Što se zna o toj novoj religiji?
Osnivač(otkud je poteklo), hijerarhija, nauk itd..
Jel istina da se u okviru iste provlači i okultno?
Ne znam skoro ništa, pa eto ako ima poznavatelja ne bi bilo loše malo i ovome prozboriti

Mislim da su Hrobi i Robi sledbenici. Mogli bi oni da objasne.

Kritika judeo-kršćanskog kršćanstva a najviše se odupiru pravoslavci

Ne razumijem. Na koji način kritika?

Pored Roberta I Hrobija, mislm i da i Ministar spada u tu grupu.
I koliko sam ih povatao, oni veruju u tehnoloski napredak. Veruju da ce covek buducnosti biti ineteligentniji i mocniji zahvaljujuci tehnologiji.
Robert koristi neke neobicne izraze koji se odnose na tehnoloski progres.

Nerado odgovaraju na pitanja o smislu zivota. Npr. kad ga pitas kako taj progres pomase sadanjim ljudima da nadju smisao zivota, srecu, moralnu orijentaciju itd. kad nece ni doziveti to vreme?!

Novo doba ili New Age pojam je koji označuje skup društvenih strujanja u
zemljama zapadnoga civilizacijskoga kruga nastalih, po većinskomu mišljenju, u
zadnja tri desetljeća 20. stoljeća. Mi ćemo koristiti izraz New Age u
izvedenicama, jer iako taj pojam još nije postao hrvatskom usvojenicom (kao
npr. interview, chauffeur ili banquet), često je u porabi i velika je vjerojatnost da
će ući u svakodnevni leksik.

Većinsko je mišljenje da se radi o sklopu primarno duhovnih tendencija izvan
kruga etabliranih religija, karakteriziranih svjetonazorskim eklekticizmom i
reciklažom sastavnica starijih ezoteričnih tradicija. Neke od glavnih značajki su
odbacivanje hijerarhijskoga ustroja religioznih učenja, apsorpcija i redefinicija
mističnih grana ortodoksnih vjerskih tradicija, orijentacija na ezoterične i
okultne doktrine cijeloga svijeta, parcijalno usvajanje modernih znanstvenih i
paraznanstvenih paradigmi i novo vrjednovanje spiritualnih tradicija primitivnih
društava lovaca-sakupljača. Novo doba nije religija u nastajanju, već simptom
svjetonazorske krize u kojoj bujaju spiritualni sinkretizmi i eklekticizmi svake
vrste.

Korijeni

Iako se početak Novoga doba ne može točno definirati, pretpostavlja se da
korijeni toga pokreta leže u kontrakulturi 1960-ih i 1970-ih godina, a koja je
preplavila zapadnu Europu i sjevernu Ameriku, ostavivši utjecaj i u nekim
društvenim krugovima drugih civilizacija (npr. marginalno u istočnoazijskim i
južnoazijskim, snažnije u južnoameričkim, te zanemarivo u islamskim i afričkim
društvima). Ta je kontrakultura, izražavana preko medija rock glazbe, importa
istočnoazijskih meditativnih tehnika i širokom porabom droga i raznih opijata,
bila od početka žestoko politizirana, karakterizirana snažnom anarholiberalnom
usmjerbom, seksualnom anarhijom i promiskuitetom, napadom na klasičnu
zapadnu jezgrenu obitelj i protestom protiv dominantnih ideologija vladajućih
elita suvremenih postindustrijskih zapadnih društava. Kasne šezdesete i rane
sedamdesete bile su godine studentskih buntova, kulta ličnosti Mao Ce Tunga i
idealizacije kako totalitarnih azijskih društava, tako i primitivnih neolitskih što
su još životarila po zabačenim krajevima Azije, Australije, obje Amerike i
Afrike- godine naivne vjere da je apokalipsa blizu i da će simboli omrznutoga
patrijarhalnoga autoriteta nestati sami od sebe, ustupajući mjesto harmoničnomu
i beskonfliktnomu poretku koji će se, vjerovalo se, uspostaviti nekako sam od
sebe. Bio je to drogirani Rousseau koji žvače gomoljike odjeven u japanski
kimono i mrmlja hinduske mantre, pogleda odvrgnutoga s gnušanjem od
autoritarnih figura zapadnoga patrijarhata i čeznutljivo okrenutoga prema
stampedu kineske kulturne revolucije.Gorenavedene iluzije nisu srušene. One su se same rasplinule kao svaki anarhoidni prosvjed bez temelja i jasne artikulacije. Elastična zapadna
postindustrijska društva otupjela su oštricu protesta, apsorbirala neke vidljive
značajke toga pokreta u središnju struju vladajuće kulture (npr. rock glazbu i
seksualnu permisivnost), dok je politička dimenzija reducirana na manji broj
radikalnih terorističkih skupina (Crvene brigade, skupina Baader-Meinhof,
maoistički anarhoteroristi) što su, ovisno o situaciji, dosta brzo likvidirane ili
pretvorene u progonjene zvijeri koje se jedva skrivaju pred policijama i tajnim
službama poretka što su ga mislili srušiti s nekoliko postavljenih bombi. Jedino
je eklektički misticizam preživio, zajedno s čežnjom o rajskom stanju harmonije
i preoblikovanim prosvetiteljskim mitom o «plemenitom divljaku». Uz idejnu
razradbu i promjenu životnoga stila, nastajao je New Age.

