Izvor: http://www.hakave.org/index.php?option= ... &Itemid=22

JOSIP SENJAK, ŽUPNIK U DOBOJU: HRVATSKA OD NAS DIŽE RUKE

Ponedjeljak, 14. lipnja 2010.

Josip Senjak, župnik u Doboju: Hrvatska od nas diže ruke


U ruke nam je došla opsežna monografija pod naslovom „110 godina župe Doboj 1896.-2006." (2009.). Njezin je priređivač župnik vlč. Josip Senjak, a geslo: „U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni, dvoumeći, ali ne zdvajajući, progonjeni, ali ne napušteni, obarani, ali ne oboreni (2 Kor 4,8-9)". Na 630 stranica predočena nam je iznimno bitna arhivska i recentna tekstualna, statistička i foto građa o Hrvatima na tom području, o njihovoj prošlosti i sadašnjosti, vremenima i nevremenima. Kako knjiga donosi povijesni presjek, činjenice, matice krštenih i umrlih, žrtvoslov, kazala, statističke podatke, koji svjedoče o događajima i njihovim posljedicama, bit će nezaobilazno referentno vrelo koje ne će moći biti zaobiđeno bude li se pisala objektivna povijest, kako pišu recenzenti, ili radile izložbe slične onoj koju će u razgovoru spomenuti vlč. Senjak. Nastojali smo steći uvid u sliku današnjeg života Hrvata katolika u gradu iz kojeg su – brojke govore – mnogi otišli a rijetki se vratili. Pitali smo tko im pomaže, kako žive, čemu se nadaju... Uza sva ostala jasna i nedvosmislena stajališta i poruke vlč. Senjka, ističemo onu: „Nastojimo tu gdje jesmo, u uvjetima i okolnostima kakve jesu živjeti svoje ponajprije vjersko, ali i nacionalno biće"

Vlč. Senjak, kako je nastala ova velebna knjiga, monografija župe Presvetoga Srca Isusova u Doboju. Što je bio poticaj za taj golemi posao? Što ste – nudeći je svome čitatelju – željeli postići?

Poticaja za nastanak ove knjige bilo je više. Nakon posvete nove župne crkve, u srpnju 2005., budući da su obnoviteljski radovi u župi bili uglavnom gotovi, a s obzirom na broj vjernika i njihovu dobnu strukturu, procijenio sam da bih mogao poraditi na nekoj brošuri o župi, koju smo kanili izdati za 110. godišnjicu župe, u rujnu 2006. Polazišna točka bila je sačuvana župna kronika, pravo vrelo podataka i istinski svjedok svoga vremena. Smatrao sam da će to biti - ako uz nju prikupim još koji dokument i fotografiju - solidna brošurica. Svakako da je jedan od poticaja bila činjenica da je ovo grad u kojem sam završio srednju školu, dvije godine radio, a jedno kraće vrijeme u njemu i stanovao. Cilj mi je bio oteti našu povijest zaboravu, ma kakva ona bila. I da iz te povijesti učimo, kako bi nam svima bilo bolje u budućnosti. Poglavito jer smo svjedoci grubog krivotvorenja povijesti uopće u BiH, napose u Posavini i Usori, na čijem razmeđu se nalazi Doboj.

Knjiga prezentira golemu dokumentarnu građu, statistike, arhivske fotografije, isprave... Iz kojih ste sve izvora napravili taj mozaik? Koliko je trajao rad na knjizi?

