Opet i je i takav prihvatljiviji konzervativcima koji su manjina od liberalnog Filipinca.
Zato su ga i vidjeli kao kompromis između konzercativaca i liberala.

Kako je žrtvovao Crkvu u Kini kad je tamo najveći porast katolika?

Ma ja mislim da Tagle nije ozbiljan kandidat, više je medijski zanimljiv pa ga zato guraju. Pravi kandidat progresivaca će vjerojatno biti netko drugi iz sjene.

Isto kao što Bergoglio nije bio na mapi 2013., nitko ga nije spominjao.



Ne znam sve detalje, ali sklopio je sporazum sa kineskom partijom prema kojem KP ima utjecaj na izbor biskupa. Nešto čemu su se lokalci dugo vremena protivili i trpili posljedice zbog tog protivljenja, a on ih pustio niz vodu kako bi se slizao s Pekingom.

U geopolitičkom kontekstu Parolin je tu također problematičan SAD-u.

On je taj koji je u ime Franje napravio sramotne ugovore s komunistickom vladom Kine zrtvujuci podzemnu Crkvu i katolicke biskupe odnosno vjerne katolike. https://www.quovadisecclesia.com/sveta- ... ire-rezim/
Rezultat je taj da vlada Vatikan vise uopce ne pita koga ce imenovati biskupom vec biskupe bira sama, a Vatikan ih priznaje. Takvo ponizenje nije postojalo nikad u povijesti Crkve.

Kardinal Joseph Zen, najviši kineski crkveni dužnosnik ipak je pozvao Svetu Stolicu da u zadnji čas odstupi od pripremljenog sporazuma s Kinom. To bi zapravo značilo Vatikansko prihvaćanje državnog kontroliranja Crkve u Kini. Crkva odnosno Parolin i Franjo ipak su potpisali sporazum pljujuci u lice tradiciji Crkve i prijesvega Mucenickoj Crkvi Kine.

U intervju za Wall Street Journal, kardinal Zen naziva plan “neprihvatljivim” i “predajom”. U jednom od svojih ranijih intervjua, kardinal je upozorio na posljedice: ne samo da će to našteti vjerodostojnosti Crkve, nego ‘ako Kineske vlasti mogu birati biskupe i druge vlade bi to mogle očekivati’.

To se i dogodilo

Stovise Kina je neki dan imenovala novog biskupa dok traje sedis vacante zeleci valjda jos vise poniziti Crkvu, jer biskupi se ne mogu postavljati dok nema pape.

(Napominjem do tih "ugovora" Crkva nije priznavala komunisticke biskupe i uvjek je imenovala "podzemne" biskupe.)


Zato su to i postavili jednim od pitanja odnosno tocaka na stranici o kardinalima

Tri ključna bloka.

Ove suprotstavljene dinamike potaknule su pojavu tri glavna bloka koji će oblikovati pristup kardinala s pravom glasa tijekom konklave.

Reformistički ili “pro-Franjo” blok traži kontinuitet s pastoralnim pristupom argentinskog pape, koji je uglavnom usmjeren na milosrđe, socijalnu pravdu i međureligijski dijalog. Ova skupina otvorena je za reforme u pitanjima poput uključivanja istospolnih parova, pristupa pričesti za razvedene i ponovno vjenčane osobe te veće uključenosti laika. Također podupiru veću promociju ekumenizma i dijaloga s islamom. Među njima su kardinali poput Talijana Mattea Zuppija, Portugalca Joséa Tolentina de Mendonçe (također prefekta Dikasterija za kulturu i obrazovanje), Francuza Jean-Marca Avelinea i Poljaka Grzegorza Ryśa. Vjerojatno će se zalagati za veće angažiranje Crkve u modernom društvu.

S druge strane, konzervativni blok daje prednost doktrinarnoj jasnoći i moralnoj dosljednosti nad pastoralnom fleksibilnošću. Ova skupina decentralizaciju i doktrinarni razvoj promatra s oprezom, videći takve promjene kao prijetnju jedinstvu i povijesnom autoritetu Crkve. Vjerojatno će se zalagati za razjašnjenje i usklađivanje različitih motu propria pape Franje, koji su dijelom institucionalne Crkve i vjernika doživljeni kao zbunjujući. Kardinali poput Nijemca Gerharda Müllera, Mađara Pétera Erdőa i Nizozemca Wima Eijka istaknute su kardinali ove skupine.

