Hrvatsko selo pored Vareša.

Poslednjeg dana februara navršilo se 24 godine od tragičnog događaja kada su dva američka lovca F-16C, koji su patrolirali Zonom zabranjenog leta nad BiH oborili su u vazduhu četiri jurišnika J-21 “Jastreb” Vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane Vojske Republike Srpske, koji su se vraćali sa zadatka bombardovanja skladišta municije u Bugojnu i fabrike aritljerijskih sistema ” Bratstvo” u Novom Travniku.

S druge strane kasnije je uvršten još jedan motiv, koji nikad nije bio potvrđen, da se napadom htelo uticati, da se dejstvom aviona na muslimanske ciljeve iz pravca Hrvatske obnove neprijateljstva dve zaraćene strane, koja su prekinuta i zaustavljena političkim dogovorom Zagreba i Sarajeva tih dana.

gdje mogu naći temu Ahmići...
Iskreno rečeno što duže proučavam ratne materijale o ratu u BiH, stječem dojam da većina zločina ima obavještajni pečat....
Zamolio bih nekog od starijih forumaša da napiše post o Ahmićima...bar ono što je čuo od drugih... ko je napravio zajeb...i zašto je došlo do zajeba...
iskreno žao mi je ubijenih civila....a ispade da su naše žrtve manje vrijedne od muslimanski...ovi gdje su kod napravili prodor u naša sela...mačka nije ostajala iza "osloboditelja"....

Treći, poseban, problem bio je misteriozan nestanak ogromnog novca koji je doniran za odbranu RBiH. Prema riječima samog Izetbegovića za odbranu RBiH dato je oko 10 milijardi maraka (10 000 miliona njemačkih maraka) i tim novcem je, prema riječima samog Izetbegovića koje je izrekao na sjednici Predsjedništva RBiH augusta 1995. godine, upravljao Odbor na čijem se čelu nalazio on a u čijem sastavu su bili Hasan Čengić, Fatih el Hasanein, Šuajib Šeta, Senad Šahinpašić Šaja, Husein Živalj i nekolicina drugih. Šta se dogodilo sa tolikim novcem doniranim za odbranu RBiH? Kako je nestao i zašto nikada nije podnesen račun o tome kuda je nestao toliki novac!?

Tokom 1999. godine Sefer Halilović je, u svom intervjuu magazinu "Dani", poručio Izetbegoviću da će ga smatrati kriminalcem ako ne položi račun gdje je nestao novac doniran za odbranu zemlje. Kada se to dogodilo Izetbegović je odmah zatražio od tadašnjeg komandanta VFBiH Rasima Delića „Izvještaj“ koliko je oružja Armija RBiH kupila tokom 1994. i 1995. godine. Izetbegović je mislio da će, uskoro, ciframa ušutkati Halilovića ali kada je Delić 14.4.1999. godine uputio odgovor Izetbegoviću, Izetbegović je, odmah, odustao od dalje javne polemike sa Halilovićem. Shvatio je da Delićev spisak neće moći pravdati sa 10 milijardi njemačkih maraka koliko je glasila Izetbegovićeva suma «za odbranu RBiH».

Delić je u svom izvještaju napisao sljedeće:
«Gospodine predsjedniče, na osnovu Vašeg zahtjeva dostavljamo Vam pregled MTS dobavljenih izvana 1994 i 1995. PUŠAKA : 76. 410 RPG-7 LANSER: 2.439 MINOBACAČA: 108 LANSER TF-8: 27 VBR: 17+ 47 JEDNOCIJEVNI BOMBE: 173.003 MUNICIJA: 101.166.000 PROJEKTILI RAZNI: 56.540 MINE ZA MINOBACAČ: 21.300 RAKETA TF-8: 754
Selam, general Rasim Delić»

