RELIGIJA I NJEMAČKA BISKUPIJA HEIDESHEIM
PISMO BISKUPU HEINERU WILMERU IZ NJEMAČKE BISKUPIJAE HEIDESHEIM: JESTE LI VI HITLEROV APOLOGET?Poštovani g. biskupe,
Sa zaprepaštenjem sam pročitao tekst predsjednika Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac Igora Vukića, kome i ja pripadam, o njegovoj prepisci s Vama oko poziva koji je don Vinko Puljić pozvao prijatelje da pomognu istraživanja koji se vrše u našem Društvu (tekst je dan u prilogu). Bio sam uvjeren da su Vam bile dovoljne riječi prof. dr. P. Šimuna Šita Ćorića
Sramota je da danas u Crkvi, i to u jednoj biskupiji Hildesheim, imamo tako neuke, površne i tako lako spremne za klevetu ljude...
Očito nisu pomogle ni njegove riječi ni riječi Igora Vukića.
Istina, naša istraživanja pokazuju kako NDH nije bila bezpogovorni poslušnik Hitlerove Njemačke, ili čak i da nije prednjačila u tim masovnim zločinima ispred Njemačke, pa bi se očekivalo da je nekom biskupu drago da se takva istraživanja izvrše. Istina, g. Vukić Vaš postupak uspoređuje sa staljinizmom:
Strašna je biskupova rečenica: Biskupija Hidesheim odgovorila je na svećenikovu želju za povratkom. Kao u doba staljinizma natjeraš čovjeka da pod mukama prizna sve što zna i što ne zna, a onda ga kazniš jer je - sve priznao.
Međutim meni je bliža tj. očitije da se radi o prikrivenoj podršci Hitlerovom nacional-socializmu.
Zašto?
Zapravo već Vaša slijedeća tvrdnja je priglupa:
'Ne tvrdim da znam više od vas, ali u Jasenovcu su dovedeni deseci tisuća ljudi da bi ih se ubilo.'
Drugim riječima tvrdite kako ne znate više od čovjeka koji je puno istraživao i danas je sigurno najveći poznavatelj te problematike, ali odmah u istoj rečenici kažete da znate bolje od njega najvažniju stvar, a to je broj žrtava logora Jasenovac. Osobno ne mislim da u Katoličkoj Crkvi za biskupe biraju priglupe ljude, pa se samo po sebi nameće istražiti što tjera čak i biskupe da „izvaljuju“ takve gluposti.
Naš predsjednik Vam je u svome pismu predstavio naše društvo, pa ste Vi ipak odlučili koristiti tako priglupe tvrdnje.
Inteligentniji čovjek bi sigurno promislio što znači tvrdnja da u Društvu postoje i akademici, pa bi lako mogao doći do mog imena i do toga da sam akademik iz matematike koji ima ogromnu suradnju po cijelom svijetu.
Sigurno ste mogli doznati da je don Vinko Puljić odgovorio na moj poziv za pomoć Društvu, pa bi sigurno i promislili prije nego što ste tvrdili nešto tako priglupo. Među mojih 230 suradnika iz blizu 40 zrmalja ima i Židova. Iz Izraela je professor Shoshana Abramovich koja mi je prije nekoliko dana poslala e-mail:
Naslov:
Thanks
Datum: Wed, 25 Nov 2020
Šalje:
Shoshana Abramovich
Prima:
Josip Pecaric <
[email protected]>, anita matkovic
Dear Josip and Anita,
Thank you very very much for dedicating to me, your nice and interesting paper: "On a variant of Cebysev's inequality of the Mercer type" .
I wish you many more excellent research results.
Keep well,
Shoshana
Shoshana je sa suprugom dolazila u Hrvatsku kad god je mogla i sudjelovala na konferencijama koje smo mi organizirali, a moju knjigu „Serbyan mith about Jasenovac“ iz 2001. je slala po knjižnicama u Izraelu. Tu knjigu imaju i u Yad Vashemu.
Židov je i moj suradnik australski professpe emeritus Bertram Mond koji me je godinama pozivao u Australiju, i po nama je poznat Mond-Pečarićev metod. Židov je i A. M. Fink s koji zajedno s Prof. D.S. Mitrinovićem (Srbija) imam dvije monografije koje su veoma citirane.
