O surovom postupanju postrojbe El Mudžahid prema zarobljenim civilima i pripadnicima HVO- a na Bikošima 7. lipnja 1993. godine govorilo se i u Haaškom tribunalu. Ipak, potresno svjedočenje o smrti 39 ljudi, pa čak i o smrti devetnaestogodišnje Ane Pranješ, za Sud nije bilo dovoljno da donese zasluženu presudu Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću.

Nevenka Topalušić i Suada Dilberović su žene koje se nisu plašile oružja. Nevenka se 1991. uključila u rat i suprotstavila srpskoj agresiji u Hrvatskoj, a Suada je kao studentica 1992. postala prva žrtva opsade Sarajeva. Godinama poslije, Nevenka je dobila trg, a Suada most. Trg i most danas služe kao podsjetnici na njihovu žrtvu i hrabrost. Što je Ana Pranješ dobila za svoju žrtvu i hrabrost?

Dobila je ignoriranje Haaškog suda, slijeganje ramenima domaćeg pravosuđa i zaborav. U čemu je pogriješila Ana Pranješ? Rođena je 1973. godine u Travniku. Odrasla u selu Maljine. Nije se uplašila arapskih ratnika koji su tog lipnja '93. vršili ritualna ubojstva u Lašvanskoj dolini. Pridružila se Hrvatskom vijeću obrane, pružajući prvu pomoć ranjenicima. Kada je zarobljena, Arapin joj je otrgnuo i slomio privjesak Blažene Djevice Marije. Kada je zatražio da skine odoru i oznaku Crvenog križa, odbila je uz riječi da će prije umrijeti nego skinuti odoru Hrvatskog vijeća obrane. Ubijena je. Njezino tijelo sahranjeno je tek 1999. na groblju Prahulje. Do tada je premještano na više lokacija kako bi se spriječila istraga o zločinu na Bikošima.

Istina o Ani Pranješ živa je samo u Lašvanskoj dolini. Ana nema trg, most ni ulicu. Ako bi imala, priča o crnim ljudima s dugim bradama koji su 1993. došli u Travnik prestala bi biti mit. Kao i priča o dobrim susjedima koji su nijemo promatrali kako ti isti crni ljudi s bradama ubijaju njihove susjede Hrvate, a žene i djecu odvode u logor u Mehuriću. Vjerojatno je nekome cilj da to i ostane samo mit. Jer ako prestane biti mit, postat će istina. A onda Hrvati u Lašvanskoj dolini više neće biti poremećeni umovi koji su kreirali imaginarne likove s istoka i pokušavaju ih prodati kao povijesnu činjenicu.

I da. Ubili su je pripadnici jedne od postrojbi Armije Republike Bosne i Hercegovine. I tu je bila Anina greška. Da je rafalni metak kojim je ubijena došao s neke druge strane ili da se nije zvala Ana, danas bi bila heroina. Ovako je samo srednjobosanska Hrvatica, iz podvlašićkog sela Maljine, koja se, s likom Blažena Djevice Marije oko vrata, suprostavila arapskom ratniku.

Ivan Volić, Dnevnik.ba

Povodom 8. lipnja, 28. godišnjice stradanja Hrvata općine Travnik ponovno objavljujemo priču portala Dnevnik.ba sa Sarafinom Lauš, travničankom koja je izgubila trojicu sinova i muža tijekom agresije Armije BiH nad Hrvatima Travnika. Podsjećamo da je tijekom opsade Središnje Bosne Armija BiH iz Travnika protjerala gotovo 20 tisuća Hrvata, stradalo je 118 civila, 572 branitelja, 61 osoba se i danas vodi kao nestala. Počinjeni su zločini u selima Miletići, Ćukle, Ovnak, Gučoj Gori i Maljinama gdje je strijeljena najmanje 24 osoba hrvatske nacionalnosti, za posmrtnim ostatcima nekih i danas se traga.

Sarafina Lauš, iz travničkog sela Ćukle, u lipnju 1993. izgubila je trojicu sinova (Miroslav 1971., Fabijan 1961., Dragan 1959.) i muža Ivu (1939. godište). I ona sama bila je žrtva Armije BiH. Osim u logoru u Ćuklama, bila je zarobljena i u Zenici jedanaest mjeseci.



