GoraneM, u stvari znam o čemu govoriš. Radi se o genetskim istraživanjima u Mađarskoj. Posli provale Mongola je dobar dio Mađarske ispražnjen i naseljen je odasvud. Pitanje je šta je tad bio Mađar, a šta Nimac, Poljak, Slovak.... Jezik, kultura... Posli nekog vrimena svi su pričali mađarski i u vrime deklariranja po nacionalnosti svi su bili Mađari.

Vidi Sefarda kako se kiti aškenaskim perjem
Vi uopće niste neki značajan narod, gotovo da i niste dali iznimne pojedince u bilo kojem području, za razliku od vaše sjevernije braće...

Pogledamo naslov threada i vidimo da smo OT

Nije da je wikipedija neki izvor, no tvrde da je 11 Sefarda nobelovaca. Na 2 milijuna ljudi nije loše.

No ozbiljno, jebo stereotipe i takve gluposti. Da su bar istiniti. Ja nisam poštene pare vidio od kad sam odselio od roditelje.

Znaci ti si Jevrej,pa dobro sad znam
Kao prvo da te pitam od cega poticu Jevreji,jel nije vera ono sto je vezalo prve Jevreje ,jel nije ona jedina prava razlika izmedu Arapa i Jevreja?Po svemu sto zam o veri jednostavno su se negde sreli sa verovanjem u jednog Boga (mozda od Egipcana) to obradili tako da im teza polozaj na dnu socijalne lestvice bude podnosljiv,vremenom preuzimaju brojem kontrolu nad Izraelom,postaju drski i pocinju da manje ukusno obradjuju Bozije zapovesti.
Deo tih Jevreja je preso u Evropu i nakon iljadu godina malo je ostalo auteticnog a i ono malo...pa negde sam gledo na televiziji da je Hitler imo tu nekakvu krv iz Arabije od Jevrejskog predka

Sad ako me pitas dali je Jevrej koji je zbog vere bio pismen imo odredene prednosti nad seljakom koji nije znao da obrise gu... tokom industrijske revolucije....pa jeste
Ako me pitas dali Jevreji koji pomazu jedni drugim imaju prednost nad nekim drugim narodom koji to neradi ...pa jeste
Dodaj tome i jako-jako mali udeo Hrvatskog mentaliteta ,znaci neke vrste Arijevizma + recimo manjak empatije prema drugima koji nisu "Arijevci" ,uzdizuci svoje dok god je rec o ledjima drugih...tajna uspeha
Razlika je kod Jevreja je to u zdaravom obimu koji bi trebo postojat u svakom narodu,i pre svega je to osobina koja je poducena ,kulturom i tradicijom,pa i verom ,kucnim vaspitanjem,Sto se toga tice Jevreji bi trebali bit primer ostalima,bar kad je rec o ponasanju prema svojima u odnosu na druge (medjusobno smo jednaka go....)
Sad kod Hrvata je to osobina koja je u krvi,bioloska,ona nas razlikuje jedne od drugih i dokaz je da je verska razlika i "geneticka " razlika,da je vera pratila krv,samim tim nikada nije niti ce ikad biti Srpski katolika jel je to bioloski nemogudje,samim konvertranjem se dokazuje cistoca Hrvatske krvi tako da nikad nije ni bila rec o Srbinu

Jeba te, ovaj rastko sve zna o politici, povijesti, etnografiji, vjeri. Gledao čovjek na televiziji, veli, pa i nama prenosi informaciju da znamo.

Mislim da temu treba zatvoriti.

Jesi to opet gled'o Cartoon Network? Il' je sedma piva?

Hićina "nekakva krv iz Arabije" je valjda HG E1a-V13 koja je druga najzastupljenija HG u Srbiji, a prva na Kosovu. Zastupljena je od Rusije do GB i od Kosova do Poljske.

Debelo smo OT.

Mnogi ljudi smatraju katoličanstvo neodvojivim dijelom i stupom hrvatske samobitnosti. Jedan vjeroučitelj kazao mi je kako sam izrod jer sam rođen u katoličkoj obitelji, a postao sam definitivno ateist s 14 godina. Međutim, kršćanstvo je semitska religija koja potječe s područja današnjeg Izraela. Imamo mi naše bogove: Peruna, Svetovida, Velesa itd. Znači svi su Hrvati izrodi. Odbacili su pravu slavensku, hrvatsku vjeru i prihvatili semitske Isusa i Mariju. Sram vas bilo! Vraćajte se hrvatskoj vjeri, napuštajte Katoličku crkvu! Perun, Svetovid, Veles, Svarog i društvo! Preci današnjih "Bošnjaka" navodno su izrodi jer su odbacili kršćanstvo i prihvatili islam, ali su još dalji preci izrodi jer su odbacili autentičnu hrvatsku/srpsku religiju i prihvatili kršćanstvo. Vidite li kako je besmisleno poistovjećivati vjeroispovijest i nacionalnost? Katoličanstvo nema veze s Hrvatima ni pravoslavno kršćanstvo sa Srbima. Naša autentična religija je slavenska.

