Jobbik već par godina nije desniji od Orbana nego više nekakvi umjereni konzervativci. Zato i jesu doživjeli raskol gdje se ova desnija opcija odvojila.

Čak su imali i zajedničke kandidate sa ostalim oporbenim strankama na nekim izborima. Prije će dakle surađivati sa ljevicom nego s Orbanom.

Inace ja bih mogao takijati da je izborni sustav u Madarskoj skroz dobar ka neki nasi desnicari jer eto Orban mi se svida no ne radim to jer prezirem makijavelizam i dvolicnost.

FPTP tj americki i britanski sustav koji proizvodi dvostranacje ne racunam ko demokratske. Madarski sustav mi se ne svida. Zoran je primjer kako iako je 70% Madara desno promovira centrizam.

Složio bi se, taj sustav, ako nema drugog kruga, je teško zlo.

UDARENI TEMELJI ZA UJEDINJENJE EKSTREMNE DESNICE
Stvoren ultradesničarski savez Orbán, Morawiecki i Salvini, čeka se i Janša

Hoće li mađarski premijer Viktor Orbán uspjeti ujediniti europsku ekstremnu desnicu, što još nikome nije uspjelo?

AUTOR: drug Denis Romac

Old-style ideological indoctrination is certainly not the goal. But at the same time it's clear [according to Hungarian China watchers] that China is seeking to establish a university institution of not inconsiderable clout in the heart of Europe. It is also clear that topics such as the oppression of the Uyghurs or the democrats in Hong Kong as well as human rights will be taboo at such a university. Naturally, this is entirely to the autocrat Orbán's taste. In 2019, he chased the highly renowned Central European University (CEU) out of the country to Vienna.

MAĐARSKI PREDSJEDNIK VLADE VIKTOR ORBAN EKSKLUZIVNO ZA GLAS KONCILA Kršćanstvo je stvorilo slobodnoga čovjeka, obitelj i naciju


Demokršćanska politika ima svoj mandat i u vezi s kršćanskom kulturom. Kršćanstvo je, kao prvo, stvorilo slobodnoga čovjeka. Stoga ponajprije moramo zaštititi ljudsko dostojanstvo. Zatim, kršćanstvo je stvorilo kršćansku obitelj. Moramo štititi koncept kršćanske obitelji. Nadalje, kršćanstvo je u ovom dijelu svijeta stvorilo i nacije.

Svjetski euharistijski kongres kao prvi veliki međunarodni crkveni događaj koji se nakon pandemijskoga posta događa u Mađarskoj u rujnu, zatim milijunski iznosi pomoći koji iz Mađarske dolaze u Hrvatsku nakon razornih potresa, potom kršćanska baština na koju su ponosne i Mađarska i Hrvatska, dovoljni su razlozi da Glas Koncila u svojoj 59-godišnjoj povijesti napravi iznimku i intervjuira predsjednika jedne strane vlade – prvoga čovjeka mađarske izvršne vlasti Viktora Orbána. Novinare Glasa Koncila najprije je primio na terasi palače u kojoj se nalaze vladini uredi, s koje se pruža pogled na budimpeštansku panoramu, a potom se dvosatni srdačni razgovor nastavio u prostorima impozantne vladine knjižnice. Nije to bio tipičan razgovor jednoga državnika sa stranim novinarima. Bio je to razgovor među kršćanima.

Evo, baš ove godine navršava se 30. obljetnica veličanstvenoga pohoda pape Ivana Pavla II. Mađarskoj. Nezaboravan je tadašnji njegov vapaj i molitva da se nakon godina diktature i totalitarizma Mađarska nanovo rodi. Je li se Mađarska u posljednja tri desetljeća uspjela nanovo roditi?

