Mislio sam na većinu jevreja , jevreji ne vjeru u trojstvo.

Nego šta ti misliš o manifestaciji trojstva i marketingu Sina kad se zeli prikazati kršćanstvo kao miroljubivo? A Oca i Duha Svetoga kad treba da sve što je lošeg ploda se sasiječe i baci u oganj i zasluzuje Pakao jer naravno nisu prihvatili da se Sin zrtvova."


Otac cijelo vrijeme isplanira da Adam zgriješi pojede jabuku, i zna da će pojesti jabuku jer je to odredio, kasnije pošalje kroz jedan period svog Sina, da iskupi se za Adamov grijeh, kojeg je On sam u startu mogao spriječiti, ali da se prikaze ljudima Milostiv on "zrtvuje svog Sina" koji je samo druga manifestacija njega

Otac cijelo vrijeme isplanira da Adam zgriješi pojede jabuku, i zna da će pojesti jabuku jer je to odredio, kasnije pošalje kroz jedan period svog Sina, da iskupi se za Adamov grijeh, kojeg je On sam u startu mogao spriječiti, ali da se prikaze ljudima Milostiv on "zrtvuje svog Sina" koji je samo druga manifestacija njega

Korisnice, neverovatan je bezobrazluk vas muslimana, koji takvim pricama kao sto je tvoja dovodite u pitanje smisao hriscanstva.

Tako proširiš znanje. A toga nema sa istomišljenicima.

Pa dobro oni jesu prvi koji su postali kršćani i od njih se počelo širiti kršćanstvo, ali Isus je poslan rodu Izraelovom.
"Evanđelje po Mateju 15:24-26
Knijga O Kristu
24 On reče: 'Poslan sam da pomognem židovima, izgubljenim ovcama Izraela, a ne drugim narodima.'[a]

25 Ali ona priđe, ničice mu se pokloni i reče: 'Gospodine, pomozi mi!'

26 'Nije pravo oduzeti kruh djeci i baciti ga psima"

Kako kršćanstvo obuhvata cijeli svijet mimo roda Izraela, pa uskrnućem i raspećem da Paul to nije ubacio u kršćanstvo nema načina na koji kršćanstvo obuhvata cijelo čovječanstvo, samo "spasenjem i uskrsnućem".

I koliko si se unapredio dikutujuci o muslimanskim dilemama o hriscanstvu?

Problem je sto oni ne odgovaraju na pitanja postavljena njima, a meni ne smeta da bilo koje pitanje postave hriscanima.

Danas sutra će ti sin ili kći doć s takvim ,,trik'' pitanjima, jerbo će nam djeca sve više i više živjet u višeuljudbenom i viševjerskom družtvu. Mislim da će kršćanstvo biti kroz vrieme sve više napadana i osporavana vjera, a pogotovo katoličanstvo. Ovakve razprave su prilika da svatko od nas proširi i učvrsti znanje u puno mirnijim okolnostima, nego što mogu biti jednog dana kad ćeš na brzinu izpast nevjerodostojan, neuvjerljiv, a još ćeš se naljutit jerbo su te iznenada uhvatili na krivoj nozi. Razprave i razmjena mišljenja s neistomišljenicima su obćenito dobra stvar, jerbo ili ćeš potvrdit svoja stajališta ili ćeš ih u suprotnom morat makar postupno malo popravit.
Inače, po pitanju Svetog Trojstva najbolje su razprave s Jehovinima, u smislu razprave s neistomišljenicima, jerbo oni jako dobro poznaju Bibliju i drže do nje, makar imaju nešto drugčije prievode nego mi.

Pa dobro oni jesu prvi koji su postali kršćani i od njih se počelo širiti kršćanstvo, ali Isus je poslan rodu Izraelovom.

Dakle idem sa pitanjima o trojstvu kao neko ko nije kršćanin, pa bi vas pitao za pozornost i moderaciju da se pozabave trolanjem.


