Nisam, ovo je glupost

Čovjek pravi u svom dvorištu, šta tebe briga šta će praviti i hoće li netko praviti zavjetnu obiteljsku kapelicu ili križ, nije ti ovo osmanski vakat.
Ne smeta minaret bez građevinske dozvole ali smeta drveni križ u tuđem dvorištu.

Da se ne radi o "neprepostivim teoloskim razlikama" pokazuju upravo dva primjera iz "epicentra Evrope".

Imas svabe koji su to prevazisli i napravili imperiju i OPET se po ko zna koji put lagano ali sigurno uzdizu iznad drugih i odlucuju ko imperija sta ce i kako ce (vidi samo kako su unakazili Grcku). A protestanti i katolici.


I onda imas Sjevernu Irsku gdje je ocigledno nepremostiva razlika izmedju katolika i protestanata.




Mnogo ih podcijenjujes. Da se razumijemo, meni licno bi drago bilo, ali to su pusti snovi. Oni ubrzano vec sad rade na militarizaciji drustva i gusenju svih vrsta disonantnih tonova. Ova BRD sad je neuporediva s BRD prije dvadesetak godina - devedesete da ne spominjenom. Za jos 20 godina garantujem ti da cemo imati dikataturu Berlina nad ostatkom EU a politicko stanje usporedivo s erdoanovom Turskom, ako ne i gore.

Evo, da je ovaj hodza npr. normalan i dobar covjek, tog problema uopste nebi bilo.

Pa napraviti ste u Konjicu dzamiju čovjeku u dvorištu i nekoliko nelegalnih u Mostaru i sašili ste munaru u Rebranima iako je nelegalno
Sad ti meni reci samo jel to treba minirati ili dovesti mehanizaciju da to poravna?

U Irskoj nisi imao samo sukob između protestanata i katolika već i sukob između dvije nacije - Engleske/Britanske i Irske. Također, taj sukob je imao i elemente otpora protiv kolonijalnog zavojevača.







Vrlo moguće. Ali i u toj diktaturi će glavnu riječ imati USA kao i do sada,između ostalog i zato jer jer bi se inače neke zemlje razbježale od Njemačke, a ujka Sam ih je jedini u stanju sve držati na okupu.




Ali vratimo se u Novi Travnik...

Česti su križi i kapelice na križanjima, ali i uz put, t.zv. križi krajputaši. U Zagorju je veliko mnoštvo križa na križanjima puteva.
Po kućama si ima ponarice, misto u zidu di se držala sveta odnosno zavitna slika, šterika ili posvećena voda.

Križi su bili u kućaman na zidu na istaknuten mistu. Gotovo svaka soba.

To se slažem, neće ti nitko ništa kod nas, kao što ne bi ni meni da se nađem ne znam gdje u BIH-SRB-CG-HR. Naprotiv, ljudi bi se pobrinuli za mene.

Da, zato i kazem da su kod nas ljudi generalno bolji. Nema tog reda (i mira) ali ima puno vise one neposredne ljudskosti. I zato je velika steta sto se pojedincima, bukacima, kako na vlasti tako i na "nizim drustvenim razinama", dopusta da sipaju otrov u veoma osjetljive odnose - postratne.

Da ovaj kriz nekome zaklanja pogled - da ga budi po noci (poput zvona, ezana), onda bi to bila sasvim drugacija situacija. Ovako je cisto nepotrebno svodjenje vjerskog simbola na nivo "zapisavanja teritorije".

Ovo drugo se slazem - to ce naravno biti pod US-kisobranom.

Sto se Irske tice, ne, zato sto se radi o "identitetskom konfliktu" (sta je "nacija" drugo no "umjetni odraz" kolektivnog identiteta?) a religija je najbitniji diferencijacijski faktor u svemu tome. Vecina Iraca, pogotovo ne u SI, npr. i ne govori vise svoj stari, maternji jezik. Vec engleski.

I u Novom Travniku se ne radi o teoloskoj raspravi izmedju religija, vec se to svodi na identifikacijsku razinu dva kolektiva i nadmoc jedne grupe nad drugom na jednoj odredjenoj teritoriji. Zato sam uvijek protiv ovakve vrste - nazovimo - represije nad malobrojnijima.

