Poljak za ovu regiju nije bio bog zna koliko koristan. Možda na početku 1990-ih, kasnije štetočina (politika u BiH). Nijemac niti smrdi, niti miriše. Lik je zadubljen u knjige, kao papa nula bodova. Argentinac ima ideju, radi neki ***.

Većina preferira svećenike koji se bave vjerom a ne ovakvim sranjima.

Dobro sad, ipak je crkva ovim gej dečkima omogućila i nešto drugo osim samoubojstva u svojoj okolini, ili emigriranja u ZG.

kako se zove film od ove scene ?

'' EU 2024.''

"And the boys, they say que soy buena
They all want me
They can't have me
So they all come and dance beside me
Move with me
Chant with me
And if you're good, I'll take you home with me"

Hahaha!

Griješiš u vezi Benedikta. Da je simpatičan - nije, ali je dobar papa, maksimalno ispravan. Kako i zašto je odstupio još je nepoznanica.

Poljak nije imao drugog stava u vezi BiH osim onoga što su mu podastrli naši izdajnici. Puljić, Komarica i biskupi iz Perecije.

A šta je to Benedikt napravio osim što je u svoja četiri zida bio "ispravan"?

Vatikan ne djeluje tako. Biskupi su proširena ruka rima. Puljić, Komarica su par excellence primjeri vatikanskih službenika. Jedini koji je odudarao od službene linije rima (politički) bili su Žanić i Perić. A Perića ćemo, kad umre, od blata pravit. KC je generalno u BiH samo provodila službenu politiku Vatikana.

Evo ti npr. jedan dobar primjer - Puljić postaje kardinal da bi se dalo na vanjskopolitičkom značenju Bosni i Hercegovini (prvi minus), Kuharić i čitava crkvena hijerarhija rade protiv HR Herceg-Bosne. Govorimo o jebenom Kuhariću, kardinalu i zagrebačkom nadbiskupu. Svi su slijedili tu liniju, osim Perića i Žanića.

IP II je bio američki papa. To se zna. Izlobirao ga je Bzezinski i uloga mu je bila provodit američku anti-sovjetsku politiku. Što je dobro odradio - alal mu vera. Ali je provodio i američku politiku nakon pada komunizma, a to se na JI Europi očitovalo podršci BiH.

Glede pontifikata Benedikta - nema ničeg značajnog. Vrstan teolog, puno piso i tjt.

Korupcija procvjetala, napravio razdor u Crkvi (promovirajući tradicionalizam). Sve probleme ostavio svom nasljedniku Franji.

Uvjeren sam da trenutni vrh (Vatikan) stuje sotonu i da ce trebat duuuugo vremena da se Katolicka Crkva vrati na pravi put.

Biskupi u Belgiji suprotstavili se Vatikanu; objavili ceremoniju za blagoslov istospolnih parova

Otvoreno suprotstavljajući se Vatikanu, katolički biskupi u Belgiji su najavili uvođenje obreda blagoslova istospolnih parova u svojim biskupijama.

Biskupi Flandrije također su objavili posebnu liturgijsku praksu za slavljenje homoseksualnih zajednica.

“Čineći to, oni idu izravno protiv Vatikana”, izvještava Nederlands Dagblad.

Vatikan je u ožujku 2021. objavio službeno pojašnjenje da Katolička Crkva nema ovlasti davati liturgijski blagoslov homoseksualnim zajednicama.

Međutim, temeljeći svoju tvrdnju na Amoris laetitia, kardinal Jozef De Kesel iz Mechelena-Brussela i drugi biskupi flamanskog govornog dijela Belgije 20. rujna, objavili su dokument pod naslovom “Biti pastoralno blizak homoseksualnim osobama — Za gostoljubivu Crkvu koja nikoga je isključuje.”

Biskupska publikacija sadrži predloženu liturgiju za istospolne blagoslove, uključujući molitve, čitanje Svetog pisma i dijelove u kojima par može “pred Bogom izraziti kako su predani jedno drugome”.