I sada su – po Vama – i oni antisemiti i strašni revizionisti kao i ja?
Ili mislite da i oni kao matematičari ne znaju logično misliti pa je Vaša po Vukiću staljinistička odluka trebala i njih podučiti o tome s kim surađuju?
Naravno, ne mislim da ste to mislili.
Zašto Vam onda ne odgovara istraživanje istine o onome što se događalo u 2. Svjetskom ratu?
Zašto Vam ne odgovara da se pokaže da Pavelić nije bio do kraja poslušan Hitleru?
Uostalom sigurno Vam je poznato da na svjetskim listama najvećih zločinaca, Josip Broz Tito je na 10. mjestu, Slobodan Milošević na 30, a Pavelića na njima nema?
Smeta li Vam ta činjenica pa ne želite da se u svijetu sve više i više doznaju takve stvari.
Kao Njemac sihurno znate za . Ulricha von Hassella (12. 11. 1881.- 8 .9. 1944.). Bio je profesionalni diplomat... 1930.-1932. poslanik u Beogradu, 1932.-1938. veleposlanik u Rimu. Pripadao je urotnicima protiv nacizma, uhićen 29. 7. 1944. i strijeljan 8. 9. 1944. (u povodu atentata na Hitlera 20.7.1944.). U svom dnevniku na stranici 250 (Ulrich von Hassell, Die Hassell-Tagebuecher 1938-1944 : Aufzeichungen vom Andern Deutschland, Zweite Auflage 1989 / Drugo izdanje 1989. pp. 688; Englesko izdanje: The Von Hassell Diaries: The Story of the Forces Against Hitler Inside Germany, 1938-1944 (Der Widerstand: Dissent and Resistance in the Third Reic): dnevnik od 5. 5. 1941). spominje: Edmunda Glaisea von Horstenaua, Austrijanca, kojega je Hitler 12. travnja 1941. imenovan opunomoćenim generalom u Zagrebu/Hrvatskoj. Hassell zakrabuljeno Hitlera naziva "Schickert" i kaže:
[Glaise-Horstenau] je iznio (ispričao) mnoštvo karakterističnih Schickertovih (Hitlerovih, J.P.) izjava, na primjer o židovskom pitanju u Hrvatskoj: tamo su novi gospodari htjeli poduzeti mjere samo protiv novodoseljenih Židova, ali im je on rekao, da moraju postupiti radikalno, jer da novac imaju upravo starosjedioci!
Prema onome što Vam je pisao predsjednik našeg Društva Igor Vukić jasno je da je Pavelić i mnogi drugi iz vlasti NDH pokušavao pomoći Židovima. Istina komunističke vlasti su tijekom svoje vladavine terorom uspjeli stvoriti lažnu povijest koja im je trebala i jeste osigurala vlast.
Nije logično pretpostaviti da je njihov interes istovjetan s Vašim interesom.
Zato je logično pretpostaviti da Vam nije drago to što Pavelić nije u potpunosti slijedio Hitlerovu politiku.
Da, poštovani biskupe Heineru Wilmeru:
JESTE LI VI HITLEROV APOLOGET? Dr. sc. Josip Pečarić
Nikolskii Mathematical Institute, RUDN, Moskva. Rusija
Redoviti član HAZU
Izvanjski član DANU
PRILOG
IGOR VUKIĆ: MOJA PREPISKA S BISKUPIJOM HILDESHEIM
Njemački biskup, koji je otjerao don Vinka Puljića, priznaje da ne zna o Jasenovcu više od mene, a onda mi čita lekciju o desetinama tisuća ubijenihSvjestan sam složene i teške hrvatske povijesti 20. stoljeća. Nije to samo Drugi svjetski rat, nego je tu i tragično doba Titovog režima pa zatim ratovi devedesetih godina. Svjestan sam i iskrivljenih prikaza povijesti koje je pisao komunistički sustav. Sve to razumijemo i ni na koji način ne želimo pretpostaviti da o tome znamo više od vas...
Tako su glasile uvodne rečenice pisma koje mi je nedavno poslao biskup Heiner Wilmer iz njemačke biskupije Hildesheim. Bio je to odgovor na moje pismo u kojem sam se zauzeo za don Vinka Puljića, hrvatskog svećenika iz Hrvatske katoličke misije pri toj biskupiji. Don Vinko je u listopadu pod pritiskom podnio ostavku samo zato što je na svojem Facebook profilu podržao poziv za donacije Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, kojem sam predsjednik. U biskupovo ime. pismo je napisao i poslao Christian Hennecke, predstavnik biskupskog vikarijata.
