Jeste li znali da postoji i druga varijanta hrvatskoga jezika koja je isto tako tronarječna, no za razliku od ove u Hrvatskoj (sa štokavskom bazom) ona je bazirana na čakavskom narječju. http://www.zigh.at/hrv/jezik/gramatika/grampitanja.html
Danas je ta druga varijanta hrvatskoga jezika u službenoj uporabi među Hrvatima u Gradišću, naime kako većina Hrvata u Gradišću govori čakavskim narječjem a manji dio štokavskim i kajkavskim logično je da i norma bude čakavska, http://www.hrvatskenovine.at/kategorija/skolstvo-i-znanost sa druge strane u Hrvatskoj većina ljudi govori štokavskim narječjem pa je u skladu s tim logično da je i baza standarda u Hrvatskoj štokavska, i to je neosporno točno.

No dvojba ipak postoji glede toga kako i neki susjedni narodi imaju štokavske jezične baze, pa je vjerovanje da bi za hrvatski nacionalni identitet taj drugi hrvatski standard uz neke preinake zapravo bio identitetski prikladniji, što vi mislite o tome ?

Premala veza s govornim jezikom u većem dijelu RH i BiH.
Iako ne bi bilo loše da se uvedu neke veze, odnosno proučavanje gradišćanskohrvatskog u naše Osnovne škole (kao i nekih kajkavskih, čakavskih, staroštokavski/šćakavskih dijalekata).

Potpisujem ove Vaše riječi "ne bi bilo loše da se uvedu neke veze, odnosno proučavanje gradišćanskohrvatskog u naše Osnovne škole (kao i nekih kajkavskih, čakavskih, staroštokavski/šćakavskih dijalekata)", jezik je živ i brzo se ući.

To je naša povijest, pa
A međuhrvatskih veza nikad premalo.

Naravno da sam znala. Nažalost, gradišćanskohrvatski ima iz godine u godinu sve manje govornika.
Uvršten je na crvenu listu ugroženih jezika.

http://volksgruppen.orf.at/hrvati/visti/stories/97012/

OVI STIHOVI SU PISANI NA NARJEČJU KOJE NIJE ISTO KAO STANDARDNI JEZIK

Jačka od turskoga spahije

Čudno pripetenje na salumskom polji
ko se je zgodalo doli turskom boji.

Onde dva junaka od našega kraja
bili su vitezi Matijaša kralja.

Junak Novak jime, jednomu sej zvalo
negovo junačtvo krutoj močno j’ ostalo.

A tovaruš njegov ta Staniše Jive,
va svojem junačtvi sagdar verli ki je.

Ugerskom orsagu veljek tisk uz meju,
zizna turski junak za lipu Jelenu.

Nju bi bil rad jimat ta turski spahija.
ar sa turska zemlja njega je hvalila.

Da je junak takov, va njegovoj moći
sto ditičev pobit ne praha pomoći.

Jednuč se j’ spahija po Jelenu spravil,
zame zlatu sablju na put se j’ odpravil.

Va nje domovini ljude razignal je,
svojum desnum rukum divojku popal je.

Onda junak Novak, ta glas on začul je,
va svojem razumi on si razmišljuje.

Ča štimaš Jive Staniše govori
ćemo jahat za njim njega nagovori.

Onda mi se šeću k toj staroj materi,
da te se smilovat majki ino kćeri.

Neka stara mati va žalost opasti,
još denas Jelena doma će ti cvasti.

Onda sede Novak na sojega konja,
oštro stisne njega, zlati ostrugami.

A tovaruš njegov ta Staniše Jive
on svojega konja nemilo trudil je.

Ča štimaš ti jive ovo su dva puti,
sad je misal moja s manum se raluči.

Ja ću pojt po desnom a ti poj po livom
ako još varaši Östergumi ni on.

Kada junak Novak Turkani zagleda,
oštro stisne konja k njemu jaše vreda.

Stani brate turski, ne budeš je peljal
i za tvoju ljubav nigdar nju ne jimal.

Onda turski junak čversto se postavi
i suprot Novaku sablju si pripravil.

Ča ćeš volit Novak, divojku pustiti
ali ćeš voliti su kerv iztočiti.

Ne ću ja odavljek divojke pustiti
ako budem moral sad ovde umriti.

Jedan ćemo živit, a drugi umriti,
sada ću se s tobum po junačku biti.

A divojka mila, žalostna je bila,
ar se kerv junačka za volj nje proliva.

Na to spukne Turak svoju zlatu sablju
da bi kanil odsič Novaku kraj glavu.

Hitro Novak spukne svoj mečak zeleni,
nebere spahija ti si mlahav meni.

Zeleni meč Turku va serce zatakne,
da spahi s konja doli na tla ferkne.

S prebodenim sercem s konja doli spaše
zame Novak konja sablju mu odpaše.

Jačka od junačke žalosti


Lipi moji časi, ke morem ostavit,

cesara pojt služit junačtva ostavit.

Rado b’ ga šal služit, da b’ si neg smil

tužit, za mojum rožicum ku ljubim na sercu.

Nedilju k noći smo se skupa ljubili,

a pondiljak k noći va tugi živili.

Po tujoj tujini moram ja putovat

a doma moreš ti va tugi prebivat.

Da b’ neg mogal moju rožu sobum jimat,

va tugi žalosti ne b’ smil ja prebivat.

Nimška zemljica je moje prebivanje

a koljnofskom selu bilo j’ moje stanje.

Rado bi stanoval, da b’ neg ljubu

jimal, ka b’ mene ljubila, na serci nosila.

Ča ću si već mislit od lipe

Ljubavi za moju rožicu ke ću se ja zbavit.

Zbogom mi ostani va vom lipom

Hipu, ter na me pomisli va soljdačkom žitku.

Peldu si sad zami od lipe ljubavi,

kad k vam selo dojdem zaran me spat spravi.

