Pa ne pričam ja lično, lepo ti piše. Imaš i procentualno izraženo, 71,7% papa rođeno je na Apeninskom poluostrvu (to jest u Italiji). Što ih svakako ne čini Slovenima...

Da ne pričam o papi crncu iz podsaharske Afrike, nezamislivo. Da je to stvarno jednaka crkva prema svima ni jedan narod ne bi smeo imati više od 10% učešća u broju pontifikata.

A svi ostali zajedno posle žabara imaju krnju trećinu, ili 28,3%.

Titov predlog Stepincu da se formira hrvatska katolička crkva sa sedištem u Zagrebu možda i nije bila tako ćaknuta, kad pogledaš poražavajuće statistike.

Za tebe koji se do podne moliš Perunu, a popodne svetom Savi, to bi onda bio etnosinkretizam Čisti kult nacije zapravo s primjesama svih vjera koje je nacija imala kroz povijest

Za nas kršćane, a (nominalno) za pravoslavce pogotovo, etnofiletizam je teška hereza.




Crkva nikad nije bila pod manjom `dominacijom` Talijana, a njihov utjecaj iz dana u dan kopni, što je i logično jer talijanski katolici čine 3 % svih katolika. No, opet ne možeš ignorirat činjenicu da se Država Vatikanskog Grada nalazi okružena Rimom i Italijom sa svih strana i da Italija povijesno ima jednu veliku težinu za Crkvu i tako će i ostati, čak i kad papa bude Kinez ili Nigerijac.

NATO je ostao u Europi iz dva razloga. Prvi je da ne dođe do ponovne borbe za prevlast u Europi među zapadnim zemljama, a drugi je da služi kao mostobran za daljnje širenje Zapada na istok .



Misliš kako se donedavno radilo maltane u cijeloj Crkvi

Ili kraljevi ili narod. Tako se kroz povijest birao biskup, kasnije je utjecaj naroda opao, a ojačao utjecaj kralja.




Purger, ti si lefebreovac?

Za ostale:
https://en.wikipedia.org/wiki/Marcel_Lefebvre
https://en.wikipedia.org/wiki/Society_of_Saint_Pius_X



Većina Talijana živi na sjeveru zemlje, a sjever Italije je jedna od najrazvijenijih regija u Europi. Toliko o lopovima.

Koji Amerikanci? Crkva u Americi je golema, ima vrlo jaku konzervativnu struju. U prosjeku je (osjetno) konzervativnija od Crkve u Njemačkoj. Ne znam otkud ti ove teze.

Znači s 1 % onih koji idu na nedjeljne mise ste skočili na 2 % i sad mislite da se Beograd i Srbija duhovno preporođuju ? Vi kao narod niste ni sjena snage vjere, duhovnosti i duha jednih Rumunja, a kamoli nas Hrvata. Komunizam vas je dotukao, a etnofiletizam se pobrinuo da od vjere ostane samo nacionalizam, dakle (u duhovnom smislu) jedno veliko ništa.


Ja bih iskreno volio da ste vi Srbi vjernici, al vi rađe birate komunizam, četništvo i bezboštvo. Vaš izbor. Samo smiješno je da se vi rugate KC kad ste u 10 puta većim problemima.




Pa i to nije previše. Što si ti očekivao da u 15. stoljeću papa bude Meksikanac, a u 17. Afrikanac?

Nemoj zaboraviti da do kraja 19. stoljeća nema Italije i da je `Italija` zapravo hrpa manjih i većih država. I da Francuska i Španjolska vode borbu za moć preko suradnje sa tim državama. Pa tako i u KC. Zadnja tri pape nisu Talijani i vrlo vjerojatno u 21. stoljeću će talijanski pape biti teška manjina.

Trenutno, Talijani imaju 17 % kardinala koji mogu biti birani na sljedećoj konklavi. To je osjetni pad u odnosu na ono što su imali prije 50-ak godina i to je sasvim logično jer se Crkva internacionalizira.

Ideja da se osnuje HKC bi bila višestruko pogubna za nas kao narod, srećom pa smo imali moralnu gromadu poput Stepinca koja je odbacila tu đavolsku kušnju, slično Kristu kad mu je Sotona ponudio sva kraljevstva ovog svijeta ako mu se pokloni.

Nema nepravde vezane za tu crkvu koju vi nećete braniti i umanjivati, ja to u neku ruku mogu da razumem jer nisam nerazuman čovek. I muslimani bi opravdavali vandalizam migranata nad pravoslavnim kapelama na Lezbosu, uvek izgovori... šta da se radi.

Meksikanci nisu bili opcija u 15. veku, ali druge evropske katoličke nacije su svakako mogle dati više od 2-3 pontifikata za tolike vekove, Holandija koja je recimo bila prilično napredna nacija i pomorska sila, Portugal takođe... Da se kolač starešinstva delio na ravne časti, u duhu apostolskog ravenstva... Međutim, tamo se oduvek znalo ko je capo di tutti capi.

Za hiljadu godina odanosti Rimu, papa iz reda Poljaka... jedan jedini.