Biskupi flamanskog govornog područja Belgije također su najavili da će svaka biskupija imenovati osobu u pastoralu kao „konkretan odgovor i ispunjenje želje da se u vođenju politike izričito obrati pozornost na situaciju homoseksualnih osoba, njihovih roditelja i obitelji. Papa Franjo je to također eksplicitno izrazio u svojoj apostolskoj pobudnici o pastoralu obitelji iz travnja 2016., Amoris laetitia.“

Kongregacija za nauk vjere s druge strane izdala je svoju posljednju deklaraciju o istospolnim blagoslovima 15. ožujka 2021., u dokumentu poznatom kao Responsum ad dubium (“Odgovor na pitanje”).

U odgovoru na upit “Ima li Crkva moć davati blagoslov zajednicama osoba istoga spola?” odgovor je bio: “Negativan.”

Kongregacija je svoje obrazloženje iznijela u bilješci s objašnjenjima i popratnim komentarom.

Priopćenje Vatikana, objavljeno uz odobrenje pape Franje, izazvalo je prosvjede i otvoreni prkos u katoličkom svijetu njemačkog govornog područja.

Organizatori su održali dan prosvjeda kao odgovor na izjavu Kongregacije za nauk vjere da Crkva nema ovlasti blagosloviti istospolne zajednice.

Njemački svećenici i pastoralni djelatnici također su otvoreno prkosili Vatikanu i provodili ceremonije blagoslova istospolnih parova.

U srpnju je glavni tajnik Središnjeg odbora njemačkih katolika (ZdK) rekao da je Sinodalni put —“svjesno protiv trenutnog katoličkog katekizma, koji je kritičan i omalovažava homoseksualnost od sredine 1970-ih i još uvijek osuđuje homoseksualnu aktivnost kao grijeh.”

Nekoliko njemačkih biskupa nedavno je podržalo promjene u crkvenom učenju o seksualnosti i rodnom identitetu.

Katolicka crkva rapidno gubi vjernike i u Juznoj Americi.

Papa je na silu maka konzervativno vodstvo Malteskog reda vitezova jer su se opirali njegovim progresivnim idejama.

Ovo ce se desiti svim organizacijama koje su pod krovom Katolicke crkve koje pokusavaju zaustaviti bar lokalno ljevicarsku ideologiju.

Tamo su uveli "amazonski obred" koji bi prema Vatikanu trebao drasticno povratiti katolike natrag u KC

Zanimljiva analiza

Prikaz kolapsa Katoličke Crkve u Francuskoj i drugdje

Cuchet se oprezno odvažio izvući sljedeći zaključak (str. 144): „Odakle može doći ovaj prekid, budući da je postojao prekid? Mora postojati događaj iza fenomena ovakvih razmjera, barem da bi ga isprovocirao. Moja je hipoteza da je to bio Drugi vatikanski sabor.“ On se ograđuje tvrdeći da a priori tekstovi Koncila nisu imali mnogo veze s propašću, dok priznaje da su, možda, neki aspekti liturgijske reforme ili teksta o vjerskoj slobodi moglo pridonijeti. No svakako, dodaje on, tekst o liturgijskoj reformi nije umanjio važnost nedjeljne liturgije – naprotiv!

Evo u glavnim crtama uzroka na koje se povjesničar poziva:

1) Nauk Koncila o vjerskoj slobodi u Dignitatis Humanae (iz prosinca 1965.). Primjena vjerske slobode teško da bi se mogla ticati društva u cjelini, budući da je takva sloboda postojala na Zapadu gotovo dva stoljeća. Stoga je primijenjena ad intra kao sloboda savjesti na način na koji su katolici pristupali svojim vjerskim obvezama (str. 146-147). To je značilo dopuštenje katolicima da sami odlučuju o doktrini i disciplinskim pitanjima (danas bismo govorili o „kafeterija katolicizmu”).

2) Postoji raskorak između “službenog katolicizma” nakon Drugog vatikanskog sabora i tradicionalne pučke pobožnosti. Kao ilustraciju ovog faktora, Cuchet primjećuje da je u svetištima u kojima se poštovala ova pobožnost, propadanje bilo daleko sporije nego u onima u kojima su se provodile nove pastoralne orijentacije (str. 148).

3) S tim u vezi Cuchet (str. 149) ističe da su neki elementi liturgije, iako se intelektualcima čine sekundarni, zapravo psihološke i antropološke odrednice. Spominje napuštanje latinskog jezika, pričest na ruku, minimiziranje ili uklanjanje prijašnjih obveza i tako dalje.