Dakle ako su Otac i Sin i Duh sveti Bog, i manifestacija Boga kroz cijeli ciklus stvaranja svijeta kako onda kršćani mogu ispovijedat i koristiti za evanđelizaciju samo Sina i propagirati da kršćanstvo je religija mira a zanemariti Stari Zavjet i manifestaciju Boga kroz Oca i Duha Svetoga?
Ako zanemarite Oca i Duha svetoga kao neki autoritet a ističete samo praksu Sina onda tu nema kompletnog trojstva.
A Isus reče kad su ga pitali o Smaku Svijeta.
"Evanđelje po Marku 13:32
Knijga O Kristu
32 Nitko, međutim, ne zna dana ni ure kada će se to dogoditi. Ne znaju ni anđeli na nebu, pa čak ni Sin. Zna samo Otac.
Ali se hoće vratiti bozanstvo kroz manifestaciju Sina kako Isus propovjeda.

Nekako mi djeluje licemjerno kao nekome ko nije kršćanin, kad se izlaze samo jedno "lice" Boga kod kršćana a ostala dva lica skrivaju.
Sve me ovo podjeća na muslimanske sure Meke i Medine kad jedan propis ne vazi trenutno pa se uzima drugi.
A još su i pravoslavci kad su osveštavali jednicu Škorpionu molili se iz Davidovih Psalmi
"Slavite GOSPODA, jer je dobar i njegova vjernost je za uvijek .
Psalam 136,2 Slavite Boga bogova, jer njegova vjernost je za uvijek.
Psalam 136,3 Slavite Gospodina gospodara, jer njegova vjernost je za uvijek.
Psalam 136,4 On je jedini tvorac velikuh čuda, jer njegova vjernost je za uvijek,
Psalam 136,5 mudri tvorac nebesa, jer njegova vjernost je za uvijek,
Psalam 136,6 učvrščujući zemlju na vodama, jer njegova vjernost je za uvijek.
Psalam 136,7 On je tvorac velikih svjetlila, jer njegova vjernost je za uvijek,
Psalam 136,8 sunce koje uređuje dane, jer njegova vjernost je za uvijek,
Psalam 136,9 mjesec i zvijezde koje upravljaju noću, jer njegova vjernost je za uvijek.
Psalam 136,10 Udarajući Egipat u njegove provorođene, jer njegova vjernost je za uvijek,
Psalam 136,11 on izvede Izrael, jer njegova vjernost je za uvijek,
Psalam 136,12 jakom rukom i ispruženom rukom, jer njegova vjernost je za uvijek.
Psalam 136,13 presijecajući na dvoje more Trstika, jer njegova vjernost je za uvijek,
Psalam 136,14 on dade Izraelu proći sredinom, jer njegova vjernost je za uvijek,
Psalam 136,15 sunovrati Faraona i njegovu vojsku u more Trstika, jer njegova vjernost je za uvijek.
Psalam 136,16 Vodeći svoj narod kroz pustinju, jer njegova vjernost je za uvijek,"


Da li kršćani ako vjeruju u Boga mogu uzimati manifestaciju Boga kroz Duha Svetoga i Oca (stari zavjet) ako im nalaze situacija, jer po kršćanskom vjerovanju sve je to Bog, samo nisu direktnom putanjom, nego kroz manifestaciju Boga posebnom.
"„Crkva je u isto vrijeme vidljiva i duhovna, hijerarhijsko društvo i Mistično tijelo Kristovo. Ona je jedna, oblikovana dvojakim elementom – ljudskim i božanskim. U tom je njezino otajstvo koje samo vjera može prihvatiti.“ (Katekizam Katoličke Crkve br. 779)
""Antikrist je onaj tko niječe Oca i Sina" (1 Iv 2, 22-23)."