Ne možemo još govoriti o preporodu, iako se mnogo toga promijenilo. I duhovnost države uvelike se promijenila. Život se cijeni puno više, ali još ne dobiva potpuno poštovanje. Postoje pažnja i zainteresiranost prema Crkvenoj i Božjoj poruci, ali nema masovnih obraćenja. Mogu reći da do preporoda nije došlo, ali smo u puno boljem stanju u odnosu na ono što je bilo te je šansa za preporod danas veća nego prije 30 godina. Međutim, u kvantitativnom smislu ne možemo govoriti o masovnom obraćenju ni o novoj duhovnosti jer Mađarska je još najvećim dijelom sekularizirana država, koja traži put k Bogu, traži oslonce na tom putu.

Poljski papa značio je i političko izbavljenje jer izbavljenje je čin slobode, on nam je donio to izbavljenje u političkom smislu. Smatramo da se ne bismo riješili komunista da nismo imali poljskoga papu. Možemo biti vjernici ili ne, ali poljskoga papu možemo poštovati kao svetca. Osobno mogu mnogo toga zahvaliti njemu, u više smo se navrata susreli i nagovijestio mi je vrlo važne stvari. Uvijek me ohrabrivao. Osjetili smo njegovu veliku i duboku ljubav prema Mađarima.

...

Dopustite mi primjer koji mi je blizak. Kada smo pobijedili na izborima 2010. godine, tada sam još radio u parlamentu, ondje je bio moj ured. Pripremao sam se za polaganje zakletve i prvi govor, izišao sam kroz vrata i ugledao svećenika iz Međugorja, koji mi je rekao: »Došao sam vas blagosloviti prije nego što položite zakletvu.« Pazite, iz Međugorja je jednomu kalvinističkomu mađarskomu premijeru pristupio hrvatski svećenik iz Međugorja da ga blagoslovi! Zajedno smo se pomolili i nakon toga sam položio zakletvu. Dakle, to su stvari koje se događaju u kršćanskom svijetu, ako im dopustimo da se dogode.

Spominjete dušu Europe, duhovnu borbu. Je li sadašnja politička borba zapravo materijalizacija duhovne borbe koja se vodi u pozadini?

Politika se istodobno odvija na tri razine. Prva je razina praktična: odnosi se na pitanja koja se vezuju uz vlast, na prihvaćanje proračuna, imenovanje osoba, održavanje reda. Drugu razinu nazvao bih vizijom, jer sve nacionalne zajednice moraju imati viziju. Što će biti s Mađarima, ne sutra ujutro, nego za pet, 10, 20 godina? Međutim, iza svega postoji još jedna šira dimenzija, to je svijet transcendentnosti. Živimo i u toj dimenziji, i ona je dio života. U mađarskoj političkoj misli to se zove problemom većine i istine. Moglo bi se reći ovako: ako tko ima većinu, ali tom većinom ne teži k istini, što će mu uopće većina? To je samo profanizacija. Ako pak tko zastupa istinu, ali ne može pokrenuti većinu, kako će djelovati u interesu te istine? To je ključni izazov kršćanske politike koji se pojavljuje u demokratskim uvjetima. Da pojednostavnim, nemamo više sakralne kraljeve koji su pomazani od Boga, dakle moramo postojati u demokraciji, povezujući većinu i istinu. To nije lako, ali je moguće. Demokršćanska politika ima svoj mandat i u vezi s kršćanskom kulturom. Kršćanstvo je, kao prvo, stvorilo slobodnoga čovjeka. Stoga ponajprije moramo zaštititi ljudsko dostojanstvo. Zatim, kršćanstvo je stvorilo kršćansku obitelj. Moramo štititi koncept kršćanske obitelji. Nadalje, kršćanstvo je u ovom dijelu svijeta stvorilo i nacije. Da mi, Mađari, nismo slijedili kršćanstvo tisuću godina, nestali bismo, stoga moramo štititi i naciju. No moramo štititi i vjerske zajednice i Crkvu. Da sažmem, naša zadaća nije štititi teološka načela, to je poslanje Crkve, nego velike civilizacijske kršćanske stečevine. A kada ih štitim, ne borim se samo mačem, ne koristim se samo moću, nego i argumentima.

