South Africa Loses Use of Its new Gripens


Strategy Page, July 31, 2013

Four months after admitting that 12 of its 26 Gripen jet fighters had been placed in storage because they were too expensive to operate and there were not enough qualified pilots to fly them, South African officials admitted that the maintenance contracts for all the Gripens had expired in April. That made long term use of the Gripens dangerous. This contract was with a reliable, and expensive, South African firm (Denel). The maintenance contracts pay for ongoing support for the aircraft to include updates and warnings on problems other users have encountered as well as access to manufacturer engineers and maintenance experts. Aircraft become more dangerous to operate (if they operate at all) without regular maintenance and these maintenance contracts are a critical part of that. Some South African politicians are now calling for the Gripens to be sold, as there is not likely to be sufficient money to operate them and retain qualified pilots.

Currently only about half of the remaining 14 Gripens are flyable and there are only six qualified Gripen pilots. Corruption, shrinking defense budgets, and political pressure to find more black combat pilots and technical personnel has led to the South African Air Force having fewer operational aircraft. All this has been going on for over a decade.

For example, back in 2009, the South African Air Force stopped automatically releasing data on how many hours combat pilots flew for training. When the numbers were finally obtained, it was discovered that in 2008, fighter pilots were in the air for 325 hours (less than two hours a month per pilot). In contrast, pilots on VIP flights (carrying politicians and government officials) were up there 1,932 hours. There are about fifty transports and 80 helicopters in the air force at the time, and that number has continued to shrink.

In 2009, the air force had only twenty fighter pilots and only nine Gripen fighters. The remaining 17 were delivered by 2012. In 2008, the last of the 66 Cheetah fighters (rebuilt French Mirage IIIs) were retired. In 2008, the last full year that Cheetahs were operational, fighter pilots got 2,084 hours in the air and the year before that it was 2,448 hours. It’s believed that only six of those twenty fighter pilots were competent to handle these aircraft in combat. Most competent pilots have left the air force because of the lack of flying hours. Many of the pilots remaining got in under a quota system that attempts to add more racial diversity to the air force.

Not surprisingly, many South Africans believe that the South African Air Force (SAAF) has been falling apart for years. The most obvious evidence of this is the decrepit state of aging buildings, runways, and aircraft. But the biggest problem is getting, and keeping, technical people. This is complicated by a government program to integrate previously all white institutions. This has been most difficult in areas that require a lot of technical training and education. Like pilots and aircraft maintainers.

The government has set a racial goal for SAAF pilots and wants them to be 75 percent black and 25 percent white. A lack of qualified black air force personnel means that this goal has still not been met. The morale problem started getting a lot worse back in 2005, when the three top rated graduates of pilot training school, who would normally go on to fly fighters, were told that, because they were white, they would instead fly helicopters or transports. Three less qualified black pilots would go on to fly fighters. When commanders noted the morale problem, and public outcry, they declared that it was no longer the policy to send the best pilots to fighters but to spread the best pilots around to all flying communities.

The problem here is that flying fighters is the technically most demanding job for pilots, and the best pilots only stay in the SAAF to fly fighters. If they wanted to fly helicopters or transports they could make more money, and fly more often, as civilian pilots. So the SAAF is ending up with less competent fighter pilots (which ultimately results in more accidents) and fewer, and less capable, helicopter and transport pilots as well. Since the SAAF pilots are currently selected more for their race than for their ability, the morale of most pilots will remain quite low.

A similar situation occurs in other technical specialties, like maintaining the aircraft. Fewer whites are enlisting for these jobs, and more existing techs are quitting for civilian jobs. There is also pressure on civilian airlines to integrate, but the pressure is not as great because politicians fly those airliners and want the highest quality pilots and maintainers for those aircraft.

Even with the current situation it won’t be easy getting that many black pilots, as blacks with the skills to be pilots tend to prefer better paying civilian jobs. And there aren’t many black pilots to begin with. In the long run, this won’t mean much, beyond a higher accident rate for military aircraft and some lost aircraft. This has been the case in other African countries where most, or all, air force pilots are black. South Africa has no enemies in its neighborhood and little likelihood that the SAAF would have to go to war.