Ako je, a jeste, Izetbegović 28.1.1994. godine kazao da je količina oružja u rukama ARBiH mogla biti jezičak na vagi koji odlučuje o ishodu rata postavlja se pitanje zašto Armija to oružje i potreban novac za njegovu kupovinu nije posjedovala!? „Odbor“ za pare kojim je rukovodio Izetbegović nije isporučio ARBiH više od 110 miliona njemačkih maraka za čitavo vrijeme agresije što je oko 1% od ukupne sume novca koji su uzeli u svoje ruke. Pa gdje je onda 99% doniranog novca? Kada je Sefer Halilović kao član Parlamenta BiH pokrenuo 2009. godine pitanje donacija datih za BiH tada mu je, uskoro, poslana SIPA na vrata da nam pretresa stan a uskoro je, linijama "Odbora", pokrenuta i najnovija, ma nema - pravi hit, istraga protiv Sefera Halilovića u vezi ratnih zločina za šta su glavni svjedoci bili "budžetski korisnici" para koje je uzeo "Odbor" u svoje sehare - Muslimović Fikret, Alispahić Bakir, Ališpago Zulfikar i slični, realni, ratni zločinci i neprijateljski agenti srpsko - hrvatskih tajnih službi. Helem...

Za vrijeme perioda august 1992. – februar 1993. godine za potrebe Armije RBiH izdvojeno je 2 miliona, 147 hiljada i 350 njemačkih maraka. Zaključno sa 23.7.1993. godine Armija RBiH bila je bogatija za još 400.000 njemačkih maraka što ukupno do kraja jula 1993. godine iznosi 2 miliona, 547 hiljada i 350 njemačkih maraka. To je bilo sve. Armija RBiH sastavljena od pet korpusa i gotovo 250.000 vojnika, gola i bosa, razvučena na dva fronta nije se mogla naoružati i braniti sa dva i pol miliona njemačkih maraka ni po jednom proračunu. Ali ipak su i takvi odbranili zemlju i narod ali su nedostatak opreme i oružja nadoknađivali sopstvenom neustrašivošću i velikim brojem mrtvih. Gdje su tada bile Izetbegovićeve milijarde, kome je «Odbor» davao novac i zašto ih nije dao Armiji onda kada su bile najpotrebnije i zašto je samo dva i pol miliona njemačkih maraka dato za ARBiH u prvih godinu i pol rata ako se zna da je to bio najteži period u historiji zemlje?

Radi historije i istine treba reći da je Sefer Halilović dva i pol miliona njemačkih maraka utrošio na sljedeći način: 2 miliona, 54 hiljade i 8 njemačkih maraka potrošio je na nabavku oružja i vojne opreme, dok je 205.000 njemačkih maraka dao brigadama na terenu da svojim kanalima probaju nabaviti oružje preko UNPROFOR-a ičetnika...

Ostatak novca, malo više od 200.000 njemačkih maraka bio je operativan u trenutku kada se sačinjavao „Izvještaj“ o utrošku donacija. Dakle, kompletan iznos, izuzev 84.087 njemačkih maraka koje su potrošile vojne delegacije koje su učestvovale na pregovorima u Ženevi i New Yorku, dat je za kupovinu oružja i municije. Sve za borbu!

Računi iz mandata Rasima Delića govore ovako: Armija RBiH dočekala je drugu polovicu 1993. godinu sa 3 miliona i 700 hiljada njemačkih maraka da bi joj se u toku 1994. godine doniralo još 65 miliona, 205 hiljada i 625 njemačkih maraka. Delić je sredstva, između ostalog, trošio ovako: za oružje je utrošeno 532 hiljade i 633 njemačkih maraka, za kancelarijski namještaj 117 hiljada i 194 njemačkih maraka, za računare i birotehničke mašine 373 hljade i 105 njemačkih maraka, za artikle «ishrane za životinje» 261 hiljade i 042 njemačkih maraka. Nadalje, stoji u „Izvještaju“, da je za municiju Armija RBiH izdvojila 8 miliona, 584 hiljade i 786 maraka, dok je u isto vrijeme za plate podjeljeno 10 miliona, 394 hiljade i 667 maraka. U „Izvještaju“ stoji da je na «ostalo», bez navođenja šta je to, potrošeno ukupno 1 milion, 127 hiljada, 911 njemačkih maraka. Piše da je 2 miliona, 415 hiljada i 943 njemačkih maraka podijeljeno za «nagrade» u toku 1994. godine. Navodi se i to da je za odjeću naše vojske dato 13 miliona, 261 hiljada i 614 njemačkih maraka, dok je za obuću izdvojeno 4 miliona, 683 hiljade i 811 njemačkih maraka.

