Budući da je broj 14 časopisa Status pobudio određeno zanimanje na forumu potrudio sam se naći poveznice kojima se mogu download-irati broj 13 i broj 14:

http://www.status.ba/PDF/status13_web.pdf

http://www.status.ba/PDF/Status_14_WEB.pdf

Što se tiče nabave na web-stranici piše:

Tiskano izdanje Statusa možete naručiti preko
e-maila [email protected].
Cijena je 15 KM + troškovi poštarine.

Uz već spomenutu polemiku urednika na početku broja 14 nalazi se i vrlo zanimljiv osvrt Mladena Ančića na polemiku vođenu s dva bošnjačka intelektualca.

Kako biste ocijenili vrijedi li download-irati taj broj, dolje ću postati tu polemiku u nekoliko postova.

Mladen Ančić

Ima li smisla raspravljati sa “zvjezdoznancima”

To što su A. Mujkić i N. Ćurak bošnjački nacionalisti (za T. Haverića moram
priznati da nisam načistu kako ga i u koju “ladicu smjestiti”) nije problem oko
kojega je počela ova rasprava – ona svoje izvorište ima u komičnoj šaradi
koja je projektu političke konsocijacije suprotstavila namjerno pogrešno
predstavljeni koncept “deliberativne demokracije”, i to kao “učenu masku”
krajnje agresivnoga oblika nacionalizma. Samo to, ništa više i ništa manje!
Kako se u toj raspravi T. Haverić prepoznao i što ga je nagnalo da su nju uključi
to on mora izvesti na čistac sam sa sobom