Nema tu kušnje nikakve, vi ste ostali odani pre svega papi u Rimu a ne Hristovom učenju. Papa vam je vrhovni poglavar. Pa onda može i pola pričešća, na ruku.

Pope Francis drops ‘Vicar of Christ’ title in Vatican yearbook

https://www.lifesitenews.com/news/pope- ... n-yearbook

#spreadlove strikes again

Nema odanosti Kristovu učenju bez odanosti Rimskom Biskupu. On je slijednik sv. Petra kojeg je Isus osobno postavio na čelo Crkve. Svi koji su se od njega oteli ili su otišli u sektašenje i krivovjerja (protestanti) ili etnofiletizam, što je slučaj kod većine pravoslavaca (iako je pravoslavlje zapravo apostolska prečista vjera, ali sami pravoslavci svoju vjeru potiskuju bog filetizma).

Ovo prigovaranje na velikom broju papa Talijana je kao da Isusu prigovoriš što su mu svi apostoli bili Židovi. Nema u kršćanstvu brojanja krvnih zrnaca. Smeta li te što su svi apostoli bili Židovi? Neonacisti nazivaju kršćanstvo "židovskom podvalom", po istoj logici kojoj ti Katoličkoj Crkvi neko talijanstvo prebacuješ. Taj etnofiletizam toliko razara pravoslavlje, da vam više ni kanonski poredak ništa ne predstavlja, svako proglašava svoju crkvu gdje mu se prohtije. Jedan je pametan čovjek rekao - da je bijela armija dobila rat u Rusiji, prvi fašizam bi bio tamo. Najveća sprdnja je ovaj spor u Crnoj Gori - jedna crkva koja je nastala protukanonski i bila izopćena iz pravoslavlja zbog toga, i koja je mitom ugasila autokefalnost druge, bori se protiv novonastale crkve koju je stvorio neki raspop. Sprdnja.

Ne slažem se naravno, sa ovim tvojim navodima. Osnivač crkve nije apostol Petar, on je samo dobio nalog šta da uradi. Ti se kao katolik klanjaš građevincu, ja kao pravoslavni pre svega arhitekti. Hrist je prvi sveštenik naše vere, nije umro već je odsutan (u vidljivom smislu). Ne treba mu nikakav zamenik, njegovo mesto u pravoslavlju niko ne greje svojom guzicom.
Apostole ne razvrstavam jer su apostoli među sobom jednaki. Utoliko više što bezmalo svi izgiboše propevadajući veru Hristovu. Rimski biskup je ovih dana, "Vikar Hristov", prvu stavku svoje biografije, stavio u obične fus note, kao istorijsku, svetovnu titulu. Stvarno mnogo propuštam, i ne znam šta valja.

Samo italijanstvo nije pogrdno tumačeno sa moje strane, prosto sam to konstatovao kao činjenicu. To jeste pretežno italijanska crkva, nema tu mržnje. Što se tih krvnih zrnaca tiče, koliko procenata Hrvatske čine nacionalne manjine? Uporedi to sa Srbijom, pa donesi svoje zaključke, ne moraš mi referisati. Samo dobro zapamti šta si utvrdio... Crkvu nije zabranjeno proglasiti, ali kao šarlatan nisi deo kanaonskog jedinstva i od sebe praviš budalu u suštini. To je dakle pseudocrkva, a ne crkva. O nicanju crkava stvarno je neumesno slušati, posle velike Šizma došla je i Zapadna šizma... Čitaj malo o tome. Papski presto je zbog svoje moći oduvek bio predmet spletki i raznih prljavih igri moći. Jer papa nije hteo ostati prvi po časti već je hteo biti prvi po vlasti. Ne kažem ni da su sve pape bili loši ljudi, loši pastiri, neke i mi poštujemo ali to je u davnini dok je hrišćanska vera imala pet svetskih centara. Rim se odmetnuo i krenuo Romulovim stopama... Bela armija je na sreću izgubila bitku za carsku Rusiju, Staljin je bio optimum za Ruski narod. Opšti procvat i veselje. Crnu Goru ti je bolje da ne komentarišeš, nit šta dobijaš nit šta gubiš time što SPC brani svoje manastire i crkve.

Ne izmišljaj strawmana - ja nisam naveo da je sv. Petar osnivač Crkve, već da ga je Isus na njeno čelo postavio: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima."

Ovim je sve rečeno, i do velike šizme to je bilo itekako jasno i istočnom djelu Crkve i priznavali su Rimskog Biskupa kao čelo Crkve. Rim se ne može odmetnuti, tu je glava. Samo se od glave odmetnuti može. Vrata paklena neće je nadvladati!