Dakle Delić je dao više novca za plate, kancelarijski materijal i hranu za životinje nego li za oružje i municiju ARBiH. S druge strane sama činjenica da su se morale početi dijeliti plate borcima dovoljno govori u kakvo su stanje Izetbegović, Delić i kompanija doveli moral naših boraca. Ne čudi ako su im borck tražili plate jer su vidjeli kako se oficirima bivše JNA namještaju kabineti i sekretarice za čiji konfor je, prema Delićevom izvještaju, potrošeno gotovo 500.000 njemačkih maraka dok su je Delić za "nagrade" podijelio oko 2,5 miliona njemačkih maraka što je gotovo identičan iznos kojim je Sefer Halilović vodio obranu RBiH prvih godinu i nekoliko mjeseci agresije na RBiH.

Kao jednu drugu paralelu na konformističko, i nadasve nemoralno, trošenje narodnih, doniranih para govori i dokument iz 1996. godine u kojem je Izetbegović častio režimski list Ljiljan sa 2.000.000 njemačkih maraka iz sredstava donacija Organizacije islamskih zemalja. Strašno je, jezivo i neislamski, ovako bacanje novca datog da obnovu BiH i za narodnu sirotinju. U dokumentu od 14.6.1996.godine koji Izetbegović upućuje guverneru „Narodne banke“ Kasimu Omičeviću, stoji sljedeće:
«Kasime, iz donacije OIC –a (Organizacija islamskih zemalja) za potrebe NIPP Ljiljan, izdvoji 2.000.000 DM (dva miliona), na ime nabavke opreme i uređenja prostorija. Odgovorna lica za pravilnu i namjensku upotrebu sredstava su g. Džemaludin Latić i Mensur Brdar. Selam, Alija Izetbegović»

Ni po jednom osnovu nije ni moralno, ni islamski ni normalno da se jednom sileždijskom i, prije svega, stranačkom mediju da gotovo ista suma novca, koje su oni iskoristili za blaćenje političkih neistomišljenika i Muslimana po nalogu onih koji su i dali novac za formiranje takvih «kuća», kao što je u prvih godinu i par mjeseci rata dobila naša Armija.

Međutim, narod mora saznati kako su trošenje njihove, ponavljam njihove, pare. Ilustrativan je i primjer sa sjednice Predsjedništva RBiH održane 24.10.1993. godine na kojoj je ključna tačka bila: «Telefonski troškovi državnih i armijskih institucija».
Izetbegović: „Telefonski troškovi, ja vam ne smijem reći koliko iznose. To je strahota. Ako ova zemlja propadne zbog nečega propast će zbog telefonskih troškova. Vjerujte mi da ima telefonskih brojeva koji troše 10.000 DM mjesečno. Koliki je zbirni iznos?“
Divjak: „722.000 do sada.“
Izetbegović: „Neka znate, samo u nas ne postoji kontrola. Kod nas dolaze ambasadori iz bogatih zemalja, iskoriste priliku da govore s našeg telefona da ne bi govorili sa svoga.“
Divjak: „Najviše Ministarstvo odbrane – 147.000 DM, broj 663-068.“
ilajdžić: „Vlada najmanje troši, odmah to da vam kažem. Kabinet premijera je najmanje u Vladi. Nemojte isturati odmah ministarstvo prvo.“
Divjak: „To je Ministarstvo odbrane.“
Silajdžić: „To je ministarstvo Vlade!“
Divjak: „Pročitao sam 147.000, a Štab vrhovne komande 47.000 DM.“

