjesmom bi stiglo pred crkvu, a onda bi ih donositelji stavljali jednu na drugu tako da bi se napravila jedna velika vatra (podcrtao A. Z.) a oko nje bi se širio krug radosnih i raspjevanih ljudi. Svaka skupina je pjevala svoju pjesmu, a svatko tko ide na polnoćku imao je flašu rakije i meze.
Poneke imućnije gazde nisu dolazile na polnoćku u skupini iz svoga sela, već na konju noseći upaljen fenjer. I to je bila duga tradicija a, kažu, dok nije bilo petroleja nosio se upaljen luč.
Tako bi se dočekala polnoćka, a iza nje čekala bi se zornica. Iza zornice bi se išlo od kuće do kuće na čestitanje Božića...

Nekoliko je elemenata u Pavlovićevu zapisu koji koincidiraju sa starim kultovima i obredima. Prvi je "česnica", drugi je pšenica (agrarni obred), treći su vatre koje se po svemu sudeći javljaju u svakom obredu vezanom za štovanje božanstava sunca a ne samo za prvi dan ljeta, a četvrti je čekanje zore - mise zornice, poslije koje se kreće u čestitanje.

U mnogim našim krajevima raširen je bio, dok su u kućama bila ognjišta i živa narodna tradicija, običaj pripremanja PANJA BADNJAKA, posebnog ogrijeva koji se koristio preko Božića, naročito u Hercegovini i jugozapadnoj Bosni. Tomo Marković je uočio posebno izraženo vjerovanje u moć ostataka badnjaka - glavnje i pepela. Glavnju su stavljali u sjemensko žito ili tor, zakopavali pod voćke ili pak zaoravali u njivu, a pepelom bi zaprašili kupus da odbija buhač ili bi ga sipali blagu u hranu.

I "česnica" na kojoj su najčešće, u središnjoj Bosni, gorjele svijeće u pšenici posijanoj za svetu Luciju, se oko Nove godine davala blagu. A sve to upućuje da su u to doba godine, od svete Lucije koja je prije reformacije gregorijanskog kalendara (u listopadu 1582.) pada točno u vrijeme zimskog solsticija, pa do sveta tri kralja, bile svetkovine u kojima su stari Slaveni, kao u ostalom i mnogi drugi narodi, odavali štovanje nekome svomu značajnom božanstvu vezanomu za sunce, za svjetlost i za svanjivanje.
Neki autori ovo razdoblje vežu za Koljada, koji, ako možda i jeste božanstvo, spada u slabo definirana božanstva i može samo biti inkarnacija Svantevida u određenim krajevima ili pak dio rituala vezanoga za Svantevidove svečanosti. Običaj je vezan za početak zime. Suprotno od ljetnih svetkovina u čast boga Kora, imamo zimske svetkovine, a slave se zadnjih dana mjeseca prosinca, u slavu sunca, koje tih dana iznovice prosine (odatle i ime prosinac) O Koljadu se na našim prostorima malo zna, (u Bjelorusiji i Ukrajini se još slavi) ali običaj koleda (hodanje s vučjom kožom u zimskim mjesecima), bio je razvijen naročito u našim dinarskim krajevima gdje se momci (vučari) ogrnu vučjim kožama i hodaju od kuće do kuće. Možda KOLEDE nemaju nikakve veze sa Koljadom, ali oboje je vezano za zimsko doba i asociraju jedno na drugo.

Nazor (1900.) u rječniku i tumaču kaže da je Koleda kćerka Žive i Svantevita. Nismo uspjeli pronaći otkuda on saznaje za ovo, ali sama činjenica da ima veze sa Svantevitom upućuje da bi on doista mogao biti božanstvo zimskoga sunca iako to zvuči tako malo vjerojatnim.
Pojam koleda treba vezati uz kolo i kotač kao simbol sunca, a običaj KOLINJE kao naziv za klanje svinja koje počinje s prvim studenima i traje sve do pred Božić, po nama je čista igra asocijacija odnosno neki drugi običaj vezan za neki nama sada nepoznat kult koji se slavi koncem jeseni i početkom zime.