Rasprave oko modela budućeg političkog uređenja Bosne
i Hercegovine spadaju u onu vrst intelektualne djelatnosti
koja teško može dati bilo kakav relevantan rezultat – sve ono
racionalno što čovjek može osmisliti sjedeći udobno (ili manje
udobno) zavaljen u svoju sjedalicu nema gotovo nikakvih
šansi biti implementirano u složenoj stvarnosti zemlje
kakva je BiH. Dodatni je problem i činjenica što prije ili poslije
te i takve rasprave završe zazivanjem identitetskih problema,
a kada se već jednom nađu na tome području onda to
postaje političko i intelektualno “živo blato” iz kojega se više
ne može izvući, čak ni uz pomoć intelektualnih i političkih
“teških dizalica” promatrača sa strane. No, dio tih rasprava
koji se odvijao na stranicama Statusa i Odjeka, a dijelom i na
internetskom portalu Puls demokratije, uglavnom u povodu
knjige Mirjane Kasapović Bosna i Hercegovina: podijeljeno
društvo i nestabilna država, nije stigao čak ni do identitetskih
pitanja. Rasprava je, u kojoj smo se našli Asim Mujkić
i Tarik Haverić na jednoj i ja na drugoj strani , zaglavila u slijepoj ulici elementarnoga nepriznavanja vrijednosti argumenta i jednostavnoga poricanja bilo kakve vrijednosti činjenica.
Od takve rasprave zapravo više nema stvarne koristi
– ona može završiti na samo jedan način, kao pissing contest,
odnosno kao dječja igra “tko može dalje dobaciti”.
Kako je uopće rasprava stigla do te točke? Vrlo jednostavno
– i A. Mujkića i T. Haverića je silno naljutilo to što se u
mojemu tekstu pojavio citat iz pjesme Muhameda Hevaija
“Hod’te nami vi na viru” kojim on (po svemu sudeći) poziva
kršćane da napuste svoju vjeru i prijeđu na islam (N.B.: nije
riječ ni o kakvom “političkom projektu, stvaranju “proto-”
ili bilo kakve druge “nacije”, kako to pokušava interpretirati
T. Haverić, već o vjeri). Moje povezivanje toga poziva s (po
današnjim shvaćanjima beskrajno bezobraznom) mišlju A.
Mujkića da Hrvati i Srbi trebaju ostaviti svoj “etnopolitički
okvir” i prihvatiti (prije svega političku, a onda vremenom
i kulturnu) “bosansku paradigmu” izazvalo je (meni posve
razumljivi) bijes samoga A. Mujkića i (meni posve nerazumljivi)
isti takav bijes T. Haverića. Ideja je, međutim, bila
kristalno jasna i razumljiva – nereflektirani nacionalizam (u
tekstu je bilo precizno objašnjeno što podrazumijevam pod
“reflektiranim nacionalizmom” i susljedno je tomu bilo jasno
što je onda “nereflektirani nacionalizam”) kojega su u
razgovoru što ga je objavio Status iskazali A. Mujkić i Nerzuk
Ćurak počiva na istim misaonim strukturama na kojima
(je) počiva(o) svojedobni vjerski prozelitizam Muhameda
Hevaija (samo to i ništa više i ništa manje).
Da bi stvar postala jednostavnijom (ako je to moguće) još
ću jednom pojasniti što sam mislio i rekao/napisao – “nereflektirani
nacionalizam” je ono stajalište po kojemu je pripadnost
mojoj “kulturi” (susljedno tomu u sklopu “lokalnog
BiH društvenog znanja” i naciji, kao političkom iskazu toga
kulturnog identiteta) “prirodno” i “normalno” stanje, a svaki
drugi oblik toga (nacionalističkog – N.B.: u mome diskursu,
za razliku od normi samoupravnoga socijalističkog diskursa,
pojam “nacionalistički” nema pejorativno značenje) istog
identiteta kod ljudi s kojima stupam u interakciju smještam
u široku skalu mogućih objašnjenja koja ga delegitimiraju
(on je “izvana nametnut”, on je “neprirodan” ili, u krajnjoj
konsekvenci, iskaz “fašizma”). Na sve je to A. Mujkić bijesno
reagirao smatrajući moju karakterizaciju (ali i vrlo slični
stav Mirjane Kasapović) njegovih stavova krajnjim bezobrazlukom
i neučtivošću, nazadnjačkim “orijentalizmom” itd.,
a sve stoga jer sam se drznuo ustvrditi da je on bošnjački
nacionalist (susljedno tomu onda i Bošnjak), a on je u stvari
filozof. Isti je argument potegao i T. Haverić te ga je “zavio” u
klasični oblik “kotlinskog filozofiranja” (za neupućena čitatelja:
T. Haverić nerijetko u svojim tekstovima Sarajevo zove
“kotlinom”), dodajući u sliku i samoga sebe. Kako sam nesklon
“kotlinskom filozofiranju” odgovorit ću jednostavnim
činjenicama:
a/ A. Mujkić je početkom ove godine postao članom Upravnog
odbora “Bošnjačke zajednice kulture Preporod” , organizacije
čija nacionalistička narav najjasnije proizlazi iz samoga
njezina “Ustava” . Nakon toga otpada svaka potreba
za raspravom o tomu je li doista A. Mujkić Bošnjak i je li on
nacionalista (no, gotovo sam siguran da će A. Mujkić ubrzo
do kraja razviti misao, ocrtanu u reakciji na tekst kojim je
prokomentiran njegov novi položaj , prema kojoj “Preporod”
zapravo i nije bošnjačko nacionalističko nego bosansko
“kulturno društvo otvoreno za sve ljude dobre volje”, pa onda po svojoj logici A. Mujkić i dalje ne mora biti Bošnjak, ako takvu tvrdnju iznese “pogrešna” osoba, čak i kada je član
Upravnog odbora organizacije u čijem nazivu postoji odrednica
“bošnjački”).
b/ T. Haverić meni zamjera što sam ga “proglasio” Bošnjakom,
ali se onda malo dalje hvali kako je “15. maja 2009.
sudjelovao na okruglom stolu ‘Bošnjaci i bošnjaštvo u XXI.
stoljeću’, u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine
Grada Zagreba”. Malo provjere po Internetu i gle čuda – T.
Haverić se ne samo ne vrijeđa, već se time i hvali, kad ga
“Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba” (ako
to nije nacionalistička organizacija, ne znam koja onda jest)
pozove kao Bošnjaka (lista sudionika ne ostavlja baš puno
prostora za razglabanje o kriterijima po kojima su izlagači
pozivani ) na “okrugli stol”. Kako je inače red u domaćoj
“nacionalističkoj političkoj kulturi”, on se ljubazno odazove
tome pozivu (bez obzira na to što on tamo govorio), ali kad
jedan kafir napravi istu stvar, e onda je to “druga priča”, onda
je to uvreda, “orijentalizam” i što još ne!
Da se razumijemo – odavno sam prošao tu fazu u kojoj mi
je (u kući usađeno, i u društvenom interakcijama potvrđeno)
hrvatstvo moglo biti “prirodno stanje stvari” (ne znam zašto,
ali sve što sam logikom profesije pročitao o “društvenoj
konstrukciji stvarnosti” se nekako ucijepilo u moja shvaćanja
svijeta u kojemu živimo). Dakle, to što su A. Mujkić i N.
Ćurak bošnjački nacionalisti (za T. Haverića moram priznati
da nisam načistu kako ga i u koju “ladicu smjestiti”) nije problem
oko kojega je počela ova rasprava – ona svoje izvorište
ima u komičnoj šaradi koja je projektu političke konsocijacije
suprotstavila namjerno pogrešno predstavljeni koncept
“deliberativne demokracije”, i to kao “učenu masku” krajnje
agresivnoga oblika nacionalizma. Samo to, ništa više i ništa
manje! Kako se u toj raspravi T. Haverić prepoznao i što ga
je nagnalo da su nju uključi to on mora izvesti na čistac sam
sa sobom.
No, kad se već u raspravu upleo, T. Haverić je nastojeći obezvrijediti
moje argumente doslovno lagao i na to sam morao reagirati. Pišući tekst kojim sam reagirao na njegovo uplitanje u raspravu zamijetio sam jednu neobičnu stvar u načinu
na koji on raspravlja – naime, T. Haverić vrlo često dokazuje
kako nije točno ono što njegov sugovornik nije rekao/napisao!
Nakon njegova drugog teksta konačno sam shvatio što
nije u redu – T. Haverić ne raspravlja s onim što netko izgovori
ili napiše, on raspravlja s onim što njegov sugovornik
misli, a to je rijetko ono što je sugovornik izgovorio/napisao!
Ne samo to – i sam T. Haverić misli nešto drugo od onoga
što govori/piše. Tako je svojedobno napisao :
Sa stanovišta univerzalnog auditorija, svaki pokušaj oživljenja
modela konsocijacijske demokratije je teorijsko
mrtvorođenče: u političkoj filozofiji, argumenti “konsocijacijalista”,
koji su u određenoj epohi imali izvjesnu
privlačnost, uspješno su demontirani (čak i A. Lijphart u
svojim Obrascima demokratije, u kojima analizira oblike
vladavine u 36 zemalja, napušta izraz “konsocijacija” u
korist “demokratije konsensusa”).