4) Često zaboravljeno načelo novih pastoralnih usmjerenja je visok standard očekivanja u pogledu razine predanosti katolika, koji je započeo 1960. i generalizirao se 1965. Prije Koncila, da bi krstili djecu od roditelja je zahtijevano obećanje da će dijete biti katehizirano (što je već bio slučaj), ali i višemjesečne pripreme koji će roditelji proći. Za razliko od toga Koncil je uveo da ako je župnik smatrao da su roditelji nedovoljno angažirani, mogao bi odgoditi krštenje – što je preokret pretkoncilske hitnosti da se djeca krste što je prije moguće. Brak u Crkvi prešao je put od sociološke konvencije do osobnog ulaganja i javne izjave vjere od koje su mnogi, iz različitih razloga, uzmicali (zbog osjećaja za pristojnost, diskreciju, jednostavna sramežljivost).

5) Što se tiče doktrine i promjena u katehezi, Cuchet se poziva na načelo koje je artikulirao filozof iz devetnaestog stoljeća Théodore Jouffroy; promjene u službenom nauku pretvaraju skromne ljude u skeptike. Uistinu, institucija koja priznaje da je jučer pogriješila može biti u krivu i danas. U tom smislu, Cuchet se usredotočuje na iznenadnu tišinu na propovjedaonicama (kao što je zabilježeno u župnim biltenima koji daju temu homilije) u vezi s četiri posljednja stvari (Posljednji sud, čistilište, raj i pakao); ostavljajući dojam da je svećenstvo ili prestalo u njih vjerovati ili više nije znalo o njima raspravljati, iako su to bile česte teme propovijedi sve do Drugog vatikanskog sabora; povjesničar Jean Delumeau govorio je o pretkoncilskoj “pastoralnoj strategiji straha“.

6) Još temeljnije, Cuchet govori o „kolektivnom izlasku iz kulture obvezne prakse pod bolom smrtnog grijeha“. Ta je praksa artikulirana u popisu obveza koje se općenito podučavaju kao „Crkvene zapovijedi”: sveti dani (takozvane „obveze”); nedjeljna misa; česta ispovijed grijeha; pričest na Uskrs; post (Čista srijeda, božićno bdijenja, Korizma); uskraćivanja mesa (svakog petka i nekad preko tjedna).

Iako su ove obveze bile ublažene (dani posta), ali nikad obustavljene u službenim tekstovima, rijetko su se više spominjale. Postupno smanjivanje euharistijskog posta (tradicionalno bez hrane ili pića trajalo je od ponoći do pričesti), koje je započeo Pio XII. 1953. (korištenje vode više nije prekidao post), dovelo je do njegovog praktičkog izumiranja od strane Pavla VI. (da postoji euharistijski post „jedan sat prije pričesti”) (str. 153). Ove izmjene su se isto tako povlačile za sobom društvene promjene: anegdotalno, Boulard je primijetio negativan učinak koji je kraj posta imao na riblje tržnice u Francuskoj. Dopuštenje da se nedjelja iščekuje subotnjom večernjom misom, dovelo je do desakralizaciji nedjelje, čiji se fokus sada pomaknuo na dokolicu (koju je sada rašireno posjedovanje televizora i automobila učinilo toliko dostupnijom). Uz to, Cuchet spominje da je u to vrijeme svećenstvo na te učinke gledalo u pozitivnom svjetlu, jer svećenik je mogao biti siguran da oni katolici koji još uvijek idu na nedjeljnu misu čine to „slobodnije i svjesnije“ (str. 155).

