Bivši australski maneken i DJ poginuo u Siriji boreći se na strani Islamske države
Kultovi smrti
OBJAVA: Nedjelja, 19. travnja 2015. 22:26
IZVOR: Fena
AUTOR: Z.S.

Bivši maneken i DJ iz Melbournea, kojeg je njegova bivša agencija opisala kao nekog tko ima obećavajuću budućnost, posljednji je Australac za kojeg se smatra da je ubijen u borbama na strani Islamske države u Siriji.

Roditelji Sharkyja Jame (25) obaviješteni su o smrti sina putem SMS poruke i poziva, kazao je Husein Karakov, predsjednik Somalskog australskog vijeća u Viktoriji.

"Veoma su šokirani i veoma razočarani", kazao je Harakov, koji zna obitelj Jama.

On je rekao da je Jama nestao zajedno s još jednim Australcem porijeklom iz Somalije, Jusufom Jusufom, u kolovozu prošle godine.

Harakov je rekao da su Jamini roditelji kontaktirali sina u iračkom gradu Faludži, koji se nalazi u rukama Islamske države, gdje je on navodno živio.

No, njima je rečeno da je njihov sin ubijen u sukobima u Siriji.

On je rekao da njegova obitelj nije znala da se Jama pridružio ID-u usprkos njegovim objavama na društvenim medijima u kojima podržava Islamsku državu.

"Nikada im nije objasnio što se tamo događa niti što on radi", rekao je Harakov za CNN.

"Obitelj je živjela jednostavnim životom. Nikada nisu razgovarali o takvim stvarima", dodao je on.

Glasnogovornica australskog ministarstva vanjskih poslova kazala je da ne može potvrditi njegovu smrt jer su njihovi izvori u Siriji i Iraku ograničeni.

"Zbog izuzetno opasne sigurnosne situacije, konzularne usluge nisu više dostupne u Siriji", kazala je ona.

Izvještaji o Jaminoj smrti uslijedili su nakon analize instituta Lowy, koja je pokazala da se veliki broj Australaca pridružio Islamskoj državi i da to predstavlja "ozbiljnu prijetnju po nacionalnu sigurnost" i predstavlja rizik za mogućnost napada na domaćem terenu.

Istaknuto je da bi zategnuti odnosi vlade i muslimanske zajednice mogli zakomplicirati napore da se smanji islamistički ekstremizam.

Ministrica vanjskih poslova Australije Julie Bishop izjavila je u ožujku da je 90 Australaca u Iraku i Siriji koji se bore na strani Islamske države, a najmanje 20 Australaca je poginulo u sukobima.

Pored Australije, Islamska država je regrutirala ljude iz drugih industrijskih zajednica, uključujući zapadne zemlje. U veljači, Nicholas Rasmussen, direktor američkog Nacionalnog centra za borbu protiv terorizma, kazao je da je oko 3.400 ljudi iz zapadnih zemalja otputovalo na Bliski istok kako bi se pridružili Islamskoj državi.

Australski premijer Tony Abbott dao je izjavu povodom izvještaja o smrti Jame u priopćenju.

"Imam veoma jednostavnu poruku za one koji razmišljaju o odlasku na strana bojna polja: Nemojte!", kazao je on.

"To su kultovi smrti. Nemaju veze s vjerom, oni su samo vezani za smrt i vrlo je vjerojatno da ćete umrijeti tamo", dodao je on.

Iz Jamine bivše agencije su rekli da su prekinuli sve odnose s njim kada su objavljeni izvještaji u medijima da se pridružio Islamskoj državi.

"Bio je veoma dopadljiv dečko, izuzetno pristojan i uvijek je imao osmijeh na licu. Sjajna je karijera bila pred njim. Uvijek je bio spreman raditi", priopćeno je iz agencije.

Izvještaji o njegovoj smrti izazvali su brojne reakcije na društvenim medijima, a pojedinci su ga nazvali 'šehidom' (mučenikom) i poželili su mu da pronađe svoje mjesto u 'dženetu' (raju).