Gradišćanskohrvatski književni jezik odlikuju dvi osebujnosti:

1. Čakavski temelj i ikavsko-ekavski refleks staroga jata. To nij čudo, ar većina hrvatskih govorov u Gradišću pripada tomu tipu čakavskoga narječja, a i kod štokavcev na jugu Gradišća prevladavaju čakavske osebine, pak im od samoga početka nij bilo teško akceptirari takov skupni i nadregionalni pisani jezik osebito u crikvi, ar im je bio ne samo razumljiv, nego i blizak.

2. Trsenje za približavanjem književnomu standardu u Hrvatskoj. Do 60-tih ljet 20. stoljeća su ljudi pera kanili prilagoditi gradišćanskohrvatski književni jezik hrvatskomu književnomu jeziku i u gramatičkoj strukturi i u rječniku, a od te dobe pak sve do današnjega dana pretežno na polju leksike. Ali krez cijelu povijest svojega prebivanja u novoj domovini se Gradišćanskim Hrvatom nij ugodalo potpuno preuzimanje bar koga tipa književnoga jezika Hrvatske.

Prvo razdoblje: 16. i 17. st. - početki i protestantski pokušaji

Prve zapise, ki su nastali na tlu današnjega Gradišća, nalazimo jur ljeta 1564. na omotnoj strani latinskoga misala iz Klimpuha. To je molitva Oče naš i vazmena jačka Kristuš je gore ustal. Ti dva kratki teksti su pisani bosančicom, glagoljicom i latinicom. Jur tim prvim zapisom služilo je kot temelj čakavsko narječje.

Uprav u onu dob, kad su se velike mase ljudi počele seliti u svoja nova prebivališća, je čakavsko narječje u Hrvatskoj počelo gubiti svoju ulogu književnoga jezika.


GORNJI STIHOVI SU NA NARJEČJIMA PISANI

Prema sadržaju i motivu šopronske narodne pjesme (jačke) njih četiri, naslovljene su: 1. Jačka od junačke žalosti, 2. Jačka od nosev koja je raširena u šopronskoj Varmeđiji (Županiji); 3. Jačka svitcka; 4. Jačka od turskoga spahije. Sve četiri pjesme pisala je jedna ruka, pismo je čitljivo, ujednačen lijepi kurziv pisan starom (tadašnjom) grafijom mađarskoga pravopisa: Cz,cz = c; Cs, cs = č; ch = ć; ff = f; gy = đ; ll = l; ly = lj; Ny, ny = nj; /s, Sz, sz = s; s, /s, zs = š; th = t; S, s = ž. Zapisivač je svakako bio Hrvat dakle kantor-učitelj koji je iznad vokala a, e, o stavljao znak ´ u skladu s mađarskim pravopisom želeći čitatelju suponirati da su to čisti vokali i da ih tako treba izgovarati. Što se pak fonetskoga, fonološkoga, morfološkog i leksičkoga sustava pjesama tiče, on je onakav kakav je i u tiskanim knjigama toga doba. Dakle do izražaja dolazi čakavsko-ikavski govor.

To potvrđuje i leksik pojedine jačke.

1. jačka: jimat – imati, junačtva – junaštva, ke – koje, lipi – lijepi, mogal – mogao, nedilju – nedjelju, na srci – na srcu, neg – samo, pandiljak – ponedjeljak, peldu – primjer, pojt – poći, smil – smio, stanje – stanovanje, tujini – tuđini, va vom lipom – u ovom lijepom, zami – uzmi, živili – živjeli;

2. jačka: cenat – cent, človik – čovjek, koli – kao, ki – koji, kod – kao, kot su – kao što su, livac – lijevak, maljacak – mali, nogo puti – mnogo puta, nosac – nosić, od nosev – od noseva, prehenjat – prestati, sabol – krojač, sopet – opet, spravit – staviti, va njega – u njega, valoval – priznao, veljen – ipak, vindar – ali, til – htio, užerti – prožderati, tubak – tabak, duhan; ziznal – saznao;

3. jačka: dogle – dokle, na serdaci – na srcu, na placi – na trgu, ništer – ništa, potrošiti – uništiti, rudi – crveni;

4. jačka: gene – makne, ino – i, Jive – Ive, meč – mač, nigdar – nikad, pripetenje – događaj, razluči – razdvoji, razdijeli, sagdar – stalno, s manum – sa mnom, uvijek, štimaš – misliš, va – u, varoš – grad.

U pjesmama se spominju mjesta: Klimpuh, Koljnof, Šopron, Železno; zanati: čižmar, lončar, klanfar, šlajfar, šoštar, tišljar ( u jački Nosi).

Bez obzira na umjetničku vrijednost pjesama, one su se doista rado jačile u šopronskoj Županiji, kako je to u naslovu zbirčice i navedeno. Stoga su one i književno-jezični spomenik. Osim toga posljednja Jačka od turskoga spahije (7) svjedoči o usmenoj tradiciji, tj. nastala je u doba turskih bojeva u 16. stoljeću. Ne bih se usudio tvrditi da je donesena iz Hrvatske, već bi rađe vjerovao da je ta pjesma nastala baš u šopronskome kraju.

Samo četira ljeta po zapisu u klimpuškom misalu izašla je protestantska Postilla, naminjena Hrvatom u ondašnjoj zapadnoj Ugarskoj, ada današnjim Gradišćanskim Hrvatom. Ta crikveni spis su prevodili iz nimškoga Antun Dalmatin i Stjepan Konzul, protestantski duhovniki iz Istre, ki su u Nimškoj poslovali kot širitelji protestantizma na slavskom jugu. Jezik Postille je u svojem temelju čakavski, s ikavsko-ekavskim refleksom jata, pri čem su -i- i -e- nešto drugačije podiljeni nego u današnjem gradišćanskohrvatskom književnom jeziku. U ta jezik je preuzeto mnogo štokavskih i crikvenoslavskih elementov. Prevoditelji se dost gusto služu aoristom i imperfektom, a uz upitnu zamjenicu ča hasnuju isto tako i što.