Rimski biskup nikada na istoku nije ni nastojao uspostaviti vlast kakvu ima na zapadu, on je i službeno "patrijarh Zapada", problem s istokom nije pitanje vlasti, problem s istokom je što je vjeru u Boga zamijenio vjerom u pleme. Problemi su počeli još s cezaropapizmom u Bizantu, kad je crkva praktički podređena državi, što je dovelo npr. i do ikonoklazma, i tada je upravo papa stao uz narod i vjernike. Kasnije je cezaropapizam prakticiran diljem pravoslavlja (pa je vaš Dušan sam sebe proglasio carem i sam proglasio patrijaršiju) i pretočio se u etnofiletizam današnjice. To je dovelo i do neuspjeha pravoslavlja da ispuni Isusovo poslanje: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Umjesto toga, pravoslavlje se zatvorilo u uskonacionalne okvire, odumro mu je misionarski duh, a čak se unutar sebe ne poštuje, jer pravoslavni Makedonac ne želi biti dio srpske crkve, Ukrajinac ruske i sl., jer je vjera u Boga zamijenjena vjerom u pleme.

Pravoslavlje je u doktrini prečista apostolska vjera, pravoslavna crkva je apostolska crkva, svaki pravoslavni sakrament Katolička Crkva priznaje jednakovaljanim.
No čim ti počneš govoriti o "italijanskoj crkvi" nisi ništa drugačiji od neonacista koji kršćanstvo zovu "židovskom sektom". Istu logiku koriste, isti raison d'etre. Vi niste pravoslavci, vi ste srboslavci, rusoslavci, ukrajinoslavci...vaš Bog je pleme.

Pojedinačni pape kao ljudi mogu biti ovakvi ili onakvi, ali institucija je nedodirljiva. Tako je Isus odredio i tu promijene nema.
Isto tako, mi i dalje priznajemo pravoslavcnu Crkvu, jer ona ima apostolsko naslijeđe, iako je danas u stanju odmetnutosti. I pritom ne mislimo na odmetnutost od vlasti rimskog biskupa, niti ona ikome u Rimu treba.
Već je zbog nepotpune sjedinjenosti s univerzalnom Crkvom , pravoslavlje slabo, potpalo pod komunizam i etnofiletizam, ne propovijeda evanđelje nego pleme.

Ne seri, života ti.

Mogu te samo pozvati da se vratite pravoslavlju, a etnofiletsku jeres konačno ostavite iza sebe.

Da nema i ne može biti srpske, ruske, crnogorske ni talijanske crkve, jer "nema više Židov-Grk, svi smo jedno u Isusu Kristu". Crkva je jedna i univerzalna.

Vratite se pravoslavlju. I onda slobodno i dalje ignorirajte vlast rimskog biskupa.

Amen.

Ne možemo mi na jedno gumno za života nikako, jerbo nijesmo isti niti su nam se preci istim delima upisali u večnost, možda bude to što veliš na onome svetu... Nije moje da prosuđujem šta Tvorac smera sa našim dušama. Ali nije Gospod bez razloga pomešao jezike ljudima, rasuo ih po svoj zemlji, dakle... vidimo se gore, ili se ne vidimo.

Za srpsku crkvu ič ne beri brigu, kad god je Hrvat brinuo o srpskoj crkvi bila je progonjena. Zvao se on Ante, ili Josip...

Slabo Židove zanima car judejski. Tako da, ima ipak Židov-Grk...

To su riječi sv. Pavla, razmisli želiš li igrati tu ulogu.

ovo je tipična etnofiletska jeres. 1/1
Pred Bogom važi samo vjera u Krista Spasitelja, ništa djela predaka. To je etnofiletizam par evcellance. Preci boljševika koji su porušili sve crkve su bili pravoslavci, preci Židova koji su razapeli Isusa Abraham, Izak i Jakov. Neće im to pred Sudcem pomoći.



Ne brinem ja uopće o "srpskoj crkvi". Dok ona ispred sebe stavlja etnički preznak, ona nije predmet moje brige i vajde. Tipičan primjer kako je pomjesna autokefalija izvrnta u etnofiletističku jeres.
Ja se brinem, tj više žalim što je ista iskorijenila pravoslavlje među Srbima u korist vjere u pleme i pretke ko kakvi pogani. Bilo bi nam svima bolje da ste pravoslavci. Upoznajte to, to vam je prekrasna i prečista vjera. I nema etnički predznak.

Koju ulogu? Nisam ja odbacio sina božijeg pa nemam šta da se premišljam.

Ja bih pre rekao da si ti jednostavno alergičan na Srbe i sve što nosi srpsko ime, kao i svaki dobar Hrvat.

Pazi da zbog te zakulisane mržnje ne zaglaviš u katoličkoj izmišljotini, zvanoj čistilište...

Ne krstimo se u ime pape ni patrijarha, nego u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Kvaka jarane, mnogo je lep dan napolju, nadam se i kod vas, i neću još dugo sedeti za ovim stolom.

Mi ostajemo pri svome a vi pri vašem. Glupo je da se natežemo oko stanovišta koja se neće izmeniti ni za jotu.

Ne natežemo se valjda, lijepo se razgovaramo.

Inače, mi u Hercegovini jako dobro poznajemo Srbe, meni uopće nije čudno to što ti govoriš, samo kažem da ne bi trebalo biti tako. Ne očekujete valjda autonomnu pokrajinu na nebesima za Srbiju.