Kad se pokazalo da konsocijacijski model nije nikakvo “teorijsko
mrtvorođenče”, da argumenti nisu “uspješno demontirani”,
odnosno da Arendt Lijphart ni u snu nije odustao od
ideje konsocijacije, već ju naprotiv i dalje zastupa i razrađuje,
T. Haverić se dosjetio da on to “nije mislio tako”. Prigodno
je “zaboravio” laž o Lijphartovu odricanju čak i od
samoga pojma, a onda je tvrdnju o uspješnom demontiranju
i teorijskom mrtvorođenčetu zamijenio iskazima o “ozbiljnom
osporavanju” i “povlačenju u nekim važnim dimenzijama”
(jer je on zapravo to mislio, samo je izvorno napisao
nešto drugo), pa to sad izgleda ovako :
Da sam zaista htio da se bavim modelom konsocijacijske
demokratije (a ne zloupotrebama zasada liberalizma u
polemici oko tog modela), vjerovatno bih iznio sustavniju
argumentaciju. I sigurno bih spomenuo da je konsocijacijski
model pretrpio ozbiljna osporavanja ne samo
u Trećem svijetu, kako ističe Katunarić upućujući na
Hechtera, već i u samoj Nizozemskoj, osporavanja koja
su doživjela svoj vrhunac s tekstom “Multikulturalna
drama” Paula Scheffera, objavljenim u januaru 2000.
To što je, s onim što je napisao (naravno baveći se konsocijacijskim
modelom), uhvaćen u laži on tumači kao moj “puerilni
trijumfalizam”, jer za Boga miloga ja sam samo čitao što
je on napisao a nisam vodio računa o tomu što je on mislio!
A da sam doista radi nešto drugo od onoga što piše pokazuje
u mnogo primjera, ali ću se zadovoljiti samo jednim. U
prvom nastavku svoga “serijala” kojega pod naslovom Muke
s liberalizmom objavljuje na internetskom portalu Puls demokratije
hladno je i trezveno napisao :
Priznajem da moja glavna pobuda nije da dadem prilog
raspravi o konsocijacijskoj demokratiji. Iako je kod pojedinih
učesnika mogla stvoriti utisak da sudjeluju u nekoj
od velikih intelektualnih debata koje su obilježile XX.
stoljeće s obje strane Atlantika, spomenuta polemika bila
je prije svega nepotrebna.
Iako je, dakle, polemika nepotrebna to T. Haveriću ne smeta
da nastavi objavljivati “serijal” kao prinos toj “nepotrebnoj
polemici” (dosad četiri nastavka, a koliko još to samo Bog
zna) – ne može čovjek a ne odati priznanje autoru koji troši
toliku energiju na nešto “nepotrebno” (a možda je riječ samo
o tomu da T. Haverić nije mislio ono što je napisao).
U drugom se, pak, slučaju T. Haverić sam pobrinuo pokazati
kako to izgleda kad on otkriva što njegov sugovornik stvarno
misli, odnosno kako izgleda kad on “dubinski” čita “iza teksta”
i vidi ono što autor takvoga teksta nije napisao, pa to
valja i citirati10:
Čitalac će lako primijetiti da sam prestiliziranu sintagmu
preuzetu iz teksta Mirjane Kasapović stavio u navodnike
(“vidljive … nacionalne intelektualno-političke fronte”),
a da tvrdnja kako Kasapovićeva isključuje svaku mogućnost
individualnih pozicija u debati o bosanskohercegovačkom
društvu nema navodnika — što je nekako i logično,
jer se radi o mom stavu, tj. mojoj ocjeni njezine
ocjene.
Dakle, “dubinsko” čitanje “iza teksta” u jeziku T. Haverića
se naziva “moja ocjena njezine ocjene”. To što je M. Kasapović
napisala da su “vidljive fronte” ali nije napisala da su
isključene individualne pozicije ne znači da to nije mislila, a
po logici kojom se koristi T. Haverić to zapravo znači da je
upravo to mislila. Možete vi pisati što god hoćete, ali svoju
misao ne možete sakriti od T. Haverića, iskusnog isljednika
tuđih misli.
Kako, pak, T. Haverić uspijeva razaznati što sam ja mislio
kad sam nešto napisao – odgovor mi je nehotice pružila kolegica
Zdenka Janeković Romer, uporabivši (u jednom posve
drugačijem kontekstu) pojam “zvjezdoznanci” za određenu
skupinu naših zajedničkih profesionalnih kolega. T. Haverić
je, dakle, “zvjezdoznanac” – on samo baci pogled na vaše
riječi i uz pomoć zvijezda (ne znam što bi mu inače drugo
moglo pomoći u tome poslu) zna što ste mislili govoreći ili
pišući. Uz pomoć zvijezda (a vjerojatno i iz osobnog iskustva,
jer se sličnim poslom bavio, po vlastitom priznanju11,
početkom rata) on zna i da sam ja “kontraobavještajac”. I doista,
imao sam ja posla i s hrvatskim izvještajnim službama
(o tome ću pisati za petnaestak godina, ako budem živ i pri
zdravoj pameti), ali ne na način na koji to zamišlja T. Haverić
(očito je iskustvo prikupljeno u “Odsjeku” nedovoljno da
doista prepozna pravog obavještajca), ali kao da meni treba
vjerovati kad on iz zvijezda sve zna!
Iz zvijezda (posve sigurno) T. Haverić precizno zna što je
Muhamed Hevai mislio kad je pisao svoju pjesmu “Hod’te
nami vi na viru”, pa s doktorskom titulom iz Pariza i s profesorske
katedre Pravnoga fakulteta Univerziteta u Zenici,
meni kao studentu docira12:
da se u tom stihu ne radi o pozivu hrišćanima da pređu
na islam. ... (dalje nastavlja u istom duhu samouvjereno)
bavio sam se samo onim stihom koji je on sam (ja, tj. M.
Ančić) stavio u naslov svoga teksta, i samo onim značenjem
riječi “vira” koje se nalazi u tom stihu, pokazujući da
tu – dakle, u priloškom izrazu “na viru”, a ne u svim drugim
sintagmama – “viru” treba shvatiti kao “povjerenje”.
Što bi to onda značilo – Hevai poziva kršćane da dođu “na
povjerenje” k njemu, popiju (valjda) “kahvu ili čaj” i svak’
onda svojoj kući! Besmisao takva tumačenja suvišno je i komentirati,
ali pogledajmo ima li još sličnih misli kod pjesnika
(ili “stihotvoraca”, kako bi rekao T. Haverić) 17. stoljeća. Naravno
da ima, pa valja ovdje citirati stihove Hevaijeva nešto
mlađeg suvremenika Hasana Kaimije, koji veli13:
O Hrvati čujte i počujte me
Islamu se prignite, Allahu se dignite
Ne budite din dušmani, prihvatite lijep Kur’han
Svim nam Allah pomogo, a dušmane odmogo
Uopće ne dvojim da će T. Haverić jasno znati i što je Kaimija
stvarno mislio kad je ovo napisao (ja sam, pak, u svojoj
neukosti uvjeren da se ovdje radi o onome što se zove “intertekstualnost”
i da se Kaimi izravno ili neizravno referira
na Hevaija, ali obzirom da “ne poznajem zvijezde” moje mišljenje
ionako ništa ne vrijedi) te da će naći načina da i ove
stihove protumači tako da oni ne znače ono što svi vidimo u
njima. Ali, ostajući i dalje u uvjerenju da povjesničar, čitajući
tekstove preostale iz prošlosti, ima mogućnost rekonstruirati
određene misaone sheme i strukture koje se reproduciraju
kroz vrijeme i aktiviraju u određenim okolnostima (pa
tako stignu i do A. Mujkića, koji ih prihvati u procesu socijalizacije)
ne mogu odoljeti i ne navesti ovdje riječi franjevačkoga
ljetopisca Nikole Lašvanina. Na jednome mjestu u
svome tekstu pripovijeda on kako su 1736. godine u njegovu
gradiću Fojnici dvojica katolika primili islam, što je izazvalo
erupciju oduševljenja ali i provalu agresivnoga ponašanja na
strani lokalnoga muslimanskog puka. To je trajalo nekoliko
dana pa ljetopisac veli14:

ne smide se krstjansko čeljade iz kuće pomolit, zašto s
njima (sc. novim muslimanima – op. M.A.) iđaše veliko
mloštvo turskih brezposlenika, s bubnji i sviralam, ne
samo po sokaci od varoša nego jošter izpod manastira. I
gdi koga sritu od uha krstjanskoga, psuju, pogrđuju, kuće
lupaju,
i pri svemu su tomu one koji i sreli pozivali da i oni prime
islam. Toliko o tumačenju Hevaijeva “poziva na viru” i načinu
na koji se on ugrađivao u “habitus”, “fond lokalnog društvenog
znanja” ili kako god to mogli nazvati.
No, uza svo poznavanje zvijezda ne može T. Haverić a da
opet nešto ne “smulja” – lijepo on meni održi lekciju kako
je on studirao u Zagrebu, pa je tamo kod učenika Mihovila
Kombola (što bi valjda mene trebalo fascinirati) naučio toliko
da15:
Uskufija i slične likove smatram predstavnicima ne književnosti
nego, u najboljem slučaju, pismenosti jednog
vremena i prostora.
Tako razigran dokazivanjem kako je on čovjek širokih vidika,
za razliku od mene natražnjačkog zagovornika “orijentalizirajućeg”
govora i nacionalističke uskogrudnosti (gotovo
pa “fašist”, a sve sam to valjda pokupio u Sarajevu gdje
sam odrastao i studirao), zaboravio je da je nešto ranije citirao
jednoga od “učenika M. Kombola” iz čijih se riječi, dakle
iz onoga što je napisao (doista ne znam što je isti eventualno
govorio na predavanjima) nikako ne može doći do onoga što
je T. Haverić navodno u Zagrebu naučio16. Citirao je, naime,
T. Haverić knjigu K. Georgijevića Hrvatska književnost od
16 . do 18 . stoljeća u Sjevernoj Hrvatskoj i Bosni te me natjerao
da posegnem duboko u ormar za knjige, tamo gdje
se drže stvari koje se čuvaju iz sentimentalnih, a ne praktičnih
pobuda (jer baš i nemam puno povjerenja u znanstvene
dosege toga “Kombolova učenika”, a malo niže vidjet ćete i
zašto). Pročitavši posvetu koja me je podsjetila na doba “epistemološke
nevinosti” i velikih iščekivanja (ne treba smetnuti
s uma – knjiga je objavljena u Zagrebu 1969. i uvijek je
nekako odisala mirisom “zabranjenog voća” iz doba za kojega
sam nekad vjerovao da je bilo “herojsko”), otvorim 301
stranicu (onu koju T. Haverić citira) i ostanem zabezeknut
– Kombolov je učenik (a to, naravno, T. Haverić prešućuje)
Hevaijevu pjesmu tumačio isto kao i ja, i to s puno više sigurnosti
i samopouzdanja nego ja. I sad ponovno: “Ako laže
Tarik Haverić (a laže), ne laže Krešimir Georgijević”. Dakle,
citirajući K. Georgijevića T. Haverić veli17:
još prije četrdeset godina Krešimir Georgijević je isticao
da se ‘pjesma ... odlikuje vjerskom snošljivošću, toplom
ljubavi prema sunarodnicima druge vjere koji žive u istoj
zemlji’.
Izvornik otkriva što je “velom zaborava” kroz tri točkice pokušao
prikriti vrli polemičar18:
Od njega (sc. Hevajija – op. M.A.) je ostalo nekoliko ilahija,
pjesma Poziv na vjeru, u kojoj se obraća kaurima
(kršćanima) i poziva ih da pređu na tursku vjeru ...
Ovdje slijedi navod jedne kitice pjesme, pa se tekst dalje nastavlja
rečenicom koju je reproducirao T. Haverić. I sve to
od čovjeka koji svojim oponentima stalno poručuje da se ne
mogu ponašati kao u “samoupravnoj samoposluzi”, jer je valjda
to pravo rezervirano samo za njega! Nije puno bolje prošao
T. Haverić ni sa smislom onoga što je K. Georgijević napisao
– naglasak je tu (ostavimo li po strani predivnu sintagmu
“turska vjera”), posve sukladno duhu vremena u kojem
je knjiga nastala (a zato sam ja ovako neuk i skeptičan spram
onoga što tamo piše) na sintagmi “sunarodnici druge vjere”,
odnosno na zamisli da su bosanski muslimani 17. stoljeća
zapravo “Hrvati islamske vjere” (što ne znači da nije bilo i takvih,
štogod pojam “Hrvati” u tome dobu podrazumijevao).
Ovaj i ovakav pissing contest mogao bi se nastaviti unedogled,
ali koga to zanima i koji je smisao toga (i ovih par sati
potrošenih na gornje retke i “zvjezdoznanstvo” smatram na
kraju stvarnim gubitkom vremena). Ostaje, međutim, u cijeloj
ovoj priči ipak i nešto ozbiljnije – T. Haverić je marljiv
zelot, uvjeren da je pravi borac za naprednu liberalnu demokraciju
i veliki protivnik natražnjačke (etnopolitičke) konsocijacije,
a sve zbog dobrobiti – ali čije? Svoje je napredne
misli on u stanju potkrijepiti stavovima autoriteta političke
filozofije, čvrsto uvjeren kako ti autoriteti otkrivaju univerzalije
koje je krajnje jednostavno primijeniti i u BiH, makar
“izvana i oružanim putem”. O tome je čak i knjigu (i to poprilično
debelu) napisao, i u njoj lijepo i jasno objašnjava19:
Današnju Evropu ne bi bilo moguće izvesti samo iz povijesti
njezinih naroda, iz njihovog međusobnog razdiranja,
njihovih sedmogodišnjih, stogodišnjih i svjetskih ratova;
promjena se sastojala upravo u tome što su oružjem
i djelomično izvana nametnuta neka osnovna načela političke
organizacije društva. ... (Iz toga izvedeno nastavlja
autor na drugom mjestu) Demokratija na Balkanu, kao
i drugdje, ne može nastati spontatno: ona se kao i svaka
druga ideologija, nameće silom ili utuvljuje.
Tome stavu pridružuje T. Haverić i naknadni savjet, naravno
izveden iz filozofskih univerzalija kojima se i inače bavi, što
su i kako trebali raditi vanjski čimbenici u vrijeme rata u
BiH20:
U ovoj studiji uporno ponavljam da je “mir ili pravda?”
vještačka dilema: trebalo je da međunarodna zajednica
sagleda problem u moralnim kategorijama prije nego što
prione na njegovo rješavanje, naime da donese vrednosne
sudove o akterima sukoba polazeći od zajedničkog
poželjnog zapadnih demokratija.