A niječu ga i Jevreji i muslimani, što se vidi po holokaustu u Evropi i genocidu nad muslimanima.,
Mora postojati neka ljubomora u kršćana prema Išmaelu i Isaku pa da u historiji počini tolike zločine nad njima.
Sigurno što i jedni i drugi nemaju Trojstvo nego vjerovanje da je Bog jedan i da nema sina.
Shema Israel Adonai elloheimu Ehad.
Čuj izraele naš Bog je JEdan.
Kul huvalahu ehad. Reci on je Allah jedan, ovo ehad znači jedan.
Ne bi ni to bilo sporno neka vjeruje ko šta hoće, međutim ko ne zna kršćanstvo i nije ga izučavao malo čitao Novi Zavjet i Stari misli da je kršćanstvo samo ono što je Isus radio i što se propagira kao Isusova praksa a zanemaruje se šta će biti kad se Isus vrati i manifestacija Boga kroz Oca i Duha Svetoga.
Dakle teško je kršćanima vjerovati da ne takijaju ako vjeruju u Trojstvo jer začas mogu prebaciti sa miroljubivog Sina na Oca i Duha Svetoga.

Božji Plan je lijepo opisan na početku Biblije. Pročitaj.

Korisnice, neverovatan je bezobrazluk vas muslimana, koji takvim pricama kao sto je tvoja dovodite u pitanje smisao hriscanstva.
Licemerje je sto postavljate svakakva pitanja, a kad se vama postavi nezgodno pitanje samo ucutite kao vadzajne! Ti si jos i najmanje takav...

Kako se nisi prevario pa napravio analogiju sa stvaranjem coveka i mnogozenstvom?
Bog je stvorio i po Kur'anu i po Bibliji jednog muskarca i jednu zenu. U Bibliji je jos rekao "dvoje postase jedno". Kako se onda moze opravdati Muhamedovo mnogozenstvo? Zar nije mnogo veci problem to sto vi sledite notornog gresnika, nego sto ti nije nesto logicno u Bibliji.
I jos pokusavate, ukazujuci na "nelogicnosti Biblije" da i hriscane navedete da slede pomenutog notornog gresnika. Sikter, bre!

Ne znam otkud ti ideja da se zanemaruje Stari Zavjet. Na svakoj misi prvo ide čitanje iz SZ, pa poslije Evanđelje(NZ).
Ova tvrdnja da se za evangelizaciju "koristi" samo Sina a zanemaruje Oca i Duha također ne stoji.
Sam Isus je rekao:
Matej 28,19 Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga
Kršćani se krste u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Nema tu nikakvog zanemarivanja Oca i Duha Svetoga.

Svetkovinom Presvetoga Trojstva ispovijedamo vjeru u jednoga Boga u tri božanske osobe – Oca i Sina i Duha Svetoga. To je najdublja i najveća tajna naše vjere, tajna intimnoga Božjeg života. Svojim umom to ne možemo dokučiti ni shvatiti, jer je Bog neizmjerno veći od nas i našega razuma. Mi slavimo cjelovitoga Boga, jednoga u tri osobe, prisutnoga na trojstven način u našem osobnom životu i u životu Crkve. Bog jest i On se očituje. On postoji, On je živ, Njega je moguće doživjeti, shvatiti, uočiti, prepoznati. On je s nama, za nas, uz nas, oko nas. On želi da ga vidimo i čujemo, razumijemo i ljubimo… On želi da Ga prihvatimo i k Njemu jednoga dana dođemo i slavimo Ga kroz svu vječnost.

Jedinstvo u Trojstvu – Čovjek nikada ne bi mogao svojim ograničenim umom nazrijeti intimni život božanskih Osoba.

Ali Bog, neizmjerna i sama ljubav objavio je čovjeku intimni svoj život. Objavio ga je iz ljubavi prema stvorenju.

Pozvao je čovjeka da jednom bude sudionik intimnoga Božjeg života i zato mu je omogućio da nazre tajnu života što se odvija u krugu presvetoga Trojstva.

