Ne samo tebi i takvima koji se zgražaju nad starohrvatskim imenima, kakvi su to kompleksi....

Česi ga zovu Lev, Slovaci ga zovu Lev, Hrvati ga zovu Lav, Ukrajinci ga zovu Лев, Rusi ga zovu Лев

Talijani ga zovu Leone. Ne Leo, ne Leon.

A pazi ovo Lav se na talijanski kaže - Leone.

A čuj, boli me briga kako se kaže na starohrvatskom.

Meni je lijepo Leon, odnosno Leo odmilja.

Leon/Leone, dođe ti na isto.

A čuj, boli me prangija od toga šta je tebi lijepo, davaj djeci imena Leo, Xara, Jean Claude, na hrvatskom je papa Lav

Može tebi biti lijepo i Jean Claude, Heinrich, Richard, James i Jacques, ali to neće time postati hrvatske inačice imena.

Pape se uvijek oslovljavaju hrvatskim inačicama odabranog latinskog imena.

Ivan, Franjo, Grgur, Pavao, Lav

Zvati će ga Leone u svom jeziku.

Tvoj problem je što je tebi tvoj jezik stran, a tuđi jezik draži.

Nek svak zove kako hoće. Za mene je papino ime Leonidis.

S obzirom da je prošlo već nekoliko dana od kad su biskupi izdali uputu i od kad ga 99% medija zove Lav, to je već tjeranje nekakvog inata i fiks ideja.




Dvoumim se između Leonardo XIV. ili Lionel XIV.

Leonardo mi je hrvatskije, ali Lionel mi se više sviđa.

Nakon 12 godina nereda svi se nadaju malo mira. Neki su sretni da je papa koliko se zasad vidi bar vjernik (ne bjezi kao njegov predhodnik od davanja blagoslova i od kriza, sastaje se sa krscanima itd.)

Obrasci glasovanja kardinala otkriveni dok je Lava XIV dočekan kao papa mira

“Sigurno ste jako sretni što je izabran Amerikanac,” rekao je nasmijani kardinal Pietro Parolin, tajnik Vatikanske države, dok je šetao s pratiteljem Via della Conciliazione prema Vatikanu.

U nedjelju poslijepodne, dok je uživao u ugodnom proljetnom suncu, talijanski kardinal, koji je bio jedan od glavnih favorita na početku konklave, rekao je za Register kako se nada da će Crkva biti “u miru”, kao što je bila “u vrijeme apostola, pod vodstvom Duha Svetoga.”

Njegove riječi odražavaju opipljiv osjećaj nade, optimizma i mira koji se čini da je obuzeo Vječni Grad od izbora pape Lava prošlog četvrtka navečer, premda je kod dijela vjernika prisutna i doza opreza.

Kardinal Walter Kasper, predsjednik emeritus Dikasterija za promicanje jedinstva kršćana, koji se također odmarao na svježem zraku blizu Tibera, rekao je kako i on vidi Lava XIV kao čovjeka mira i nekoga tko sluša.

Kardinal Kasper, koji s 92 godine nije glasovao u konklavi, smatra da je Lav – kojeg mnogi vide kao pomiriteljsku figuru nakon dubokih podjela u posljednjih 12 godina — “ni previše lijevo ni previše desno” te da “želi kontinuitet s papom Franjom.” Oba svojstva, rekao je za Register, su “vrlo važna.”

Nasljednik kardinala Kaspera na čelu vatikanskog ekumenskog dikasterija, švicarski kardinal Kurt Koch, pozdravio je Lava kao “čovjeka dijaloga,” rekavši za Register u razgovoru pored Trga svetog Petra kako vjeruje da će novi Papa “donijeti sklad” Crkvi. Također je pohvalio prijateljsku atmosferu tijekom konklave.