Njena obiteljska tragedija, tragedija je i svih nas u Središnjoj Bosni. Nalogodavci i počinitelji poznati, na stotine pisanih i usmenih iskaza, nekoliko istraga, no i dalje je to, još jedan u nizu – zločina bez kazne. Bila je i svjedokinja pred Haaškim tribunalom u predmetima Blaškić i Kordić/ Čerkez.

Sarafinu Lauš posjetila sam u njenoj obiteljskoj kući u selu Donje Putićevo prema Travniku. Žilava je to i hrabra baka, govori britko i jasno, onim 'starinskim' hrvatskim jezikom, svojstvenim Središnjoj Bosni, a zapažanja o životu uopće koja iznosi, kao da su netom ispala iz likova neke od fratarskih kronika pisanih u ovim krajevima. Nekada davno.

Međutim, Sarafinina tragedija, iako je bila davno, za nju je svakog dana jednako živa. Kao da se jučer dogodila.

Sarafina Lauš, kaže, zna tko je odgovaran za smrti njenih sinova. Zna to i pravosuđe, ali i sva hrvatska javnost.

Omer Luković, Jasmin Luković, Avdo Delić iz Ćukala i Safet Dejić iz zeničkog sela Stranjani, mogu dati brojne odgovore. Ako im se, pitanja, postave. No, nadležni pravosudni organi, to ne čine, ni dvadeset i više godina, poslije.

„Bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini“

„Zašto je to sve bilo, obitelj raseljena, boli me što nema njih četvorice, moj Miro je tada imao 22 godine, ostala sam sam s osmero dice, valja to priranit, bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini“, kaže Serafina.

Baka Sarafina, inače, rodila je jedanaestoro djece.

Jedno joj je preminulo kao dijete, rat joj je oduzeo trojicu sinova i muža. Dvojica, od trojice, poginulih sinova obitelji Lauš, u trenutku pogibije, imali su zasnovane obitelji, po četvoro djece. Sarafina ima još tri sina, četiri kćerke, 26 unučadi i 10 praunučadi. Obitelj, uglavnom, raseljena po europskim zemljama.

Govori mi kako gleda TV stalno i da se “samo sikira“. Na početku razgovora pomalo nepovjerljivo priča, no onda objašnjava, da su je nedavno posjetili „neki anamo njiovi novinari i rekli da je ona kazala da je njenu dicu HVO ubio“.

Pita me i jesam li čula što je rekao Bakir Izetbegović da je spreman za rat, ogorčeno uzdiše i govori “eno im ledina svima koji to opet 'oće“.

„Bosna vavik i naša bila“

Njen sin, Tihomir, s čijom obitelji i živi, povremeno se ubacuje u razgovor. Kada su Hrvati proglašavali samoupravu, Tihomir je kao vojnik, stajao s kolegama ispred vojarne. I sam je bio pripadnik HVO-a.

„Razljutilo je kad je čula da je Bosnu Alija ostavio Erdoganu u amanet“, dobacuje, uz smijeh, Tihomir.

Sarafina, pomalo ljutito, odgovara da je “Bosna vavik i naša bila“.

„Ma jest bona, ražljutilo me to, kako neće, pa Bosna je vavik i naša bila“, kaže Sarafina.

Sarafina nastavlja komentirati vijesti koje slušamo u pozadini na javnom servisu Federacije BiH.

„Pa šta je sve u Bugojnu bilo, naše ništa ne ide u javnost, nema televizije, ništa ne možeš, meni je teško, al' zamisli ti bugojanskih matera, one ne znaju ni di su im dica, nemaju di sviću upalit, ja sam svoje sa'ranila na Pra'uljama“, kaže Sarafina.

„Ne tražim ništa, samo pravdu“

Sarafina govori da samo traži pravdu, a ne novčanu odštetu.

„Ne tražim ništa, ne treba meni odšteta, nikakve pare, samo pravda, znadem ko mi je dicu pobio, i oni znaju, teško čekaju da i ja još umrem“, kaže Sarafina i dodaje kako oni misle da neće imati tko o ovom pričati poslije njene smrti, ali da će uvijek netko ostati, ima sve zapisano.

Navodi i kako je njenog sina, Miroslava, tada dvadesetdvogodišnjaka, zarobljenog pripadnika HVO-a, navodno, netko htio spasti.

Nakon obavljenog namaza, zarobili i ubili Hrvate

„Bili smo zarobljeni svi u toj garaži, izveli su ga, odveli ga, izveo ga Dejić Safet, jedan mu k'o biva rek'o da bježi da ga ne ubiju, poslije se čulo, strijeljali su ga, to je bilo sve na uranku“, kaže Serafina.