Grgur Mekinić, autor dvih protestantskih crikvenih pjesmaric

Važniji zastupnik toga prvoga razdoblja u razvitku gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika je autor dvih protestantskih crikvenih pjesmaric (1609. i 1911.) Grgur Mekinić. On je živio i poslovao kot duhovnik u Gradišću. Ča jezik naliže, moremo u njegovi pjesmarica najti mnoge osebine, ke su karakteristične i za hrvatsku crikvenu pismenost Gradišća 18. i prve polovice 19. stoljeća, zato je još i dandanas dobro razumljiv Gradišćanskim Hrvatom. Ali pokidob da Mekinić naminja svoje pjesmarice ne samo Hrvatom u zapadnoj Ugarskoj, ada današnjim Gradišćanskim Hrvatom, nego i kajkavcem i štokavcem sjeverne Hrvatske, je njegov jezik protkan i mnogimi elementi tih narječjev.

Ne znamo, kakov uticaj su te knjige imale na Gradišćanske Hrvate, no činjenica je, da jezično stoju dost blizu njevomu kasnijemu književnomu jeziku.

Drugo razdoblje: 18. st. do sredine 19. st. - crikvena književnost po kajkavski uzori

Projt će već od sto ljet, dokle se kod Hrvatov u Gradišću ponovo pojavi književna djelatnost, koj je od samoga početka kumovala kajkavska vjerska književnost sjeverne Hrvatske. Poslije štampanih evandjelj iz ljeta 1732., na čiju usku povezanost s kajkavskimi predloški su ukazali ugarski slavisti László Hadrovics i István Nyomárkay, razvit će se u drugoj polovici 18. stoljeća bogata crikvena književnost s dost izgradjenim i jedinstvenim književnojezičnim izrazom. Ta književnost dura uz neke iznimke sve do 80-tih ljet 19. stoljeća. Ona uz rijetke iznimke takaj pokriva u prvom redu crikvene potriboće.

Jezik književnosti 18. i 19. stoljeća

Jezična osnova je ikavsko-ekavski govor sjevernoga i sridnjega Gradišća. U prvo vrime se ta književnost u znatnoj mjeri naslanja na kajkavsku vjersku književnost, preuzimajući čudaputi cijele molitve i jačke iz kajkavskih molitvenikov, uz neznatna prilagodjivanja čakavskomu sistemu. Iako ima ta jezik postepeno sve manje nečakavskih osebin, ostaje njegov sistem ipak kroz cijelo vrime vrlo blizak književnomu jeziku u banskoj Hrvatskoj u 17. i 18. stoljeću, ne samo u pravopisu, nego i u svojoj nutarnjoj strukturi. I u Hrvatskoj, i u Gradišću se hasnuju iste tudjice iz ugarskoga jezika, velike sličnosti postoju u sintaksi kot i u morfologiji. Većina njih je skupna govornoj osnovi obadvih književnih jezikov. Kot ogledanje u kajkavske uzore moramo ali spomenuti nastavak za I jd. ž. r. na -um u gradišćanskoj vjerskoj pismenosti cijeloga toga razdoblja.

Neke druge jezične osebine toga razdoblja su:

1. prejotacija početnoga i-: jimati, jime, Jivan, jigra, koč i jistina, jiskati i dr.

2. Prijedlog (prepozicija) v se u većini slučajev pojavlja kot va : va uru szmerti. Zvećega ispada pred lokativom ili akuzativom cilja: Ter šetuj crikvu k božjoj službi [Ter setui czrikvu k-Bosjoi szlusbi]; ako se pak još duglje zadržiš crikvi; ... k tebi nebo primi nas ... U takovi slučaji more stati i v ili rijetko još i u : v nebo dojti; v noći; u mojém živlénju, u pamet zami ...

3. V čudaputi ispada na početku riči: nuki, dovica, ali se nekad pojavlja kot v ili u: sini i vnuki [CC 10] - Judita udovica [LB-HZ 17a]; Pred velarnim l ispada v samo u riči s osnovom vlad-: ... ladati [EK-CP 47] - ladavac [HK 106] - va naših lašćih hiža [EK-CP 8], ali se čuva u riči vlas, vlačiti, vlaga. Rič mnogo dostaje nekad sekundarno v : vnoge kćere [LB-HZ 258] - ... vnoga pripetenja [JF-VK 11] - ali nožina [EK-CP 58]. O ispadanji u svi obliki s vs v. točku 5.

4. l-particip: kakov žitak je ov ali on cslovik pelyal

5. zamjenica vas, sva, sve: vas, sa, se, saki ... (va jime szi Szvétczov y Szveticz Bosji ...)

6. Vokalno r se piše svenek kot er: szercze, hervatszki ...

7. Tipična čakavska redukcija naglašenoga o > u u riči kolik, tolik, oblok i kod verbalnoga prefiksa o se mnogokrat vrši i u pisanju: kulik, tulik, kuliko, ublok, ubločić i uzdraviti, ubisiti, učistiti, ubećati ...

Leksika

Uz odredjen broj glasovnih osebin su tim dvim narječjem skupne i neke leksičke:
aldovati, bantovati, batriti, beteg, bolvan, coprija [viškarija], čalaran, dokonjati, dugovanje, fantiti se, goristati, grustiti se, gusto, gustokrat, hištvo, jerb, jiliš, kača, kaditi, kamrica, karka, kaštiga, kip, kihača, kinč, kita, klinčac, kušac [poljubac], lesa, malin, mangovati, mertučljiv, meštrija, milošća, mlahav, morgovati, naredan, nazvišćavati, neumertelan, nazoči biti, nor, obitati, oblisk [strijela], obradošća, očivest, oduriti, oroslan, pačiti, pačka, pelda, peljati, plišiv, pohištvo, ponujati, potomtoga, povekšati, pozoj, spametan, spravišće, srda, stališ, strošak, špot, štentati, štimati, tepsti, tolnač/tanač, trštvo, trisk, t(e)rsje, tikati, utal [kajk. vutel = šupljiv], valovati, višina, vkanjevati, vlići, vračiti, zanemarmetati, zapriti, zasida, zaviće, zmožan, zviranjak, zvirališće, žitak...