A sta je bilo prije slavenstva

Ateist

Jesi li ti svjestan ovoga što pišeš,
što nam govore ti Peruni Svetovidi i.t.d.
kako bi trebali živjeti?
Budalešćine pišeš.

on topic

Nacije nastaju tek nedavno i naravno od nedavno se Hrvati
vezuju uz katoličanstvo t.j. to im je dio identiteta.
Rekao bi isto i za Srbe.
Tako da ako pričamo o pravoslavnim Hrvatima nemamo neko uporište.

Ako su Srbi i "Bošnjaci" svoje nacije utemeljili na vjeri, ne moramo i mi raditi sprdnju od svoje nacije i izjednačavati Hrvatstvo sa katoličkom vjerom.

Ipak smo mi zapadnjački narod. A na zapadu se vjera ne šljivi previše. Imamo lijep primjer u Češkoj koja nam je bratska slavenska država, a imaju samo 10% katolika, iako je povijesno katolička zemlja. Da se narod ne izjašnjava katolicima samo zbog tradicije, već iskreno i kod nas bi bio sličan udio.

Ne treba vrijeđati vjernike (ako nisu nasilni ekstremisti kao neki muslimani). Vjerska sloboda je ipak jedno od temeljnih ljudskih prava i dostignuće razvijene ljudske civilizacije. Ali treba se odupirati zaostalim ljudima koji žele raditi sprdnju od nacije i poistovjećivati naciju sa vjerom. Ti ljudi zapravo i nisu iskreni pripadnici nacije kojom se predstavljaju, već svoju pripadnost temelje na vjeri, a vrijeđaju sve iskrene pripadnike "svoje" nacije koji ne pripadaju istoj vjeri kao oni.

Ništa, to je naša praiskonska indoeuropska religija koja se proširila u više pravaca od kojih svaki posjeduje određene zajedničke osobine.

Ja sam Hrvat, katolik. Iz jednonacionalnog braka. Dakle školski primjer, ali rođen van matične države. Ne osjećam se dijelom većinskog naroda, prihvatam križ koji kao manjina moram nositi. Nose ga i drugi. Ne tražim lovorike ni riječi hvale, svako jasno određenje u životu traži svoju žrtvu i odricanje.
Ne znam što bih pohvalno mogao reći o mješovitim brakovima ili drugim nacijama. Volim svoju, želim joj dobro i spreman sam joj pomoći bude li u nevolji. Čovjek mora izabrati, baš kao što je i Krist propovjedao. Na koju ćeš stranu... izaberi. Ja idem putem svojih predaka. I nisam ja ni prvi ni posljednji na tom putu.

Srpska pravoslavna crkva postoji tek od 1920. godine. Dotada se pravoslavni kršćani zapadno od Drine nisu pogrješno smatrali Srbima. U BiH je bjesnio svehrvatski vjerski rat između Hrvata katolika, Hrvata pravoslavnih kršćana i Hrvata muslimana. Sve do 1920. pravoslavni kršćani zapadno od Drine nisu imali nikakvu crkvenu poveznicu sa srbijanskim i crnogorskim vjernicima. Srbijanci su bili pod jurisdikcijom srbijanske mitropolije, Crnogorci crnogorske, a oni u današnjoj Hrvatskoj i BiH karlovačke, dalmatinsko-bukovinske i sarajevske.

"U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su 'pravoslavni Hrvati' koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice." - Srbobran, 4(16)10.1894, br. 113

"Zabilježena je zgoda iz 1908. godine kad je hrvatski hajduk Andrijica Šimić nakon višedesetljetnog tamnovanja obilazio Zagoru. U jednoj su ga gostioni između Ciste i Lovreća zapitali kakav mu je pouzdanik u hajdučkoj družini bio Srbin Jovo Kadijević, na što im je Šimić odbrusio da Jovo Kadijević nije nikakav Srbin, nego Rvat rišćanske vire."

Prilikom popisivanje iseljenika iz Habsburške Monarhije na Ellis Island u SAD-ma 10. kolovoza 1913. upisivala se etnička pripadnost po samoizjašnjavaju. Brojni su se pravoslavni kršćani izjasnili Hrvatima. Nositelji mnogih poznatih prezimena za koja bi danas većina ljudi bez oklijevanja kazala da su srpska (Tesla, Paspalj, Mrkalj, Desnica, Lazarević, Ciganović, Milošević, Vukosavljević, Štrbac, Vukodinović, Dimitrović, Rašković) upisali su se kao Hrvati.