South Africa is also fortunate that it has a free press. Many other nations (especially in Africa) have in the past faced similar problems with jet fighters. But these countries are usually dictatorships so details of why the jet fighters don’t fly much (or even reports that they don’t fly much) don’t get reported. But after the dictatorship falls, as they all eventually do, the sad tales of the aircraft that were too expensive to operate emerges.

http://www.strategypage.com/htmw/htmurp ... 30731.aspx


Nova Južna Afrika, oslobođena pakla apartheida povlači Grippene jer u zemlji od 50 milijuna ljudi nema dovoljno pilota koji bi bili sposobni letiti na njima.

Zanimljivo je da Južna Afrika pod apartheidom nije imala problem među 3-4 milijuna bijelaca naći dovoljno pilota da ima prvoklasno zrakoplovstvo.

I molim da me ne stavljate u iste rečenice sa kojekavijem rasistima jer rasa sigurno nema nikakve veze s tim.

Ne znam točno šta ima ali rasa sigurno nema.



Okej?

Južna Afrika nakon Mandele
Bijelci sve bogatiji, crnci sve siromašniji, a Mandela umire


Zemlja koja svi zovemo svojom mora se promijeniti zajedničkim djelovanjem. Naše političko ponašanje mora se usmjeriti na stvaranje strateških interesa svih građana Južnoafričke republike i zajedničke nacionalne strategije, riječi su koje je prije dvadeset godina izrekao Nelson Mandela. Kazao je to nakon što je izabran za predsjednika Južnoafričke republike, kao prvi crni predsjednik u državi u kojoj je tijekom gotovo pola stoljeća aparthejda vladala bjelačka manjina.

Danas, dva desetljeća nakon sna o državi jednakosti u kojoj će jednaka prava i mogućnosti imati svi bez obzira na boju kože i podrijetlo, aparthejd ponovno podiže glavu. No ovaj put to je aparthejd s financijskim i socijalnim predznakom. Scene rudara u štrajku na koje policija puca iz vatrenog oružja i ubija 34 ljudi, što poslije izaziva masovne radničke prosvjede, podsjećaju na scene u kojima je u vrijeme aparthejda tada bjelačka policija pucala u prosvjednike, uglavnom crnce. Dobri poznavatelji prilika u ovoj zemlji kažu kako je ideja o jednakosti i pravima za sve zaživjela na političkoj razini, no i dalje su na ekonomskoj snazi podjele iz prošlosti. Ljudi i dalje mentalno žive ostatke aparthejda ako je riječ o gospodarskom segmentu.

Moć manjine, crne i bijele

Posljednji podaci govore kako 10 posto najbogatijih dijeli gotovo 60 posto svih primanja u zemlji, dok 10 posto najsiromašnijih raspolaže s tek 0,5 posto ukupnih primanja. Osim toga, pogleda li se struktura vlasništva u državi, bogatija polovica stanovništva u svojim rukama „drži“ 92 posto, dok siromašnija polovica ima tek 8 posto vlasništva. I tu nema podjele na crne i bijele. Nakon pada političkog aparthejda u ekonomski aparthejd vrlo se brzo uključila i novonastala crnačka elita koja je političkim vezama u kratkom razdoblju stekla veliko bogatstvo. Zaboravili su tada na prava radnika i siromašnog stanovništva čiji su i sami bili dio, i svoje su djelovanje okrenuli prije svega što većem profitu. Zemlja bogata rudnim bogatstvom svih vrsta postala je tako poligon ekonomski snažne manjine za iskorištavanje siromašne većine radi što veće zarade.

U prvo vrijeme snažan gospodarski rast održavao je ovakvu situaciju jer su i oni siromašni živjeli relativno dobro, ili točnije rečeno bolje nego prije. No gospodarskom krizom i usporavanjem ekonomije na površinu su isplivali svi problemi koji su se godinama gurali pod tepih. Država sada pokušava gospodarskim planom do 2020. godine smanjiti nezaposlenost sa sadašnjih 25 na 15 posto i otvoriti 5 milijuna novih radnih mjesta. No postavlja se pitanje je li to moguće s postojećim strukturama i institucijama.

