Poljubac u katolickoj Crkvi ima simbol cascenja. Poljubiti kuran je kao da si poljubio kip Sotone i reci nema tu nista lose

Poljubac kao gesta poštovanja i solidarnosti bio je obred u kršćanskoj liturgiji i pobožnosti još od ranog kršćanstva, uz to postoji i poljubac pomirenja "Amplexus".
Btw. ljubio je i kipove svetaca koji takodjer nisu dozvoljeni, pa?
Malo previse kakis ovdje.

Gdje pise da je ljubiti kipove svetaca nedozvoljeno?
Za krscane je Kuran sotonska objava i svako cascenje te knjige je grijeh.

Spanjolski kralj ne zna napraviti mali kriz

https://gloria.tv/post/3QSAMPVv6LfL6ut3Lp1dw4sR7#20

Postoji trag između redaka… Otvara li se Crkva rodnom identitetu?
https://www.quovadiscroatia.com/postoji ... dentitetu/

Ovaj papa je truba.

Osobno mislim, iako nisam upućen u tračeve, da se s njim u KC zbio nekakav globalistički puč protiv Benedikta.
Papa Poljak i Nijemac su bili super, ovaj Argentinac je katastrofa.

Papa član ekološke sekte, kulta majčice Zemlje.

stvar je u tome da su prethodna dva bili iznimke, a ne pravilo. Franjo je KONTINUITET nakon 2. vatikanskog, a Woytila je uletio kad je bilo najvažnije srušit komunizam, pa se gurnulo takvoga.

Zanimljiv interviju Una Voce preveden na blogu TB

Martin Mosebach: Tradicionalist se ne bi trebao bojati raskola njemačke Crkve, nego bi za tim trebao više čeznuti

Una Voce Korrespondenz: Prije nego započnemo razgovor, dali ste, kao neku intonaciju, upozorenje da teško možemo pronaći pouku iz prošlosti za sadašnju situaciju jer ono što danas doživljavamo nije usporedivo ni s jednim kriznim vremenom iz povijesti, koliko god su i ranija vremena u detaljima iznjedrila slične pojavnosti. Koji su to, prema Vašem shvaćanju, slični fenomeni? Koja su područja zahvaćena? Što se ponavlja? I gdje su odlučujuće razlike koje toliko otežavaju posezanje za prošlim iskustvom?

Martin Mosebach: Bjelodana je podudarnost prošlih sa sadašnjim pojavnostima. Veliki su dijelovi današnje Crkve arijanski, ikonoklastični, protestantizirani, protusakramentalni, sekularizirani. Međutim, za razliku od prošlosti, nedostaje vjerni puk koji je svaki put nametnuo povratak Tradiciji. To se svakako vrlo dobro može protumačiti za Zapadnu Europu. Nakon 50 godina izostanka pravovjerne vjerske pouke, katolička je religija postala nepoznata čak i među njezinim preostalim pristalicama. Mnoge prošle bogoslovne katastrofe nikada nisu zahvatile 'male ljude', pravo Kristovo stado. Ono je nastavilo biti katoličko bez obzira uz koje krivovjere pristajala vodeća elita.

Danas se Crkva do krajnosti amalgamirala s prevladavajućim ekonomskim i političkim silama koje su antireligiozne. Išla je udovoljavanju demagogijskih zahtjeva sila koje uopće nemaju ništa zajedničkoga s Crkvom, ali nesumnjivo su pridobile većinu. Sigurno je istina da je crkvena Tradicija zaista "nesuvremena", tako nesuvremena kako je bila u vrijeme apostola Pavla. Ta misao u njezinim današnjim predstavnicima izaziva paniku umjesto da se shvati kao velika zadaća. Odlučno odupiranje totalitarnim tendencijama vremena moglo bi čak sadržavati političku šansu. No, to se trenutačno uopće ne shvaća.

UVK: Još jedanput, je li to 'njemački fenomen' ili je to u Njemačkoj samo posebno dobro vidljivo zbog 'institucionaliziranja' na sinodalnom putu?

MM: Njemačka je zemlja reformacije, vjerskog raskola, sekularizacije, ateističke filozofije, ateističkih totalitarnih sustava komunizma i nacionalsocijalizma. Iz Njemačke u zadnjih petsto godina nije došlo puno dobra. Katolička se Crkva u XX. st. ovdje posve podvrgla neoprotestantskoj i postluteranskoj teologiji - pritom je naša nesretna zemlja još i bogata pa posvuda može širiti svoj štetan utjecaj tako što kupuje siromašnije zemlje. No, sve to ne smije prikriti činjenicu da se trenutačni pad Katoličke Crkve može ustanoviti u svim zapadnim zemljama. Na nekim mjestima još ne tako snažno kao u Njemačkoj, ali čak se i u nekoć izvorno katoličkim zemljama poput Irske i Italije opaža prorjeđivanje i krvarenje, da ne govorimo o Francuskoj, 'najstarijoj kćeri Crkve'.

