HRVATI U NJEMAČKOJ

Slobodna Dalmacija (http://www.slobodnadalmacija.hr), 12./ 18. veljače 2005.
FELJTON
HRVATI U NJEMAČKOJ - ŽIVOT, RAD, KULTURA I POVRATAK
-----------------------------------------------------------------------

PRVI DIO


(I) HRVATI IZRAZITO ISELJENIČKI NAROD

Većina naših ljudi u Njemačkoj ima rodbinu, prijatelje ili barem poznanike. No, istraživanja o životu i radu Hrvata u Njemačkoj vrlo su rijetka u literaturi, a razloge tomu treba potražiti i u rigidnosti bivšega komunističkog sustava. Ovaj feljton nema namjeru popuniti prazninu u povijesti tih društvenih istraživanja, ali će nastojati sažeti neke najvažnije događaje, aspekte i zanimljivosti iz iseljeničkog života Hrvata u Njemačkoj

Rasutost hrvatskog naroda po čitavom svijetu često je citiran, ali rijetko, ili barem nedovoljno, istražen fenomen hrvatskoga društva. Najveći valovi iseljenja Hrvata zbili su se tijekom 20. stoljeća, osobito u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Iako su mnogi Hrvati otišli u udaljene Sjedinjene Države, Kanadu, Australiju i Novi Zeland, većina ih se ipak naselila u domovini bližim zemljama poput Austrije, Švicarske, Nizozemske i Njemačke.

Život od nule
Upravo je Njemačka zemlja u kojoj danas većina naših ljudi ima rodbinu, prijatelje ili barem poznanike. Koncepcijska istraživanja o životu i radu Hrvata u Njemačkoj vrlo su rijetka u literaturi. Razloge nedovoljne istraženosti treba potražiti, među ostalim, u rigidnosti komunističkog sustava vlasti koji nije dopuštao slobodan razvoj društvenih znanosti i primjenu modernih komunikacijskih tehnika i metodologija društvenih znanosti u korist istraživanja ideoloških interesa koji se nisu poklapali sa svjetonazorom jugoslavenskih vladajućih struktura.
Primjera radi, do studenata povijesti za vrijeme studija u bivšoj državi uopće nisu dolazile spoznaje o masivnom iseljenju kao historiografskom problemu u Republici Hrvatskoj. Jasno je, dakle, da su u takvom okruženju mnoge teme iz hrvatske povijesti, među njima i životne prilike i neprilike iseljeništva u Njemačkoj, ostale neistražene.

"Proljećari" i drugi
Ovaj feljton nema cilj popuniti prazninu u povijesti društvenih istraživanja u Republici Hrvatskoj, no ambicija mu je barem pokušati sažeti nekoliko najvažnijih događanja, aspekata i zanimljivosti iz iseljeničkog života u nama po svemu relativno bliskoj Njemačkoj. Činjenica kako je većina podataka prikupljena iz prve ruke, tj. iz osobnih razgovora s ljudima koji su proživjeli iseljenje, odnosno progonstvo iz svoje domovine te su bili prisiljeni započeti život od nule u potpuno stranoj zemlji, feljtonu će pak na neki način davati posebnu vrijednost.

U literaturi se uglavnom određuju tri kategorije hrvatskih iseljenika: politički emigranti koji su napuštali zemlju već poslije 1945., emigracija koja je sredinom šezdesetih proteklog stoljeća redovitim putem, tj. u posjedu legalnih dokumenata, odlazila u inozemstvo na tzv. privremeni rad i, napokon, emigranti koji su nakon Hrvatskog proljeća zbog svojih ideoloških stajališta bili prisiljeni na bijeg iz tadašnje Jugoslavije. Ovdje nas posebno zanimaju dvije potonje kategorije budući da većina Hrvata koji žive danas u Njemačkoj pripada upravo kategoriji političkih emigranata ili pak ekonomskoj emigraciji, tj. kategoriji gostujućih radnika ili takozvanih gastarbajtera.
Ono što je zajedničko svim hrvatskim iseljenicima zasigurno je osjećaj privremenosti boravka u inozemstvu, ali i sveprisutna nada za skorim povratkom u domovinu. Očituje se to, među ostalim, u snažnim vezama s ostatkom obitelji u domovini, čestim posjetima, putovanjima i, ako je to zbog formalnih prepreka (kod političkih emigranata) bilo nemoguće, barem redovitim i iscrpnim informiranjem o aktualnim događajima u domovini.

Zbog svoje iznimne privrženosti domovini i beskompromisnom zalaganju za slobodnu i demokratsku hrvatsku državu, politički emigranti često su neopravdano dovedeni u kontekst ustaštva te zastupanja nacionalističkih ciljeva i ideja. Istina, bilo je među emigracijom i u tom smislu nekoliko vrlo upitnih udruženja, no iz fokusa javnosti, političkom direktivom, kroz godine su često nestajali skromni borci za dobrobit svoje domovine i ideju neovisne nacionalne države. Njihov se doprinos ni danas, u vrijeme neovisne Hrvatske ne valorizira, a razlog tome mnogi analitičari vide u neuspjelom tranzicijskom procesu kojim se nedemokratski jugoslavenski upravljački model - sa svojim specifičnim idejnim, institucijskim i kadrovskim strukturama - u velikoj mjeri uspio zadržati i u novom demokratskom okviru.

Kako zavarati trag?
Kako je nemoguće navoditi sve slučajeve skromnih boraca emigranata za slobodnu Hrvatsku, ovdje ćemo se pozabaviti primjerom profesora Bože Dugeča, rođenog 1932. u Sedramiću pokraj Drniša. Školu je osim u Drnišu pohađao i u Privlaci kod Vinkovaca, Dubrovniku i Kninu, da bi 1961. diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Donjem Miholjcu gdje je predavao na Gimnaziji, Dugeč je bio jedan od pokretača i članova Inicijativnog odbora za osnivanje ogranka Matice hrvatske te je 28. veljače 1971. postao i njegov predsjednik. Zapamćen će ostati njegov hrabri govor prilikom osnivanja spomenutog ogranka MH, kad je, među ostalim, rekao da su Hrvati kroz povijest branili tuđu krunu i prijestolje, da bi za sebe sačuvali usijano gvožđe i jaram ropski.
Upravo taj govor u Donjem Miholjcu Dugeču je odredio sudbinu. Njegova supruga Malkica, također profesorica i spisateljica, u svojoj knjizi Domaće zadaće opisuje događanja nakon govora u Donjem Miholjcu: Kasna, zlogluka večer. Netko jedva čujno kuca na vrata. Otvaram sa strahom. Ulazi prijatelj: - Božo, nešto Ti se gadno sprema. Tužili su te već na Centralni komitet. A u miliciji pričaju da potajno izučavaš i pod oružjem držiš oko 300 Hrvata. Najbolje je da bježiš dok još možeš spasiti glavu - izgovorio je u jednom dahu. Čvrsto se zagrlivši, zauvijek se oprostiše dva prijatelja. Dugeč je na Staru godinu 1971. godine kupio povratnu kartu za vlak iz Zagreba u Salzburg s ciljem da zavara trag. Nikad se više nije vratio u Hrvatsku.