Kada je počeo rat, govori Sarafina, zaklinjala je sinove živim Bogom da nikoga ne diraju.

„Šta su oni kome skrivili tada bili, eto, šta, dajte pravdu, od Boga pravdu, ako za Boga znate“, govori Sarafina.

Opisujući svoj doživljaj traumatičnih zbivanja u Ćuklama i inače na tom dijelu hrvatskih sela, Sarafina kaže, da nije slutila da će joj to, nekadašnje, bivše, prve komšije napraviti.

„Onda su rekli da se to desilo nakon namaza, na uranku su nas odveli i zarobli, otišli Bogu da se mole pa to napravili, je li im to Bog?“, pita se Sarafina.

Dok su bili zarobljeni u Ćuklama, prisjetila se Sarafina, “tuklo ih je i provociralo“. Kada je ona puštena, “ne zna šta je dalje bilo, al' govorili su joj naši da je bilo svega“.

Nad hrvatskim zarobljenicima iživljavala se čak i muslimanska djeca

„Možeš ti zamislit', pored svi' ti stra'ota, jednom su dicu poslali, pa mi onde zarobljeni, a dica nas muslimanska pljuju, eto, zar to nije iživljavanje?“, pita se Sarafina.

Opisuje i kako su muslimanska djeca po selu uzivikivala da će hrvatska sela biti njihova jer je to rekao, Alija Izetbegović, ratni lider današnjih Bošnjaka.

„Prid sami rat sam osjetila da će nešto biti, vraćala se iz crkve i došla, kad moja unučad utirana u naš hodnik, muslimanska djeca im viču, sve će ovo naše biti, Alija je reko“, prisjeća se Sarafina.

Imaju li hrvatske majke pravo u Bosni biti žalosne?

„Žrtve su žrtve, ja to razumim, sve mi se isto desilo, ali nema televizije, samo se priča da su njihove majke žalosne, mi izgleda nemamo pravo, biti ni žalosne“, kaže Sarafina.

Govori i kako rijetko ide u Ćukle, a da susjedi sve znaju, no, isprike nema.

Vojnici Armije BiH nisu se mogli dogovoriti tko će uzeti kuću Lauševih, pa je zapalili

„Bježe od mene kad me vide u selu, ni'ko mi nikad izvini nije rek'o, a ima ih koji su mi dicu mogli spasiti, pa nisu“, kaže Sarafina.

Vojnici Armije BiH nisu se mogli 'nagoditi' tko će zaposjesti njenu obiteljsku kuću, izgrađenu tek pred rat, pa su je zapalili.

„Sve se to, bona, od krvavi, hrvatski, nokata gradilo i napravilo, kad odem tamo, ne mogu, ne znam, od tuge, sve to kada vidim“, govori Sarafina.

„Poklat' ustaška *** da se ne troše metci“

Prisjetila se i zarobljeničkih 11 mjeseci u Zenici.

„Nas je ostalo, 11 stari skroz, odvezlo nas na Ovnak, u kombiju nam ezan na kaseti puštalo, eto, to ti je, i veli jedan, treba poklat' ustaška *** pa ih zatrpat', da, govorio je on, ne troše metke na nas“, govori Sarafina.

Napominje i da su dva dana lutali po bosanskim šumama, skrivali se, uz šiblje i granje, a kada bi dolazili SFOR-ovci, onda bi ih opet poslali u šumu, da se ni ne zna da su zarobljeni.

Sjeća se kaže, i da je jedan vojnik, govorio i napominjao na Izetbegovićeve upute da ne smije biti službeno zarobljenih.

„To ti je to bona, znači, odmah su nas tili ubit', dok nas zarobe, ni sama ne znam kako sam se iz tog pakla spasila“, govorila Sarafina.

Prisjetila se i pomoći neke Srpkinje u logoru u Zenici, ali i strahota koje joj je govorila.

„Donosila mi je nekad hranu, i jednom mi rekla, da su nekog Srbina u Zenici, u stanu, vrlom peglom ubili, eto, znade li ti za to 'ko?“, pita se Sarafina.

Podsjeća i kako su vojnici govorili “ima li hrvatske đubradi po Zenici, ako ima, sve ih kupi, pa živi štit od njih“.