Početak

Za razliku od kontrakulture čije je neke glavne elemente naslijedio, New Age
nema ni političku oštricu, ni kvaziideološki radikalizam, a najmanje želju da
ulazi u sukob s vladajućim poretkom. Neki ga čak smatraju konformističkim
kolaboracionistom dominantnih sila ovoga svijeta. Parafrazirajući Marxa, moglo
bi se reći da je New Age «opijum za srednju klasu». Je li onda opravdano
smatrati ga nasljednikom subkulture šezdesetih ?
Kao i na svako pitanje o ideološkim nasljednicima i utjecajima, ni na ovo se ne
može jednoznačno odgovoriti. Možda je najprimjerenije reći da New Age dolazi
kronološki poslije anarhoidne kontrakulture kasnih šezdestih i ranih
sedamdesetih, da bez nje nije shvatljiv niti je bio moguć, te da je iz nje preuzeo
nekoliko vitalnih ideja koje je kasnije kombinirao, na karakteristično eklektički
način, s drugim, poglavito okultnim i duhovnim, kao i paraznanstvenim i
pseudoznanstvenim strujanjima. Središnja struja Novoga doba razlikuje se od
svoga kontrakulturalnoga predšasnika u najmanje četiri točke:

*depolitiziranost i, općenito, fokusiranost na pojedinca i odmak od širega
društvenog angažmana

*naglasak na mističnom i okultnom kao najvažnijoj dimenziji ljudskoga
postojanja

*naglasak na zdravlju i iscjeljivanju, te odbacivanju štetnih životnih navika
(droga, alkohol)

*njegovanje životnih stilova što naglašavaju sklad, optimizam i opuštenost (New
Age glazba prema rock glazbi)Koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih pojavio se lik new-agera:
optimistički, zdravlju i svekolikom rastu okrenuti Candide; apolitičan i okultno-
spiritualnim tajnama zatravljen neumorni šopingholičar izgubljen u labirintima
globalnoga spiritualnog supermarketa. Taj će nejunačni junak biti predmetom
sljedeće raščlane.

Osnovne značajke pokreta Novoga doba

Pokret heterogen u toj mjeri kao što je New Age teško je definirati: više
stremljenje nego credo, više fluktuirajući niz ideja što se pretaču, nastaju i
nestaju nego mentalna matrica, više životni stil nego ustrojeni oblik duhovnosti,
New Age je, po kakvom-takvom konsenzusu, amorfno duhovno gibanje prisutno
u velikome dijelu modernih zapadnih društava: labavo povezana mreža ideja,
protagonista, iscjelitelja, sljedbenika i učitelja koji dijele sklopove nerijetko
međusobno isključivih pokreta i svjetonazora. Kao simptom krize i
dezorijentiranosti suvremenoga zapada, matična struja New Agea ipak se može,
bar aproksimativno, prikazati na sljedeći način:

*New Age primarno je pokret koji stavlja spiritualnost u središte

*po dominantnim predodžbama, čovjek je esencijalno besmrtno duhovno biće
različito od empirijske osobnosti, no povezano s njom

*svijet je mreža energija što su, na različito opisane načine, svjesne ili su
manifestacija svijesti za koju se smatra da je istodobno univerzalna i
individualna

*prevladava stav po komu se Bog ne definira u zapadnim antropomorfnim
kategorijama (ma koliko simbolično i ezoterično interpretiranim), nego preko
idejnih obrazaca o neosobnom izvoru Bitka dominatnih u monističkim
verzijama hinduizma i budizma

*budući da je sve «Bog», te da je sve povezano, a čovjek je u svojoj biti
nadosobna svijest što je ili identična ili modifikacija svenazočne
svijesti/energije- čovjek je, na neki način, «Bog», a «Bog»-čovjek. «Bog» je,
najčešće, i vidljivi univerzum i više od njega-stoga, na starijim teozofskim
doktrinama utemeljena, široko prihvaćena ideja o paralelnom univerzumu,
multiverzumu ili slijedu nadfizičkih svjetova u koje, pretpostavlja se, nerazorivi
dio pojedinca migrira poslije smrti fizičkoga tijela

*prihvaćena je, najčešće, radikalno modificirana biologijska teorija evolucije.