(II) ZBOG IDEOLOGIJE NA METI TAJNIH SLUŽBI

Niz je slobodoumnih Hrvata moralo emigritrati u Njemačku. Među njima i gimnazijski profesor Božo Dugeč (preminuo 1990. uoči ostvarenja slobodne Hrvatske) i njegova supruga Malkica (danas živi u Stuttgartu) koji su morali potkraj 1971. u emigaraciju, prisiljeni u Stuttgartu na svakojako snalaženje, ali nikada nisu odustajali od zagovaranja ideje slobodne Hrvatske, čak ni pod pritiskom zloglasne Udbe

Božo Dugeč se nastanio u Stuttgartu, gdje je pao kao iz vedra neba. Bez novca, prijatelja, stana, radne dozvole, dozvole boravka, a samim time i bez mogućnosti zaposlenja, prisiljen je na svakojako snalaženje. Kako nam je ispričala Božina supruga Malkica, koja i danas živi u Stuttgartu, prof. Dugeč se na koncu pomoću dvojice poznanika iz Drniša zaposlio u jednom poduzeću za obradu čelika gdje je obavljao teške fizičke poslove.

"Domaći zadaci"
Jednoga dana, dok je zaštitnim naočalama na nosu pri vrlo visokoj temperaturi obrađivao neki željezni predmet, prišao mu je šef i dugo ga promatrajući, rekao: Vi, gospodine Dugeč, izgledate kao pravi profesor, prisjeća se jedne ironične situacije Malkica Dugeč koja je nedugo nakon svog supruga također došla u Stuttgart, gdje se zapošljava u jednom njemačkom osiguravajućem društvu za novinare. I Božo je na koncu dospio u tvrtku svoje supruge gdje radi dugi niz godina. Nakon radnoga dana u predvečerje je za bračni par Dugeč na programu bilo pisanje domaćih zadaća, kako su duhovito nazivali pisanje članaka za emigrantski tisak, sastavljanje govora za razne skupove, kreiranje protujugoslavenskih letaka te pripremanje i emitiranje telefonskih informacija za Hrvate u tuđini i Domovini.
Božo i Malkica Dugeč nikad nisu odustajali od zagovaranja ideje slobodne hrvatske države, čak ni pod pritiskom zloglasne jugoslavenske tajne službe Udbe.
Jedne večeri 1978. godine kao grom iz vedra neba pogodile su nas riječi spikera njemačkih vijesti koji je javio da Jugoslavija u zamjenu za zloglasne članove tzv. Baader-Meinhof bande, koji su tada uživali gostoprimstvo jugoslavenskih vlasti, traži izručenje dvojice kosovskih Albanaca i desetorice Hrvata. Kad se na ekranu pojavio poduži popis na kojemu se, uz ostale, moglo pročitati i ime - Božo Dugeč - ostadoh zgranuta, nijema, piše prof. Malkica u sjećanjima na godine straha i nesigurnosti.

Veličanstveni ispraćaj
Direktor poduzeća u kojem je radila obitelj Dugeč nakon te je vijesti pozvao na razgovor i Malkicu i Božu jer je bio zabrinut za sigurnost ostalih radnika. O tome da je njegov strah bio i te kako opravdan, svjedoči i ubojstvo hrvatskog emigranta Ilije Vučića usred bijela dana na ulicama grada Stuttgarta. Međutim, Dugeči ipak nisu dobili otkaz jer je direktor vidio da se radi o poštenim i marljivim radnicima, a Božo i Malkica su pored regularnog radnog dana i dalje nastavljali, sada s još većim elanom, pisati domaće zadaće.
Božo Dugeč je iznenada preminuo u Stuttgartu 1990. godine pred samo svanuće slobodne države Hrvatske. Bilo je to upravo u vrijeme kada su Hrvati iz cijeloga svijeta, okupljeni na 8. saboru Hrvatskog narodnog vijeća (krovno hrvatsko narodno predstavništvo u inozemstvu, osnovano 1974. godine u Torontu) u blizini Stuttgarta, završavali svoje zasjedanje. Mnogi su od njih odgodili svoj povratak u zemlju boravka samo da bi mogli biti nazočni veličanstvenom ispraćaju ovog hrvatskog pravednika.
Zbog slobodnog izražavanja mišljenja i zagovora prava hrvatskog naroda na samostalnost i njegovanje vlastite kulture i jezika, Božo Dugeč i mnogi njemu slični prisiljeni su napuštati bivšu Jugoslaviju. Samo to pokazuje sav sumrak komunističkog razdoblja u bivšoj državi. Sličnih se slučajeva može naći po čitavoj istočnoj Europi. Iz današnje perspektive zapravo je frapantna činjenica da je Jugoslavija slala tajne agente u inozemstvo sa zadatkom da usred zapadnoeuropskih demokracija likvidiraju neposlušnike, tj. izvedu, kako se to u žargonu tajnih službi formuliralo, ofanzivne akcije ili specijalne zadatke. Ti zastrašujući zadaci financirali su se iz crnih fondova i preko velikih državnih poduzeća u kojima su Kos i Udba imali povjerljive suradnike i doslušnike na odgovarajućim pozicijama.