Ovde se moraju spomenuti i mnogi germanizmi i madjarizmi, kimi su se služili obadva jeziki.

Treto razdoblje: druga polovica 19. st. do konca Prvoga svitskoga boja

Sa zakašnjenjem su reagirali Gradišćanski Hrvati na jezične promjene u Hrvatskoj u trideseti ljeti 19. stoljeća. Za vrime Bachove ere je preuzelo bečansko ministarstvo u smislu centralističke kulturne politike izdavanje školskih knjig za cijelo područje monarhije. Kada su se početkom 50-tih ljet pojavili prvi udžbeniki za Hrvatsku i Slavoniju, kanilo ih je ministarstvo upeljati i u hrvatske škole zapadne Ugarske.

Prilagodjivanje Gajevim reformam i Zagrebačkoj i Riječkoj filološkoj školi

Ljeta 1852. obraća se to ministarstvo biškupskim uredom u Vesprimu, Sambotelu, Pečuhu i Juri s pitanjem, ne bi li se udžbeniki, predvidjeni za Hrvatsku, mogli upeljati i u hrvatske škole spomenutih ugarskih biškupijov. Uredi vesprimske, sambotelske i pečuške biškupije nisu prigovorili bečanskomu prijedlogu. Jedino u Jurskoj biškupiji, koj je pripadao najveći dio Gradišćanskih Hrvatov, izrazili su neki farniki i učitelji u pismu biškupu Karneru mišljenje, da se ti udžbeniki zbog velikih razlik u jeziku nećedu moći preuzeti u nepreminjenom obliku.

Spodobno mišljenje zastupa 1853. u jednom pismu biškupu još i osvidočeni pristaša Gajevih reformov i približavanja jeziku u Hrvatskoj, Fabijan Hauszer, farnik u Rosvaru (Oroszvár, Karlburg) i kasniji kanonik u Juri. On je držao jezik zapadnougarskih Hrvatov iskvarenim, korumpiranim uticaji susjedskih jezikov i siromašnim u rječniku. U stručni mišljenji odbijao je neke rukopise udžbenikov, jer njihov jezik ni u čemu nije prilagodjen slovenskomu (!) književnomu jeziku, kako su hrvatski intelektualci u zapadnoj Ugarskoj u ono vrime nazivali hrvatski jezik na jugu.

Rječnik za laglje razumivanje knjig iz Hrvatske

Hauszer je 1858. izdao još i hrvatsko-nimški rječnik, da bi se učitelji laglje mogli služiti udžbeniki, izdanimi u Hrvatskoj. Njegov rječnik je podiljen po vrsti riči, rječnički materijal je prenesao uz rijetke iznimke iz Veselićevoga "Njemačko-ilirskoga rječnika". Hauszeru je povjereno i predjelanje početnice, izdane 1853. za Hrvatsku. No izgleda, da on nij dospio izvršiti posao. Istu početnicu je predjelao mladi šopronski kapelan Gašpar Glavanić 1859.

Pokušaj krajem pedesetih ljet, da se u školski knjiga upeljaju Gajeve jezične reforme, nisu imale uspjeha. Nje je velik dio duhovničtva i učiteljstva odbijao kot tudje, no neki duhovniki i učitelji počeli su se zanimati za pitanja jezika.

Kasno preuzeta Gajeva pravopisna reforma

Gajeva pravopisna reforma preuzeta je ali dost kasno, stoprv u poslidnji desetljeći 19. stoljeća, po svem sudeći ne prez suprotstavljanja. Dosljedan pobornik novoga pravopisa je bio koljnofski školnik Mihovil Naković. U svojoj okružnici 1877. Naković kani pridobiti hrvatsko učiteljstvo Gradišća za novi pravopis, tišeći je: "Novo je š, ž, ć, č; drugo je vse staro."

No da je Naković imao pred očima dalekosežnije prilagodjivanje novomu književnomu jeziku u Hrvatskoj, pokazalo se je u njegovom udžbeniku iz istoga ljeta pod naslovom Podučavanje u jezikoslovlju za učitelje i školare, koga je izdjelao po udžbeniku Gašpara Glavanića Prva štanka 1860.

Nakovićevo pisanje rogatoga

U uvodnom pregledu glasov Naković kod samoglasnikov nabraja samo a, e, i, o, u. No u daljnjem tekstu hasnuje "rogato" e, pisano zipkicom kot ê, ne samo kod ekavskih refleksov staroga jata, nego na mjesti takaj kod ikavskih, kotno: sênokoša, lêp, potrêbna, lêpota, ustrêljen, slêp, pretežno ali u ti slučaji piše i, kot u primjeri: riči, človik, dite, sikira, divojka, ditelina, ditca, sidim. A ima i dost primjerov s neoznačenim e od jata kot zdela, vetar, vernoga, sesti, predsednik, verovati. Koč se pojavljuje "rogato" e, kade nima opravdanja, kot: nebêsko, rêdnik, pêt, tênta, mêd, glêda. Na strani 35. piše: "Slova ê se zgovara vred i , vred ie, kot je komu povoljno", da bi onda dodao: "Veli se: hižu bêlit, to je bêlu načiniti, a ne hižu biliti". Kod suglasnikov Naković donaša nažalost kot primjere samo b, ć, k, r, z, no u tekstu susrećemo i tj uz ć: kratje, lištje, protuletje, kitje, cvetje, platjati, ali slêdeći, noć, dragoća, vlić, srića, vrućina i mn. dr. Gj u riči angjel, jungja, dokle dost dosljedno piše dj: tverdjava, posudja, najradje, posidju, presadjivanje, nasadjivanje, nasladjivanje uz rijetka odstupanja: nahaja, tujinac, zahajati.
Konzekventno čuva krajne -l i -h (spral, virostoval, hranil, po vsih mojih putih). Dosljedno se drži "etimološkoga" načina pisanja kot: mužkoga, gibke, razstavljadu. Samoglasno r piše uvijek digrafom er.

