E tako i ratni podvizi, a la ovo sto opisuje vikicev smrad. Nakiceno, pola izmisljotine, pola sakriveno, nezgodni detalji posebno jer recimo vjerujem da svi iz sredisnje Bosne znaju di je Impregnacija, i da su to Santici. Prvo spominje bazu UNPROFORA i da su oni u blizini, a onda kao postavlja pitanje da gdje su te Buhine kuce.

Odakle ti sad pa to?

http://www.hercegbosna.org/ostalo/kronika.html

Sve OK, samo što je ovu izjavu o Vikiću napisao sa "malo" zanosa....taj je navodno bio u Sarajevu za vrijeme ovih događaja

----------------------

Od Ahmića do Buhinih Kuća nije više od nekoliko stotina metara. Selo ima devedesetak kuća i leži, kao i Ahmići, uz cestu. Udaljenost između sjevernih i južnih muslimanskih položaja tu je najmanja: samo kilometar i pol do dva. Muslimani su na jugu bili u Kruščici, a na sjeveru (prema Zenici) - u Vjetrenici. A između Hrvati. Stisnuti kao u kakvoj preši i slobodni praktički samo uz cestu, na potezu od Viteza do Busovače.

Muslimani su na svaki način pokušavali izolirati Vitez, jer bi ga tako lako uzeli. Zato su najprije pokušali u Ahmićima presjeći cestu, a onda i u Križančevu Selu. Sada ponovno u Buhinim Kućama.
Početkom siječnja 1994., oko pet sati ujutro, njihovi su diverzanti upali u selo. Nitko ne zna odakle su došli, jer su primijećeni tek u samom selu. Kako Buhine Kuće nisu neko zabačeno, ili raštrkano selo, nego poprilično urbano, takoreći prigradsko naselje, neki drže da ih je UNPROFOR potajno dovezao u svoju bazu. U pogon za obradu drveta Impregna-cija. Udaljen stotinjak metara od ceste i prvih kuća, a u pravcu Kruščice. Po tom - podosta raširenom uvjerenju - diverzanti su od tamo provalili u selo.

Po drugoj verziji došli su iz Vjetrenice - udaljene od Buhinih Kuća jedva pola kilometra zračne linije. U prilog tomu govori gusta magla koja se te noći i tog jutra spustila. Pogo-tovo u svjetlu činjenice da se jedan muslimanski tenk, koji je također krenuo u akciju, izgubio u magli. Nadomak samih Buhinih Kuća. I koji nikada nije stigao na poprište bitke.
Kako god bilo, Vikićevci su upali u selo baš u vrijeme kad ljudi najtvrđe spavaju. Pred jutro. Ime su dobili po Draganu Vikiću, zapovjedniku specijalaca MUP-a BiH. Iako Hrvat, ostao je vjeran Aliji Izetbegoviću, a na glas je došao po okrutnosti svojih momaka.

Selo je izgledalo idilično. Magla je poklopila krovove i dvorišta, nije bilo vjetra, samo disanje usnulih.

Spavali su i hrvatski specijalci, pripadnici Munje. U dvokatnici s nedovršenim balkonima i dvije iste takve garaže. Pedesetak metara od glavne ceste za Vitez. Nasuprot UNPROFOR-u.
Bili su tu na rutinskom zadatku. Pazili na selo i cestu. Sve momci od dvadeset i koju godinu. Noć prije malo su kartali, popili pokoje pivo i otišli spavati. Pred kućom ostaviše stražara, kao i svaki put.
Čini se da su muslimani točno znali gdje se nalaze hrvatski specijalci. U svakom slučaju tu su najprije udarili. Nečujno likvidirali stražara, pa brzo na prvi i drugi kat. Deset momaka nije imalo nikakvu šansu.

Nisu ih odmah ubili. Pronađeni su vezani žicom, s rukama na leđima. Nekima je žica bila i oko vrata. Trojica su ležala u hodniku na drugom katu, s tragovima noža na tijelu. Ostali nabacani u sobi, kao što se nabacaju stare stvari. Masakrirani nožem, a neki i s prostrijeljenim šakama, polomljenim laktovima i ramenima.
Ti mladići, još do prije koje minute živi i gipki, s toplinom što je zračila iz njihovih vena, sada su ležali kao polomljene i iznakažene plastične lutke. Na hrpi. Kao da su ljudsko smeće.
Mario Barišić, momak od dvadeset godina, s teškim ozljedama po glavi i leđima, na nogama je imao čarape u kojima je bilo nagurano polomljeno staklo od boca. I u njima morao plesati prije nego su ga ubili.

