chat nick je napisao/la:
Moj Korisniče onda ste osuđeni na propast.Ostatak planete vam to nikad neće dati.Sve da ste najmiroljubiviji i najpitomiji.Sve da širite ljubav po Svetu a ne smrt i zlo.To vam niko neće dati.Eto ti kalifata.Gledaj kako prolazi.A ovo je tek početak.Zamisli sebe da živiš sada tamo kako bi ti bilo.Morate se menjati ako hoćete živeti.Pošto je za sada to očigledno nemoguće,nestajete.Možda je sad već i prekasno za menjanje jer ste što se kaže pročitani.Promene su vam potrebnije nego vazduh.Pitanje je imate li vremena za njih.
Ima nešto što se zove međunacionalna suradnja, nije to do nemuslimana koliko do muslimana samih : mržnja Turaka i Kurda ili mržnja Arapa i Iranaca.
Mogu muslimani opstat "živjeti razmnožavati se," ali ne mogu opstati u duhovnom smislu, tj prije ili kasnije se asimiliraju ako se ne drže grupno.
http://www.tacno.net/interview/enes-kar ... om-sukobu/"Alija ibn Ebi Talib je svoje halifsko središte prenio u Irak, da bi bio ubijen u gnusnom atentatu 651. godine.
Naravno, u svome političkom trijumfu dinastija Emevija, po nekom automatizmu, dinamizira i podstiče antišiʻijski blok, te se tako, praktički od samih početaka sukoba Alije i Muavije formira i tzv. sunnijska strana islama.
O ovome je, na svoj način, pisao prof. Abdul-Hamid Ahmed Ebu Sulejman u svome djelu Kur’ānska vizija (Ar-Ru’yatu l-qur’āniyyatu l-kawniyyah) pokazao je da je univerzalistički duh ranoga halifata prve četverice halifa iz Medine splasnuo pod dinastijom Emevija u Damasku (od 661. do 750. godine). Tu knjigu sam preveo prije nekih šest ili sedam godina, izišla je u izdanju Centra za napredne studije u Sarajevu.
Tada (to jest oko 657. godine i boja na Siffinu) na scenu stupa i treći element ili haridžije (al-hawāridž), beskompromisni “ustanici” koji su bili protiv halife Alije ibn Ebi Taliba (koji je, kako rekoh maloprije, u međuvremenu svoj halifat pomjerio u Kufu u onom što je danas Irak) ali su haridžije bili protiv i halife Muavije u Damasku.
Razlozi zašto su haridžije bile protiv halife Alije ibn Ebi Taliba sabiru se u tome što su haridžije (ustanici, puritanci) odbacivali kompromise koje je Alija ibn Ebi Talib pravio u pregovorima sa suparnikom Muavijom.
Haridžije su bili ratoborni, okrenuti populizmu i republikanizmu, smatrali su da halifa može biti bilo ko koga muslimani izaberu, bili su protiv dinastičkog islama kakav su zagovarali Emevije u Damasku, ali su bili jednako tako i protiv šiʻijskog imamata na koji su gledali kao na neku vrstu nasljednog vodstva kroz lanac imama.
Imajući u vidu već rečeno, jesu li razlike između ove dvije velike sljedbe ili pravca ranoga islama isključivo doktrinarne i, s obzirom na specifičan ustroj islamskoga društva, koliko se to doktrinarno prepliće s političkim?
Vaše pitanje pogađa suštinu stvari. Ali, ovdje treba da napomenem sljedeće: ovi rani raskoli događaju se još uvijek isključivo unutar Arapa, konkretnije, poglavito unutar plemena Kurejš (Qurayš) u okrilju kojeg je rođen i kome pripada sam Božiji poslanik Muhammed, a.s. Nekoliko desetljeća kasnije doći će do širenja sunnizma, šiʻizma, haridžizma, i drugih strana i “puteva islama“ islama, proširiće se među druge narodne, jezičke, kulturalne zone i područja gdje se islam već bio zakorijenio.
