(Lk 6, 29–30)
»Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! 39 A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. 40 Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. 41 Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. 42 Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.«

(Mt 26, 59–66; Mk 14, 55–64; Lk 22, 66–71)
Veliki svećenik zapita Isusa o njegovim učenicima i o njegovu nauku. 20 Odgovori mu Isus: »Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio. 21 Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio. Oni eto znaju što sam govorio.« 22 Na te njegove riječi jedan od nazočnih slugu pljusne Isusa govoreći: »Tako li odgovaraš velikom svećeniku?« 23 Odgovori mu Isus: »Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?« 24 Ana ga zatim posla svezana Kajfi, velikom svećeniku.

Isus kaže pljusne li te tko po desnom obrazu okreni mu i drugi.
Na drugom mjestu, nakon što ga sluga pljusno kaže:
Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?

Ne smatram ovo kao neku proturječnost u Isusovom djelovanju, niti mi je namjera pokrenuti raspravu u tom smjeru. Poznato mi je katoličko tumačenje.

Više me zanima kako se ovo tumači kod pravoslavnih, protestanata i ako se dijelovi ovih Evanđelja nalaze u Kuranu, kod muslimana.
Pa eto ako je netko raspoložen i poznaje materiju izvolite

To ne treba posmatratio kao delove iste teme. Čak i ako okrene drugi obraz, opet može da pita zašto ga je ovaj udario.

Ako se ne varam treba posmatrati kao dio iste teme. U suprotnom bi ispali naivni. Ono dozvoli da te netko šamara kako mu se prohtije

Koje je katoličko tumačenje? Valjda misliš biblijsko?

Najvažnije je to da se oni koji slijede Isusa ne osvećuju i ne uzvraćaju zlom za zlo, to je potvrđeno i na drugima mjestima. Ovo s pljuskanjem je figurativni dodatak. Ovom koji ga je udario Isus se nije osvećivao, to je bit.

Poanta je u neosvećivanju već u sprovođenju pravde. Nije poanta u mazohizmu pobogu

Ja sam tu loš vjernik, u nas u Imotskom vridi "il ja njega il niko nikog".

Ja kažem ko tebe šamarom ti njega pepeljarom u glavu. Pravna država preslabo funkcionira.

Točno, ima tko će sprovest pravdu i osvetit se.

19 Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu. Ta pisano je: Moja je odmazda, ja ću je vratiti, veli Gospodin. 20 Naprotiv:
Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga,
i ako je žedan, napoj ga!
Činiš li tako,
ugljevlje mu ražareno zgrćeš na glavu.
21 Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.
https://biblija.ks.hr/poslanica-rimljanima/12

Kršćanstvo je među ostalim uvelo koncept pravde u religiju i onda kad se nakalemilo na Rimsko carstvo kao prvu pravnu državu u povijesti (i rimsko pravo kao temelj suvremenog pravnog sistema) dobili smo moderni pravni sistem.

A ljudi misle da se tu radi o mazohizmu

Onda svaka denominacija može tumačiti po svom?

Što je Isus mislio kad je spomenuo i drugi obraz - ako si pod okupacijom, okreni i drugi obraz da ne pogineš uzalud, dok ne dođe tvoj trenutak da streseš okupatora, tj. kad se narod okrene Bogu, onda se i stvore uvjeti da se pomlate okupatori.

U KC se Biblija podrazumijeva pa ne znam zašto je potrebno Bibliju naglašavati. Navela sam katoličko jer to jedino i poznajem, ne poznajem nauk drugih kršćanskih denominacija niti islama pa da bih mogla o istim govoriti.

Evo koje je katoličko, papa Franjo je to lijepo rekao, bolje nego što bih ja znala i umjela.

