Umro je Dževad Karahasan, po mom sudu najveći bošnjački pisac u povijesti. Pročitao sam njegov kratki sjajni roman "Sara i Serafina". Nije izdržao u borbi s rakom.

Počivao u miru.

https://www.vecernji.hr/kultura/preminu ... an-1681422

Sad znamo otkud inspiracija za nick dotičnoj.

Nikad čuo.

Može li neki odlomak, da vidimo zašto je tako dobar pisac. Za Andrića je dovoljno 10 rečenica da se pročita, već se prepoznaje i stil i kvaliteta.

Jedini put kad sam Dzevada Karahasana vidio uzivo je bilo tamo negdje izmedju 2004. i 2006. godine, mozda 2007.

Dosao on da predstavi svoju novu knjigu - u Austriji veoma popularan.

I tako, naguralo se u publici, a prostorija negdje ko 2 skolska razreda, i dosta dijaspore s faksa ali i van faksa. Pa svaba mnogo sa slavistike ali i van iste. Ma svega i svacega.

Doslo vrijeme za postavljanje pitanja i svi postavljaju logicno pitanja koja imaju veze s knjigom koju je predstavio. Onak, uglavnom opustena, kulturna atmosfera. Kadli dize ruku jedan crnjomanjasti, kosati lik, tada mozda u srednjim pedesetim godinama, procelav otpozada, ono, crne rute vise do ramena. Stare nane bi rekle karavlah. On je taj i taj. Srbin, veli iz Sarajeva, ili oko Sarajeva (a to moze biti i sa Sokoca il Romanije). Zaboravio sam mu ime, mozda je bio cak i neki fakin. I poce on Karahasanu da sere na njemackom zasto ga on onomad za vrijeme SFRJ nije zastitio kad je on o stilu cetno-dijaspore nesto srao protiv "zlog" komunistickog sistema pa ga ovi valjda odjebali. Tad je Karahasan bio na nekoj poziciji u nekoj redakciji u Sarajevu. Ne sjecam se naravno sta je ovaj tacno srao i o cemu se tacno radilo ali islo je to tako jedno pet do deset minuta - sto je za te prilike ipak puno vremena. Karahasan mu odgovori, a ovaj opet, i sve tako. Kad samo Karahasanu puce film, lupi lik tako jako rukom o stol da nastade muk u prostoriji i samo se na njemackom prodera DOSTA! I ovaj zasuti.. Nema s brkom zajebancije.

A svabe se snebivaju.

Nek mu je laka crna zemlja iliti allarahmetile, ne znam da li je covjek bio vjernik. Steta.

...Snijeg je padao u teškim vlažnim krpama šireći svijetom mir i tišinu,
šireći lijepu bijelu smrt. Kad ovako pada, snijeg zrači tišinu i blagi mir koji se
onda uvlači u stvari i u ljude, koji ovija svijet i ispunjava sve na njemu, koji
stvarnim ostavlja jedino blagi, tihi spokoj. Pravo vrijeme za umiranje iza sve po-
slove oko njega, mislila je Azra izlazeći pred kuću, ali nikakvo vrijeme za Farukov
rođendan, ne bi se ovo lijepo, blagoslovljeno osjećanje mira moglo s njim
povezati, ni sa čim njegovim pa ni sa njegovim dolaskom na svijet.
Izišla je gledati kako će pogrebna povorka proći ispod nadvožnjaka, uspeti
se na brdo iznad puta i onda sljemenom brda doći do podnožja velikog brda na
kojem je harem. Proći tiho, blago i mirno, sasvim u skladu s raspoloženjem,
osjećanjem i stanjem u koje je svijet dospio zbog snijega koji ovako pada. A onda
će se ljudi spustiti do same zemlje, rastvorene dlanove okrenuti prema licu i niz
padinu će se osuti tiha molitva, lijepa i blaga. Kao kad se osipa pijesak. Lijepe su
sahrane, upravo ljekovite u svojoj blagoj, tihoj sporosti, ljekovite barem za one
ljude kojima je stalo do Faruka i koji s njim imaju nekog posla. Šteta što i ona ne
može sada biti tamo, na haremu, da se ogleda u vlastitim dlanovima, uzalud u
njima trežeći odraz svoga lica jer se u njima sada odražava jedino sveprisutno lice
smrti, šteta što ne smije biti tamo i slušati melodični romor molitve, šteta jer bi
je to možda potpuno oporavilo od Farukovog predavanja o namještaju. ...

Sahrijarov Prsten