Kardinal Louis Raphaël Sako, kaldejski patrijarh Bagdada, otkrio je da je sjedio pored kardinala Roberta Prevosta tijekom glasovanja u Sikstinskoj kapeli. Rekao je za Register da je zamolio papu Lava da se zauzme za progonjene kršćane na Bliskom istoku.

I dok su toplim riječima pozdravili novog Papu, neki kardinali, svećenici i laici privatno su izrazili oprez. Nakon burnih godina pontifikata pape Franje i s obzirom na to da je papa Lav XIV dobio značajnu podršku progresivnih, ali i konzervativnih kardinala, primjetan je oprezan stav “pričekajmo i vidimo.”

“Vrlo sam pun nade,” rekao je otac Rok Pogačnik, tradicionalni slovenski svećenik poznat po nastupima na EWTN-u. “Ono što je dosad učinio izgleda sasvim dobro. Nadam se da će donijeti prijeko potreban mir Crkvi. Sviđa mi se što ne pokušava biti u središtu pozornosti, a čini se da zaista vjeruje.”

Obrasci glasovanja

Kako se prašina počinje slijegati, sve je jasnije što se dogodilo tijekom konklave, temeljem razgovora s nekoliko izvora.

Vjerovalo se da je kardinal Parolin bio jedan od vodećih kandidata u ranim glasovanjima, osobito među najvjernijim podupirateljima pape Franje, možda privukavši 40-50 glasova, no nije uspio dobiti širu podršku. Glasovi za druge vodeće kandidate, poput kardinala Luisa Antonija Taglea, Mattea Zuppija, Marija Grecha, Pabla Virgilia Davida i Jean-Marca Avelinea, također su bili podijeljeni, osobito među Talijanima, Azijatima i Afrikancima, pa nitko nije mogao dobiti zamah.

Nade u kandidate koje podržava Zajednica Sant’Egidio — kardinale Joséa Tolentina de Mendonçu i Zuppija — također su propale zbog nedostatka podrške, ali glasovi za “konzervativne” kandidate bili su podijeljeni između kardinala Pétera Erdőa, Roberta Saraha, Pierbattiste Pizzaballe i Malcolma Ranjitha. Glasovi su se počeli okupljati oko kardinala Ranjitha, no nije ih bilo dovoljno.

Kada su svi ovi kandidati praktički eliminirani, otvoren je put za uspon kardinala Prevosta. Već smatran mogućim kompromisnim kandidatom od strane mnogih kardinala prije konklave, počeo je dobivati glasove u trećem krugu, uključujući i među konzervativcima, dijelom zahvaljujući podršci kardinala Timothyja Dolana. Do četvrtog kruga, kardinal Prevost osigurao je više od 100 glasova, znatno iznad dvotrećinske većine od 89 potrebne za izbor.

Široka prihvaćenost

Sve u svemu, kardinali koji su bili najbliži podupiratelji Franje zadovoljni su rezultatom, kao i oni koji su bili kritičari prošlog pontifikata. Mnogi vide papu Lea XIV kao osobu koja donosi prijeko potrebnu smirenost i mir u papinstvo nakon podjela u Franjinom pontifikatu.

Edward Pentin Edward Pentin is the Register’s Senior Contributor and EWTN News Vatican Analyst. He began reporting on the Pope and the Vatican with Vatican Radio before moving on to become the Rome correspondent for EWTN's National Catholic Register. He has also reported on the Holy See and the Catholic Church for a number of other publications including Newsweek, Newsmax, Zenit, The Catholic Herald, and The Holy Land Review, a Franciscan publication specializing in the Church and the Middle East. Edward is the author of The Next Pope: The Leading Cardinal Candidates (Sophia Institute Press, 2020) and The Rigging of a Vatican Synod? An Investigation into Alleged Manipulation at the Extraordinary Synod on the Family (Ignatius Press, 2015). Follow him on Twitter at @edwardpentin.