U Evanđelju današnje liturgije Isus učenicima daje neke temeljne životne upute. Gospodin govori o najtežim situacijama, onima koje su za nas kamen kušnje, onima koje nas dovode pred one koji se neprijateljski drže prema nama i koji nam stalno nastoji nanijeti zlo. U tim slučajevima, Isusov je učenik pozvan ne podleći nagonu i mržnji, već se iznad toga visoko izdići. Pozvan je nadići nagon, nadići mržnju. Isus kaže: „Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze“ (Lk 6, 27). I još konkretnije: „onome tko te udari po jednom obrazu, pruži i drugi“ (r. 29). Kad to čujemo, čini nam se da Gospodin traži nemoguće. Osim toga, zašto bih trebao ljubiti neprijatelje? Ako se ne odgovori nasilniku, svakom je nasilju otvoren put i to nije pravedno. No, je li to baš tako? Zar nas Gospodin zaista traži nemoguće, štoviše nepravedne stvari? Je li tome tako?

Promotrimo ponajprije onaj osjećaj nepravde koji primjećujemo u izreci „pruži i drugi obraz“. Sjetimo se Isusa. Za vrijeme muke i njegova nepravednog suđenja pred velikim svećenikom, u jednom ga je trenutku jedan od stražara ošamario. Kako se On ponio? Ne grdi ga, ne, nego kaže stražaru: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo. Ako li pravo, zašto me udaraš?“ (Iv 18, 23). Traži razlog za primljeno zlo. Pružiti drugi obraz ne znači nijemo trpjeti, popustiti nepravdi. Isus svojim pitanjem osuđuje ono što je nepravedno. Ali on to čini bez srdžbe, bez nasilja, štoviše s ljubaznošću. Ne želi započeti raspravu, već ugasiti mržnju, to je važno: ugasiti istovremeno mržnju i nepravdu, pokušavajući pridobiti brata krivca. To nije lako, ali Isus to čini i kaže nam da i mi to činimo. To znači pružiti drugi obraz: Isusova blagost je jači odgovor od pljuske koju je primio. Pružiti drugi obraz ne znači gubitnički prignuti glavu, već djelovati kao onaj koji ima veću nutarnju snagu. Pružiti drugi obraz znači pobijediti zlo dobrom, koje otvara jedan prostor u srcu neprijatelja i razotkriva besmislenost njegove mržnje. A taj stav, to pružanje drugog obraza nije diktirano računicom ili mržnjom, nego ljubavlju. Draga braćo i sestre, besplatna i nezaslužena ljubav koju primamo od Isusa je ono što u srcu rađa taj način djelovanja sličan njegovom, koji odbacuje svaku osvetu. Mi smo naviknuti na osvete: „Ti si meni učinio ovo, e sad ću ja tebi učiniti ovo“, ili čuvati u srcu tu mržnju, mržnju koja čini zlo, uništava osobu.

Dolazimo tako do drugog prijedloga: je li moguće da neka osoba može ljubiti vlastite neprijatelje? Kad bi to ovisilo samo o nama, bilo bi to nemoguće. No, sjetimo se da, kad Gospodin nešto traži, to nam zapravo želi darovati. Gospodin nikada od nas ne traži nešto što nam On prije ne daje. Kad mi kaže da ljubim neprijatelje, želi mi dati sposobnost da to učinim. Bez te sposobnosti ne bismo to mogli, ali On ti kaže: „Ljubi neprijatelja“ i daje ti sposobnost da ljubiš. Sveti Augustin je ovako molio – poslušajte kako je lijepa ova molitva: Gospodine, „daj mi što zapovijedaš pa zapovijedaj što hoćeš!“ (Ispovijesti, Knjiga deseta, Glava 29.40), zato što si mi to prije dao. A što da ga molimo? Što Boga raduje darovati nam? Odgovor je: snagu ljubavi, koja nije neka stvar, već je to Duh Sveti. Snaga ljubavi je Duh Sveti i s Isusovim Duhom na zlo možemo odgovoriti dobrom, možemo ljubiti one koji nam nanose zlo. Tako čine kršćani. Kako je žalosno kad osobe i narodi koji se ponose time što su kršćani gledaju u drugima neprijatelja i razmišljaju o tome da zarate! To je vrlo žalosno.