Pričao sam mislim već na forumu, obnavljala se iza rata naša crkva kod Nevesinja, i sad bili tu i Srbi lokalni pomagali gradnju i došao i pravoslavni svećenik. Ovom jednom radniku Srbinu se rodio sin, krstio ga taj svećenik, tako ide priča o tome i kaže jedan moj kolega Hrvat, "Sa srećom i neka bude dobar kršćanin". Odgovara svećenik, ej svećenik , "Nek on prvo bude dobar Srbin".

Tako da, sve jasno, u principu to je vaša stvar, Bog neka vam oprosti ako misli da treba, svakako nije naše da sudimo.

Opet ti o nacionalnom. Dobro ti je čovjek rekao, ne krstimo se u srpstvo ni hrvatstvo, već u Sveto Trojstvo.

Mene bi smetalo i da postoji hrvatska crkva, jer je to protivno Božjem nauku. Uostalom, to je Tito nudio Stepincu, pa je ovaj odbio i završio na robiji. I mi ga zbog toga cijenimo, vama bi vjerojatno bio nacionalni izdajnik. Zamisli, čovjek odbio stvaranje nacionalne crkve i mi ga poštujemo.

Pogledaj si ove statistike:
https://www.statista.com/statistics/866 ... te-europe/

tri puta više pobačaja per capita u Srbiji.

https://balkaninsight.com/2017/11/15/or ... 1-15-2017/
https://www.pewforum.org/2017/05/10/rel ... rn-europe/

Četiri i pol puta više Hrvata u postotku nedjeljom u Crkvi u odnosu na Srbe.

Vratite se pravoslavlju!!

Sve se komentira iz sekularne perspektive. Ne možemo mi ljudi gledati što se nama sviđa ili kako bi mi htjeli da nešto bude, moramo slušati što Bog želi. Nije čovjek glavni nego Bog.

Pop up pope.

Može i ovdje,itekako ima veze sa papom Njofrom i crkvenim ocima u Hrvatskoj...

U IME NARODA – država i crkva protiv don Delaša

Sablazan katoličkog svećenika don Josipa Delaša iz jedne splitske župe, a s tim i Crkve, lebdi nad Hrvatskom. Njegovo beštimanje izaziva zgražanje, skanjivaju se vjernici, javno se od njega ograđuje biskupija, oštro ga, a preko njega sve druge svećenike, upozorava novopostavljeni poglavar Hrvatske katoličke crkve Davor Božinović, a javni dojam o “divljaku”, “primitivcu” katoličkom svećeniku dnevno održavaju kao udarnu vijest i pojačavaju sablazan novinari 24 sata, Dalmatinskog portala, N1 televizije, u zajednici s većinom ostalih “prokatoličkih” medija, kojima su navedeni mediji i novinari samo pravovjerne perjanice.

Briga za pravovjernost kršćana u Hrvatskoj, za civiliziranost nove crkve, po puno toga se već može konstatirati neke drugačije crkve pape Franje, kakva usprkos slutnjama još nije viđena još od sv. Petra i koja definitivno na paradigmi stvaranja novoga čovjeka, tzv. čovjeka 21. stoljeća i primjerenih mu novih vrijednosti, izaziva oduševljenje antiteista, lijevo-liberalnih internacionalista, a u nama posebno zanimljivom okviru i patrijarha Irineja i srpskog svetosavlja, pa je utoliko razumljivije zgražanje novoformirane prokršćanske matrice nad tim nesretnikom iz Splita. Mediji zborski prenose:

“Incident u župnoj crkvi Župe sv. Leopolda Bogdana Mandića u splitskoj Sirobuji završio je teškim riječima svećenika don Josipa Delaša. Prošlog tjedna je izvrijeđao policajce koji su ga došli upozoriti da se drži mjera Nacionalnog stožera civilne zaštite, danas se okomio na novinare, nakon što su novinarku Dalmatinskog portala napali i fizički”, pa se navode njegove histerične psovke i proklinjanja: “Neka vas đava nosi, ajte kvragu! Đavli, masoni, odnija vas đava što prije! Ajte ća, nemojte sr*t po nama, ajte ća!” Da bi dobronamjerna javnost znala sve, navode se i ugroženi novinari i njihovi mediji te pripomoć Delašovih istomišljenika katolika pa se kaže: “Neposredno prije njegovog ispada jedan od ljudi iz crkve napao je novinarku Dalmatinskog portala koja je snimala okupljanje, izbio joj mobitel iz ruke i vratima crkve joj prikliještio ruku. Među napadnutima bila je i snimateljica N1 televizije, snimili su to novinari 24sata”.

Vidimo i sami o kakvim se dokazanim perjanicama prokršćanskih medija radi, a svi koji barem površno čitaju recimo Klauškog iz 24sata, ili čitav niz novinara i urednika N1, znaju o čemu govorim. Novo, novo, novo vrijeme, uzviknuo bi državni kulturnjak Igor Mirković pod ruku s još državnijim i kulturnijim Rajkom Grlićem, nova, nova, najnovija crkva i još novoji kršćani, a sve u procesu proizvodnje novoga čovjeka. Progresivca, naravno.