Nakon proglašenja Srpske pravoslavne crkve 1920. broj pravoslavnih kršćana koji se smatraju Hrvatima sveden je na par tisuća, ali je u posljednje vrijeme opet u porastu. Tako se na popisu stanovništva u Hrvatskoj 2001. 11 400 pravoslavnih kršćana izjasnilo Hrvatima, a na popisu 2011. par tisuća više (16 647).

Delko Bogdanić je pravoslavne vjere koliko sam i ja pravoslavne vjere. Ne samo da su prozorski Bogdanići(od kojih je Delko) katolici, već se spominju kao takvi 1510., 1540. i 1710. Jedan su od najstarijih hrvatskih rodova tog kraja i čitave Like, i za razliku od većine ličkih Hrvata koji su naseljeni 1690.-1710., Bogdanići su još i bili čakavci.

Kad sam bio u gostima u Otočcu , stara baka koja nas je poslužila dobrim ličkim grahom , je koristila "ča" , bio sam iznenađen jer nisam očekivao čakavicu u Lici.... Dobro danas znam da je to izvorni lički govor al tad nisam imao pojma.

Vidiš, ja sam čak mislio da je Ličko Lešće(odakle je Bogdanić) štokavsko, tj. da su bili čakavci pa su ih doseljeni Bunjevci i Kranjci poštokavili. Jest vraga. Josip Lisac u Hrvatskoj dijalektologiji obilježava Lešće kao najistočnije čakavsko mjesto u Lici. Lisac navodi i primjer čakavice iz Prozora kraj Otočca.

Uh izvini, takve price san i prije cuja, jos bolje da nije tako, i meni je izuzetno drag lik.

Nema problema. :) To samo pokazuje koliko ljudi koji uređuju hrvatsku wikipediju znaju.

Postoji li još slučaja potpunog stapanja vjerske i nacionalne samobitnosti? Zanimljiv je slučaj Židova. Židovstvo je ujedno i nacionalnost i religija. Je li moguće biti Židov kršćanske vjeroispovijesti? Je li moguće biti Hrvat židovske vjeroispovijesti? Wikipedija kaže da nije.

"Judaizam kao religija i kao pripadnost jednom narodu je nedjeljivo. To je jedinstven identitet ako Židov želi biti i ostati Židov. To i razlikuje židovstvo bitno od drugih religija. Židov ne može biti član niti jedne druge vjerske zajednice, a da pritom ostane Židov, i niti pripadnici drugih naroda mogu biti židovske vjere, oni mogu preobraćenjem postati Židovi i članovi židovske vjerske zajednice. "

Na Balkanu je skoro sasvim normalno da svaki pravoslavac bude Srbin, a katolik Hrvat, jer asimilacija ide u tom toku.
Da nije to tačno, danas bi u Srbiji bilo preko milion Crnogoraca (Kradjordje, S.Milošević su bili Crnogorci),a Makedonaca bi bilo oko 250.000.
Što se tiče pravih pravoslavnih nacija poput Bugara i Grka i oni nisu otporni na asimilaciju.
Asimilacija je moguća i u Hrvatskoj, gde se preostali Srbi hrvatizuju i katoliče, kao i ovde gde se Hrvati i Madjari posrbljavaju.
Jedino muslimani, valjda zato što su poslednji sišli sa drveta, pa još uvek jure za nekim nacionalnim identitetom, jedino je njih nemoguće asimilovati.


I kod muslimana je slično, jer ateista i dalje podržava islamsku kulturu življenja i odnosa prema nemuslimanima, samo što nije obavezan da ide u dzamiju i da se klanja.
Asimilacija je moguća samo ako promene ime i svoju decu vaspitaju po nekim drugim moralnim načelima.

DUBROVAČKI SRBI KATOLICI
* poznati Srbi katolici: Medo Pucić, Baltazar Bogišić, Pero Budmani, Matija Ban, Petar Kolendić, Milan Rešetar, Lujo Vojnović, Luko Zore, dum Ivan Stojanović

Pokret Srba katolika javlja se u Dubrovniku krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Nestaje stvaranjem južnoslavenske države (zadovoljenjem svojih političkih interesa) 1918. godine. Riječ je o političkom i kulturnom pokretu malog dijela Dubrovčana koji su u doba formiranja suvremenih nacija izgradili srpski nacionalni identitet, a ne hrvatski kao golema većina Dubrovčana. Srbi katolici u koaliciji s autonomašima vladali su Dubrovnikom skoro cijelo jedno desetljeće, od 1890. do 1899. godine. Pokret nije zaživio i danas nema dubrovačkih katolika koji se smatraju Srbima. Zaostavština pokreta su imena njegovih pripadnika u nazivima dubrovačkih mjesta: Šetalište Nika i Meda Pucića, Ulica Pera Budmanija, Ulica Baltazara Bogišića, Bogišićev park, spomenik Baltazaru Bogišiću na cavtatskoj rivi.