Prošlo je dosta vremena dok se nije pročulo što se to dešava u Buhinim Kućama. U prvim satima samo su stanovnici bili svjedoci jednog od najkrvavijih pirova. Možda je tomu pridonijela i ta vražja magla, a možda i to što se stalno negdje pucalo, pa se na pokoji rafal nije ni obraćala pažnja.
Ni pukovnik Ilija Nakić, zapovjednik brigade Frankopan, koji se tog jutra osobnim kolima vozio prema Vitezu ništa nije slutio. Shvatio je da se nešto događa tek kad je na raskršću izašao iz automobila. Htio je pogledati nešto na kolima, a umalo ga pogodio snajper. Metak mu proleti pokraj koljena i udari u asfalt.
Počne utrka s vremenom.

Prema Buhinim Kućama kreću Vitezovi, a onda i jedna travnička bojna na čelu s iskusnim i sabranim Zdravkom Lov-rinovićem. I Bandera. Visoki i suhi momak, pripadnik Munje.
Pokuša s nekoliko momaka ući u dvokatnicu u kojoj su ležali njegovi kolege. Ne ide, jer muslimani tuku po vratima. Okreću se i ruše zid sa stražnje strane. Krampovima.
Banderi je na pameti samo jedno - što prije do tih momaka. Jer moglo se dogoditi da on bude na njihovom mjestu. Spasio ga je raspored.
Čim su se popeli u kuću doživješe šok. Bandera osjeti strah, obuze ga nemoć, a onda u hipu divlja mržnja. Pomuti mu razum, razbukta strasti.
Samo da mu je ščepati tu gamad, da ih potamani. Ni na što nije mislio, jedino na to. Davio bi ih golim rukama, grizao zubima. Drhtao je od bijesa i sumanutosti. Strah se pretvori u neobuzdanu agresiju.
Htjede s momcima odmah u lov na Vikićevce, pa što bude. I zacijelo bi izginuli da se ne nađe Lovrinović. Smiri ih i povede u bitku kako priliči vojniku.

Bio je iskusan zapovjednik, prošao mnoga ratišta - i ona u Hrvatskoj. I naučio da u ratu nema srljanja, nema osvete To uništava dušu i ubija tijelo.
Počeše vraćati kuću po kuću. S jedne strane zida Hrvati, s druge muslimani. Vojnik gurne vrata, a protivnik mu ih nogom zatvori. Krvavo da krvavije ne može biti.
Vikićevci ubacuju ručne bombe i u kuće u kojima su civili. Ubijaju one koji bježe. Tuku i "bebama! Projektilima ručne izrade. Napravljenim od požarnog aparata napunjenog čavlima, staklom i eksplozivom. Koga pogodi, prereže ga na dva dijela. Kao nekog momka čiji su gornji dio tijela muslimani nabili na ogradu. Noge nisu mogli pronaći.

Jedan je mještanin ovako opisao događaje: "...Iz te kuće moja supruga je pokošena rafalom, a ja sam pogođen u lijevu nadlakticu, na koju mi je dijete bilo naslonjeno. Ubili su mi dijete u naručju. Bezglavo sam trčao po dvorištu, pobješnjeli muslimanski vojnici trčali su u smjeru dječjeg plača. - Poklati! Spaliti sve! Allahu ekber! - čuo sam povike bijesnih vojnika.. . Čuo sam i bolno deranje jednog čovjeka kojeg su muslimanski vojnici uhvatili. U dvorištu jedne kuće vidio sam ubijenu A. V. (ležala je na lijevom boku). Vidio sam još tri ubijene žene. Lica su im bila okrenuta prema zemlji..."
Nekoliko muslimanskih boraca tjeraju ženu iz kuće. Izlazi pred vrata. Viču - Marš dalje! - Gleda ih zbunjeno. Uzmiče polako, nesigurna što da čini. Počnu je gađati ciglama, zaostalim od neke građevine. Najprije u tijelo, jedanput, pa drugi put. Jaukne - Nemojte mene! - Oveći je komad pogodi u glavu. Padne, a oni u nju istresu rafal. I odvale - Mater ti ustašku, idi k svojima!
Malo dalje, uz cestu za Vitez, bude cijelu obitelj: Miru Vidovića Pitalu, njegovu ženu, sina i snahu, njihovu djecu, te drugog sina i kćer. Tjeraju ih u dvorište.