Većina se investicija, naime, očekuje od privatnog sektora koji s druge strane izražava u najmanju ruku skeptičnost prema vladinu planu. Dva su glavna problema koji plan smanjenja nezaposlenosti i oporavka dovode u pitanja. Prvi je činjenica da vlada za izradu i provođenje strategije planira angažirati institucije koje postoje još od vremena aparthejda i čiji birokratski stroj još uvijek mentalno živi u tom prošlom vremenu. Poduzetnici upozoravaju kako već dva desetljeća od tih institucija nema nikakve koristi i kako je iluzorno očekivati da će se sada preko noći nešto promijeniti. Drugi veliki problem jest školovanje. Južnoafrička republika jednostavno nema dovoljno educiranih ljudi i radnika da plan oporavka provedu u djelo. Tu se ponovno javlja i rasni element jer većina crnačkog stanovništva nema dovoljno novaca za školovanje. Kažu kako su im nekad škole bile nedostupne zbog aparthejda, a sada, kada bi se mogli školovati, nemaju dovoljno novaca da to obrazovanje plate.

Problem siromaštva koje za sobom nosi pljačke i nasilje također je dio svakidašnjice Južne Afrike. U toj rudama prebogatoj zemlji radi i veći broj hrvatskih radnika koji su ondje zaposleni u hrvatskim ili u nekim stranim kompanijama. Jedan radnik njemačke kompanije, koji je zbog ugovornih obveza želio ostati anoniman pa smo ga nazvali Mario, ispričao nam je prosječan radni dan.

– Smješteni smo u rezidencijalnoj četvrti Johannesburga, okruženi smo zidovima i naoružanim čuvarima. Iz razgovora s njima shvatili smo da je većinom riječ o bivšim pripadnicima policije i vojske iz vremena aparthejda. Oni su preuzeli poslove osiguranja i to ne samo stranih radnika i mjesta na kojima oni žive nego i velikih zemljoposjednika koji drže većinu južnoafričke poljoprivrede, priča nam Mario i dodaje kako na posao svaki dan odlaze u koloni pod policijskom ili vojnom zaštitom.

– U nekim dijelovima Johannesburga je O. K., no u onim opasnijima ljudi su zaista ostajali bez ruke jer su se pljačkaši željeli dočepati njihovih ručnih satova, kaže Mario.

Aparthejd i dalje živi

Uz novostvoreni ekonomski aparthejd, kriza, nasilje i nesigurnost pripadnike bivše povlaštene rase prisilila je na iseljavanje iz dijelova Južnoafričke republike gdje su prije živjeli. To je dovelo do novih podjela čiji je svojevrsni simbol gradić Kleinfontein. Tamo kao da je aparthejd ponovo zaživio. Ili bolje rečeno kao da nikada nije ni nestao. Kleinfontein je smješten jugoistočno od glavnog grada Pretorije i naseljen je s otprilike 2000 stanovnika koji su isključivo bijelci, točnije Afrikaaneri. Afrikaaner je naziv za bijele kolonizatore Južne Afrike koji govore istoimenim jezikom, južnoafričkom inačicom Nizozemskog. Na ulazu u grad koji je ograđen zidovima stoje naoružani stražari, odjeveni u vojne uniforme s istaknutim obilježjima Južne Afrike od prije dvadeset godina. Ulaz u grad krasi i velika bista Hendricka Verwoerda kojeg se smatra utemeljiteljem aparthejda. Kleinfontein je inače na udaru kritike ostatka stanovništva Južnoafričke republike koja od vlasti traži da se zabrani takav način života i veličanja prošlog režima.

– Mi nikoga ne diskriminiramo, ali naglašavamo očigledne razlike, kazala je za CNN Marisa Haasbroek, glasnogovornica mjesta, dodavši kako je njihov grad kulturna zajednica naseljena ljudima koji jednostavno žele živjeti u skladu sa svojom tradicijom. Priznaje ipak kako je potpuno razočarana u državu i uvjete koji su nastupili padom aparthejda, a najviše je smetaju kriminal, nasilje i prljavština.

– Majka sam dvoje djece, prije smo živjeli u Pretoriji. Kada nam je prije šest godina ispred kuće ukraden auto, odlučila sam se preseliti. Roditelji moga supruga živjeli su u Kleinfonteinu i rekli kako je ovdje sigurno pa smo se odlučili preseliti. Kriminala mi je stvarno bilo preko glave i odluka zapravo nije bila teška, ogorčena je Haasbroek. I tu se priča ponovo vraća na početak i riječi Nelsona Mandele koji je naglašavao nužnost jednakosti za sve. Hoće li Južna Afrika uspjeti ostvariti taj san? Teško da je tako. Pogotovo u vremenima kad gospodarska kriza i nezaposlenost stvaraju nove podjele, bez obzira na boju kože. A one stare podjele još su i te kako žive.