Naravno, razlike između ovih prvih pravaca ili “puteva islama“ jesu u prvom redu političke i državne, ali vremenom sve dobija i dimenziju vjere, specifičnih tumačenja vjerskih izvora (Kurʼāna, Hadisa, itd.)
Dopustite mi ipak, još malo povijesnih poranjanja. Od 657. godine pa do 700. godine nastale su i posve se jasno isprofilirale, te historijski zakorijenile, sljedeće grupacije ili sljedeća tri glavna politička pravca, puta, smjera… ranoga islama:
Najbrojnija strana ili put islama jesu tzv. ahlu s-sunna wa l-džamā’ah (ili suniti/sunniti, sunije, muslimanska većina koja je, 661. godine, pristala na halifat u Damasku, pristala je da se halife nasljeđuju dinastijskom primogeniturom, smatraju da spram dinastičkih halifa treba imati lojalan odnos), itd. Praktički ova muslimanska većina je prerasla u promotore političkog kvijetizma ili izbjegavanja sukoba s vlastima (tj. dinastičkim halifama). Ehlis-sunetske ili, kratko, sunnijske dinastije su, uglavnom, obilježile cjelokupnu povijest islama, a takve su bile i Abbasijska dinastija u Bagdadu (750. –1258.), Osmanska u Bursi, Edrenama i Istanbulu (1299. –1924.), Emevijska u Španiji, zatim Turci Seldžuci itd. Dugo bi nas odvelo ako bismo ih sve ovdje navodili.
Drugi veliki put ili strana islama jesu tzv. aš-šiʻah (šiʻije) ili sljedbenici halife Alije ibn Ebi Taliba i nekoliko imama koji su njegovi potomci. Šiʻije smatraju da su imami (od loze Fatimine i Alijine) ti koji trebaju predvoditi muslimansku zajednicu. Potom se ne slažu koliko je tih imama u nizu lanca koji priznaju da ga treba slijediti. Neki poštuju sedam, drugi dvanaest imama itd.; po tome su nazvani septimalni, odnosno duodecimalni šiʻiti. I šiʻije su imale i svoj halifat u Egiptu, tzv. Fatimije (u Kairu negdje od 909. do 1171. godine) Također, Safavije ili Safavidi u Isfahanu dolaze na vlast 1501. kao neka vrsta šiʻijske dinastije i od tada je cijeli Iran postupno posta(ja)o šiʻijski. Danas je Iran, također, šiʻijska država.
Ali, da ovdje objasnim jednu stvar. Pogrešno je danas muslimane šiʻije vezivati samo za Irance (ili Iran). Jer, naime, milioni i milioni Arapa pripadaju šiʻijama, to jest šiʻije su. Šiʻijske muslimanske grupacije danas postoje u gotovo svim središnjim tradicionalnim arapskim zemljama (Arabija, Jemen, Oman, Egipat, Liban, Sirija, Bahrejn, Kuvajt itd.) U Siriji su danas tzv. prošiʻijski ‘alawiti (‘alāwije) na vlasti, iako su istaknuta manjina, ali od nekoliko miliona! Ukratko, postoje milioni Arapa i Perzijanaca (Iranaca) koji su šiʻije; šiʻija ima i drugdje, procjenjuje se da danas ima 8-10% šiʻija od ukupne populacije muslimana u svijetu.
Ipak, sa stanovišta dosadašnjeg posjedništva vlasti u muslimanskom svijetu, šiʻije su bile gotovo uvijek opozicija i jedna marginalizirana, te, neko će reći, “gubitnička” grupacija islama kad je posrijedi držanje vlasti.
H
aridžije (islamski populisti, puritanci, egalitaristi…), kao treća utjecajna grupacija ranoga islama, nisu nikada zadobili široku podršku muslimanskih naroda, živjeli su (ili i danas žive) kao izolirane zajednice u tradicionalnim zemljama islama, a njihovo ime služi kad god se želi označiti bilo koja radikalna borba za “islamske” ciljeve.