Kratko i jasno – vanjska intervencija trebala je biti definirana
“pravilno primijenjenim” političko-filozofskim univerzalijama.
U tome bi slučaju (o čuda!) kao “zli momci” bili definirani
Hrvati i Srbi, a Bošnjaci kao “moralno najjača” snaga
bi dobili zasluženu pomoć vanjskoga svijeta. No, da se oni
ne bi osilili i napustili “put demokratije” smislio je T. Haverić
i provedbeni plan21:
Ustvari, budući da još dugo vremena mogu postojati
samo zavisni mediji, treba izabrati zavisnosti koje su korisne
za samu stvar (sc. “napredak demokratije” – op.
M.A.), podržavati i razvijati one medije koji ne bi mogli
preživjeti bez izravne pomoći zapadnih vlada ili njihovih
programa. Zauzvrat oni bi bili obavezani da objavljuju
orijentirane komentare, da donose dogmatske vrednosne
sudove i prate svakodenvna zbivanja s unapred dogovorenim
predrasudama (drugim riječima, mediji koji zavise
od zapadnih demokratija trebalo bi, povrh objektivnih
informacija koje se podrazumijevaju, da šire konkretan
politički sadržaj u skladu s kolektivnim poželjnim zapadnih
demokratija). Najzad, prestupi “nacionalističkih”
medija trebalo bi da budu sankcionirani kao u zapadnim
demokratijama, umjesto da ih samo “oštro osuđuju” demokratski
mediji ili ustanove.
Ostavit ću ovdje po strani cijeli niz zanimljivih pitanja koja se
otvaraju iz razmatranja ove tragikomične utopije: na koji je
način i kako (možda poznavanjem zvijezda, jer očito da suvremenu
povijest baš i ne poznaje) T. Haverić stvorio ovako
nakaradnu sliku oblikovanja demokratskih režima u zapadnoj
Europi i Sjevernoj Americi; tko bi i zašto plaćao izvedbu
ovako zamišljenog pothvata (teško mogu zamisliti da bi bilo
koji zapadni profesionalni političar ostao ozbiljan nakon predočavanja
projekta); tko bi tvorio “Upravni odbor” njegova
projekta i kako bi se u njemu mirili suprotstavljeni interesi;
kako doći do “kolektivno poželjnog zapadnih demokratija”
(možda kroz neki odbor filozofa, koji bi onda, dakako, uključivao
i njega); koliko cijeli projekt podsjeća na praksu pokušaja
uspostave i reprodukcije “znanstvenog samoupravnog
socijalizma” (teško je pobjeći iz misaonih struktura nastalih
tijekom vrlo uspješne socijalizacije; jednom interiorizirane,
te se strukture teško brišu); i sl. Zanimljivijim mi se čini pitanje
otkud i zašto autoru ovako razrađeni plan nasilnoga
nametanja “demokratije” utemeljene na “filozofsko-političkim
univerzalijama” i njezina održavanja i reprodukcije kroz
kolektivno “pranje mozga”.
Odgovor se krije u jednoj vrsti osobne frustracije, odnosno
nemogućnosti T. Haverića da izađe na kraj s pojmom moderne
nacije. S jedne strane osjeća on potrebu napisati22
Već više od dvadeset godina pripadam, u najširem smislu
liberalnoj struji, no to nije dovoljno: kao liberal sam zapravo
samoproglašen. Zauzvrat, nikad u životu nisam se
izjasnio kao pripadnik neke etnije, dakle ni bošnjačke.
S druge strane, ipak mu je jasno kako nacija tvori sastavni i
nerazdvojni dio (liberalne) političke kulture današnjega “demokratskog
Zapada”, što ne može i sam ne uočiti23:
Ta “državotvorna” logika, koja uzima za uzor stoljetne
procese nastanka srednjovjekovnih i predmodernih država
kako bi opravdala upotrebu istih sredstava danas,
neumoljiva je dok god se tako shvaćena nacionalna suverenost
prihvata kao vrijednost – a to shvatanje nikada
nisu korjenito odbacili na zapadne vlade ni zapadno kritičko
mišljenje. Čak i najžešći protivnici srpskog ekspanzionizma
pribjegavali su istom tipu argumenta kao i njegovi
zagovornici i ideolozi: osamostaljenje Hrvatske nije
se pravdalo nepostojanjem predstavničkog režima u Jugoslaviji,
to jest njezinom nedemkratićnošću, već činjenicom
da Jugoslavija nije organska nacija, za razliku od
Hrvatske koja je to navodno bila još u srednjem vijeku ...
(ovako u izvorniku – op. M.A.).
Dakle, T. Haverić je očito ljut na predstavnike “zapadnog
kritičkog mišljenja” zato što nisu “raščistili s nacijom” (jer
je, kako je to negdje naučio, “nacionalizam primitivan”),
onako kako je on to uradio, pa sad ne zna što će i kako će
se snaći u tom svijetu koji ga je tako okrutno izdao. Pojednostavljeno
rečeno, T. Haverić ne može shvatiti da “ljudi” u
svome praktičnom životu nisu filozofska univerzalija i da su
bitno određeni kulturom, ovdje shvaćenom kao “sve ono što
se ne prenosi genima” (čitatelj će mi oprostiti što u kratkom
roku nisam mogao naći referencu za ovu definiciju do koje,
na žalost, nisam došao sam). Rečeno riječima Marshalla
Sahlinsa24:
Ne može se reći da ljudi samo “preživljavaju”: oni preživljavaju
na specifičan način. Razmnožavaju se kao vrlo
određena vrsta ljudi i žena, (pripadajući) društvenim klasama
i zajednicama, a ne kao biološki organizmi ili agregati
organizama (“populacija”).
Svaka politička filozofija koja ne uvažava ovu notornu činjenicu
i ljude na određenom području tretira kao “populaciju”
podložnu “pravilnoj primjeni filozofskih univerzalija”
ostaje tek na razini “kotlinske filozofije” (ili, ne daj Bože, u
slučaju kad netko pokuša stvarno primijeniti takve univerzalije,
oblikuje se totalitarna država), odnosno nepotrebnog
mudrijašenja. No, cijela ta grozničava intelektualna aktivnost
ima i jedan paradoksalni rezultat – kroz negiranje političke
relevantnosti postojećih nacija (koje je tek uvjetno, da
bi se izbjegla dublja rasprava, moguće nazvati “organskima),
stiže T. Haverić do pozicije zagriženog nacionaliste nepostojeće
i realno (zasad i u dogledno vrijeme) nemoguće “bosanske
nacije” (opet tek uvjetno rečeno “građanske”, ili još
bolje “agregatne” nacije). Posljedica je to činjenice da njegov
projekt “pravilne primjene filozofskih univerzalija” (u obliku
idealnoga nacrta liberalne demokracije) nije moguće provesti
izvan okvira nacionalne države. Na toj se točki razdvajaju
putanje T. Haverića i A. Mujkića, jer dok onaj prvi želi
stvoriti novu naciju u obliku “agregata organizama”, dotle je
onaj drugi mnogo praktičniji i smatra kako tomu cilju može
kao temelj poslužiti današnja bošnjačka nacija kojoj se Srbi
i Hrvati mogu “slobodno pridružiti”, samo neka napuste svoj
etnopolitički okvir!
Uglavnom, zbog nemoći razumijevanja kulturnih ograničenja
svijeta u kojem živi (u kojemu, primjerice, on sam napiše
knjigu u kojoj dokaže kako je “najveći živući” lokalni intelektualac,