Postuliranje vokativa

U morfologiji je najuočljivija razlika prema prethodnomu stanju postuliranje vokativa u paradigmi imeničke deklinacije. Poseban nastavak ali spominje samo za muške imenice, no zato dodaje na sljedećoj strani posebnu vježbu. U L jd. m. i sr. r. ima nastavak -u. Toga se dosljedno pridržava i u tekstu, no kod prijedlogov miša u i va: u zraku, u ognju, u bigu, u protulêtju, u vertu, ali va škadnju. Ima još va vodi, va lozu, tri primjere još i s v: v-sem, v-hladu, v-školu. U G mn. predlaže u paradigmi za sve tri rode nastavak -ov: bratov, hižov, selov, no u tekstu ima i kratkih oblikov: Imena od sêl i varošev; Imena od brigov, dolinah i vodah [str. 9], ali: Imena od dolinov, brigov i vod [str. 14]. Nastavak -ah za G mn. susrećemo i kod leksema već putah [str. 38].

********* pomoćnih glagolov

U ********* spominje kod pomoćnih glagolov biti i htjeti naglašene i nenaglašene oblike. Iako u starjoj književnosti, osobito u evandjelji, moremo najti dost velik broj aoristov i imperfektov - odnašaju se isključivo na 3. lice jednine i množine - ta vrimena ipak već nisu živa. No Naković spominje u ********* paradigmi (str. 20-22) za glagole biti, igrati, tresti i imperfekt: bišem, bišeš, biše, bišemo, bišete, bišu; igrašem (se), igrašeš, igraše, igrašmo, igrašte, igrašu; tresašem, tresašeš. tresaše, tresašmo, tresašte, tresašu.

U 3. licu množine u prezentu Naković ima sljedeće nastavke: -du: imadu, pobiradu, podučavadu, deladu; -u (kod -i- i -e- formanta): pasu, žeru, zovu, idu; branu, dušu, ljubu, glasu, stoju, živu; -ju: poiskuju, stanuju, zlamenuju. Ima samo tri primjere na -aju: pjevaju, nasadjaju i posadjaju. Ti nastavki reflektiraju stanje, kakovo danas nalazimo u govoru Poljancev u sjevernom Gradišću.

Pod vjerojatnim uticanem nimškoga

Jedino u pasivu perfekta se Naković služi oblikom, ki je nastao vjerojatno pod uticajem nimškoga, i to glagolom postati, prema nimškomu werden i trpnim pridjevom, npr.: Zêc je postal od lozara ustrêljen (20), Vojaki su postali od neprijateljov [sic!] preobladani (20).

U leksiki je Naković zapeljao dost inovacijov iz Hrvatske, npr. zatvor [uza], progon, [proganjanje], lêčnik [vračitelj], livada [sinokoša], služkinja [službena], prohod, prilaz, milostinja, pêva [jači]. Ovde triba spomenuti i neupotribljavanje adverbov u funkciji verbalnih prefiksov, tako mnogobrojno zastupanih u starjoj vjerskoj književnosti.

Razlike nisu niti bile tako velike

More se reći, da se je Nakoviću u njegovoj slovnici u visokoj mjeri ugodalo usmiriti književni jezik Gradišćanskih Hrvatov u pravcu ondašnjih književnojezičnih rješenj u Hrvatskoj. Ako premislimo, da Adolfo Veber Tkalčević zadržava "rogato" e u svojoj "Slovnici hervatskoj" sve do ljeta 1871., ter da se je u toj istoj knjigi zadržalo i slogotvorno r kot er, da se je u Hrvatskoj etimološki način pisanja čuvao otprilike isto tako dugo, tako da Maretić još ljeta 1884. predbacuje sljedbenikom zagrebačke škole "zebnju" [strah] od novijih oblikov, onda se mora reći, da razlike nisu niti bile tako velike, kot bi nam se mogle pokazati iz današnjega gledišća. Izgleda, da su postojale još sve razvojne mogućnosti, da se u Gradišću na temelju Nakovićevih rješenj s vrimenom preuzame skupni književni jezik.

Četvrto razdoblje: lj. 1919. do 1945.: vraćanje vlašćim temeljom

Ča naliže književni jezik, je Naković djelovao uprav u prelomnom vrimenu, a izvan toga je on i Miloradićev neposredni prethodnik kot sastavljač hrvatske slovnice, samo da je Mate Meršić Miloradić našao jur sasvim druge prilike u odnosu obadvih književnih jezikov.

Sve veće razlike med dvimi književnimi jeziki

Otkada su se na kraju stoljeća u Hrvatskoj potpuno probili vukovci, nastaju razlike med gradišćanskohrvatskim književnim jezikom i književnim jezikom u Hrvatskoj sve veće. Način približavanja tomu jeziku postat će drugačiji nego je bio dotle, a da je potribno takovo približavanje, jasno je shvatio i Miloradić, ar bi drugače postojala pogibel, da se Hrvati u Gradišću otcipu od svojih zviranjkov. Tu misao je izrazio ljeta 1919. u poznatoj pjesmi

"Republika".
A ča našu rič naliže,
Ta je nek za ljude niže!
Zgublja se prez književnosti,
Zato, ako nismo prosti,
Nam jezik za knjige budi
Kot ga pišu učni ljudi!
Kot Šopron za Honza, Linu
Knjige pišu u Berlinu,
Ne jezikom kot ga oni
Znadu drt i trt Šoproni! ...