Kad je biskupovo pismo osvanulo u pretincu moje elektroničke pošte, bio sam više nego ugodno iznenađen. Već godinama nastojim uspostaviti dijalog i potaknuti racionalnu raspravu o zbivanjima u ustaškom logoru u Jasenovcu. Uglavnom bez uspjeha. Pisma, prijedlozi za raspravu i poticaji za sastanke ostajali su bez odgovora.
I sad ovo. Obratio mi se njemački biskup! Zar je moguće da je moje pismo napisano na devet novinskih kartica (2500 riječi ili 16500 znakova), napokon izazvalo očekivani učinak. Zašto i ne bi – ozbiljna je tema, a pisao sam ozbiljnoj osobi.
Ali nakon obećavajućeg uvodnog dijela biskupova pisma, uslijedio je hladan tuš:
„Pa čak i ako Jasenovac nije bio logor za istrebljenje poput Auscwitza, vrijedi sljedeće: u njemu su ubijeni deseci tisuća ljudi – i to ne slučajno, već prema planu. Ne radi se o brojevima, i u Njemačkoj je bilo takvih logora, poput Bergen-Belsena, koji nisu bili logori za masovno uništavanje, ali su ipak bili logori smrti. I ako se to dovodi u pitanje, mi se odmah moramo distancirati. I u Njemačkoj je bilo logora koji su se nazivali radnima, koji su imali i razne radionice, a ipak su u njih ljudi dovođeni po planu da bi bili mučeni i ubijani. To se ne može opravdavati, a u to ne treba ni sumnjati. Tu smo kao biskupija jednoznačni i jasni.“
Što sam napisao biskupuDakle, biskupija je prvo naglasila kako o logoru u Jasenovcu ne zna više od nas – da bi nam nakon toga očitala lekciju o tome što se događalo u logoru. Deseci tisuća ljudi dovedenih prema planu da bi bili ubijeni, tako glasi biskupski pravorijek. Bez dodatnih objašnjenja ili ponekog argumenta, osim usporedbe s nekim tamo njemačkim logorima.
Unatoč tome što sam u mojem prvom pismu biskupu detaljno opisao našeg istraživačkog predmet i cilj istraživanja. Nakon podsjećanja na ogromne brojeve od 700 000 i više žrtava iz komunističkog razdoblja (koji su nažalost i dalje u optjecaju u srpskom nacionalnom prostoru), pojasnio sam mu kako u Hrvatskoj postoji državni muzej koji vodi popis navodnih žrtava, a koji sada ima oko 80 000 imena. Zatim slijedi ovaj dio:
„I to je bio jedan od motiva za okupljanje našeg društva. Ustanovili smo da je i taj službeni, hrvatski popis, prilično nevjerodostojan. Utvrdili smo već da su tisuće ljudi s tog popisa umrli na drugim mjestima, mnogi i poslije rata. Mnogi su samo prošli kroz logor, a zatim bili deportirani u logore u Trećem Reichu ili poslani na rad u njemačke tvornice i poljoprivredna dobra. Smatramo da sve to treba točno razjasniti. Dokumenti koje smo pronašli sugeriraju da je logor Jasenovac bio sabirni i radni logor, u koji zatočenici nisu bili dovođeni da bi ondje bili ubijeni. Opisi logorske svakodnevnice brojnih svjedoka također idu tome u prilog“, ukazao sam poštovanome biskupu.
Naveo sam provjerljive činjenice. Uz ostalo, da u Jasenovcu nije bilo plinskih komora ili krematorija kojima bi se počinitelji rješavali tijela nakon masovnih, serijskih pogubljenja (u priču o „drobilici“ se doduše nisam upuštao, jer mu više ništa ne bi bilo jasno).
Opisao sam kako su poslije rata komunističke vlasti obavile određene ekshumacije na području logora. Kako su pronašle nekoliko stotina ljudskih posmrtnih ostataka (točno 497) pa sam dodao da bi ta istraživanja također trebalo nastaviti.