filozof i “borac za nacionalnu stvar”, u stvari običan
prevarant25, a to ne poluči nikakav društveni učinak) T.
Haverić ne može razumjeti ni zašto liberalna demokracija u
obliku u kojem je funkcionalna u euro-atlantskom svijetu ne
može biti izravno implantirana u BiH. Kako bi razumio što
bi značilo i kakav bi rezultat dalo potpuno prenošenje institucija
liberalne demokracije (između ostaloga onda i načela
“jedan čovjek – jedan glas”) u sredinu u kojoj živi i radi preporučam
mu da pročita briljantnu studiju Carla Cipolle o
izvozu europskih satova u Kinu u 16. i 17. stoljeću26. U toj
studiji Cipolla pokazuje da su europske “mehaničke naprave
za mjerenje vremena” u kineskoj kulturi i na carskome dvoru
postale “zvona koja sama udaraju”, jer u kineskoj kulturi vrijeme
nije bilo shvaćano na način na koji je shvaćano u onodobnoj
zapadnoeuropskoj kulturi pa ga se nije ni mjerilo na
isti način. Stoga su svi satovi kupljeni od europskih trgovaca
bili smješteni u jednu prostoriju carskoga dvora i naštimani
tako da (različito) “zvone” i k tomu još “izvode razna čudesa”
jedan za drugim! Sa svoje strane T. Haverić se već sad i sam
može uvjeriti u to kakve su karikature u kulturnom miljeu u
kojemu živi postale temeljne institucije liberalne demokracije
(nikakvo čudo obzirom, primjerice, na činjenicu da bošnjačka
politička elita smatra svojim velikim uspjesima i “zaštitom
nacionalnoga interesa” nanošenje štete pripadnicima
hrvatske nacije u BiH – sprječavanje otvaranja zasebnog televizijskoga
kanala, ili onemogućavanje da oni koji se smatraju
Hrvatima sami izaberu svoga političkog predstavnika
u državnom Predsjedništvu; liberalna demokracija kakva
je oblikovana i funkcionalna u onome što obično nazivamo
“razvijeni svijet”, a koja počiva na ideji povjerenja, u takvoj
sredini kakva je BiH nema, bar zasad, nikakvih izgleda).
Kad se odluči raspravljati o tomu kako te institucije “prepraviti/
dotjerati” i učiniti pogodnima za sredinu kakva je ona u
kojoj je sam odabrao živjeti (a to je stvarna namjera rasprave
o konsocijaciji), odnosno prestane se ponašati kao “kotlinski
filozof”, možemo nastaviti dijalog. Prvi znaci toga mogli bi
biti, primjerice, odustajnje od obilatoga pozivanja na knjigu
“istanutog hrvatskog sociologa” Vjerana Katunarića – doista
je u pravu T. Haverić kad veli “da (V.) Katunarić ne bi mogao
položiti ispit kod strogog profesora Ančića”27. A kako
i bi eventualno mogao položiti ispit na doktorskom studiju
kod “strogog profesora Ančića” ako je u stanju nacionalizam
definirati ovako28:
Nacionalizam nije samo stav koji se zalaže za izgradnju
nepremostivih razlika među narodima i na taj način
potiče sukobe radije nego komunikaciju i suradnju
s drugima. Nacionalizam je također lokalni oblik ideologije
i politike koja pruža utočište nadnacionalnim sustavima
moći moderne epohe, socijalizmu i liberalnom
kapitalizmu.
“Strogi profesor Ančić” bi od kandidata na doktorskom studiju
zahtijevao elementarno poznavanje različitih definicija
nacionalizma te iz toga proisteklu svijest o postojanju teorijskoga
stava po kojemu “narodi”, “nacije” i “nadnacionalni
sustavi” (kako se tim pojmovima ovdje koristi V. Katunarić),
ne postoje bez ideološkoga sklopa nacionalizma. Drugim
rječima, (nesvjesni i naivni) primordijalizam koji “viri” iz
ovako sročene definicije diskvalificira autora za svaku iole
ozbiljniju raspravu, a o tome kako i zašto netko može važiti
za “uglednoga hrvatskog sociologa” s ovakvim primordijalističkim
stavovima bit će govora na nekom drugom mjestu i
u drugim okolnostima. Naravno, jasno je meni zašto T. Haveriću
treba V. Katunarić – on kao “ugledni hrvatski sociolog”
govori o “starim vezama” što su ih, navodno
franjevci na području srednje Bosne gajili među svojim
vjernicima i stanovništvom u duhu toleriranja različitosti
i vjerskog ekumenizma29.
Za postojanje toga “duha toleriranja različitosti i vjerskog
ekumenizma u srednjoj Bosni” ne nudi V. Katunarić nikakva
dokaza, i to stoga što ih za tako sročenu tvrdnju ne bi
ni mogao naći. O tomu, pak, kakav je tamo “duh” stvarno
vladao govore, međutim, mnogi drugi autori, a ovdje ću navesti
stav jednog povjesničara koji po svojim liberalnim stajalištima
mora biti blizak T. Haveriću. Riječ je o Ivi Bancu
koji je još 1984. godine, u knjizi koja bila i ostala popularna
i često citirana, svoja razmatranja o “sudbinama, mentalitetima
i nevidljivim granicama” na prostoru koji subsumira i
“srednju Bosnu” završio ovako sročenom mišlju30:
Iako razlike u povijesnim i filozofskim ovisnostima (o imperijalnim
supersustavima koji su dijelili rečeni prostor
– op. M.A.) nisu unapređivale slogu, treba ipak podsjetiti
da je stupanj nesnošljivosti, koja nije uvijek bila izrazita,
koegzistirao s prihvaćanjem raznolikosti, za koju se smatralo
da je posve prirodna i, zaista, nepromjenjiva.
Ovo nas onda dovodi do drugog znaka ozbiljnosti u pristupu
problemima koji bi T. Haverić trebao pružiti za nastavak dijaloga.
Želi li naime doista ozbiljno o bilo čemu raspravljati,
T. Haverić mora shvatiti da nisu svi njegovi sugovornici studenti
Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici koji svome
“učenom” profesoru s doktoratom iz Pariza vjeruju na “časnu
Titovu pionirsku riječ”, pa im on svoje apodiktične tvrdnje
ne mora dokazivati. Kad on ustvrdi31:
bosansko stanovništvo nije se nikada međusobno razdiralo
prije nego što je Bosna postala dio Jugoslavije,
i onda se (nekoliko godina kasnije) pokuša izvući u najmanju
ruku neozbiljnim citatom iz djela autora koji o tomu
očigledno, ako i išta, ne zna mnogo, ne može očekivati da
ga se tretira kao ozbiljna sugovornika. Ne vrijedi tu prebacivati
lopticu drugom – Mirjana je Kasapović navela i više
nego dosta literature na kojoj temelji svoje zaključke (moram
dodati – nijedan moj rad, iako sam i ja o tome pisao), pa
onus probandi spada na onoga tko bez ikakva dokaza tvrdi
suprotno. Žongliranje s pokojim usamljenim citatom izvađenim
iz konteksta ne vrijedi tu ama baš ništa. Ono što bi
T. Haverić morao uraditi želi li bilo koga (izvan “kotline”)
uvjeriti u utemeljenost svoga stava bilo bi, bar za početak,
obesnažiti (nasumice i redom kako mi stoji pod rukom na
polici) rezultate do kojih su došli Srećko Džaja, Ivo Banac i
Xavier Bougarel – toga se, gotovo sam siguran, T. Haverić
neće poduhvatiti.

