Mladiću, ne shvatam baš najbolje vašu komparaciju. Srbi grade od svojih para svoje svetinje, vi gradite od tudjih. Svetinja je svetinja, istinski poštujem i crkvu i katedralu i dzamiju. To što vi pretjerujete i na svakom ćošku gradite vjerske objekte je drugi par opanaka. Poređenja radi u opštini u kojoj Bošnjaka ima 15k ima 30 dzamija. Pale tj. njegova urbana zona ima oko 13k ljudi i u njoj 2 crkve. Uočavate razliku.

Što se Hrvata tiče više od katedrala je bitno da se vrate tamo odakle su otjerani.

Što se Hrvata tiče više od katedrala je bitno da se vrate tamo odakle su otjerani.

Proguglao sam. Niste ih mnogo sergijama izgradili. Već pomoću donacija iinvesticija islamskog svijeta ;) Uostalom to me se ne tiče, samo kažem da njima treba zahvaliti, mada taj novac se mogao uložiti u puno značajnije projekte koji bi zapošljavali bošnjački narod.

Pa jebemliga nije valjda da vi dzamije posmatra kao taksiste??? Pa na svaki kilometar jednu ili na svaku hiljadu ljudi jednu?! ...

P.S. Izrazito poštujem svaku vjeru, Islam takođe, da neko ne protumači ovo na neki drugi način. Malo znam o Islamu, ali ga itekako poštujem.

Tko se vratio, vratio se. To vrijedi za sve tri strane. Nije rat jučer bio, ne treba tu gajiti puno iluzija.

Proguglao sam. Niste ih mnogo sergijama izgradili. Već pomoću donacija iinvesticija islamskog svijeta ;) Uostalom to me se ne tiče, samo kažem da njima treba zahvaliti, mada taj novac se mogao uložiti u puno značajnije projekte koji bi zapošljavali bošnjački narod.

Pa jebemliga nije valjda da vi dzamije posmatra kao taksiste??? Pa na svaki kilometar jednu ili na svaku hiljadu ljudi jednu?! ...

P.S. Izrazito poštujem svaku vjeru, Islam takođe, da neko ne protumači ovo na neki drugi način. Malo znam o Islamu, ali ga itekako poštujem.

Čekaj na svaka 3km mora biti jedna tamo gdje ima Muslimana?
Znaju biti napunjene tamo gdje ima življa, kao i crkve.
Živo me zanima, pa ako te ne mrzi odgovori, kada dzamija postaje muzej, je li za to postoji neki odredjen rok?! (npr u pravoslavlju je neko nepisano pravilo da crkva u 101. godini postojanja postaje manastir, nije zakon, ali ima odredjenih primjera)

(npr u pravoslavlju je neko nepisano pravilo da crkva u 101. godini postojanja postaje manastir, nije zakon, ali ima odredjenih primjera)

(npr u pravoslavlju je neko nepisano pravilo da crkva u 101. godini postojanja postaje manastir, nije zakon, ali ima odredjenih primjera)

Veću glupost odavno nisam čuo... to nešto ko u Vorkraftu, kad dobije dovoljno nečega, ide na sledeći level?

Ajd' nam samo objasni kako je to starost crkve vezana sa manastirima?

Hodočašće svetoj Ceci lukavičkoj

Sa zebnjom se u Sarajevu iščekuje 30. avgust. Taman što je ovaj grad, okružen planinskim lancima, uz plahovitu Miljacku, utonuo u mir, koji mu je posljednjih sedmica tako žestoko narušavalo filmsko festivalsko ludilo, nova napast se nadvila nad glavni grad.

Nemir ulazi u domove pravovjernih građana. Strepi se od kobnog datuma i zluradog usuda koji bi mogao svojim grozomornim dejstvima nanijeti nemjerljivu štetu našem gradu. Ne, nije, na sreću, u pitanju neka nova opsada; ne, nije proradio ni vulkan na Trebeviću; ne, ne prijeti Sarajevu neki novi Eugen Savojski i njegova paljevina. Ne, to je nešto mnogo opasnije i strašnije po duševni mir, mentalno zdravlje i higijenu našeg građanstva. U komšiluk istočnosarajevski, tačnije u njegov Lukavički pašaluk, dolazi glasom, stasom, tjelohraniteljima, muzičarima i ozvučenjem, jedna, jedina nedvojbena ujediniteljica i kraljica lakih nota Svetlana Ceca Ražnatović.

Upitaće se vrli pitac neki čemu ovakva dramatizacija na samom početku. Od čega to strepi Sarajevo, kakvi su to nemiri obuzeli ljude, brižne intelektualce i medije kad Ceca dolazi kod anamo onih, iza sedam brda i sedam gora. Kako može glas ucviljene supruge Željka Ražnatovića Arkana u crno zaviti Sarajevo kad će on odjekivati tamo s one strane i nema šanse da se probije kroz masivna brda koja odjeljuju dva pola Sarajeva. Dakle, sudeći prema tome, zebnje i strahovi su u Sarajevu neopravdani, prenaglašeni i neosnovani. Ali, da neprijatelj nikada ne spava, znamo svi. Promotori Cecinog umjetništva su se još za vrijeme rata, dok je njezin suprug operisao bosanskohercegovačkim ratištima kamom i škorpionom, dosjetili i predvidjeli tok istorijskih kretanja, pa su klicu Cecinog melosa pustili u Sarajevo. Te tako utjerali višedecenijski strah u kosti građana Sarajeva, učinili da se na svaki pomen njenog imena, na svaku skalu njenog glasa, na svaku novu njenu numeru štrecaju i osjećaju kako im niz kičmeni stub cure kaplje straha.

