Za hrvatske vjernike u župi svetog Nikole Tavelića u Melbourneu po prvi put nakon nekoliko desteljeca služena je tradicionalna staroslavenska (glagoljska) Misa.

Na Misi je korišten originalni primjerak Vajsovog misala iz 1927. godine.

Ispovědaju se Bogu vsemogućumu, bla-
ženěj Marii vsegda Děvě, blaženomu Mi-
hovilu Arhanǵelu, blaženomu Ivanu Krsti-
telju, svetima Apostoloma Petru i Pavlu,
vsěm Svetim, i vam bratje: jako sgrěših zělo
pomišļenjem, slovom i dělom: (Udarajet se
tri krati po prseh glagoļe:) moj grěh, moj
grěh, moj prěveliki grěh. Těmže molju bla-
ženuju Mariju vsegda Děvu, blaženago Mi-
hovila Arhanǵela, blaženago Ivana Krsti-
teļa, svetaja Apostola Petra i Pavla, vse Sve-
tije, i vas, bratje, moliti se za me ka Gospo-
devi Bogu našemu.

Vjencanje po tradicionalnom obredu

Kakvi tradicionalisti a sele na drugi kraj svijeta?
Tradicionalisti bi živili u svom rodnom selu, živili pobožno i skromno i imali 10 djece a ne selili na drugi kraj svijeta zbog novaca.

Imam 7, 10 ne mogu hranit

7 Nijemaca. To je poanta.

7 malih tradicionalista. Majčica Dojćland ih hrani sta fali

Svetac je Drugi Vatikan nazvao "vremenom tame"

Prije kraja Drugog vatikanskog sabora, u veljači 1965. godine, netko je najavio Padre Piju da će se euharistija uskoro predvoditi prema novom obredu, ad experimentum, na narodnom jeziku, obredu koji je sastavilo liturgijsko povjerenstvo da odgovori na "nadahnuća suvremenog čovjeka".

Padre Pio je odmah pisao Pavlu VI., čak i prije nego što je vidio tekst, da ga zamoli da bude oslobođen ovog liturgijskog eksperimenta i da mu se dopusti da nastavi slaviti misu.

Kad ga je kardinal Antonio Bacci (+1971.) došao posjetiti da mu donese traženo ovlaštenje, Padre Pio je ispustio jadikovku: "Zaboga, ukinite brzo taj Sabor".

Iste godine, usred Saborske euforije koja je obećavala "novo proljeće" za Crkvu, povjerio se jednom od svojih duhovnih sinova: "U ovom vremenu tame, molimo se. Činimo pokoru za izabrane."

Povodom 60. obljetnice otvaranje Drugog vatikanskog sabora

Iako mu je namjera bila uvesti Crkvu u suvremeni svijet, nema sumnje da je Drugi vatikanski koncil- čak i onda kada ga se pravilno tumači- najdjeljivije pitanje u današnjoj Crkvi – a žestoke rasprave ne pokazuju znakove popuštanja. Možda je, ipak, vrijeme da se uzdignemo iznad koncila…

Za liberalne katolike, Drugi vatikanski koncil je predstavljao slobodu; konkretno, slobodu od prošlosti. Umjesto da bude vezan za dogme i prakse prethodnih generacija, Drugi vatikanski koncil je dao Crkvi priliku da slomi te okove i izgradi novu Crkvu za novo vrijeme. Od odbacivanja crkvenog učenja o nemoralu umjetne kontracepcije do zalaganja za svećenice, katolici liberalnog uvjerenja su u osnovi postali protestanti, oblikujući vlastita uvjerenja – čak i kada su u izravnoj suprotnosti s prethodnim naukom Crkve – sve, naravno, u „duhu Drugog vatikanskog koncila“.

