Umirovljeni libanonski časnik imao je 78-godina kada je dao izjavu Večernjem listu. Zove se Kamel, oženjen Libanonkom, otac sedam kćeri i petorice sinova, nerado se sjeća ratnih dana. Tada je već 57 godina izvan svoje domovine Bosne. Kamel izvrsno govori bošnjački jezik, no još bolje arapski:

– Rođen sam 12. rujna 1928. u Bosni, u malom selu Kuti, koje se nalazi između Han Pijeska i Sokolca. Kad je izbio Drugi svjetski rat, četnici su upali u moje selo, za dva sata zapalili 150 kuća i noževima poklali većinu mještana. Moja obitelj i ja uspjeli smo pobjeći u Sarajevo. Kao najstariji od braće, s nepunih šesnaest godina odlučio sam se osvetiti za sve nedužne ljude te sam se početkom rujna 1943. godine prijavio u Handžar diviziju. Kako je Handžar divizija tada surađivala s Nijemcima, njihova elitna postrojba SS pozvala je mene i nekolicinu mojih suboraca u svoje redove. Dobili smo moderno oružje te smo prebačeni na rusku frontu, gdje sam ostao do završetka rata.

Nakon što je rat završio, povukli smo se s ruske fronte te se predali Englezima, koji su nas poslali u vojni logor Grotalia u Italiji. Tamo sam ostao godinu dana, a potom su me prebacili u civilni zatvor Fermo, gdje sam se upoznao s mnogim ustašama koji su, kao i ja, ratovali na strani Nijemaca. Dok sam bio u u logoru, u Palestini je izbio arapsko-izraelski rat te sam se sa suborcima dogovorio da ćemo, ako preživimo logor, otići pomoći Palestincima u borbi protiv Izraelaca.

Uskoro smo zaista bili oslobođeni te je nas 150 krenulo prema Siriji, točnije u Damask. Iz Damaska su nas prebacili u palestinski grad Nablus, jer su se tamo vodile najžešće borbe. Nakon što smo uspjeli stabilizirati frontu, zahvaljujući ratnom iskustvu, prebacili su nas do grada Jaffe, odakle sam ja sa svojom skupinom suboraca, nastavio prema gradu Jeninu jer sam bio stručnjak za protutenkovske mine.

U Jeninu smo vodili žestoke borbe s izraelskim snagama, uništili smo im desetke tenkova i oklopnih transportera te smo oslobodili velik dio teritorija oko toga grada. Na žalost, u tim borbama poginula su dva moja prijatelja.Nakon toga dobili smo naredbu o povlačenju i prepuštanju fronte jordanskoj vojsci. Povukli smo se do grada Malkije, na granici Libanona i Izraela.

Tamo smo doživjeli pravo iznenađenje. Glavni zapovjednik Vojske spasa Fawzi Al-Kawkji zatražio je da se spojimo s jugoslavenskom divizijom koju je poslao Tito, pod zapovjedništvom Fuada Šefkobegovića, te da zajednički pripremamo akciju za oslobođenje grada Nasre.

– Možete zamisliti kako smo se osjećali u tom trenutku. Vjerujem, jednako smo bili zbunjeni i mi i oni. Prije samo tri godine gledali smo se preko nišana i ratovali jedan protiv drugoga. Siguran sam u jedno, mi smo više obraćali pozornost na njih nego na Izraelce, a tako i oni na nas. Nitko nikome nije vjerovao. Jednako sam se pribojavao metka Izraelaca kao i Titovih partizana.

Olakšanje za nas, a vjerujem i za njih, bilo je pridruživanje boraca iz Maroka, Iraka, Sirije i Saudijske Arabije našoj postrojbi. Napokon smo neopterećeni krenuli u akciju oslobođenja grada Nasre, zašavši duboko u izraelski teritorij. Međutim, unatoč našoj spremnosti, doživjeli smo poraz, o kojem i dan-danas razmišljam kao o arapskoj izdaji. Neshvatljivo je da nam Sirija i Irak pošalju vojsku i tenkove bez streljiva.