7) Na kraju, donesena je odluka da se iz crkava pusti njihova najpoučljivija populacija, a to su djeca. Pod prijašnjim katehetskim sustavom, osamdeset posto francuske djece je svake nedjelje prisustvovalo misi (sa ili bez roditelja) u pripremi za svoju „svečanu prvu pričest“, obred prijelaza zajedno s otmjenim ručkom u restoranu i darovima od rodbine. Cijeli su razredi, odjeveni u male bijele haljine i tamna odijela, prolazili kroz to u dobi od dvanaest godina. Tjedno prisustvovanje misi i mjesečna ispovijed bili su obavezni da bi se pristupilo ovom društveno obredu, nakon čega su mladi ljudi bili skloni nastaviti pohađati svetu misu. Međutim, do 1965. ovaj je sustav ocijenjen kao licemjeran te je doveo do smanjenja mlade populacije u Crkvi. Umirovljeni svećenici koncilske generacije povjerili su Cuchetu da su se osjećali oslobođenima od takvog tereta kao što je slušanje ispovijedi, posebno dječje, svake subote jer su to smatrali teretom koji „ždere vrijeme“. I drugi čimbenici mogli su igrati ulogu u gubitku većine djece koja su pohađala crkvu, uključujući duljinu obveznog školovanja, što je javnom školskom sustavu dalo dulje vrijeme za interveniranje između obiteljske tradicije i djeteta.

Takvi su, općenito gledano, rezultati Cuchetove pomne analize i razmišljanja o podacima koji okružuju neviđeni pad u grafikonu koji prati mjerljivu vjersku praksu među katolicima u Francuskoj. Ne može se poreći da, unatoč autorovom dobrotvornom tonu, to ipak predstavlja optužnicu protiv klera (biskupa i svećenika) na koje je pala odgovornost za provedbu Koncila.

Ono što se najsnažnije pojavljuje – i što autor dalje istražuje u svojoj reflektivnijoj i perspektivnijoj knjizi Ima li katolicizam još uvijek budućnost u Francuskoj? – nužno je sociološka dimenzija religije. Čitav kompleks zajedničkih vrijednosti, donekle održanih na okupu sustavom obaveza sa snažnim osjećaju povezanosti između religijske prakse i vlastite vječne sudbine, a inkarniran u sezonskim praksama (ponavljajući blagdani i postovi, obredi prijelaza), bio je jezgra katolicizma, dok je duša u ovoj analogiji bila stvarni osobni pristanak na naučavane istine i, u konačnici, predanost Kristu. Mnogi od onoga što Cuchet naziva „lažnim pastoralnim idejama“ svećenstva (tj. dobrim namjerama s katastrofalnim rezultatima) proizlaze iz platonističke ideje da bi odvajanje duše od tijela bilo u korist prvoga. Umjesto toga, naravno, nastupila je smrt i naš je svijet prestao biti kršćanski.

Najzanimljivije je usporediti slična djela u drugim zemljama – ne samo našoj vlastitoj – i vidjeti odražava li lokalna situacija, sa svojim posebnostima (Crkva u Sjedinjenim Američkim Državama nije imala tradiciju svečane prve pričesti, niti je ikada bila većinska populacija), isti statistički pad, i u kojim godinama (je li i to 1965.?); budući da je Cuchetov rad možda preusko fokusiran samo na Francusku. Ali ovaj rad, u tandemu sa statističkim analizama Stephena Bullivanta o masovnom nestanku katolicizma u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama može pomoći da se točno odredi, i možda izbjegne ponavljanje uzroka velikih civilizacijskih promjena našega života.

https://www.quovadiscroatia.com/prikaz- ... i-drugdje/

Sta je to? Jel strelicama gadaju boce vina i ko pogodi je krsten?

Dana je sloboda. Bitno je samo da ima odrednice starih poganskih amazonskih religija. Ova recimo izvodi euharistijski ples

Kolaps: Biskupija će zatvoriti 60% (!) svojih crkava u roku od pet godina
Biskupija Haarlem-Amsterdam u Nizozemskoj 10. rujna objavila je na sastanku s 90 župnih upravitelja da će 99 od 164 crkve biti zatvoreno u sljedećih pet godina.

Razlozi su sve manji broj vjernika, i kao posljedica toga nedostatak sredstava. Preostalih 65 crkava podijeljeno je na 37 koje će ostati pet/deset godina kao "crkve podrške" i samo 28 "središnjih crkava" koje se smatraju dugoročno potrebnima.

Generalni vikar Bart Putter rekao je za PillarCatholic.com, bez crvenila, da je ideja stvoriti "28 aktivnih mjesta evangelizacije". Saborska Crkva je postala potpuno sterilna, a riječ "evangelizacija" je prazna fraza kojom se baca pijesak u oči.