Nakon što je razmijenjena s ostalim hrvatskim civilima, Sarafina je, neko vrijeme boravila u Vitezu. Vitez je, inače, nakon pada Travnika, bio pod najvećim pritiskom nadmoćnijih snaga Armije BiH. Sarafina, o tome, govori vrlo ilustrativno.

„Ono kad bi nekad došla struja, gledala sam Aliju na televizoru, baško što sad u tebe gledam, i on njima govori da ode u neke strane zemlje, a da oni na koljenima moraju ući u Vitez, ako ne osvoje Vitez, nema Bosne“, govori Sarafina.

Kaže i da ne zna kako su Hrvati u Središnjoj Bosni uopće ostali ovdje.

„Njiova vojska iđe, napalo nas sa svi' strana, ništa ti mi imali nismo. Bogu se priporuči i u nebo gledaj. Kad se sitim, ko god je ovom dolinom prošao, svaka vojska, vavik udarala bijedu hrvatsku u Bosni“, kaže Sarafina.

Dok njen sin prebacuje na HRT i počinje Dnevnik s prvom vijesti iz Vukovara Sarafina mi govori da je Središnja Bosna “sva puna majkih Vukovara, Srebrenice“.

Žrtva Središnje Bosne kao da ne postoji

„Znaš ti koliko je nas ovakih po Središnjoj Bosni, po Lašvanskoj dolini, majke u Vukovaru, Srebrenici, razumim ja tu bol, al' 'ko ti bona, išta znade, o nama ovdi? Baško da i ne postojimo“, govori Serafina.

Spominje i postupak u Haagu protiv hercegbosanske šestorke. Kaže da Hrvati iz Središnje Bosne nisu ni mogli u Hrvatsku, sve i da su htjeli.

„Kažu stalno neki združeni podu'vat, eto, k'o biva, mi njia napali, treba svak' za svoje odgovarat', al' nešto mi je to čudno. Pa Bosna bila u blokadi, mi nismo ni mogli u Hrvatsku, a tamo sve puno muslimanskih izbjeglica, sve i da smo 'tili, di ćeš, ni'ko iz ovog pakla, pobići nije mogao“, prisjetila se Sarafina.

„Sve bi im halila, samo da su moja dica živa“

Na pitanje zašto nije s obitelji nakon rata otišla u Hrvatsku ili u treće zemlje Sarafina kaže da ne može nigdje drugo nego u Bosni, bez obzira, koliko je sve boli.

„Kud god da odem, ne bi mogla živit' nigdi drugo nego u Bosni. Veže me zemlja. Zjapi sve prazno, narod nam izgino, krave pokrepale, ljudstvo se istribilo, al' nek' svak' upamti, i naši i nji'ovi, di god tuđe otmeš, nema sreće, znaj“, kaže Sarafina.

Razgovor privodimo kraju, uz popijenu bosansku kavu, a Sarafina mi, dok se opraštamo u dvorištu, govori da “sve napišem, slobodno“ jer se “ne plaši“.

„Sve bi im i halalila i pripisala, i kuću tu i njive sve, samo da su mi moja dica živa“, zaključila je Sarafina Lauš.



Glorija Lujanović, Dnevnik.ba

UBIJENI NA IGRALIŠTU

Prošlo je 28 godina od smrti osmero djece u Vitezu, za zločin još niko nije odgovarao

Klix spomenuo...


https://www.klix.ba/vijesti/bih/proslo- ... /210610120

Silos: Za zločine na području Hadžića 42 godine zatvora

Sud Bosne i Hercegovine donio je drugostepenu presudu kojom su šestorica optuženih za zločine nad civilima na području općine Hadžići osuđeni na ukupno 42 godina zatvora, prenosi Balkanska istraživačka mreža (BIRN BiH).

Bivši komandant 9. brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine Nezir Kazić je osuđen na 10 godina zatvora, na po osam godina zatvora su osuđeni nekadašnji načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Hadžićima Fadil Čović i bivši upravnik logora "Silos" u Tarčinu (do augusta 1994.) Bećir Hujić, piše Detektor.

De facto komandir Policijske stanice (PS) u Pazariću Mirsad Šabić je osuđen na šest godina, dok su na po pet godina osuđeni nekadašnji upravnik "Silosa" (od augusta 1994.) Halid Čović i bivši stražar u ovom logoru Nermin Kalember.

Njih šestorica su osuđeni za protivzakonito zatvaranje i nečovječno postupanje prema civilima srpske i hrvatske nacionalnosti zatočenim u "Silosu", kasarni "Krupa" u Zoviku te Osnovnoj školi "9. maj" u Pazariću, kao i za uskraćivanje prava na suđenje i odvođenje na prinudne radove civilnog stanovništva.

