Colegio Mayor de Santiago Apóstol (Madrid)U svrhu zbrinjavanja studenata iz komunističkih zemalja, riječ je o
oko osam stotina sveučilištaraca i stotinjak kulturnih djelatnika iz 14 nacija koji su boravili u Madridu, dok je
u Barceloni bilo 150 studenata i deset kulturnjaka, u glavnom gradu Španjolske osniva se 2. svibnja 1947.
Visoki zavod sv. Jakova (Colegio Mayor de Santiago Apóstol). Bilo je u tome simbolike jer je sveti Jakov zaštitnik Španjolske.
U dekretu koji je prethodio osnivanju Zavoda piše: »Španjolska nacija svjesna velike odgovornosti koju nameće kršćanski osjećaj svima vjernicima u ovom povijesnom času i odazivajući se pozivu Crkve, koja poziva na materijalnu i duhovnu pomoć žrtvama bezbožnoga komunizma, nastoji ublažiti patnje naše subraće. U toj nakani osniva se Colegio Mayor de Santiago Apóstol, koji će biti povjeren OCAU...« (6. prosinca 1946).
Ravnatelj Zavoda bio je bivši slovački veleposlanik u Zagrebu
Josef Cieker, koji je izvrsno poznavao hrvatsko izbjeglištvo i dobro govorio hrvatski. Ne smijemo zaboraviti da su Slovačku, nastalu nakon sporazuma Njemačke i zapadnoeuropskih država u Münchenu, priznale brojne demokratske zemlje pa čak i Sjedinjene Američke Države.
Među tih oko 800 sveučilištaraca koji su u razdoblju od dva desetljeća stanovali u Zavodu sv. Jakova, njih po prilici
pedesetak bili su Hrvati, dok je oko 20 intelektualaca izvan Zavoda u istom razdoblju djelovalo u raznim španjolskim znanstvenim ustanovama u Madridu i ostalim španjolskim gradovima.
Zavodom su upravljali istaknuti članovi Katoličke akcije i Pax Romane, i to u duhu novoga poslijeratnoga društvenoga ustrojstva Europe koje su predvodili istaknuti državnici Konrad Adenauer (Njemačka), Alcide de Gasperi (Italija) i Robert Schuman (Francuska). Drukčije rečeno, Zavod je ustanovljen na načelima moralne obnove Europe nakon katastrofa Drugoga svjetskog rata. Početna materijalna sredstva za rad Zavoda osigurala je Španjolska biskupska konferencija preko Caritasa i djelomično NCWC-a (National Catholic Welfare Conference), Vatikana i španjolskih ministarstava vanjskih poslova te odgoja i znanosti, ali i privatnih poduzeća.
Colegio Mayor bio je ustrojen po uzoru na slične koledže u Engleskoj i Irskoj u kojima su studenti uz svoje školske obveze mogli sudjelovati u svestranoj izgradnji svoje osobnosti na polju kulture, športa i društvenih djelatnosti, ali bez ikakve prisile i potpuno neovisno o tadašnjem političkom sustavu u Španjolskoj, koji, kao što se zna, nije bio demokratski, ali ni takav kakvim su ga prikazivali ljevičarski propagandisti, posebice u komunističkoj Jugoslaviji. OCAU je odlučio da se poštuju načela nacionalne pripadnosti pojedinaca i da
svaku nacionalnu skupinu čini barem deset članova.
Istodobno su neke kulturne ustanove u Madridu zaposlile ugledne intelektualce iz istočne i srednje Europe. To je bilo moguće zahvaljujući organizacijama
OCAU (Organización Católica de Asistencia Universitaria) i
OCARE (Organización Católica de Asistencia Refugiados de Espańa), koje je osnovala Biskupska konferencija Španjolske na Papin žurni apel. U predgovoru Statuta tih dviju ustanova piše: »OCAU i OCARE osnivaju španjolski katolici s nakanom da pomogne studentima i intelektualcima iz istočne i srednje Europe čije se zemlje nalaze pod komunističkom vlašću. Na ovo nas obvezuje kršćanska solidarnost u ovom teškom povijesnom času, i to je naš odgovor na poziv Crkve.« Prva se javila za riječ Pax Romana, kojom je tada predsjedao Španjolac prof. Joaquin Ruiz Giménez. Na kongresu u Londonu u kolovozu 1945. pozvala je svoje nacionalne podružnice da »prouče mogućnosti pomaganja izbjeglim studentima«. Nakon povratka u Madrid španjolska podružnica Pax Romane započinje pripreme za osnivanje OCAU-a, što je uslijedilo vrlo brzo, naime 1946.
Pax Romana je svjetska organizacija katoličkih sveučilištaraca osnovana u švicarskom gradu Fribourgu 1921, koja se posebno snažno razvijala u Španjolskoj, Nizozemskoj i u samoj Švicarskoj.