Sirijski tenk s topom od 40 milimetara mogao je bez problema uništiti izraelski položaj, ali nije imao streljiva, kao ni irački tenkovi. Osjetivši našu slabost, Izraelci su krenuli u protuofenzivu i potisnuli nas do libanonske granice, do sela Malkije, gdje su se vodile žestoke borbe i gdje je poginulo osam Jugoslavena iz Titove divizije. Tada je poginuo i moj najbolji prijatelj i ratni drug, Slovenac Franc Robotnik. U tim borbama poginuo je i najveći arapski heroj Muhammad Zugajib.

Nakon teškog poraza Vojske spasa, pridružio sam se saudijskoj brigadi koja je bila smještena u Majis Al-Jabalu i u njoj ostao do završetka arapsko-izraelskog rata, na području Palestine.

– Povratak u Bosnu bio je nemoguć jer me Titova partija osudila na smrt zbog, kažu, neprijateljskog djelovanja. Oženio sam se Libanonkom i zbog zasluga u ratu dobio libanonsko državljanstvo 1950. te sam odlučio ostati i odslužiti trideset godina u libanonskoj vojsci, sve do umirovljenja.

– Sve je počelo 7. studenoga 1947., kada je Arapska liga zasjedala u gradu Aleji, u Libanonu, i kada je njezin predsjednik Abdel Rahman Azam zatražio od arapskih zemalja da osnuju Vojsku spasa radi oslobađanja Palestine. Nakon toga, pod zapovjedništvom Fawzi Al-Kawkjia, počele su stizati vojske iz cijelog arapskog svijeta. No, Arapska je liga zatražila slanje vojske i od socijalističkih zemalja, a jedina zemlja koja se odazvala tom pozivu bila je Titova Jugoslavija, koja je odmah poslala diviziju s Fuadom Šefkobegovićem na čelu. Osim te divizije, Vojsci spasa priključilo se mnogo jugoslavenskih dragovoljaca. Jugoslaveni su se tada žestoko borili i puno ih je poginulo.

Prva borba koju su vodili bila je 22. studenoga 1948. na području Blida i Maijs Aj-Jabal, gdje su pokazali veliku hrabrost i spretnost jer su vodili gerilsku borbu protiv Izraelaca, isto kao što su je vodili protiv Nijemaca. Drugu borbu, nazvanu “Haram”, vodili su 29. studenoga 1948. Trajala je 60-ak sati. Tada se dogodila velika izdaja Arapa, koji su povukli svoju vojsku. Jedini koji su ostali na položajima bili su Marokanci pod zapovjedništvom Ibrahima Bega Sudana i Jugoslaveni pod zapovjedništvom Fuada Šefkobegovića. U tim borbama poginulo je osam Jugoslavena i pedesetak Marokanaca, a na kraju su ipak bili prisiljeni na povlačenje.

Ništa od ovog nije se smjelo objaviti u Jugoslaviji. Niti da Tito daje vojsku za džihad niti da tamo ratuju nacisti Bošnjaci iz Handžar divizije s partizanima iz Jugoslavije, pretežito opet muslimanima Bošnjacima.

Do sada nisam razumio odakle mržnja hrvatskih ljevičara prema Izrealu ali sad mi je jasnije.

Ja sam šokiran. Pa zar je komunist i naš drug Tito bio antisemit? Slat kao socijalšovinist komuniste koji su dojučer bili nacistički islamisti u rat protiv Židova. To se ne pamti otkad je javno podržao nacistički-komunistički savez Ribentrop-Molotov 1939., ili još poslije toga kada je 1943. prema nacističko-komunističkom sporazumu ("martovski pregovori") uz podršku nacista sprašio četnike u bitci na Neretvi. Olako se Tito ogriješio o tekovine narodno-oslobodilačke borbe koje su plaćene krvlju partizanskih boraca koji su sudjelovali u izbacivanju Njemaca s Balkana, kojih je poginulo na Balkanu ukupno oko 4.000 do listopada 1944., a Jugoslavena više od milijun.

Smrt fašizmu sloboda narodima!