Miloradićeva slovnica

Iako je Miloradić izdao svoju slovnicu stoprv 1919. ljeta, kad je jur bio objavio velik broj svojih pjesam, nam njegova slovnica dobro predočava promjene u prispodobi s prethodnom Nakovićevom slovnicom i pokazuje temelj, na kom je sam pjesnik stvarao. Miloradić nij bio filolog. U podjeli gradje je skoro u cjelini preuzeo "Pristup u gramatiku" iz Maretićeve "Hrvatske ili srpske gramatike za srednje škole". Jedino je prilagodio gradju gradišćanskohrvatskomu književnomu jeziku.

Kod suglasnikov Miloradić spominje uz dj i gj, ke u svoji pjesma i razlikuje, i znak tj, koga ni u slovnici ni u svoji pjesma ne hasnuje. Kod samoglasnikov nabraja a, e, é, e, o, u, medjutim u čitavoj slovnici moremo najti grafem é samo u nekoliko riči: prételju, tréte, sél, imén, télac, stépeni, stépen. Vjerojatno Miloradić njim bilježi svako diftongirano e, ko u svoji pjesma piše digramom ie. U spjevu "Naša teta Kate" ("Kalendar Svete Familije" za ljeto 1919., str. 90) nalazimo ove primjere: odriedi, njievi, viekoma, miestu, počietnik. U pjesmi "Pčela" (isti kalendar, str. 34) piše: ziet, cviet, mied.

Dosta izmjenov u deklinaciji

U deklinaciji ima dost izmjenov u prispodobi s Nakovićevom slovnicom. Kot nastavak L jd. m. r. preporuča -i, a kot dubletu -u. Vokativa nima u paradigmi, ali ga spominje kod padežnih nazivov kot "zovni" s dodatkom: Zovni padež imamo neg [sic!] za nike riči: Bože! človiče! pretelju! gospodaru! striče, teče, ujče, kume. G mn. imenic obdjeluje opširnije, predlažući kod ženskih i sridnjih kratke oblike. Spominje, da je takovih oblikov i kod muških: oc-ev i otac, lapt-ov i lapat, pa nabraja i nastavak -ih: vol-ov i vol-ih, očenaš-ev i očenaš-ih i dr., kod ženskih i-osnovov postulira za neke riči nastavak -jum ili -ju s alternacijom.

U ********* Miloradić tolerira u prezentu u 3. l. mn. kod formanta e nastavke: -u (-eju, -edu), kod -je: -ju (-edu), kod -a: -aju (-adu), kod -i: -u
(-iju, -idu). Istu šarolikost oblikov u 3. l. mn. susrećemo i u njegovom pjesništvu. Za aorist i imperfekt kaže vrlo lapidarno: "Va književnom jeziku jesu još i druga vrimena, pri nas imamo od ovih: biše, rekoše, govoraše i takovih ..." [str. 18]

Miloradić napušća karakteristike zagrebačke škole

Miloradić napušća neke osnovne karakteristike pravopisa zagrebačke škole. On dolazi otprilike do istoga rješenja, kakovo vidimo i kod Ivana Čukovića, ki je počeo pisati crikvene knjige na prelomu stoljeća. To je vrime, kada se javljaju prvi teksti, u ki se već ne piše "rogato" e, ali se u nji još ne odražavaju korjenite jezično-pravopisne promjene, ke su nastale u zadnjem desetljeću 19. st. u Hrvatskoj.

Tipičnim primjerom toga "prijelaznoga" pravopisa je Čukovićev molitvenik Vsakidanja hrana kršćansko-katoličanske duše iz ljeta 1902., pisan peldodavnim jezikom, potpuno u duhu književnojezične tradicije, ku ali on u cijeloj poredici pravopisnih rješenj lomi. Kod njega susrećemo oblike milošćami, a ne milostjami ili miloštjami, kot se je dosle pisalo, kršćansko, a već ne kerstjansko ili kerštjansko, poniznošćom, a ne poniznostjum ili poniznostjom, š mjesto ž, z u veza kot š njimi itd. Ali se i u toj knjigi pridržava "etimološki" način pisanja, npr. petdeset dan odpustkov (str. 4). I Miloradić samo u iznimno rijetki slučaji piše samoglasno r kot er, u pjesničtvu se ne more najti ni jedan primjer, tj piše uvijek kot ć, a napustio je i "rogato" e, pak kod njega opet nalazimo kod zamjenic like nigdo, nigdar, ništo, niki.

Miloradić se okreće već čakavskomu temelju

Prispodobivši njegovu slovnicu s Nakovićevom, more se reći, da se Miloradić opet okreće već prema čakavskomu temelju gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika, napušćajući do neke mjere težnju za približenjem hrvatskomu književnomu jeziku na morfološkoj i fonetskoj razini. Na takovoj osnovi stvorit će Miloradić bogato i zrelo pjesničko djelo, kim će udahnuti tomu jeziku novi život i novu svježinu, pa će tako ohrabriti čitavo jedno pokoljenje, da ta jezik i nadalje njeguje i obogaćuje.

U svojem pjesničkom djelu je Miloradić neizrecivo obogatio rječnik gradišćanske pisane riči na četverostruk način:
1. putem upeljanja mnogobrojnih riči iz organskih govorov,
2. putem preuzimanja riči iz hrvatskoga standardnoga jezika,
3. putem posudjenic uglavnom iz madjarskoga i nimškoga jezika,
4. putem kovanic i minjanjem izvornoga značenja pojedinih riči,
ojačajući tako čakavsku osnovu našega književnoga jezika.