Obitelj se svađa zbog nasljeđa

Jednakost i pravednu raspodjelu bogatstva, vrijednosti koje je Mandela želio ustanoviti kao temelj Južne Afrike nakon aparthejda, nije uspio ostvariti ni unutar svoje obitelji. Oni se, naime, već godinama međusobno optužuju i sude oko Mandelina nasljeđa. Bore se za prava na reklame s Mandelinim imenom, novac iz dobrotvornih fondova, pa čak i na novac od televizijskih prava za prijenos Mandelina sprovoda. Teško bolesni Mandela kao da ih je čuo, pa se posljednjih dana gotovo neobjašnjivo poboljšalo njegovo zdravstveno stanje.

http://www.vecernji.hr/vijesti/bijelci- ... nak-607114

South Africa's census: Racial divide continuing

The average annual income of a white household is about 365,000 rand ($42,000; £26,000), followed by Indians at 251,000 rand, people of mixed race at 251,500 rand and blacks at 60,600 rand, it showed.

http://en.wikipedia.org/wiki/Black_Economic_Empowerment

Shocking Attitudes to Rape in South Africa

Sky News went to a township near Johannesburg to do our own impromptu survey asking men whether they had ever forced a woman to have sex.

While unscientific, the idea was to get a snapshot of men’s views on women.

The survey was commissioned with a small team of researchers who asked a select number of questions.

In total, 28 out of the 38 that answered said they had raped a woman, and many even explained how and why.

Their answers are extraordinarily candid and shocking.

The most graphic content has been removed but those likely to be offended by such material should not read on.

Here are their responses:

Respondent number one – aged 34

Q: Did you have sex with a woman who didn’t want to?
A: Yes

Q: When was it?
A: 2011

Q: Would you call it rape?
A: Yes

Q: How many times have you raped someone?
A: Twice

Q: How did it happen?
A: We were having some beers in a tavern and I spent (money on) the lady but when (the) time arrived (to) go she refused. I had to use manpower to take her with me. We never got to my place so I decided to rape her. The second time it was the same woman again, we met at a shebeen and we had beers together, when she decided to leave the place I escorted her and along the way I raped her.

Q: Did she report the case?
A: No.

Q: Do you know why?
A: She told me that though I raped her what she has I now also have it.

Q: What did she mean by that?
A: She meant she was HIV positive.

http://www.amren.com/news/2013/09/shock ... th-africa/



Jesam te, jesam te.

I'll tell you what it was.

It was a system to ensure survival on a hostile continent.

It was a system that tried to preserve the wealthiest and most advanced civilization in Africa.

It was a system that tried to prevent a communist orientated populace with an average IQ of 70 and who bred like rabbits from presiding over the aforementioned civilization.

Now you have a welfare state with a tax paying base of 7% (and decreasing)

A polygamist president with grade 8 as his highest qualification. (Who recently spent $20 million of tax payers money on his private residence)

The highest crime rates on earth.

Rapidly deteriorating public infrastructure and corruption from top to bottom.

A food crisis looming in the near future (as a result of 3000 white farmers being murdered in the last 20 years).

Some of the world's biggest gold and platinum mines on the verge of closing because of rampant strikes and calls for nationalization.

BEE and AA forcing "demographic representation" on companies, irrespective of skills and qualifications.

Mass emigration of highly skilled people.

The list goes on and on..

This is what happens when those who create wealth are supplanted by those who drain it.

This is what happens when those that produce have the same say as those that leech. (one man one vote)

Democracy only works:

If there is cultural hegemony.

When citizenship is earned through contribution and not freely dispensed.

When the power to vote is given to those inclined to progress instead of those inclined to procreate.


Reakcionarni komentar povodom smrti Madibe o Apartheidu.

Da su bili toliko pametni skontali bi da to njihovo ne može da opstane u savremenom svijetu i pametnije bi se organizovali za prelazni period.

Organizirale su se krupne ribe, negdi san to vec napisa, crnci nemaju pojma sto rade, otirat ce ove seljake iz zemlje, a ostatak Bura, oni najtvrdji i bogatiji, oni ce ih prcati do mile volje, gledajuci kako se medjusobno kolju.