Haridžije su dugo vremena bili nepomirljivi borci protiv svih nasljednih halifata. To je razlog zašto se danas radikalnu grupu Al-Kaʻidu nerijetko naziva “haridžijama modernoga doba”. Naprimjer, savremeni saudijski profesor šerijatskog prava šejh Sālih Sadlān haridžijama je nazvao arapske veterane povratnike iz Afganistana, koje je osamdesetih godina XX. stoljeća obučavala CIA u borbi protiv Sovjeta. Naime, nazvao ih je haridžijama jer su se bili počeli javljati sa svojim radikalnim zahtjevima prema kraljevskom režimu u Saudijskoj Arabiji. Dakle, sve je, ili gotovo sve, kroz povijest islama bilo, na neki način, isprepleteno sa onim političkim (ili sa pitanjem vlasti). A takvih perioda, često dugotrajnih, imalo je i kršćanstvo unutar svojih puteva i denominacija. Bilo je sličnih stvari i u drugim religijama. Vlast je svakom draga, svako se za nju otima. Izuzeci su rijetki.
Kada već spominjemo političko, koplja su se povijesno lomila u pitanju naslijeđivanja vlasti. Nije li pomalo šašava situacija da danas sunniti (koji su u početku bili protiv nasljeđivanja vlasti i zagovarali su princip šure) imaju monarhistička uređenja a šiitski Iran nema nasljedni princip vladanja?
Da, to je, rekao bih, dobro uočavanje stvari u Vašem pitanju. Današnji Iran ima vjersku vlast koja nije dinastički ustrojena. Iranom danas vladaju imami koji se duhovno kontinuiraju, ili nastoje da se kontinuiraju, na duhovne pologe Alije ibn Abi Taliba i imame iz njegove loze.
Također, današnji Iran ima i izbore, iako se, naravno, te izbore može okarakterizirati kao izbore unutar jedne partije, jedne političke opcije ili pod kišobranom, u biti, jednopartijskog sistema. U arapskom svijetu imamo nekoliko kraljevskih (Maroko, Saudijska Arabija, Jordan) i emir(at)skih (Katar, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati…) oblika vladavine, ali i nekoliko država sa čisto vojnom huntom na vlasti (Egipat, Alžir…). Naravno, Iran se danas (i ne samo danas) pokazuje kao jedna snažna država, a u pogledu višepartizma i demokratije Republika Turska je najdalje otišla. Dakako, veliki dio arapskog svijeta, bilo da njime vladaju vojne hunte ili monarhije, ostavili su demokratiju na čekanje. Do kada, to ja ne znam.
Dopustite mi da se još nakratko vratim u povijest islama. Naime, u toj povijesti nastali su i mnogi drugi mezhebi, putevi i pravci, pa i druge sljedbe i sekte, posebno na planu tumačenja Kur’ana i drugih izvora islama.
Ipak, opći je konsenzus da se svi ti mezhebi, pravci, itd. međusobno trebaju priznavati muslimanima. I, doista, načela vjere su u svih ista ili gotovo ista. Razlike se javljaju na planu politike, kulture, civilizacije…
Na primjer, u povijesnom islamu ima pet glavnih mezheba (ili škola tumačenja šerijatskog/vjerskog prava). U tom smislu imaju muslimani hanefije, mālikije, hanbalije, šāfije, šiʻije: džaʻfarije, zajdije, ibadije… Sve su to muslimani, svi oni i danas očituju privrženost univerzalnim vjerskim principima islama, revnosni su u vršenju namaza, u postu, u davanju zekata. Problemi nastaju oko političkog rivaliteta, a često i oko toga ko će svoje političke aspiracije bolje opravdati vjerskim izvorima islama.
Povijesni islam ima i mnogobrojne zahirijske (egzoteričke) i batinijske (ezoteričke) sljedbe na planu tumačenja islamskog vjerovanja, zatim na planu tafsira ili tumačenja Kurʼāna, itd, tu su i mnogobrojni sufījski redovi i tariqati, na stotine njih, itd.
U vezi s ovakvim školama mišljenja treba reći da postoje mnoga preklapanja. Naprimjer, može se istovremeno biti hanefija (u primjeni šerijatskog prava i u obredoslovlju) i mevlevija po sufíjskom i tarikatskom opredjeljenju. Također, može se biti istovremeno hanefija i muʻtezila (ili posebna vrsta racionaliste u tumačenju Kur’āna).