Dakle 722.000 njemačkih maraka su Predsjedništvo, Vlada i Štab Vrhovne komande RBiH potrošili samo telefonirajući u toku 1994. godine. Novac kojim su plaćani i ti računi jesu donacije iz inostranih zemalja date za preživljavanje, liječenje i ishranu naših građana. Nadalje se na sjednici i dalje raspravljalo o troškovima, sitničarenju i rasipništvu institucija i funkcionera RBiH.
Izetbegović: „Druga tačka. Odobravanje službenih putovanja u inostranstvo. Riječ je o našim ljudima. Mislim koje Predsjedništvo plaća. Otputuje se, podnosi se račun, pa onda nastaju teškoće gore...“
Ganić: „Mi imamo nekoliko neisplaćenih putnih naloga. Služba traži da sa sjednice Predsjedništva dođe odluka.„
Kljuić: „Koji su to? Evo nas ima pet–šest, predsjedniče, možda možemo napraviti jednu predostrožnost. Ja bih volio da nam se interno, da nam se da jedan pregled koliko je ko putovao i koliko je podigao deviza.“
Ganić: „Ima to.“
Kljuić: „Ma nema, ja ne znam! Ja znam da sam, kako sam ušao u ovu zgradu 15 dnevnica naplatio. Nemoj Ganiću, neka nam dadnu na internu upotrebu. Spisak jedan, koliko je ko putovao, s koliko pratilaca. Ja sam tek čuo sada da imaju po dva pratioca.“
Izetbegović: „Ostaje da vam se zahvalim, ne vidim ništa više.“
Ganić: „Ima još nešto. Ja bih vas zamolio. Vlada je donijela odluku o kupovini računara za jedan broj kabineta. Međutim, radi se o računarima koji koštaju oko 4.000 DM. Pošto ja radim sa UNPROFOR–om i ove proteste pišem, zamolio bih da ovaj što je za mene, kupimo, pa kasnije refundiramo od Vlade. Ne mogu, Rouzu svaki dan pišem, mora to biti u jednom stilu, ako se slažete.“
Pejanović: „Ja radim sa posuđenim kompjuterom.“
Kljuić: „Hoćemo li svi dobiti računare?“
Ganić: „Predviđeni smo... Mi imamo jedan problem. Nemaju svi članovi Predsjedništva kola. Mi smo tražili od MUP–a, oni su rekli da je MO nadležno da nađe to rješenje. Ministarstvo odbrane je dalo nalog da se mobilišu tri automobila, zaustavljali su građane na ulici, tražili automobile.

Rekli su, otprilike: Treba u Predsjedništvu automobil, rekao Ganić. To je po čaršiji puklo za pola sata. Naravno, to je cirkus. Evo Kljuić ide pješke, dobro on ima neke jarane pa ga voze... Mislim Komšić da nema auta, nema Nijaz...“
Komšić: „Ja posuđeni auto vozam.“
Ganić: „Da se nađu ti auti.“
Izetbegović: „Do sada je bila zajednička garaža republičkih organa. Kako to, to znači Vlada je prigrabila ta kola, Predsjedništvo nije.“
Selimović: „Tri su nestala za vrijeme rata. Jedno je oduzeo Boras, drugo Koljević, dva su u ratu spaljena... Tako da smo ostali bez voznog parka.“