Dok je u prirodnim znanostima (biologija, genetika, geologija, pa i astrofizika)evolucija shvaćena kao adaptacija sustava (biološkoga, ekološkoga) koji se
prilagođuje promjenama varijabli stanja okoline- bez ikakve ciljevitosti i
smislenosti, «evolucija» je za new-agere teleološki definirana kao proces sve
većega usavršavanja. Po glavnim shvaćanjima Novoga doba, sve «evoluira»-
tvar, razni vidovi manifestne energije, a, po nekima, i sam «Bog» ili izvorni
rezervoar svekolike energije/svijesti. Ukratko, vizura new-agerskoga kozmosa
je izrazito optimistična: sve ima smisla i stremi većemu savršenstvu, neovisno o
empirijskim podatcima ili interpretacijama ovih ili onih znanstvenika

*prihvaćen je pojmovnik, a katkad i ikonografija i dijelovi svjetonazora
orijentalnih mudrosnih doktrina i religijskih tradicija: hinduizma, budizma, te
islamskoga sufizma kao mosta između istoka i zapada. Veoma su česta
pozivanja i na zapadne heterodoksne ili okultne tradicije poput astrologije,
hermetizma, alkemije, raznih vidova magije i vještičarenja, gnostičkoga
kršćanstva, hebrejske i hermetičke kabale, pokreta ružinoga križa, masona i
spiritizma. U taj su eklektički korpus ubačene i domorodačke spiritualne i
okultne tradicije poput šamanizma i novoustrojeni pokreti dijelom bazirani na
neolitskim kulturnim matricama kao što je neopoganstvo ili Wicca vještičarstvo

*no, u dominantnom dijelu Novoga doba nazočna je i moderna zapadna
znanstvena i paraznanstvena kultura. To su, prije svih: slobodno interpretirana
moderna fizika, elementi znanstvene fantastike i paraznanosti (NLO/UFO,
piramidologija, Atlantida, kristali i njihova navodno ljekovita svojstva,..), te
parapsihologije i transpersonalne psihologije (NDE-doživljaji tik uz smrt,
Jungova psihologija i ostale inačice psihologije sa spiritualnom dimenzijom
(Maslow, Assagioli), telepatija, prekognicija,..). Skoro je neograničena vjera u
ljudske mogućnosti- dio se pokreta Novoga doba preklapa (ili je, po nekima,
identičan) s «pokretom razvitka ljudskih potencijala» (eng., human potential
movement), kulturnim trendom po kojem je smisao života u neograničemome
razvitku ljudskih mogućnosti (tjelesnih, emocionalnih, intelektualnih i
duhovnih). S tim je u svezi i frazeologija koju nalazimo u humanističkoj i
transpersonalnoj psihologiji, a karakteristična je i za New Age: govori se o
realizaciji potencijala, osobnoj preobrazbi, kreativnosti i rastu, uspostavljanju
kontakta s unutarnjim vodičem itd.

*uglavnom se prihvaćaju južno- i istočnoazijske doktrine reinkarnacije
(ponovnoga rođenja) i karme (zakona akcije i reakcije-«kako siješ, tako žanješ»,
u osobnom životu). No, te su doktrine reinterpretirane: dok je u izvornome
obliku reinkarnacija simbol zasićenosti i besmislene repetitivnosti ljudskoga
postojanja u kojem se ništa ne mijenja i u kojemu muka preteže nad
ispunjenjem, new-ageri su, generalno, optimistički nastrojeni: reinkarnacija je
šansa za duhovni i spiritualni razvitak prema evolucionističkoj paradigmi.
Najčešće su prihvaćene i ideje što imaju korijena u hinduizmu, no koje jedetaljnije razvio zapadni okultizam koncem 19. i početkom 20. stoljeća, a
napose teozofski pokret. To se odnosi poglavito na pojmove aure (nadfizičkoga
energetskoga tijela) i čakri (centara u energetskome tijelu). Te se predodžbe rabe
u new-agerskim alternativnim sustavima liječenja (reiki, bioenergetska
terapija, ..)

*stav je prema dominantnim duhovnim tradicijama raznolik: najčešće se
naglašava jedinstvo religija i zajednička srž koja je, po new-agerima, sadržana u
mističkom iskustvu što je identično u raznim religijama. Sinkretizam i
eklekticizam Novoga doba sklon je naglašavanju zajedničkih crta i ignoriranju
ili marginaliziranju razlika među postojećim vjerskim tradicijama; također,
dosta je često mišljenje da protagonisti Novoga doba imaju srž, a tradicionalnim
je religijama ostala samo ljuštura univerzalnoga ljudskoga spiritualnog iskustva.
Velike se vjere, a napose dominantno kršćanstvo, tretiraju različito: od
prevladavajuće indiferentnosti pomiješane s osjećajem nadmoći do
neprijateljstva prema, navodno, autoritarnim i manipulirajućim crkvenim
hijerarhijama

*kao svojevrsna globalistička trendovska duhovnost, New Age je, u
dominantnoj struji, koristeći jezik i metafore astrologije zamislio budućnost kao
utopiju beskonfliktnoga društva, oslobođenu zagađenja i sukoba klasne, vjerske,
ideološke, nacionalne i rasne naravi. Po tom je svjetonazoru planeta zemlja
svjesni organizam (hipoteza Gaje) koji će, uz pomoć sve produhovljenijih ljudi
(a možda i benignu intervenciju izvanzemaljskih prijateljskih inteligencija) na
čelu s new-agerima, dozreti do stanja opisivoga jedino kao raj na zemlji,
osvarenome u dobu imenovanom po astrološkomu znaku Vodenjaka/Akvarijusa