U kaznu će im biti uračunato vrijeme koje su proveli u pritvoru, dok se oštećeni sa imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnicu.

U presudi se navodi da je u različitom vremenskom trajanju u "Silosu" bilo zatvoreno oko 500 civila srpske i oko 90 lica hrvatske nacionalnosti, dok je u prostorijama škole u Pazariću bilo zatvoreno oko 140 lica srpske nacionalnosti.

Fadil i Halid Čović, Šabić, Hujić i Kazić su u nedostatku dokaza oslobođeni za pojedine tačke optužnice.

Predsjedavajući Apelacionog vijeća Suda BiH Senadin Begtašević je u obrazloženju presude rekao kako je utvrđeno da su u radnjama iz optužnice povrijeđena osnovna prava koje uživa zaštićena grupacija stanovništva i da su nesumnjivo krivičnopravne radnje počinjene nad civilima koji su bili van borbenih dejstava i nisu predstavljali nikavu opasnost.

Iako je u objektima bilo zatočenih pripadnika rezervnog sastava policije srpske nacionalnosti, Jugoslovenske narodne armije (JNA) i Vojske Republike Srpske (VRS), utvrđeno je da su svi bili civili.
"Ovo je Vijeće zauzelo stav da su ta lica boravila sa civilima, a civilni status im je utvrđen na osnovu odluka Međunarodnog krivičnog suda i njihovog stava i kada se neko civilom može označiti", naveo je sudija Begtašević.

Za obezjeđenje u "Silosu", prema ocjeni Vijeća, do početka novembra 1992. bila je zadužena policija na čijem je čelu bio Fadil Čović, iako su veći dio to radili sa Teritorijalnom odbranom (TO), nakon čega obezbjeđenje preuzima 9. brdska brigada, za čijeg je komandanta u januaru 1993. postavljen Kazić, koji na toj funkciji bio do novembra 1994. godine.

Obezbjeđenje škole u Pazariću, kako je navedeno u obrazloženju, vršili su policajci kojima je komandovao Šabić.
Krizni štab u Hadžićima je 14. maja 1992. donio odluku o izolaciji, nakon koje je na području više sela hadžićke općine uhapšeno oko 500 civila srpske nacionalnosti pod izgovorom da se odvode radi informativnog razgovora.

Prema presudi, Fadil Čović je znao da ne postoje zakonski uslovi za dalje zadržavanje civila srpske nacionalnosti u "Silosu", školi i "Krupi", ali nije donio odluku o njihovom puštanju na slobodu.
Vijeće nije prihvatilo tezu Odbrane da zatočena lica nisu držana u nehumanim uslovima, već suprotno, što se ogledalu u enormnom mršanju, boravku u istoj odjeći mjesecima, neredovnom šišanju i brijanju.

Uslovi, prema riječima sudije Begtaševića, nisu bili jednaki tokom cijelog perioda, poboljšali su se s dolaskom Halida Čovića na mjesto upravika u "Silosu", što su potvrdili i svjedoci, mada iz dokaza proizlazi da se i Hujić u svojstvu upravnika zalagao za bolju ishranu i kontakt zatočenika s porodicama, o čemu su obavještavani nadležni.

"Nezir Kazić je obavještavan o uslovima u 'Silosu' i 'Krupi' i o iste izvještaje se oglušio, nije poduzeo ništa da se stanje poboljša", kazao je predsjedavajući Apelacionog vijeća i naveo da iz dokaza ne proizlazi da su Fadil Čović i Šabić bili obaviješteni o uslovima u ovim objektima.

Brojni svjedoci su, kako je rečeno u obrazloženju presude, premlaćivani od stražara uz znanje Hujića, koji, prema ocijeni Vijeća, nije smio kažnjavati stražare, ali jeste mogao obavijestiti nadređene o premlaćivanju, što je uradio samo jednom.

Zaključeno je i kako je Šabić znao za premlaćivanja u školi u Pazariću, ali i pored te činjenice nije preduzeo ništa da procesuira stražare, iako je kao de facto komandir stanice to mogao, dok su svjedoci za Kalembera naveli da ih je u "Silosu" najviše tukao i da su ga se svi bojali.