Rekla sam Perun, ovdje se spominje Kor. Ali nema veze, ovdje ću pretežito govoriti o onome u što smo sigurni. U velik dio slavenskog panteona još nismo pa ovaj zadnji prilog uzmite samo kao ilustraciju.

Evo nešto za Bobovca. With warm regards

http://www.vares.pp.se/bobovac/boblist/ ... 163_04.htm

GDJE PERUN STANUJE...

PRASLAVENSKI TRAGOVI U VAREŠU

Kod velikog broja ljudi iznenada se probudi želja i potreba da upoznaju i što je moguće dalje unatrag dosegnu imena svojih predaka, da saznaju nešto o njima što bi bacilo poneku zraku i na njihov osobni karakter. Prošlost kao i budućnost jednako pobuđuju zanimanja. Kod običnih ljudi to može nekada biti bijeg zbog nezadovoljstva sadašnjošću. Međutim, postoje znanosti koje se s nemalom sigurnošću kreću po prošlosti pomoću znakova koje običnom smrtniku ne govore ništa. Pažnju arheologa privući će konfiguracija nekog terena kojim mi svakodnevno prolazimo i sebi ne postavljamo nikakva pitanja. Ulomak kamene plastike, ornament i nekoliko škrtih slova zna pokrenuti niz studija i izvršiti korekcije u interpretaciji određenog povijesnog razdoblja. Kakva se zrnca daleke prošlosti mogu kriti u toponomastici, imenima mjesta, narodnim običajima, pučkim pripovijedanjima, poslovicama i izrekama, upozorili su nas 3. srpnja 2008. na Vareškim kolokvijima akademik Radoslav Katičić, indoeuropeist i slavist, član Hrvatske i Bosanske akademije znanosti i umjetnosti, prof. na Slavističkom institutu u Beču, te etnolozi sa Zagrebačkog sveučilišta dr. Tomo Vinščak i dr. Vitomir Belaj.

U prepunoj velikoj dvorani vareške Općine spomenuti su znanstvenici ukazali na tragove praslavenske religije na području Vareša. Njihovu su pozornost privukla pučka pripovijedanja Tonija Petkovića, koja je on dijelom zatekao u svojoj obiteljskoj ostavštini a dijelom i sam skupljao. Akademik Katičić je primjereno nazočnim slušateljima istaknuo prekretnicu u istraživanju tragova praslavenske vjere koja se dogodila šezdesetih godina prošlog stoljeća, a koju su pokrenuli ruski indoeuropeisti: Ivanov i Taparov. Slavenski jezici i slavenski narodi spadaju u indoeuropsku skupinu naroda i jezika, gdje spadaju Germani, Italici, Kelti i Iranci. Što se dalje vraća unatrag sve više se pokazuje sličnost njihovih jezika, oblika vjerovanja i kulture. Zrnca te daleke prošlosti još žive u pojedinim nazivima mjesta, pripovijedanjima i poslovicama. Njih može otkriti stručna i kritička analiza znanstvenika usporednom metodom brojnih mitskih i legendarnih pripovijedanja kod raznih naroda.

Jezik je kuća bitka, kazao je Martin Heideger, veliki njemački filozof prošlog stoljeća. I u kući slavenskih jezika nastanjena je njihova zajednička prošlost, njihovo biće. Posve konkretno, zrnca te prošlosti pohranjena su u nekim toponimima u okolici Vareša. Pozornost etnologa i slavista privlače nazivi Perun, Volos – Veles, Mokoš, Zvijezda. To su imena staroslavenskih bogova. Skupina tih toponima, kako su na videozapisu pokazali dr. Belaj i dr. Vinščak, susreće se u Istri, srednjoj Dalmaciji, iznad Žrnovnice blizu Splita, te kod Dubrovnika. U okolici Vareša ti staroslavenski bogovi i njihov kult pohranjeni su u toponimima Perun, Velež (Veles), Bogoš (Mokoš) i Zvijezda. Već je davno utvrđena činjenica da su staroslavenska kultna mjesta supstituirana kršćanskim svecima, svetim Jurajom (nadomjestak za boga vegetacije Jurilu), svetim Ilijom (zamjena za Peruna, boga groma) štovanje bogorodice (nadomjestak za kult Mokoša koji je bio muško ili žensko božanstvo). Nije isključeno, kako na jednome mjestu spominje Ivan Lovrenović, da su današnja velika hodočasnička mjesta u Bosni, sveti Ivo u Podmilačju (za katolike) i Hajvatovica (za muslimane) supstitucija za staroslavenski kult vode i vegetacije. Ne zaboravimo da je na Oglaviću, brdu iznad Vareša, postojala crkva sv. Ilije.
Vareški toponimi ostaju predmet etnološkog i indoeuropsko-slavističkog promatranja i istraživanja. Neosporna je činjenica da su privukli ozbiljnu pozornost stručnjaka. Nestrpljivo očekujemo konačne rezultate njihovih stručnih promatranja i analiza.