Udba planira ubojstva
Popis stradalih je dug. Samo u Njemačkoj je nakon 1970. ubijeno 23 Hrvata, među njima Stjepan Đureković, Nikola Miličević i Franjo Mikulić, a izvršeno je, nadalje, 18 neuspjelih ubojstava i jedna otmica. Proučavanjem sudskih dokumentacija, publikacija i novinskih izvještaja dosad je identificirano više od stotinu jugoslavenskih državnih službenika koji su bili involvirani u planiranje i izvođenje napada na hrvatske političke emigrante. No, nikada nitko od njih nije osuđen za počinjene zločine.
Primjena sile jugoslavenskim vlastima ipak nije donijela kompletan željeni efekt - tajni rad i lobiranje hrvatske političke emigracije za slobodnu hrvatsku državu nastavljeni su unatoč stalnim prijetnjama i opasnošću za život. Od udruženja Hrvata u Njemačkoj koja su bila najaktivnija i najpoznatija treba spomenuti Hrvatski narodni odbor, Hrvatski narodni otpor, Hrvatski demokratski odbor, Hrvatsku republikansku stranku, te svakako već spomenuto Hrvatsko narodno vijeće koje je izdavalo glasilo Vjesnik te je, zahvaljujući iznimno aktivnoj gđi Ivoni Dončević, uspjelo osnovati čak i Hrvatski informacijski ured u Bonnu koji je, među ostalim, odigrao bitnu ulogu lobiranja za hrvatske interese pri Europskom parlamentu.
Beograd stalno nastoji opstruirati rad HNV-a, no hrvatski aktivisti polako uspijevaju doprijeti do očiju njemačke javnosti organiziranjem štrajkova glađu i raznih prosvjeda. HNV je, što dokazuje opravdanost njegovih traženja i upozoravanja, primljeno i u Međunarodno društvo za zaštitu ljudskih prava u Frankfurtu te u Paneuropsku uniju. Tek uspostavom hrvatske demokratske vlasti, HNV praktički prestaje stalno postojati.




(III) GASTARBAJTERSKA LUTANJA

Kad je 1968. Njemačka potpisala ugovor s Jugoslavijom o primanju radne snage, Nijemci su se nadali priljevu njima toliko potrebne (jeftine) radne snage, a bivša država od njega je svakako očekivala i korist za sebe: slanjem radnika u Njemačku, Beograd je pronašao humano rješenje nezaposlenosti unutar Jugoslavije, a komunistička vlast je profitirala od siromaštva svojih radnika gastarbajtera, za koje je život daleko od doma bio težak, a jedino što je vrijedilo bio je novac

Hrvatski gastarbajteri, tj. radnici na privremenom boravku, koji za mnoge traje već 30 i više godina, u Njemačku su došli i u toj su zemlji boravili pod potpuno drukčijim okolnostima nego što je to bio slučaj s političkim emigrantima. Kao prvo, radnici su stigli iz bivše Jugoslavije legalnim dokumentima, s pasošem u ruci da bi na poziv zemlje domaćina pomogli pri izgradnji industrije i infrastrukture.
Naime, nakon Drugoga svjetskog rata, Njemačka je u svim pogledima bila potpuno uništena država. Kad je došlo do odcjepljenja DDR-a, a time i do zaustavljanja migracije sa istoka na zapad, pojavio se krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća manjak radne snage. Potpisivanjem sporazuma o primanju radne snage s nekoliko južnih i jugoistočnih zemalja Europe, Nijemci su se nadali priljevu njima toliko potrebne (jeftine) radne snage.

Priljev deviza
Odgovarajući sporazum s Jugoslavijom potpisan je 1968. godine, a bivša država od njega je svakako očekivala i određenu korist za sebe. Naime, slanjem radnika u Njemačku, Beograd je s jedne strane pronašao socijalistički humano rješenje problema nezaposlenosti unutar Jugoslavije, dok je, s druge strane, komunistička vlast profitirala od siromaštva svojih radnika koji su krenuli trbuhom za kruhom u bijeli svijet s ciljem da zarade za sebe i osiguraju preživljavanje rodbine u domovini. Devizne su transakcije naših građana na privremenom radu u inozemstvu u 1975. godini iznosile otprilike 40 % vrijednosti svih deviznih prihoda od izvoza. Radi se o priljevu deviza, koji se ne mora pokrivati izvozom robe, izuzmemo li iz vida, naravno, da izvozimo ono najvrjednije - ljude (Vjesnik, 18.8.1979.).
Razumljivo je da se zbog takve financijske koristi Jugoslavija kroz formiranje jugo-klubova i konzulata marljivo brinula o nacionalnom identitetu svojih građana na radu u Njemačkoj i drugim zapadnoeuropskim zemljama. Kako ne bi zaboravili svoju domovinu, djecu se u školskoj nastavi od malena učilo kako cvijeće u Jugoslaviji miriše ljepše nego drugdje, a mladim radnicima svakom prilikom je dano do znanja kako mogu biti ponosni što su Jugoslaveni, jer zbog toga uživaju mnogo veći ugled kod svojih stranih poslodavaca: Prema procjeni poslodavaca, Jugoslaveni su u stanju mnogo bolje i lakše naučiti jezik i prilagoditi se poslu nego ijedan drugi gastarbajterski narod (Vjesnik, 13.8.1979.).

Bauštel i blato
Međutim, život daleko od doma bio je težak i nikoga to u Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj, nije previše zanimalo. Ono što je za domaće ljude vrijedilo, bio je isključivo novac, a gastarbajteri su ga u njihovim očima uvijek imali napretek. Nakon što su pristigli u Njemačku, naši ljudi su najprije morali ići na liječničke preglede i provjeru fizičkih sposobnosti. Izdana im je zatim prva dozvola boravka od nekoliko mjeseci. Ako bi zadovoljili potrebe poslodavaca, ovi bi im produživali boravak najčešće za period od dvije godine.
Tek nakon osam godina neprekidnog rada u Njemačkoj, tako je poslije zakonom određeno, gastarbajteri su imali pravo na izdavanje dozvole boravka bez ograničenja. Pridošle strance, često nisko kvalificirane, redovito se slalo na fizički najnapornije poslove po terenu, u ljevaonice metalnih tvornica, na bauštele i u blatnjave kanale. Njihov radni dan trajao bi često po 12 sati, a skromni početni smještaj po barakama ili jeftinim hotelima mnogima bi služio tek kao puko prenoćište.

Odgođeni povraci
Gastarbajterski život u tuđini utoliko je bio prihvatljiviji od svakodnevice političkih emigranata što gospodarska emigracija nije bila osuđena na izoliranost i komunikaciju s Nijemcima. Gastarbajteri su se, dakle, mogli bez velike opasnosti međusobno družiti i razgovarati na hrvatskom jeziku. Politički emigranti, pak, komunicirali su isključivo sa svojim istomišljenicima ili Nijemcima. Postojali su međusobni kontakti spomenutih kategorija hrvatskih iseljenika, ali su bili izuzetno opasni, osobito za gastarbajtere, kojima je, u slučaju da se doznalo za njihov kontakt s političkim emigrantima, već pri sljedećem posjetu domovini prijetilo uhićenje, privođenje na informativne razgovore, oduzimanje putnih isprava i drastično kažnjavanje.
Kako su prolazile godine u inozemstvu, gastarbajteri su željeni povratak kući svako malo odgađali što zbog ljudske pohlepe za što većim novcem, što zbog osnivanja obitelji i polaska djece u njemačke škole. Ipak, teren povratka se marljivo pripremao i gotovo nema hrvatskog gastarbajtera u Njemačkoj koji u svojoj domovini nije izgradio kućicu, makar ona stajala prazna najvećim dijelom godine, ili koji nije kupio barem stan u kojem se planira smjestiti kada dođe vrijeme za povratak - a povratka nikako. Tek se rijetki gastarbajteri odlučuju na njega prije mirovine.
I nakon završetka radnog vijeka mnogi radije ostaju u Njemačkoj jer su im i djeca tamo, ali htjeli oni to priznati ili ne, i oni su se (ne)svjesno sve više prilagodili zemlji i stranim ljudima među kojima žive već desetljećima te su se naviknuli na određene standarde, medicinske i ine usluge koje im je, pogotovo u već poodmakloj životnoj dobi, teško napustiti. Gastarbajteri su, moglo bi se reći, jedini lutalice koji imaju dom, čak i dva, no u nijednom se ne osjećaju kod kuće.