Kao odgovor na ovo postkoncilsko zastranjivanje, mnogi su konzervativni katolici reagirali tako da su prihvatili ono što je papa Benedikt XVI. nazvao „hermeneutikom kontinuiteta“. Ovime je papa htio reći da Drugi vatikanski koncil treba tumačiti na način koji je u skladu s prethodnih 1960 godina katoličke tradicije („hermeneutika“ je samo otmjena riječ koja označuje „metodu tumačenja“). Drugim riječima, nemojte čitati tradiciju u svjetlu Koncila; čitajte Koncil u svjetlu tradicije.

Ovo je solidan, katolički savjet. Ekumenski sabori nisu nova otkrića s neba koja zamjenjuju prethodna otkrića. Oni su organski dio trajnog života Crkve i zato ih treba tretirati kao dio veće cjeline, a ne kao prekid u novom smjeru.

Nažalost, to savršeno prihvatljivo katoličko načelo „hermeneutike kontinuiteta“ se danas pretvorilo u nešto što nije ni katoličko. Umjesto da se iskoristi za postavljanje Drugog vatikanskog koncila u odgovarajuću povijesnu perspektivu, pretvorilo je Drugi vatikanski koncil u „nad-koncil“ kojega je hermeneutika namjeravala spriječiti. Preciznije, postao je štap s kojim se udara po prstima svakoga tko se usudi kritizirati sam Koncil.

Na primjer, ako katolik sugerira da su određeni dijelovi Drugog vatikanskog koncila sročeni tako loše da ljude mogu lako dovesti u krivovjerje, onda ad hoc skupine uskaču braniti Koncil: „Ako se čita u kontinuitetu s katoličkim naukom, onda se ne može razumjeti heretički!“. Možda je to istinito za teologe koji znaju sve nijanse katoličke doktrine, ali to ne znači da formulacija nije loša i zbunjujuća.

Ili, ako je katolik primijetio da Koncil imao neuravnoteženi naglasak na pozitivnim elementima drugih religija, a da nije napomenuo njihove nedostatke, onda skupine ad hoc obaraju te kritike tvrdeći da su te izjave uravnotežene s prethodnim učenjima. Opet, to je sve u redu za intelektualce koji duboko poznaju povijest, ali prosječni katolik taj novi naglasak očito uzima kao znak da ne bismo trebali spominjati pogreške nekatoličkih religija. Drugim riječima, posve je legitimno primijetiti da Drugi vatikanski koncil daje neuravnotežen pogled.

Ipak, sama pomisao na kritiziranje Koncila čini mnoge pravovjerne, vjerne katolike zgroženima. Kako može biti ispravno kritizirati najvišu vlast (osim pape) u Crkvi? Da bih olakšao tu zabrinutost, dopustite mi da podijelim s Vama citat Josepha Ratzingera, čovjeka koji će kasnije postati papa Benedikt XVI:

„Nije svaki valjani sabor u povijesti Crkve bio plodan; u posljednjoj analizi, mnogi od njih su bili gubitak vremena“.

Te bi riječi mogle šokirati katoličke osjećaje; gotovo se može pomisliti da su to riječi nekog protu-katolika, a ne riječi budućega pape. Ipak, to je iskrena procjena povijesti.

Katolici moraju shvatiti da koncili (sabori) ponekad uspiju, a ponekad propadnu. Uobičajena zabluda među katolicima je da Duh Sveti vodi svaki aspekt ekumenskih sabora; stoga su svi sabori „uspješni“. Ovo nije katoličko učenje. Duh Sveti ponajprije djeluje kao zaštitnik – On štiti polog vjere osiguravajući da nijedan sabor ne može proglasiti herezu katoličkom istinom.

Istina je da Duh Sveti može voditi koncil (i On to želi!), ali koncilski oci imaju slobodu prihvatiti ili odbiti to vodstvo – baš kao i svi ljudi koji imaju tu slobodu u svim stvarima.