U 78 godini života u ponedjeljak 27. svibnja preminula je Ana Ivoš iz novotravničkog sela Sebešić, žena koja je skoro 31 godinu nosila križ jednog od najorutnijih ratnih zločina kojeg su nad njezinim malodobnim sinom Ivom počinili pripadnici Armije R BiH.

Ana je i sama bila žrtva kao i njezina obitelji. No, ubojstvo njezina sina Ive zločin je koji „ledi krv u žilama“.
Ivo je sa svojom obitelji, majkom Anom, ocem Adolfom te bolesnim djedom ostao u novotravničkom planinskom selu Sebešić i nakon izbijanja sukoba između Armije R BiH i HVO-a. Poput mnogih vodili su se logikom ljudi koji nikom nikakvoga zla ne bi učinili. Jedino što su željeli je ostati na svome. Ivo je s nepunih 18 godina ubijen na kućnom pragu, rafalnom paljbom, s leđa. Oca Adolfa i strica Stjepana zarobili su pripadnici Odreda El Mudžahid, a za majku Anu ubojstvo sina i zarobljavanje supruga bio je tek početak agonije.

Danima je ponižavana, vezana za banderu, silovana. Vrhunac iživljavanja ogledao se u tomu da je zločinci prisilili da sama najprije skupi udove ubijenog sina, iskopa mu grobnicu i pokopa ga u lijesu kojeg se sama napravila. Usprkos strahotmaa koje je proživjela Ana Ivoš nije odustaja od traženja pravde za svojeg okrutno ubijenog malodobnog sina Ivu. Svjedočila je o zločinu, ali krvnike nikad nije stigla ruka pravde. Majka Ana nije dočekala suđenje monstrumima čija okrutnost ostavlja bez riječi. Bit će pokopana u srijedu 29. svibnja na groblju u Sebešiću.

U znak sjećanja na njezinog sina Ivu kao i druge žrtve rata, njegove vršnjake iz ovog mjesta koji su ubijeni dok su s roditeljima pokušali pronaći spas iz ratnog pakla u kojem su se našli, Mladež HDZ BiH iz Novog Travnika, a pridruže im se i kolege iz drugih općina Središnje Bosne, godinama na Mali Uskrs organizira mimohod do spomenika u Sebešiću, podignutog na mjestu na kojem je ubijen malodobni Ivo Ivoš. Ove godine u mimohodu koji je održan po deveti put, zbog bolesti nije sudjelovala njegova majka Ana. Ali mnogima koji su je znali i dalje odzvanjaju njezine riječi zahvalnosti zbog čuvanja sjećanja na ubijenog sina. „Mnogo mi znači da moj Ivo nije zaboravljen, da se bar ovi mladi ljudi sjete njegovog stradanja.

Hvala im od sveg srca, a kazala sam im da nikoga ne mrze, da nikada nikomu ne nanesu bol, a pogotovo, ne daj Bože, bol kakvu sam ja doživjela. Nitko, naime, nije zaslužio smrt kao moj sin, ni patnju i bol kakvu ja zauvijek nosim u sebi“, riječi su ovih dana preminule Ane Ivoš.

Pravdu za svojega sina Ana nije dočekala. Jedina utjeha bila joj je da njezin sin Ivo i način na koji je ubijen nisu zaboravljeni. No, osim klture sjećanja ovaj okrutni zločin i dalje vapi za pravdom, a taj vapaj ne smije utihnuti smrću Ane Ivoš. Treba biti još glasniji sve dok ne bude konkretiziran presudom krvnicima za ovaj, jedan od najokrutnijih ratnih zločina u BiH.

Travanj 1993.

https://viteski.ba/viteski-specijal/mar ... -travniku/


Charles Shrader u svojoj knjizi piše da su muslimanske otmice časnika HVO-a iz travnja 1993.
"podsjećale na klasičnu operaciju obezglavljivanja neprijateljskog zapovjednog i nadzornog sustava".
- str. 139
Muslimansko-Hrvatski Građanski Rat U Srednjoj Bosni - Vojna Povijest 1992. - 1994.
- Charles R. Shrader
https://www.scribd.com/document/6621274 ... -1992-1994

Novi Travnik postaje grad

https://www.vecernji.ba/vijesti/usvojen ... ad-1780448