Hasanaginica

(Imotski, 1646.)

Što se bjeli u gori zelenoj?
Al' su snjezi, al' su labudovi?
Da su snjezi, već bi okopnuli,
labudovi, već bi poletjeli;


nit' su snjezi, nit' su labudovi,
nego šator age Hasan-age:
on boluje u ranami ljutim.
Oblazi ga mater i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.


Kad li mu je ranam' bolje bilo,
ter poruča vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu!"


Kad kaduna r'ječ razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora,
i pobježe Hasanaginica,
da vrat lomi kuli niz pendžere.


Za njom trču dvi ćeri djevojke:
"Vrati nam se, mila majko naša,
nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže!"


I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote,
gdi me šalje od petero dice!"


Beže muči, ne govori ništa,
već se maša u džepe svione,
i vadi njoj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci uzatrage.


Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv'je ćeri u rumena lica:
a s malahnim u bešici sinkom,
od'jeliti nikako se ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo,
i jedva je sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
s njome grede dvoru bijelomu.


U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme, ni nedjelju dana,
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
da najveće imotski kadija.


Kaduna se bratu svomu moli:
"Ah, tako te ne želila, braco!
Nemoj mene davat za nikoga,
da ne puca jadno srce moje,
gledajući sirotice svoje!"


Ali beže ne hajaše ništa,
već nju daje imotskom kadiji.


Još kaduna bratu se moljaše,
da njoj piše listak, b'jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,
a u knjizi l'jepo te moljaše,
kad pokupiš gospodu svatove,
dug polduvak nosi na djevojku,
kada bude agi mimo dvor,
nek' ne vidi sirotice svoje!"


Kad kadiji b'jela knjiga dođe,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
i zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
dvi je ćerce s pendžera gledahu,
a dva sina prid nju izhođahu:
tere svojoj majci govorahu:
"Svrati nam se, mila majko naša,
da mi tebi užinati damo!"


Kad to čula Hasanaginica,
starišini svatov' govorila:
"Bogom brate, svatov' starišina,
ustavi mi konje uza dvora,
da darujem sirotice moje!"


Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l'jepo darovala:
svakom sinku nazve pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane;
a malomu u bešici sinku,
njemu šalje u bošči haljine.


A to gleda junak Hasan-aga,
ter dozivlje do dva sina svoja:
"Hod'te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas,
majka vaša srca arđaskoga!"


Kad to čula Hasanaginica,
b'jelim licem u zemlju udrila,
uput se je s dušom rastavila,
od žalosti, gledajuć' sirota!

ma nije tako nego vako:

Asanaginica

Što se bili u gori zelenoj?
al su snizi, al su labutovi?
da su snizi, već bi okopnili,
labutovi već bi poletili:
ni su snizi, nit su labutovi,
nego čator age Asan age.
On boluje u ranami Ijutim;
oblazi ga majka i sestrica,
a Ijubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam bolje bilo,
ter poruča virnoj Ijubi svojoj:
,Ne čekaj me u dvoru bilomu,
,ni u dvoru, ni u rodu momu.'
Kad kaduna riči razumila,
jos je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora,
i pobiže Asanaginica,
da vrat lomi kule niz penžere;
za njom trču dvi ćere divojke:

Vrati nam se, mila majko naša,
,ni je ovo babo Asan ago,
,već daiža Pintorović beže'
I vrati se Asanaginica,
ter se viša bratu oko vrata:
,Da moj brato, velike sramote,
,di me šalje od petero dice.'
Beže muči, ne govori ništa:
već se masa u žepe svione,
i vadi joj knjigu oprošćenja,
da uzimlje podpuno vinčanje,
da gre s njime majci uza trage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sinka u čelo ljubila,
a dvi ćere srid rumena lica;
a s malaknim u bešici sinkom
odilit se nikako ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo,
i jedva je s sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
s njome grede k dvoru bijelomu.

U rodu je malo vrime stala,
malo vrime, ni nedilju dana,
dobra kado i od roda dobra,
dobru kadu prosu sa svi strana,
ja najveće imoski kadija.
Kaduna se bratu svomu moli:
,Aj tako te ne želila, braco,
,ne moj mene davat za nikoga,
,da ne puca jadno srce moje,
,gledajući sirotice svoje."
Ali beže ne ajaše ništa,
već je daje imoskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljase,
da njoj piše listak bile knjige,
da je šalje imoskom kadiji:
,Divojka te lipo pozdravljaše,
,a u knjizi Upo se moljaše,
,kad pokupis gospodu svatove,
,dug podkluvak nosi na divojku;
,kada bude agi mimo dvore,
,nek ne vidi sirotice svoje/
Kad kadiji bila knjiga dodje,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po divojku,
dug podkluvak nosi na. divojku.
Dobro svati došli do divojke,
i zdravo se povratili s njome;

a kad bili agi mimo dvore,
dvi je ćere s penžere gledaju,
a dva sina prid nju izodjaju,
tere svojoj majci govoraju:
,Vrati nam se, mila majko naša,
,da mi tebi užinati damo.'
Kad to ćula Asanaginica,
starišini svatov govorila:
,Bogom brate! svatov starišina!
,ustavi mi konje uza dvore,
,da darujem sirotice moje'
Ustaviše konje uza dvore,
svoju dicu lipo darovala,
svakom sinku nozve pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane,
a malenu u bešici sinku
njemu šalje ubošku aljinu.

A to gleda junak Asan ago,
ter doživlje do dva sinka svoja:
,Ote amo, sirotice moje!
,kad se neće smilovati na vas
,majka vasa srca ardjaskoga.'
Kad to čula Asanaginica,
bilim licem zemlji udarila,
u put se je dušom rastavila
od žalosti gledajuć sirota.

Hasanagina kula je u Zagvozdu, sa sjeverne strane Biokova

Meni se više sviđa Smrt babe Čengićkinje od Ante Kovačića.

Ni kapitalno djelo hrvatske književnosti Smrt Smail–age Čengića Ivana Mažuranića nije izbjeglo izvrtanje u Smrt babe Čengićkinje Ante Kovačića....