Kazić i Hujić su proglašeni krivim i što su vojne tužioce propustili obavijestiti o većem broju zarobljenih Srba, osim njih 17 koji su procesuirani, kada su došli da procesuiraju pripadnike Armije BiH, odnosno "Jukine jedinice", piše BIRN.

"Kazić te upravnici 'Silosa' Hujić i Halid Čović su bili upoznati o stradanju zatočenika prilikom njihovog odvođenja na radove, što proizilazi iz niza izvještaja. Uprkos tome, Kazić je nastavio sa izdavanjem naredbi za izvođenje zatočenika na prinudne radove, dok su upravnici nastavili s njihovim 'selektiranjem' tih lica", kazao je sudija Begtašević.

Optuženi su oslobođeni pojedinih tačaka optužnice, između ostalog da su u njihovom prisustvu premlaćivani zatočenici i da su neki od njih učestvovali u tome.

"Optuženi jesu 30-ak godina nakon događaja oboljeli, oronuli i ostarili prirodno, mada je i rat na njih ostavio posljedice. Treba imati u vidu da žrtve iz ovog perioda nisu prirodno oboljele, oronule i ostarile", zaključio je sudija Begtašević.

Prvostepenom presudom iz 2018. su optuženima bile izrečene istovjetne kazne, osim Halidu Čoviću, koji je tada bio osuđen na šest godina. Tada je i bivši upravnik "Krupe" Šerif Mešanović osuđen na sedam godina zatvora, u odnosu na kojeg je zbog zdravstvenog stanja predmet odvojen i sutra, 11. juna, bit će mu izrečena presuda, kao i nekadašnji predsjednik Kriznog štaba Općine Hadžići Mustafa Đelilović, koji je osuđen na 10 godina i protiv kojeg je postupak obustavljen zbog smrti.

Apelaciono vijeće je uvažilo žalbe Tužilaštva i dijela Odbrana te ukinulo prvostepenu presudu i obnovilo postupak.

Na ovu presudu ne postoji mogućnost žalbe.

Sud Bosne i Hercegovine je danas prvostepeno osudio Senada Džananovića na 11 godina zatvora, dok je Edin Gadžo prvostepeno osuđen na pet godina zatvora zbog ratnih zločina u sarajevskom naselju Alipašino Polje u periodu od aprila do augusta 1992. godine.

Prema navodima tužilaštva, tu su ubijani, silovani, mučeni, prema njima se nečovječno postupalo i odvodili su se na prinudni rad, tokom kojeg su bili izloženi smrtnoj opasnosti i različitim oblicima tjelesnog i psihičkog zlostavljanja od optuženika i drugih pripadnika Štaba TO "Stela", kao i trećih osoba.

Džananović i Gadžo: Za zločine u Sarajevu ukupno 16 godina zatvora

Marija TausanSarajevoBIRN11 Juneа, 202117:03

Sud Bosne i Hercegovine osudio je Senada Džananovića na 11 godina, a Edina Gadžu na pet godina zatvora za zločine nad srpskim civilima na Alipašinom Polju u Sarajevu.

Džananović i Gadžo proglašeni su krivim za učešće u nezakonitom zatvaranju u objektima Teritorijalne odbrane (TO) “Stela” na Alipašinom Polju, gdje je u periodu od maja do avgusta 1992. više od 100 civila srpske nacionalnosti držano u nehigijenskim i ponižavajućim uslovima, te podvrgnuto ubistvima, nečovječnom postupanju, silovanjima, nestancima, mučenju i odvođenju na prinudni rad.

Osuđeni su kao pripadnici TO “Stela” i specijalnih jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) pod komandom Jusufa Juke Prazine i Samira Kahvedžića Kruške.

Džananović je proglašen krivim po 20 tačaka optužnice, a Gadžo po 11, dok je za 24 tačke izrečena oslobađajuća presuda. Za dvije tačke optužba je odbijena jer je Džananović već osuđen za ta djela 1994. godine.

Džananović, koji nije prisustvovao izricanju presude, osuđen je za niz slučajeva premlaćivanja zatvorenih civila. Jedan od njih je Novica Drašković, kojeg su, prema presudi, drugi vojnici pretukli i vraćen je krvav u prostoriju, u koju je potom ušao Džananović i nastavio ga udarati. Drašković je, kako se navodi, izdahnuo na očigled drugih zatvorenika.

Drugi slučajevi za koje je Džananović proglašen krivim obuhvataju premlaćivanja zatočenika raznim predmetima, zasijecanje nožem, jahanje i uriniranje na izudarane civile.