FELJTON
HRVATI U NJEMAČKOJ - ŽIVOT, RAD, KULTURA I POVRATAK

------------------------------------------------------------

DRUGI DIO


(IV) KULTUROM PROMICALI HRVATSKU

Hrvatski su iseljenici dolaskom u Njemačku donijeli i svoje običaje, navike i kulturu. U tom smislu prvo treba istaknuti štand Croatia na frankfurtskom sajmu knjiga od 1973. do osamostaljenja Hrvatske. Na tom štandu iseljena Hrvatska, u prvom redu politička emigracija, prezentira hrvatsku pisanu riječ nastalu u tuđini. Štand je omiljeno okupljalište Hrvata, ali i prostor na koji njemački policajci budno paze kako bi zaštitili Hrvate od agenata jugoslavenskih tajnih službi
piše Edi ZELIĆ

Hrvatski su iseljenici dolaskom u Njemačku donijeli i svoje običaje, navike i kulturu. Kako im je život u tuđini lakše padao dok su se družili s ljudima iste sudbine i životnog puta, gastarbajteri vrlo rano počinju osnivati razne udruge i klubove. Jasno, većina tih institucija u prvom redu funkcionira pod jugoslavenskim nazivima, a zbog interesa Beograda da svoje ovce drži na okupu kako bi i dalje redovito slale devize starom kraju, nerijetko su bili i nadzirani od strane jugoslavenskih vlasti. No, bilo je gastarbajtera, ali i hrabrijih političkih emigranata koji se nisu bojali isticati hrvatski predznak.

"Riječ iseljene Hrvatske"
U tom smislu prvo treba istaknuti štand Croatia na frankfurtskom sajmu knjiga od 1973. do osamostaljenja Hrvatske. Inicijativom Ivana Cerovca na tom štandu iseljena Hrvatska, u prvom redu hrvatska politička emigracija, ima priliku prezentirati hrvatsku pisanu riječ nastalu u tuđini. Prof. Malkica Dugeč od samog početka osamdesetih do 1991. uz potporu Hrvatske republikanske stranke svake godine u vrijeme održavanja Međunarodne izložbe knjiga posebno brine o organizaciji literarnih susreta Riječ iseljene Hrvatske s ciljem da se svjetska javnost upozna s kulturnim dostignućima iseljene, ali i domovinske Hrvatske.
Štand Croatia omiljeno je okupljalište Hrvata iz Njemačke i niz drugih zemalja, ali i prostor na koji njemački policajci budno paze kako bi, ako zatreba, zaštitili Hrvate od agenata jugoslavenskih tajnih službi. Uvijek je bilo provokacija i pokušaja da nas se denuncira kod njemačkih vlasti tvrdnjama kako ometamo ostale izlagače ili da na svom štandu ističemo ustašku zastavu, prisjeća se danas prof. Dugeč.
Unatoč podmetanjima, njemačke vlasti nikad nisu zabranile štand Croatia, koji je od početka uredno plaćen i uređen kao i ostali izložbeni prostori. Unatoč opasnosti od terorističkih akata, na hrvatskom štandu u Frankfurtu redovito vlada živa atmosfera, a vrijeme su zajednički provodili prof. Vinko Nikolić, Štefica Nikolić (Hrvatska revija), prof. Božo Dugeč, prof. Malkica Dugeč (Republika Hrvatska), fra Lucijan Kordić, fra Dionizije Lasić (Ziral), Jakša Kušan, Zdenka Plaić-Kušan (Nova Hrvatska), Ivona Dončević (Kroatische Berichte), Mladen Zorkin (Hrvatski glas) i mnogi drugi samostalni pisci poput dr. Ernesta Bauera, Stjepana Šuleka, Bogdana Radice, Zlate Ivezić i prof. Vladislava Muse.

"Svoje voli, tuđe poštuj"
Nastup na frankfurtskom sajmu knjiga bio je od neprocjenjive važnosti za moralno ohrabrenje iseljeničke intelektualne klase, ali i za promidžbu hrvatske pisane riječi i kulture. Godine 1990. prvi put su se na literarnim susretima Riječ iseljene Hrvatske slobodno pojavili i neki poznati pisci iz Hrvatske poput Zlatka Tomičića, što je za neustrašive organizatore ove priredbe bila najbolja moguća nagrada za sav uloženi trud.
Hrvati se osamdesetih godina i na lokalnoj njemačkoj razini počinju okupljati pod hrvatskim predznakom. Prvi koraci učinjeni su 1983. u Stuttgartu gdje je hrvatska izborna lista pod motom Svoje voli, tuđe poštuj uspjela izboriti dva mandata u gradskom Odboru stranaca. Glasilo Nova Hrvatska tome posvećuje posebnu pozornost, nazvavši izbore u Stuttgartu prvim slobodnim izborima među Hrvatima nakon Drugog svjetskog rata, na žalost tek izvan domovine. Mate Čutura i Ante Modrić zauzimaju mjesta u službenom tijelu grada Stuttgarta, Hrvati u tom gradu nastavljaju sa samoorganiziranjem.
Početkom 1984. osnovano je Udruženje hrvatskih roditelja predvođeno Zdenkom Artukovićem, vrsnim organizatorom i čovjekom snažno izražene volje. Iz spomenute udruge 7. travnja 1984. poniknula je, uz potporu stuttgartske Hrvatske katoličke misije i legendarnog fra Pavla Žmire, prva aktivna hrvatska kulturna zajednica u Njemačkoj (prije toga bio je osnovan HKZ u Neussu, no njezin rad nije bio poznat široj javnosti).