Otac nam je objavio Sina. Poslao ga k nama. I na Jordanu kad je Krist bio kršten rekao je: “Ovo je sin moj ljubljeni” (Mt 3,17). Krist došavši na zemlju, objavio nam je da je Bog njegov Otac oduvijek: “Ja sam u Ocu, a Otac je u meni” (Iv 14,11).

Bog je oduvijek Otac i oduvijek ljubi Sina neizmjernom ljubavlju. Otac i Sin se oduvijek ljube neizmjernom ljubavlju. Iz njihove neizmjerne ljubavi proizlazi treća božanska osoba Duh Sveti. Upravo ta njihova međusobna ljubav, taj izljev njihove ljubavi je Duh Sveti koji proizlazi od Oca i Sina od sve vječnosti.

Intimni se dakle Božji život sastoji u nepresta­nom darivanju. Otac se daruje Sinu, a obojica Duhu Svetomu. Tri su različite zasebne osobe, ali je jedna neizmjerna narav, jedna božanska punina, je­dna svemoć, što posjeduju sve tri božanske osobe. Savršeno i najuže jedinstvo i stvarno trojstvo.

Teško je razumjeti trojstvo i jedinstvo, ili bolje ne može se dokučiti. Jedino preostaje našem razumu pri promatranju velike tajne Trojstva zavapiti: “Vjerujem Gospodine! Pomozi moju nevjeru” (Mt 9,24).

Trojstvo je velik, neizmjeran, beskonačan, nepromjenjiv, neshvatljiv misterij kojeg ljudska inteligencija ne može shvatiti. Samo Bog poznaje Boga i On se otkriva onima krotka i ponizna srca.

Što znači da je Bog trojstven? Znači da je Bog tri zasebne Osobe koje smo naučili zvati Otac, Sin i Duh Sveti. Djelo stvaranja iz ljubavi je pripisano Ocu, djelo otkupljenja iz ljubavi Sinu, a djelo posvećenja Duhu Svetomu.

Bog je jedan u bîti. Što to znači? Da tri osobe imaju istu vječnu, beskonačnu i nepromjenjivu narav. Njihova narav je ljubav. Stoga je među trima Osobama jedinstvo i ljubav. Ono što je Otac također je i Sin i Duh Sveti. Ono što želi Otac, žele i Sin i Duh Sveti. Slava Oca je također i slava Sina i Duha Svetoga.


Iv 3,16-18

Kršćani smo zato što vjerujemo u Trojedinog Boga kojeg nam je otkrila druga Osoba Trojstva.

Vjera u Presveto Trojstvo

Jedna od temeljnih istina vjere jet da je Bog jedan. Kao katolici vjerujemo da je naš Bog jedan u Trojstvu osoba - Otac, Sin i Duh Sveti koji čine to nedjeljivo jedinstvo u trojstvu osoba. Mnogi vjernici teško razumiju ovu temeljnu istinu naše vjere, a oni koji u Boga ne vjeruju, tu istinu, za njih nelogičnu, zato i neprihvaćaju. Želimo li promisliti o ovom otajstvu vjere, barem govorom mucajući ili pišući boreći će sa rečeničnim konstrukcijama, promotrit ćemo ponajprije što je izvor i zašto se započela slaviti svetkovina Presvetoga Trojstva.

„Ova svetkovina ne slavi konkretni događaj iz povijesti spasenja kao većina drugih u toku liturgijske godine. Slavi vjersku istinu koja se u Crkvi iskristalizirala nakon općih sabora u Niceji god. 325. i Carigradu god. 381. Pod navalama arijanizma koji je u ime jednote Boga Biblije zanijekao božansku jednakost Krista i Duha Svetog s Ocem. Oko god. 800. nastala je prigodna misa u čast Presvetog Trojstva koja se posebno slavila u Španjolskoj i Francuskoj. Polagano je prihvaćen posebni blagdan u benediktinskim samostanima u čast Presvetog Trojstva, a tek god. 1334. uveden je u sveopću Crkvu. Slavimo ga u nedjelju iza Duhova kao zahvalu za dovršeno djelo spasenja koje je Otac izveo u Sinu raspetom i uskrišenom po Duhu Svetomu." (ktabkbih.net)
Mi vjernici trebamo se upitati: „Kako izričemo ono što vjerujemo o unutarnjem Božjem životu?" Ono što vjerujemo sadržano je u sljedećem katekizamskom odlomku: „Trojstvo je otajstvo vjere u strogom smislu, jedna od onih tajni skrivenih u Bogu koje se ne mogu znati ako nisu objavljene od Boga. Bog je, istina, ostavio tragove svoga trojstvenog bića u stvoriteljskom djelu i u Objavi tijekom Staroga zavjeta. No nutrina njegova Bića kao Sveto Trojstvo tvori tajnu nedostupnu samom razumu, pa i vjeri Izraelovoj, prije Utjelovljenja Sina Božjega i poslanja Duha Svetoga." (KKC 237) Katekizam, pojašnjavajući nauk o Trojstvu, iznoseći pojašnjenja jedinstva, različitosti i suodnosa unutar Trojstva, donosi tekst Grgura Nazijanskog koji vjekovima pomaže u „razumijevanju" ovog otajstva: „Jedno postoji u Trojici, i sadrži Trojicu na različit način. Božanstvo bez razlike suštine ili naravi, bez stupnja višega koji uzvisuje ili nižega koji snizuje (...). Trojici beskonačnih beskonačna je istobitnost. Sav je Bog kad se svaka promatra u sebi samoj (...), Bog su Trojica promatrani zajedno (...) Nisam pravo ni počeo misliti o Jedinstvu, a Trojstvo me kupa u svome sjaju. Jedva sam počeo misliti na Trojstvo, a Jedinstvo me opet osvaja." (KKC 256)
Koliko je ovo otajstvo spleteno od tananih teoloških razlikovanja te nas stoga može odbiti u želji za daljnim promišljanjem, bez obzira na njegovu temeljnost za našu vjeru, toliko nas ono još snažnije privlači i osvaja u duši najdubljim prostorima, tamo gdje Bog stanuje u svakom ljudskom biću. Kada govorim ili pišem o Trojstvu uvijek se sjetim svoje profesorice koja nam je na katedri dogmatske teologije predavala kolegij o Trojedinom Bogu. Neprestano nam je pokušavala usaditi potrebu konkretnosti izričaja u govoru o Bogu. Jer, često je govorila kako govoriti o Bogu, posebno o Trojedinom Bogu, majci koja je izgubila dijete, te se u sebi trga od bola, kako o Bogu govoriti tolikom broju izmučenih muškaraca i žena na ovom svijetu, u našoj domovini, ljudi koji su izgubili svaku nadu, ljudima kojima se kidaju i zamućuju svi horizonti životnih ciljeva? Svatko od nas u svom životu želi olakšanje, barem djelomično, svojih muka. Može li majka koja je izgubila dijete, može li životom shrvano biće, put ponovljenom skupljanju krhotina svoga mučenja, pronaći sebe u Bogu? Može, jer Bog po svojim djelima otkriva tko je on u sebi. Katekizam nas još jednom pučava. „Crkveni Oci razlikuju Teologiju (Theologia) i Ekonomiju (oikonomia), označavajući prvim pojmom otajstvo nutarnjeg života Boga - Trojstva, a drugim sva Božja djela kojima se on objavljuje i priopćuje svoj život... Djela Božja otkrivaju tko je Bog u sebi, i obratno, otajstvo njegova nutarnjeg Bića obasjava razumijevanje sviju njegovih djela. Slično je među ljudskim osobama. Osoba se pokazuje u svom djelovanju, i što bolje neku osobu poznamo, to bolje razumijemo njezino djelovanje." (KKC 236)

Naša patnja i bol svakako nemaju uzrok u Božjem djelovanju. Bog, od samih početaka Objave, prilazi čovjeku kao Otac. Čitavu povijest, koliko god čovjek to htio zamagliti ili zanijekati, prilazi nam kako bi nas podigao iz - nama ljudima - vlastitog blata, blata grijeha uzrokovanog približavanjem Zlu, blata koje je uzrok svoj patnji ovoga svijeta. On je tu uz nas i u onim trenucima kada iz toga blata ne želimo, kada nam je ugodno koprcati se u njemu. Osvještene, pere nas i sprema za gozbu, gozbu koju priprema njegov Sin, kojega nam je poslao. Dao ga je nama u ruke. Bog sam dao nam se u ruke, dao se „ubiti" od ljudske ruke, samo da nas privede k sebi. U Sinu nam objavljuje kako je on neizmjerna Ljubav, po Sinu nas otkupljuje i spašava. I, ono što je najvažnije, do konačnog dovršetka svijeta i vremena, ne ostavlja nas same, nego nam po Sinu i Ocu, dolazi Duh Sveti, dakle Bog boravi s nama neprestano. Tu je kao „ljubav za nas", „ljubav za svakoga". Trojedini Bog po svojim djelima pokazuje tko je i tko želi biti u našim životima. „Božji odgovor nije objašnjavanje, nego djelo. Odgovor je supatnja - ne kao puki osjećaj, nego kao stvarnost. Božja supatnja ima tijelo. Ona znači bičevanje, krunjenje trnjem, raspinjanje, grob. On je unišao u našu patnju. (...) Križ nije ostao zadnja riječ u Isusu Kristu. On nije ostao u grobu. Uskrsnuo je, a preko Uskrsloga nam Bog govori. (...) On je tu i govori nam: ovaj život nije sve. Postoji vječnost. (...) Ne daje li upravo taj govor ozbiljnost, slobodu i nadu ljudskom životu?" (J. Ratzinger, Bog Isusa Krista). U križu Isusa Krista pronalazimo odgovor na svaku našu bojazan o Bogu, je li dobar, želi li nam dobro, kakve planove ima s nama, nije li nas možda zaboravio? Križ „je forma one ljubavi koja je čovjeka posve prihvatila, te se zbog toga spustila i u njegovu krivnju, u njegovu smrt. Tako je postala žrtva: kao ljubav bez granica, koja čovjeka (...) uzima na ramena i nosi ga kroz noć njegova grijeha natrag k Ocu. Otada postoji jedna nova vrsta patnje, patnja ne kao prokletstvo, nego kao ljubav koja preobražava svijet." (Isto)

Bog je Otac. Kad kažemo da je Bog otac onda mislimo da je kao naš otac. Ipak je bolje reći da je naš otac sličan Bogu. Nije Bog sličan čovjeku nego je čovjek sličan Bogu. Zemaljske su stvari (stvorenja) imitacije nebeskih. Ljudske stvarnosti se mogu razumjeti samo u odnosu prema nebeskim - Božjim. Tako na svijet gleda Isus. Svi očevi i majke svijeta nisu dovoljni to što su, pravi otac i majka je Bog.

On je taj koji daje svim ljudima kruh života. Ovaj naš kruh je samo djelomično pravi, pravi je onaj kojeg daje Otac Vječni. Naši očevi i majke samo su refleks onoga koji u sebi sadrži potpuno očinstvo. Nitko ne poznaje Oca ako nije Sin i onaj kome Sin objavi. Naše ljudsko očinstvo je umanjeno a Bog je potpuno. On je Stvaralac i Ljubav. On je cijeli Dar bez imalo egoizma, kako je očitovano preko Isusa Krista.

Bog je Sin. Božja ljubav postaje osoba. Sin je Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla. On i Otac su jedno. U Sinu 'onostranost' postaje 'ovostranost'. U Sinu se objavljuje Božja povezanost s čovjekom. S njim se izjednačuje i nadilazi ga. Već je spomenuto, u Isusu je najsavršenija slika Boga. Tko je njega gledao - vidio je Božju ljubav utjelovljenu. Zar apostoli nisu otkrili da on govori kao Bog', 'ljubi kao Bog', 'On je Bog'.