Posljednji blok, koji bi se mogao definirati kao institucionalni stabilizatori, usmjeren je na upravljanje Vatikanom i unutarnju stabilnost. Ova skupina nastoji uravnotežiti tradiciju i pastoralnu fleksibilnost bez uvođenja velikih strukturnih promjena. Kardinali poput Talijana Pietra Parolina, aktualnog državnog tajnika Svete Stolice; Švicarca Kurta Kocha, prefekta Dikasterija za promicanje kršćanskog jedinstva; i Talijana Claudija Gugerottija, prefekta Dikasterija za Istočne Crkve, pripadaju ovom bloku. Bez obzira na to jesu li progresivni ili konzervativni, ovi se profili smatraju pragmatičnima i vjerojatno će podržati papu koji može ujediniti različite frakcije unutar Crkve i obnoviti vjerodostojnost Vatikana bez uvođenja poremećajnih reformi.

Vanjski utjecaji: Kako Njemačka i Kina pokušavaju utjecati na konklavu

Dva pitanja koja će vjerojatno zaokupiti pažnju 133 glasača na izborima za papu kada konklava započne 7. svibnja su njemački blagoslovi istospolnih parova i sporazum između Vatikana i Kine.

To nije slučajno. Naprotiv, rezultat je dvaju nedavnih događaja izvan Rima koji su očito osmišljeni kako bi utjecali na razgovore koji se trenutno odvijaju u Vatikanu — te na konačno glasovanje.

Prvo, 23. travnja, samo dva dana nakon smrti pape Franje, Njemačka biskupska konferencija objavila je vodič za “ceremonije blagoslova” parova u “neregularnim situacijama” — uključujući istospolne zajednice. Osiguravanje formaliziranih blagoslova istospolnih parova već dugo je cilj kampanje Sinodalnog puta u Njemačkoj, koja je često kritizirana, a ovaj najnoviji potez prkosi dokumentu Fiducia Supplicans, vatikanskom uputstvu iz 2023. godine koje dopušta samo “spontane” blagoslove osoba koje se nalaze u istospolnim vezama, ali ne i “legitimaciju [statusa para].”

Zatim, unatoč tome što nije bilo pape koji bi mogao potvrditi biskupske imenovanja, kineske su vlasti 28. travnja “izabrale” dva nova biskupa, uključujući jednog u biskupiji kojom već upravlja biskup priznat od Vatikana. Ovaj je razvoj posljednji u nizu spornih ishoda od kada je Vatikan 2018. potpisao sporazum s kineskom vladom o zajedničkom postupku imenovanja biskupa, sporazum za koji Vatikan priznaje da je opetovano zloupotrebljavan, ali ga je unatoč tome obnovio 2024. godine.

U ovoj fazi procesa izbora novog pape, teško je zamisliti da su se oba ova događaja dogodila bez namjere onih koji su odgovorni da utječu na konklavu.

Zapravo, razdoblje između smrti pape i početka izolacije kardinala često je obilježeno intenzivnim naporima da se utječe na papinske elektore — bilo putem medijskih kampanja ili provokacija poput onih iz Njemačke i Kine.

https://www.quovadisecclesia.com/vanjsk ... -konklavu/

Nadam se da biskupi pamte ovo...

"Vi ste sol zemlje, ako sol obljutavi čime će se ona osolit, ta nije za ništa drugo nego da se baci na put da ljudi gaze po njoj"

Zašto i Hrvatska, poput Kine, ne zahtijeva od Vatikana da zajednički imenuju biskupa?

Zašto Kina ima posebnu privilegiju?

Onda Kina bira i kardinale, a ne samo biskupe? U tom slučaju sveti duh Mao Ce Tunga bira katolicima Papu.

Zato što joj se može i što joj je Vatikan popustio.

Da sutra Trump traži od Vatikana ovlast da imenuje američke biskupe, svi bi to proglasili prvoklasnim skandalom i udarom na KC, ali kad to radi kineska partija, onda je to "mudrost Vatikana" i "duboka diplomacija", kako tepaju crkveno-režimski komentatori.