Hrvatska društva
Pri osnivanju HKZ Stuttgart ugledao se na statut tada već postojeće Hrvatske kulturne zajednice u Zürichu, a u prvim koracima djelovanja pokušava uspostaviti kvalitetne kontakte s Društvom hrvatskih književnika, Maticom iseljenika Hrvatske, te istaknutim pojedincima poput Vlade Gotovca, Ivana Raosa, Dubravka Horvatića i Franje Tuđmana. Među najveće uspjehe prvog aktivnog HKZ-a u Njemačkoj, čije je djelovanje, s obzirom na okolnosti, u prvom redu obilježeno političkim karakterom, treba pribrojiti organiziranje Okruglog stola 1990. godine, na kojem nastupaju predstavnici najistaknutijih parlamentarnih stranaka u Hrvatskoj i pomoću kojeg je izazvan interes čak tri tisuće (ne samo hrvatskih) građana iz cijele Njemačke.
Nakon Stuttgarta i u ostalim njemačkim gradovima počinju djelovati razne hrvatske kulturne i športske zajednice. U Berlinu, gdje je početkom osamdesetih osnovano Hrvatsko kulturno društvo V. Fran Mažuranić, u svibnju 1984. godine utemeljena je Hrvatska kulturna i sportska zajednica, a već su dogodine u njemačkoj metropoli održani Dani hrvatske kulture. Berlin je i u drugoj polovici osamdesetih vrlo aktivno središte, osnovano je Kazalište mladih pod imenom Marina Držića, a radom počinje i Književno društvo Stjepan Grgić, koje je 1988. na 60. godišnjicu smrti Frana Mažuranića otkrilo spomen-ploču na kući u kojoj je umro naš poznati pisac. Barbara John, tadašnja opunomoćenica njemačke vlade za strance, pri otkrivanju spomen-ploče pozdravlja prisutne riječima od kojih su srca berlinskih Hrvata počela jače kucati: Dragi hrvatski Berlinci...




(V) PISANA RIJEČ ISELJENIKA U NJEMAČKOJ

U Njemačkoj se naša riječ nije čula samo po bauštelama, ulicama i crkvama, nego unatoč pritiscima i prijetnjama postoji i pisana riječ iseljene Hrvatske. Naša glasila, časopisi i novine koje najčešće financiraju pojedinci, a katkad i (ne)stranačke organizacije, odmah nakon dolaska Hrvata u zemlje dijaspore objavljuju tekstove naspram jugoslavenskih vlasti i njihova odnosa prema hrvatskom narodu, ali i poeziju i prozu naših emigranata

Kultura raste iz onoga, što se je iz prošlosti spasilo, a što se novim prinosima pojedinaca i zajednice popunjava, napisao je 1938. tadašnji predsjednik Matice hrvatske Filip Lukas. Osnovni element bez kojega kultura ne bi postojala svakako je riječ, konkretnije - hrvatska riječ. U Njemačkoj se ta naša riječ nije mogla čuti samo po bauštelama, ulicama i crkvama, nego je unatoč svim pritiscima i prijetnjama postojala i pisana riječ iseljene Hrvatske.

Direktive iz Beograda
Razna hrvatska glasila, časopisi i novine koje su najčešće financirali pojedinci, a katkad i pojedine (ne)stranačke organizacije, ubrzo nakon dolaska naših ljudi u zemlje dijaspore počinju objavljivati kritičke tekstove naspram jugoslavenskih vlasti i njihova odnosa prema hrvatskom narodu, ali i, što je manje poznato, prozu i poeziju naših emigranata.
Među najpoznatije hrvatske tiskovine u Njemačkoj u tom smislu svakako spadaju Hrvatska država (Ivan Jelić), Hrvatska sloboda (glasilo ujedinjenih Hrvata Europe), Hrvatska domovina, Kroatische Berichte, Vjesnik hrvatskih radnika i iseljenika u Njemačkoj, Pleter kao i Riječ, časopis koji danas zahvaljujući angažmanu bračnog para Andrijević izlazi u Wiesbadenu.
Časopise Hrvatska domovina i Kroatische Berichte na neki način vrijedi posebno istaknuti jer se radi o tiskovinama koje nisu bile samo namijenjene pripadnicima hrvatske emigracije nego su, dapače, vjerojatno najviše pridonijele promicanju hrvatskih interesa među Nijemcima. Naime, Hrvatsku domovinu, uz pomoć nekoliko Hrvata, izdaje ugledni njemački novinar Hans-Peter Rullmann iz Hamburga, koji ozbiljno i objektivno prati kulturne i političke djelatnosti hrvatskog političkog iseljeništva. Njegova brošura Nalog za ubojstvo iz Beograda također je izazvala zanimanje svekolike njemačke javnosti te je bila od velike važnosti za promidžbu hrvatske stvari.

"Krik ranjene duše"
Kroatische Berichte, s druge strane, jedini je hrvatski časopis na njemačkom jeziku, a može se reći da ga personificira gđa Ivona Dončević. Uz potporu Stjepana Šuleka i dr. Ernesta Bauera, neumorna gđa Dončević, koja danas živi u Köblenzu, objavljuje ne samo tekstove o općehrvatskoj nacionalnoj problematici, nego i izvještaje o raznim književnim susretima i kulturnim događajima među Hrvatima u Njemačkoj. Časopis Kroatische Berichte osnovan je pod vrlo teškim uvjetima, a šalje se besplatno na sva diplomatska predstavništva u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, ukljućujući i jugoslavenske konzulate, ali i na druge utjecajne institucije poput Europskoga parlamenta. Danas se često mogu sresti hrvatski intelektualci po Njemačkoj koji priznaju da im je baš taj časopis otvorio put prema uspostavljanju kvalitetnih kontakata s njemačkim ustanovama i istaknutim pojedincima.
Vjesnik hrvatskih radnika i iseljenika u Njemačkoj počeo je izlaziti od 1972. godine u Münchenu, a pokrenuo ga je u tom velikom središtu Hrvata u Njemačkoj fra Dominik Šušnjara, što još jednom dokazuje bliskost i čvrstu suradnju svih hrvatskih institucija u Njemačkoj, uključujući kulturne udruge i crkvene misije o kojima će u nastavku biti još opširnije riječi.
Hrvatske listove u inozemstvu ne smije se samo trpati pod klišej emigrantski bilteni iz jednostavnog razloga što se u njima puno prostora davalo i poetskom izražaju hrvatske dijaspore. Naime, i u bolnim, neprirodnim uvjetima nametnutoga izvandomovinstva rađala se pjesma i i te kako se čuo pjesnički glas. Bio je to pjesnički glas Hrvata koji su mislima živjeli u Hrvatskoj iako su fizički bili prognani iz nje.
Pokojni Vjenceslav Čižek, koji su 1977. agenti UDBE silom oteli i koji je gotovo potpuno oslijepio čameći 12 godina u tamnici jugoslavenskog zatvora, jednom je rekao kako iseljenička pjesma nastaje kao krik ranjene duše. Taj se krik može shvatiti kao izraz boli, tuge ili sjete za domovinom, ali u nekim slučajevima i kao svojevrsni borbeni zov kojim se doziva ljepota, sloboda i toplina domovine.