Je li don Josip Delaš divljak, sablazan, je li njegovo beštimanje novinara katolički primjereno i uzorno, te, je li to reprezentativno ponašanje Crkve u Hrvatskoj i treba li se crkvena hijerarhija posipati pepelom radi toga, a glasnogovornik udruženja biskupa izjavljivati žalost? Nije Delaš ni divljak, ni antikrist, nije nekulturan, iako je njegov postupak nekulturan. Niti je njegovo beštimanje izraz nekulture ili nekakve zaostalosti Crkve, žive Crkve, u Hrvatskoj, niti se Crkva ima razloga ispričavati. Sasvim suprotno. Iako je taj živčani istup bez socijalne samokontrole grijeh, deset puta su veći grješnici svi koji glume bezgriješnost i pogotovo svi, koji tu “bezgriješnost” postižu spuštanjem glave, zatvaranjem očiju i konformističkim izbjegavanjem bilo kakvog suprotstavljanja vlastima, državnim i crkvenim, te paravlastima u javnosti, kojima Delaš nije bio ništa manji primitivac, divljak, katoliban, klerofašist ni kada nije beštimao.

Upravo taj bešćutni, a prijetvorni svileni komformizam po svemu sudeći doveo je, po mnogim neposrednim svjedočanstvima, jednog navodno izvrsnog i predanog župnika do javnog posrtanja. Zato je njegovo javno beštimanje lice i naličje njegovog rimskog i splitskog biskupa, pa prilično licemjerno izgleda ograđivanje od njega i njegove grešnosti s pozicija hinjene svetosti ili pilatovskog pranja ruku. Dakle, ako odnos prema njemu pogledamo u dužem vremenskom kontekstu odnosa istih tih medija prema Katoličkoj crkvi, ako taj kontekst i odnos medija, koje smo spomenuli, a čija cehovska organizacija HND ovih dana traži od navodne demokršćanske vlasti desetine milijuna kuna za svoje pripadnike, samo površno pogledamo, jasno je kao dan da ni on, zatim ni njegov nadbiskup, zatim ni velika većina biskupa i svećenika, te praktičnih vjernika spremnih javno posvjedočiti svoju vjersku pripadnost, nisu bili ništa manje javno i medijski loši i bez ovoga beštimanja. Zato je nužno postaviti pitanje medijima, koji se sada zgražaju nad scenom iz Splita – pa kakva je to sad vijest, što ima zanimljivo i posebno u tome da se jednoga od par milijuna divljaka sad prikaže divljakom?
Ne bi li s obzirom na pretežitu sliku katolika i Crkve u javnosti, trebalo slaviti to što je netko iz susreta s njima, nama, da ne bude zabuna, izvukao živu glavu? Kome bi u Hrvatskoj “katoličko divljaštvo” trebalo biti novo, ili iznenađenje?

Matiji Babiću i takvim “produhovljenim borcima” za novo, novo, novo vrijeme, za nastambe tipova koji su u svojoj veličini stali pod šešir i frustracije liječe ultraprimitivnom retorikom? Upravo zbog ovog pitanja-konstatacije jasno je da se u tzv. slučaju Delaš ne radi uopće o tome što je don Josip Delaš uradio, nego samo o još jednom koraku u kampanji javnoga ogađivanja Crkve, pri čemu se ciljano išlo na izazivanje incidenta i stvaranje alibija, a ne na “informiranje” javnosti. Nužno je pitati i splitsko-makarskog nadbiskupa, čemu ograđivanje ili odricanje, te svojevrsno prinošenje javno-moralne žrtve spomenutim babićeviziranim medijima i pretežitoj javnosti, koju oni s kompanjonima modeliraju, kada imate tisuće dokaza da ne vrijedi da ne znam što uradite i da će zapravo sasvim suprotno ponašanje od javnog Delašovog izazvati neusporedivo sustavniji udar, osporavanje, vrijeđanje i ismijavanje? Zar tome nije dokaz nevjerojatno vrijeđanje na kanibalskoj razini posmrtnih ostataka sv. Leopolda Mandića, da ironija bude potpuna, sveca zaštitnika don Delašove župe? Zanimljivo je nekoliko detalja oko tog “incidenta” s pozicije javnih, neslužbenih i službenih reakcija.

Prvo, nisam primjetio da je Božinović zatražio uredovanje policije ili civilne zaštite, kako se sada to zove, protiv nekolicine novinara doslovno naguranih jedno na drugo, kao u grupnom seksu, koji su na taj način javno demonstrirali nepridržavanje državnih “preporuka”, te ugrožavali sebe i druge. Ako je zbog nečega policija trebala reagirati, trebala je zbog novinarskog grupnjaka. Nisam primjetio da je netko reagirao na neovlašten pokušaj doslovno nasilnog snimanja unutarnjeg crkvenog prostora i bilo čega što se događa, makar i nezakonito, u njemu. Policiju se obično poziva zbog takvih pokušaja. Jasno je da ni policija bez sudskog odobrenja i suglasnosti crkvenih vlasti ne smije pristupiti crkvenom prostoru ili ulaziti u njega, kao što primjerice ne smije u optužbi koristiti nezakonito pribavljene dokaze, recimo provaljujući u nečiji stan, makar se radilo o razbojniku.

