Bliski Istok: Rusi se vraćaju na Srednji istok

Svi putevi vode preko Damaska

Zašto se Rusija protivila rezoluciji koja je mogla voditi i do slanja mirovnih snaga u Siriju? Koje su joj namjere? I da li se to na mala vrata želi vratiti na Srednji istok, kao što je nekada na velika hrlila u arapski svijet?

Snjegovi mogu zavijati puteve i prema Moskvi i Berlinu i New Yorku, ali ne mogu zaustaviti visoku politiku da se bavi sudbinom malih ljudi i naroda. Tako se prije desetak dana u Savjetu sigurnosti UN-a niko nije obazirao na mrazove po sjevernoj hemisferi, ali jesu Rusi, zajedno s Kinezima, dobro naljutili Amerikance i ostatak svijeta kada su vetom spriječili da Ujedinjene nacije pozovu sirijskog predsjednika Bashara al-Assada da napusti vlast i tako zaustavi krvavi marš protivnika njegove diktature.

Tog istog dana, kada se u Ujedinjenim nacijama glasalo, još dvije stotine Sirijaca u gradu Hami umiralo je pod vatrom tenkovskih topova. Vidim u novinama kako ruski ambasador u UN-u Vitalij Čurkin, slavodobitno diže ruku, a pamtim ga po žestokom protivljenju na Londonskoj konferenciji, krajem augusta 1992, da se politika Slobodana Miloševića u Bosni i Hrvatskoj nazove agresijom.

To je glasanje u svjetskoj organizaciji pratilo pitanje – zašto se Rusija protivila rezoluciji koja je mogla voditi i do slanja mirovnih snaga u Siriju? Koje su joj namjere? I da li se to na mala vrata želi vratiti na Srednji istok, kao što je nekada na velika hrlila u arapski svijet? U tom svijetu danas su neka druga vremena. Nema više Nasera ni arapskog socijalizma, ali ima nekih drukčijih arapskih promjena.

Zaboravljeno je kako je Hruščov davao pare da se podiže Asuanska brana, i kako su iz Moskve u Egipat slati MIG-ovi da ih Izraelci unište prije nego što i polete.

I u Rusiji su neka nova vremena. Sve je sovjetske centralne komitete zamijenio Vladimir Putin koji na arapski, kao i na druge svjetove, ne gleda kroz prizmu širenja komunizma, nego gleda gdje će i po kojoj cijeni prodavati oružje, plin i naftu kako bi od nekadašnje carske, pa komunističke, načinio ekonomsku imperiju.

I Kina je upotrijebila veto kako bi se spriječila međunarodna intervencija u Siriji, ali Kina ima neke druge račune i prioritete. Ona se drži svoje Azije i nemiješanja u ponašanje neke druge države prema svom narodu, ma kakva ta država i ponašanje bili, kao što i od drugih traži da se tako odnose prema Kini. A ako usput i na Srednji istok izveze nešto od svojih roba, pa i naoružanja, tim bolje.

S Rusijom je drukčije. Rusi su s padom komunizma izgubili azijska prostranstva nastanjena narodima i vjerama koje nisu imale ništa s “majkom Rusijom”, tako će se vjerovatno dogoditi i s onim preostalim sve do Vladivostoka. Izgubili su i kontrolu nad evropskim narodima koje su držali pod vojnom silom i “Brežnjevljevom doktrinom”, a da ne bi Titovog “Ne” Staljinu, bilo bi i nas s ovih dana u snijeg zametenog zapadnog Balkana.

Rusi pod Putinom nastoje da obnove slavu i veličinu ruskog carstva. A pod grandeurom jedne moderne imperije podrazumijeva se i očuvanje starih i stvaranje novih zona uticaja. Jedna od takvih zona je i Srednji istok kojim Rusija u moderna vremena, recimo od početka prošlog vijeka, nije vladala, osim što se bila privremeno nastanila na sjeveru Irana i što je morala krajnji istok Anadolije prepustiti Ataturkovoj Turskoj. Bila su to, međutim, prostranstva preko kojih je i carska Rusija željela da se domogne “toplih mora”, Mediterana, pa i Indijskog oceana ako Afganistan dodamo širem Srednjem istoku, kao što to neki čine. Kad je na njima otkrivena nafta kao energetski pokretač kapitalizma, ta prostranstva su Amerikanci preuzeli od bivših kolonijalnih sila kao svoj strateški rezervat, a Rusi se, kako je odmicao prošli vijek, postepeno gubili i tu zonu uticaja i ulogu u rivalstvu velesila. Putinova Rusija se u novom multipolarnom svijetu već vidi i ponaša kao velesila, kao ona iz njegove bipolarne podjele, ali na Srednjem istoku – da na njega ponovo suzimo interesovanje – nema baš mnogo šta tražiti. Tamo je Rusija s Afganistanom, kao uostalom i Amerika s tim istim Afganistanom, pa kasnije i Irakom, stekla samo nove neprijatelje. A nepovjerenje i prema Amerikancima, Rusima ili bilo kome izvan tog regiona postaje još dublje kod naroda koji sve više, kao što se sada događa u arapskom svijetu, preuzimaju u svoje ruke vlast od despota koji su se i održavali uz pomoć i podršku stranih sila. Pa još kad se doda da pokrete za promjene sve više preuzimaju snage koje u islamu vide glavni oslonac vlasti, onda to nepovjerenje prerasta u otpor i neprijateljstvo.