UVK: Zacijelo, većina praktičnih i pobožnih katolika, uključujući i svećenike, ne poznaju staru misu. Ipak, neki će priznati da u tradicionalnom obredu nema mjesta svim onim liturgijskim grozotama i da u krugu katolika povezanih s tradicijom nema prostora za društvo otvoreno u svim smjerovima. Možemo li se nadati valu 'sinodalnih izbjeglica'? Spašavanju na stijeni koja odolijeva olujama. Preživljavanju u Tradiciji? I koje onda značenje ima činjenica da u ovo vrijeme 'sinodalne zbrke' Sveti Otac izdaje motuproprij koji masovno torpedira pristup staroj misi?

MM: Pristalice stare mise moraju biti svjesni: da, postojao je pučki pokret protiv nove liturgije, ali on nije bio pokret za staru - više je vodio potpunom izlasku iz Crkve. Mudrost koju se rado pripisuje Katoličkoj Crkvi, potpuno ju je napustila u XX. st. Usudila se na 'reformu mise', koja je zapravo bila revolucija odozgor, ne uzevši u obzir da revolucija, pa i kad je provedena pod djelovanjem auktoriteta, u doba masovne demokracije vrlo brzo mora postati neupravljivom. Moramo prihvatiti žalosnu činjenicu da je veliki dio vjernika koji su ostali u Crkvi u međuvremenu preodgojen. Goethe svraća pozornost na antropologijsku činjenicu da strahopoštovanje nije naravna vlastitost čovjeka, nego da je mora steći. Stara je liturgija u bezobličju modernoga društva zaista strano tijelo. Ona sada privlači one koji posjeduju unutarnju spremnost na otpor, a to uvijek može biti samo mala elita, ne elita u smislu akademskih naslova ili ekonomske moći, nego duhovne snage i samostalnosti, a ta se može naći na svim razinama društva.

Vjerska katastrofa rezultirala je jednim paradoksom. Stara liturgija živi od poštovanja za hijerarhiju i red, ali njezini branitelji imaju anarhični temperament. Nepovjerljivi su prema svakoj ustanovi i auktoritetu koje nisu voljne podvrgnuti se Predaji, a to se odnosi na većinu predstavnika Crkve i države. Vladajući prvosvećenik, čiji je iskazani cilj istrijebiti ostatke Tradicije Crkve koji su još preostali nakon 50 godina koncilskog razvoja, ispravno je spoznao da će njegovo djelo ostati nedovršeno dok god se stari obred uspijeva prenijeti sljedećem naraštaju. Stara liturgija sadrži sve što jedan katolik treba da bude katolik - štoviše, ona je u stanju neko vrijeme nadomjestiti jednog papu koji ne prepoznaje svoje zadaće. On je to točno razumio i ta mu je predodžba nepodnošljiva.

UVK: Još jedanput o nepoznavanju: ne sadrži li činjenica da veliki broj katolika ne poznaje misu svih vremena izvjestan potencijal za ljutnju? Posebno u krugu inače dobro informiranih, pobožnih i možda također katolika koji više slove za konzervativne, a i u krugu onih koji bi imali intelektualnu sposobnost informirati se o povijesti svoje majke Crkve. Ne bi li se ovdje smjelo očekivati izvjesno znanje o 'obiteljskoj povijesti'? Otkuda takve rupe u obrazovanju?

MM: Navodite nešto što je i za mene zagonetka. Poznajem mnogo sasvim pobožnih katolika koji zaista pate pod sadašnjim izopačenjem nauka i liturgije i pune mi uši jadikovanjem o najnovijim zastranjenjima kod zadnje dječje pričesti i božićne mise. Moje je pitanje zatim uvijek: 'Ali zašto onda još idete onamo?' Na mnogo mjesta postoji alternativa - kapela Piova ili Petrova bratstva ili čak stara misa koju služi dijecezanski svećenik - dužnost je to podržati. Uvijek je jednako kao što je bilo Gospodinu s bogatim mladićem - 'otiđe tužan.' Kod njemačkih konzervativaca postoji duhovna pospanost kojoj još uspijeva izraziti ljutnju, ali ne i da se iz te ljutnje povuče konzekvencija. Pristajanje uza staru misu im je nešto jezivo, previše se skreće od 'mainstreama'. U Rotary-klubu, kod maltezera, u krugu kolega, u redakciji, to bi se promatralo s nepovjerenjem - je li to možda radikal? A tako važna religija ipak nije da bi se za to izlagalo...