Novinarka, kojoj su navodno nasilno prikliještili ruku tamošnji vjernici, nasilno je htjela ući među njih. Zar je jedno nasilje, ono nekršćansko, ili novokršćansko dvojice papa, rimskog Franje, i zagrebačkog Božinovića, dopušteno, nesablažnjivo i uzorito, a nasilje straokršćanina iz vremena prije ovih modernih papa, koji brani svoju zajamčenu zakonsku poziciju mira u svome domu, sablažnjivo, kažnjivo i moralno suspektno? U ovom slučaju čak i državni, aktualni zakoni idu na ruku našem starokršćaninu, ali je, da bi se pokazala moć i sila, Božinovićev MUP podnio kaznene prijave protiv
“napadača na novinare”. I Crkva šuti!

Gledajući reakcije pretežite javnosti, države i službene Crkve ispada da je nasilje ovih Franjo-Božinović antifakršćana dopušteno zbog posebnih mjera, iako je nezakonito. Nadalje, slike koje je novinarka nasilnik, zapravo senzacionalistički provokator, a po navedenoj skupini medijskih kompanjona vrlo vjerojatno u smišljenoj akciji na očekivanu reakciju konkretnog župnika i nezadovoljne vjerske zajednice mjerama o zatvaranju crkava, poslala u javnost potvrđuju dvije stvari:


Prvo, da su vjernici nazočni na Sv. Misi poštovali preporuke Nacionalnog stožera i epidemiološke struke o distanci, a vrlo vjerojatno i o dezinfekciji prostora i drugo, da je moguće bilo organizirati misna slavlja tijekom cijeloga razdoblja proglašene epidemije sa sigurnosnog stajališta, najmanje sigurna kao što su sigurnosne mjere u dućanima ili na javnim mjestima.

Slike su uz to, neopozivo potvrdile da don Josip Delaš i njegovi župljani krše mjere Nacionalnog stožera Civilne zaštite, odnosno države, te da ne poštuju odluke pape Franje i lokalnog biskupa. Ovdje treba naglasiti da se o zatvaranju crkava nije smjela, niti je ovlaštena po načelu nadležnosti Katoličke crkve donositi bilo kakve obvezujuće odluke HBK, iako se upravo na njene “preporuke” pozivaju i mediji, ali i država.

Slika novinarke nasilnika iz unutrašnjosti crkve u biti je zorna, očita, eksplicitna i neoboriva kritika crkvene hijerarhije, jer pokazuje da se crkve nisu smjele, a kamoli morale zatvarati. Ta slika svjedoči o nečistoj savjesti i današnjeg Pape i biskupa, te upozorava na davnašnje riječi prefekta Svete kongregacije za nauk vjere kardinala Josepha Ratzingera, kasnijeg pape Benedikta XVI., iz razgovora s Vittoriom Messorijem sabranih u knjizi “Razgovor o vjeri”, o nekim opasnim nuspojavana oko biskupskih konferencija i njihove nadležnosti. Ratzinger je ukazao na višestruke opasnosti, a jedna od najbitnijih koju je apostrofirao je da se događa često radi želje za postizanjem jedinstva biskupa pristajanje na neprihvatljiva kompromisna rješenja, naglašavajući da prodorna i glasnija, te iz bilo kojih razloga zainteresiranija manjina upravo u konferencijama i preko njih može i uspijeva nametnuti svoje stavove, kojima se onda priklone i biskupi koji nisu u biti suglasni s takvim kompromisima, čime odustaju od isključivo svoje osobne odgovornosti i nadležnosti za nauk vjere u svojim biskupijama, ali i od izazova hrabrog preuzimanja navještenja i odgovornosti, posebno u teškim vremenima.

Ratzinger upozorava i na sklonost birokratiziranja biskupskih konferencija, stvaranja pozadinske administrativne strukture, koja ide sve do toga da se u evangelizaciji umjesto isključivo nadležnih biskupa, ili delegiraju ili zborno pojavljuju posve nenadležne grupe, organizacije i pojedinci, s golemom opasnošću za samu narav Crkve, jer ni jedno ni drugo ne mogu biti. Naime, autentični apostolski nasljednici koji posjeduju puninu svetog reda su biskupi, a papa je biskup. Puninu svetosti se ne može delegirati ni na kakvu konferenciju, niti konferencija može biti okvir za pronalaženje vlastite hrabrosti, bez koje nema ni odgovornosti, a ni svetosti. Nema sumnje da Ratzinger ne pokušava reći da biskupske konferencije nisu potrebne, ali isto tako nema sumnje da, ako netko želi utjecati na cjelokupan život Crkve dobro ili loše, da je to lakše učiniti preko zajedničke organizacije, nego preko dvadeset organizacija i pojedinaca, stoga to može biti i blagoslov, ali i nevolja.

