Osobno sam čitao samo njegov Sarajevski Marlboro i mogu reći da mi je sveukupno bilo prilično solidno. Ima nekoliko odličnih priča unutra, većina su prosječne, a nekoliko ih je i ispodprosječno.

Imam pitanje vezano za priču Pastrmka iz Sarajevskog Marlbora. Glavni lik, rudarev sin, je napustio "jedinu jezersku mahalu u Bosni" i doselio se u Sarajevo. Iz kojeg je grada?

Vidim da nisu komentari previse pozitivni, ja sad citam njegovu Rutu Tannenbaum i moram reci da mi bas i nije nesto, ali ostajem pri tome da su one price bile stvarno dobre. Za Grassa bi isto rekao da je tak-tak, Limeni bubanj je OK mada dosta naporan za citati, ali Moje stoljece uopce ne bih smatrao knjizevnim djelom, a mislim da je za to bio nagraden Nobelom.

Imam pitanje vezano za priču Pastrmka iz Sarajevskog Marlbora. Glavni lik, rudarev sin, je napustio "jedinu jezersku mahalu u Bosni" i doselio se u Sarajevo. Iz kojeg je grada?

Mislim da je to fikcija.
I sam sam se bio pitao gdje je taj grad i složio elemente:
1. Ima jezero bogao pastrmkom, veliko jezero po kojem plove brodići.
2. Ima rudnik ugljena, tj površinski kop uz jezero
3. Ima željezničku prugu
4. 50-ak kilometara od Sarajeva

Koliko ja znam takvo nešto ne postoji.

Kad vode Lašve s proljeća preplave Nikoju ledinu, na prozor Ćatića kuće izađe starica, razveže maramu i raspliće pletenice. Potom tankim bijelim prstima rastrese kosu, povuče se u dubinu sobe i namakne zastor. Nitko je ne vidi do sljedeće godine, ni u čaršiji, ni pred kućom, i nitko ne bi vjerovao da postoji kada tih nekoliko minuta, baš uvijek kada se Nikoja ledina nađe pod vodom, ne bi sa svoga prozora ponavljala isti ritual, navodeći ljude da se pitaju kome je i zašto posvećen i kakva je nesreća navela ženu iz Ćatića kuće da svoj život pretvori u desetminutno prizivanje uspomene nad jalovom livadom.

I mene ste zaintrigirali pa sam pitanje postavio autoru, evo odgovora:

Kiseljak, jezero Modrac...

Inače, zanimljiv intervju s Velimirom Viskovićem možete pročitati ovdje:

http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac440 ... zakljucke_

U posljednje vrijeme neki hrvatski pisci zagovaraju nekakav jugoslavenski kulturni prostor. Je li to realno?
U ovom trenutku vrlo je malo jugonostalgičara koji misle da je moguće formiranje neke nove Jugoslavije jer su se i nacionalne ideologije jako udaljile. Nemoguće je naći Hrvata, osim možda Miljenka Jergovića, koji bi našao opravdanje za reafirmaciju četništva u Srbiji. Ako je u nekoj državi službeno priznat i prihvaćen model velikosrpske ideologije, tada je nemoguće na toj osnovi graditi zajedničku državu. Tamo gdje postoji jugonostalgija kod nekih Srba i nekih Hrvata, to je više jedan melankolični osjećaj neratobornih ljudi koji se s nostalgijom sjećaju nekih izmišljenih ili stvarnih slika sretnoga djetinjstva.

Na pomolu je čini mi se još jedna polemika s Jergovićem.
Ma ne bih se želio previše baviti Jergovićem. Priznajem da je on uz Aralicu još jedna moja kritičarska zabluda; ako je kod njega i bilo talenta, on je završio kao žrtva megalomanske ambicije.

Zašto?
Jergović odveć brzo izbacuje nedovoljno dorađene, stilski nezgrapne knjige. Njegov je problem što ima ambiciju postati pisac ranga Andrića, Krleže, Kiša, za što mu je, uz neosporni talent za pričanje priče, potrebna i široka filozofska vizija svijeta, koje nema. Zbog nedovoljna rada na sebi, ostaje površan i plitak, a kad ga raspali jarost, i primitivan.

Živim među nezadovoljnim i mrzovoljnim ljudima, kojima je stalno netko nešto dužan i koji se uvijek osjećaju od nekoga prevareni, od susjeda i komšija, od Europe, Amerike, Svijeta, i koji svakodnevno iščekuju onoga tko će im pomoći, riješiti sve njihove životne probleme, poput Mesije ili Mahdija, i napokon im omogućiti da žive kao sav normalan svijet.