Kako rekoh, župna kronika je bila polazišna točka. U pripremi te brošure, zbila su se dva ključna događaja za daljnji nastavak radova na knjizi. Prvo sam u našem Nadbiskupijskom arhivu u Sarajevu nekoliko tjedana pregledao urudžbene zapisnike Ordinarijata, od kraja 19. do sredine 20. st. Tu sam pronašao preko 1000 dokumenata vezanih za župu Doboj, koji su čak i tako, u tragovima urudžbenog zapisnika, bili itekako korisni. Kasnije sam većinu tih dokumenata i pregledao, a dobar dio i iskoristio za knjigu. No, ključni događaj za knjigu zbio se 2006. Još je pokojni župnik Kudić (1975.-2000.), saznavši da se u dobojskom Muzeju nalazi nešto stvari iz župne kuće, pokušavao doći do njih. To mu nije omogućeno. Njegov nasljednik, vlč. Pero Brkić (2000.-2003.) je gradio crkvu, pa mu je obnova bila na prvom mjestu. Po mom dolasku u Doboj uporno sam nastojao doći do tih stvari, pišući prije svega općinskim vlastima, ali i na mnoge druge adrese. Početkom 2006. općinske vlasti su konačno popustile i donijele odluku o povratku tih stvari. Naša radost je, razumljivo, bila velika. No, nije se mogla usporediti s onom radošću koja je bila kad smo utvrdili što se sve nalazi među tim stvarima. Uz neke stvari iz kuće, fotografije, stotinjak vrlo vrijednih knjiga, od kojih neke čak iz 18. st, tu je bio kompletan župni arhiv, od osnivanja župe 1896. do 1991. Sati i sati, zapravo dani i noći provedeni najprije prelistavajući taj arhiv, stvorili su čvrstu veze između mene i tih papira koji su govorili o našoj prošlosti, koja je bila ključna za nastanak ove i ovakve knjige o župi Doboj. Uz arhiv, jedan od najvažnijih izvora bili su dnevnici župnika Ajvazovića (1903.-1933.). Tu je i nekoliko foto albuma, koji su prešli zanimljiv put od Doboja, Beograda, Zagreba, da bi opet došli u Doboj. Korišten je i arhiv Usorske dekanije, gradski arhiv Doboja, Državni arhiv republike Hrvatske, osobni zapisi nekih Dobojlija, pisma župniku Kudiću za vrijeme rata, matice, itd. To su bili izvori koje sam koristio u četverogodišnjem radu na nastajanju knjige o 110 godina župe Doboj.

Iako ste odradili opsežno i višegodišnje istraživanje, sebe ne držite autorom nego priređivačem. Tko su onda autori?

Autori ove knjige o našoj povijesti su oni koji su tu povijest stvarali. Ponajprije 15 dobojskih župnika, 20 kapelana, 40 časnih sestara, preko 7000 župljana, kao i mnogi drugi, koji su nam u toj povijesti bilo pomagali bilo odmagali. Moja je zadaća bila sve to nekako posložiti i izdvojiti ono što sam smatrao bitnim, za njih, za nas, kao i za one koji dolaze.

Knjiga daje kronološki pregled života župe koji se isprepleće s općom povijesti. Što je ono što biste istaknuli kao ukupnu značajku te povijesti? Istražujući i nudeći čitatelju sve ove podatke kakvi su Vam se dojmovi nametali i promišljanja?

Iskreno, najčešće mi je padala na pamet latinska poslovica Nihil novi sub sole – Ništa novog pod suncem. Danas imamo puno toga što nije bilo prije 100, 50 ili 20 godina – vozila, telefone, Internet i sva druga čudesna dostignuća modernoga svijeta. Ali u ljudskim glavama i ljudskim srcima – malo toga se promijenilo. I kad je u pitanju činjenje dobra, ali i zla.

Koje su uporišne točke hrvatskoga i katoličkoga identiteta na tom području tijekom toga vremena?

To je prije svega Crkva. Do njihova ukidanja 1945. u Doboju postojala su mnoga hrvatska društva, primjerice Napredak, Hrvatska žena, Križari... No, i tad je središte svega bila Crkva, a poglavito od 1945. na ovamo kad je Crkva bila zapravo jedina institucija koja je čuvala i nacionalni identitet. Ni danas, na žalost, stanje nije puno bolje.

Prijeđimo na nedavna no prijelomna vremena. Koliko je bilo Hrvata u Doboju prije rata, a što pokazuju poslijeratni statistički podatci? Iznimno su potresna svjedočenja o stradanju Hrvata od 1992. pa je knjiga i žrtvoslov.