Primjerice, ako Plenković želi omekšati javnost za stvaranje klime ratifikacije Istanbulske konvencije, lakše je pridobiti nadbiskupa Puljića, predsjednika HBK, za intervju kojim će tu konvenciju relativizirati i praktično poduprijeti, nego obijati pragove svih biskupa u Hrvatskoj, koji će, što god Puljić uradi, uvijek biti u vrlo složenoj situaciji izbjegavanja javnog sukoba, koliko je god njegova poruka duboko suprotna njihovim stajalištima. Ili, recimo, ako vlast želi zaustaviti peticiju jedne konkurentske političke skupine o davanju nacionalne koncesije televiziji koju ljudi doživljavaju prokatoličkom, daleko je lakše i efikasnije postići reakciju predsjednika HBK nadbiskupa Puljića, kojom se traži obustavljanje te akcije, navodno u ime Crkve, iako su jedino biskupi pojedinačno autentična Crkva i nitko ne zna jesu li se ili nisu svi suglasili s tim, niti to tko realno može provjeriti, pa se na taj način vjernici dovode u vrlo manipulativan položaj i iskušenje poslušnosti vlasti s kojom se ne smiju kao kršćani složiti u konkretnom slučaju, a slože se s dobrom vjerom u Crkvu iza koje je skriven interes vlasti. Lakše je to, sigurniji je uspjeh takvih pokušaja nego kucati na vrata svim biskupima, među kojima bi vrlo vjerojatno mnogi to odbili. To navodim samo kao slučajnu mogućnost naravno. Ali, tko će ga znati, jel tako?

Mediji koji su došli “otkriti” don Delaša i njegovo “nezakonito” ponašanje, s odobravanjem, gotovo s oduševljenjem pozdravljaju odluke Nacionalnog stožera o djelomičnom otvaranju tržnica, veliča se susretljivost države pri izdavanju propusnica koje čine poruku “ostanimo doma” smijurijom, a još većom smijurijom zabranu odlaska iz grada u grad, iz mjesta u mjesto, jer broj propusnica govori o besmislenosti zabrana, šaljući prije svega poruku da je dojučerašnju normalnu slobodu, zamjenila darovana sloboda, a praktično se radi o istom broju putovanja i pojedinačnih aktivnosti.
Nikome, ako isključimo nekakvog dalmatinskog SDP-ovca iz sasvim antifa idiotskih razloga i s još idiotskijom “građanskom” argumentacijom, nije palo na pamet ozbiljnije propitati, kako je moguće da je Hvarski biskup Palić dobio pravo organizacije “tradicionalne” procesije od Nacionalnog stožera, istodobno kršeći preporuke pape Franje?

Uz to što ta, makar i simbolična procesija u rodnom mjestu predsjednika Vlade Plenkovića, izaziva prvenstveno ružne asocijacije na primarnu organsku vezu crkvenih vlasti s aktualnom državnom vlasti i podčinjenost do povlađivanja državi, predstavljajući i Palića i Plenkovića u nepriličnom svijetlu specifične i nepripadajuće povlaštenosti, ta činjenica ukazuje na nezainteresiranost ostalih biskupa za makar i minimalno otvaranje crkava vjernicima. Jer, ako može biskup Palić tražiti i dobiti nešto, zašto nešto slično ne bi dobio kardinal Bozanić ili bilo koji drugi biskup? Ili ne traže, ili im Plenković i Božinović ne daju. Niti znamo traže li, niti ne daju li im, a bilo bi vrlo važno znati i zbog zauzimanja pretežitog stava o vlasti i o biskupima.

Jednostavno, nemamo dovoljno racionalnih elemenata u logički prihvatljivoj slagalici koja bi nam poslužila za prihvaćanje svih odluka koje se odnose na naš status, bilo društveni, bilo vjerski. Bilo državnih odluka, bilo odluka crkvenih vlasti, a i državna i crkvena vlast moraju poštovati razum kao jedno od temeljnih svojstava čovjeka, pri čemu je razum za Crkvu, jedan od darova Duha Svetoga. Razumu su pitanja sinonim. Zato je važno znati.

Ako je temeljni smisao i zavjet postojanja Crkve skrb o ljudskim dušama, kako je moguće da se toliko zanemaruje i potpuno isključuje stvarna patnja nekog svećenika i vjernika zbog nemogućnosti prakticiranja sakramentalnog života? Zar se don Delašova živčana reakcija smije izdvojiti iz tog konteksta, svodeći njegovu javnu reakciju na neku vrstu kronične ljudske nevaljalosti, što je samo korak do javne potvrde da je takav, jer je takvo ponašanje imanentno vjernicima ili nacionalistima u sličnim prilikama? Zar nam novi uzor treba postati Matija Babić?

Ne shvaćam kako to Delašov biskup ne razumije kad se “ograđuje” bezuvjetno od njega, bez ozbiljnog javnog osvrta na ono što smo svi vidjeli. Tolerirajući mečku na susjedovim vratima, otvaramo joj svoja sa svim posljedicama. Zašto bi nastojanje don Delaša da sa svojim župljanima organizira misna slavlja pridržavajući se svih zapovjedi epidemiološke struke bilo sablazan i skandal, a nastojanje nekoga poljoprivrednika iz okoline Zagreba da proda svoje povrće poželjno i uzorno? Niti jednoga jedinog argumenta za različit pristup tim nastojanjima nema, a današnjem čovjeku, velikoj većini ljudi prema njihovom osobnom deklarativnom izboru, u Hrvatskoj potrebna je jednako i tjelesna i duhovna hrana da bi bio ono što tvrdi da jest.