Prema presudi, nekima od zlostavljanih civila gubi se trag, a neki su gubili svijest od batina, ležali u lokvi krvi, te zadobili prelome na raznim dijelovima tijela.

Džananović je osuđen da je izveo svjedokinju “A” u napušteni stan i nakon vrijeđanja i stavljanja pištolja u usta, silovao je i natjerao da ga oralno zadovoljava. Kako stoji u presudi, svjedokinju je seksualno zlostavljalo i po 20 muškaraca, jedan za drugim.

Navodi se da je Džananović svjedokinju dovodio u jednu prostoriju da mu pere krvave noge i pod. On je osuđen i za silovanje zaštićene svjedokinje “B”.

Džananović i Gadžo su zajedno proglašeni krivim za zlostavljanje Mirka Jovanovića, koga su u prostorijama mesnice okačili na kuku i udarali.

Gadžo je proglašen krivim da je u nekoliko slučajeva pomagao u nezakonitom zatvaranju civila, prevozeći ih od njihovih stanova do zatočeničkih objekata.

Osuđen je i zbog odvođenja na prinudne radove, kao i udaranje nekih zatočenika. Jedan od tih slučajeva je udaranje nogom u stomak Koste Kosovića, koji je tražio medicinsku pomoć.

Predsjedavajući Sudskog vijeća Halil Lagumdžija je rekao da nije prihvaćen koncept udruženog zločinačkog poduhvata iz optužnice. Objasnio je da nije dovoljno puko navođenje ovog koncepta, već je potrebno navesti i dokazati dopirnos optuženih i aktivnosti na dogovaranju i koordinaciji sa drugim licima.

Vijeće je ocijenilo da van razumne sumnje nije dokazano da je Džananović bio de facto upravnik zatočeničkih objekata, kao ni da je Gadžo izdavao određena naređenja drugima.

Osvrćući se na oslobađajući dio presude, Lagumdžija je kazao da je bilo niz nelogičnosti i protivrječnih iskaza svjedoka, koji nisu bili u skladu sa činjeničnim opisom optužnice.
Vijeće je Džananoviću odredilo a Gadži produžilo mjeru zabrane putovanja.

Na ovu presudu dozvoljena je žalba.

Vrhovni sud Federacije BiH pravosnažno je osudio Fikreta Mrkonjića (65) iz Banovića na šest godina zatvora zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Mrkonjić je osuđen po optužnici Kantonalnog tužilaštva u Tuzli u kojoj je navedeno da je za vrijeme rata u BiH, kao pripadnik Vojne policije Armije RBiH, u septembru 1993. godine u Banovićima učestvovao u premlaćivanju jednog civila hrvatske nacionalnosti.

"Oštećenom je iza jednog poslovnog objekta u Banovićima zadat veći broj udaraca palicama i nogama po glavi i tijelu, u čemu je učestvovao i Mrkonjić, usljed čega je tokom istog dana došlo do prestanka disanja i smrti ove osobe", naveo je glasnogovornik Tužilaštva TK Admir Arnautović.

Kako je istaknuto, Mrkonjić je postupao suprotno pravilima međunarodnog prava za vrijeme rata te kršenjem odredbi Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata i Dopunskog protokola o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, učestvovao u ubistvu civila.

PET OSOBA UHIĆENO Akcija SIPA-e zbog ratnih zločina nad srpskim civilima u Sarajevu

Pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) jutros su u Sarajevu uhitili pet osoba zbog sumnje da su počinile ratni zločin nad srpskim civilima u Hrasnici u periodu od 1992. do 1994. godine.
Uhićeno je pet osoba, a kako saznajemo radi se o Vahidu Alađuzu, Senadu Gadži, Neziru Aganu, Muji Vatrešu i Sulji Hebibu.Istraga se odnosi na zločine nad žrtvama, civilima srpske nacionalnosti s područja Hrasnice, Butmira i Sokolović Kolonije, koji su bili nezakonito zatvoreni u logoru Osnovna škola “Aleksa Šantić” i zatvoru u nedovršenoj zgradi u blizini nebodera u Hrasnici.

Optuženi se terete za ubojstva najmanje osam zarobljenih civila, a među osumnjičenima su i direktni izvršioci ubojstava.