Kardinal Müller: Ne smijete se pokoravati heretičnim njemačkim biskupima
"Ne možemo i ne smijemo biti poslušni heretičkom i raskolničkom biskupu", kardinal Gerhard Müller izjavio je za CatholicNewsAgency.com (27. rujna).

https://gloria.tv/post/udv97QkQpLeb1MnvLFbN37drA

Thomas Collins, zagovornik cjepiva i zatvaranja, torontski kardinal, organizirao je pogansko mazanje ispred stola u torontskoj katedrali (30. rujna).

Collins je predvodio euharistiju za "Nacionalni dan istine i pomirenja" i započeo ju je tom ceremonijom.

Šaman Peter Menzies izjavio je za CatholicRegister.org da je "čast što sam pozvan voditi ceremoniju mazanja u katedrali".

Mazanje tretira kao dio svoje osobne duhovne prakse i ne dobiva često zahtjeve iz župa.

Evo sta je sluzbena crkva stavila. Globalizam je cilj crkve.

Pa da sada to vise ne skrivaju

Kardinal Müller o kaosu u Vatikanu i KC

Kardinal Gerhard Müller govorio je o papinoj šutnji oko uhićenja kardinala Josepha Zena i Sinode o sinodalnosti, rekavši da je Katolička crkva suočena s neprijateljskim preuzimanjem od strane ljudi koji “misle da je doktrina poput programa političke stranke“ koja se može mijenjati glasovima.

Kardinal Gerhard Müller gostovao je u EWTN-ovoj emisiji The World Over with Raymond Arroyo 6. listopada. Transkript intervjua pronaći ćete u nastavku, uređen radi duljine i jasnoće.

EWTN: Vaša Eminencijo, hvala Vam što ste ovdje. Posljednje dvije godine Crkva je anketirala katolike diljem svijeta, a možemo dodati i nekatolike, o njihovim željama u Crkvi i za Crkvu. Sada su ova nacionalna izvješća biskupskih konferencija poslana u Rim. Na međunarodnoj razini, u prosjeku je jedan do deset posto krštenih katolika stvarno sudjelovalo u tim sinodalnim grupama za raspravu, što je premala reprezentativna skupina. Znače li ova nacionalna istraživanja puno? Odražavaju li oni zapravo ono što katolike najviše brine?

„Mislim da je pristup bio pogrešan… Moramo poslušati Božju riječ. I onda to provesti u praksi…“.

Sažetak ovih izvješća je neobičan i krajnje zabrinjavajući. Vaša Eminencijo, u Engleskoj, Irskoj, Francuskoj i drugim zemljama, brojni “vjernici“ navode potrebu za Crkvom koja je gostoljubivija. Konkretno, sinteza izvještaja identificira probleme LGBTIQ+ zajednice, rastavljenih katolika, uloge žene u Crkvi. Što se tiče LGBTIQ+ zajednice, američko izvješće navodi sljedeće: „Nada u gostoljubivu Crkvu jasno se izrazila željom da se autentično prate LGBTIQ+ osobe u njihovim obiteljima. Kako bismo više bili gostoljubiva Crkva, postoji duboka potreba za stalnim razlučivanjem cijele Crkve o tome kako najbolje pratiti našu LGBTIQ+ braću i sestre”. Što mislite o ovom fokusu na “LGBTIQ+” zajednicu? I kako vidite da Sinoda u razvoju preuzima te brige?

„Cilj ove ideologije bio je instrumentalizirati Katoličku crkvu radi promicanja vlastitih ideja. Ali, u stvarnosti, svi su dobrodošli u Crkvu; ali se prvo moraju pokajati za svoje grijehe i promijeniti svoj život prema Božjim zapovijedima. Za nas, ljude, najbolje je slijediti put Isusa Krista i mijenjati svoj život prema njegovim zapovijedima i Evanđelju Isusa Krista.

Čini se da sva ova izvješća teže u smjeru jačeg vodstva i veće prisutnosti žena u donošenju odluka. Australci traže raspravu o ređenju žena i đakona. Sada, nije li ovo pitanje ženskog ređenja riješeno u posljednjih nekoliko pontifikata, uključujući papu Franju?