Objasnio sam mu kako dokumenti iz arhiva pokazuju da su u logoru bili internirani većinom protivnici tadašnje hrvatske države (po narodnosti Hrvati, Srbi i Bošnjaci-muslimani) te skupina hrvatskih i bosanskih Židova (oko 800 do 1200 ljudi), dok je većina hrvatske židovske zajednice deportirana 1942. i 1943. u njemačke logore. Ni sudbina romske skupine zatočenika još nije jasno utvrđena.
Internirci koji su u logoru bili duže vrijeme zbog protudržavnih političkih djela, puštani su na slobodu nakon isteka kazne. Opisao sam gdje smo pronašli do tada neobjavljene popise puštenih iz logora (katkad i po 300 u jednom danu) i kako smo ih provjerili: ti su ljudi doista bili živi poslije rata.
Isto tako, objasnio sam da židovski zatočenici, osim nekoliko iznimaka, nisu bili puštani na slobodu iz Jasenovca. Njihova internacija bila je dio hrvatskog udjela u Holokaustu i to je jasno i iz naših knjiga i članaka. Zatim sam mu detaljno opisao nijanse u postupanju prema hrvatskim Židovima – od uvođenja rasnih zakona, preko postojanja kategorije počasnog Hrvata, do Židova i Židovki koji su bili zaštićeni od progona jer su bili u braku s kršćanima (katolicima i pravoslavcima), što je bila velika zasluga nadbiskupa Alojzija Stepinca. Nadao sam se da će ga i podsjećanje na ulogu hrvatskog blaženika još više zainteresirati za cijelu temu.
Opisao sam i kako je Vlada NDH uputila židovske liječnike Bosnu pod izgovorom da idu liječiti endemski sifilis. Spomenuo sam i kako su brojni Židovi našli spas u obalnom pojasu Hrvatske pod nadzorom Mussolinijevih vojnika. Sve kako bih ilustrirao paradokse hrvatske povijesti. U tom slučaju Židovi su sačuvali živote zahvaljujući fašistima. Iako su ih stavljali u internacije i logore (Crikvenica, Kraljevica, Rab), talijanski fašisti nisu ih izručivali Hitleru pa su tako brojni hrvatski Židovi uspjeli u ratu sačuvali svoje živote.
Skupine interniranih Židova deportirane u njemačke logore i iz logora u Jasenovcu. Na kraju, i neki od onih što cijelo vrijeme ostali u Jasenovcu, također su uspjeli preživjeti rat – ako ne drukčije, onda bijegom iz logora. Ili zato što su ih ustaše poveli sa sobom na povlačenje prema Zapadu. Dragocjena svjedočenja o životu u logoru Jasenovcu ostavilo je tridesetak Židova u knjizi „Sjećanja Jevreja na logor Jasenovac“. Ukazao sam mu tako na još jedan naš paradoks. Knjiga je objavljena 1972. godine u Jugoslaviji, u Beogradu, ali nije privukla osobitu javnu pozornost. Iako o jasenovačkoj stvarnosti knjiga govori slično kao mi koje proglašavaju „revizionistima“ kako bi nas ušutkali. Već i to pokazuje kako je Jasenovac bio (i ostao) opasna, eksplozivna povijesna tema.
Uz opise svakodnevnog života i mogućnosti dopisivanja zatočenika s rodbinom i dobivanja paketa pakete s dodatnom hranom i odjećom. Skrenuo sam mu pozornost na podatak, gotovo nevjerojatan za jedan ratni koncentracijski logor, podatak da je u jasenovačkom logoru postojala škola za obrtnička zanimanja koju su pohađali dječaci stari od 10 do 14 godina iz okolnih mjesta. Neki od njih još su živi pa su nam iz prve ruke posvjedočili što su tamo vidjeli. Učitelji su im bili zatočenici, neki od njih Židovi, koji su im prenijeli tajne svojih zanata. Brojni dječaci su kasnije za život zarađivali upravo znanjem koje su stekli u – logoru.
Nakon takvih i drugih iscrpnih opisa, upitao sam ga: zašto javnost sada o tome ne bi smjela znati?