Meni sve ove pape u zadnje vrijeme preliberalne. Treba nekog iz Afrike ili Azije, oni do sada nisu bili a mislim da su i prilično konzervativniji od ovih sa zapada.
Liberalizam i kršćanstvo su mi teško spojivi.
Bar ovo što se danas naziva liberalizmom.

Je, trebao bi neki crnac da uvede reda, netko tko se barem ponaša kao vjernik.

Osuda amerikanizma u dokumentu "Testem benevolentiae nostrae"

Zanimljivo je da je prvi papa Amerikanac izabrao ime Leon XIV. (Lav XIV.), i to po papi Leonu XIII. koji je u dokumentu Testem benevolentiae nostrae osudio amerikanizam. Pogledat ćemo, stoga, što je papa Leon XIII. mislio pod pojmom "amerikanizam" i zašto ga je osudio.

No, počnimo s jednim zapažanjem. Danas u medijima postoji tendencija da se američke biskupe većinom karakterizira kao "konzervativne" (znam da je termin neprikladan). No, nije uvijek bilo tako. Primjerice, za vrijeme Drugog vatikanskog koncila američki biskupi i teolozi smatrani su jednima od glavnih podržavatelja liberalnih reformi.

Smatra se da je takvo ponašanje bilo uvjetovano okolnostima u kojima su živjeli američki katolici: kao manjina među protestantima, u državi koja nije imala nikakvu službenu religiju. Državi koja je, zapravo, prvi eksperiment Prosvjetiteljstva.

Utemeljitelji Sjedinjenih Američkih Država (George Washington, Thomas Jefferson, Benjamin Franklin itd.) bili su vatreni pristaše Prosvjetiteljstva. Nisu, doduše, bili zagriženi sekularisti poput "prosvjetitelja" u Francuskoj, ali nisu imali ni potpuno jasna i ujednačena religijska uvjerenja. Mnogi od njih bili su masoni. Ustrojili su SAD kao državu bez službene religije, koja svakomu prepušta da vjeruje što god želi, da misli što želi, da govori što želi i radi što god želi.

U tom smislu, državna ideologija SAD-a jest oličenje onog liberalizma koji je papa Leon XIII. osudio u enciklici Libertas (20. lipnja 1888.).

SAD je prva država u povijesti čovječanstva bez službene religije. Kao takva već skoro 240 godina služi kao negativan primjer drugim državama, kao primjer religijskog indiferentizma i liberalizma.

Pojava ovakvog laicizma jest logična posljedica protestantizma. Budući da su američki protestanti podijeljeni na mnoge različite sekte (baptisti, episkopalci, luterani, prezbiterijanci itd.), oni nisu mogli proglasiti jednu religiju kao službenu državnu religiju, jer bi to izazvalo sukobe među raznim protestantskim skupinama. Tako su utemeljitelji SAD-a odlučili da država svakomu prepušta da vjeruje što želi.

Katolici su se u većem broju počeli useljavati u SAD tek sredinom 19. stoljeća. Od početka se postavljalo pitanje kako da se prilagode takvom društvu, koje je bilo toliko različito od onoga koje su ostavili u Europi.

Postavljalo se također pitanje kako misionarski djelovati među protestantima, koji nisu blagonaklono gledali na katolički nauk. Može li se katolički nauk mijenjati kako bi se Crkva "približila" protestantima i ostalim nekatolicima?

Upravo to mišljenje papa Leon XIII. naziva "amerikanizmom" i osuđuje ga u dokumentu Testem benevolentiae nostrae (22. siječnja 1899.), koji je upućen američkom kardinalu Jamesu Gibbonsu.