Australian politicians reacted quickly, with opposition leader Bill Shorten and shadow foreign affairs minister Tanya Plibersek calling on the government to deliver “a strong response”.

Socceroos or Croatia? The family ties that bind

Michael Lynch
Senior sports reporter with The Age

Down the decades, all manner of men from all manner of ethnic backgrounds have worn the green and gold Socceroos shirt.

But is there any single group that has given the Australian game more star players, more coaches, and contributed more to Australian soccer's development than the Croatian community?

Arguably Australia's greatest player, Mark Viduka, sprang from the fecund soccer wellspring of Melbourne's western suburbs to emerge as a teenager, fully formed as a goalscoring phenomenon, in the National Soccer League with the Melbourne Knights. Viduka went on to have a storied international career in Europe, culminating in his role as captain of what most would agree was Australia's best-ever starting XI at the 2006 World Cup.

But he was far from an outlier. In recent times numerous Socceroo stars who have forged impressive careers overseas have emerged from the Croatian communities scattered all over Australia.

Mark Bosnich and Tony Popovic from Sydney, Ned Zelic from Canberra, Josip Skoko from the South Australian border town of Mount Gambier (before his move as a youngster to Geelong) are some of the best known names, along with Viduka, to have played for Australia in the past 20 years.

Even a well-loved Socceroo veteran like Mark Bresciano, so widely regarded as a player of Italian heritage, has a link to the Croatian community given that his mother's family hails from there.

But national allegiance is not always a straightforward matter for Australian-born-and-raised Croatians. It's not a given that they will don the green and gold of their native country rather than the red and white checks of their family's land.

The thing that makes their commitment to the game so strong also acts to divide their loyalties in the most heartbreaking of ways.

At the 2006 World Cup Australia's 23-man squad had seven players (if Bresciano is included) who could boast a Croatian background. But the Croatian squad contained three players who were born and raised in Australia but chose to play for the European nation with which they felt such close cultural ties.

Sydneysider Anthony Seric went to Europe as a youngster and made his decision to play for Croatia early. Geelong-born Joey Didulica had made his name with the Melbourne Knights and had been Australia's first-choice goalkeeper in the run-up to the 2000 Sydney Olympics before injury ruled him out.

Didulica was keen to play for Australia but at the time Mark Schwarzer was firmly entrenched in the No.1 shirt and never missed a game, offering few opportunities to rivals. In the end Didulica grew frustrated, and when Croatia gave him the chance to be part of their squad for the 2004 European Championships he took up the offer. He was on the bench in Stuttgart when Harry Kewell's late equaliser put Australia into the round of 16 in the 2006 World Cup and sent the Croatians back to Zagreb after a 2-2 draw.

An even more controversial figure for Croatia's Australian diaspora is Josip Simunic, a central actor that night in Stuttgart when he was eventually sent off having received an unprecedented three yellow cards.

Simunic was born and brought up in Canberra. He, too, went to the AIS and played for the Melbourne Knights, but made it very clear from an early age, having gone to Europe to follow his career, that he wasn't interested in appearing for Australia.

Simunic went on to become a cornerstone of the Croatian defence for a decade or more. A passionate, determined figure, his commitment to the Croatian cause ended up in him receiving a 10-game ban from FIFA after a World Cup qualifier in 2013 when he led the fans in a post-game song that FIFA decided had racial and political overtones. Simunic's defenders countered by claiming it was merely a traditional song celebrating Croatia's heritage.

Could Australia have done with Simunic, Didulica and Seric? Of course. They were all top-level players and it's fascinating to think how a Socceroo back four with a younger and mobile Lucas Neill playing at right-back alongside Craig Moore and Simunic in the middle, with Seric at left-back, might have fared in that 2006 World Cup.

But to criticise them for opting to play for Croatia, not Australia, misunderstands the deep links those who grow up in Croatian Australian communities feel for their antecedents.

As Didulica's brother, John - an NSL player whose career was cut short by injury and who now holds an executive role at Melbourne City - explains, those ties are all encompassing.