A mi, pokušavamo li mi živjeti Isusove pozive? Sjetimo se neke konkretne osobe koja nam je učinila neko zlo. Neka se svatko sjeti jedne takve osobe. Svima nam je zajedničko to da nam je netko nanio neko zlo, mislimo na tu osobu. Možda u nama ima neko zlopamćenje. Zatim uz to zlopamćenje stavimo sliku Isusa, blagog, tijekom suđenja, nakon šamara. A potom zamolimo Duha Svetoga da djeluje u našemu srcu. Na kraju, pomolimo se za onoga koji nam je učinio zlo (usp. Lk 6, 28). Kad nam se učini neko zlo mi idemo odmah drugima to ispričati i osjećamo se žrtvama. Zaustavimo se i molimo Gospodina za tu osobu, da joj pomogne, i tako nestane tog zlopamćenja. Moliti za one koji su zlo s nama postupali je prva stvar kojom se zlo pretvara u dobro. Neka nam Djevica Marija pomogne da budemo graditelji mira prema svima, osobito onima koji se neprijateljski drže prema nama i koji nam se ne sviđaju.

https://www.bitno.net/vijesti/vatikan/p ... -nepravdi/

Pa nisam ni rekla da je poanta u mazohizmu

Jahve nije jedini bog, nikad nije ni bio (El/Elohim), već samo jedini koji je vrijedan obožavanja.

Bit je da za okretanje drugog obraza moraš imati ljubavi za druge i bit nadahnut Duhom Svetim. Kršćanstvu nije cilj da čovjek stekne neki unutarnji mir tako da ignoriraš druge i postaneš neosjetljiv na udarce.

Cilj kršćanstva je da na svakog čovjeka gledaš kano na svoje diete, majku, brata... To jest da imaš za cilj spasit svog bližnjeg. Na pr. prava majka će se uviek trudit spasit svog sina drogeraša, makar ju je ovaj sto puta ponizio, izigrao, uvrjedio...
Tako da u samom okretanju obraza nije ni bit, jerbo ti možeš okrenut drugi obraz na način da ovoga mrziš ali u strahu od Boga eto okrećeš po naputku Evanđelja drugi obraz.
Postić tu ljubav za drugoga i da ti bude cilj spasiti tog grešnika/zlostavljača od propasti njega samog, e za to se moraš molit i živit u tom Duhu. A opet samo ovisiš o Božjoj milosti. Čovjek to ne može sam od sebe i na račun svog razuma i volje. Često puta pravednik svojom mučeničkom smrću napravi to da se kod grešnika okrene kliker u glavi i on progleda. Ako na taj način umreš, Nebo ti ne gine.

Omnes dii gentium daemonia

Stoga vrijedi ovo što je dane napisao.

Uznastoj da kao prokušan staneš pred Boga kao radnik koji se nema čega stidjeti, koji ispravno reže riječ istine.

Svjetovnih se pak praznorječja kloni: sve će više provaljivati prema bezbožnosti.