“Prema prikupljenim dokazima Tužilaštva, navedeni osumnjičeni, koji su bili pripadnici 4. motorizovane brigade Armije RBiH, odgovorni su za zločine počinjene nad više od 100 žrtava, koji se odnose na nezakonito zatvaranje, mučenje, zlostavljanje na izuzetno ponižavajuće načine, tjeranje na prisilan rad, kao i nanošenje tjelesnih i duševnih povreda, koje su na oštećene žrtve ostavile trajne i teške posljedice”, navode iz Tužiteljstva BiH.

U ovom predmetu ostvarena je značajna suradnja s policijskim agencijama i institucijama za provođenje zakona u BiH, kao i s pravosudnim institucijama R Srbije, s obzirom na to da se dio oštećenih nalazi izvan BiH. Nakon što ispita osumnjičene postupajući tužitelj donijet će odluku o daljnjim aktivnostima u predmetu, prenosi Klix.ba

SEDAM OPTUŽENIH OSOBA: Naredne sedmice počinje suđenje za ubistvo generala HVO-a Vlade Šantića

Na Kantonalnom sudu u Bihaću naredne sedmice počet će suđenje po optužnici podignutoj zbog ubistva generala HVO-a Vlade Šantića, za što se tereti grupa nekadašnjih pripadnika Armije BiH.

Sekretarka bihaćkog suda Safija Selman kazala je kako je početak pretresa zakazan za 17. decembra pred sudijom Osmanom Alibabićem.

Kantonalni sud u Bihaću još je u januaru 2019. potvrdio optužnicu kojom se za ubistvo generala Šantića terete Hamdija Abdić zvani Tigar, bivši komandant Armije BiH, te Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović, Ramiz Ružnić, Indijan Alibegović i Enver Keranović.

Svi su optuženi da su organizirali i ubili generala HVO-a Vladu Šantića.

Prvooptuženi Abdić trenutno je zastupnik Stranke demokratske akcije (SAD) u parlamentu Federacije BiH.

General Šantić nestao je u noći s 8. na 9. marta 1995. godine u Bihaću. Šantića su, prema izjavama svjedoka, odveli u hotel Sedra, gdje je razgovarao sa komandantom Petog korpusa Armije BiH Atifom Dudakovićem, a nakon toga mu se gubi svaki trag.

Šantićevi posmrtni ostaci ni do danas nisu pronađeni.

Duje Šantić, sin pokojnog generala, potvrdio je lokalnim medijima u Mostaru, gdje i živi, kako je dobio poziv za svjedočenje na samom početku suđenja.

"Svakim novim postupkom, događanjem, u nama se bude stare rane i to je jako teško. Jedva sam mamu nagovorio da odemo u Bihać jer joj je to velika trauma", rekao je sin generala Šantića. On očekuje da će biti izrečena presuda za ubistvo njegovog oca i vjeruje kako u Bihaću ima ljudi koji su u stanju ovaj sudski postupak okončati na pravičan način.

"Slučaj Šantić" je godinama zaboravljen, da bi ponovo bio otvoren 2013. na temelju iskaza zaštićenog svjedoka. Svjedok je tvrdio kako je generalovo tijelo nakon ubistva raskomadano, zapaljeno i potom ubačeno u bačvu zalivenu gipsom ili cementom.

Plastična bačva s neidentificiranim koštanim ostacima je 2014. pronađena na odlagalištu otpada kod Bihaća, no nije mogao biti izdvojen materijal za DNK analizu pa navodi svjedoka nisu mogli biti potvrđeni.

Apelaciono vijeće Suda BiH osudilo je danas nekadašnjeg pripadnike takozvane Armije RBiH Adema Kostjerevca na sedam godina zatvora zbog silovanja trudne Srpkinje 1992. godine na području Zvornika.

Krvavi Badnjak: Prošlo je 28 godina od zločina Armije RBiH nad Hrvatima u Križančevu selu

PIŠE DESK / 22.12.2021., 11:38H
Danas se navršava 28 godina od velikog zločina kojeg su nad Hrvatima Križančeva sela u Vitezu počinili pripadnici Armije RBiH. Od 64 ubijenih 34 su bili vojnici, a ostali civili. Na snazi je bio sporazum o prekidu vatre.
Samo par dana ranije u tu opkoljenu enklavu u Novu Bilu, nakon jednogodišnje opsade, stigao je humanitarni konvoj „Bijeli put“ . A onda „Krvavi Badnjak“. Obilježavanje te tužne obljetnice počelo je u naselju Dubravica.

8. lipnja 1993. – Najveći zločin nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini