Potrošena zemlja

Bosna, a s njom, na našu žalost, i Hercegovina troši šest do osam puta više novca nego što privrijedi. Šest puta, kao minimum. Osam, po najgorem mogućem scenariju. Troši se, zadužuje, opet troši, za održavanje ove nesretne zemlje nesretnih ljudi u životu.

Novi novac koji se dobije, nova veresija, ima samo dva cilja. Prvi cilj je održavanje proždrljivih administracija na životu. Drugi cilj je kupovina socijalnog mira, novac koji se dijeli nezaposlenima, razvojačenima, umirovljenima i ostalima koji su primorani slabo se hraniti, oblačiti, živjeti na rubu egzistencijalnog minimuma. Novac koji se uzima od zaposlenih sretnika, ogromna davanja i porezi koji potiču sivu ekonomiju i rad na crno, tek je kap u moru enormnih državnih i socijalnih izdataka.

Prava panika u javnosti se generira svaki put kad se posumnja u dolazak nove pozajmice, novog dužničkog okova iz svijeta. Generira je administracija koja bi ostala bez svojih primanja, privilegija, automobila, putovanja, tajnica i ostalog što, po prirodi stvari, pripada državnim službenicima.

To trošenje podrazumijeva i druga trošenja. Trošenja ideja, recimo. Zlatko Lagumdžija i Željko Komšić, prvi reket i prvi klaun bosanskog SDP-a, potrošili su ideju socijaldemokracije, lijepu ideju socijalne pravde i jednakosti svih u pravima i obvezama, pred ljudima i zakonom. Zlatko Lagumdžija je u “državi za čovjeka” na kraju svima dao na znanje o kojem se čovjeku radi.

O njemu osobno. I vlasti u kojoj će uživati i igrati svoje ucjenjivačke igre. Lijepo je skupiti milijune, ali mislim da postoje i manje neljudski načini od ovoga kojim ih on stječe. Potrošena je i ideja o mogućnosti promjene. HSP je bio i ostao stranka sitnih šićardžija po uzoru na Antu Pavelića, onoga koji je pola svoje zemlje dao Italiji, a pola Njemačkoj, zatim pobjegao i ostavio vlastiti narod na milost i nemilost drugim ideolozima i ideologijama, vrijednim koliko i njegova.

Lijanovići, oni iz Boljitka, ostali su sitni mesari, zaklali su tele poljoprivrede za kilu poticajnog mesa i otplatu glasova. Političari troše Boga koristeći neke vjerske službenike u predizbornim kampanjama. Trošenje vjere u ljude, vjere u bolje sutra, jedno je od najstrašnijih. Vjera u budućnost je toliko potrošena da su u ljudima i nade toliko oslabile da često nemaju volje u svojim životima i životima svojih bližnjih bilo što popraviti.

Ni vi ni ja nismo prošli puno bolje. Potrošili su nas do te mjere da smo smisao života počeli tražiti u odjeći, obući, kolima i ostalim plitkim zadovoljstvima. Htjeli smo taj “bolji život” i započeli ga kupovati novcem koji nemamo. Stupnjeve smo zaboravili, užitke smo proglasili zadovoljstvima, naslade prozvali užicima. Progutali smo mamac, udicu i olovo.

Povjerovali smo u priču da moramo sebi priuštiti odlazak u Grčku, Antaliju, Tunis, Egipat, iako nam, pri zdravoj pameti, ni na kraj pameti ne bi bilo da idemo tamo i krlačimo se po jednogrbim smrdljivim devama umjesto da taj novac potrošimo na svoje bližnje koji su u potrebi. Novac koji smo potrošili a nemamo ga, moramo vratiti, imali ga ili ne.

Dug je majka ropstva. Roditi se kao rob i boriti se za slobodu, ima smisla, makar se i ne uspjelo. Bog se robu hoće nasmiješiti prije nego njegovu mučitelju i gospodaru.

Roditi se kao slobodan čovjek i natjerati sebe na život roba, ima puno manje smisla. Potrošili su nam djetinjstva i mladosti, nekom zrelo doba, nekom starost u kojoj se trebalo zasluženo uživati i odmarati. Troše nas i sada, na svoja propuštena djetinjstva u kojima nisu mogli voziti motocikle i automobile, pa im sad ti moraju koštati koliko i mirovinski fond jednoga gradskog naselja. Trošim se i ja, jer ni sam više ne mogu drukčije nego se trošiti pišući o ovome što nam se događa.

Trošim onu lijepu svijetlost koja se nađe na grobovima ljudi koji su umrli posvršavavši sve poslove i otplativši sve dugove, preminulih u miru s Bogom i ljudima. Toliko toga sam potrošio da mi, kad me istrošenog stave u potrošenu i iscijeđenu zemlju hercegovačku, duša više neće imati čime svijetliti.