Iako je na don Delaša digla dreku medijska mašinerija, u golemoj pretežitosti nesklona do neprijateljski raspoložena prema kršćanstvu i Katoličkoj crkvi, iako ga upozorava država i prijeti njegovim župljanima zbog obrambenog nasilja pred napadačkim nasiljem, nekako mi se čini da je on daleko više stao na žulj aktualnoj crkvenoj hijerarhiji. Jer je učinio ono što mnogi svećenici, teolozi i vjernici žele i zbog čega pate, istinski i duboko, ne ističući javno neslaganje s Papom i biskupima, ali utoliko više s prigušenim ogorčenjem i gnjevom. Lako je u pretežitoj javnosti gnjevnog čovjeka svećenika proglasiti redikulom, pogotovo kada se emitira njegovo neprimjereno đavlekanje i prostačenje, ali to što je don Delaš uradio usprkos njegovog neprimjerenog, a isprovociranog ponašanja, više vjere u sebi ima nego u svim milozvučnim retoričkim a virtualnim “svjedočanstvima” počevši od Pape, do poruka kardinala Bozanića. Koliko god se Bozanić trudio od Papine samoće usred pustoši Trga Sv. Petra javno osmisliti žrtvu, dobru i vjerski poticajnu simboliku, ta rimska, a televizijski globalna pustoš nije od Boga, nego odlukom pape Franje. Nema u tome svetosti, a nema ni vjerodostojnosti u pokušaju predstavljanja toga svetim. Ljudi nisu ni slijepi, ni gluhi. Niti su prosječno suicidalni, da im netko spašava živote od njih samih, pa to pokušava predstaviti svetim.

Ne može se Crkva u Hrvatskoj prikazivati Stepinčevom, a istodobno pristajati u svemu najvažnijem u društvu biti praktični instrument aktualne vlasti, što je gotovo tragikomičnim prokazalo spašavanje tradicije iz 17.stoljeća u Plenkovićevom rodnom mjestu, a suglasno s državom, ili Plenkovićevom desnom rukom Božinovićem, zatvarati tradiciju staru od Posljednje večere. To govori o podržavljenju crkve, procesa koji je bl. Alojzije Stepinac po cijenu života odbio. Previše je javnih, a još više nejavnih dokaza za to. Tragično je u svemu ovome što je tzv. slučaj Delaš iznio na površinu, što će javno odreknuće ili “ograđivanje” njegovog biskupa od njega i njegovoga ponašanja, samo ojačati pozicije, moć i samosvijest onih, kojima smeta baš svaki biskup i baš svaki papa. Koliko god se liberalizirali, modernizirali, odricali ili ograđivali sve dok su i mrvicu, makar i simbolički Kristova Crkva, pripadnici moderne religije novoga čovjeka, čiji su promotori novinari i mediji isljednici don Delaša, neće stati i neće ih prestati napadati. Utoliko više, ukoliko su ponizniji pred njima. I, koliko god prali ruke od čovjeka i ljudi čija grešnost nije hinjena svetost, zato joj je i bliža.

Marko Ljubić/facebook

Nadbiskup Carlo Maria Viganò

Žestok intervju s nadbiskupom:
"Ne čudite se kazni! Sam Papa učinio je strašno svetogrđe"!

Citat: ... "U nekim drugim slučajevima, npr. u gradu Cerveteriju pokraj Rima, redarstvenici su zaustavili svećenika u služenju mise. Kako su crkvene vlasti reagirale na takvo ponašanje?
Cerveteri je vjerojatno bio primjer suvišne revnosti dvojice policajaca, pogotovo s obzirom na to da moraju obavljati svoje dužnosti pod dodatnim pritiskom pandemije koronavirusa. Doduše, potrebno je naglasiti da, pogotovo u zemlji poput Italije, koja je konkordat s Crkvom sklopila 1929. godine, isključivo pravo nad mjestima bogoslužja imaju crkvene vlasti. Sveta Stolica i mjesni ordinarijat uistinu su trebali prosvjedovati protiv toga očitog kršenja Lateranskog sporazuma, koji je ponovno potvrđen 1984. te je trenutno na snazi. No opet, biskupski autoritet, koji im je dan izravno od Boga, topi se poput snijega i razotkriva njihov kukavičluk. Ovakvi slučajevi, ukoliko se ne raščiste, mogu dovesti do još većih zloupotreba vlasti u budućnosti. Iskoristit ću ovu priliku da zatražim nedvosmislenu osudu ovoga neprihvatljivog miješanja državnih tijela u stvari koje su u izravnoj nadležnosti crkvenih vlasti." (kraj citata)

Cijeli intervju:
https://cdn.midas-network.com/ContentAr ... dgetId=312