Iz sinodnih dvorana nitko ne primjećuje bijeg vjernika

Istraživačko središte Pew pokazuje krvarenje Crkve u Italiji, prezauzete plesom oko zlatnoga teleta stalne Sinode da bi uvidjela propast i shvatila istinske potrebe ljudi: molitvu, katekizam i sakramente.

Podatci nedavnoga ispitivanja koje je provelo istraživačko središte Pew (Pew Research Center), jedno od vodećih američkih anketnih i istraživačkih centara za demografska i društvena pitanja, o stopi napuštanja vjere iz koje se dolazi, upiru prstom u Crkvu u Italiji (ovdje je komentar Sandra Magistera). Na svaku osobu koja u Italiji prihvati kršćansku vjeru, 28,4 je napusti. Zastrašujuće negativan odnos. A reći „kršćanska vjera“ u Italiji u biti znači govoriti o katolicizmu. Nitko gori. Čak ni Njemačka, sa svojim sinodnim skretanjima, druga nakon Italije, ima „sretniji“ omjer od 1:19,7, s obzirom na to da se ipak mora uzeti u obzir visok postotak kršćana odgajanih u protestantizmu i koji bi stoga mogao smanjiti utjecaj na ono što se smatra jednom od najupropaštenijih Crkava Staroga kontinenta.

Najveći postotak tih napuštanja, 44 %, odnosi se na dobnu skupinu od 18 do 34 godine, to jest na onaj svijet mladih do kojega su talijanski biskupi pokušavali doprijeti s takvom opsjednutošću da Crkvu odvuku u nedosljednu i neukusnu „mladolikost“, koja je u konačnici udaljila one koji su tražili ozbiljne stvari, dostojne čovjeka. I nije slučajno da je upravo u najškolovanijem dijelu stanovništva najveća učestalost napuštanja (33 %). Nakon godina u kojima se podcjenjivala i ismijavala kulturna dimenzija te vjere koja je iskovala cijele narode, otišli su najobrazovaniji ljudi. Slom je svim pred očima već desetljećima, ali sada su upravo te statistike koje Talijanska biskupska konferencija i njezini uredi zabrinuto prate odredile neuspjeh, prema mjerilima toliko voljene znanosti o brojevima.

Djeci koja napuštaju očevu kuću, za koju postoji barem nada da će se vratiti nakon što su svoju imovinu spiskali s bludnicama (sva prava pridržava Evanđelje po Luki), pridodaju se guje odrasle u njedrima i zipkane s ljubavlju, koje se odmah okreću prema majci da je ugrizu. Tako se dogodilo i na nedavnoj drugoj Sinodnoj skupštini, gdje su se biskupi morali pokloniti laicima koje su toliko mazili i „promicali“, a koji su činili najveću skupinu na Sinodi (442 prema samo 176 biskupa).

Sudionik Sinode posvjedočio nam je da je to bila jasno očitovanje Crkve koja je sada obezglavljena i nema više što katolički reći. Lavovski dio pozornosti bio je dan prije svega predstavnicima baznih zajednica, Zajednice sv. Egidija, te raznim izaslanicima koji, umjesto da istinski predstavljaju biskupiju, utjelovljuju takozvane „aktivne laike“, to jest onaj dio laika koji su toliko frustrirani da traže trajno utočište u biskupijskim uredima. A svećenike žele potisnuti postrance, glasno tražeći više prostora, više odgovornosti, primjerice tražeći župna pastoralna vijeća koja će imati odlučujuću, a ne samo savjetodavnu ulogu. „Razina teološke pripremljenosti praktički je nula“, potvrđuje naš izvor. „Sinodna skupština postao je kondominijski skup na kojem se bori za vlastite ideologije.“