Da! Dovoljno je u knjizi pogledati tablice i grafikon krštenih, te razliku krštenih i umrlih. Taj grafikon je padao i za Prvog i Drugog svjetskog rata. Ali za proteklog se dogodila prava katastrofa. Od prijeratnih oko 3.500 župljana, sada ih u župi ima oko 600. Popis stradalih iz Drugoga svjetskog i proteklog rata, kao i svjedočanstva koja smo donijeli u knjizi o zadnjem ratu, govore dovoljno sami za sebe.

Danas su u velikom broju po svijetu: vidimo da su raspršeni od RH do «države Olafa Palmea» kako čitamo u knjizi. Gdje su najbrojniji, u kojim državama?

Najviše naših župljana nalazi se u Republici Hrvatskoj, ali ih ima svugdje, od Europe, Amerike, pa sve do Novog Zelanda.

Doboj je danas u Republici Srpskoj. Kakvo je stanje s povratkom i poslijeratnim okolnostima života? Kakva je suradnja s vlastima? Suživot s pripadnicima druga dva naroda? Ostvaruju li Hrvati koji tu žive svoja prava u današnjim društveno-političkim prilikama?

Za iscrpan odgovor na ovo Vaše pitanje, trebalo bi napisati još jednu knjigu, veću od ove koja je povod našem razgovoru. Prvo, želim reći da je Doboj, u kojem je sjedište naše župe, u RS, ali dio župe se nalaze i u Federaciji BiH. To je grad Gračanica gdje je svega desetak vjernika, te mjesto Makljenovac, u općini Usora, koje je sada gotovo polovina naše župe, oko 250 vjernika, koji su svi povratnici. Povratak u «federalni» dio župe je bio masovniji i plodonosniji. Većina vjernika koji su u samom Doboju su i cijelo vrijeme rata ostali tu i većina ih je starije životne dobi. Ne može se reći da nema nekih pozitivnih pomaka glede odnosa općinskih vlasti. Najveći je svakako povrat naše stare župne kuće, sada Hrvatskog doma Petar Ajvazović. Ali općenito, stanje je nezadovoljavajuće. Hrvati su u RS konstitutivan narod, ali samo na papiru. U gradu nema niti jednog natpisa na hrvatskom jeziku. Gdje su natpisi dvojezični, to je uglavnom tipa «opština» na ćirilici i latinici, ili u nekim slučajevima natpis na ćirilici i engleskom, dakle na stranom, ali ne i na jeziku jednog od «konstitutivnih» naroda. Naravno da nemamo ništa protiv da predstavnici srpskog naroda u gradu daju imena ulica po junacima iz svoje prošlosti, pa makar to bio i Draža Mihajlović. To postaje problem s obzirom na činjenicu da nijedna ulica ne nosi ime nekoga iz reda hrvatskog naroda. Dapače, u gradu gotovo da i nema neke ulice s nekim neutralnim imenom, nego samo srpskim (\upna crkva se nalazi na križanju ulica svetog Save, kralja Aleksandra, Vidovdanske i braće Jugovića; dobojske osnovne škole zovu se „Dositej Obradović", „Sveti Sava" i „Vuk Stefanović Karadžić"; najveći broj dobojskih katolika živi u ulici ‰enerala Draže...) Najnovija stalna postavka Muzeja pod nazivom «Čovjek na tlu sjeverne Bosne» napravljena je tako da je prvi dojam kako tu nikada i nitko nije živio osim Srba, jer se drugi gotovo i ne spominju. Osim što se naravno ponavlja konstanta laž da je dobojski župnik Kamber 1941. pozivao na likvidaciju Srba (Kamber je, uzgred budi rečeno, gradio upravo zgradu Hrvatskoga katoličkog doma otetog 1945. u kojoj se sada nalazi Muzej). U toj muzejskoj postavci događaji iz devedesetih nisu ni spomenuti.

Kakve su prilike s medijima? Kontakti s Pravoslavnom crkvom?Ima li napretka?