Tako se ovih dana događa i s Rusijom, kojoj je, poslije gubitka Libije, ostala Sirija kao glavno uporište upliva na zbivanja na Srednjem istoku i tržište naoružanja, ali čijim je pobunjenicima dosta ruskog prijateljstva. Ruski veto u UN-u je i osveta za prevaru prilikom glasanja o intervenciji u Libiji, prošlog proljeća. Tada je Rusima sa Zapada obećano da će se intervencija ograničiti samo na zabranu letenja libijske avijacije, ali se formula “no-fly” pretvorila u klasičan napad NATO protiv svih libijskih vojnih ciljeva na zemlji i brisanje prostora za prodor pobunjenika. Bez toga bi najvjerovatnije Gadafi i danas vladao Libijom, makar onako kako to Al-Assad čini sa svojom Sirijom.

Tako je Rusija istisnuta iz Libije gdje je, pored ostalih poslova, imala ugovore o isporuci naoružanja u vrijednosti, kažu, od četiri milijarde dolara. Zato nije neobično što je Čurkinovo dizanje ruke američka ambasadorica popratila izrazima gađenja, a predsjednik Obama gotovo uzviknuo: “Assad mora da ide!”

Ne znam koliko su se Amerikanci konačno i iskreno odrekli Al-Assadovog režima kada ne znaju šta bi mu bila alternativa, ali sam uvjeren da će se Rusi za njegovo preživljavanje boriti, kao i sam Al-Assad, do “posljednjeg Sirijca”.

Uz sve ostalo, oni su do Damaska prije nekoliko sedmica doturili jednu od isporuka naoružanja vrijednog bar tri milijarde dolara. Al-Assad se dugo opirao ponudama prijateljstva iz nove Rusije, posebno kad je shvatio da ga ona ne bi zaštitila ako bi Amerikanci poslije invazije Iraka nešto slično učinili i u Siriji. A onda je 2005. otišao u Moskvu i s Putinom napravio “dramatičnu promjenu”, sklopivši nove ugovore o pomoći i kupovini najsavremenijeg raketnog odbrambenog sistema. Do danas su ruske investicije u sirijsku infrastrukturu, energetiku i turizam narasle na 20 milijardi dolara. Uz to, sirijske sredozemne luke su jedine u kojima se mogu usidriti ruski ratni brodovi. Zato se nije čuditi što se azerbejdžanski stručnjak za region Zaur Širijev pita nije li Sirija za Rusiju postala “lebensraum”, “životni prostor” za prisustvo na Srednjem istoku.

Jeste za Rusiju ta zemlja, sve dok njom vladaju Al-Assad i njegova Baas partija, vitalno značajna za njen opstanak i manje vjerovatan dalji prodor u arapski svijet. A svi bi putevi tog imaginarnog prodora vodili kroz Damask, kao što su nekad vodili kroz Kairo. Zbog toga Rusi traže da se Al-Assadu pruži još jedna prilika da učini reforme sistema. Iako je i njima jasno da sve više srlja u propast, Rusi čine posljednje napore da mu još ne budu svi dani odbrojani. A da mu možda i nisu još odbrojani imaju rezona da tako misle ne samo Rusi.

I pored svih scena o otporu koje, uskoro će godina, u svijet stižu iz Homsa i drugih sirijskih pobunjenih gradova, u dva glavna, Damasku i Alepu, armija i policija čvrsto štite vlast, a na mitinge podrške Al-Assadu izlaze hiljade njegovih pristalica. Možda je tu nedodirljivost Damaska malo narušio atentat izvršen prije nekoliko dana na generala Isa al-Hulija, direktora najveće sirijske bolnice i bliskog Al-Assadovog prijatelja, koga su meci pobunjenika pogodili kad je izlazio iz kuće, ispod planine Kasiun, na čijim padinama je izrastao Damask, kojeg neki istoričari smatraju najstarijim gradom na svijetu.

Dobro plaćena sirijska policija je uz vlast, a njom komanduju, kao i svim rodovima vojske, kadrovi koji pripadaju Baas partiji i alevitskoj manjini koja već četiri decenije vlada sunitskom većinom. Kao što sam i na ovim stranicama ponavljao više puta, Sirija nije Libija, ali i tamo je, vidjeli smo, do prelomne prednosti pobunjenika nad Gadafijevom armijom došlo tek kad je, na osnovu rezolucije Savjeta sigurnosti UN pri čijem se usvajanju Rusija uzdržala, počela intervencija NATO avijacije, pa i poslije toga se libijska vojska još nekoliko mjeseci odupirala. Zato se Rusija protivi ponavljanju libijskog scenarija.

Al-Assad je, naravno, svjestan da iza njega ne stoje samo Rusi, možda mu je Iran još “vitalniji” saveznik, kao što je i Sirija Iranu, možda još više nego Rusiji, prostor preko kojeg drži libanske šiite i naoružava Hizbulah, obezbjeđuje, dakle, izlaz na Mediteran gdje mu ni po povijesti ni po vjeri nije bilo mjesta. Ne smije se zapostaviti ni Irak, koji vode ljudi bliski iranskoj islamskoj revoluciji i iz kojeg već stižu dobrovoljci da se bore na strani Al-Assadove armije. U tim svim geopolitičkim računicama koje okružuju Siriju posebna su mjesta koja imaju Turska i Izrael, ali u ovoj prilici ograničiti ću se na Rusiju i njen veto u Ujedinjenim nacijama, koji je omogućio Al-Assadu režimu da još koje vrijeme opstane na vlasti u Damasku.