U historiografiji pokret je zaboravljen i nije opširnije razrađen do travnja 2011. kada je izišla iscrpna raščlamba dubrovačkoga srbokatoličkog pokreta, na 711 stranica (knjigu sam danas posudio u Narodnoj knjižnici). Dubrovački doktor sociolog Nikola Tolja objavio je u vlastitoj nakladi knjigu Dubrovački Srbi katolici - istine i zablude. Objavljivanjem iznimnog djela “Dubrovački Srbi katolici, istine i zablude”, dubrovačkog znanstvenika dr. sc. Nikole Tolje, koji je za to dobio Nagradu Grada Dubrovnika, javnosti je tek tada ponuđen cjelokupan uvid u okolnosti i razloge iz kojih se preko tisuću Dubrovčana, predvođenih nizom najuglednijih pojedinaca u posljednjem desetljeću 19. stoljeća, odlučuje izjasniti kao Srbi.[1]

POVIJEST

Dubrovnik je, zajedno s Dalmacijom i Istrom, grcao pod vlašću Austrije, Dubrovčanima posebno omrznute jer je ona bila prvi gospodar nad Gradom nakon njegove višestoljetne samostalnosti (1358.-1808.), dok Banskom Hrvatskom i Slavonijom harači mađarska vlast predvođena Khuenom-Héderváryjem. Za razliku od toga, na istoku su kneževine, a kasnije kraljevine, Srbija i Crna Gora, samostalne i slobodne države temeljem odluka Berlinskoga kongresa 1878., objašnjava dr. Nikola Tolja i dodaje kako su se takva Srbija i Crna Gora, te ideja ujedinjavanja južnoslavenskih naroda, dijelu Dubrovčana ukazale kao spas. Dio najuglednijih Dubrovčana izlaz je vidio u srpskoj nacionalno-političkoj ideji, nastojeći izdvojiti svoj grad iz osramoćene i izmoždene kuenovske Hrvatske i približiti ga slobodnoj Srbiji, kojoj su pripisivali ujediniteljsku ulogu. Sanjali su slobodu od Austrije i stvaranje zajedničke moćne južnoslavenske države u kojoj bi stoljećima slobodan Dubrovnik imao autonomiju kakvu zaslužuje. Srbokatolici su nastojali dokazati da je dubrovačka kultura, jezik i književnost oduvijek srpska.

Srpski list Dubrovnik izlazio je od 1892. do 1914. godine, a u istom razdoblju u Dubrovniku je izlazio i hrvatski list Crvena Hrvatska. Samoizjašnjeni Srbin dum Ivan Stojanović, katolički svećenik, sve do svoje smrti 1900. godine bio je na čelu rimokatoličkoga Dubrovačkog dekanata, a na dubrovačkom području djelovalo je dvadesetak srpski orijentiranih katoličkih svećenika.

HISTORIOGRAFIJA

Osim Dubrovčanina Antonija Stražičića, Makaranina Lovra Pavlovića i Bokelja Pava Kameranovića koji su o svom pokretu pisali u jeku pokreta u 1890-im godinama, prvi je monografski o Srbima katolicima pisao srpski politički iseljenik u Kanadi Lazo M. Kostić. S hrvatske strane prvi se pokretom, ne toliko iscrpno kao Kostić, bavio Ivo Banac koji je objavio prikaz pokreta 1983. u SAD-u. Svi ostali monografski radovi o Srbima katolicima, osim jednoga opširnog rada Koste Milutinovića, objavljeni su kako sa hrvatske tako i sa srpske strane tek 1990. i kasnije, te su uvelike ideološki obojeni i nastali su u prvom redu iz ideološke potrebe, uglavnom kao reakcija na suton hrvatsko-srpskih odnosa 1980-ih i Domovinski rat (1991.-1995.) u kojem je Dubrovnik bio pod opsadom JNA i srpsko-crnogorskih dragovoljaca. U jeku Domovinskog rata 1992. akademik Jeremija Mitrović objavio je knjigu Srpstvo Dubrovnika u kojoj naširoko s velikosrpskih pozicija raspravlja o etničkoj naravi Dubrovnika.[2] Mitrovićev oponašatelj Svetozar Borak u istom je stilu u Novom Sadu objavio knjigu Srbi katolici, a desetak godina kasnije u istom će gradu Tatjana Rakić objaviti uradak Pokret Srba katolika i srpski pokret u Dubrovniku krajem XIX. veka. Godine 2007. haški pritvorenik Vojislav Šešelj sakupivši golemu građu objavit će 1 032 stranice veliku knjigu Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije u kojoj tvrdi da su svi samozvani Hrvati štokavci ustvari Srbi pohrvaćeni djelovanjem Vatikana i drugih srpskih neprijatelja.[3] Na internetskim forumima česte su teme o etničkoj naravi Dubrovnika. Na Facebooku je stranica Srpski Dubrovnik izazvala bijes Dubrovčana koji su ju više puta rušili.[4]