P.S. Koliko vidim, na ovom predavanju sama krema hrvatske znanosti, profesori Belaj i Katičić.
P.P.S. Još uvijek vam je čudno što na takva mjesta hodočaste i muslimani.

Snowflake@

Pitajte slobodno braću pravoslavce o starim Slovenima i njihovoj religiji i veri , barem smo mi time napunjeni tj.najviše je zadržano.
I dan danas znaju katolici reći za pravoslavnu crkvu da je obična paganština!

Pa u to ime evo primera za to kad se već pominje Sv.ilija i Perun , čista narodna simbioza staroga i hrišćšanskoga!

Prošetala do dva do tri brata,
Jedno beše Kupalo obilni,
A drugo mi Koledo sabirni,
A treće mi Perune daždljivi
Pokraj dvora Ognjene Marije,
Mile seje Peruna velikog.
Perun pita svoju milu seju,
Perun pita svetitelj Ilija:
„Mila sejo, Ognjena Marijo!
Kad no beše dana Ilinoga
Da se Ika malo proveseli,
Proveseli nebu u oblaku,
U oblaku na sve četir strane,
Da poigra munje i gromove
I svetlice što vraze nalaze,
A strelice što vraze streljaju?“
Govori mu Ognjena Marija:
„Mili brate, Perune Ilija,
Davno bilo, sad se pripoveda
Kada beše dana Ilinoga.,
Dan ti proša, skoro neće doći.“
To Iliji vrlo mučno bilo
Ama mu se na ino ne može
Te on čeka dana Perunova.
Nek ga čeka, dočekat’ ga neće!

http://www.starisloveni.com/LetnjePesme.html

Na ovom sajtu ima zanimljivih stvari , pa tako i pesma "Ženidba Milića Barjaktara! koja je jedna verovatno najstarija pesma zabeležena i u samom narodnom pamćenju i kod pravoslavnih i kod katolika kamenih krajeva!
Sami likovi koji aludiraju na istorijske događaje su nebitni u vezi ove priče koji su u pesmi , poenta je u uvidu u ono staro pagansko!

Evo pesme!

http://www.starisloveni.com/MilicBarjaktar.html

Neke važne napomene prije nego nastavim.

1.Ovo o čemu je bilo govora do ovog trena, rekonstruirano je pažljivo, brižno i mukotrpno iz pjesama, folklora i specifične toponimije.
Nije nam se očuvao čitav praslavenski panteon nego samo neki važniji bogovi, no čak i za njih nekad ne možemo odrediti točno mjesto i funkciju koju su imali. Ako nam kao djelomična analogija posluže grčki i rimski bogovi, onda vidimo da je i slavenskih bogova vjerojatno bilo više.
Nadalje, u Rimskom Carstvu je bilo moguće da se uz rimske bogove štuje još i neko božanstvo, recimo, podređenih naroda. Moglo je biti čak i preuzimanja određenih bogova. Tu su politeističke religije načelno tolerantnije od monoteizma.