Ako pozorno čitate taj dokument, opazit ćete prvo da se osuđuje ideja o prilagođavanju crkvenog nauka svjetovnim prohtjevima, posebno ako bi netko mislio da takvim "prilagođavanjem" može privući nekatolike:
"Novarum igitur, quas diximus, opinionum id fere constituitur fundamentum: quo facilius qui dissident ad catholicam sapientiam traducantur, debere Ecclesiam ad adulti saeculi humanitatem aliquanto propius accedere, ac, veteri relaxata severitate, recens invectis populorum placitis ac rationibus indulgere. Id autem non de vivendi solum disciplina, sed de doctrinis etiam, quibus fidei depositum continetur, intelligendum esse multi arbitrantur."

("U novim mišljenjima, o kojima smo govorili, ovo čini temelj: kako bi što lakše privukla katoličkoj mudrosti one koji su od nje odvojeni, Crkva se treba nekako približiti humanosti ovog naprednog vijeka, i opustivši staru strogoću, treba dopustiti nedavno iznađene prohtjeve i naume naroda. No, mnogi misle da tako treba shvatiti ne samo disciplinu života, nego i nauke u kojima je sadržan polog vjere.")

Ovim riječima se zapravo osuđuje i zabluda modernih ekumenista koji žele mijenjati nauk Crkve kako bi postao prihvatljiv nekatolicima.
"Opportunum enim esse contendunt, ad voluntates discordium alliciendas, si quaedam doctrinae capita, quasi levioris momenti, praetermittuntur, aut molliantur ita, ut non eumdem retineant sensum quem constanter tenuit Ecclesia."

("Naime, kako bi se pridobile volje odvojenih, tvrde da je prikladno da se neka poglavlja nauka izostave, kao da su manje važna, ili da se ublaže tako da ne zadrže onaj smisao koji je Crkva konstantno držala.")

Papa Leon XIII. jasno ističe da je te zablude osudio već Prvi vatikanski koncil:
"Id porro, dilecte Fili Noster, quam improbando sit consilio excogitatum, haud longo sermone indiget; si modo doctrinae ratio atque origo repetatur, quam tradit Ecclesia. Ad rem Vaticana Synodus: Neque enim fidei doctrina, quam Deus revelavit, velut philosophicum inventum proposita est humanis ingeniis perficienda, sed tamquam divinum depositum Christi Sponsae tradita fideliter custodienda et infallibiliter declaranda... Is sensus sacrorum dogmatum perpetuo est retinendus, quem semel declaravit Sancta Mater Ecclesia, nec unquam ab eo sensu altioris intelligentiae specie et nomine recedendum (Const. de Fid. cath. c. 4)."

("A ovo, ljubljeni sine naš, kako je opakim namislima smišljeno, ne treba dužim govorom objašnjavati, ako se samo ponovi pravilo i podrijetlo nauka koji predaje Crkva. O toj stvari kaže Vatikanski sabor: Naime, nauk vjere, koji je Bog objavio, nije predložen poput filozofskog iznašašća kako bi se ljudskom dosjetljivošću usavršavao, nego je predan Kristovoj Zaručnici kao božanski polog da ga vjerno čuva i nepogrešivo izlaže... Treba zauvijek zadržati onaj smisao svetih dogma koji je jednom proglasila sveta Majka Crkva, i nikada se ne smije odstupiti od tog smisla pod izlikom i izgovorom više mudrosti (Const. de Fid. cath. c. 4)."

Osim toga, Leon XIII. dobro primjećuje da bilo kakvo "mijenjanje nauka" ne samo da ne bi privuklo nekatolike u Crkvu, nego bi katolike pokolebalo u vjeri:
"Absit igitur ut de tradita divinitus doctrina quidpiam quis detrahat vel consilio quovis praetereat: id enim qui faxit, potius catholicos seiungere ab Ecclesia, quam qui dissident ad Ecclesiam transferre volet."

("Stoga, daleko bilo od vas da itko išta oduzima od nauka koji je božanski predan ili da ga kojim god naumom zaobilazi. Naime, tko bi to činio, prije bi htio odvojiti katolike od Crkve, nego nesjedinjene prenijeti u Crkvu.")