Što mi je odgovoreno? Kakav su to genocidni plan imale ustaše?Zauzvrat sam dobio teoriju o „planu za ubijanje“. Kakav bi to plan bio? Ako misli na plan istrebljenja europskih Židova koji su skovali njemački nacisti, o tome bi se dalo razgovarati, s time da bi ustaše bili tek svjesni ili nesvjesni pomagači u tom planu. Ali arhivski dokumenti ne potvrđuju da bi Jasenovac bio mjesto ostvarenja tog plana. Kao što sam i napisao preuzvišenom biskupu, najveći dio pripadnika židovske zajednice iz sjevernog dijela NDH, dakle dijela pod utjecajem nacističke Njemačke, bio je 1942. i 1943. deportiran u njemačke logore smrti. U tom smislu Jasenovac je bio sličniji logorima Theresienstadt u Češkoj ili Novaky i Wychne u Slovačkoj, gdje su židovski zatočenici živjeli u relativno dobrim uvjetima, prije no što su bili deportirani u njemačke logore.
Kakvi su bili ustaški planovi? Jedan od rijetkih inozemnih povjesničara koji se ozbiljnije zainteresirao za ovu temu, njemački povjesničar dr. Alexander Korb, ustvrdio je u svojoj knjizi da ustaše pri dolasku na vlast nisu imale nikakav „genocidni plan“. Poznato je iz literature da u ustaškom pokretu izvorno nije bilo antisemitizma. Tek se neke natruhe protužidovstva pojavljuju u nekim od tekstova potkraj tridesetih godina. I opet mnogo manje nego u izjavama političara u demokratskim državama tog vremena. Kod ustaša nije postojao ni „genocidni plan“ koji bi uključivao masovna, serijska ubojstva drugih manjina.
Sve u svemu, Jasenovac još ni izdaleka nije dovoljno istražen i realno prikazan da bi o njemu mogli donositi konačne stavove – ili smatrati da ga se više ni ne smije propitivati. Pa čak i kad bi se o njemu znalo sve, opet bi imalo smisla ponovo ga istraživati i nekom novom svjetlu sagledavati njegove pojedine elemente. Čudan je biskupov stav da se neka povijesna tema ne smije propitivati, jer je Katolička Crkva odavno napustila zazoran stav prema znanosti.
Možda je biskup mislio na neku političku uporabu činjenica do kojih bi se došlo istraživanjem Jasenovca? Možda misli da bi time zamah dobile neke političke snage čiji programi mu se ne sviđaju (ma koji god to bili)? Rekao bih da to nije realna opasnost, osobito ne u Hrvatskoj. Naše društvo je hrvatska skupina koja želi istraživati hrvatski povijesni fenomen o kojemu se, objektivno, još dovoljno ne zna. Iako i biskup priznaje da o tome ne može znati više od nas, ipak nam dijeli lekcije i kažnjava ljude koji bi nam htjeli pomoći u želji za poštenim istraživanjem.
Sramotni biskupov zaključak, a don Vinko se vraćaNedugo nakon prvoga, stiglo je i drugo pismo iz biskupije Hildesheim, također s potpisom Christiana Henneckea iz vikarijata. U njemu se u biskupovo ime pojašnjava ostavka don Vinka Puljića i dostavlja službeno priopćenje o ovom slučaju. Ondje uz ostalo stoji da je don Vinko rekao kako ne smatra da su navodi protiv njega opravdani jer se on u svim oblicima ograđuje od fašizma, nacionalizma i komunizma i ne podržava ih ni na koji način. Međutim, budući da ne želi izazivati sukobe i nakon razgovora s odgovornima u biskupiji, smatra da je najbolje rješenje tražiti od svog matičnog biskupa da se vrati u matičnu biskupiju.
I onda slijedi strašna rečenica: „Biskupija Hildesheim odgovorila je na svećenikovu želju za povratkom.“
Kao u doba staljinizma: natjeraš čovjeka da pod mukama prizna sve što zna i što ne zna, a onda ga kazniš jer je - sve priznao. Opereš ruke, briga te za one tamo Balkance s kompliciranom poviješću. Zašto bi im i pomagao kad su tako komplicirani.
Napisao sam potom biskupu i biskupiji Hildesheim još jedno pismo, sadržajem vrlo slično ovome članku. Odgovora više nije bilo. Don Vinko se sredinom siječanja vraća u matičnu biskupiju u BiH.
Hrvatski tjednik, 3. prosinca 2020.
https://narod.hr/kultura/igor-vukic-moj ... ka-puljica