"Ukradeno djetinjstvo"
Među naše najpoznatije pisce emigrante u Njemačkoj spadaju Vjenceslav Čižek, Hrvoje Lorković, Malkica i Božo Dugeč te Jozo Mršić, dok se Zvonko Plepelić, Srđan Keko, Irena Vrkljan, Aleksandra Stipetić, Ivan Ott, Zdravko Luburić, Mirna Jovalekić, Nada Pomper i Pero Mate Anušić mogu pribrojiti gastarbajterskom dijelu hrvatskog iseljeništva koji je pretežito na hrvatskom, ali i njemačkom jeziku objavio pjesme, novele i romane uglavnom s naglaskom na useljeničkoj/iseljeničkoj problematici ili, kao u slučaju Ivana Otta i njegova romana Ukradeno djetinjstvo, o biografskim podacima poput proživljavanja križnoga puta. O literaturi hrvatskih iseljenika koji su živjeli ili žive u Njemačkoj kod nas se malo zna. Njihove ćete radove teško naći u kojoj domaćoj knjižari. Jedino u sklopu Nacionalne sveučilišne knjižnice u Zagrebu na jednom je mjestu moguće pronaći zbirke naših iseljeničkih časopisa i pojedine romane i zbirke pjesama naših emigranata. Je li razlog nezastupljenosti i nedostupnosti iseljeničkih pisaca u Hrvatskoj u tome što im djela objavljuju uglavnom manje utjecajne nakladničke kuće ili možda u rodoljubnoj obojenosti njihova djela?
Filip Lukas kaže da kultura nastaje iz onoga što se iz prošlosti uspijeva spasiti. Slobodan rad hrvatskih pisaca u inozemstvu tijekom represivne komunističke vladavine u njihovoj domovini svakako predstavlja vrijedan element takve prošlosti koji ne samo da treba spasiti, nego i dodatno proučavati.




(VI) KATOLIČKE MISIJE I HUMANITARNA POMOĆ

Podrška iseljene Hrvatske domovini početkom devedesetih nije ostala na simboličnoj razini: mnogi Hrvati iz Njemačke dobrovoljno se javljaju u hrvatsku policiju i vojsku, a ostali zdušno potpomažu domovinu prikupljanjem humanitarne ili novčane pomoći. Na stotine transportera i autobusa s novom novcatom odjećom, obućom, prehrambenim proizvodima itd. ide u Hrvatsku, a ključnu ulogu u tome nedvojbeno igraju Hrvatske katoličke misije
piše Edi ZELIĆ

Godina 1990. za sve pripadnike hrvatskog iseljeništva i njihova udruženja označava početak jednoga novog razdoblja. Preko noći je nestao strah od represivnog aparata jugoslavenske države, mišljenja su se mogla slobodno izražavati i stavljati na papir. Suočeni s agresijom na Hrvatsku, iseljenici su bili primorani preusmjeriti aktivnosti s političkog prvo na humanitarno polje, a zatim, kako će se poslije pokazati, u kulturno područje.

Mise za Hrvate
Početak rata u Hrvatskoj dodatno je ujedinio iseljeništvo u Njemačkoj. Gotovo da nema mjesta u kojem se naša društva i klubovi nisu pobrinuli za prikupljanje humanitarne pomoći, a lobiralo se, naravno, i kod raznih njemačkih institucija za interese novonastale hrvatske države. Vijest o međunarodnom priznanju Republike Hrvatske dovela je do velike euforije i zanosa među Hrvatima u Njemačkoj, a zauvijek će se pamtiti masivna okupljanja na ulicama njemačkih gradova i pred jugoslavenskim konzulatima kojima je dano do znanja da iseljenici dišu zajedno s domovinskom Hrvatskom.
Podrška iseljene Hrvatske domovini nije ostala na simboličnoj razini. Mnogi Hrvati iz Njemačke dobrovoljno se javljaju u hrvatsku policiju i vojsku, a oni drugi zdušno potpomažu domovinu prikupljanjem humanitarne ili novčane pomoći. Kod prikupljanja humanitarne pomoći, stotina i stotina transportera i autobusa prepunih novom novcatom odjećom, obućom, prehrambenim proizvodima, lijekovima - svime i svačime, ključnu su ulogu nedvojbeno odigrale Hrvatske katoličke misije. Njima i inače treba pripisati vrlo važnu ulogu u svakodnevici iseljenika od samog početka njihova dolaska u Njemačku.
Prva hrvatska katolička misija u Njemačkoj osnovana je neposredno nakon Drugoga svjetskog rata 1948. u Münchenu, gdje don Ivo Vitezić prvi počinje redovito držati svete mise za hrvatske vjernike u kapeli staračkog doma Vinzentinum. Ujedno je Vitezić i osnovao Hrvatsku katoličku zajednicu, udrugu s vjerskim, kulturnim i karitativnim obilježjima. Prvi službenim putem, (tj. s putnom ispravom bivše države) od Crkve poslani svećenik iz Hrvatske u Münchenu je bio salezijanac o. Dragutin Kavjak, koji je osobito ostao zapamćen po folklornim grupama koje je organizirao i okupljao.