Zna li se kako će glasati kardinali koje je imenovao Xi?

Jesu li oni konzervativci ili liberali?

Svakome je jasno da će Kina odobriti isključivo biskupe/kardinale koji su obavještajno obrađeni.

Papa može birati jednoga sa liste 5 kineskih agenata.

Nema u konklavi niti jednog kardinala iz NR Kine, jedini kardinal Kinez je iz Hong Konga, gdje je crkveno djelovanje slobodno još iz britanskog doba, te nije potrebno partijsko odobrenje. Još dva hongkonška kardinala (umirovljeni biskupi iz Hong Konga) su prestari za konklavu.

Možda je to neki kompromis, mogu imati partijske biskupe, zato neće imati kardinala?

Nezna nitko. Ugovori su tajni i zna ih samo Parolin i papa

To je dobro pitanje, posebice jer RH plaća Crkvu u Hrvatskoj, a ne Vatikan.

Od kineskih kardinala glasa samo jedan, kardinal Honkonga, ostali su stariji i nije ih imenovao Franjo

Ostali dvojica koji su stariji su isto iz Hong Konga.

Bio je samo jedan kardinal iz NR Kine, https://en.wikipedia.org/wiki/Ignatius_Kung_Pin-Mei bio je dugo godina u zatvoru, kasnije u kućnom pritvoru i na kraju u egzilu. Bio je u tajnosti imenovan kardinalom, to je objavljeno tek nakon što je već otišao u egzil.

Bilo je još ranije nekih kardinala Kineza, dva koji su pobjegli pred komunistima, jedan s Tajvana, ali samo je gore spomenuti Kung imenovan i živio pod komunističkim režimom.

7 najvažnijih zadaća novoga pape

1. Prije svega, potrebno je da Dikasterij za učenje vjere – nakon što se pročisti od osoba koje očito nisu dorasle zadatku i čija je teološka sprema više nego upitna – pojasni zastranjenje s obzirom na pričešćivanje rastavljenih-pa-ponovo-vjenčanih, i vrati ispravnu stegu: nije moguće da ljudi koji nastave živjeti more uxorio (na supružnički način) mogu primati sakramentno odrješenje i pristupati svetoj Pričesti.

Jedan od načina mogao bi biti da se konačno dâ odgovor na poznatu Dvojbu od 19. rujna 2016., kao vjerodostojno tumačenje poslijesinodne pobudnice Amoris laetitia i ispravljanje pisma pape Franje od 5. rujna 2016. msgr. Sergiju Alfredu Fenoyju. Morat će se provesti još jedan zahvat ispravljajući promijenjeni tekst broja 2267 Katekizma Katoličke Crkve o smrtnoj kazni, koji se čini izričito suprotan tradicionalnomu učenju o toj temi.

2. Žurno treba opozvati izjavu Fiducia supplicans, kao i priopćenje za javnost od 4. siječnja 2024., koje su potpisali kardinal Victor Manuel Fernández i msgr. Armando Matteo. Dokument, zbog apsurdnosti i neprihvatljivosti svojih tvrdnji, i naknadno pojašnjenje, koje je još gore od Izjave, izazvali su duboku podjelu u Crkvi s biskupskim konferencijama, pa čak i cijelim kontinentom, koji su odbili učiniti ih primjenjivima u područjima svoje nadležnosti. Parovi koje obilježavaju odnosi suprotni Božjemu zakonu ni na koji način ne mogu primiti blagoslov od Gospodina, ni u kojem obliku.

3. Treba objaviti zbornik koji objedinjuje najbolje rezultate rada raznih povjerenstava osnivanih tijekom godina kako bi proučavala pitanje ženskoga đakonata i kako bi se jasno i konačno ponovo obrazložila i potvrdila nemogućnost đakonskoga i prezbiterskoga ređenja žena.