Pax Romana bila je jedna od poluga u upravljanju Zavodom, nastojeći da »od heterogenih individualnosti oblikuje zajednicu temeljenu na načelima buduće ujedinjene Europe pod zaštitom kršćanskoga univerzalizma«. Bio je to španjolski doprinos novoj Europi, koja je tada tek težila svojem ujedinjavanju, započetu njemačko-francuskim prijateljstvom i još nedovršenu sadašnjim zaustavljanjem proširenja Europske unije, što je u to doba bio upravo proročki pothvat. Taj europski duh podupiran je učestalim predavanjima i susretima sveučilištaraca pa se odražavao i u njihovu osobnom približavanju.
Evo popisa studenata korisnika stipendija OCAU-a s oznakom zvanja i država boravka, odnosno iseljenja:
1. Azinović, Zlatko (doktor ekonomije, Mozambique–Španjolska)
2. Bartolović, Ivan (doktor prava, Peru)
3. Batušić, Miroslav (pravnik, Brazil)
4. Borić, Gojko (novinar, Njemačka–Hrvatska)
5. Brajnović, Luka (doktor prava, dr. filozofije, teoretičar publicistike, Španjolska)
6. Čukman, Alojz, (doktor prava, SAD)
7. Deur, Veljko (prof. književnosti, Francuska–Argentina)
8. Dundov, Mirko (doktor medicine, Engleska–Španjolska)
9. Dučmelić, Zdravko (prof. likovnih umjetnosti, Argentina)
10. Filipović, Josip (doktor ekonomije, Španjolska)
11. Franić, Josip (doktor ekonomije, Kanada–Španjolska)
12. Fulgosi, Ante (doktor medicine, SAD)
13. Gec, Marijan (doktor politologije, Španjolska)
14. Grgurović, Miroslav (doktor medicine, SAD)
15. Ivandić, Tomislav (doktor medicine, Njemačka)
16. Jelavić, Duško (doktor medicine, sveuč. prof., Španjolska)
17. Jurišinović, Tomislav (prof. književnosti, Francuska)
18. Karabaić, Drago (gospodarstvenik, SAD)
19. Kremenić, Gojko (doktor kemije, prof., Španjolska)
20. Kroker, Maca (doktorica medicine, prof. psihijatrije, SAD)
21. Kuraja, Tomislav (topograf, Argentina)
22. Kulenović, Nahid (tekstilni inženjer, Njemačka)
23. Klanjac, Petar (farmaceut, Kanada)
24. Lončarević, Ivan (doktor agronomije, Njemačka)
25. Ljevaković, Ivan (prof. književnosti, Španjolska)
26. Madirazza, Ivan (doktor geologije, Danska)
27. Marić, Drago (gospodarstvenik, Venezuela)
28. Mandić, Ante (ing. brodogradnje, Belgija–Španjolska)
29. Maruna, Petar (slikar, prof. likovnih umjetnosti, Španjolska)
30. Miletić, Marko (gospodarstvenik, SAD)
31. Mirth, Karlo (ing., novinar, publicist, Španjolska–SAD)
32. Mišić, Drago (tehničar zrakoplovstva, Peru)
33. Nagy, Eduard (doktor prava, SAD)
34. Opić, Branko (veterinar, Brazil)
35. Pančić, Franjo (veterinar, SAD)
36. Pandžić, Krešimir (industrijalac, SAD)
37. Putica, Zvonko (doktor medicine, Španjolska)
38. Tuškan, Ivo (doktor medicine, SAD)
39. Tijan, Tomislav (ing. kemije, Španjolska)
40. Turković, Branimir (ing. brodogradnje, SAD)
41. Radić, Ante (doktor filozofije, Filipini)
42. Radovanović, Srećko (ing. industrije, SAD)
43. Raspudić, Bruno (prof. filozofije, SAD)
44. Rupčić, Mladen (ing. arhitekture, Njemačka)
45. Strujić, Hrvoje (kemičar, SAD)
46. Subotić, Zvonimir (gospodarstvenik, Argentina)
47. Šimić, Pero (ing. građevinarstva, Španjolska)
48. Široki, Boris (doktor politologije, Venezuela)
49. Vukota, Pero (doktor politologije, Argentina)
50. Žigrović, Mladen (prof. filozofije, Engleska)
Privremenu stipendiju s kraćim boravkom u Zavodu sv. Jakova dobila su još devetorica studenata koji u Madridu nisu završili studije, dok su korisnici priznanja studija i slobodnog upisa na sveučilišta (po zakonu koji je inicirao OCAU) bili fra Zvonimir Brajdić, fra Vlado Čujat, fra Vlado Vuljan i fra Mate Tafra.
Spomenimo i to da je boravak hrvatskih studenata i intelektualaca u Španjolskoj bio okrunjen i s 25 mješovitih španjolsko-hrvatskih brakova.
Više na:
http://www.matica.hr/hr/357/HRVATI%20U%20MADRIDU%20/