*iako je Novo doba poglavito difuzni svjetonazor, u njemu nezanemarivu ulogu
ima praksa. Velik broj new-agera bavi se raznim vrstama meditacije, psiho-
fizičkih vježbi, kod zdravstvenih problema konzultira praktičare
komplementarne medicine i znatnu pozornost posvećuje prehrambenim
pitanjima, sudjeluje u radionicama posvećenima liječenju ili upoznavanju
ezoteričnih doktrina, provodi dane, tjedne ili mjesece u prakticiranju molitveno-
meditativnih vježbi pod nadzorom izabranih duhovnih učitelja. New-ageri su
također oblikovali specifičan životni stil u kojemu mogu dominirati kulturni
sadržaji karakteristični za tu populaciju (npr. New Age glazba), posjete
sajmovima alternative i kupovina artikala vezanih za tu subkulturu te
prepoznatljiv rječnik u kojem se lako raspoznaju verbalni identifikatori toga
svjetonazora.

Povijest i glavni protagonisti

Kao što je filozofija po svom postanku i nazivlju grčka, glazba flamanska i
talijanska, marksistički komunizam njemački fenomen- tako je New Age
poglavito sjevernoamerička pojava izrasla iz kulture engleskoga govornoga
područja. Iako je nesumnjivo utemeljen na široj okultnoj tradiciji, a glavni je
izvor vokabulara bio teozofski pokret konca 19. i početka 20. stoljeća- većina
proučavatelja Novoga doba smatra da je pokret Novoga doba nastao koncem
sedamdesetih i početkom osamdesetih, te da nema prepoznatljive utemeljiteljske
pojave ni događaja. Slična sinkretistička duhovna gibanja javljala su se u
povijesti u više navrata: primjeri su Aleksandrijski (i, općenito, kasnoantički)
vjersko-okultno-filozofski kotao na početku kršćanske ere ili nabujali
eklekticizam u doba kineske dinastije T'ang (oko 800. n.e.). Stoga se s pravom
može postaviti pitanje: što je u ideologiji Novoga doba uistinu novo ? Ništa-
osim činjenice da u svojim glavnim idejnim obrascima odražava reakciju na
klimu globalističke, eminentno tehnološko-scijentističke epohe, koristeći
djelomice instrumentarij same te epohe.

Među bliže preteče Novoga doba obično se svrstavaju okultizmi što su se
pojavili u kasnome 19. i ranom 20. stoljeću: teozofski i antropozofski pokret,
spiritizam i pojave duhovnih i okultnih učitelja kao što su G.I.Gurđijev, Edgar
Cayce, Alice Bailey, Jiddu Krishnamurti, Hazrat Inayat Khan, niz indijskih
gurua ili sufijskih učitelja koji su našli utočište na zapadu, te utemeljitelji
psiholoških doktrina poput Carla Gustava Junga ili Abrahama Maslowa: teorija
što sadrže spiritualnu ili transpersonalnu dimenziju koje inače nema u empirijski
orijentiranim psihološkim doktrinama. Nakon radikalne kontrakulture šezdesetih
i dijela sedamdesetih, uslijedila je apsorpcija raznorodnih učenja i djela što su se
pojavila u to doba: neka su od njih likovi kao Alan Watts ili Carlos Castaneda;
tu su i pozni opus Aldousa Huxleya, romani Richarda Bacha i ponovo tiskani
glavni tekstovi zapadnoga okultizma hermetičke i teozofske provenijencije.
Tako fluidan pojam kao Novo doba obuhvaća i neognostičke doktrine koje
inzistiraju na oslobođenju istinskoga Ja iz kaveza empirijske svijesti, ne hajući
previše za moguću utopijsku harmoniju na planeti zemlji (Carlos Castaneda;
Seth, navodno nadosobni entitet što ga je kanalizirala Jane Roberts; Donald
Neale Walsch i njegov opus o «Razgovorima s Bogom»), i nove religije koje
bismo mogli okarakterizirati kao tehnognostičke (Scijentologija Rona
Hubbarda), i kanalizirana učenja na način medijumskoga spiritizma (Ram-tha,
«Tečaj čuda»), i ikone pop-kulture kao glumica Shirly Maclaine čija je TV
emisija o paranormalnim pojavama i duhovnosti prešla put od kultnoga do
smiješnoga, i razvodnjeni šamanizam na znanstveno-fantastični način iz romana
Jamesa Redfielda («Celestinsko proročanstvo»), i svjetske uspješnice
brazilskoga romanopisca Paola Coelha ....U njem se pojavljuje i niz figura
poznatih na američkoj sceni, no praktički anonimnih za širu javnost Europe i
Azije (Andrew Cohen, Marianne Williamson). Kao višeslojni fenomen, NewAge ima preteče kojima vjerojatno nije ni palo na pamet da bi ih takav pokret
mogao prisvojiti (G.I. Gurđijev, Carl Jung), autentične prethodnike (Alan
Watts), pripadnike koji su u središtu zbivanja (James Redfield, Paolo Coelho) i
one koje je možda bolje klasificirati kao nove religijske sljedbe (scijentologija,
«Tečaj čuda»).