"Our parents came from a country where they weren't even allowed to acknowledge they were a separate country. The history, the culture, the language and the sense of identity was all very strong. And playing football and doing well in the game was a way of promoting your community, showing in this new country that Croatians could achieve things."

Certainly there was no lack of affection for Didulica and Simunic earlier this month at a function held by the Croatian Australian Soccer Association when they, along with Viduka, Skoko, Billy Vojtek (a hero from an earlier era) and scores of past players, administrators, officials and coaches were inducted into the Croatian Australian Soccer Hall of Fame.

Simunic was not there but when his image came up on the big screen along with footage of his career, including the infamous rugby tackle with which he brought down Viduka in the World Cup clash, the cheers were loud and sustained.

Which goes to the heart of the matter, as CASA president George Dragovic explains.

"When Croatian people emigrated to countries such as Australia, the US, Canada, Germany and Austria, these countries offered these communities a chance to express their culture and their nationality – something which these groups of people inevitably did via the social and soccer clubs they formed.

"Being of Croatian background and playing for a club that the local Croatian community had formed, was the equivalent of playing for a Croatian representative team when you consider that within Croatia itself, people there were not allowed to even say they were Croatian under Yugoslav communist rule.

"When you combine this pride in your ancestry with a strong work ethic and a love for football, what you inevitably ended up having are hundreds of quality footballers with a healthy dose of Croatian identity. How else can you explain the fact that many Croatian national team players were not even born in Croatia, yet despite being called up by the country of their birth, always only dreamt of playing for Croatia?"

Na prodaju plac veličine Engleske

Najveće privatno zemljište na svetu, veliko skoro kao cela Engleska, koje se nalazi u Australiji, je na prodaju po ceni od 325 miliona dolara.

IZVOR: B92 UTORAK, 23.06.2015.

U proteklih 100 godina je bilo u vlasništvu porodice ser Sidni Kidmana, čoveka koji je, kako se navodi, „od običnog begunca postao najveći vlasnik stoke u državi“.

„Independent“, ističe da će tih 11 miliona hektara biti prodato jednom od 30 najboljih ponuđača.

Australija do studenog mjeseca prelazi 24 milijuna stanovnika.

http://www.abs.gov.au/ausstats/abs%40.nsf/94713ad445ff1425ca25682000192af2/1647509ef7e25faaca2568a900154b63?OpenDocument

Hasan Jusufovic.

Kad sam sa sedam godina čitao neku knjigu o državama svijeta imali su 17 milijuna. Rastu ko Afrika

Immigrant Song ili jesu li svi Hrvati serijski ubojice?

Tako šupačkih i bijednih epizoda kao što su današnje – kad se Srbijom šire glasine kako azijski izbjeglice siluju, pljačkaju i pale, Makedonija na njih šalje vojsku s dugim cijevima, a Hrvatska im poručuje da se vrate odakle su došli – malo je stoga u cjelokupnoj suvremenoj povijesti tih naroda…

Prošlog petka, na vrhuncu nove seobe naroda na Balkanu – dok se Srbijom širila glasina kako azijski izbjeglice pale, pljačkaju i siluju, Makedonija na njih slala vojsku s dugim cijevima, Hrvatska im poručivala da se vrate odakle su došli, a istarski liberalni antifašist Damir Kajin objašnjavao kako Istra i Pula ne žele imigrante – na nekom od kablovskih kanala gledao sam dokumentarni film o Ivanu Milatu, najzloglasnijem serijskom ubojici u povijesti Australije.

piše: Boris Dežulović l N1

Vrlo detaljno, s mnogo sugovornika i svjedoka, u australskom dokumentarcu rekonstruirane su dvije godine straha, za kojih je policija u šumi Belanglo u Novom Južnom Walesu otkrivala iskasapljena tijela nestalih mladih autostopera, a Australija se okovana užasom pogledavala tražeći po svojim mirnim predgrađima čudovište koje su mediji nazvali „backpacker murderer“. Sve dok na koncu, u proljeće 1994., ubojica nije otkriven i uhvaćen – bio je to Ivan Marko Milat, pedesetogodišnji cestovni radnik iz Eagle Valea, predgrađa Sydneya. Nakon spektakularnog suđenja zbog ubojstva sedmero mladih autostopera osuđen je na sedam doživotnih robija, koje danas služi u glasovitom australskom zatvoru Goulburn.

