Budući da u hrvatskomu protoprijevodu nije bilo ništa protiv vjere i morala, nagađalo se da nije tiskana zbog pisma, jer Kašićeva Biblija, prema rimskom jezičnom povjerenstvu, nije pisana glagoljicom ili ćirilicom, odnosno "jer nije pismo ni sv. Jeronima ni sv. Ćirila". Držalo se da je pravi razlog hrvatski jal "našijenaca, narodnih štetočina i zlotvora", zapravo zavist Tomka Mrnavića, rodom iz Šibenika, bosanskog biskupa i jastrebarca fra Rafaela Levakovića, pustolovna i nemirna ohridskoga biskupa i upravitelja prizrenske biskupije, urednika u Propagandi.
Obojica su bili vatikanski ljudi i zagovornici tiskanja knjiga za slavenski svijet, ali su bili protiv Kašićeva prijevoda, jer nije pisan ćirilicom ili glagoljicom. Bilo je tu hrvatskoga jala i zavisti, posebno "anonimki", koje se prepisuju senjskomu biskupu Ivanu Krstitelju Agatiću. Možda je ista ruka te dvojice pisala i zagrebačko pismo papi Urbanu VII. Ivan Golub koji je istraživao pismohranu Svetoga Oficija otkrio je pismo od desetak redaka, u kojemu tadanji zagrebački biskup Franjo Ergelski, sin pokrštenoga muslimana Hasanovića, traži od pape da se zabrani tiskanje Kašićeve Biblije, jer je pisana na dubrovačkomu dijalektu, koji nije jezik cijeloga naroda, zapravo zagrebačkome (kajkavske) biskupije. Po svemu sudeći, a i sumnjajući, to je pismo zapečatilo sudbinu Kašićeva prijevoda. Domorodni su biskupi zdušno ispoštovali papinu odluku. Očito je da je Svetomu Oficiju bila važnija katolička vjera nego hrvatski jezik, što je i razumljivo, u duhu tadanje katoličke obnove.
U svemu, sve bi se moglo svesti na dva razloga: što nije pisana ćiriličnim ili glagoljskim slovima i jezikom jezične ekumenizacije tj. staroslavenskim jezikom. Prijevod se očito nije poklapao s maglovitim idejama i fantazijama o općeslavenskomu liturgijskom jeziku.