Početkom 16. stoljeća, kada je Crkvi očajnički bila potrebna reforma, papa Julije II. je sazvao Peti lateranski sabor. Nažalost, sabor nije uspio; reforme koje je tražio nisu uzele maha, a sedam mjeseci nakon zatvaranja sabora, Martin Luther je objavio svojih 95 teza, potičući protestantsku reformaciju. Bio je potreban Tridentski koncil desetljeće kasnije da uistinu započne proces reforme. To ne čini Peti lateranski sabor nevaljanim saborom; to je bilo samo nebitno vijeće (ili „gubitak vremena“, kako bi to nazvao Ratzinger).

I ako cijeli sabori mogu uspjeti ili propasti, isto vrijedi i za pojedinačne koncilske dokumente – ponekad su korisni, ponekad nisu.

Ako odbijemo prepoznati legitimne koncile (crkvene sabore) – i legitimne koncilske dokumente – možemo propasti u svojoj misiji ponašajući se poput članova kulta koji ispravljaju povijest nastojeći zavarati svijet vjerujući da Crkva nikada nije pogriješila. Zamišljen, možda, kao dobronamjerni napor da se zaštiti dobro ime Crkve, u stvari ovo biva napad na naš Bogom dan razum.

Katolici isto tako moraju prepoznati da su svi sabori ukorijenjeni u vremenu u kojem se održavaju. To ne mijenja istinu nijedne dogmatske izjave koju donose, ali omogućuje nam pravilno tumačenje – i kasnije potencijalno odbacivanje – njihovih praktičnih savjeta i njihova suvremenog svjetonazora kada više nisu relevantni. Nema sumnje da je način na koji su koncilski oci vidjeli i protumačili svijet bio pod velikim utjecajem svjetonazora iz 60-ih (uglavnom zapadnog svjetonazora). Primjerice, ako pogledamo unatrag, jasno je da je velik dio Koncila bio pretjerano optimističan u pogledu napretka čovječanstva, posebno u svjetlu toga koliko se svijet od tog vremena pogoršao u nihilističkoj kulturi smrti i obmane.

Nadalje, „ton“ Koncila obično ovisi o njegovoj suvremenoj okolini. Teme koje Koncil naglašava – ili ignorira – odražavaju određeni svjetonazor, koji možda više neće biti prikladan za buduće generacije. Kao što sam već spomenuo, Drugi vatikanski koncil se usredotočio na pozitivne elemente drugih religija, a da nikad nije spomenuo njihove pogreške. Ova je odluka možda bila razumljiva jer se prije Koncila dogodio stravični holokaust naroda koji je pripadao jednoj religiji. Međutim, u današnjem svijetu, kada je većina ljudi – uključujući većinu katolika – vjerski ravnodušna, potreba za razlikovanjem religija je od iznimne važnosti.

Pa, kako bi onda katolici trebali pristupiti Drugom vatikanskom koncilu?

Prvo, treba biti jasan, ovo nije poziv na „odbacivanje“ Drugog vatikanskog koncila ili na njegovo proglašavanje heretičkim. Ovo je poziv da prestanemo biti vezani lancima za taj koncil, da se uzdignemo iznad njega. Prečesto smo vodili rasprave o Drugom vatikanskom koncilu, tj. trebamo li ga slijediti ropski (ili, točnije, ropski slijediti određeno tumačenje) ili ga u potpunosti odbaciti. Treba Drugi vatikanski koncil staviti u ispravnu perspektivu – i u dobru i u zlu – i prestati gledati svaki problem kroz leću Drugog vatikanskog koncila. Možda Koncil nema odgovor na naše probleme; ili, što je još kontroverznije, možda rješenje Drugog vatikanskog koncila nije pravo rješenje za danas.

I liberalni i konzervativni katolici su pretvorili Drugi vatikanski koncil u razlog bivstvovanja modernog katoličanstva, leću kroz koju se gleda cijela vjera. Ova praksa je iskrivila Koncil, tj. prikovala je katolike na propale i zastarjele ideje i prakse.