No kako tumačiti to što svijet bruji o tome da politika mađarske vlade koja ima toliku želju promicati kršćanske vrijednosti migrante zaustavlja na granici žicom?

Doista, ako nas Hrvati žele razumjeti, trebaju se prisjetiti misli i djela Nikole Zrinskoga; ako nas žele smjestiti u svojoj slici svijeta, o Mađarima trebaju razmišljati u kontekstu Nikole Zrinskoga. Da se vratimo na pitanje migracija. Naše filozofsko mišljenje o pitanju migracija jest da je migracija ontološki loša stvar. Loše je ako ne možemo ostati i živjeti u svojoj zemlji, pronaći svoju osobnu sreću i zvanje, i ako moramo napustiti to područje, posebice pod prisilom. Povremeno se događa da netko mora napustiti svoju domovinu jer bi toga čovjeka ubili ili napravili roba od njega, ili bi ga stavili u zatvor ili bi umro od gladi. To su razlozi koji su itekako mogući. Međutim, čak i u tom slučaju, ako bi tko napustio svoju domovinu, cilj je da se kasnije vrati. Zato ako želimo pomoći onomu tko je prisiljen napustiti svoju domovinu, ne trebamo poticati njegov ostanak izvan njegove domovine, nego mu trebamo pomoći da se što brže vrati u svoju domovinu. To stajalište osobno zastupam, i to predlažem i u Europskoj uniji: europski vojni nastup, gospodarski nastup, stabilizaciju opasnih dijelova svijeta te stvaranje uvjeta normalnoga života za ljude na tim područjima. Mislim da se to stajalište može obraniti i u kršćanskom smislu.

Spomenuli ste žicu. Kada se na mađarskoj granici pojavi više desetaka tisuća uglavnom mladih muškaraca, koji su u savršenom fizičkom stanju i koji u koloni gaze preko državne granice, a ako ih se želi zaustaviti, gaze i preko nas, ne govorimo o migraciji, nego o kršenju suverenosti države. To se mora zaustaviti. Nitko ne može ući na područje tvoje zemlje ako mu to nisi dopustio, a ako to učini, mora ga se istisnuti, zato se koristimo ogradom. Moramo još pridodati kako smo potpuno uvjereni da se migracija ne događa spontano, nego organizirano. To na zapadu smatraju teorijom zavjere, no sve je to ipak organizirano s političkim i poslovnim motivima, a posljedice toga bit će dovođenje velikih muslimanskih masa na europski kontinent. Smatram da svi koji se ne budu branili za 20 godina ne će prepoznati svoju zemlju. Promjena će se dogoditi uz vanjski utjecaj, koji im je jednostavno nametnut. Mislim da bi Nikola Zrinski znao što se treba učiniti u takvoj situaciji.

Je li stanje pandemije usporilo taj proces?

Ne vidim prekretnicu. U antropološkom je smislu ista bit problema. Tvornice misli u zapadnom svijetu i dalje proizvode želje ljudima, prema kojima je bolje otići drugamo, jer su životni uvjeti drugdje bolji i nemamo obveza prema svojoj zemlji. Mislim da će sljedeće desetljeće obilježiti epidemije i migracije. Sve to ima težak, možda i koban učinak na europsku kršćansku demokraciju.

Kako onda s tim stajalištem spojiti odobravanja vlasti da kinesko sveučilište »migrira« u Mađarsku, što je nedavno izazvalo prosvjede u Vašem glavnom gradu?

Mislim da je dobro ako u jednoj državi djeluju strana sveučilišta, a mi ih imamo više od deset. I mislim da je povoljno ako imamo i istočno sveučilište. Vrlo rado bismo ovdje vidjeli južnokorejsko, japansko, a i kinesko sveučilište. Mađarsko gospodarstvo vezano je za izvoz – dakle, mi moramo biti u poslovnom odnosu sa svijetom. A činjenica je da težište svjetskoga gospodarstva prelazi na istok, dakle mađarski mladi moraju se osposobiti za poslovanje podjednako u zapadnom i istočnom svijetu. Izdvojio bih stoga to pitanje sveučilišta iz konteksta migracija.

Koliko Vas košta plivanje protiv dominantne političke europske struje?

Da smo u srednjem vijeku i da trebam napisati neku parolu na zastavu koja bi opisivala moj rad i moju filozofiju, napisao bih: »Samo mrtve ribe plivaju sa strujom.« Tko pliva s multikulturnom modom ovoga vremena, gubi sve što je važno u životu.

Istina, svi koji idu protiv struje uzrokuju sebi puno problema. Plaćamo visoku cijenu. Mađarska plaća visoku cijenu nepotpisivanja Istanbulske konvencije, zatim odbijanja potpore bilo kakve politike hladnoga rata; plaćamo visoku cijenu što zajedno sa zapadnjacima svakodnevno ne udaramo nogom ruskoga predsjednika, nego mu dajemo poštovanje koje mu pripada kao predsjedniku; plaćamo visoku cijenu što štitimo kršćanski model obitelji; to što LGBT ludilo ovdje nema prostora; zatim plaćamo visoku cijenu zbog našega stajališta o migracijama i plaćamo visoku cijenu zbog toga što ne prihvaćamo bruxellesku birokraciju, nego ponajprije kao protutežu želimo graditi srednjoeuropsku suradnju. Dakle, doista plaćamo visoku cijenu. No ako ne platimo tu cijenu, i ako ne zastupamo svoje interese, možda ćemo živjeti lagodnije, ali ćemo na kraju izgubiti puno više. Bolje prolazimo ako se borimo. Mislim da bi to razumio i Zrinski.

Je li vas strah neprestano tako djelovati? Bojite li se?

Oni koji se boje političke borbe trebali bi izabrati drugo zanimanje. Bojim se onako kako to čine kršćani. Ne bih htio propasti. Postoje iskušenja, pogrješke, međutim moramo se svakodnevno jačati da ne zalutamo. Mađari obično kažu: ‘Bojim se Boga.’ Jednom pred Bogom svi moramo položiti račune i to nitko ne može izbjeći.

Hrvatsku su nedavno pogodili razorni potresi. No slijedio je iznenađujući val pomoći, a posebna pomoć došla je od mađarske vlade koja, na primjer, gradi crkvu i školu u Žažini. Što vas je motiviralo da nam tako brzo i obilato pomažete?

Primijetio sam da u zemljama bivše Jugoslavije postoji neki osjećaj zatvaranja. Čini mi se da vi još niste uvjereni da ćete biti uspješni, da možete dobiti na suradnji, da ste dovoljno jaki, da možete odlučiti komu ćete otvoriti vrata – ne samo ljudima, nego i kapitalu, i da ćete moći oblikovati sudbinu svoje države i gospodarsku strukturu. To se ponekad pojavljuje čak i onda kada vam drugi, druge zemlje čine dobro, pri čemu se misli da »sigurno žele time nešto postići«. Teško je tako živjeti, poznat mi je taj osjećaj. Nakon razdoblja komunizma i mi smo napravili gomilu pogrješaka. Dok smo primijetili što se uopće događa, mi smo izgubili kontrolu nad elementarnim nacionalnim resursima – energetskim sustavom, bankovnim sektorom, medijima – sve je to prešlo u ruke stranaca, i to ne na temelju neke svoje, planirane logike, nego nam je to jednostavno uzeto. Radim već 10 godina da vratim ono što nismo trebali potratiti. Apsolutno razumijem vaš životni instinkt.