RIMOKATOLIČKI ZLOČINAČKI PROJEKAT VEŠTAČKE HRVATSKE NACIJE

Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije historiografsko je djelo srpskog političara i predsjednika Srpske radikalne stranke. Objavljeno je 2007. i s 1 032 strane najveće je djelo Vojislava Šešelja. Knjiga je sinteza u kojoj su na jednom mjestu skupljeni svi radovi (veliko)srpskih povjesničara koji promiču tvrdnju Vuka Karadžića Srbi svi i svuda. Knjiga je tiskana u 500 primjeraka, izdavač je Srpska radikalna stranka, a knjigu je tiskala tiskarnica "Dragić" Zrenjanin. Recenzenti knjige su prof. dr. Mirko Zurovac i dr. Nikola Žutić.

Šešelj u ovoj golemoj knjizi iznosi i dokumentira više tvrdnji. Prva je da je štokavski samo srpski jezik, a kajkavski samo slovenski. Stoga je samo čakavski hrvatski i samo čakavci su Hrvati. Druga je tvrdnja da je Rimokatolička crkva koja nikad ne će oprostiti Srbima što su se u 13. stoljeću većinom odlučili za pravoslavlje instrumentizirala Srbe katolike namećući im ilirsko, jugoslavensko i naposljetku hrvatsko ime, te ih pomoću historiografskih pamfleta i krivotvorina i promicanjem mržnje prema pravoslavlju napravila najefikasnijim sredstvom za uništenje srpskog naroda.[1] Neki su Srbi izvorno katolici (Dubrovnik), a većina ih je pokatoličena ili nuđenjem zemlje i hrane ili nasilno kroz stoljeća sve do 20. stoljeća kad se genocid nad pravoslavnim Srbima zbio dva puta, u Drugom svjetskom i u ratu 1990-ih. Stvorena je monstruozna državna tvorevina u čijim je korijenima beskrajna antisrpska mržnja, a 1995. je akcijom zapadnih sila protjeran skoro cijeli srpski narod s njenog ozemlja. Glavnim krivcem za ratove Šešelj smatra papu Ivana Pavla II., jer je Vatikan među prvima priznao protupravno proglašenu neovisnost Hrvatske i zalagao se za bombardiranje Srba. Treća je tvrdnja kako se zagorska inačica slovenskog (kajkavski) naziva hrvatskim tek od 16. stoljeća kad su pred Turcima odbjegli hrvatski plemići bili naseljeni u današnjem Hrvatskom zagorju gdje su tamo zatečenim kajkavcima (Slovencima) nametnuli hrvatski nacionalni identitet. Četvrta je tvrdnja da je Rimokatolička crkva stoljećima ustrajno djelovala kao vodeća svjetska zločinačka organizacija, lišena bilo kakvih moralnih skrupula i rukovođena najogoljenijim makijavelističkim načelima. Želeći potaknuti hrvatske povjesničare na raspravu, Srpska radikalna stranka je nedugo po objavi poslala profesorima povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu više primjeraka ove knjige. Budući predsjednik Srbije Tomislav Nikolić tom je prilikom kazao: "Mi smo poslali 48 knjiga u Hrvatsku na različite adrese, ali samo po jedan primjerak svakom pravnom fakultetu, Akademiji znanosti i umjetnosti i Saboru, a posebno predsjedniku Sabora Vladimiru Šeksu koji dobro zna o čemu se radi. Samo želimo provocirati hrvatsku povijesnu znanost o ovom pitanju progovoriti. Neka oni iznesu argumente, a podacima iz Šešeljeve knjige uopće se ne može prigovoriti. "[2] Hrvatski povjesničari knjigom se nisu pozabavili. Za to nemaju vremena ni živaca, a neki su kazali kako ne razumiju naslov. Objavljivanje knjige kratko je prokomentirao tadašnji predsjednik Hrvatske stranke prava, kazavši da je Šešelj podrijetlom Hrvat iz Hercegovine i da ga to boli. "Žao mi je što takve teze forsira stranka koja ima najveće povjerenje u Srbiji. To je daleko od zdravog razuma, pogotovo u trenutku kada smo nakon deset godina, htjeli ili ne htjeli, došli u situaciju razvijati dobrosusjedske odnose. Šešelj sigurno ima teškoću, jer je etnički Hrvat iz Hercegovine. To ga izgleda boli", kazao je predsjednik HSP-a Anto Đapić za srpski Kurir.[3] Vojislavov sinovac Risto isprovociran tom izjavom odgovorio je da u Hercegovini nema Hrvata, nego su sve to pokatoličeni Srbi. Dodao je da je njegov stric čista Srbenda i pozvao Antu Đapića vratiti se svojim pravoslavnim korijenima želeći mu preko redakcije pokloniti 101. njegovu knjigu.[4] U Hrvatskoj je knjiga prošla nezapaženo i nije pobudila interes među navodnim Srbima katolicima, ali je među samoizjašnjenim Srbima popularizirana tvrdnja da su takozvani Hrvati Srbi katolici, te da Hrvati i hrvatski jezik ne postoje.