Dušobrižnički ured
Od 1968. nadalje počeo je masivniji priljev hrvatskih radnika u Njemačku, a u korak s time početkom sedamdesetih godina dolazi i do osnivanja mnogobrojnih hrvatskih katoličkih misija diljem Njemačke. Katolička crkva u Hrvatskoj željela je ostati u vezi sa svojim iseljenim pukom kojemu je život u tuđem svijetu bio usamljen i težak. Gastarbajterima, ali i ostalim kategorijama hrvatskih iseljenika, misije su pružale kutak u kojem su se mogli osjećati kao svoji na svome i gdje im se pružala mogućnost razgovora i slavlja svete mise na materinjem jeziku.
Katolička crkva se ponajprije pokušala pobrinuti za duhovno dobro iseljenog puka jačajući ga u vjeri i vjerskoj praksi, a prepoznata je i nužnost da se njeguju i kultura, navike i običaji hrvatskoga čovjeka. Danas u Frankfurtu djeluje Hrvatski dušobrižnički ured, koji je odgovoran za komunikaciju među tri biskupske konferencije (Njemačka biskupska konferencija, Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine). U uredu se rješavaju upravni poslovi i obavlja koordinacija pastoralnog rada u hrvatskim katoličkim misijama u Njemačkoj. Ured je ujedno i sjedište delegata za hrvatsko dušobrižništvo u Njemačkoj, fra Josipa Bebića. Hrvatski dušobrižnički ured između ostalog izdaje časopis Živa zajednica, organizira pastoralne skupove, hodočašća, susrete mladeži, biblijske olimpijade, folklorne festivale i natjecanja crkvenih zborova. Po statistikama njemačkih (nad)biskupija početkom 2003. u toj zemlji boravi oko 305 tisuća hrvatskih katolika. U Njemačkoj danas djeluju 84 hrvatske katoličke misije sa 101 svećenikom, 5 đakona i 77 pastoralnih suradnika-ca.

Povlastice i razočaranja
Prikupljanje humanitarne pomoći za vrijeme Domovinskoga rata organiziralo se prvenstveno posredstvom hrvatskih katoličkih misija, a u tom smislu za mnoge su pojam postali fra Marinko Vukman i njegove aktivnosti u Stuttgartu. Po novčanu su pomoć često znali doći hrvatski političari osobno. Iseljenici su davali od srca i ne pitajući za primjenu sredstava i vjerujući (s)lijepim obećanjima o demokratskoj hrvatskoj državi kojoj je prvi cilj vratiti svoje građane iz inozemstva na stara ognjišta.
Zaista, prvih godina devedesetih, pripadnici dijaspore u Njemačkoj uživali su neke carinske i porezne povlastice koje su, međutim, brzo ukinute. S vremenom iseljenici su prepoznali kako se od strane institucija hrvatske države i u društvenom životu njihov prilog hrvatskoj slobodi sve manje cijeni. O obećanom poticanju povratka i uključenju golemih iseljeničkih potencijala u razvoj hrvatskog društva također se sve manje govorilo. Danas se, dakle, posve shvatljivo, može osjetiti određena doza razočaranosti prosječnog iseljenika u Njemačkoj prilikama u domovini. Hrvatske građane s privremenim boravkom u Njemačkoj pri prelasku granice ubraja se u stotine i stotine tisuća turista koji ljetnim vikendima hrle prema jadranskoj obali. Hrvatski iseljenik koji tijekom četverotjednog ljetnog odmora u Hrvatskoj u prosjeku ostavi i po nekoliko tisuća eura, danas je izjednačen sa češkim turistom koji sa sobom donosi kruh i paštetu.





(VII) NEOPTEREĆENA GENERACIJA

Od druge iseljeničke generacije, tj. od djece migranata, kako Nijemci danas politički korektno nazivaju nekadašnje političke emigrante i gastarbajtere, Hrvati postižu daleko najbolje rezultate, vrlo su prilagođeni i cijenjeni u njemačkom društvu. Štoviše, mnogi su postigli takve uspjehe da im i mnogi Nijemci zavide. Druga generacija iseljenika u Njemačkoj nije opterećena ni crvenom ni crnom prošlošću, nego je odrasla u demokratskom ozračju i okruženju, navikla na moralni sustav zapadne Europe

Potpuno suprotno od političke emigracije, koja je bila pod konstantnim pritiskom jugoslavenske države i koja je živjela s mislima u Hrvatskoj, i gastarbajtera koji su bili opterećeni ciljem da zarade što više novca kako bi se po mogućnosti što prije vratili svojoj domovini, druga iseljenička generacija potpuno je integrirana u Njemačkoj. Od djece migranata, kako Nijemci danas politički korektno nazivaju nekadašnje političke emigrante i gastarbajtere, Hrvati po mnogobrojnim istraživanjima postižu daleko najbolje rezultate u školama, vrlo su prilagođeni i cijenjeni u njemačkom društvu.

Ni crveno ni crno
Štoviše, mnogi pripadnici naše druge iseljeničke generacije postigli su takve uspjehe da im i mnogi Nijemci zavide. Gotovo nema društvene sfere u Njemačkoj, u kojoj naše gore listovi nisu ostavili dublji trag. Julija Galić svjetski je renomirana violinistica, sestre Diana i Dolores Brekalo na putu su da postignu sličan uspjeh na klaviru, Jagodu Marinić struka ubraja u najveće talente na njemačkoj književnoj sceni, Stjepan Čuljak je 2003. izabran za najboljeg poduzetnika u Njemačkoj, Ivan Klasnić i braća Kovač spadaju među najuspješnije nogometaše Bundeslige, dok je Damir Lukačević zadivio posjetitelje njemačkih kina svojim filmskim prvijencom Povratak čijim se gledanjem na najbolji mogući način shvaća bit iseljeničke problematike razapetosti između Njemačke i Hrvatske.
Druga generacija iseljenika u Njemačkoj nije opterećena ni crvenom ni crnom prošlošću nego je, prošavši zapadnoeuropski školski sustav od vrtića pa sve do fakulteta odgojena i odrasla u demokratskom ozračju i okruženju, navikla na moralni sustav zapadne Europe, disciplinu, konkurenciju, razmišljanje u duhu civilnoga društva i izražavanje vlastitog mišljenja bez straha o posljedicama ili kakvim zakulisnim igrama. Upravo zbog takvih vrijednosti i njihove prirodne privrženosti Hrvatskoj koju su im od malena usadili roditelji, mladi i visokoobrazovani Hrvati u Njemačkoj i ostalim zemljama dijaspore trebali bi biti vrlo zanimljivi domovinskoj Hrvatskoj.

Kongres znanstvenika
Međutim, u prvih petnaestak godina postojanja hrvatske države, čini se, ni jedna vlast u Zagrebu nije uspjela pokazati želju niti ponuditi kvalitetnu strategiju za povratak mladih Hrvata iz inozemstva u domovinu s ciljem da i oni pripomognu izgradnji i razvoju demokratskog društva. Još gore, onima koji bi se željeli vratiti, na put povratka su se bacale ili se bacaju prepreke u liku beskrajnih procedura priznavanja diploma s najuglednijih europskih sveučilišta.
Tek posljednjih nekoliko godina primjetna je određena tendencija vraćanja pripadnika druge iseljeničke generacije iz Njemačke u Hrvatsku. Paradoksalno, njihovo zapošljavanje ne forsira hrvatska država, nego su mladi i visokoobrazovani njemački Hrvati iznimno popularna i tražena roba kod raznih njemačkih poduzeća koja se polako, ali sigurno nastanjuju u Hrvatskoj.
Organiziranjem Prvog kongresa hrvatskih znanstvenika iz domovine i inozemstva u Zagrebu i Vukovaru od 15. do 19. studenoga 2004. nakon dugogodišnjeg praznog hoda Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske pokazalo je kako potencijal hrvatske dijaspore nije u potpunosti zaboravljen. Temeljni je cilj Kongresa bio upriličiti susret znanstvenika hrvatskog podrijetla koji žive i rade diljem svijeta s njihovim koleg(ic)ama iz domovine te tom prigodom dati smjernice razvoju znanosti i gospodarstva u Hrvatskoj. Kroz takve će se kontakte eventualno uspjeti, među ostalima, privući i mlade znanstvene kadrove iz druge iseljeničke generacije na povratak u Hrvatsku.