Mediji su priča za sebe, napose Televizija RS. Evo samo dva primjera. U ovogodišnjim izvješćima o proslavi Uskrsa, najprije je bilo riječi o proslavi „pravoslavnog" i „katoličkog" Uskrsa, i to u RS i u Hrvatskoj. Izvješće iz neke župe u banjalučkoj biskupiji bilo je takvo kao da se ništa nije dogodilo, da ta župa kao i sve druge nije više nego desetkovana, itd. No, u drugom izvješću istaknuto je kako su malobrojni, od strane Hrvata protjerani Srbi slavili Uskrs u Hrvatskoj. U vrijeme sjećanja na strašne ustaške zločine u Jasenovcu, ta Televizija se pretvara u pozornicu s koje mnogi i dalje šire laži o broju stradalih u Jasenovcu, o genocidnosti hrvatskog naroda, itd. U takvoj situaciji naš svijet se okreće medijima iz Hrvatske, koji su opet posebna priča i koji će donijeti opširno izvješće o prosvjedu pet članova homoseksualnih udruga ispred Sabora, ali ne i susret 1000 svećenika u zagrebačkoj katedrali, a da ne govorimo o događajima važnim i poticajnim za Hrvate u BiH.

Ne smatram da su to ključni problemi, ali svakako jesu dio mozaika koji se naziva nepovratak. Rješavanje tih problema puno bi više pomoglo od praznog pozivanja na povratak.

Ne može se ne spomenuti potpuno ignoriranje i mene kao župnika i svih naših događanja od strane Srpske pravoslavne crkve u Doboju. Naši kontakti svode se na razmjenu uskršnjih i božićnih čestitki, a jedini događaj kojem su nazočili bilo je prošlogodišnje predstavljanje knjige.

U kontaktima «običnih» ljudi napretka ima, ljudi se druže, komuniciraju, stvaraju prijateljstva. Sigurnosnih problema nema, u 7 godina nisam doživio niti jednu provokaciju ili sl. Ali, kad stvari nisu riješene na višoj razini, sve drugo ide teško. Zapravo, najveća pogreška i zapreka napretku ovoga grada i ove države je mirovni sporazum iz 1995., koji, osim što je zaustavio rat, nikakvo dobro nije donio nikome u BiH, a pogotovo ne Hrvatima.

Čime se možete pohvaliti Vi i oni koji su tu odlučili živjeti? I čime se mogu motivirati i drugi za povratak? Što pokazuju matice?

Ja svoje župljane mogu pohvaliti za mnoge stvari. Ponajprije što, unatoč doživljenom zlu, ne osjećaju mržnju. Mogu ih pohvaliti što i u ovim okolnostima hrabro svjedoče svoje vjersko i nacionalno biće. Mogu ih pohvaliti zato što ih oko 30 posto dolazi redovito na nedjeljna slavlja, a radnim danom zna ih biti čak tridesetak. Mogu pohvaliti mlade, koji su, iako malobrojni, aktivni. Osnovali su i zbor Gabrijel. Mogu pohvaliti svoje župljane za njihovo široko srce, koje su pokazali i kod svih akcija u našoj župi (npr. župna crkva je obnovljena za dvije godine), ali i svim drugim akcijama. Valja istaknuti kako je na zimskom skupljanju za postradale na Haitiju, naša župa po visini skupljene pomoći među prvih 5 u našoj Nadbiskupiji, iako smo na 73. mjestu po broju vjernika.

Sam pogled na brojke može obeshrabriti. Ali mi imamo pouzdanja prije svega u Boga, koji nam šalje onda i znakove ohrabrenja, kao što su već najavljenih nekoliko vjenčanja i krštenja u ovoj godini, i to parova koji su tu i koji tu ostaju.

Okupljaju li se u većem broju bar jedanput godišnje? Na web stranicama župe oglasili ste nedavno «Susret raseljenih mladih Makljenovčana» (Makljenovac je mjesto podijeljeno između Doboja - RS i Usore - Federacija BiH, ur. nap.) Znači li to da korijeni ne šute, da je identitet snažan pokretač?