Međutim da su sa BiH i onda, kao i danas, vladali bezosjećaji ljudi kojima je vlastita sujeta i ego ispred ljudi, naroda ili države slikovito govori i sjednica Predsjedništva RBiH održana 11.8.1995. godine na kojoj su tema, ponovo, bili auti ali i količina nastupa na televiziji. Da li se od takvih ljudi moglo očekivati racionalno i pošteno trošenje doniranog novca? Nije. Da li je takvim ljudima bili važno što će u procesu u kojem su željno učestvovali, procesu podjele BiH, hiljade i stotine hiljada ljudi morati da se sele u nepoznato ostavljajući sve svoje tuđinima? Nije. Brinuli su, onda i danas, samo o sebi što se lako isčitava iz imovinskih kartona njih, njihove djece, supruga, tetki i punica...
Kljuić: „Prvo da kažem, ovo je narušavanje ustavnog poretka države i mislim da je ovo jedna diktatura, to sam rekao i juče. Od toga da pismo pet članova Predsjedništva nije moglo biti objavljeno. Dakle, postoji jedna cenzura koja nije zvanična, ali postoji. Mi to znamo. Jer, ja sam profesionalac u tome... Ja imam albanske krvi u sebi. Kad' bi Tuđman imao lijek za moje dijete, a moje dijete obolilo, ja bih rekao: Dijete umri, ja ću umrijeti poslije tebe, ali od tog čovjeka neću tražiti lijek. To je moje. Zato nemam auta, zato kao član Predsjedništva ne mogu doći na TV, ne mogu na radio doći.“
Izetbegović: „Kad sam ja to bio na TV?“
Kljuić: „Svaki put.“
Izetbegović: „Nisam brate, samo jave da sam nekoga primio.“
Kljuić: „Ali samo da ti kažem, znam kako se dolazi na TV. Meni to ne treba, znaš zašto? Ova TV, ne dobaci daleko, pa to nije ni bitno. Ti znaš da imaš svu tu vlast i mi ti na njoj ne zavidimo. Ali, ipak, ima nešto da se jedno auto ne može naći za člana Predsjedništva, to stoji. To je tvoj lični odnos prema meni... Znaš da se svi vjetropiri, da ne kažem goru riječ, voze autima.“
Izetbegović: „Ne znam, pravo da ti kažem.“
Kljuić: „Znaš ti, niko ne ide pješke.“
Izetbegović: „Ne znam ja ništa. Nemam vremena gledati ko se čime vozi.“
Kljuić: „Tako je bilo i za naftu, ti kažeš: Ne znam odakle je ovi moji nađu. Mi ne nađemo.“ Izetbegović: „Ja sam tebi rekao i ja od MUP–a dobijam...“
Kljuić: „Eto, osiguraj i meni jedno od MUP–a.“
Izetbegović: „Ne mogu ja krivu Drinu ispraviti. Što se tiče Predsjedništva ovdje, neka Sejdalija vidi šta može uraditi zato da se tehnička pitanja riješe. Što se tiče drugih stvari, ja vam puno tu ne mogu pomoći, pravo da vam kažem. I ja imam velikih neprijatnosti, i moja djeca imaju velikih neprijatnosti itd.“
Mustafić: „Šta ja mogu da uradim kao generalni sekretar? To je stvarno širi problem.“ Izetbegović: „Harise, trebamo kupiti par kola. Valjda se toliko para može naći da se kupe ta kola?“
Silajdžić: „Znao sam ja, na kraju, da će Haris biti kriv.“

Vrhunac prevare koju je vlast provela nad svojim narodom dogodio se 10.5.1995. godine kada se na sjednici Predsjedništva RBiH raspravljalo o tome koliko će, realno, trebati BiH da se ekonomski oporavi i dostigne bruto nacionalni dohodak koji smo imali u 1991. godini. Ministarstvo finansija koristeći egzaktne ekonomske parametre rekli su sljedeće: Finansije: „Odgovor na vaše pitanje vrlo je jednostavan. U ovom trenutku mi moramo, ako želimo da pokrenemo bilo kakvu aktivnost, znači obezbjediti putne komunikacije. To je broj jedan. Nama treba dodatni izvor finansiranja. Ukoliko to ne budemo imali... naša, sutra da stane rat, mi imamo egzaktne procjene, matematički izračunate. Da bi dostigli bruto nacionalni dohodak 1991, trebalo bi nam 42 godine, oslanjajući se na vlastite snage. Bosne nema, ne bude li imala jednu vrstu Maršalovog plana. Nema podizanja proizvodnje.“

Ganić: Molim vas, nemojte ovo pitanje negde u javnosti, jer to je, to je takva greška, da je ne smijete nigdje više reći. Da vam treba 40 godina i nemojte to...“

Kljuić: „Ganiću, 19 godina će Srbiji koja nije imala rata.“

Finansije: „Možete tako govoriti, ali ovo je egzaktno i ovo je matematika.“

Ganić: „Ne, ali šta je, kada vi pogledate svugde u Brčkom u Tuzli, ima Coca-cole, ima svih ovih stvari koje trebaju trgovati...“

Dakle Ministarstvo finansija RBiH je, koristeći egzaktne matematičke podatke, kazalo da se moraju napraviti putne komunikacije, da se mora imati jedan studiozan plan obnove države nalik na Maršalov plan obnove Njemačke i da se, tek uz sve to, možemo nadati ekonomskom oporavku jer će nam, u protivnom, trebati 42 godine da dostignemo prihode bruto nacionalnog dohotka iz 1991. godine. S obzirom da su donacije za obnovu BiH pokradene, da putevi nisu napravljeni, da se privreda sistematski uništava kako bi lako pala u ruke onih koji je privatiziraju uglavnom pokradenim novcem donacija i s obzirom da se BiH sistematski pretvara u feudalno društvo u kojem će ljudi raditi, i to ako im daju, za one koji su ih pokrali i unesrećili jasno je da BiH potpuno ispunjava proračun Minisatrstva finansija RBiH. Dakle zaista će nam trebati 42 godine da dođemo na nivo iz 1991. godine. Svi političari kojima su ovi podaci bili dostupni nisu ih nikada iznijeli pred javnost, pred ljude, te su bacajući ljudima lažna obećanja nastavili da ih vode stranputicom uzimajući im godinu po godinu života.