Ubijaju ih. Sve do jednoga. Osim trinaestogodišnje sinovljeve kćerke Marijane, koja je nekako uspjela pobjeći s mnogo mlađim bratom.
Nosila ga je u naručju, jer je bio ranjen u trbuh. I trčala prema UNPROFOR-u. No Belgijanci joj ne dadoše da uđe, iako je i sama bila ranjena u ruku. Samo odmahnuše kao da kažu - Nas se to ne tiče.
Otrči dalje i tu ju prihvate. Spasiše i njezinog malog brata, premda je utrobu donio u rukama.
U Buhinim Kućama muslimani su ubili dvadeset i pet ljudi, ali selo nisu uzeli. Zamalo je uhvaćen i sam Vikić. Neki ga je momak umalo dograbio za vjetrovku, ali je nekako izmigoljio.



********************



Pritisak na tu osjetljivu točku, kao i na cijelu tu bojišnicu, nije prestajao. A time ni opasnost za Vitez i Busovaču.
Krajem siječnja pukovnik Blaškić zapovijeda da se zauzme Zavrtaljka. Ključna kota na planini Zahor. I na taj način težište bitke prebaci u područje Fojnice. Operaciju je izvela brigada "Ban Josip Jelačić", a zapovijedao pukovnik Josip. Za samo dva sata, po debelom snijegu i magli, zadaća je izvršena. A Vitez i Busovača konačno rasterećeni.
Kad su se hrvatske postrojbe vraćale na početne položaje, Belgijanci, koji su u punoj ratnoj opremi čučali iza vreća s pijeskom u svojoj bazi, vikali su - Bravo HVO! Bravo HVO!
Sunce je polako zalazilo i padalo na one tri i po tisuće grobova što su ih Hrvati iskopali samo u ovom ratu na toj srednjobosanskoj zemlji.
Kao dio povijesne sudbine što se još nije do kraja rasplela? Jer mrtvi uvijek nekako prežive. U dušama krvnika, kao i u dušama onih što ih oplakuju.

ruru je samo dobro upijao pricu nekih od ucesnika. iskreno pun mi je k.... ovih heroja i nasih i njihovih a i trecih tj. generala poslije bitke. Dok se ginulo, zglobove svoje u vodi i blatu ostavljalo po nekoliko sati bez koraka nazad da bi se obranilo ono sto je samo nase i vjekovno a i buduce, dok se sve to gore pobrojano desavalo ovakvih nije bilo ni na mapi, bili su negdje u pozadini glumili veziste, inzinjerce, kurire, tajnike, sekretare sta li vec nisu...a gledaj sada nakon rata svi su oni bili tu gdje je gorila zemlja a nebo se rusilo od detonacija, odjednom su bili u svakom trenutku akcije, na svakom cosku kuce, ranjeni su trcali po 5 kilometara bez prestanka i slicno... alo ajmo malo stat na loptu. Prije svega iz pristojnosti i zahvalnosti nama koji smo krv propisali da bi danas hrvat zivio i radio u posranoj drzavi u kojoj ga njegova politicka elita tretira kao jednu trgovinu kojom ce dobiti samo institucionalne pozicije.
Drugo, momcino "ruru"... jesu li te ikada ucili da ako zaglavis u nekoj visekatnici a ispod sebe cujes neprijateljske snage pa koliko ih je god, da ih zatrpas bombama pa nek koracaju i dalje ako mogu ??? Ocito nisi. Tako da ovom tezom obaram tvoje tvrdnje da su se u istoj kuci zatekle i armija i HVO---- i da su se tako olako predali. Prvo na kat im nikako nisi mogao uci jer je u prednosti onaj na visini a to dobro zna onaj koji se nadje u toj situaciji i zna sta mu je cinit. Jedino sta onaj sa nizeg kata ima u svojoj moci jeste rusit kucu do temelja bilo eksplozivom ili drugim nacinom ali u Buhinim Kucama se za takvo sto u tom trenutku nije imalo vremena. Radio sam masu akcija gdje su se prakticki navlacili neprijatelji da upadaju u takvu vrstu zasjeda u kojima ih zatrpavas bombama sa visine.... I dan danas na sveucilistu predajem o tom urbanom nacinu borbe a ameri su je najbolje sproveli na talibanima na istoku...