Dakako, Leon XIII. želi da se protestanti vrate u Crkvu, ali da se vrate putem obraćenja i prihvaćanja cjelokupnog katoličkog nauka:
"Redeant, nil enim Nobis optatius, redeant universi, quicumque ab ovili Christi vagantur longius; non alio tamen itinere, quam quod Christus ipse monstravit."

("Neka se oni vrate - naime, mi ništa ne priželjkujemo više od toga - neka se vrate svi koji lutaju daleko od Kristovog ovčinjaka; ali ne nekim drugim putem od onoga koji je sam Krist pokazao.")

Papa upozorava da veliku opasnost predstavlja mišljenje da u Crkvu treba uvesti onakvu slobodu mišljenja kakva vlada u (liberalnoj) državi:
"In causa tamen de qua loquimur, dilecte Fili Noster, plus affert periculi estque magis catholicae doctrinae disciplinaeque infestum consilium illud, quo rerum novarum sectatores arbitrantur, libertatem quamdam in Ecclesiam esse inducendam, ut, constricta quodammodo potestatis vi ac vigilantia, liceat fidelibus suo cuiusque ingenio actuosaeque virtuti largius aliquanto indulgere. Hoc nimirum requiri affirmant ad libertatis eius exemplum, quae, recentius invecta, civilis fere communitatis ius modo ac fundamentum est. - De qua Nos fuse admodum loquuti sumus in iis Litteris, quas de civitatum constitutione ad Episcopos dedimus universos; ubi etiam ostendimus, quid inter Ecclesiam, quae iure divino est, intersit ceterasque consociationes omnes, quae libera hominum voluntate vigent."

("Ipak, u stvari o kojoj govorimo, ljubljeni sine naš, veću opasnost donosi i bilo bi još pogubnije za katolički nauk i disciplinu ono stajalište kojim sljedbenici novotarija misle da u Crkvu treba uvesti nekakvu slobodu, po kojoj bi se, uz nekakvo suzavanje moći i budnosti vlasti, dopustilo vjernicima da se više prepuste svaki svojoj dosjetljivosti. Tvrde da je to, svakako, potrebno po primjeru nedavno pronađene slobode koja je pravo i temelj građanskog društva. - O tome smo dovoljno opširno govorili u onom pismu koje smo dali svim biskupima svijeta o kršćanskom ustavu država; gdje smo također pokazali koja je razlika između Crkve, koja je božanskog prava, i svih ostalih udruženja koja djeluju po ljudskoj slobodnoj volji.")

Dokument koji ovdje spominje papa Leon XIII. jest enciklika Immortale Dei (1885. god.) o kršćanskom ustavu država (tj. o kršćanskom ustroju država).

To je dokument iznimne važnosti. Evo, prošloga tjedna Hrvati su slavili blagdan bl. Ivana Merza. Pogledajmo kako je bl. Ivan Merz promicao encikliku Immortale Dei.

Dušan Žanko opisuje sljedeći događaj u eseju o desetoj godišnjici smrti bl. Ivana u časopisu Život (br. V., 1938. god., str. 255.):

"Jedne smo večeri prema dogovoru došli u njegov stan (Starčevićev dom). Bili smo trojica. Sve studenti. Bilo je potajno dogovoreno da ćemo nas trojica pod Ivanovim vodstvom ulaziti malo dublje u duhovne probleme. Ja sam osobno očekivao da će nam on sam iz svog iskustva objasniti nešto u smislu efektna poticaja za unutarnji život. Posjedasmo oko njegova velikog pisaćeg stola u uglu sobe, a on svakom dao u ruku tekst enciklike Leona XIII. Immortale Dei. Netko je dobio latinski, a netko francuski tekst. I počeo je tumačenje redak po redak. Teške definicije i distinkcije o crkvenoj i civilnoj vlasti padale su kao maljevi po mladim srcima nepriviknutim toj pretvrdoj hrani. Merz je pred sobom imao svoj prijevod, a mi smo ga slijedili po svojim tekstovima, istina, teško i hrapavo, ali on je svaku stavku tumačio s toliko žara da smo bili jednostavno svladani uvjerenjem da o svakoj Leonovoj misli ovisi sudbina svijeta."