Danas BiH vladaju isti ljudi kao i 1990. godine. Nakon 22 godine BiH se nalazi u očajnom ustavno - pravno - ekonomskom stanju za šta glavnu krivicu snose ljudi, oni obični ljudi, koji već 22 godine glasajući bez mozga biraju na vlast jedne te iste ljude. Ko su ti ljudi koje ovdje smatraju vođama nacije? Da li je to Izetbegović koji je 25.12.1993. godine na sjednici Predsjedništva RBiH kazao sljedeće: "Dakle, natezanje oko Sarajeva je bilo dva puta. Nije se moglo ništa postići. Oni bi prihvatili administraciju UN pod uslovom da se u formulaciju ubaci da će se tražiti konačno rješenje, ali da će konačno rješenje počivati na principu dva grada. Ja sam rekao da je to podjela, oni su kazali ne podjela, nego naše pravo da napravimo grad. To je njihovo. Evropa neće mrdnuti da to spriječi, to vam mogu reći unaprijed. Neće doći do bombardovanja ovih pozicija. Čak i ako se bombardovanje grada nastavi, dotle će nas poubijati sve do jednoga...Stvari treba gledati onako kakve jesu. Oni hoće još jedan grad. Od nas zavisi dalje jesmo li neka kuga, pa ćemo pustiti da bude jedan grad. Ali mi nismo kuga, nisu nas mogli topovima na to prisiliti. Prije svega, kada progutaš princip, onda ti je jako teško u detalje pristati. Oni misle da bi taj njihov kraj se razvijao, bio na relaciji Pale, Lukavica, pa Ilidža, Rajlovac. Ostao je problem prolaza koji povezuje to dvoje. Oni kažu otvoreno, postoji i srpsko Sarajevo. Srba je tamo bilo 170.000 i to ne možete uzeti. Ne Srbi neće, hoće da žive, da imaju vlastiti grad... Prema tome, vojska će morati da osvoji Sarajevo. Ili će morati prihvatiti dupli grad. Tu nema trećeg. Mi stalno gledamo da se neko čudo desi. Nema nikakvog čuda. Ili će naša vojska uspjeti da razbije tu blokadu i da grad osvoji i stavi ga pod kontrolu čitavog, ili će se stvoriti dva grada. Oni uzimaju aerodrom u Sokocu, mi u Visokom pravimo aerodrom naš. Aerodrom ovaj bi se skinuo.“

Ganić: „Kako će Sarajevo bez aerodroma?“

Izetbegović: „U Visokom, odavde 20 kilometara.“

Ganić: „To je pet godina gradnje.“

Izetbegović: „Izgrađen je u dobroj mjeri. Shvatite jednu stvar, nema trećeg. Dok se ne oslobodimo. Moramo vidjeti ima li tu kraja. Pa dobro kroz tri godine, kroz tri godine. Onda znamo da je kraj. Stisnemo zube i kažemo to će biti još otprilike 50.000 života, 150.000 osakaćenih, ali imamo poslije toga. Može se jedino na bazi sloge napraviti jedna Bosna ukoliko htjednu Srbi, Hrvati i Muslimani da stvore zajedničku državu sa zajedničkim vladama, predsjedništvima, zajedničkim organima. Ako to neće, onda preostaje da se podjeli, ništa treće.“

Tačno deset dana prije ove sjednice, 15.12.1993. godine ,Haris Silajdžić je, diskutujući o podjeli Sarajeva na srpsko i tzv. Federalno, na sjednici Predsjedništva RBiH izjavio da dijelove Sarajeva koje Karadžić traži za tzv. R.Srpsku, smatra «seljačkim» te dodao: «Kad su Pale, Hadžići i Rajlovac bili Sarajevo? Nikada! Selo bilo i ostat će selo», čime je te dijelove Sarajeva, a u nekima od njih je godinama njegova Stranka za BiH imala vlast, halalio Karadžiću. Vjerovatno su Izetbegović i Silajdžić odlično poznavali mentalitet bh.naroda i znali su koliko su para dali za njihovu sistematsku intelektualnu zaostalost pa su, otud, unaprijed računali na to da im mogu raditi sve šta im padne na pamet i opet, budalama, uzeti vlast.
Semir Halilović

16.1.2013.