„…U Crkvi nemamo ništa s političkom moći i samozastupanjem, nego moramo slijediti volju Božju i biti odgovorni za spasenje cijeloga čovječanstva; i moramo surađivati s Božjom voljom. Mi imamo misiju slijediti poslanje Isusa Krista, voditi svakoga prema spasenju, Isusu Kristu, koji je jedini Otkupitelj, a ne raditi na samoostvarenju i samo iskupljenju. Sve je to izmanipulirano [ove ideje], ideologija, i to nema nikakve veze s Evanđeljem i doktrinom Katoličke crkve“.

Bili ste na čelu Kongregacije za nauk vjere. O čemu razmišljate dok gledate kako se stvara sustav, gdje se čini da je sva ta doktrina spremna za usvajanje?

„Osnova Crkve je Božja riječ kao objava … a ne naša čudna razmišljanja. … Takav sustav vodi prema samo otkrivenju. Ova okupacija Katoličke crkve je neprijateljsko preuzimanje Crkve Isusa Krista. … I ako pogledate samo jednu stranicu, ili pročitate jednu stranicu Evanđelja, vidjet ćete da ovo nema nikakve veze s Isusom Kristom … i [u ovoj agendi] oni misle da je doktrina samo kao programa političke stranke, koji mogu mijenjati prema svojim glasovima“.

Vaša eminencija, kardinal Mario Grech, koji je glavni tajnik Biskupske sinode, razgovarao je s dvjesto američkih katoličkih velikodostojnika prošlog mjeseca u Rimu. Govorio je o “kompliciranim pitanjima” — tako ih je nazvao, kao što su rastavljeni i ponovno vjenčani ljudi koji primaju pričest, blagoslov istospolnih parova — i rekao je sljedeće: „Ovo se ne smije shvatiti jednostavno u smislu doktrine, već u smislu Božjeg trajnog susreta s ljudskim bićima. Čega se Crkva ima bojati ako ove dvije skupine vjernika dobiju priliku izraziti svoj intimni osjećaj duhovne stvarnosti koju doživljavaju? Može li ovo biti prilika za Crkvu, da sluša Duha Svetoga koji govori i kroz njih?”. Koje su Vaše misli, kada to čujete? Zar nije ovo izmjena doktrine s ciljem izmjene iskustva čovječanstva s Bogom?

„To je hermeneutika starog kulturnog protestantizma; i promatrajte modernizma. Jer je tu u centru individualno iskustvo, na istoj razini kao i objektivno otkrivenje Boga. A Bog vam je samo zid na koji možete projicirati svoje vlastite ideje i napraviti određeni populizam u Crkvi; ali i svima ostalima izvan Crkve koji žele uništiti Katoličku Crkvu, i temelje, njima je jako drago zbog ovih izjava. Ali očito je da je to apsolutno protivno katoličkom nauku. Imamo Božju objavu u Isusu Kristu. I definitivno je zatvorena i dovršena u Isusu Kristu… To je posve jasno jer je Isus govorio o nerazrješivosti ženidbe. I kako je moguće da je kardinal Grech inteligentniji od Isusa Krista koristeći svoj autoritet za relativiziranje, za podmetanje Boga?“

Moram reći da sam potresen kada čujem kako to kažete, a upravo ste bili na konzistoriju, o kojem ćemo govoriti za koji trenutak, da vjerujete da se Sinodalni proces … oblikuje u neprijateljsko preuzimanje Crkve, pokušaj uništenja Crkve. Je li to ono što vidite ovdje?

„Ako uspiju, bit će to kraj Katoličke crkve. I moramo im se oduprijeti kao starim hereticima arijanstva. Kad je Arije razmišljao, prema njegovim idejama, što Bog može učiniti, a što Bog ne može? I to je iracionalizam jer čovjekov intelekt odlučuje što je istina, a što pogrešno“.

Sva ova nacionalna izvješća biskupskih konferencija sintetiziraju se u radni dokument, poznat u Rimu kao instrumentum laborious. Ovaj dokument nastavlja se usavršavati, ali će u konačnici biti priručnik za rasprave na Sinodi o sinodalnosti u Rimu. Njega izrađuju vodstvo i savjetodavni odbor Sinode te skupina od otprilike dvadeset takozvanih stručnjaka. To su laici, redovnice, katolički svećenici, nadbiskup. Tko su ti ljudi i zašto su odabrani da sastave ovaj radni dokument? Zašto to ne bi učinila skupina kardinala?