Ako vas zanima što enciklika Immortale Dei govori o pojedinima pitanjima odnosa Crkve i države, pogledajte
https://ia800404.us.archive.org/19/item ... konima.pdf

Europska aristokracija na rukoljubu. Inace samo katolicke vladarice mogu nositi bijelo na prijemu kod pape. Pa su tako Sofia i Letizia spanjolske, kraljica Paula i Mathilda belgijske, velika vojvotkinja Maria Teresia luksemburska, princeza Marina napuljska te princeza Charlène od Monaka nosile bjelo dok su Viktorija svedska i Maksima nizozemska kao protestantkinje nosile crno

Papa Lav XVI smijenio kontroverznog nadbiskupa Pagliu s mjesta čelnika Instituta Ivan Pavao II.

U jednom od prvih značajnih imenovanja svog pontifikata, papa Lav XIV zamijenio je kontroverznog predsjednika Instituta Ivan Pavao II, koji je već bio značajno preoblikovan od strane pape Franje 2019. godine.

Kako je danas objavio Tiskovni ured Svete Stolice, Lav XIV imenovao je kardinala Baldassarea Reinu za kancelara Papinskog teološkog instituta “Ivan Pavao II” za znanosti o braku i obitelji.

Od listopada prošle godine Reina, koji je proglašen kardinalom u prosincu 2024., obnaša dužnost generalnog vikara Rimske biskupije, nakon što je dvije godine prethodno bio pomoćni biskup iste biskupije.

Imenovanje ovog 54-godišnjeg kardinala prvo je značajno imenovanje novog pape u raznim uredima Rimske kurije i dočekano je s odobravanjem među pro-life zagovornicima. Iako se njegova javna uloga posljednjih godina uglavnom odnosila na pitanja vezana uz kuriju u Rimskoj biskupiji, vjeruje se da je njegov stav o pro-life pitanjima pravovjernija od stava njegovog prethodnika.

U kolovozu iste godine papa Franjo imenovao je Pagliu da vodi Institut Ivan Pavao II, kao i da služi kao predsjednik Papinske akademije za život. Obje ove papinske institucije prošle su kroz drastične reforme pod Franjom i Pagliom.

Paglia, koji je prije nekoliko tjedana napunio 80 godina, uživao je značajnu važnost tijekom Franjinog pontifikata i bio ključna figura u implementaciji promjena u obje papinske institucije prema Franjinim uputama.

Transformacija Instituta Ivan Pavao II započela je ozbiljno 2019. godine, smjenom predsjednika Instituta, mons. Livija Meline, i trenutnim suspenzijama svih profesora.

Nakon toga, osoblje je birano među onima koji su zastupali moralne stavove suprotne onima koje je Institut prethodno branio – poput zagovaranja homoseksualnosti i kontracepcije.

Melina je ubrzo nakon toga izjavio kako „ako odluke koje je donio nadbiskup Paglia ne budu opozvane, tada poruka glasi: ‘Tumačenje magisterija pape Franje u kontinuitetu s prethodnim magisterijem je neprihvatljivo u Crkvi.’”

Katolički novinar Phil Lawler odjeknuo je sličnim mišljenjem, napisavši kako je „čistka na Institutu Ivan Pavao II eliminirala članove fakulteta koji su bili najbliže povezani s mišljenjem pape – i kanoniziranog sveca – po kojem je Institut nazvan.“

Naknadni predsjednici nakon Meline počeli su zagovarati prihvaćanje blagoslova za homoseksualne parove i njihov pristup sakramentima.