Mi bismo trebali postići, i to s dužnim poštovanjem prema nacionalnim interesima sviju nas, da shvatimo napokon da je srednja Europa sudbinska zajednica. Kada Srednjoeuropljanin pruža svoju ruku, hipoteza mora biti da želi pomoći. Ako pak velesila pruža svoju ruku, moramo postaviti pitanje: Što oni žele? Kada pomaže jedan Hrvat Mađaru ili Mađar Hrvatu ili Poljak Hrvatu, mislim da nema mjesta za te bojazni. Vjerujem da smo mi u srednjoj Europi sudbinska zajednica. Nisam naivan, imamo nesuglasica, ali u biti je to sudbinska zajednica. A mi samo suradnjom možemo zaštititi naše elementarne interese od imperija. Dakle, posve sam siguran – ako ujedinimo snage u svim političkim miljeima, čak i u Europskoj uniji možemo puno jače ostvarivati naše interese. Ako se nadamo da će nam Francuzi i Nijemci pomoći, da će prihvatiti odluke koje su za nas povoljne, ako im se udvaramo, i da ćemo time proći dobro, onda ne razumijemo situaciju. Dakle, mi ćemo proći dobro jedino ako možemo pokazati zajedničku srednjoeuropsku snagu. Zato se u zlu moramo uzajamno pomagati. To se dogodilo i nakon potresa. U obrnutom slučaju i vi biste učinili isto.

Kad bi se dogodilo da doista srednjoeuropske zemlje u ovom bazenu odluče iskoristiti, kako ste ju nazvali, svoju »sudbinsku vezu«, bi li to naišlo na potporu čitave Europe i njezinih središnjih institucija?

Ne, oni bi bili najoštrije protiv. I to iz dvaju razloga koja ne smijemo brkati. Prvi je ideološki razlog: zapadnjaci su odlučili živjeti u postnacionalnom i postkršćanskom svijetu, i mi to poštujemo. No oni žele još više. Oni žele da i mi živimo na taj način. Iz toga razloga, ako se pojavi kakva duhovnost u regionalnoj suradnji koja obuhvaća i zaštitu nacionalnih kršćanskih kultura, odmah dolaze i ideološki napadi. To je lijevoliberalni napad koji proizlazi iz Bruxellesa i povezan je s američkim liberalnim i gospodarskim silama. Dakle, oni ne žele da mi budemo slobodni, oni žele da budemo slobodni onako kako bi oni to htjeli. Iz toga razloga suprotstavljaju se i ne prihvaćaju srednjoeuropsku suradnju, ocjenjujući je negativno, kao primjerice poljsko-mađarsku suradnju.

Drugi je razlog vezan uz moć. Radi se o osi Njemačka – Francuska. EU je posložena tako da postoje države članice koje su formalno sve jednake, no naravno i veličina je bitna, činjenice su bitne, a dvije velike države tvore os koja želi progurati isključivo vlastitu volju. Povremeno je to u sukobu s interesima srednje Europe, ponekad nije, nekada nam to pogoduje, nekada ne. Primjerice, propisi koji reguliraju rad srednjoeuropskih državljana u zapadnim zemljama njima je povoljan moment, a nama nije. Zatim žele zajedničke europske poreze. To njima odgovara, nama ne. Kada je riječ o financijskom fondu Horizon za unaprjeđenje školstva i istraživanja, 90 posto kupe oni, ostalo je naše. Naravno, povremeno nam i pogoduje ono što te dvije zemlje smisle. Ali se ne smijemo time zadovoljiti. Moramo se osnažiti da bismo mogli ostvarivati svoje interese. Zemlje V4 već imaju veću trgovinsku razmjenu s Njemačkom od Francuske i tri puta veću od Italije! Naš politički utjecaj na Bruxelles još nije razmjeran našoj gospodarskoj snazi. Ako bih dosad rečeno htio uzdignuti na višu razinu, rekao bih da se mi Srednjoeuropljani zapravo zauzimamo za nacionalne države koje želimo zadržati jer vjerujemo da se demokracija može ostvariti samo u nacionalnim okvirima. Zapadna Europa pak želi carstvo sa sjedištem u Bruxellesu. To je zapravo ključna razina naših razmimoilaženja s Europom.