2. Kod proučavanja stare vjere na hrvatskom primjeru nailazi se i na jedan specifičan problem. Naime, Hrvati su, vrlo vjerojatno, prvi od slavenskih naroda prihvatili kršćanstvo. To je bio pametan politički potez jer u ono doba bez toga nište mogli biti primljeni u europski kulturni krug. Oni narodi koji bi to prvi učinili, među određenom grupom naroda, uživali bi određenu čast i privilegije kod Crkve. Oni, pak, koji se nisu pokrstili ni nakon 10. st. na kraju su prihvatili tuđu kulturu i jezik i nestali s povijesne pozornice.
Da se vratim na na problem, on je u tome što zbog ranog pokrštavanja imamo razmjerno manje odslika stare vjere nego neki drugi susjedni narodi, primjerice Srbi. Unatoč tome, ipak smo dosta očuvali od predkršćanstva. Kad se sve zbroji i oduzme, Vatikan bi nas trebao još više voljeti čak i više nego inače.

3. Sljedeći problem je također zanimljiv, a sastoji se u tome što ne znamo je li panteon za sve Slavene bio isti ili je moglo doći do promjene u poretku i važnosti bogova s obzirom na neke specifične osobine pojedinog plemena i naroda. Tu nema definitivnog odgovora. Dakle, mogu dati samo svoje osobno mišljenje, a ono je da je osnovni kozmološki poredak isti uz neke specifičnosti.
Te specifičnosti su mogle biti vezane za ono čime se određeni narod ili pleme bavilo, što je uzgajalo ili koliko je utjecajno bilo.

Dobro da si ti to rekao, a ne ja. Ali slažem se, tako nešto sam i sama rekla u postu nakon tvoga.



Hvala na doprinosu temi, pogledat ću. Iako sam se ja ovdje, iz razumljivih razloga, više koncentrirala na hrvatske primjere.

Pa kad je ona pesma Ženidba Milića Barjaktara u pitanju ona je zajednička , jer od prvih zapisa nje je u Imotskom zabeležen od strane nekog fratra!
Rekao sam da su nebitni likovi koji se pojavljuju u pesmi , i nema razloga da te asocira na srpsko jer to uopšte nije poenta već šta pesma govori.
Pročitaj imaš objanjenja odmah na početku stranice.

You are welcome... ;)

Dobro, ja nisam iz Vareša ali bio sam 1993 u njemu i dobro se sjećam Peruna, te značajne obrambene kote prema Kaknju. Stoga je moje zanimanje za njega bilo čisto praktično vojno-strateško a ne u smislu mitologije. :)

Članak od Radoslava Dodiga: "Perun na Prenju, Veles na Veleži" objavljen u Status broj 14 povodom knjige Božanski boj akademika Radoslava Katičića...
Poveznica Status 14 http://posavski-obzor.info/forum/kultura-kroativnost/status-magazin-za-politicku-kulturu

Hoću.
No kad smo već kod pjesama. Evo jedna za nogometne fanatike. A znam da takvih ima.
Kako ide ona: O hrvatska mati nemoj tugovati. Svi će sokolovi...
Otkud sokolovi ovdje? Oni koji su poslušali klipove znaju da postoji Drvo svijeta. To Drvo svijeta je najčešće dub, hrast ili javor.
Ono se dijeli na tri dijela: vrh, sredinu/grane i podnožje/korijen.
Na vrhu, koji je suh i zlatan, dvor je Perunov na kojem on sjedi u obliku sokola ili orla, u hrvatskoj predaji, usudila bih se reći, češće sokola. Na sredini Drveta borave pčele, a u podnožju, kod korijena uz koji teče voda je carstvo Velesovo.

Ovdje bi, dakle, sokol bio Perun. Glavom. Što ne znači da je tako u svakoj pjesmi koja ima taj motiv.
Ali možda je i nakon napuštanja poganizma motiv sokola zadržan kao simbol muškog principa, u svakom slučaju često se javlja upravo kao takav. Ali to već ionako nesvjesno znamo, upijemo s kulturom.
Ja sam samo malo, nadam se, pojasnila kontekst.

Kad već spominješ ta tri mjesta, znakovito je da je I.L. tom popisu dodao i Međugorje kao prirodnom nastavku iste tradicije, zbog datuma i mjesta ukazanja.

Dobar je Status, zaista kvalitetan časopis.