Franjina reforma Instituta Ivan Pavao II suočila se s velikim protivljenjem teologa i etičara diljem svijeta, zabrinutih zbog smjera u kojem ide ured Vatikana. Reforma Instituta i danas se smatra jednom od ključnih kontroverzi Franjinog pontifikata.

Paglia je tijekom godina postao sve kontroverzniji zbog svojih izjava o brojnim pitanjima vezanim za život i obitelj.

Već je u vrijeme imenovanja bio poznat kao zagovornik omogućavanja rastavljenima i „ponovno oženjenima“ pristup Svetoj Pričesti.

Od tada je izazvao još više kontroverzi izjavama u kojima je branio potpomognuto samoubojstvo i zagovarao kontracepciju.

Nadbiskup je također kritizirao katolike koji su imali moralne prigovore na cjepiva protiv COVID-19 povezana s pobačajem, a dodatno se našao u središtu optužbi za značajnu financijsku korupciju – preusmjeravanje dobrotvornih sredstava za renovaciju svog vatikanskog stana.

Ovi paćenici ne odustaju: https://www.nedjelja.ba/hr/nek-se-zna/n ... leon/36516

Također, jedna gospođa koja je cijeli život provela „u crkvi“ i s Crkvom, vjernički je ponizno zamolila nazvavši redakciju neka se prenese glas naroda i doživljaj, kako je rekla, da se ljudima pri spomenu imena Lav u misi, pred očima stvori lik lava sa špice filmova američke producentske kuće Metro-Goldwyn-Mayer Pictures. Slično su i svećenici govorili kako će moliti za „papu Lava“ te onda u povečerju čitati retke iz Prve Petrove poslanice: „Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri…“ (5,8-9).

Stvarno strasno. Ako nista drugo trebali bi zbog jadne gospodje promjeniti

Zanima me samo kako ovome liku bas te rijeci dolaze, a ne one iz otkrivenja:

A jedan od starješina reče: “Ne plači! Evo, pobijedi Lav iz plemena Judina, Korijen Davidov, on će otvoriti knjigu i sedam pečata njezinih.” (Otkrivenje 5, 5)

Izasla oficijelna slicica Pape Lava XIV

Svaka smjena Francovi kadrova je dobra, jedino ostaje pitanje s kim ih mjenja, al neka je logika da nebi mjenjo istog s istim jer nema smisla.

Papa Lav Leon XIV za sad radi po naputcima HB Foruma

Ma cijeli članak je tragikomičan.

Tolika količina teksta i kvaziargumenata da bi se izrekla vrlo jednostavna poruka: Ne budimo Srbi, papa je Leon.

Ti što forsiraju naziv Leon, vjerojatno nesvjesno čine veliku štetu hrvatskom narodu.
Priča u kojoj je Hrvat Albert, Leon,Florijan, a onaj koji se zove Slobodan, Radoslav ili Dobroslav "tamo nešto sumnjivo", šta to zapravo znači?
To znači da ime koje na tvom jeziku ima neko značenje je manje tvoje od imena koje nema nikakvo značenje u tvom jeziku.

I ne samo to, nego boreći se protiv navodnih srbizama upravo daju volej velikosrpstvu, budući da guraju vodu na mlin njihovoj tezi da je sve slavensko na ovim prostorima=srpsko.

Majstor Radovan koji je u 13. stoljeću radio splitsku katedralu je onda vjerojatno Srbin, da je Hrvat zvao bi se Bepe ili Donat, jer to je "hrvatskije".

I meni.
Ne mogu Lav nikako. Baš nikako.
Ne mogu i gotovo.

Upravo ti kojima smeta Lav su kriptosrbi

Glavno da im ne smeta grčko-bizantska verzija Leon.
Ako im smeta hrvatska inačica nek barem koriste službenu Vatikansku latinsku Leo.

To je taj romanogermanopatnički urbanopederluk.

Opat Držiha im je abbot Edward, još bolje Eduardo