Opet dolazimo na pitanje karaktera. Je li Vama s ljudima snažnoga karaktera lakše ili teže surađivati?

U Europi se nade polažu u institucije, a ne u rukovoditelje tih institucija. EU razmišlja ovako: političari imaju svoju zadaću, a to je pridonositi suradnji institucija. To je važno. Ali tko će nam dati smjernice? Tko će reći gdje se krije budućnost, gdje se otvara horizont? U srednjoj Europi ako nema jakoga lidera, država ne prosperira. U zapadnoj Europi postoje strukture koje mogu zamijeniti jako političko rukovođenje – gospodarske strukture, koncentracija medija, mreže nevladinih udruga – pa se i uz slabu vladu može posložiti jaka vlast. Međutim ako u Hrvatskoj, Poljskoj ili Mađarskoj nema jakih lidera, ne ćemo biti uspješni, čak ćemo izgubiti svoju zemlju i postati strancima u svojoj domovini.

Hrvatska je mlada članica Europske unije i još se kod nas mnogo razgovara o vrijednostima, njihovoj zaštiti i razmjeni s ostatkom Europe. Kako vi u tom smislu gledate na Hrvatsku?

Naš prvi predsjednik vlade nakon političkih promjena u Mađarskoj 1990. godine rekao je: »Ja sam Mađar, tj. Europljanin.« To zapravo znači da se Europa ne može pronaći u Bruxellesu, Europa je u nacionalnim glavnim gradovima, poput Zagreba. To je Europa. Stoga Bruxelles nema prava ništa nametati Hrvatima. Hrvatska nacionalna svijest vrijedan je doprinos Europi. Imate fantastičnu državu. Svi dijelovi Hrvatske su fantastični, ne samo more, nego cijela država. Mislim da imate vrlo raznolik narod, susrećem drugačije karaktere Hrvata na otocima i primjerice u Osijeku. Vi znate kako ih možete povezati u istu državu, što je važan doprinos Europi. Nadalje, vi ste iznimni i strastveni borci, što je potrebno Europi. Imate i specifičan antikomunizam. I mi smo antikomunisti, i mislimo da je naš antikomunizam vrijedan doprinos Europskoj uniji. Naš se antikomunizam razvijao protiv Sovjeta, protiv međunarodnoga komunizma. Vi ste izvojevali svoju suverenost prema komunizmu koji se razlikuje od ovoga koji je bio prisutan u Mađarskoj. A vrlo je vrijedno iskustvo da komunizam može postojati i u manjim, nacionalnim okvirima, što je opasno. Mađari žele da Mađarska ostane mađarska država. I Hrvatska može biti hrvatska država. To ovisi jedino o vama.

Pojedini su mediji u Hrvatskoj mađarsko pomaganje dovodili u vezu s rješavanjem neostvarenih projekata MOL-a. Možete li to razjasniti?

To je neosnovana špekulacija. Kada pomažemo, idemo za srcem, ne za džepom. Moj načelni pristup je ovaj: postoje ugovori i sporazumi o slobodnoj trgovini, zajedničko tržište, europske regulative, sve je to važno. Međutim, svaka država pripada svojemu narodu. Hrvatska pripada Hrvatima, a što se tamo događa određuju Hrvati. Očekujem i molim od lidera susjednih država da nam kažu gdje smo poželjni, u kojem sektoru, a u kojem nismo poželjni. I molim ih da njihovo stajalište bude dugoročno, da nam jednostavno kažu: »Da, u ovom ste sektoru rado viđeni, ali u nekom drugom niste.« Mi ćemo to razumjeti jer i mi razmišljamo tako. Mađarska pripada Mađarima. Naša država ima 10 milijuna stanovnika, živimo od izvoza, mi smo u trgovačkom odnosu s cijelim svijetom, odlazimo na sve strane, investiramo, trgujemo, ali razumijemo ako nam netko kaže da to ne želi.