Zaustavljali su se tada, tih teških ratnih godina, konvoji humanitarne pomoći i najosnovnijih potrepština za grad pod opsadom, a kroz uski Tunel spasa ulazile su mahom kasete sa najnovijim numerama najpoznatijeg ondašnjeg cvetka zanovetka. Oni koji su kontrolisali robu koja kroz tunel prođe pravdali su propuštanje Cecinih nosača zvuka činjenicom da radi boljih taktičkih priprema za vojne akcije i intervencije najprije treba upoznati melos neprijatelja. Uz to znanje, mislili su, moguće je bolje manevrisati, kamuflirati se i spremiti za napade i probijanje obruča. Ipak, pretpostavke su se pokazale kao pogrešne. Kasete su najprije dijeljene i puštane samo odabranom krugu slušalaca, ispitivane su i analizirane, ali u jednom kobnom trenutku nepažnje jedna od njih je iznešena van vojno-policijskih kancelarija i dospjela u grotlo grada.

Da je to bio nedopustiv propust, pokazaće se veoma brzo. Već nakon par sedmica po oskudnim ratnim dernecima, uz jedva skupljen alkohol i mezu, počeli su uz zvuke granata po sarajevskim stanovima da odzvanjaju zvuci Cecinih pjesama. Omladina se malo-pomalo srodila sa njima, i već je bilo zaboravljeno i ko je Ceca, i ko joj je muž, i sve drugo. Ostao je samo čisti, nepatvoreni, narodnom srcu blizak melos. Uzalud su vojno-obavještajne strukture pokušavale da suzbiju to Cecino širenje gradom pod optužbom da slušanje njenih pjesama narušava moral i gotovost vojnika i građana. Uzalud su otimani kasetofoni, kućne linije i vokmeni. Uzalud, uzalud, uzalud. Narod je uvijek iznova nalazio načina kako sačuvati bar jedan primjerak kasete, presnimavati ga i umnožavati dalje.

Nakon što je rat minuo, Ceca je i dalje ostala prisutna u Sarajevu. Pokušane su razne terapije kako bi se omladina skinula sa nje. Osnivani su rehabilitacioni centri za odvikavanje. Umjesto liječenja posttraumatskog stresa, liječena je potreba za nabavljanjem novih Cecinih albuma. Ali sve je to bilo bezuspješno. Ceca je ostala ukotvljena u duh Sarajeva, gotovo k’o ćevapi. Stasavale su nove i nove generacije njenih poklonika i danas ih u Sarajevu ima mnogo. Pravovjernici i protivnici Cecinih numera pomirili su se sa tom epidemijom, nastojeći je zadržati u domovima, kafanama, iPodima, mp3 i mp4 plejerima, samo da omladina ne potegne put njenog koncerta negdje u blizini, u nekim gradovima RS-a i Srbije. Jer tek bi to bilo pogubno, strašno i nepodnošljivo. I taman kad su se malo, poslije godina napetosti, opustili, zadesio ih je grom iz vedra neba. Svetlana Ceca Ražnatović dolazi, na samo nekoliko trolejbuskih stanica daleko, da zapjeva, zaigra i razveseli par desetina hiljada razdraganih poklonika među kojima veliki broj Sarajlija.

U Sarajevu sada, dok ovo pišemo, vlada opšta panika. Kako zabraniti omladini da pređe entitetsku liniju, kako spriječiti taj masovni egzodus, to hodočašće, taj križni put neizvjesnosti. Šta će tek biti kada se tako razgaljena mladež vrati u Sarajevo, kakav li će haos i sentimenti nastati, da li će se uopšte i vratiti, neće li možda pohrliti na tamo onu stranu da ostane i slobodno vazda uživa u tom milozvučju. Veliki je teret pao na mnoge domove. Teški su i nemirni snovi brojnih građana Sarajeva. Majke i očevi već razmatraju da zaključaju svoju djecu u sobe, dogovaraju se cjelovečernje straže na dan Cecine objave u Lukavici. Pišu se peticije i zahtjevi nadležnim vlastima da se proglasi vanredno stanje, da se upali crveni meteoalarm, da se uvede policijski sat, da se postave barikade i brane na Vracama i na Dobrinji da se spasi što se spasiti da. Mada, teško se bilo šta sada može učiniti. Klica ljubavi je davno posijana. A znamo svi da su zabranjene ljubavi najslađe, da im prepreka i brane nema. Dok temperatura dostiže famoznih 39,2, s velikim nemirom iščekujemo naredne dane. Šta će biti s nas?

Stari jarane Metemma, hoće li te biti na ovoj manifestaciji koja će ujediniti 2 od 3 (možda čak 3 od 3 ako dođu Hrvati iz Kiseljaka) konstitutivna naroda?