Ustrajavanje na vidljivosti „katoličkih“ LGBTQ-skupina pokazuje da Sinodu ne zanimaju stvarni problemi Crkve i ljudi, koji su sve očajniji, sve više podliježu svakoj kulturnoj modi koja ih vuče amo-tamo, samo da bi ih ostavila gole, pretučene i gladne, poput čovjeka na putu od Jeruzalema do Jerihona. I tako je prostor našao gospodin Rosario Lo Negro, bivši sjemeništarac koji je išao kukati po raznim talijanskim novinama da su ga u sjemeništu čak željeli „izliječiti“ od njegove homoseksualnosti. A koji se voli slikati golih prsa, s naslikanim duginim srcem i izazovnim natpisom: „I naše srce je sveto.“

Čemu služe te stalne sinode? Davanju prostora skupinama za pritisak, s biskupima koji su u biti tihi, šute da slušaju, da se snađu pred Skupštinom koja je trebala biti u stavu slušanja Duha, a umjesto toga našla se u proturječju zahtijevajući „otvaranja“, kao da smo na sindikalnom sastanku. Msgr. Erio Castellucci s biskupima koji su bili stjerani u kut pokušao je pronaći izlaz uvjeravajući uslužne laike da je riječ o tome kako treba ići naprijed i ne povlačiti crte na ono što je učinjeno. Uh. Kardinal Zuppi obećao je „zreliji“ tekst, koji daje više prostora „ljudima u posebnim osjećajnim stanjima“ i veću odgovornost žena u Crkvi.

Da je Sinoda još jedan zatvoreni ples oko zlatnoga teleta dokazuje i još jedna zanimljivost, koja do sada nije isplivala. Biskupije su trebale dati odgovore i prijedloge za svaku od sedamnaest tema o kojima će se raspravljati na skupštini, kako bi se došlo do reprezentativnoga završnoga dokumenta. Ali biskupije, kojih u Italiji ima 226, praktički su izostale. Tema koja je dobila najviše povratnih informacija, odnosno ona koja se odnosi na „obnovu putova kršćanske inicijacije“, dobila je zapravo samo 63 odgovora; što znači da se odazvala tek svaka četvrta biskupija. Još jedna sinodna tema, ona o „cjelovitom ljudskom razvoju i brizi za zajednički dom“, dobila je odgovor samo 29 biskupija, svaka deseta! Još gore za „crkvenu i pastoralnu odgovornost žena“, jednu od vrućih točaka Skupštine: pristiglo je samo 17 glasovnica. Ako je već opravdano sumnjati da su odgovori biskupija reprezentativni za pravi katolički svijet, jer većina Božjega naroda, onih koji idu u crkvu, mole se, hodočaste i pale svijeće, i ne zna da postoji sinoda koju je crkveno-činovnički aparat stvorio da im – kažu – dâ glas, a kamoli kada ni biskupije ne odgovore.

Otkriva se da ove sinode nisu ništa drugo nego izlozi za ljude i skupine koji ne služe Crkvi, nego je koriste za promicanje programa koji u sebi nemaju ništa katoličkoga, a osim toga i namjesto toga su u službi ideologija i jakih sila. Sve to novcem koji vjernici daju Katoličkoj Crkvi u Italiji za ono što bi trebala biti njezino poslanje: graditi i brinuti se za bogoštovna mjesta, uzdržavati kler, podupirati misije, pomagati siromašnima. Novac – a zamišljamo popriličan – koji se namjesto toga baca kako bi se napravio prostor za frustracije i potraživanja. Crkvi nisu potrebni ovi skupovi anarhična okusa da bi znala koje su stvarne potrebe ljudi: dovoljno je da svećenici budu u ispovjedaonicama; dovoljno je poći u svetišta, gdje ljudi iznose pred Boga svoje uobičajene probleme: tjeskobu za zdravlje svojih bližnjih, zabrinutost za djecu koja su skrenula s pravoga puta, suze za životom koji je nemilosrdno pokazao svu svoju mračnu i bolnu stranu. I bilo bi dovoljno da u ruke uzme Sveto Pismo i Katekizam da shvati kako čovjek uvijek treba isto: obraćenje, sakramentni život i vjeronauk.