Mnogo bre loši borci ovi muslimani. HVO = tvornica šehida.

Dobar si.

U citavom ratu u BiH je poginulo 30 000 pripadnika armije bih.

Kao sto se pisalo na ovaj forum prije, oko 8 000 bosnjaka je poginulo 1993 godine, od njih jedno 3000 - 3 500 protiv srba. Znaci maksimalno je poginulo 5000 protiv Hvo i Hv. Ovo su brojevi IDC koji se smatrajuo kao realisticni.

U isto vrijeme je poginulo 2 900 pripadnika Hvo i Hv. U tom perijodu su hrvati i srbi ratovali samo oko bihaca a na ostalim ratistima mirovali. Znaci da je sigurno oko 2 700 hrvatsko vojnika poginulo u ratu s armijom '93 godine.

Ovi brojevi su resultat preko 10 godina istrazivanja a ne neke fantazije, kao sto se cesto vidi na ovaj forum.

Orasje, Brcko-Gradacac, Usora, Soli, Vares do krize u Kaknju, Travnik do krize sa muslimanima, Zepce do krize sa muslimanina,... Livno, Tomislavgrad,..

6000 poginulih pripadnika HVO u citavom ratu. Znas li koliko je poginulo od toga samo u posavini 92?

10% od ukupnog broja je iz Dervente, spisak poginulih ovdje

https://hr.wikipedia.org/wiki/103._brigada_HVO-a

Odnosno 1/3 poginulih je iz postrojbi koje nisu ratovale protiv Armije BiH. Sve postrojbe koje su ratovale protiv muslimana takodjer imaju znacajne gubitke i protiv VRS. Npr Travnicka brigada je imala prva velika stradanja protiv VRS, dok im se iza ledja spremao drugi podmukli agresor.

U redu, ali ja sam pisao konkretno o '93 godine. Nitko nije rekao da Hvo i Hv nisu imali velike gubitke protiv srba '92, '94 i '95 ali cinjenica je da '93 godine su vecina poginulih u borbu protiv armije.

Naravno, lijepo se je Hvo branio u Ahmicima od opasne djece, zena i staraca.

Reci ti nama zbog cega su borbe za Ahmice trajale dva dana i kako su poginuli i ranjeni pripadnici HVO u Ahmicima ako ahmicani nisu bili naoruzani?

To samo kod Muja ima. Pripremaju se za napad, prikupljaju vojsku u selu, pucaju na Hrvate i provociraju, okolo se bitke vode..., a ne sklanjaju svoje žene i djecu s prve crte!!?

Kakva je to sorta pogana, phuu!!

A ovog Mujage, majke ti.
Ako nismo dobro uradili onda moramo reprizu napraviti, što sad da se radi.

Sta ce te vi napraviti? Izgubili ste pola srednje bosne i niste uspjeli zauzeti Mostar od slabo naoruzanog protivnika.

Izgubili ste Sjeverni logor i Bijelo Polje i Blagaj. Ja mislim da je Hvo jedina vojska u historiji sto je izgubila teritorije dok je bila na ofanzivu od slabijeg neprijatelja.

Sta ce te vi napraviti? Izgubili ste pola srednje bosne i niste uspjeli zauzeti Mostar od slabo naoruzanog protivnika.

Izgubili ste Sjeverni logor i Bijelo Polje i Blagaj. Ja mislim da je Hvo jedina vojska u historiji sto je izgubila teritorije dok je bila na ofanzivu od slabijeg neprijatelja.

Bićeš udaljen sa foruma nastaviš li trolati.

Ja ne trolam, prica je o hrvatski-muslimanski sukob i ja dajem svoje mislenje.