Mandela ili mit o anti-rasizmu


“Kill The Boer”, “Ubij Bura” (bijelog farmera, Afrikanera), povijesni je slogan i službena himna Mandeline stranke ANC-a. S odlaskom Mandele još jednom se zatvara stranica antikolonijalističke borbe u Južnoj Africi, ali se otvara stranica površne i ponekad lažne mitologizacije lika i djela Nelsona Mandele. Poznato je kako dominantni sustav kulturne hegemonije nastoji legitimirati opstanak kao i reproduciranje neoliberalnog i kapitalističkog sustava putem svjetonazorskih “nepogrešivih i “nedodirljivih dogmi” : demokracija, antirasizam, kozmopolitizam, religija ljudska prava i tržišna demokracija. Među tim dogmama današnje «političke korektnosti », antirasizam zauzima središnje mjesto dogmatskog jednoumlja, misaone i svjetonazorske političke represije. Isti imperativi politički korektnog mišljenja proizveli su preko medija i kinematografije kultne ikone «mainstreama» : Che Guevarru, Dalaj Lamu, Einsteina, Kennedya, Churchilla, (na našim prostorima Tita), sve zvijezde svjetskog mirotvorstva i humanitarizama i socijalizma „sa ljudskim likom“, a sada u taj panteon spada i Mandela, već se govori da će ga balzamirati kao druga Lenjina. Međutim, kao i kod svake povijesno jake ličnosti, treba razlikovati povijesno-mitskog Mandelu kreiranog kao medijski konstrukt i proizvod, od pravog i realnog Mandele kojeg će se najbolje i objektivnije moći prosuditi i prikazati nasljeđem kojeg ostavlja svojoj domovini, Južnoj Africi. Nažalost unatoč auri i dobroj međunarodnoj reputaciji i lijepim deklaracijama slijedom uspona na vlast, uslijedila je faza drastičnog porasta kriminaliteta i osiromašenja južnoafričkog društva. Unatoč društvenoj nejednakosti naslijeđenoj od apartheida, Mandelina stranka na vlasti ANC nije ništa poduzela u smjeru ublaživanja duboke podjele između bogatih i siromašnih, a dolazi i do podjele između siromašnih crnačkih slojeva i nove vladajuće crne bogate klase. Treba također podsjetiti kako se Mandelina stranka nikada nije jasno odrekla ideološkog staljinizma iz 70-tih godina, a sam Mandela je bio vrlo dvosmislen glede komunističke prošlosti, dok mu je bliski suradnik Joe Slovo koji je bio pripadnik KGB-a i povijesni šef južno-afričke komunističke stranke.

Nakon dolaska na vlasti Mandeline stranke ANC-a 1994., tendenciozno se glorificira nastanak idiličnog multirasnog društva kojeg je u velikoj pompi pozdravila cjelokupna globalna elita. Od tada je ubijeno preko 3000 afrikanersa, a legitimni pokret anti-apartheida pomalo se pretvara u protu-bjelački apartheid kao obrnuti rasizam. Južna Afrika doseže rekord kriminaliteta (52 ubojstva na dan), a zemlja se suočava s prisilnom agrarnom reformom, izljevom „mozgova“ i obrnutom pozitivnom diskriminacijom u korist režimske oligarhije. Neki komentatori govore o etničkom čišćenju a projekt „etnički homogene države“ kojeg zagovara ANC nastoji izbrisati bijelu afrikanersku prisutnost. Treba podsjetiti kako je apartheid kao politički i upravljački model koncipiran u inkubatorima City-a, Cecil Rhodes-a i anglosaksonskih rasističkih elitnih krugova , često izvožen diljem Afrike, Indije i na Bliskom istoku. Danas taj model pronalazi i svoje re-izdanje u obliku etno-vjerskih fragmentiranih entiteta na području Srednjeg istoka nakon raspada Libije i Iraka. U Južnoj Africi prijeti „zimbavejski sindrom“ i povođenje konfiskacije afrikanerskih zemalja i ruda. Naravno da takvo nasilje ima genezu, uzročno-posljedičnu vezu stoljetnog anti-crnačkog rasizma i apartehida, međutim to ne bi smjelo biti izgovor za novo etničko čišćenje i uspostavu „etnički čiste države. Mandela je zasigurno zaslužan za oslobođenje i samoodređenje svog naroda, ali Mandelin mit bi trebao prvenstveno poslužiti očuvanju mirnog suživota svih naroda i etnija u Južnoj Africi.

http://blog.vecernji.hr/jure-vujic/2013 ... i-rasizmu/

Ovo se slažem.