UVK: Kakva je uloga katolika koji su povezani s Tradicijom? Pričekati i primiti sve otvorenih ruku? Ili ići za izgubljenim ovcama? Kako bi moglo izgledati tradicionalno misionarenje?

MM: Poput mnogih sam uvjeren da njemačka službena Crkva stoji pred slomom. Šuplja je poput termitnjaka i po gluposti i neukusu svojih predstavnika nije privlačna niti modernističkim liberalima, barem ako su inteligentni. Ostat će vrlo malo stado i u njemu bi pravovjerni tradicionalistički katolici mogli dobiti na težini. Presudnim mi se čini da napokon nestane službena Crkva s mirijadama svojih laičkih zaposlenika.

Tradicionalist se ne bi trebao bojati raskola njemačke Crkve, nego bi za tim trebao više čeznuti, tim više što to nije raskol, nego otvoreni otpad službene Crkve. Više nema temelja za hvaljeni 'dijalog'. Uostalom, ne muči me misao o tomu bi li jednoga dana Tradicija mogla 'trijumfirati'. Mora nam biti dovoljno da je što bliža religiji koju je osnovao Krist. Za onoga tko je to shvatio, ono što se zbiva na pseudosinodi njemačke Crkve samo je skup duhova mrtvih. Jedan američki svećenik, s kojim sam često razgovarao o sadašnjem stanju, svaki bi put završio razgovor riječima: 'Važno je ustrajati.' Ni ja ne mogu više kazati.

Najveći globalistički igrač.

https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hr ... ma-1220801

Upravo ono sto sam govorio na drugoj temi. Potkoncilska vjera. Svecenici su zbunjeni i ne znaju koje se drzati. Uzinic je zapravo potpuno u pravu

Kako to misliš da je Uzinić u pravu?

Kako sam i napisao Potkoncilska vjera nema jasne odrednice kakva ima Pretkoncilska odnosno Katolicka vjera vec se od pocetka bazira na neodredjenostima koje se onda interpretiraju kako kome odgovara. Ili ona poznata Franjina hereza "prosudba od slucaja do slucaja".
Tako i Uzinic prema toj vjeri ima pravo kad kaze: Da bi se došlo do takvog odgovora, bilo je potrebno prethodno ispitati ispravnost njihovih nakana i provjeriti postoji li mogućnost da se i u takvim okolnostima djetetu osigura odgoj u katoličkoj vjeri i tek nakon toga donijeti odluku treba li dijete biti kršteno ili ne - naveo je Uzinić.

Ako gledas pak iz pozicije Katolicke vjere one nasih pradjedova i ako hoces Alzojzija Stepinca tj. one vjere koja se danas naziva Tradicionalnom ili Predkoncilskom vrlo je jasno da Uzinic nema pravo i da baca upravo te foliskule nejasnih zakona i interpretira ih odnosno kasapi do bezobraznosti. Jer je vrlo jasno da dvije zene koje zive u javnom grijehu nemogu osigurati "katolicki odgoj" tome jadnom djetetu.

Bilo kako bilo vec sam napisao ovo je jos jedan od dokaza o postojanju dviju vjera i nepomirljivosti tih vjera ali i o zbunjenosti cak i katolickih svecenika koji imaju novu vjeru ali zivew u tradicionalnom drustvu. Cak je i Franjo krstio djete nevjencanih roditelja (zapamtimo Franjo nema pojma o vjeri i teologiji) Ali se onda svecenici s pravom pitaju zar da ja budem papskiji od pape?!
U Njemackoj recimo ni jedan svecenik ne bi imao probleme s ovim zahtjevom jer bi bez problema i pitanja krstio dijete. Zasto? Zato jer zive Novu vjeru u novom drustvu gdje vjera zapravo nije ni bitna.
Za 50 godina tako ce biti i u Hrvatskoj ali ce i vjera biti jednaka onoj u Njemackoj odnosno vjera da nema vjere. Ali onda nece ni biti ovakvih zahtjeva.

Ispada prema staroj vjeri da je krštenje čin roditelja a ne djeteta. Jer je bitno kakvi su roditelji, ne prave oni probleme samo lezbijkama nego i hetero roditeljima koji nisu redovni na misi (meni osobno bilo i prijateljima/poznanicima).

Uostalom ne znam zašto svećenik spominje punoljetnost kad u Hrvatskoj postoji vjeronauk od 1. razreda osnovne pa su djeca zapravo vrlo brzo prepuštena institucijama KC. Ako se djeci ne da ići na vjeronauk nego im je draža priroda ili tjelesni onda su to krivi gospoda koji im predaju, a ne roditelji.