Kritike

Kao što je New Age heterogen pokret, tako se i njegovi kritičari među sobom
vrlo razlikuju; štoviše, oštrica kritike usmjerena protiv određene struje u Novom
dobu ne mora se, bar u teoriji, odnositi na sve vidove te subkulture. No,
najizrazitiji kritici toga društvenoga fenomena dolaze iz dolje navedenih
sredina.

Znanstveni krugovi reagiraju velikom žestinom na praktički sve manifestacije
Novoga doba. Kao što su u više navrata naglasili ugledni fizičari kao John
Wheeler ili Richard Feynman, astronomi i popularizatori znanosti poput Carla
Sagana, biolozi kao Richard Dawkins ili neurofiziolozi kao Stuart Hameroff:
kompromisa s new-agerima jednostavno- nema. Po unisonomu sudu cijele
znanstvene zajednice New Age je plima iracionalizma, praznovjerja i neukosti.
No, dodatnu aromu cijeloj situaciji daje nekoliko činjenica među kojima valja
izdvojiti bar dvije: new ageri se vrlo često pozivaju na znanstvene discipline 20.
stoljeća, a najviše na kvantnu mehaniku. Također, dosta popularne znanstvene
discipline u miljeu praktikanata Novoga doba su i drugi dijelovi fizike i
interdisciplinarna područja poput nelinearne znanosti, kompleksnosti i kaosa,
hologramskih i drugih hipoteza i teorija u kozmologiji, te pojedine paradigme
informacijskih znanosti i pokušaji neurofiziologa i fizičara da formuliraju teorije
svijesti. Nepopularne su vidljivo i tvrdokorno materijalističke znanosti kao
genetika, biološka teorija evolucije, kao i većina glavnih paradigmi drugih
egzaktnih i društvenih znanosti. No, «olakotna okolnost» bila bi u tome što je
dio znanstvenika, poglavito fizičara, ponekad koketirao s parapsihologijom, kao
i to što je nemali dio ambicioznih fizikalnih teorija po svojoj naravi visoko
spekulativan i nerijetko otvoren za interpretacije koje izlaze izvan okvira
standardnoga scijentizma i materijalizma. No, ta je navodna otvorenost
zavaravajuća: npr. John Wheeler, američki fizičar i autor više spekulativnih
fizikalnih teorija (razne teorije kvantne gravitacije, kvantna geometrodinamika)
koje u nekim vidovima predstavljaju radikalniji otklon od mehaničkoga
materijalizma dominantnoga u 19. stoljeću nego bilo koja paradigma što ju
možemo naći na repertoaru ezoteričnih i okultnih doktrina- veoma je gnjevno
reagirao na bilo kakvu pomisao o ikakvoj vrijednosti parapsihologije, a kamoli
okultnih ili religijskih učenja. Matematičar i fizičar Roger Penrose, te
neurofiziolog Stuart Hameroff, autori teorije o fundamentalnome kvantnomkarakteru svijesti u kojoj ključnu ulogu igraju objekti nazvani mikrotubulima,
isto su tako inzistirali na, u konačnici, materijalističkoj interpretaciji svoje
teorije: po njima struktura svijesti jest kvantna i ravna se po zakonima
nerelativističke kvantne mehanike, no nastaje i propada s mozgom i CNS-om, te
nije spojiva ni s čime što bi mirisalo na paraznanost ili bilo kakve ideje što ih
nalazimo u velikim religijama, a tiču se «duše» i sl. O osnivačima kvantne
teorije, od Nielsa Bohra do Wernera Heisenberga, od Enrica Fermija do Erwina
Schrodingera nepotrebno je i govoriti: njihov je svjetonazor čvrsto fizikalistički i
scijentistički. Zamjena devetnaestostoljetnoga materijalizma modernijim i
suptilnijim teorijama što objašnjavaju mikrosvijet, a u izmijenjenome obliku i
povezane s Einstein-Hilbertovom općom teorijom relativnosti pokušavaju riješiti
kozmološka pitanja- ni na koji način ne mijenja činjenicu da se, u svim
vidovima, radi o fizikalističkim i materijalističkim teorijama rafiniranijega i
nijansiranijega vida. Također, interpretacije kvantne fizike poput «teorije
mnoštva svjetova» (prilično zavaravajući naziv) i Bohmove teorije implicitnoga
poretka popularne su, u slabo razrađenome obliku, među new-agerima. U
znanstvenoj zajednici te su teorije prihvaćene kao alternativne-no, ne u new-
agerskom žargonu, nego kao ozbiljne teorije koje se detaljnije oblikuju u
mnogim znanstvenim radovima i koje u svojim razradbama (npr. kod Brycea
DeWitta) nemaju nikakve okultne ni paranormalne konotacije. Dapače, iz kuta
znanstveničkoga svjetonazora kvaziokultni new-agerski milje posebno je
razdražujući: skoro svi znanstvenici tu struju u kulturi doživljavaju kao
megafonsku promidžbu primitivnoga ignorantizma, oživljavanje prezrenih i
odbačenih disciplina poput astrologije i, općenito, kao navalu agresivnih
neznalica i šarlatana. Veću antipatiju u znanstvenoj zajednici izaziva jedino
vjerski fundamentalizam i protudarvinistički kreacionizam nazočan u
evangeličkome protestantizmu. Otprilike u 18. i 19. stoljeću na zapadu je
sklopljeno primirje između znanosti i religije, s dosta jasno ocrtanim granicama
među tim područjima. Većina je znanstvenika vjerski ravnodušna i odgovara im
takvo stanje. No, s pokretom Novoga doba suočili su se s fenomenom bujanja
spiritualnih svjetonazora koji tvrde da suvremena znanost zapravo potvrđuje
njihove teze i, na neki način, prisvajaju i reinterpretiraju znanstvene teorije, i to
u duhu potpuno suprotnom empirijskom i racionalnom stavu egzaktnih znanosti.