Imam Sarajevski Marlboro, Rutu Tannenbaum i Dvore od oraha.
Jako dobar, drži pažnju, pitko razvija radnju, pa te spuca sa onom tipičnom bosanskom pripovedačkom melanholijom..
Njegov društveno-politički aktivizam me ne zanima, ne samo zbog toga što nije iz moje države, već zbog toga što sam te stvari uvek odvajala..kod nas bi dobar primer savremenog pisca koji mi se gadi kao ličnost mogao biti Vladimir Arsenijević (mada je to skroz drugi tip pisca od Jergovića), ali ću uvek reći da je zaslužio dobijenu NIN-ovu nagradu.
U svakom slučaju, Jergović je već sad na pola puta da u nekim budućim vremenima prođe u domaću lektiru..;)

RG, iako sam čitao samo Jergovićev Sarajevski Marlboro, potpisujem izrečeno, posebice ovaj dio o razlikovanju društveno-političkog aktivizma i književnog rada pojedinca, odnosno umjetnika općenito.

Jedino se povremeno zna dogoditi da se to dvoje isprepliće u nekim djelima pojedinih autora, no ta su djela u pravilu onda niže umjetničke vrijednosti, politički motivirana i tendenciozna.

Episkop zahumsko-hercegovački nije političar, niti je njegova gesta politička. Ono što je on učinio u dubrovačkoj katedrali, učinio je pred Bogom i pred ljudima. Učinio je to pred gradom kojemu su vjernici iz njegovog stada učinili zlo. Njegova isprika ne očekuje i ne traži odgovor. Ona nije jednokratna. Tako izgovorena u katedrali, ta isprika traje i ne gasi se. I uopće nije tema, niti to smije biti tema, hoće li se ikada neki katolički velikodostojnik ispričati zbog grijeha svoga stada u devedesetima. Nije tema ni to što se nijedan nije ispričao ni zbog grijeha iz 1941. Svaka isprika, ustvari svaka molitva i molba za oprost, ako je iskrena i autentična stoji sama za sebe. U tome je veličina geste vladike Grigorija.

Njegovo tiho junaštvo sastoji se u tome što je rekao nešto što mnogi ljudi, njegovi vjernici, ne žele čuti. Koliko god njegova molba za oprost bila upućena Dubrovniku i Dubrovčanima, ona je, što je doista hrabro, postavljena kao imperativ svima onima koji se u njegovoj eparhiji mole Bogu. I oni koji su stradali u ratu, kojima je s druge strane učinjena neka nepravda, i oni koji su u tom ratu, na pravoslavnoj strani, izgubili svoje najmilije, kroz Grigorijevu gestu išću oprost. To što je vladika učinio, u ljudskom je smislu veliko.

Episkop zahumsko-hercegovački rođen je 1967. u bosanskome rudarskom gradiću Varešu. Svjetovno mu je ime bilo Mladen Đurić. Zamonašio se 1992, a za vladiku ga je ustoličio patrijarh srpski Pavle 1999. Iste je godine preuzeo i zahumsko-hercegovačku eparhiju. Dobar je, nadaren pisac i na svjetovne teme, a znamenit je postao po svojim vrlo otvorenim javnim istupima. U Sarajevu je govorio s razumijevanjem o Bošnjacima i o muslimanima, uživljavajući se u njihov današnji položaj u Bosni i Hercegovini. U Trebinju, gdje je stolovao prije nedavnoga povratka sjedišta eparhije u Mostar, govorio je da tamošnje vlasti moraju nanovo sagraditi Begovu kuću, spomenik islamske arhitekture, ali i potvrdu da su u Trebinju do 1992. živjeli i muslimani: “Što su Srbi srušili, Srbi moraju i da podignu!” Tako je rekao, ne plašeći se. Valja ni to ne prešutjeti: Grigorije je iz jedinoga pravoslavnog sela u blizini Vareša (odakle je, recimo, i poznati filmski glumac Boro Stjepanović). Selo se zove Planinica i grdno je stradalo u vrijeme rata.

Ekumenska molitva u dubrovačkoj katedrali važan je događaj, koji, istina, neće preokrenuti društvene tijekove, niti će popraviti golem kvar nastao u devedesetima, ali i na lošim sjećanjima iz 1941. Grigorijeva propovijed, kao i odluka biskupa Mata Uzinića da mu omogući propovijedanje u svojoj katedrali, bit će samo tim važniji. Ni jedan ni drugi nakon ovoga neće doživjeti većinsko odobravanje unutar svojih zajednica, crkvenih ili društvenih, ali i to je prirodno. Kada bi odobravanje bilo većinsko, ni traženje oprosta od grada i ljudi ne bi bilo junački čin. Vladika Grigorije i biskup Mato učinili su korak ka tom dalekom, svijetlom cilju.


M.Jergović