Ne slažu se svi s tobom;
) Bog (Elohim – ~yhil{a/). Prvi subjekt Knjige Postanka i Biblije jest Bog.
Imenica »Elohim – ~yhil{a/« druga je najčešća imenica u Starom zavjetu.11 Ta imenica izvedena je od jednine opće semitske imenice za Boga, odnosno za božanstvo »el – l{ae«. Hebrejski jezik kada govori uopćeno o jednome Izraelovu Bogu
koristi pluralni oblik imenice, a glagol, čiji je subjekt imenica »Elohim«, uvijek
je u jednini. Pluralni oblik »Elohim« često se shvaća u smislu pluralis maiestatis
(plural poštivanja). Moguće je da je izvorno oblik plurala »elohim« označavao
ne množinu nego superlativ, u smislu »najviši« Bog među božanstvima, a potom
je taj oblik plurala kao superlativ počeo označavati toga »najvišeg« Boga kao
jedinog.12 Činjenica je da je opća imenica »elohim« postala uobičajeni naziv za
Izraelova Boga. Riječ je o pluralnom obliku sa singularnim značenjem.
Imenica »Elohim« nije osobno ime kao što su to imena Jahve, El Šadai,
Marduk ili Kemoš. Međutim, kao što se u hrvatskom jeziku opća imenica »bog,
božanstvo« često koristi kao osobno ime i tada se piše velikim slovom »Bog«, tako se i opća imenica »elohim« često koristi kao osobno ime »Elohim«. U prvom
opisu stvaranja (Post 1,1 – 2,3) naziv »Elohim« je zacijelo prikladniji od osobnog
imena »Jahve«, jer naziv »Elohim« ukazuje da Izraelov Bog nije samo Izraelov
nacionalni, osobni Bog (Jahve), nego da je istodobno Bog (Elohim) – Stvoritelj
cijelog svijeta.
Hebrejska riječ »Elohim« (Bog) ne podudara se nužno sa značenjem riječi
»Bog« u suvremenom načinu razmišljanja. U procesu sekularizacije »Bog« se
nerijetko shvaća samo kao apstraktni, teorijski pojam. Međutim, u biblijskom
načinu razmišljanja ne postoje takve apstrakcije. U suvremenom mentalitetu postoji mogućnost postavljanja pitanja postoji li uopće Bog? U kontekstu Biblije,
međutim, smisleno je postavljati ne pitanje postoji li »Bog«, nego što se podrazumijeva pod »Bogom«, koju stvarnost označava imenica »Bog«. Kad se u Starom
zavjetu govori o Bogu, tada je riječ o Bogu koji djeluje ili ne djeluje, a ne o Bogu
koji postoji ili ne postoji. Božje postojanje prepoznatljivo je po Božjim djelima.
Boga nije moguće razumjeti odvojeno od njegova djelovanja.
Prvi redak Knjige Postanka (1,1) govori, dakle, o Bogu ne kao o onom tko
postoji, nego kao o onom tko djeluje. Post 1,1 ne govori o Bogu kao prvom uzroku (prima causa). Bog je u Post 1 onaj tko djeluje i onaj tko govori i svojom riječju stvara. Bog je Bog po stvoriteljskom djelovanju, a ne po nečemu mimo ili
izvan toga djelovanja. Stvarnost postoji jer Bog djeluje. Ne postoji uopće neka
stvarnost, koja bi mogla postojati izvan sfere Božjega djelovanja.
U Post 1,1 imenica »Elohim« (~yhil{a/) je osobno ime za Boga u univerzalnom i
apsolutnom smislu, bez ikakvog ograničenja. To je Bog koji je stvorio nebo i zemlju. To je, međutim, isti Bog, o kojemu se može govoriti kao o Bogu Izraela (Izl 5,1),
Bogu Jakovljevu (Iz 2,3; Ps 46,8.12), za razliku od božanstava ili bogova drugih naroda kao što su primjerice božanstva Egipćana (Izl 12,12), ili božanstva Amorejaca
(Jš 24,15), ili bogovi drugih naroda (Pnz 12,2; 2 Kr 17,29), jer svaki je narod imao
svoje božanstvo. Biblijski pripovjedač u Post 1,1 koristi imenicu »Elohim« (~yhil{a/)
kao singular u apsolutnom smislu, tj. kao naziv za jednoga i jedinoga Boga
https://hrcak.srce.hr/file/35472

Jesi li pročitao samo taj redak ili do kraja?

Ovaj redak zapravo dovoljno govori o određenim teolozima, teologijama i teološkim institucijama..

Isto pitanje i tebi. Jesi li pročitao samo taj redak ili do kraja?

Spominje Ps 46,8.12 a ne spominje Ps 95:3, 47:3, 135:5.

Tu se na hebrejskom spominju yehiva i elohim, prijevodi su Lord i gods, odnosno Jahve Bog/bogovi.