Na ovom je planu unutar ovakvih sljedbi tokom povijesnog islama uvijek postojala gipka tolerancija.
Međutim, u principu, ne može se istovremeno biti i haridžija i šiʻija, ili haridžija i ehli sunija itd. Tu su se javile oštrije razlike i jazovi. Pa i trvenja, naravno. A danas vidimo i beskrupulozne ratne sukobe i krvoprolića.
Možemo li reći da ova činjenica, budući da se radi o fundamentalnoj političkoj razlici dvije velike pravne škole ili dva temeljna mezheba islama (šiʻije i sunnije), svjedoči o tome da su i sunnizam i šiizam postali puka retorika kojom se ostvaruju politički ciljevi?
Da, do izvjesne mjere da. Nedvojbeno je da se danas ova dva “opća mezheba ili puta“ islama koriste za puko političko rivalstvo i primat u muslimanskom svijetu. Štaviše, imamo danas na djelu i neku vrstu reduciranja (iako neopravdanog) šiʻizma na “političko iranstvo“, a sunnizma na “političko arapstvo“. Pratim mnoge arapske novine u ovoj užasnoj epohi krvi i stradanja na Bliskom i Srednjem istoku, i kao da se očekuje od jednog Arapa koji je sunnija da drži stranu Saudijske Arabije, ili da drži stranu bogatih naftnih zemalja Zaljeva, itd., to jest, da stane, ovako ili onako, na stranu “političkog arapstva“ koje se nastoji identificirati sa sunnizmom.
Na drugoj strani imate “iranska očekivanja“, naime od šiʻija (ma gdje oni bili), pa makar bili i Arapi, Iran očekuje da se sada politički svrstaju na stranu Irana i “iranstva“. Tako je danas, ili uglavnom tako. Kada će biti drukčije, to ja sada ne znam.
Naravno, ima zajedničkih nastupa i “projekata mira“, mnogi obrazovani krugovi i kulturni djelatnici vide da ovo rivalstvo i ovi strašni ratovi nikud ne vode, ni u kakvo dobro.
Danas se često kaže, na to upućuju i sunnitski i šiitski vjerski lideri, da je potrebno više dijaloga između ove dvije sljedbe. Na terenu je situacija umnogome drugačija, pripadnici i raznorazni propovjednici sunnizma i šiizma čak jedni druge proglašavaju nevjernicima. Kako ovo objašnjavate?
Tekfir (takfir) ili ideologija anatemiziranja ili proglašavanja nevjernicima drugih ljudi (u ovom slučaju anatemiziranje drugih muslimana koji nisu “od našeg mezheba“ ili nisu “našeg mišljenja“) danas je, nažalost, vrlo snažna.
Tom pogubnom ideologijom zahvaćen je veliki broj muslimanskih grupacija. Pazite, na Bliskom i Srednjem istoku imate danas dvadeset i više najraznolikijih armija i vojnih formacija koje se međusobno bore, a mnogima od njih ideologija anatemiziranja drugih muslimana javlja se kao veoma snažan motiv. U Siriji se danas vidi da se rivalske sunnijske formacije sukobljavaju i krve međusobno, koristeći pritom ideologiju takfira. Kako da se sve to objasni? Vidite, za krajnje zlo nema objašnjenja, ali kad se javi rat, tako krvav i strašan, i na jednom tako velikom prostoru, onda sve na tom prostoru postane ratn(ičk)o, pa se i sam islam tako tumači, ratnički se utilitarizira i izrabljuje. To je ono prvo, rekao bih, ono rudimentarno objašnjenje.
Izlaz iz toga pakla rata i neopisive kataklizme jeste u promoviranju mira, najobičnijeg mira koji bi započeo ušutkivanjem oružja i smirivanjem frontova. Ali, ko je taj ko to danas na Bliskom istoku može uraditi? Ko?
Od straha koji me obuzima nedostaju mi više bilo koja racionalna objašnjenja i prospekti za budućnost tog dijela svijeta.