Stoga, nije nimalo čudno da je znanstvena zajednica reagirala ne toliko
prijezirnom šutnjom, nego sarkastičnom i razornom kritikom u kojoj nije
pošteđen praktički ni jedan segment toga društvenoga pokreta.
Druga, u medijima često nazočna kritika dolazi iz redova dominantne zapadne
religije, kršćanstva. Ona se može podijeliti u više kategorija, ovisno o izvoru,
namjeni i predmetu. Katolička crkva i glavne protestantske denominacije
(luteranska, kalvinistička, episkopalna,..) oblikovale su svoje primjedbe na
studiozan i, kad se radi o autoriziranima tekstovima, dosta suzdržan način.

Nasuprot tomu, evangeličke i fundamentalističke sljedbe radikalne su ijednostrane u svojemu protivljenju fenomenu Novoga doba: po njima se radi o
djelovanju Sotone, što onda zahtijeva uništenje toga svjetonazora. Posvetit ćemo
više prostora kritikama glavnih kršćanskih denominacija, budući da se one mogu
i najčešće sresti u medijima. Vrlo velik dio pobijanja svih tvrdnji New Agea
vida je popularnih i površnih članaka u lokalnim vjerskim publikacijama i
regionalnim medijima (novine, TV, radio). Radi se, najčešće, o primitivnim
napadajima na cijelu tu duhovnu struju, bez ikakve želje da se razumiju uzroci
takve pojave: sami su napadi uglavnom neobaviješteni i miješaju, zbrda-zdola,
fragmente zapadnoga okultizma i pogrješno shvaćenih istočnoazijskih religija.
Motivacija je za takav stav razumljiva: pokret Novoga doba djeluje
razvodnjavajuće na pripadnike tradicionalnih kršćanskih sljedbi, nerijetko ih
privlači pa ili dio vremena provedu u tome miljeu, ili se potpuno odreknu
pripadnosti konfesiji u kojoj su odgojeni. Na neki način, Novo doba je slabija
varijanta glavne društvene sile s kojom se kršćanske konfesije bore preko tri
stoljeća: sekularizma, relativizma i antitradicionalizma. Iako New Age nije
sekularan ni scijentistički, a u snazi je utjecaja daleko slabiji od navedenih
strujanja epitomiziranih u, npr. darvinizmu, marksizmu i freudovskoj
psihoanalizi, neto učinak je za kršćanstvo sličan po profilu: opadanje utjecaja
kršćanstva i rast snage nekršćanskih, a katkad i protukršćanskih ideologija i
svjetonazora.

Na ozbiljnijoj razini kršćanske denominacije (npr. katolička i episkopalna)
formulirale su da je glavni protivnik kršćanstva na zapadu konzumerizam,
hedonistički relativizam i rastuća egocentrična indiferentnost prema svemu:
drugima ljudima, obitelji, narodu, religiji i siromašnijim slojevima i narodima.
New Age je, po tom sudu, samo segment i pokazatelj krize manifestne u kultu
hedonizma, konformističkoga ideala društvenoga uspjeha i potrošačke histerije.
Na Novo doba se ne gleda kao na snažni svjetonazor ukorijenjen u glavnim
tijekovima zapada (kao npr. individualistički sekularizam i racionalizam), niti
kao potencijalnoga konkurenta na religijskome polju, nego na struju u općoj
dekadensi zapada. Primjer kritike izašle iz okrilja Katoličke crkve je opsežan
tekst nastao u papinskome vijeću za međuvjerski dijalog : «Razmišljanja o
pokretu Novoga doba».