Sve otada, Ivan Milat u Australiji funkcionira kao metafora, ikona zla, o kojoj su napisane mnoge studije i knjige, te snimljeni bezbrojni filmovi, serije i dokumentarci. Ovaj kojega sam gledao bio je među boljima: više nego detaljima zločina i načina na koji je Milat svoje žrtve mučio, silovao i ubijao – jednoj od njih i odsjekavši glavu – dokumentarac se bavio dubokim korijenima zla, ispričavši tegobni život njegova oca Stjepana, teškog fizičkog radnika i alkoholičara s četrnaestoro djece, i Ivanovo odrastanje s brojnom, nasilnom braćom u kući punoj ispražnjenih boca i napunjenih pušaka. Baš sve, ukratko, iz australskog smo dokumentarca saznali o Ivanu Milatu, najzloglasnijem serijskom ubojici u povijesti te zemlje, osim činjenice da je – Hrvat.

Ni riječi o Milatovu porijeklu

Nijednom jedinom riječju nije u tom dokumentarnom filmu spomenuto Milatovo hrvatsko porijeklo: čak ni iz priče o ocu, mada klasičnoj immigrant song – „our only goal will be the western shore“ – nismo saznali da je riječ o Hrvatu što je u Australiju došao iz tadašnje Jugoslavije, iz Blata na Korčuli. Njegov sin Ivan pri tom je precizni fotorobot iz svake pojedinačne predrasude o drugoj generaciji bjelosvjetske emigracije – stasiti crnomanjasti kvartovski kabadahija iz ogromne, problematične obitelji, s neobičnim imenom i prezimenom, hajdučkim brkovima, zlatnim lancem, omanjom bibliotekom policijskih prijava i rigidnim stavovima o Aboridžinima, crncima i azijatima.

Sve se, na koncu, događa ranih devedesetih, kad svijet i Australija pričaju o krvavom ratu na Balkanu, i kad Hrvati ne samo da nisu nepoznata geografsko-kulturna činjenica, već su u anglofonom svijetu na prilično zlu glasu: u vrijeme kad u šumi Belanglo izranjaju leševi mladih turista, australska štampa javlja o hrvatskim zločinima u Bosni i Hercegovini, logorima za muslimane i rušenju Starog mosta, a u vrijeme kad je počelo suđenje koje će bez daha pratiti cijela Australija, tamošnji mediji uz detalje Milatovih užasnih zločina javljaju i o užasnim hrvatskim zločinima nakon Oluje.

Sve je, ukratko, u priči o Ivanu Milatu vodilo njenom početku, i trebao je zapravo titanski napor da se ispriča bez spomena njegova porijekla, da se dakle objašnjenje iskonskog zla ne potraži i u povijesnom i kulturnom miljeu iz kojega dolazi. Na raspolaganju su bili svi elementi takve priče: useljenička obitelj veličine nacionalne manjine – s ocem pijancem i zlostavljačem, sinovima što godinama teroriziraju cijelo predgrađe, i najgoremu među njima, psihopatskim ubojicom – iz dalekog nekog primitivnog naroda čija vojska upravo tih dana proganja, ubija, ruši, pali i trpa u logore. Da su pri rekonstrukciji ubojičinog backgrounda autori samo naveli te činjenice, bez donošenja ikakvog suda, ni sam hrvatski ambasador u Canberri ne bi se usudio pisati protestnu notu. Štoviše, prilično lako – bez viška straha od etičke policije – autorima se moglo zamjeriti što su ih preskočili.