„Oni sanjaju o nekakvoj drugačijoj Crkvi koja nema nikakve veze s katoličkom vjerom… i žele zloupotrijebiti taj proces, za preusmjeravanje Katoličke crkve i to ne samo u drugom smjeru, nego i za uništenje Katoličke crkve… Nitko ne može napraviti apsolutni preokret i promijeniti objavljeni nauk Crkve, ali oni imaju te čudne ideje za nauk jer su to teorije nekih teologa“.

„Apostolski nauk je odraz i očitovanje Božje riječi, tj. Objave. Moramo slušati Božju riječ po pitanju autoriteta Svetoga pisma, apostolske tradicije i Učiteljstva. I svaki je koncil prije ove nadolazeće Sinode rekao kako Otkrivenje, dano jednom zauvijek u Isusu Kristu, nije moguće zamijeniti drugom objavom“.

Što mislite, zašto Papa to dopušta?

„To je teško pitanje. Ali ja to ne mogu razumjeti. Moram to otvoreno reći, jer definicija pape je, a potvrđena je na Prvom vatikanskom saboru i kroz povijest katoličke teologije, da on mora jamčiti istinu Evanđelja i jedinstvo svih biskupa, i u Crkvi, i u objavljenoj istini. I Petar je bio upitan, i svi su apostoli pitali: „Tko je Isus Krist? Je li on prorok ili novi Ilija, ili još jedan religiozan čovjek?” A Petar reče: Ti si Krist, Sin Boga živoga. A u tu ispovijed vjere uključene su i sve ostale istine otajstava katoličke ili kršćanske vjere: Trojstvo, utjelovljenje, milosti i sakramenti. Sve je uključeno u to“.

Vaša Eminencijo, svaki dan slušam protestantske pastore i židovske rabine o načinu na koji oni promatraju važnost Katoličke crkve, jer je ona u središtu. I rekli su da se moramo moliti za Crkvu, da ona stoji, jer ako se Crkva propadne, svi propadamo na neki način. Želim vam nešto pokazati… Ovaj tjedan, službeni Twitter račun Sinode o sinodalnosti objavio je sljedeći twitt na Twitteru računu kardinala Grecha u vezi sa Sinodom i Drugim vatikanskim saborom. Rekao je sljedeće: „Ispravno prihvaćanje koncilske ekleziologije pokreće takve plodonosne procese koji otvaraju scenarije koje čak ni sabor nije mogao zamisliti, a u kojima se očituje djelovanje Duha koji vodi Crkvu“. Kako Vi tumačite ovu izjavu?

„To dolazi od autoriteta kardinala Grecha, njegove vlastite objave za njega samoga. I nije to samo objava, nego je to teorija o takozvanim procesima, koji pobjeđuju Objavu. A znaju svi koji su studirali barem jedan semestar sociologiju da Crkva i autoriteti u Crkvi ne mogu mijenjati Objavu… da netko po intuiciji osnuju novu crkvu i onda koristi sve službe koje govore o Duhu Svetom. Duh Sveti nije onakav kakvim ga zamišljaju protestanti, ili drugi pneumatski pokreti izvan Katoličke crkve… koji zamjenjuju Isusa Krista. Duh Oca i Sina i Duh Sveti je taj koji će nas uvesti u puninu istine, ali jednom zauvijek izrečene, objavljene u Isusu Kristu, i stoga to ne može biti samo poticaj za jedan proces koji nas na kraju vodi protiv Otkrivenje; i, upravo zato imamo jasno Apostolsko vjerovanje. Pitam se zašto se kardinal Grech ovdje predstavlja kao super-autoritet, on nije priznati teolog, nema utjecaj niti važnost u akademskoj zajednici, i kako onda iznosi novu hermeneutiku katoličke vjere samo zato što je tajnik Biskupske sinode, koja nema ovlasti u vezi nauka Crkve; uostalom sve te biskupske sinode i procesi nemaju nikakav autoritet, ni na koji način autoritet Učiteljstva Crkve“.