Knjiga je podijeljena na šest tematskih cjelina. Prvi dio je Pristupna rasprava. Drugi i povjesničarima najvažniji dio zove se Fantazmagorije hrvatskih istoričara. Dokazuje se kako su autori knjiga o hrvatskoj povijesti i ideolozi hrvatskog nacionalizma izmišljali, koristili krivotvorenje, prisvajanje srpskog identiteta i jezika i improviziranje kako bi dokazali nepostojeće. Šešelj u pojedinosti izučava i kompromitira hrvatsku povijest po Vjekoslavu Klaiću, Ferdi Šišiću i Von Sidlandu. Govori o preuveličavanju uloge jedva poznatog Tomislava, izmišljanju Panonske Hrvatske, izmišljanju Crvene Hrvatske, dokazivanju postojanja hrvatske državnosti i dvojnih naslova u Ugarskoj. Navodno neopravdano hrvatski povjesničari ugarske kraljeve nazivaju ugarsko-hrvatskim, te Dalmaciju, Slavoniju i Bosnu koje do 19. stoljeća nisu imale nikakvo hrvatsko narodnosno obilježje hrvatskim zemljama. U trećem dijelu Plasiranje očiglednih falsifikata kao autentični metod hrvatske istoriografske škole Šešelj se osvrće na radove Dominika Mandića, hercegovačkog fratra kojeg smatra najvećim hrvatskim krivotvoriteljem. Četvrti dio Hrvatski nacionalni ideolozi od Ljudevita Gaja do Ante Pavelića kao instrumenti za realizaciju političkih ciljeva rimokatoličkog klerikalizma bavi se radovima najznačajnijih hrvatskih povjesničara. Ljudevit Gaj, Nijemac podrijetlom, otvoreno kaže da su Hrvati prisvojili srpski jezik za svoj, ali to današnji hrvatski povjesničari zaglušujućom galamom žele potisnuti. Nakon ilirizma slijedi nova obmana za Srbe, jugoslavenstvo. Njega promiče biskup Josip Juraj Strossmayer, također Nijemac podrijetlom. Nakon neuspjeha s plasiranjem ilirizma i jugoslavenstva, hrvatstvo pali kao efikasno sredstvo za širenje katolicizma na istok. Nakon Strossmayera Šešelj raščlanjuje djela Franje Račkog, Mihovila Pavlinovića (glavnog kroatizatora dalmatinskih Srba), Ante Starčevića (utemeljivača savremene hrvatske nacionalne ideologije), braće Antuna i Stjepana Radića, Vladka Mačeka i vođe ustaškog pokreta Ante Pavelića. Šešelj se obazire na negiranje i svođenje srpskog jezika na ekavski izgovor, proglašavanje kajkavskog i čakavskog narječjima štokavskog, proglašavanje nepohrvaćenih Srba zapadno od Drine Hrvatima pravoslavne i islamske vjeroispovijesti, te ruženje i unakarađivanje srpskog jezika (izmišljanje potpuno novih riječi i izraza) i proglašavanje istog hrvatskim. Peti dio bavi se Drugim svjetskim ratom i ime mu je Rimokatolički karakter ustaškog genocida nad srpskim narodom. Spominje se floskula o granici na Drini i proglašavanje suradnika ustaškog režima Alojzija Stepinca blaženikom Rimokatoličke crkve. Šesti dio zove se Titova i Tuđmanova realizacija državotvornih ciljeva rimokatoličkog zločinačkog projekta veštačke hrvatske nacije. Šešelj smjelo tvrdi kako je legendarni vođa jugoslavenskih komunista Josip Broz Tito bio prikriveni hrvatski nacionalist i šovinist. Bavi se umjetnim inauguriranjem hrvatstva u Vojvodini i Crnoj Gori, gdje katolici nikada nisu imali nikakve veze s Hrvatima. Tito je pridonio da se vojvođanski Bunjevci i bokokotorski katolici počnu smatrati Hrvatima. Zatim se bavi krivotvoriteljem i Titovim generalom Franjom Tuđmanom, prvim hrvatskim predsjednikom. Tito je formiranjem republika i davanjem izvjesnih ovlasti spomenutima stvorio preduvjete za razbijanje Jugoslavije i stvaranje etnički čiste hrvatske države. Tuđman je realizirao zločinačke ideje rimske kurije prognavši sve Srbe iz nove ustaške države u kojoj se promiče mržnja prema svemu srpskom i što jasnije diferenciranje od Srba, osobito krivotvorenjem povijesti i nastojanjem srpski jezik zvati hrvatskim i što više ga unakaraditi i učiniti različitim od srpskog.