Campus in Hungary is Flagship of Orban’s Bid to Create a Conservative Elite


A residential college was granted about $1.7 billion by Prime Minister Viktor Orban, part of his plan to create a more nationalistic society. Critics say it is legalized theft of public funds.

BUDAPEST — On a leafy hilltop in Budapest, a small educational foundation inside an aging, former Communist police building has audacious plans to train a conservative future elite. It is constructing a colossal campus, wooing conservative intellectuals for the faculty and expanding its programs to train 10,000 students across Hungary and elsewhere in Europe.

The price tag is expected to run into many millions of dollars, but money isn’t a problem: The privately managed foundation, Mathias Corvinus Collegium, or M.C.C., was recently granted more than $1.7 billion in government money and assets from a powerful benefactor: Hungary’s prime minister, Viktor Orban.

A hero to Europe’s (far) right, Mr. Orban says he wants to overhaul education and reshape his country’s society to have a more nationalistic, conservative body politic. But his critics argue that the donation is legalized theft, employed to tighten Mr. Orban’s grip on power by transferring public money to foundations run by political allies.

Even for Mr. Orban, who has persistently flouted democratic norms, it is a brazen move, especially as Hungary’s health system is underfinanced and buckling under the strain of Covid-19. The $1.7 billion transfer to the educational foundation is about 1 percent of the country’s gross domestic product. The foundation now controls assets worth more than the annual budget of the country’s entire higher education system.

“This is not about Hungarian higher education,” said Istvan Hiller, a lawmaker from the opposition Socialist Party and former education minister who now serves as a deputy speaker of Parliament. “This is about building a foundation to solidify power.”

Mr. Orban has dominated Hungarian politics for more than a decade, walking a delicate line with European Union leaders, who for the most part have tolerated his excesses. But he is now under growing pressure in Europe, where one leader has openly questioned whether Hungary should remain in the bloc, and in Hungary, where his popularity has suffered from his government’s handling of the coronavirus pandemic.

Mr. Orban is expected to seek a fifth term in 2022, facing off against a newly unified opposition and the possibility that his governing party, Fidesz, could lose power, or, at minimum, its two-thirds “supermajority” in Parliament. Fidesz has used the supermajority to steer once-public assets to loyalists, and critics say the possibility of election losses next year is accelerating that trend.

Bernadett Szel, an opposition lawmaker, said that Mr. Orban and his allies were creating “an insurance policy for themselves” in case they lost power by transferring public money “to an ideologically constrained circle.”

“They are acting like they are doing a public good,” Ms. Szel said, “but they are actually stealing from the public.”

Mr. Orban has already moved against private media outlets in Hungary, cheering the 2018 consolidation of almost 500 under the ownership of a single foundation controlled by his allies. But in late April, Mr. Orban oversaw one of the most sweeping systemic changes yet, with all but five public universities placed under the control of privately managed foundations.

The universities joined a growing ecosystem of 32 foundations and mostly conservative, government-affiliated think tanks which received about $3.5 billion in public money in the past year, according to K-Monitor, an independent nonprofit. These interlocking foundations are actually in private hands and control public parks, a cinema, concert halls, a boarding high school and much more.

Mr. Orban, a champion of what he calls illiberal democracy, has spoken about his ambition to intertwine conservative politics with culture and academia. His government has banned gender studies, and he now personally controls the appointment of the top administrator to the Hungarian Academy of Sciences. (His government also forced the Central European University, founded by Hungarian-American billionaire philanthropist George Soros, to relocate to Austria.)

When the government moved to privatize the universities in April, the biggest beneficiary was the M.C.C. foundation, which received government-owned shares worth $1.3 billion in two companies, cash injections worth $462 million and $9 million of property, including a luxury estate and a marina on Lake Balaton in western Hungary.

The incestuous nature of the foundation’s structure is evident in its advisory boards. Members are appointed for life, and only they can elect new members. Not a single woman sits on any of them.