4. Hijerarhijski poredak Crkve treba obnoviti dodjeljivanjem prava glasa na općim sinodama samo biskupima (i možebitnim drugim članovima, pod uvjetom da pripadaju barem prezbiterskomu redu). Isto treba vrijediti i za mjesne sinode. Ugled i vlast ordinarija treba vratiti u svoj punini, kao i važnost biskupstva. Novi prvosvećenik morat će se baviti mjerilima za izbor novih biskupa i njihovom učinkovitom primjenom. Crkva je, osobito posljednje desetljeće, svjedočila biskupskim imenovanjima osobâ potpuno nedostojnih reda koji su primili i povjerena poslanja, bez i najmanje kanonske stručnosti, s odokativnim poznavanjem nauke, željnijih novosti više nego čvrstoće, i nerijetko s ćudorednim profilom koji se pokazao prilično upitnim, ako ne i očito neprihvatljivim.

Također se čini više nego prikladnim poduzeti mjere kako bi se onemogućio mogući pristup laika, muškaraca i žena, onim odgovornim položajima u Crkvi koji po svojoj naravi moraju biti namijenjeni onima koji su primili sveti red biskupstva ili prezbiterata, ili koji su izraz Kardinalskoga zbora, kao što je slučaj s predsjedanjem dikasterijima Rimske kurije.

5. Valja preispitati sporazum između Kine i Svete Stolice, nedavno obnovljen na daljnje četiri godine (do 2028.), koji je htio kardinal Pietro Parolin (a za čije je sklapanje bilo odlučujuće posredovanje bivšega kardinala Theodorea Edgara McCarricka), čije odredbe još nisu javno poznate. Nije prihvatljiva nagodba koja podržava trenutačno stanje, s obzirom na to da kineska vlada ima moć mijenjati Katekizam Katoličke Crkve, zabranjivati ​​uvođenje djece i mladih u kršćanstvo, nametati izlaganje slika Xi Jinpinga u crkvama, postavljati biskupe, a Sveta je Stolica ponižena time što „mora odobravati“ biskupe za koje se režim već samovoljno odlučio, pa čak i uspostavljati ​​biskupije.

6. Crkva treba ponovo pokrenuti svoj misijski polet, svjesna kako ima pravo i dužnost posvuda donositi istinu Evanđelja i milost sakramenata. Osobitu pozornost zavrjeđuje pitanje inkulturacije. To je pastoralno važna tema, ali u njezino je ime u Vatikanu čak priređeno pogansko slavlje s jasnom ideologijskom konotacijom u čast poganskoga inkaškoga „božanstva“, dobro znane Pachamame. Inkulturacija se ne može zamišljati i ostvarivati kao velikodušan ustupak kumirima poganskih religija. Ona je sposobnost Evanđelja da oživi kulturu, pročisti je od onoga što je nespojivo s istinom o Bogu i čovjeku, i dovede je do punine njezinih mogućnosti s polaganim i rastućim djelovanjem milosti. Inkulturacija jest i mora biti poevanđeljenje kulturâ, a ne preobrazba Evanđelja i bogoslužja Crkve koja poprima obilježja poganstva, nakon površna „premazivanja“ kršćanstvom. U tom smislu veliku pozornost treba posvetiti završnoj fazi primjene „amazonskoga obreda“.

7. Crkva ima prevelik problem s pastirima koji su pokvareni do srži. Slučaj Rupnik, sa svim prikrivanjima koja su desetljećima zataškavala prijave i bol žrtava, ostaje u prvom planu; a da se ne spominje druge dostojanstvenike, još uvijek na vrlo odgovornim položajima, s teškim kosturima u ormaru. Čak i ono što se pojavljuje u ovim satima, u vezi s navodnim pismima pape Franje, potpisanim samo inicijalom njegova imena, koja izlaze na vidjelo tek nakon njegove smrti, dokazuje koliko je gusta mreža korupcije koju su ispleli mnogi prelati, uključujući kardinale koji se smatraju „papabilima“ (koji bi mogli biti izabrani za papu).

