TRŽENJE NACIONALNIH DOBARA
Privatizacijski ambis: Parazitska politika rasprodaje Hrvatske
Postoji li ijedan stav u kojem se Vlada i oporba u Hrvatskoj slažu? - često se pita zabrinuti građanin dok prati kako si njegovi izabrani zastupnici u Saboru uzajamno dijele uputnice za psihijatrijsko liječenje. Odgovor je da postoji - zove se privatizacija. Iako oni to nikada neće priznati, neplanska prodaja strateški važnih državnih poduzeća i imovine praktički je jedina konzistentna značajka hrvatske državne politike posljednjih 20 godina, tko god bio na vlasti.
Počeo je HDZ 90-ih jeftinim trženjem većeg dijela nekoć goleme domaće industrije, nastavio SDP 2000. prodavajući Inu i niz ostalih velikih državnih kompanija, a dovršio Sanader koji je pod krinkom “narodnog kapitalizma” imovinom cijelog društva podmićivao razne interesne skupine da osigura političku moć. Prisjetite se javnih ponuda državnih dionica Ine i Hrvatskoga telekoma.Zoran Milanović i Jadranka Kosor (arhiva)
Politiku kontinuiteta nastavila je Jadranka Kosor i gotovo nezapaženo provela zakonske izmjene koje omogućuju početak privatizacije nekoliko rijetkih preostalih poduzeća u državnom vlasništvu, kao što su Hrvatska elektroprivreda i Hrvatske vode. Jasno, oporba se odlučno protivila takvim potezima Vlade, no, s obzirom na prethodna iskustva, vjeruje li itko da će SDP, osvoji li vlast na izborima potkraj godine, te zakone promijeniti?
Bilo bi to naivno, jer je kontrola prodaje javne imovine i golemih provizija koje ju prate u Hrvatskoj temeljni smisao političkog rada i vlasti. Crni fondovi, osigurani djelomice i takvim poslovima, pokazuje se i u slučaju Fimi Media, ključni su instrument moći hrvatskih političkih čelnika, i unutar stranke, i izvan nje. Zbog toga je razumljivo da su i zagovornici privatizacije u Hrvatkoj već su godinama isti.
To su osobe poput bivšeg ministra financija i današnjeg Vladina savjetnika Borislava Škegre, koji je svojedobno vodio prodaju najveće domaće kompanije Plive, no u javnosti je najpoznatiji po jednom drugom slučaju pretvorbe javnog u privatno vlasništvo – privatizaciji boce žestokog alkoholnog pića sa štanda koprivničke Podravke koju je sakrio pod sako na otvaranju Zagrebačkog velesajma 1996., što je svojedobno i prikazano u dokumentarcu Igora Mirkovića i Rajka Grlića “Novo, novo vrijeme”.
Svoju osvjedočenu sklonost privatizaciji Škegro je više puta iskazao i posljednjih mjeseci, propagirajući što skoriju prodaju većine preostale državne imovine, uključujući i prirodne resurse poput šuma, vode i zemlje. Kao i svi drugi apologeti takvih inicijativa, Škegro svoje tvrdnje pravda argumentom da privatnici uvijek resursima bolje upravljaju od države, pa bi tako bilo i s hrvatskim javnim poduzećima.
Borislav Škegro, poznat i kao ljubitelj 'brlje'
U vrijeme kad nema dana da mediji ne otkriju novi korupcijski skandal u javnim poduzećima takve se ideje mogu učiniti poprilično logičnima. Ipak, što s državnim tvrtkama koje posluju uspješno? Zagrebački Končar, primjerice, usred recesije uspio je zadržati istu razinu prihoda, povećati dobit i izvoz, i to baveći se proizvodnjom visokotehnoloških strojeva i uređaja. Končar je danas, iako u većinski državnom vlasništvu, primjer uspješne industrijske tvrtke kakvih u Hrvatskoj kronično nedostaje, samo što za razliku od Hrvatskih autocesta i Hrvatskih željeznica ključne odluke u Končaru nisu donosili politički imenovani kadrovi, nego školovani menadžeri s dugogodišnjim iskustvom rada u kompaniji. Pojednostavnjeno rečeno, kako bi i ostala javna poduzeća postala uspješna i efikasna poput Končara, umjesto privatizacije potrebnija je depolitizacija. Otprilike isto treba cjelokupnom hrvatskom društvu, ali što bi u takvoj Hrvatskoj uopće radili likovi poput Škegre?
http://www.nacional.hr/clanak/101827/pr ... e-hrvatskeOdličan članak.