Dopunske škole
Tko se odluči vratiti, vratit će se, ali je činjenica da će mnogi naši Hrvati, osobito mlađi, zauvijek ostati u Njemačkoj i sve više postajati njeni građani. Već danas se pojavljuje sve više slučajeva u kojima djeca i unuci naših prvih doseljenika u Njemačku loše vladaju hrvatskim jezikom ili su ga potpuno zaboravili. Hrvatske dopunske škole u dvosatnoj tjednoj nastavi teško mogu popraviti vladanje mladih Hrvatica i Hrvata u Njemačkoj materinjim jezikom ako se oni u svakodnevnoj komunikaciji kod kuće koriste njemačkim jezikom.
K tome, udžbenici kojima se koristi hrvatska dopunska nastava u Njemačkoj istovjetni su onim u Hrvatskoj i nisu idealni za djecu u inozemstvu. Često sadrže prekomplicirane, kabinetski izrađene materijale pa učitelji dopunske nastave moraju redigirati tekstove i sastavljati alternativne nastavne programe.
Hrvatske katoličke misije i druge iseljeničke udruge u Njemačkoj odavno su prepoznale svoju najvažniju zadaću: očuvanje hrvatskog jezika i kulture među naraštajima druge i, posebno, treće generacije. Nije lako okupiti djecu i mladež i privući njihovu pažnju, ali je sreća što u većini njemačkih gradova još uvijek postoje volonteri entuzijasti koji nude bogat program kulturnih, folklornih, vjerskih, zabavnih i športskih aktivnosti. Svaku pohvalu zaslužuju i inicijative mladih Hrvata u Njemačkoj koji, primjerice, formiranjem Internet portala nastoje animirati vršnjake na korištenje i vježbanje hrvatskog jezika.
U Njemačkoj se Hrvati osjećaju prilično sami. Kvalitetnija potpora hrvatske države, osobito saborskih zastupnika s posebne izborne liste, koji se u dijaspori pojavljuju tek kad treba skupljati glasove, i veći interes medija za iseljeničku problematiku već bi donekle učvrstili njihova jedra.

Svršetak

Broj hrvatskih državljana u Njemačkoj 2008.


Prema u ožujku objavljenim podatcima njemačkog Statističkog ureda iz Wiesbadena broj hrvatskih državljana u ovoj zemlji 31.12.2008. godine iznosio je 223.056 (108.798 muških, 114.258 ženskih) tj. 3,3% svih stranaca. U odnosu na predhodnu godinu broj je smanjen za 2.253. Broj Hrvata prema podatcima Hrvatskih katoličkih misija za nekoliko desetina tisuća je veći od službenog broja.

U braku se nalazi 112.961 osoba, od tog broja 16.979 je s jednom/jednim njemačkim državljaninom, dok ih 70.275 navedeno kao neoženjen/neudana. 13.638 živi rastavljeno, 6.165 je udovac/udovica, a za 20.017 osoba stanje je nepoznato.

Najveći broj Hrvata u dobi je od 25-65 godina (162.584), maloljetnih je 17.617, od 18-21. godinu je 5.393, 21.-25. godina 9.222, dok je broj osoba starijih od 65 iznosio 28.240.

64,1% naših državljana ili 143.081 osoba živi preko 20, a 20.710 ili 9,28% je 40 i više godina u ovoj zemlji.

Prošle godine u Njemačku je se doselilo 2.825 Hrvata, a odselilo 7.520. Najveći broj doseljenih, odnosno 1.531 osoba, bio je u dobi od 25-35 godina, što je također slučaj i s odseljenim (1.517). Kad se razmatra dužina boravka, onda najveći broj odseljenih (1.518), otpada na osobe koje su u Njemačkoj provele između 35-40 godina.

Brojnost naših državljana u saveznim pokrajinama/zemljama iznosio je:

1. Baden-Württemberg 73.904
2. Bavarska (Bayern) 51.204
3. Berlin (grad-država) 9.222
4. Brandenburg 293
5. Bremen (grad-država) 919
6. Donja Saska (Niedersachsen) 6.198
7. Hamburg (grad-država) 4.922
8. Hessen 30.049
9. Mecklenburg-Zapadno Pomorje (Mecklenburg-Vorpommern) 267
10. Porajnje-Falačka (Rheinland-Pfalz) 7.088
11. Saarland 641
12. Saska (Sachsen) 291
13. Saska-Anhalt 163
14. Schleswig-Holstein 1.812
15. Sjeverna Rajna-Vestfalija (Nordrhein-Westfalen) 35.963
16. Tirinška (Thüringen) 120

Od svih Hrvata u Njemačkoj 22% ih je tu rođeno. Kod muških ta je kvota 22,8%, a kod ženskih 21,1%. Prosječna starost iznosila je 44,6 godine, a dužina boravka s 27 godina jedna je među najvećom kod stranca.

Broj državljana BiH-e u Njemačkoj prošle godine iznosio je 156.804 osoba. Među njima se nalazi također jedan dio Hrvata. Prosječna starost im je manja (39,1 godina), a dužina boravka od 19,8 godina također je ispod hrvatskog prosjeka.

Ukupan broj stranaca prošle godine iznosio je 6.727.618, tj. 8,19% svih stanovnika Njemačke (82.098.534), dok je broj osoba s migrantskom pozadinom skoro 15,3 milijuna.

Zanimljivo je napomenuti da 99,5% Hrvata živi na području bivše Zapadne Njemačke, dok je u pet zamalja bivše Istočne Njemačke imalo prebivalište samo 1.134 osobe.

Autor.

Izvor: http://www.destatis.de/

nije to cudno, u istocnoj njemackoj nema posla, a neznan koliko bi tamo za stranca bilo ugodno ziviti.

Napokon se sjetio .