Naši župljani koji žive, kako rekoh, na sve četiri strane svijeta, dolaze tijekom cijele godine. Najviše ih dođe za svetkovinu Svih svetih, Božić, za zaštitnika župe blagdan Presvetog Srca Isusova i druge svetkovine. Kao prepreku najčešće spominju probleme o kojima sam govorio u prethodnom pitanju. Dobar dio njih je sudjelovao i u obnovi crkve i drugih objekata, kako i u izdavanju knjige i drugim akcijama pokrenutima u našoj župi. Ali i oni koji se ne kane vratiti nastoje održati vezu s rodnim krajem. Posljednji primjer tomu su mladi Makljenovčani koji su se na Facebooku okupili i organizirali susret u Makljenovcu. Čovjek ne može pobjeći od svojih korijena.

Uz Crkvu koja redovito prati narod u njegovu svakodnevnom životu, koje su još institucije i udruge djelatne u tom smislu? Surađujete li s institucijama RH?

Najbliže bismo bili istini kad bismo rekli da osim Crkve za ovaj narod ovdje više nitko ne čini ništa. U gradu postoji podružnica Hrvatskog kulturnog društva Napredak, ali se njegovo djelovanje svodi na gotovo jednu osobu, gospođu Ranku Ivić, koja čini što može, ali kao pojedinac malo može učiniti. Gospodin Krešimir Zubak, koji je Dobojlija, također nam pomaže koliko može. Ali organizirane, sustavne pomoći, pogotovo glede političkih stranaka, nema. Ono što nas posebno boli je to što hrvatske tvrtke, bilo iz Hrvatske, bilo iz drugih dijelova BiH, poglavito Hercegovine ne pokazuju interes da bi zaposlili Hrvate. Iznimka je Konzum, koji je na župnikovu izričitu molbu gospodinu Todoriću, zaposlio nekoliko Hrvata. Kad bi te tvrtke koje imaju predstavništva u Doboju zaposlile i Hrvate, mi bismo u našoj župi riješili problem nezaposlenosti. Glede Hrvatske države, mi smo za našu knjigu dobili 60 tisuća kuna u redovitom natječaju Vlade RH i na tom, kao i na svemu drugom smo zahvalni. Međutim, mi Hrvati u BiH stječemo dojam da Hrvatska od nas diže ruke. Voljeli bismo da nismo u pravu, ali, nažalost, mnoge činjenice govore u prilog tome, od prijedloga Zakona o dvojnom državljanstvu, preko govora predsjednika Republike u parlamentu BiH, do najnovijeg sporazuma dviju najjačih stranaka u Hrvatskoj o glasovanju Hrvata u BiH. Van svake pameti je da za potencijalno biračko tijelo od preko 200 tisuća budu 4 biračka mjesta. Još nas više boli kad nas pokušavaju uvjeriti kako je to sve za naše dobro i kad neke stvari pravdaju višim razlozima. Primjer za to je stalna priča o biračkim popisima kao opravdanje mnogim zakonima. A na prethodnim izborima nitko tko ima prebivalište i u RH niti je bio niti je uopće mogao biti na biračkom popisu u BiH. Za razliku od tisuća drugih u BiH koji su dobili hrvatsko državljanstvo, a da ne znamo ni kako ni po kojem kriteriju jer nisu ni Hrvati niti s Hrvatima i Hrvatskom imaju ikakve veze. Posebno težak udarac, prema mišljenju mnogih, jest posjet predsjednika Republike Hrvatske RS-u. Ona će jedino koristiti jačanju RS i pozicije njenih političara, koji su već taj dan izjavljivali kako je to jačanje veza između Zagreba i Banja Luke. Između glavnoga grada jedne suverene države i glavnog grada čega?

Što biste nam – u duhu svoga zvanja – rekli za kraj?

O stvarima – problemima - o kojima smo govorili u drugom dijelu našeg razgovora mi niti previše razmišljamo niti o njima govorimo, osim kad nas netko pita. Ono što mislimo da mi možemo riješiti, to i pokušavamo. Nastojimo tu gdje jesmo, u uvjetima i okolnostima kakve jesu živjeti svoje ponajprije vjersko, ali i nacionalno biće, pouzdavajući se iznad svega u dobroga Boga i njegovu Ljubav, kojoj je znak Presveto Srce Isusovo, kojemu je naša župa i posvećena.

Mira Ćurić
Hrvatsko Slovo

http://www.zupadoboj.usora.org/