Osim Hrvata, Šešelj odnarođenim Srbima smatra i Bošnjake, koji su po njemu Srbi islamske vere, kao i Crnogorce i Makedonce. Izmišljanje muslimanske/bošnjačke i crnogorske nacije od strane Titovih komunista Šešelj vidi kao još jedan antisrpski projekt. Sluti kako bi neovisnost Crne Gore i promicanje postojanja posebne crnogorske nacije moglo pomoći Rimokatoličkoj crkvi u njenim daljnjim nastojanjima širenja i uništavanja pravoslavlja. Autor knjige djelo je izdao u pritvoru u Haagu. Od svojih ideja nije odustao. Svjedočeći u obranu Radovana Karadžića, Šešelj je u lipnju 2013. izjavio da u BiH žive samo Srbi katoličke, islamske i pravoslavne vjeroispovijesti.[5] Mnogi drugi srpski sudionici ratova 1990-ih podržali su ovu tvrdnju. Na suđenju Radovanu Karadžiću ratni gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević iznio je svoje mišljenje da su u BiH ratovali Srbi: "poislamljeni Srbi, pokatoličeni Srbi i Srbi koji su ostali Srbi. "[6] Sam je prvi predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić 2010. u Haagu izjavio da je ponosan na Srbe muslimane koji su veoma popularni u srpskom narodu, poput Mehmed-paše Sokolovića, Meše Selimovića i Emira Kusturice.[7] Neki srpski sudionici rata ne simpatiziraju Šešelja, njegove tvrdnje i njegovo ponašanje. Tako je zapovjednik Vojske Republike Srpske Ratko Mladić 2011. na saslušanju u Beogradu izjavio da je Šešelj kreten koji sramoti sebe i srpski narod i državu.[8]

* cijela knjiga: http://www.scribd.com/doc/36405054/Rimo ... e-LATINICA
* cijela knjiga Srpstvo Dubrovnika: http://www.rastko.rs/rastko-du/istorija ... nik_l.html

*„Ima kod nas ljudi, koji i ako govore istim jezikom, kojim i mi Hrvati, i ako stanuju u zemljama, koje Hrvati obitavaju, ipak neće da se zovu narodnim imenom... Ima kod nas više krajeva, u kojim živi pomiješan narod, koji se dijeli u Hrvate i Srbe. Kad bi u tim krajevima živjela dva različita naroda, pitanje bi se mnogo lakše riješilo, nego li kad je to jedan te isti narod s razlikom što manjina ne će da se zove narodnim imenom većine... Htjelo se je naći uzrok i u razlici vjere, ali ona nije u tom pogledu uzrok već sredstvo... Treba pustiti, da vrijeme i razbor učini svoje, da svi mi u Hrvatskoj, koji govorimo istim jezikom, budemo se zvati i jednim narodnim imenom - hrvatskim... A da Hrvati ne istovjetuju vjeru sa politikom dokazuje i to, što pravoslavne u Hrvatskoj ne nazivaju Srbima već pravoslavnim Hrvatima, dok nasuprot u Srbiji katolike Srbe iz Dalmacije pošprdno nazivlju: meštri s mora; a knjaz Crnogorski uglednom Srbinu katoliku otvoreno izjavljuje: da ni na lomači ne bi vjerovao da je Srbin... Dokaživati očitu istinu, da u hrvatskim zemljama žive jedan jedinstveni hrvatski narod, da tog srpskog naroda tu niti ima niti može biti; da su naši t.z. srbi ništa drugo nego pravi pravcati Hrvati grčko-istočne vjeroispovjedi; da je tobožnje srbe, koji se po hrvatskim stranama danas šepire i svojataju pojedine krajeve, u poznije vrijeme stvorila propaganda sa strane.“ (Prava Crvena Hrvatska, 311/1911.)

*„Srpstvo je sa pravoslavljem tako usko spojeno, da jedno bez drugoga nije pomisliti, pisao je lani Srbobran. Srpstvo sa pravoslavljem - dodajemo mi - tako je spojeno, da je jedno drugome posudilo svoja individualna obilježja, te je srpstvo postalo vjerskom a pravoslavlje narodnom stvarju. Vjera je postala srestvom narodnosti. Kako se onda inovjerac pa bio on katolik, muhamedanac, protestant, židov može zvati Srbinom, kada on ne pripada i srpskoj vjeri.“ (Mostarac Muhamed eff. Spahić, "Muhamedanci Srbi?!", Crvena Hrvatska, 3/1895.)