The leader of M.C.C.’s main board is Balazs Orban (no relation to the prime minister), who has a dual role. As a state secretary in the prime minister’s office, he helped mastermind the property transfer to the foundation. And as its chairman, he oversees the recently privatized assets. Another board member is Zoltan Szalai, who also runs a glossy, pro-government weekly called Mandiner. A cafe he owns recently received a $2 million donation of once-public money for use as an event space. The cafe, Scruton, is named after the conservative English philosopher Roger Scruton.

M.C.C. is not a university in its own right, but a residential college. It provides special seminars and a dormitory to students, selected after a battery of I.Q. and other tests, who then receive stipends, networking opportunities and exclusive fellowships. Orban critics have labeled the foundation as an institution designed to breed right-wing intellectuals.

In an interview with The New York Times, Balazs Orban said that the M.C.C. project was critical for a small country like Hungary, with its history of occupation by foreign powers.

“It’s very important for us to have our own agenda, have our own mind-set, have our own independence, culture,” he said. “We always have to fight for it.”

He was adamant that fomenting “patriotism” among the next generation of Hungary’s leaders was the priority.

“Ideology is not important. Patriotism is,” he said.

But recent articles and podcasts produced by M.C.C. have discussed reading lists or pushed intellectual lines supportive of the government’s antiglobalist message, discussing topics such as patriotism at a time of globalism, or whether political correctness is tolerance or oppression.

Mr. Orban’s government is not alone in targeting higher education. In Poland, a think tank with close ties to the right-wing government recently established Collegium Intermarium, a university that hopes to foster a conservative Christian elite.

Ivan Krastev, a Bulgarian political analyst, said that the changes in Hungary appeared mostly to be about money and power. But he noted that leaders in Hungary and Poland viewed universities as key battlegrounds in their quest to retain power.

“There is a very strong fear that universities are totally lost for the conservative side, that they are totally dominated by left liberals, and getting control of universities is becoming a big priority for these governments,” Mr. Krastev said.

Balazs Orban plans to use the M.C.C.’s wealth to expand programs for high school and elementary school students, aiming in the next three years to enroll 10,000 students in 35 European cities that have large Hungarian populations, mostly in neighboring countries.

M.C.C. was established in 1996 with private money from a Fidesz backer, with the goal of training a post-Communist elite. It was known as more conservative than other residential colleges but was respected for providing high-caliber independent programs. While many lecturers’ views hew closely to the Fidesz line, some are independent or apolitical.

In interviews, some students wondered if the influx of cash and government attention would force a more partisan line of study. Others praised the institution for its quality and low student-to-faculty ratio, and for providing extraordinary access to scholars and policymakers.

“It’s a huge opportunity,” said Viktor Lazar, a third-year student in business and economics at M.C.C.

“In most cases at university, we are just given lectures,” he said. “Here in M.C.C., it is always so easy to ask a question because we are in small groups.”

While there are some conservative students at M.C.C., many do not necessarily support the Orban government. Some worried privately that after M.C.C. received so much media attention, their education might come with a stigma attached.

Even if the opposition comes to power next year, it is unclear whether they could dismantle the educational foundations or restore universities to their previous status. A future parliament could not change the rules regulating public interest foundations without a two-thirds majority.

Elections lose their meaning if a “deep state, with competencies, assets and revenues given to Fidesz,” remains in control no matter who wins, said Balint Magyar, a sociologist and former two-term education minister who researches post-Communist governments.

Mr. Hiller, the former Socialist education minister, said that the debate over the higher education system would deepen polarization in Hungary, no matter who triumphs in the April vote.

“The whole system is built on this ideological shift,” he said. “The effects will last for decades.”

:klanjam

Orban car.

1,7 milijarde dolara za Sveučilište.

To je ozbiljan državnik i vizionar. I ozbiljna nacija.

Za razliku od nekih balkanskih boranija koje larpaju.