Uz to, često se primjećuje da među new-agerima praktički i nema članova
siromašnih društvenih slojeva niti istaknutijih pripadnika bilo koje vjerske
sljedbe: zaključak koji se nameće je da se radi o svjetonazorskoj i psihološkoj
krizi relativno imućnijih ljudi koji ne posjeduju dar vjere. Također, budući da je
New Age tako raznorodan, oštre kritike koje se upućuju tomu pokretu dijelom
promašuju cilj jer se kao primjeri pokvarenosti i kriminala u Novom dobu
navode neke nove religijske i pseudoreligijske sekte koje ne pripadaju New
Ageu stricto sensu: npr. scijentologija ili Rajneeshova sekta koja se raspala u
nizu skandala oko droge, robovskoga rada i kriminalnih prijestupa. Velik je dio
primjedaba uperen protiv životnih stilova koji nisu središnji za New Age-npr.uporabe droga i kultovskoga sektašenja. No, pregledaju li se pozornije
argumenti kršćanskih sljedbi protiv Novoga doba, vidi se da se oni mogu svesti
na bar tri glavne tvrdnje: New Age je simptom potošačkoga mentaliteta i
relativističkoga egocentrizma karakterističnoga za moderna zapadna bogata
društva; po svojem je postanku znak krize kršćanstva za što većina kršćanskih
denominacija ne okrivljuje okoštalost ili slabost crkava- po definiciji, prirodno
stanje kršćanstva je kriza jer se ta religija najradikalnije bori protiv u čovjekovoj
nižoj prirodi usađenih najsnažnijih poriva: izrjeka iz Propovijedi na gori se
primjenjuje na većinu modernih relativista, pa tako i na new agere: «Uđite na
uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast, i mnogo ih je koji idu
njim. Kako su uska vrata i tijesan put koji vode u život, i malo ih je koji ga
nalaze !» (Mt, 7:13-14); u povijesnim paralelama, kršćanske crkve prethodnike
Novoga doba nalaze u kršćanskim gnosticima, katarima i heretičkim strujanjima
koji su, poglavito gnostici, žestoko osuđeni u samoj Bibliji, napose u Pavlovim i
Ivanovim poslanicama, a kršćanstvo ih odbacuje kao sotonsko zavođenje na
krivi put.

S nekršćanskim religijama vladajuće struje u kršćanstvu imaju korektne, katkad
i srdačne odnose: s judaizmom, islamom, vrstama hinduizma, budizma,
konfucijanizma i ostalim tradicionalnim svjetonazorima vlada svojevrsno
primirje, a često i ekumenski dijalog. No, New Age, kao primarno novonastali
zapadni fenomen, tretiran je ne kao drugačiji autentični svjetonazor, nego kao
bolest nastala u krilu zapada.

Vjerojatno su najintrigantnije kritike što dolaze iz krugova istočnih religija
(hunduizma, budizma i sl.). Manjim dijelom, ili u početku, te su tradicije
pokazivale razumijevanje i simpatiju za New Age. To je shvatljivo, budući da je
taj pokret, kao i teozofija stotinu godina ranije, obilovao laskavim ocjenama o
azijskoj duhovnosti. Proklinjani i kuđeni od zapadnih misionara kao pogani koji
se valjaju u grijehu i zabludama, pripadnici istočnoazijskih religija doživjeli su
da ih znatan broj zapadnjaka uzdiže kao moralno i spiritualno superiorne
kulture. No, taj harmonični odnos počeo se urušavati s agresivnijom afirmacijom
glavnih pojmova Novoga doba: tada je postalo jasno da su i istočne kulture za
new-agere samo fragmenti velikoga učenja i oblika duhovnosti koji ispunjenje
nalazi u megalopolisima Europe i sjeverne Amerike- a ne selima ili slamovima
Indije i Hong Konga. Otada se budističke, hinduističke i taoističke tradicije
jasnije samo-definiraju i distanciraju od new-agerskoga pokreta. To se odnosi i
na domorodačke duhovne tradicije kao što su amerindijanske i polinežanske.
Izvan ovih krugova, prosječni je zainteresirani zapadni skeptični promatrač
skloniji naglasiti ukorijenjenost Novoga doba u općoj duhovnoj krizi što
prožima Zapad stoljećima.

Bez želje za povratkom strega kršćanske ortodoksije s elementima teokracije, bez simpatija za redukcionizam scijentističkih dogmi, bez iluzija o azijskome iracionalizmu i opskurantizmu, moderni zapadni skeptikbi se mogao, bar dijelom, složiti s parafraziranim sudom što ga je poljski filozof
Leszek Kolakowski dao o marksizmu: samoobožavanje čovjeka, kojem je New
Age dao pečat i izraz u zadnjih nekoliko desetljeća, završava kao svi kolektivni i
individualni pokušaji samoobožavanja: pokazalo se kao komična strana ljudske
muke.

To su perverzne narcisoidne elitističke projekcije na razne kulture i istorijske periode , gde je u centru kvaziegalitarizam.

Feminizam je tu jedna od centralnih stavki , ono kao boginje majke,svi su bili gejevi i lezbe u antičkoj Grčkoj,kamasutra poze,....
Svu tu new age propagandu su finansirali CIA koju su nagovorili tehnokarti i transhumanisti.

Pre jedno 15-20 godina su na BBC pričali kako su našli podatke o postojanju žena gladijatorki u starom Rimu , i naravno feministkinje i njuejdžerke sve ožarene su krenule sa pozicijom o rekonstrukciji istorije koju je eto pisala zla patrijahalna akademska zajednica , međutim uspostavilo se da su u prestavama po koloseumima starog Rima postojali zabavno-komični delovi programa gde su se osim žena borili i kepeci(patuljici).

Meni je do jaja bila priča o ostrvu Lezbos pre jedno 20 godina kad su američke i britanske lezbe preplavile ostrvo kao da se vraćaju u svoju zemlju porekla iliti zavičaj predaka ludujući po plažama sa nekim new-age obredima i venčanjima.
Nesretni grčki pravoslavci nisu znali šta ih je snašlo od ludaka.