Bog je Duh. I ovaj izričaj također upućuje na Boga koji je Ljubav. Ne samo da on ljubi nego je on sama ljubav. Duh izražava baš tu neizrecivu božansku vlastitost. Njega se ne može izjednačiti ni sa kojom stvari ili bilo kojim bićem.

On sve to nadilazi, On je Duh koji prožima svu stvarnost. Jer je takav zato može biti u svakom čovjeku i svakom biću. Ipak Bog Duh je različit od svih naših iluzija i imaginacija. Zato je potrebno odreći se stvaranja, pa makar i idejno, svojeg boga. Eckhart će reći da se treba odreći ‘boga radi Boga’. Bogu se treba otvoriti, otvoriti se njegovu Duhu. Opasnost je da ne stvorimo ideju Boga prema svojim željama, pa se razočaramo u Boga što i nije istinski nego naš proizvod.

Bog je duh, Ljubav kojega se više može istinski doživjeti nego li shvatiti. Bog je iznad i ispod svakog našeg shvaćanja. On uvijek ostaje Deus absconditus, skriveni Bog. Vjerovanje u Trojedinog Boga nije vjerovanje u čudnu formulu, nego je vjerovanje u živog Boga. Ta formula je vrlo apstraktna makar doziva u svijest vrlo konkretni odnos s Bogom.

Prema Bogu se treba odnositi kao prema Ocu Stvoritelju, kao prema Sinu otkupitelju i kao prema Duhu nadahnitelju. Mi smo također pozvani da živimo i da se ponašamo kao naš Bog. Sv. Ivan nas poziva da budemo savršeni kao što je savršen naš Bog.

Unutarnji Božji život nas poučava u pluralnost u jedinstvu. To je moguće samo ako kroz njih struji ljubav. Pa kao što Otac i Sin i Duh Sveti označuju u Bogu puninu i život, tako isto različitost u stvorenjima označuju očitovanje Božje dobrote i ljubavi. Isus je uzeo ljudsku narav i osobnost da čovječanstvu objavi tajnu Boga i čovjeka.

Vjerujemo u Boga iako ga ne vidimo tjelesnim očima, jer za to imamo razumno opravdanje.
Gravitacija je nevidljiva sila, ali postoji.
Ni zrak ne vidimo, ali ga dišemo i održava nam život.
Tako vjerujemo u nevidljivog Boga koji je stvorio ovaj vidljivi svemir, jer svemir sam od sebe se nije mogao stvoriti.
Vjeru u Boga imali su ljudi svih vremena, uključivši i brojne znanstvenike.
Vjera nije iracionalna već nadracionalna. Ona i filozofija-znanost se ne isključuju, nego jedna drugu dopunjuju, jer Bog je izvor sve istine i znanja; u njemu nema proturječja.

Samo je jedan Bog, ali ga ljudi radi svog ograničenog i slabog razuma zamišljaju u raznim oblicima i nazivaju raznim imenima. Bog je nestvoreni bestjelesni Duh, koji se objavio u Bibliji te tako znamo da postoji u tri Božanske Osobe ili Trojstvu: Otac i Sin i Duh Sveti.
Sve tri Osobe međusobno se razlikuju ali imaju jednu te istu Božansku prirodu/narav i djelovanje izvan sebe.
Bogu Ocu pripisujemo stvaranje, Bogu Sinu otkupljenje, a Bogu Duhu Svetomu posvećenje svijeta.
Duh Sveti, Gospodin i životvorac, govorio je po prorocima. Tako je nastala Biblija ili Sveto Pismo.
On rasvjetljuje, oživljava i upravlja Crkvom. Duh Sveti je prisutan u dubini naše duše ako živimo u milosti Božjoj i u cijelom svijetu, te kao blagi vjetar, potiče nas na dobro. Oca i Sina i Duha Svetoga častimo i slavimo, kao Presveto Trojstvo.