Prema Vašem mišljenju, koliko je netrpeljivost ovih dviju sljedbi kumovala haosu koji danas imamo na Bliskom istoku?
Nažalost, netrpeljivost koju spominjete kumovala je itekako mnogo, u sve je umiješana, svemu daje neki svoj zloglasni tonalitet. Naime, na Bliskom istoku na djelu je mnogo faktora: Amerika i Zapad, Rusija, Izrael, Iran, Saudijska Arabija, Turska, Egipat… Pa onda arapski blok, iranski blok, itd. itd. Svako tamo ima svoje favorite među onih dvadeset i nekoliko zaraćenih vojnih formacija u Iraku, Siriji, Libanu, Jemenu, Egiptu, itd. Svako od onih naprijed navedenih tamo ima i svoje dionice, političke i ine, uložene na kraći ili duži rok, itd. Ali, se, ipak, nešto samo po sebi izdvaja, naime, ta netrpeljivost mnogih sunnija prema šiʻijama i mnogih šiʻija prema sunnijama dostigla je danas kataklizmičke razmjere sa, doista, nesagledivim posljedicama.
Vidite, od američke invazije na Irak 2003. godine, pa do danas sve je veći sukob između te dvije muslimanske grupacije, ili bloka. K tome, današnjim ratovima između njih čitavi krajevi su opustošeni i “očišćeni“ od jednih ili od drugih. Kao da je na djelu takva kataklizma za koju, na kraju, neće preostati umnih, umjerenih i razboritih ljudi ni na jednoj strani, a koji bi mogli svesti rezultate ovog bezumlja i kazati da se ratovalo zaludu. (Ja, kao dijete rođeno 1958. godine, pamtim naše austrougarske vojnike, to su u mome djetinjstvu već bili starci od sedamdeset i više godina. Sjećam se da su danima šutjeli, a kad bi progovorili, rekli bi: Di sam bio? Nigdi! Šta sam radio? Ništa!)
Ali, ja se opet nadam da će se na Bliskom istoku pojaviti jedan univerzalistički muslimanski pokret, jedno opće antiratno raspoloženje. Jedno mirno marširanje koje će nositi transparente u srcu, na kojima će pisati samo mir, mir sada, ništa drugo, nikakav islamski slogan koji je pretvoren u ideologiju i uperen protiv nekih drugih ili nekog drugog.
ta mi je odgovorio profesor Seyyed Hossin Nasr:
“D
ozvolite mi da kažem na početku da najveći dio krivnje leži na plećima samih muslimana, uključujući i njihovu spremnost da se potčine zapadnim spletkama. Ali nema nikakve sumnje da i Zapad također igra središnju ulogu u sadašnjim međumuslimanskim sukobima. ‘Zavadi pa vladaj’ i huškanje jedne grupe naspram druge neodvojivi su dijelovi britanske kolonijalne politike koju Zapad sada primjenjuje u jednome drugome obliku. Znakovi ove politike postoje svuda, ali mi muslimani ne možemo okrivljavati samo Zapad za nedostatak jedinstva među nama. Nas same prevashodno treba okrivljavati što smo dozvolili da drugi iskoriste razdore između nas radi vlastitih političkih i ekonomskih ciljeva. Sukobi zasnovani na religijskom sektaštvu, etničkim razlikama i slično ispunjavaju brojne stranice ljudske historije. Ono što je drugačije sada jeste to što takve sukobe strane sile koriste u velikoj mjeri, baš onako kako to vidimo u islamskom svijetu danas. Katolici i protestanti su se borili stotinu godina jedni protiv drugih, ali nije bilo neke strane sile, poput, na primjer, Kine ili Osmanlija, koji bi potpirivali ovu vatru u svoju korist. Budući da je vojno i ekonomski, i na brojnim drugim mjestima politički slab, islamski svijet se nalazi u posebno teškoj povijesnoj situaciji, ali opet ponavljam, kako bi Šekspir kazao, to što smo potčinjeni krivica je u nama, a ne u našim zvijezdama.”