New age ima donekle rimski paganski koncept u smislu kao što su Rimljani kad osvoje neko pleme ili zemlju ritualno su ubacivali lokalna božanstva u svoj panteon iz razloga da će im doneti sreću i održanje na vlasti , ali to je naravno bilo selektivno i sinkretički.
E tako i njuejdžeri , hvataju se svega selektivno što im odgovara.

???

Ozbiljno?

Pa to me podsjeca na onu knjigu, prevescu ali ne znam da li se i na nasem tako zove. Die Möglichkeit einer Insel - Mogucnost ostrva, na francuskom: La possibilité d'une île. Napisao francuski pisac
Michel Houellebecq.

Sekta koja tako klonirana nadzivi covjecanstvo..i onda protagonistu tokom radnje prebacuje iz naseg vremena u buducnost i obrnuto.

Nisu se nesto bogzna usrecili.

Ne cudi me da su hladni Robi i jos hladniji Hrobatos - hladan je kao zilet - slijedbenici toga.

Dobro si to primetio.
I Ministra sam dodao u tu grupu njuejdzera, a ranije sam mu rekao da je flegmatican. On je rekao da to nije flegmaticnost nego "zen".

Imaš čudnu fascinaciju sa mnom, a u krivu si 90% vremena. Ne, futurologija je religija za tech bros i ljude koji koji vjeruju u superiornost zapada. Ja nisam ni u jednoj od tih kategorija. Ponosim s s ovom temom, starom 8 godina.

https://hercegbosna.org/forum/znanosti/krah-futurologije-i-tehnoloskih-inovacija-t14202.html

Prije sam gledao s dozom razmaka na ljude koji su postali dio sekti, na žene koje su se okrenule hinduizmu, ljude koji su prešli na budizam itd

Al na kraju shvatiš kako svaka religija ima svoje slabosti i ne može pokriti potrebe svakog čovjeka
Nažalost je trenutni set religija razvijen za vrijeme nepismenih seljaka i svemoćnosti/znanja pismenih ljudi. Recimo u propovijedi se nekad osjećam kao da sam nepismeni seljak u 12. stoljeću

Treba nam poboljšanje postojećih religija ili razvoj novih

New Age uopće ne kaska za drugim religijama. Uzimaju što im odgovara i ukomponiraju u svoj nauk.

Same shit ,different day.

Uglavnom, moramo prekinuti recikliranje duša, pakleni plan demiurga koji nas odvraća od prave istine i pravoga boga.

Kolega Harezm je na jednom mjestu napisao izuzetno pametnu stvar. Suvremeni inteligentni čovjek sam sebi kroji religiju prema svojim potrebama i iskustvima.

Možda ipak ne shvaćaš to sam nego samo upijaš iz moderne popularne kulture, obrazovanja, medija itd. I onda imaš dojam kao da si sam nešto shvatio i naravno imaš osjećaj da si moderan, u korak s vremenom, mainstream narativom.

Moderno doba ne postoji, to je zabluda. Postoji jedino napredak tehonologije, ljudi i dalje imaju iste osobine, ponašanja itd. kao prije tisuće godina.

Ljude je danas jednako lako izmanipulirati kao u Srednjem vijeku unatoč svoj tehnologiji, znanosti i "znanosti". Danas imaš neograničen pristup informacijama, ali 99.9999% od njih su smeće, laži, prevare i poluistine. To te dovodi do toga da si jednako udaljen od istine kao neki seljak iz srednjeg vijeka, možda još udaljeniji.

Što se tiče religije, mislim da nisi imao iskustvo istinske vjere nego samo ispraznu religiju kao i mnogi drugi što nažalost mnoge vodi u pravcu ateizma, new agea, neopoganstva i sličnih zabluda.

Imaš ovdje od 5:50 dobro objašnjeno to moderno stanje uma

'iskustvo istinske vjere', tko god ovo tvrdi je zreo bar za promatranje.

Kad bi trebali bit religiozni, rađali bi se s religijom, kao sa spolom, rađali bi se budisti među muslimanima, židovi među katolicima. Što znači da je sve to ljudska izmišljotina. Ako ti baš žestoko vjeruješ u nešto takvo - puknuo si.

Ljudi se ne rađaju ni kao Jugoslaveni, opet ih ima. Ja ipak neću reći za njih da su kreteni, vjera mi brani.

Očito nisi doživio istinsko iskustvo Jugoslavije.

Bravo, smješan si. Evo keks

Religija ?
Izraz ''new age '' sam uglavnom vezivao za muziku ( ima dobre ) , ili neke pričanije o potrebi današnjeg čovjeka da opet uhvati izgubljenu kopču sa prirodom .

Npr..




PS
Dakle podvala ...razočarah se ..

Tool.

Sveta geometrija, okultni simboli, fibonacijev niz, svašta su oni tu ugurali.

Al deru gaće.

Dobra stara Enigma

Ljudi vjeruju u svašta. Vjeruju u krave i majmune te ostale hajvane. Teško je sve to definirati i objediniti