Katolici ne trebaju biti članovi kulta, očajnički pokušavajući spasiti obraz braneći svaku sitnicu oko Drugog vatikanskog koncila. Možemo priznati da smo u prošlosti imali koncila (sabora) koji, usprkos dobroj namjeri, nisu funkcionirali onako kako smo se nadali – ili čiji se pastoralni savjeti i svjetonazor više ne odnose na nas. Suočeni s današnjim (naizgled bezbrojnim) problemima, trebali bismo se usredotočiti na one stvari u našoj tradiciji koje su djelovale i ponovno ih prihvatiti, za dobro Crkve i spas duša.

Eric Sammons je glavni urednik časopisa Crisis. U svojoj nadolazeća knjizi Deadly Indifference (svibanj 2021.) istražuje porast vjerske ravnodušnosti i kako je došlo do toga da je Crkva izgubila misionarski žar.

Nikad više bogoslova. U tradicionalnu bogosloviju u Zaitzkofenu ove godine je ušlo 25 muškaraca. 21 od njih za svećenika, 3 časna brata, te je 1 odgodjeno za kasnije zbog nepoznavanja njemačkog jezika.

Nevjernik Franjo: "Tradicionalisti su nevjernici"

Franjo je 11. listopada propovijedao u Crkvi sv. Petra slaveći 60. godišnjicu katastrofe Drugog vatikanskog sabora. Tijelo Ivana XXIII., jednog od krivaca za katastrofu, bilo je tamo u staklenom sarkofagu.

U svojoj propovijedi Franjo je, odražavajući vlastitu nostalgiju za 1960-ima, kritizirao "nostalgiju za prošlošću".

Žalio se na "progresivizam" koji stoji iza svijeta [= Franjino vlastito stajalište] i "tradicionalizam" koji čezne za "prošlim svijetom" - kao da su Evanđelje i katolička vjera "prošli". Oboje je optužio za nedostatak "ljubavi" i "nevjeru" te za "pelaški egoizam".

Zatim je pronašao utočište u igrama riječi: "Sabor je ponovno otkrio živu rijeku Tradicije, a da nije ostao zaglavljen u tradicijama." Suprotstavljanje "Tradicije" i "tradicija" uobičajeni je trik za napad na Tradiciju.

Na kraju je kritizirao i svoj karakter: "Koliko nas nije u stanju živjeti vjeru s radošću? Bez gunđanja, kritiziranja. Crkva zaljubljena u Isusa nema vremena za svađe, ogovaranja i prijepore. Neka nas Bog oslobodi kritičnosti i netolerantnosti."

Pregled novih bogoslova po bogoslovijama FSSPXa

Bogoslovija sv. Tome Akvinskoga, Dillwyn, SAD
28 novih bogoslova: 25 Amerikanaca, 2 Kanađanina i 1 Brazilac.

Bogoslovija Srca Isusova, Zaitzkofen, Njemačka
21 novi bogoslov: 9 Poljaka, 6 Nijemaca, 3 Hrvata, 1 Danac, 1 Mađar i 1 Nizozemac.

Bogoslovija sv. Župnika Arškog u Flavignyju, Francuska
21 novi bogoslov: 14 Francuza, 2 Talijana, 1 Englez, 1 Brazilac, 1 Indijac, 1 Šri Lankanac, 1 Švicarac.

Bogoslovija Gospe Suotkupiteljice, La Reja, Argentina
9 novih bogoslova: 2 Argentinca, 2 Brazilca, 2 Meksikanca, 1 Čileanac, 1 Nikaragvanac i 1 Nigerijac.

To predstavlja ukupno 79 novih bogoslova tijekom kalendarske godine, što je najveći broj novih bogoslova dosad u bogoslovijama FSSPX-a.