A uostalom i što nekom starovjercu znači punoljetnost? Kad su ljudi sa 17 godina u vrijeme Isusa Krista imali već svoju djecu i barem 10 godina radnog staža.

Ako postoji sumnja da roditelji ne mogu i nece odgajati djete u vjeri onda Crkva krst ne moze podjeliti Zato Crkva oduvjek ne samo da trazi roditelje da budu uzorni krscani vec trazi i da nadju osobu koja se naziva kum, a koja ce prisegnuti da ce pomoci odgajati djete u vjeri.
Vjera se ne uci na vjeronauku vec u kuci. Vjeronauk pomaze ali nije primarno sredstvo.
Kanonska punoljetnost je 16 godina.

medjutim ovdje nije stvar ni jednog ni drugog vec stanja takozvanog javnog grijeha. Gdje osoba ustraje u grijehu i to javno sto se smatra jos gorim jer dovodi do sablazni. Takva osoba ne moze garantirati da ce odgajati dijete u vijeri. Osim da ga dadne potpuno nekome na odgoj. Sto je naravno malo vjerovatno.

Opet kazem govorim o pravilima dok je bilo pravila. Za novojerce je sve moguce pa i to. Nova vjera kaze jednostavno Isusovo milosrdje je vece od svega drugoga (sto je hereza) i djete zasluzuje da se krsti. Povodeci se time ne ulazi se u diskusiju grijeha niti javnog grijeha. Ne ulazi se u dikusiju sablazni ni kako ce to utjecati na duse itd. itd. Govori se o "ljudskim pravima" gdje svak ima pravo na sve
Ali kako sam rekao to je nova vjera novog poretka. Naziva se novom iako nije nista novo postoji u njemackoj vec 600 godina i naziva se protestantizam

U redu krstjanine. Već sam mislio da si zastranio.
Nastavljamo dalje sa temom.

Papa liturgičarima: Čuvajte se nazadnosti prerušene u tradiciju
https://www.bitno.net/vijesti/vatikan/p ... tradiciju/

Da nas Franjo mrzi nije nista novo. Sad to samo javno i otvoreno govori.
Ali katolicanstvo se ne moze unistiti cak ako to pokusava i sam papa.

Mi rastemo ne samo kavantitativno vec duhovno sto je najvaznije. To se pogotovo vidi u duhovno unistenim zemljama Europe, a unistene su upravo jer su napustili istinsku katolicku vjeru

https://www.quovadiscroatia.com/shia-la ... eni-biser/

Jutros na radiju slusam. Protestantska i katolicka zajednica u nekom mjestu ce preko zime u istoj crkvi odrzavati svoje sluzbe radi ustede energije. Inicijativa je dosla od "katolickog" svecenika sto su protestanti vrlo rado prihvatili jer nece grijati dvije crkve vec jednu.
Inicijativu da na istom oltaru slave zrtvu katolici i svoju hereticku odvratnost protestanti prije 60 godina bi bilo nemoguce ne samo odrzati vec i predloziti.
Danas je moguce jer katolici uopce vise ne prinose zrtvu niti imaju oltare. Oni imaju zajednicko druzenje koje iz nekog razloga jos uvjek nazivaju misa.

što ćemo kad hijerarhija krene u otorenu herezu i progon katolicizma? kako se postaviti?

Odjebati Vatikan i osnovati "Hrvatsku katoličku crkvu". Nema drugog rešenja.

već sam vam govorio da je to oksimoron. to je kao mokra vatra ili drveno željezo.

ako je nešto hrvatsko/kinesko/mađarsko/poljsko, nije katoličko.

katolička Crkva je po definciji univerzalna.

drugi problem je petrovo prvenstvo i apostolski slijed. Petru je Isus osobno dao prvenstvo, a rimski biskup je njegov direktni slijednik. Ako je rimski biskup u herezi, onda imamo žešći problem.

Ako si sedevakantist, onda ti je potpuno isto bio pod Papom Sranjom ili osnovao vlastitu crkvu. Ako prihvataš Vatikan II, koji je protivan prethodnim instrukcijama i vekovima tradicije, onda je svakako pitanje da li si katolik, kao i da li je rimski biskup katolik. Kvaka 22.

velika većina tradicionalnih katolika nisu sedevakantisti.

ako rimski biskup nije katolik, onda imamo problem sa svetim pismom, a to je STVARNI problem, a ne što laprda Sranjo ili bilo tko treći

Zato što pate od kronične kognitivne disonance.

Napadati Franju da je heretik i da promiče teološki degenerizam, a istovremeno ga priznavati papom je intelektualno neodrživa pozicija.



Točno. Katolička je dogma da Crkva na čelu s papom ne može naučavati herezu.