Bez obzira na sva promišljanja navedena u ovim člancima, velik izazov novoga prvosvećenika isti je kao i prethodnih u posljednja dva stoljeća: odgovoriti na rastuće posvjetovljenje koje prožima svijet i nasrnulo je na Crkvu. Postoji samo jedan lijek za taj tijek koji se čini sve nametljiviji i nezaustavljiviji; lijek koji se može činiti skromnim u usporedbi s velikim govorima koje ovih dana slušamo na dnevnom redu za novi pontifikat, koji su puni sinodnosti, uključivosti, brige za „zajednički dom“, otvorenosti za todos, todos, todos. Lijek je dopustiti Bogu da djeluje u svojoj Crkvi, da se očituje u svojoj Crkvi. Taj put zahtijeva da se svatko od nas vrati na svoje mjesto jadnih grješnih ljudi, koji, svaki put kada pomisle da moraju promijeniti Crkvu, modernizirati Crkvu, posadašnjiti Crkvu, završe tako da potamne Božju nazočnost.

Prije ili kasnije morat ćemo priznati kako vjera cvjeta ili ponovo cvjeta ondje gdje se Bogu daje više prostora i gdje ljudi prihvaćaju da ne pretjeruju. Da bismo to uvidjeli, bilo bi dovoljno pohoditi svetišta, osobito marijanska, stupiti u dodir sa samostanima koji nisu odbacili habit i pravilo (možda nakon prisilne preobrazbe koju je tražio Dikasterij za posvećeni život pod kanonskim vodstvom kardinala Ghirlande), otići u župe gdje se bogoslužje još uvijek slavi s velikim dostojanstvom, gdje se katekizam ne zaslađuje, a procesije i hodočašća ne zabranjuju kao natražnjački, mračnjački ostatci. To je stvarnost gdje se zbivaju obraćenja, gdje obitelji cvjetaju, gdje se rađaju nova zvanja, gdje postoje korijeni dovoljno duboki i čvrsti da se odupru suhoći našega vremena.

Puljić je potvrdio kako se kardinali koji će birati novog Papu ne poznaju uzajamno dovoljno dobro jer u vrijeme pontifikata Pape Franje nije bilo okupljanja kardinalskog zbora kako je to ranije bila praksa pa će im trebati neko vrijeme kako bi vidjeli tko je kakvoga profila.

“Moram priznati da se sada ne poznajemo. Prije smo se puno više poznavali jer je Papa godišnje dva puta sazivao nas kardinale na okup. Međutim, za vrijeme ovog Pape nismo pozvani niti jedan put. Tako da ja osobno samo znam one s kojima sam nekoć surađivao, a ove nove premalo znam. I sad ćemo vjerojatno iz kontakta koji budemo ostvarivali vidjeti koji profil nose ti ljudi”, kazao je kardinal Puljić.

8. Ukinuti celibat.

Zasto

Celibat je neprirodan, nadalje Crkva bi privukla vise svecenika u svoje redove i manje bi bilo homoseksualnosti I pedofilije .

Dobro, celibat je imao i ima svoju ulogu u smislu da se svećenik onda posvećuje Bogu i crkvi a nema brige oko obitelji. Pitanje je koliko bi ukidanije istog dovelo do popularizacije svećeničkog poziva kada imamo sušu kadrova i kod protestanata i pravoslavaca.

Mada, moguće da bi to imalo pozitivne učinke. Reče mi jedan naš svećenik - misionar u Africi, da je celibat svećenika ogromna prepreka širenju katoličanstva u tom dijelu svijeta (a valjda i drugdje). Da se može nakako napraviti pilot projekt pa vidjeti kako bi to funkcioniralo. Možda kao i kod pravoslavaca, da dijacezanci mogu u brak, a redovnici ne, i da vjenčani svećenici ne mogu postati biskupi i kardinali.

Jedan novi svećenički red bez celibata bi bio dobar eksperiment.

Svećeništvo je izgubilo svoju društvenu funkciju i prestiž i to puno više utječe na smanjenje broja od celibata.

Protestanti nemaju celibat, a imaju isti problem.

Celibat nema veze s pedofilijom i ne nebi priviklo vise svecenika u crkvu. Protrestantske crkve imaju problema sa brojem svecenika i pedofilijom, a nemaju celibat

Svejedno opet ne znači da je taj problem nedostatka svećenika jednako izražen.

Jest jednako izrazen i gore. Pokusavaju sad to nadoknaditi zenama pastoricama ali to jos vise potice osipanje vjernika. Dakle rjesenje nije ni ukidanje celibata ni zene svecenice