*„U prvom broju Srpskog lista objavljen je program Srpske narodne stranke koji se sastoji u isticanju prava na srpsku narodnost bez obzira na bilo koja državna i istorijska prava i ne praveći razlike u pripadnosti veroispovesti: brat je mio koje vere bio. Srbin je Srbin zato što je Srbin, a ne zato što pripada izvesnoj veroispovesti, jer je on bio Srbin i pre no što je prihvatio hrišćansku veroispovest.“ (Lujo Bakotić)

*„Dakako ljudi oko Dubrovnika mogu slobodno misliti sa svojeg gledišta kako god hoće o značaju pravoslavlja u životu i istorijskoj sudbi srpskog naroda. Što se nas tiče, nema tih dokaza, koji bi nas mogli uvjeriti, da pravoslavlje nije osnov srpskog patriotizma... Razberimo ga, bilo u najkraćim potezima, i sa strane čisto narodne, t.j. u kakvom je stepenu ono spojeno sa srpskim narodnim životom, i da li može čovjek, koji nije potpuno pravoslavnim, biti i pravim Srbinom? Reći će kogod: Nije li ovo pitanje čudnovato? Ta razmislimo ladnokrvno. Dopustimo, da je vjera djelo savjesti, i da vršenje crkvenih obreda treba ostavit dobroj volji svakoga. Ali kako se može veličati imenom Srbina onaj, kome je, na primjer tugja sva crkvena-narodna istorija naša, svi njeni veliki dogagjaji i oni slavni radnici, koji su u svoje vrijeme proslavili srpsku zemlju, a sada se s njome zajedno proslavljaju u likovima narodnih svetitelja? ... Koji bez razloga stupa u brak sa inovjernom osobom, taj pokazuje da nije iskreni sin pravoslavne crkve, da pravoslavnu vjeru on samo slučajno ispovijeda, prosto s toga, što se u njoj rodio, da je za njega bezrazlična po značenju svaka vjera i dakle bezrazlična mu je pravoslavna ili ma koja druga vjera... Na to pitanje puštam vas, braćo, da sami odgovorite, pošto samo pogledate koliko je porodica naših izgubljeno i propalo za crkvu našu svetu, ali sve ili bar najviše uslijed mješovitih brakova, uslijed toga, što su u ovoj ili onoj porodici muž i žena različitoga vjerovanja bili. Kao poglavica pravoslavne crkve u Dalmaciji, ja sam pozvan po dužnosti svojoj da svom snagom stanem na put tome zlu, i tu ću snagu svoju ja na to i uložiti punom strogošću.“ (Nikodom Milaš)

*„Rukovah se sa mladićem, koji Boga Alah kaže, (time meni ništ' ne smeta, a ni Bogu ne odmaže). Ko bi znao sva imena, kojima se Višnji zove, al štogodje čistih duša, sve su srodne i njegove.“ (pjesmica Jovana Jovanovića Zmaja, odgovor srbokatoličkoga lista Dubrovnik Nikodimu Milašu)

*„Pravoslavna vjera, vjera Hrisostoma i Atanazija, vjera koja je Kristom ljubavi i sloge utješila narod u silnim patnjama za vjekove, provrgnula se u prosto političko geslo mržnje i mrskoga fanatizma. Pravi Srbin valja da je pravoslavne vjere.“ (Lujo Vojnović)

*„Da bi se narod katoličeskih veroispovedanija od Austrije i njenog upliva odvraćali i Srbiji većma priljubili nužno je na to osobiti vnimanije obraćati. Ovo bi se najbolje postići moglo posredstvom fratera ondašnjih, između kojih najglavnije trebalo bi za ideju sojedinjenja Bosne sa Srbijom zadobiti... Na istočnog vjeroispovjedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački frateri. Pored gore spomenutog štampanja knjiga, ne bi li dobro i sovjesno bilo da se jedan od ovih bosanskih fratera pri beogradskom liceumu kao profesor latinska jezika i još kakve nauke postavi. Ovaj profesor mogao bi služiti kao posredstvenik između Srbije i katolika u Bosni, jer s tim bi mi prvi povjeritelan korak učinili i s tim dali bi na dokazatelstvo tolerancije. Zar ne bi mogao ovaj isti frater ustanoviti ovde jednu kapelu za ovde živeće katolike, s čim bi se nabeglo podizanje jedne kapele pod uplivom austriskim, koje će ranije ili kasnije sljedovati morati. Ovu kapelu mogli bi staviti pod pokroviteljstvo stanujućeg konzula francuskog.“ (Ilija Garašanin)