Za usporedbu modernisti su u citavoj Njemackoj 2021 imali samo 56 kandidata bogoslova od kojih je skoro polovica starije dobi

Rast popularnosti tradicionalne mise i neka javna obraćenja poznatih ljudi poput Shie LeBoufa koji kažu da su se obratili upravo radi toga predstavlja veliku opasnost za ultra liberalnu struju u Crkvi. Vjerojatno će slijedeći radikalno lijevi papa ići na potpunu zabranu tradicionalne mise.

Franjo je vec zabranio skoro potpuno

Za vrijeme opceg kaosa u Crkvi i Franjine diktature mnogi vjerni katolici se pitaju kako ostati vjeran Crkvi, a ne prihvacati ovakvu situaciju. Biskup Schneider je odgovorio:

Schneider: "Ako službeno budemo neposlušni Franji, poslušni smo Crkvi svih vremena"

Biskup Athanasius Schneider rekao je za RemnantNewspaper.com (12. listopada, video ispod) da se protivi Franji jer Crkva "nije diktatura".

"U diktaturi se svi boje progovoriti jer će vas diktator iznenada kazniti. Ali to ne bi trebalo [sic!] biti ozračje u Crkvi", rekao je.

Biskup je istaknuo kako je trenutna kriza oko katoličkog nauka i papinstva jedinstvena u čitavoj povijesti Crkve. Čak ni nemoralni renesansni pape nisu izazivali skandale zbunjujući doktrinu.

Schneider vidi "sirotog Franju" u jadnoj situaciji jer će jednog dana morati odgovarati pred Bogom "što je ostavio takav nered u Crkvi".

Stoga, rekao je, Franjine štetne zapovijedi ne treba slušati ako potkopavaju vjeru ili oduzimaju blago liturgije: "Ako bismo i formalno bili neposlušni, poslušni ćemo biti cijeloj Crkvi svih vremena."

Schneider smatra da otkazani svećenici koji se protive diktaturi Franje i njegovih biskupa ne mogu biti potpuno neovisni i moraju imati poglavara. On misli da svećenik još uvijek može udružiti snage s možda biskupom emeritusom, tradicionalnom zajednicom ili Pijem X.

Schneider: Liturgija je iznad ovlasti pape

Ne moramo se pokoravati papi kada izdaje naredbe koje potkopavaju vjeru i liturgiju, biskup Schneider ponovio je pred Majkom Mirjam, župnicom Kćeri Marije, Majke izraelske nade (video ispod).

Schneider objašnjava da Franjino "dopuštenje" preljubnicima da pristupe pričesti "potkopava istinu o nerazrješivosti braka" i stoga "ne možemo poslušati" i "moramo apelirati na Franju da to promijeni".

Drugi primjer gdje se "ne možemo pokoravati" je rimska liturgija jer Franjo "nema ovlasti ukinuti je ili ograničiti", pošto je liturgija "vlasništvo cijele Crkve svih vremena, a ne pojedinog pape".

raskol u KC je nemionovan i podjela na vjernike i pomodarce također.

Vec jest. Mozda bi se sta dalo spasiti da Franjo umre i da dodje netko normalan

Da. Na godinu će to vjerovatno i službeno biti.

Ovo je ko hupa.

Nije bas. Ovdje mora biti veo. Hupa je vise sjenica

Zašto dogodine

Zato sto je Franjo (nek Bog providi i snjim) razvuko sinodu dogodine

Danas je spomendan blazenog cara i kralja Karla Habsburskog. Inace su u KC bili propisnai posebni obredi za docek cara ili kralja u neko mjesto

ne može doći normalan, svaki slijedeći papa će biti sve gori dok KC ne postane poput švedske "crkve" lgbt islamistička lobistička udruga, bez pripadnika.

kardinalski zbor je infiltriran hereticima, sada već dvotrećinski, i vatikanska sljedba ide uskoro i sama tim putem.

vjernici će se morati izdvojiti od nje, ili će tako i tako biti prognani.

ovo će naravno otvoriti pitanje nekih katoličkhi dogmi i interpretacije petrinskog prvenstva i rimskog biskupa kao sljednika i sl....no ima za to vremena