Posebno zanimljivo u tumačenju da se radi o denial of existence elohima.

Tekst je dosta dug, postavila sam samo zaključno.
Preporučujem ti da ga pročitaš, naći ćeš još psalama koje ćeš moči lijepiti po svemrežju. Hoćeš li lijepiti i ovo što je čovjek napisao do tebe je

Elohim does not imply polytheism
The importance of this list can be summarized with one question: Would any Israelite, especially a biblical writer, really believe that the deceased human dead and demons are on the same level as Yahweh? No.

The usage of the term elohim by biblical writers tells us very clearly that the term is not about a set of attributes. Even though when we see “G-o-d” we think of a unique set of attributes, when a biblical writer wrote elohim, he wasn’t thinking that way. If he were, he’d never have used the term elohim to describe anything but Yahweh.

Consequently, there is no warrant for concluding that plural elohim produces a pantheon of interchangeable deities. There is no basis for concluding that the biblical writers would have viewed Yahweh as no better than another elohim. A biblical writer would not have presumed that Yahweh could be defeated on any given day by another elohim, or that another elohim (why not any of them?) had the same set of attributes. That is polytheistic thinking. It is not the biblical picture.

How the biblical writers talk about Yahweh
We can be confident that Yahweh stands above the elohim by once again observing what the biblical writers say about him—and never say about another elohim. The biblical writers speak of Yahweh in ways that telegraph their belief in his uniqueness and incomparability:

“Who is like you among the gods [elim], Yahweh?” (Exod. 15:11Open in Logos Bible Software (if available))
“‘What god [el] is there in the heaven or on the earth who can do according to your works and according to your mighty deeds?’ ” (Deut. 3:24Open in Logos Bible Software (if available))
“O Yahweh, God of Israel, there is no god [elohim] like you in the heavens above or on the earth beneath” (1 Kgs. 8:23Open in Logos Bible Software (if available)).
“For you, O Yahweh, are most high over all the earth. You are highly exalted above all gods [elohim]” (Psalm 97:9Open in Logos Bible Software (if available)).
Biblical writers also assign unique qualities to Yahweh. Yahweh is:

All-powerful (Jer. 32:17Open in Logos Bible Software (if available), 27Open in Logos Bible Software (if available); Pss. 72:18Open in Logos Bible Software (if available); 115:3Open in Logos Bible Software (if available))
Sovereign king over the other elohim (Psa. 95:3Open in Logos Bible Software (if available); Dan. 4:35Open in Logos Bible Software (if available); 1 Kgs. 22:19Open in Logos Bible Software (if available))
Creator of the other members of his host-council (Psa. 148:1–5Open in Logos Bible Software (if available); Neh. 9:6Open in Logos Bible Software (if available); cf. Job 38:7Open in Logos Bible Software (if available); Deut. 4:19–20Open in Logos Bible Software (if available); 17:3Open in Logos Bible Software (if available); 29:25–26Open in Logos Bible Software (if available); 32:17Open in Logos Bible Software (if available); Jas. 1:17Open in Logos Bible Software (if available))
The lone elohim who deserves worship from the other elohim (Psa. 29:1Open in Logos Bible Software (if available)).
In fact, Nehemiah 9:6Open in Logos Bible Software (if available) explicitly declares that Yahweh is unique—there is only one Yahweh (“You alone are Yahweh”).

The elohim are spiritual inhabitants
The biblical use of elohim is not hard to understand once we know that it isn’t about attributes. What all the figures on the list have in common is that they are inhabitants of the spiritual world. In that realm there is hierarchy.

For example, Yahweh possesses superior attributes with respect to all elohim. But God’s attributes aren’t what makes him an elohim, since inferior beings are members of that same group. The Old Testament writers understood that Yahweh was an elohim—but no other elohim was Yahweh. He was species-unique among all residents of the spiritual world.