Australiji nije kriv ubojičin gen

Pa ipak, u dokumentarnom filmu o Ivanu Milatu njegovo imigrantsko, hrvatsko porijeklo nije spomenuto nijednom jedinom riječju. Saznali smo čak i porijeklo žrtava – od sedmero ubijenih, troje su bili njemačke, a dvoje engleske nacionalnosti – ali ne i porijeklo ubojice. Iz nekog nama teško dokučivog razloga, autorima to nije bilo važno. Što se njih tiče, Ivan Milat bio je ljudsko biće koje živi u Australiji. Cestovni radnik, maloumni rasist, poremećeni sociopat i masovni ubojica, ali ljudsko biće, s imenom, prezimenom i greškom. Iz obitelji ljudskih bića – brojne, bučne i nasilne, ali ljudi što žive u Australiji. Od oca ljudskog bića – vrijednog radnika, obiteljskog zlostavljača i alkoholičara, ali ljudskog bića što živi u Australiji.

Takvoj Australiji, začudo, nije bio kriv Milatov hrvatski gen, već socijalne službe koje nisu pravovremeno reagirale na nasilje u obitelji Milatovih, policija koja nije ozbiljno shvatila prijave susjeda i država koja dopušta magazine oružja u garažama. Velikih, disfunkcionalnih skupina ljudskih bića s divljom djecom ima i drugdje po Australiji, ima ih i britanskog, unatrag dvadeset koljena čistog porijekla, a ima ih i malezijskog, indijskog ili hrvatskog. Etničko porijeklo najzloglasnijeg ubojice u povijesti Australiji je stoga važno koliko i marka automobila kojim je lovio svoje žrtve. Zapravo i manje, jer saznali smo da je vozio Toyotin Land Cruiser.

Više od činjenice da je Milatov otac Stjepan po nacionalnosti Hrvat, australskim su sociolozima, psiholozima, novinarima i publicistima bile važnije okolnosti u kojima je živio i radio, kao ratni veteran i radnik bez posla, prisiljen cijelu veliku obitelj zaposliti na neuspješnoj obiteljskoj farmi. Više od hrvatske krvi sina Ivana, važniji su im bili psihološki krajputaši njegova života – od dječačkog svjedočenja sestrine smrti u automobilskoj nesreći, do odlaska fatalne Marilyn, koja se trudna s Ivanom udala za njegova starijeg brata Borisa. Iz nekih nama teško dokučivih razloga, piscima priče o serijskom ubojici ti su detalji bili ponešto važniji od činjenice da je bio Hrvat.

Gledao sam, rekoh, taj dokumentarac prošlog petka, na vrhuncu nove seobe naroda na Balkanu, i samo po sebi nametnulo se te večeri zamisliti priču o nekom od azijskih nesretnika s naših granica, koji svoje četrnaestero djece prehranjuje kojekakvim poslovima, dok mu sin u košmaru obiteljskog nasilja, alkohola i unutarnjih demona izrasta u serijskog ubojicu i ikonu zla. Kolike bi bile realne šanse da već u prvoj riječi novinskih naslova ne saznamo da je ubojica Kurd?

Istog dana, recimo, čitali smo o šestoro uhapšenih i šesnaestero ozlijeđenih u masovnoj tučnjavi u Ogulinu, i prvo što smo saznali bilo je da je riječ o Romima: „Krvava romska tučnjava u Ogulinu“! Možete li uopće zamisliti priču o njima, cijeli recimo jednosatni dokumentarac o njihovu tegobnom životu i antičkim obiteljskim dramama, a da se uopće ne spomene da su Romi? Možete li zamisliti da su imali ijedan, makar najgluplji razlog za masovnu tučnjavu, osim svog romskog porijekla? Možete li, na primjer, priču o Draganu Paravinji ispričati ne spomenuvši nijednom riječju da je Srbin?

Je li moguće da nisu svi useljenici psihopati, silovatelji…

Da, čuo sam još na početku: Australija nije drevna europska Hrvatska, mlada je to nacija i mlada država, koju su sagradili emigranti, štoviše upravo kriminalci. Točno, o tome vam i govorim: zašto, naime, milijuni ljudi i hiljade Hrvata žele tamo? Kako nam to zemlja Australija, cijela od imigranata, ružnih, prljavih, zlih i prokletih, izgleda tako uređena i obećana? Je li moguće da nisu svi useljenici psihopati, silovatelji, pedofili i masovni ubojice? Je li moguće da nisu svi Hrvati poput Ivana Milata?