U zdravlje, na dug vijek.

Upravo to, svi su bili svugdje...
Tko bi se to predao u jeku akcije u ono vrijeme ? A zna da ce biti ubijen pruzio otpor ili ne ... Nitko s eniej predao na ovaj nacin kako ruru opisuje, a posebno da su sisli sa kata i sami polozili oruzje. Momcima se upalo na spavanju i tu im je bio kraj. Malo nakon toga su se svi pripadnici armije dali u bjezaniju a znamo kako diverzanti ostavljaju teren iza sebe. Jedno je sigurno, zube su lomili na cijelom prostoru sredisnje bosne.... Boli njih sredisnja bosna jer im je previse ljudi za jedno proljece odmah izginulo, kasnije su bili samo njihovi pokusaji da nam naplate svakog vojnika armije koji je kosti ostavio na nasim prostorima. Uspjeli nisu. Kazu da su spremali veliku ofanzivu na vitez i da je grad mogao pasti 99 % u toj ofanzivi. Ok da je pao sami sebe bi doveli u pat poziciju jer bi krenula ogromna kontraofanziva preko druga dva pravca sredisnje bosne. Nakon te kontraofanzive sredisnja bosna ne bi bila enklava, vec bi se njen zapadni dio sastavio tj naslonio do kraja na ajmo reci cjelokupan teritorij HRHB. To nas uvodi u nove dimenzije i omjere, imas nesmetan prolaz za ulazak novih i osvjezavanje trenutnih jedinica, i ne izbjezan bi bio dogadjaj vracanja viteza u nase ruke.imali bi veoma povoljniju poziciju nego u trenutku same odbrane viteza do washingtonskog potpisa. Tu bi moral vojnicki bio presudan jer smo branili dug period odredjeni dio teritorija na kojem smo bili napadnuti i svaki vojnik pod hrvatskim barjakom bi imao zelju da im naplati svaki dan koji smo tako proveli. Dobro se ruru zapitaj sta bi bilo da ste kojim slucajem uzeli buhine kuce ili da ste uspjeli sa ofanzivom na vitez koju st epripremali... dobro se zapitaj da li bi ti i prostor oko zepca nakon svega toga ostao siguran i vas... Sve sto govorim imam pokrice za to, jer sam bio u i oko ovoga. Svako desavanje ima svoj izvjestaj pa tako i ove buhine kuce. Danas nakon svih proteklih godina od tog rata, ja ti odgovorno tvrdim da znamo sve predvodnike te akcije na buhine kuce i 80 posto ucesnika. Niti su bili tako golobradi kao sta ti kazes niti je bilo naivno upadanje. Pazi sta pricas ruru.

u buhinim kucama niko nije zaklan...to dobro svi znaju..tako da ti teorija o likividiranju straze odpada.----imaju vasi ljudi koji su prezivjeli..i koji su svjedocili da se odmah zapucalo..kuca u koj su bile munje jeste prva napadnuta...i to rana ujutru..a munje su zarobljene tek poslijepodne to znaju i vasi ljudi koji su bili tamo...i ja nikad nisam odobravao napad na buhine kuce...ja cak tvrdim da su nas poslali da izginemo dole...a ja da sam bio na mijestu munja uradio bi isto..pokusao bi se sakriti jel neznam koliko je ljudi napalo sta se desava..i znam da su mogli pobiti nase jel su bili iznad..mozda su to i htijeli..al bst je pogodio potkrovlje kuce i ranio jednog vaseg koji je jako jaknuo..i tada su se predali...i ja neznam zasto vi mene stalno napadata..ja nikad nisam odobravao zlocin..

Da poslali vas da izginete,koliko ja imam vojnickog znanja ja mislim da nigdje nepostoji da se na takav nacin eliminira neprijatelj...vezanjem razbijanog stakla na koljena.Treba samo da se opise kako da se strazar eliminira tako bezcujno...sve mi mirise na krticu iznutra ili onih Englezera

Nema nikakve krtice,momci jednostavno zaspali,previše umora,još ako je bilo malo alkohola,recept za tragediju je kompletan.Nisu poštivali pravila ponašanja u zoni b/d,i desilo se što se desilo,nažalost...

Imao sam negdje svoju skeniranu skicu rasporeda na tom području,pa budem je prenio na google maps,sa prikazom taktičke situacije.