This is not to say that an elohim could not interact with the human world. The Bible makes it clear that divine beings can (and did) assume physical human form, and even corporeal flesh, for interaction with people, but that is not their normal estate. Spiritual beings are “spirits” (1 Kgs. 22:19–22Open in Logos Bible Software (if available); John 4:24Open in Logos Bible Software (if available); Heb. 1:14Open in Logos Bible Software (if available); Rev. 1:4Open in Logos Bible Software (if available)). In like manner, humans can be transported to the divine realm (e.g., Isa. 6Open in Logos Bible Software (if available)), but that is not our normal plane of existence. As I explained earlier, the word elohim is a “place of residence” term. It has nothing to do with a specific set of attributes.

Are the elohim real?
Those who want to avoid the clarity of Psalm 82 argue that the gods are only idols. As such, they aren’t real. This argument is flatly contradicted by Scripture. It’s also illogical and shows a misunderstanding of the rationale of idolatry.

With respect to Scripture, one need look no further than Deuteronomy 32:17Open in Logos Bible Software (if available):

“They [the Israelites] sacrificed to demons [shedim], not God [eloah], to gods [elohim] whom they had not known.”

The verse explicitly calls the elohim that the Israelites perversely worshiped demons (shedim). This rarely used term (Deut. 32:17Open in Logos Bible Software (if available); Psa. 106:37Open in Logos Bible Software (if available)) comes from the Akkadian shedu. In the ancient Near East, the term shedu was neutral; it could speak of a good or malevolent spirit being.

These Akkadian figures were often cast as guardians or protective entities, though the term was also used to describe the life force of a person. In the context of Deuteronomy 32:17Open in Logos Bible Software (if available), shedim were elohim—spirit beings guarding foreign territory—who must not be worshiped.

Israel was supposed to worship her own God (here, eloah; cf. Deut. 29:25Open in Logos Bible Software (if available)). One cannot deny the reality of the elohim/shedim in Deuteronomy 32:17Open in Logos Bible Software (if available) without denying the reality of demons. Scholars disagree over what kind of entity the shedim were. But whatever the correct understanding of shedim might be, they are not pieces of wood or stone.

Scholars of Paul’s first letter to the Corinthians know that in the apostle’s warning to not fellowship with demons (1 Cor. 10:20Open in Logos Bible Software (if available)); Paul’s comments follow the history of the Israelites described in Deuteronomy 32. He warns believers against fellowship with demons on the basis of Israel’s failure in worshiping other gods. Paul uses the word daimonion, one of the words used frequently in the New Testament for evil spiritual beings, to translate shedim in Deuteronomy 32:17Open in Logos Bible Software (if available). Paul knew his Hebrew Bible and didn’t deny the reality of the shedim, who are elohim.



https://www.logos.com/grow/who-are-eloh ... AGkW9z87Nd

p.s autor teksta/knjige je
Michael S. Heiser (February 14, 1963 – February 20, 2023) was an American Old Testament scholar and Christian author with training in ancient history, Semitic languages, and the Hebrew Bible from the University of Pennsylvania and the University of Wisconsin-Madison. His expertise and work focused on the nature of the spiritual realm in the Bible and about spiritual matters more generally, and he wrote more than ten books on these subjects since 2010.

He served as executive director of the School of Ministry at Celebration Church in Jacksonville, Florida, and previously as scholar-in-residence at Faithlife Corporation. He ran The Naked Bible podcast and Miqlat, a ministry to disseminate his scholarship. He also hosted the Peeranormal Podcast until 2021 which discussed peer-reviewed research on the paranormal. He had additionally been active in media productions around his area of interest, and in response to popular presentations relating to spiritual matters (such as material in the Stranger Things series, and in rebutting ancient astronaut conjectures).

Heiser died from pancreatic cancer on February 20, 2023.[1]

Pretpostavljam da je bolje poznavao semitske jezike i Hebrejsku Bibliju od forumaša koji izvuku par psalama i na hebrejskom nauče dvije riječi.
Samo pretpostavljam, nikada se ne zna