Po meni jedino pametno riješenje je bilo neovisnost zapadnog Capea, ali što onda s bijelcima izvan njega jbg

Problem je što su Buri koji su vodili državu od osnutka Dominiiona 1910. živjeli svugdje osim u Capeu. U Capeu su živjeli Englezi i Afrikaneri ( a Buri su dio Afrikanera koji nije htio živjeti pod engleskom vlašću u Capeu pa su 1840ih krenuli prema unutrašnjosti).

Od tih par tisuća naseljenika koji su otišli u unutrašnjost nastalo je otprilike 170 000 Bura svih dobi u trenutku kad su vodili Burski rat protiv Britanskog Imperija koji je iskrcao više od četvrt milijuna vojnika u Južnu Afriku da ih pokori.

A od tih 170 000 je 1994. bilo 1.5 milijun Bura i oni su vodili glavnu riječ u državi.

Što nije ni čudo kad autor Sherlock Holmesa, Arthur Conan Doyle ovo piše o njima:

“Take a community of Dutchmen of the type of those who defended themselves for fifty years against all the power of Spain at a time when Spain was the greatest power in the world. Intermix with them a strain of those inflexible French Huguenots who gave up home and fortune and left their country for ever at the time of the revocation of the Edict of Nantes. The product must obviously be one of the most rugged, virile, unconquerable races ever seen upon earth. Take this formidable people and train them for seven generations in constant warfare against savage men and ferocious beasts, in circumstances under which no weakling could survive, place them so that they acquire exceptional skill with weapons and in horsemanship, give them a country which is eminently suited to the tactics of the huntsman, the marksman, and the rider. Then, finally, put a finer temper upon their military qualities by a dour fatalistic Old Testament religion and an ardent and consuming patriotism. Combine all these qualities and all these impulses in one individual, and you have the modern Boer—the most formidable antagonist who ever crossed the path of Imperial Britain. Our military history has largely consisted in our conflicts with France, but Napoleon and all his veterans have never treated us so roughly as these hard-bitten farmers with their ancient theology and their inconveniently modern rifles.”

Excerpt From: Sir Arthur Conan Doyle. “The Great Boer War

Ljudi su došli u pustinju i podigli najveću civilizaciju koju je Afrika ikad vidjela i bilo im je teško to ostavit.



Malo su se previše uživjeli...

Danas je situacija takva da je najvjerojatniji scenarij u idućim desetljećima stvaranje samostalne države od Western i Northern Capea, gdje bi politički dominirali bijelci i "obojeni".

Uostalom, te dvije skupine već danas odlično politički surađuju.

Druga opcija ti je etničko čišćenje i bijelaca i "obojenih" iz djelova Capea koji nisu crni.
S obzirom na svijet, druga i prva opcija su jednako daleko.

U ove dvije provincije su bijelci i "obojeni" većina.

Zanimljivo je da su ti obojeni u JAR-u su prije sve mješavina bijelaca i Khoisan Afrikanaca (Cape coloured) , s minimalnim učešćem Bantua.

Nisu svi potekli od par tisuća ljudi. U Burske republike slila se masa doseljenika. Kako Afrikanera s obale, tako i iz Europe. Bilo je dosta i Hrvata. Ali kasniji doseljenici (Uitlanders) se nisu više dali asimilirati, i tu su, jel, počeli problemi.

I?
Bili su i Muslimani većina u Prijedoru i Srebrenici...

U ovakvim trenucima se sjetim vojvode Doca...

http://newobserveronline.com/south-afri ... -refugees/

South African Leftists Driven off Farm by “Refugees”

DECEMBER 24, 2015 BY TNO STAFF— IN AFRICA · 36 COMMENTS
Two South African white liberals who opened their farm to hundreds of Central African invaders who had fled “xenophobic violence” in that country, have had to flee in fear for their lives after their adopted “refugees” took over their farm and physically drove them off.