Dobrovićeva druga štanka

Po Prvom svitskom boju su gradišćanskohrvatski pisci za očuvanje svojega opstanka u novoj državi Austriji proširili svoje jezično djelovanje na sva polja kulturnoga života. Gramatičke upute daje Ivan Dobrović u svoji štanka (Druga štanka 1926., Treta štanka 1929.). Pokidob nisu imali dost razvijena jezična sredstva, posizali su naširoko za jezičnim bogatstvom stare domovine, i to Ivan Dobrović sam, ali u još većem opsegu urednik Hrvatskih novin, Mate Feržin. Tako je rječnik počeo pokrivati nove potriboće, ali i izazivati suprotstavljanje kod odredjenoga kruga ljudi. Zbog toga su se odmah morali braniti od predbacivanja, da ne pišu po hrvatsku, nego po slovačku. Jedan od najaktivnijih pobornikov jezičnoga približavanja je bio književnik Ignac Horvat.

Peto razdoblje: 1947. do danas - novi pokušaj preuzimanja hrvatskoga standarda i sistematično gajenje vlašće tradicije

Pokušaj velikoga sistematičnoga približavanja se je poduzeo po Drugom svitskom boju. Mjerodavni ljudi su Ignac Horvat, Feri Sučić i Karlo Preč.
a) Zamjenica vas, vsa, vse počela se je pisati kot vas, sva, sve,
b) e-refleks jata piše se kot ije ili je,
d) -l aktivnoga participa se je zaminilo sa -o,
e) u 3. l mn upotribljavaju se skoro isključivo kratki obliki,
f) od etimološkoga pravopisa se je prešlo na fonološki,
g) v, va se piše kot u.
Radikalni korak 1960. ljeta

Ov put nastavlja Štefan Zvonarić svojim udžbenikom Čitanka 1950. Najradikalniji korak poduzeo je 1960. Konrad Meršić u vježbanici i gramatiki Naš jezik, napisanoj na skoro čistom književnom jeziku. Otpor protiv te prakse se je pojavio osobito sa strani asimilantov, ki su mu predbacivali, da sebe i naš narod prodaje jugokomunistom. Mnogi roditelji, osebito u sjevernom Gradišću, su počeli slati svoju dicu u nimške škole, tvrdeći med drugim, da im ne moru pomagati pri zadaća, ar da to nij naš jezik.

Ograničen kontakt s materinskim jezikom

Stoljeća uticaja velikih jezikov u nehrvatskoj okolici, školovanje na većinski jeziki i osebito u poslidnje vrime skoro isključivo hasnovanje tih jezikov u zvanju i njeva dominantna prezentacija u mediji ograničavaju kontakt Gradišćanskih Hrvatov s njevim materinskim jezikom uz obitelj ipak na dost usko polje: ako živu u hrvatskoj općini u najboljem slučaju na školu i na crikvu, u slobodnom vrimenu na selo i dijelom na prijateljski krug i na različna manjinska društva, a nazadnje na ono malo zastupanja u masovni mediji. Pri tom ne ostaje ni vrimena, a većputi ni volje na svladanje hrvatskoga književnoga jezika, ar fali ta velika emocionalna komponenta, ka je veže sa zavičajnim jezikom.

Zato se je kolo moralo okrenuti opet u drugom pravcu. Opet se u podučavanju hrvatskoga jezika u školi ide sljedećim putem:
- U prvi četiri razredi osnovne škole se podučava zavičajni govor,
- u glavni škola i u prvi četiri razredi gimnazije gradišćanski književni jezik,
- u gornji razredi gimnazije hrvatski standardni jezik.

Normiranje književnoga jezika

Da bi Gradišćanski Hrvati mogli pokriti sve potriboće suvrimenoga života, bilo je potribno, da se njev književni jezik normira kot standardni jezični oblik. Otkada postoju (1979.) hrvatske emisije u radiju (na televiziji 10 ljet kašnje), oćutilo se je sve teže nepostojanje vlašćega rječnika. 1982. se je konačno pojavio dugočekani Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatski rječnik, a 1991. ljeta Gradišćanskohrvatsko-hrvatsko-nimški rječnik.

Rječnikom se sigurno pojačava autonomnost gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika u odnosu na hrvatski standardni jezik, iako, naravno, nije to neki posebni jezik.

Gradišćanskohrvatski rječnik

Kakov je sastav rječnika? On črpi gradju iz pisanih izvorov zadnjih sto ljet, iz živoga govora, iz koga su se pobirali leksički podatki na temelju kvestionara Općeslavskoga lingvističkoga atlasa, nadalje iz pojedinih dijalektoloških djel. Uneseni su neki internacionalizmi kot i mnogi pravni termini uglavnom iz standardnoga hrvatskoga jezika, poredica terminov iz najraznorodnijih poljev različnih strukov, prez zgledanja na porijekla takovih riči.

Pri normiranju se je gledalo na to, da se preporuči on oblik, ki je najzastupaniji u suvrimeni gradišćanskohrvatski teksti i ki je najbliži paralelnomu obliku u hrvatskom standardnom jeziku. Zato rječnik na nijedan način nij kočnica u zbližavanju obadvih književnih jezikov.

Gramatika kot logični nastavak

Za daljne normiranje toga jezika je bio logični nastavak izdjelanje gramatike, osebito otkada je gradišćanskohrvatski drugi službeni jezik. Za školske potriboće je Mirko Berlaković sastavio kratku prispodobnu gramatiku Hrvatska gramatika (1995.).

Prez normiranoga jezika ne more biti pouzdane komunikacije u administraciji, i stoprv normiran književni jezik more služiti kot siguran temelj za izdjelanje zakonov, formularov, ali i različnih školskih knjig. Zato će biti zadaća gramatike u prvom redu jačanje jezičnoga znanja Gradišćanskih Hrvatov, pak će sigurno i ona pridonašati i razumivanju općega hrvatskoga književnoga jezika.