O, da – i među nesretnicima iz Sirije, Iraka ili Afganistana, kao i među australskim Hrvatima ili hrvatskim Srbima, ima psihopata, silovatelja, pedofila i masovnih ubojica, ali nijedan od njih, uči nas priča o Ivanu Milatu, nije definiran svojim etničkim porijeklom. Kad bi, naime, bilo tako, onda bi i u vijesti o masovnoj tučnjavi na otoku Viru, koju su novine objavile dan prije one tučnjave u Ogulinu, stajalo koje su nacionalnosti sudionici, pisalo bi valjda u naslovu – „Krvava hrvatska tučnjava na Viru“. Pisalo bi valjda onomad, kad je splitski ivan milat u marjanskoj šumi zaklao i plitko zakopao meksičku backpackericu Selenu Macedo Graciano, da je „Hrvat silovao i zaklao Meksikanku“.

Loša vijest za ksenofobe

Imam zato novost za Damira Kajina: njegova mirna i spokojna Istra, koju rado vidi kao hrvatsku Toscanu, zapravo je i upravo mala hrvatska Australija, historijski prihvatni centar za azilante, cijela od došljaka, izbjeglica i imigranata koji su tu najdalje druga ili treća generacija. Kad kaže kako ne želi imigrante u Istri i Puli, Kajin poništava samu Istru: da je to rekao prije sedamdeset godina, Pula bi danas bila prazan grad.

Za njega i hrvatske ksenofobe imam lošu vijest – da, i među izbjeglicama na hrvatskim granicama ima psihopata, silovatelja, pedofila i masovnih ubojica. Najbolje da vam odmah kažem: neki od njih ili njihove djece u razmjerno će bliskoj budućnosti ukrasti, zapaliti, silovati i ubiti. Mogu to predvidjeti jednakom stopostotnom sigurnošću kojom vam odmah mogu reći i to da će već sutra usred katoličke Hrvatske neki Hrvat katolik ukrasti, zapaliti, silovati ili ubiti. Jednakom, najzad, sigurnošću kojom se ratnih devedesetih, kad su Europu preplavili hrvatski prognanici – stasiti crnomanjasti muškarci iz problematičnih obitelji, s neobičnim imenima, hajdučkim brkovima i zlatnim lancima – moglo predvidjeti da će neki od njih dilati kokain ili ubijati ljude.

I kojom se desetljećima ranije, kad su je preplavili imigranti iz komunističke Jugoslavije, moglo pretpostaviti da su među njima i teroristi koji će otimati avione, podmetati bombe i ubijati nevine ljude. Kojom se, najzad, takve stvari mogu pretpostaviti i danas, kad usred izbjegličke apokalipse stotinu hiljada Hrvata u Njemačkoj očajnički traži isto ono što očajnički traže i nesretnici iz Azije kojih se tako panično boje: bolji život.

Tako šupačkih i bijednih epizoda kao što su današnje – kad se Srbijom šire glasine kako azijski izbjeglice siluju, pljačkaju i pale, Makedonija na njih šalje vojsku s dugim cijevima, a Hrvatska im poručuje da se vrate odakle su došli – malo je stoga u cjelokupnoj suvremenoj povijesti tih naroda, vječnih izbjeglica koji su cijeli dvadeseti vijek pred nacizmom, komunizmom, gladi, siromaštvom, peronosporom i ratovima bježali na zapad. Gdje su i danas milijuni njih i njihove djece.

Uključujući i onog sijedog čovjeka u australskom zatvoru Goulburn, u ćeliji broj 9 izdvojenog odjela maksimalne sigurnosti.

N1

Ko je najviše ''kriv'' za brzi porast populacije u AU (za 8 godina skoro 4 mil.)