1Riječ je o slijedećim tekstovima: Mirjana KASAPOVIĆ, Bosna iHercegovina:
podijeljeno društvo i nestabilna država, Zagreb 2005; “Tuneli bez
svjetla” (razgovor Eldara Sarajlića s Nerzukom Ćurkom i Asimom Mujkićem),
Status 11/2007; Asim MUJKIĆ, “’Bauk’ liberalne demokratije
kruži Bosnom”, Puls demokratije (http://www.pulsdemokratije.net/index.php?id=526&l=bs); ISTI, “Ideološki problemi konsocijacijske demokratije
u Bosni i Hercegovini”, Odjek 1(LXI)/2008; Mladen ANČIĆ, “Jedan čovjek
– jedan glas ili “hodte nami vi na viru”, Status 12/2007; ISTI, “Nereflektirani
nacionalizam samoproglašenih liberala”, Status 13/2008; Tarik HAVERIĆ,
“Muke s liberalizmom i konsocijacijom”, Puls demokratije (http://www.
pulsdemokratije.net/index.php?id=950&l=bs); ISTI, “Muke s liberalizmom
i konsocijacijom (II): Niz opštih mjesta o uopštavanju”, Puls demokratije
(http://www.pulsdemokratije.net/index.php?id=1200&l=bs); ISTI, “Tajni
agent Lichtensteina: O slabostima kritike “bošnjačkog liberalizma”, Puls demokratije
(http://www.pulsdemokratije.net/index.php?id=1639&l=bs). Vidi Dani br. 658 od 22. siječnja 2010. godine, nepotpisani tekst “Nije lako
biti građanina etnopolisa”, u rubrici “Bosanski barometar”.
Tekst “Ustava”: http://www.preporod.ba/index.php?option=com_conten
t&view=article&id=28&Itemid=45 (pristup ostvaren 10. veljače 2010.).
Vidi A. MUJKIĆ, “Nije lako biti čitatelj Dana”, Dani br. 660 od od 5. veljače
2010. Bosnjaci_i_bosnjastvo_u_XXI_stoljecu (pristup ostvaren 10. veljače 2010.).
Postoje, naravno, i suptilniji načini djelovanja istih ovakvih nacionalističkih
organizacija. Prije nešto više od godinu dana Vijeće srpske nacionalne
manjine grada Zagreba organiziralo je okrugli stol o knjizi Srbi među europskim
narodima sad već pokojnog Sime Ćirkovića. Razlike u oblikovanju liste
sudionika na dva okrugla stola, način javnog predstavljana ovoga drugog
događaja i još ponešto daju naslovu knjige simboličnu težinu!
HAVERIĆ, “Muke ... (I) (bez paginacije).
HAVERIĆ, “Tajni agent ... (bez paginacije).
HAVERIĆ, “Muke ... (I). Valja samo pripomenuti da serijal ima u najmanju
ruku čudan naslov – prva dva nastavka su naslovljena “Muke s liberalizmom
i konsocijacijom”, a druga dva “Muke s liberalizmom”, iako uz njih
brojevi teku kontinuirano od I. do IV. Možda se autor kasno sjetio kako je
u početku objasnio da se ne bavi teorijom konsocijacije, pa ju je onda naknadno
izbacio iz naslova!
10 HAVERIĆ, “Tajni agent ...
11 Kako to veli u svome tekstu “Šehid na čekanju”, Dani 629, 3. srpnja 2009,
bio je postavljen (ni više ni manje) na mjesto načelnika Odsjeka za kreiranje,
realizaciju i usmjeravanje propagandno-psiholoških efekata, u Političkoj
upravi Glavnog štaba oružanih snaga RBiH.
12 HAVERIĆ, “Tajni agent ...
13 Citirano prema Dominik MANDIĆ, Etnička povijest Bosne i Hercegovine
(Sabrana djela 5), Toronto – Zurich – Roma – Chicago, 423 bilj. 5.
14 Fra Nikola LAŠVANIN, Ljetopis, Sarajevo 1981, 173.
15 HAVERIĆ, “Tajni agent ...
16 K. Georgijević, dakle, veli: “Već od XVII stoljeća razvija se kod muslimana
u Bosni i Hercegovini književnost na našem jeziku ... Ova književnost
oslanja se uglavnom na istočnu poeziju ili na našu narodnu poeziju” (Krešimir
GEORGIJEVIĆ, Hrvatska književnost od 16 . do 18 . stoljeća u Sjevernoj
Hrvatskoj i Bosni, Zagreb 1969, 301 – naglasio M.A.). E sad, je li K. Georgijević
doista mislio to što je napisao, ili je možda mislio jedno a napisao
drugo (ono što je navodno T. Haverić naučio od “kao učenik Kombolovih
učenika” u Zagrebu), to može znati samo zvjezdoznanac (ako je tomu doista
tako, onda postaje jasno kako je T. Haverić razvio sposobnost da piše jedno
a misli drugo; poučak: zato ne valja ići na studij u Zagreb)!
17 HAVERIĆ, “Tajni agent ...
18 Isto, 301.
19 Tarik HAVERIĆ, Ethnos i demokratija: Slučaj Bosne i Hercegovine, Sarajevo
2006, 200 i 222.
20 Isto, 194.
21 Isto, 222.
22 HAVERIĆ, “Tajni agent ... (tekst je bez paginacije).
23 HAVERIĆ, Ethnos ..., 240-241.
24 Marshall SAHLINS, “La Pensee Burgeoise: Western Society as Culture”,
u: ISTI, Culture in Practice: Selected Essays, New York 2000, 165.
25 T. HAVERIĆ, Čas lobotomije, Sarajevo 2007.
26 Carlo CIPOLLA, “Le machine del tempo”, u: ISTI, Tecnica, societa e cultura,
Bologna 1989 (izv. Clocks and culture, London 1967).
27 HAVERIĆ, “Tajni agent ...
28 Vjeran KATUNARIĆ, Sporna zajednica: Novije teorije o naciji i nacionalizmu,
Zagreb 2003, 10.
29 Isto, 154.
30 Ivo BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji (izv. The National Question
in Yugoslavia, 1984), 53.
31 HAVERIĆ, Ethnos ..., 199.

Status - časopis za sladokusce.

Broj 15
http://status.ba/wp-content/uploads/2013/01/status15.pdf

Broj 16
http://status.ba/wp-content/uploads/2013/09/Status_16_WEB.pdf