Hm, zar nije u starojmađarskoj grafiji ty bilo ć, a f i l nisu bili dupli?
S je uvijek kod njih bilo [š], odnosno slovo s se uvijek izgovaralo kao [š].
Zs je [ž], sz je [s], isto kao što je cs [č], a cz [c].
Th je englesko [th], kao u death, ili španjolsko th, kao u barcelona [barthelona], valencia [balenthia]. Ostatak je ok.

Točan zaključak, to je bila stara hrvatsko-(v)ugarska grafija koja se više ne rabi. Stihi su pisani čakavskim narječjem.

Stara horvatsko-vugerska grafija
Super su stihovi

Slažem se !


Tekst i zvučni zapis sa Krbave 1493.

POSLUŠAJTE ZVUČNI ZAPIS NAŠEG KRONIČARA MARTINCA
http://www.croatianhistory.net/glagoljica/pop.mp3

PROČITAJTE TEKST NAŠEG KRONIČARA MARTINCA
Ja mnogorješni pop Martinac, plemenom Lapčanin, pošto mi je Bog dao, ovako ponizno dovrših ove knjige, sjedeći u svojoj kući u Grobniku, budući u punom crkvenom beneficiju kod časnog muža gospodina Davida, župnika grobničkoga, u vrijeme svetoga oca u Bogu pape Aleksandra Šestoga, i u vrijeme Maksimijana kralja rimskoga, i u vrijeme kralja Laclava češkoga i ugarskoga, i u vrijeme našega gospodina kneza Bernardina Frankapana i njegovih sinova kneza Matije i kneza Kristofora i kneza Fernata, i u duhovnom (smislu) našega gospodina i oca, gospodina biskupa Kristofora Dubrovčanina, biskupa modruškoga i krbavskoga i ostalo.

I ja pop Martinac višeimenovani pisah ovo crkvi Blažene Djevice Marije i njezinu samostanu pod Novim Vinodolskim gdje stanovahu fratri reda Svetoga Pavla prvoga pustinjaka. Njihov vikar bijaše izabrani otac Valentin, a starješina u ovom samostanu blagi muž, fratar Franko imenom Budišić, plemenom Mogorović, sa svojom braćom i ocima koji su živjeli u primorskim samostanima, bogobojaznim muževima, časnim Kristovim slugama, obdržavateljima regule, koji su iskrenom pobožnošću obdržavali regulu Svetoga Augustina i trsili se da obave sve potrebno Crkvi Božjoj. Njihova nagrada neka bude Isukrst i Djevica Marija. Amen.
I bijahu mi u Novom poštovani muž, gospodin Petar, župnik novogradski i gospodin Andrija, vikar vinodolski, sa svojim dragim redovnicima i sa stavnovnicima ovoga grada odlični pomoćnici u ovom poslu. Neka njihova imena budu zapisana u knjigama života. Amen. Stoga molim svu gospodu redovnike, od Boga dane oce, također i đakone, kao braću; isto tako i čitatelje razumnije od mene zbog mnogih pogrešaka koje su mi se dogodile u ovom djelu: ne prokunite me, nego popravite svojom poštovanom mudrošću i čitajući blagoslovite Boga. I učite se svoja blaga davati Bogu za potrebne - da time ostvarite spasenje. Jer nije ovo pisao Duh Sveti, nego uboga grešnikova ruka.

I k tomu bio sam u brizi i stalno ožalošćen mišlju zbog velikih ratova i nemira koji su se zbili u naše vrijeme, koje digoše Turci koji potječu od Izmaila, sina Abrahamova sluškinje Agare, protiv svih zemalja svijeta. I zauzevši Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na narod hrvatski šaljući velike čete. Silni vojvode zametahu česte bojeve s kršćaniskim pukom tukući se na poljima i na gorskim prijelazima i na prijelazima voda. Tada robijahu sve zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave, čak do Gore Zaprte (= Moslavine), sva mjesta kranjska čak do mora; robeći, harajući, kuće Božje paleći i oltare Gospodnje rušeći. Starce su tukli oružjem, mlade djevojke i udovice, čak i kmečeću djecu (kvekajući čeda); ne samo da su odvodili puk Božji u tuzi nasilja, vezan lancem, nego su i prodavali ljude na sajmovima kao što je običaj činiti sa stokom. I još iziđe baša Romanije i Vrhbosne i porobivši Posavlje stigne pod Modruš. I poče napadati Modruš. Popali ognjem okolne utvrde i samostane te crkve Gospodnje. Tada pak gospoda hrvatske i bani hrvatski digoše vojsku protiv njega i poče boj između četa na polju velikom krbavskom. I tu se boriše u velikoj bitci. Tada bijaše pobijeđena čast kršćanska, tada uhvatiše bana hrvatskoga još živa. Tada ubiše kneza Ivana Frakapana. Tada odvedoše kneza Mikulu Frankapana. Tada ubiše bana jajačkoga. Tada padoše krepki vitezovi i slavni borci, u svome porazu, radi Kristove vjere. Još i pješaci, odabrani borci, umriješe opkoljeni četama u širini polja. Tu primiše smrt radi vjere kao družba Svetoga Mauricija. Samo se knez Bernardin Frankapan izvuče s malo ljudi. I tada počeše cviliti rodilje i udovice mnoge te mnogi drugi. I bi zabrinutost (skrb) velika kakve nije bila od vremena nečistih Tatara i Gota i Atile. Godine Gospodnje 1493.

U stara vremena Hrvati su se osim latinicom i bosanćicom dosta služili glagoljicom, tako je dobar dio starohrvatskih tekstova pisan glagoljicom, na glagoljici je pisan i rani gradišćanskohrvatski "Klimpuški Misal" http://www.zigh.at/hrv/leksikon/K/klimpuski_misal.html

Sretan i Blagoslovljen Božić !