Želim Vam pokazati nešto od prošlog tjedna. Različite slike su stavljene na Facebook stranicu Sinode o sinodalnosti koje ilustriraju Sinodalni hod. Jedna koja prikazuje svećenicu, zajedno s mladićem u košulji duginih zastava, proširila se svim društvenim mrežama. Ispod ilustracije piše sljedeće: „Mi smo mladi ljudi budućnosti. A budućnost sada pokreće ovu cvjetajuću misiju koja je veća od bilo koga od nas. Želimo biti u savjetodavnim institucijama (odborima) i donositi odluke.” Ova ilustracija je imala žig Biskupske sinode u gornjem kutu. Vaša Eminencijo, kakvo je vaše mišljenje u vezi ove slike i kako se na te slike gleda u Rimu?

„Ovo je želja za preuzimanjem vlasti, moći koja još ne postoji, želja da se bude inteligentniji od samog Boga. To Vam je kao marksistički oblik stvaranja istine prezentiranjem vlastite moći… Oni imaju namjeru zamijeniti svoje vlastite subjektivne ideje stvarnošću, napose otkrivenom stvarnošću Isusa Krista, i put do toga je uništenje Katoličke crkve“.

Je li ovo predstava kao uvod za Treći vatikanski sabor? Je li to ono što oni ovdje pokušavaju, na neki način stvoriti uvjete za Treći vatikanski sabor (koji bi trebao biti kulturno popularan)?

„Da, svakako jest. Vrlo je začuđujuće da je to dopušteno od strane autoriteta, od Vatikana. I ostavlja se dojam da je doista moguće da se Crkva [može promijeniti] … [da su organizatori Sinode] ovlašteni biti slušatelji Duha Svetoga, a Duh Sveti je za njih samo funkcija… To nema nikakve veze s Duhom Svetim, koji se otkriva kao Otac i Sin i Duh Sveti… i to je način potkopavanja katoličke vjere i Katoličke crkve“.

Zasmetalo vas je što na ovom konzistoriju nije bilo govora o kardinalu Josephu Zenu, koji je upravo na suđenju, uhićen pod lažnom optužbom od strane kineskih komunista. Njegovo ime nije spominjano na konzistoriju. Na konzistoriju nije bilo niti molitvene inicijative. Zapravo, papa je rekao, kada je upitan smatra li da je uhićenje kardinala Zena kršenje vjerskih sloboda, sljedeće: „Ne želim Kinu okarakterizirati kao protudemokratsku. Zato što je to složena zemlja sa svojim vlastitim ritmom. Da, istina je da postoje stvari koje nam se ne čine demokratskima. To je istina. Mislim da će kardinal Zen, koji je u poodmaklim godinama, ići na suđenje za nekoliko dana. On govori ono što osjeća; osjeća da tamo postoje ograničenja”. Koja je Vaša reakcija mons. Müller? Zašto je Vatikan tako odlučio?

„Kina nije demokratski sustav jer ne poštuju osnovno ljudsko pravo na život i slobodu. S druga strana, nikome ne treba sto godina proučavanja Kine da razumije Kinu, njihovu kulturu, jer Kinezi su ljudska bića kao i mi. I uvjereni smo da su sva ljudska bića jednaka u dostojanstvu. I svatko je pozvan od Boga, da postane sin i kći Božja… Crkva je svugdje u svijetu univerzalna Crkva. Moramo braniti osnovna ljudska prava i naše apsolutno pravo da propovijedamo Evanđelje svima; i stoga, mislimo da smo svi braća i sestre u Isusu Kristu, a posebno moramo braniti, vlastitu braću i sestre u Kristu, osobito visoke predstavnike Crkve. Kardinal Zen nije samo predstavnik Crkve, nego predstavnik slobode kineskog naroda i dostojanstva čovjeka. … I ne možemo očekivati od ovih političara, iz Pekinga i Moskve ili iz Bruxellesa i Washingtona, oni ne mogu iskupiti svijet [popraviti stvari]; ovi političari su odgovorni za situaciju u kojoj se sada nalazimo … za mogući nuklearni rat. I stoga, naš Otkupitelj, naš pomoćnik je Bog, a ovi političari su odgovorni za kaos u kojem se nalazimo“.

Za one koje zanima ovaj intervju koji spominje krstjanin, možete ga cijeloga pogledati na youtubeu. U svakom slučaju ova predstojeća sinoda će biti katastrofa...